Dr. Ante Ljubičić: Živjeti s dijabetesom

Kategorija: Zdravlje Objavljeno: Nedjelja, 15 Rujan 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Dijabetičke komplikacije

Dijabetičke komplikacije predstavljaju heterogenu skupinu patoloških zbivanja i oštećenja organa koja prate tijek šećerne bolesti. S obzirom na svoju učestalost kronične komplikacije čine sastavni dio kliničke slike bolesti. Zbog toga što su upravo one odgovorne za najveći dio tegoba koje donosi šećerna bolest, za morbiditet i mortalitet povezan s njome, kao i za krajnji ishod bolesti, ovdje ćemo se malo detaljnije pozabaviti s njima. Razlikujemo akutne i kronične dijabetičke komplikacije.

Akutne:

  • • hipoglikemija
  • • dijabetička ketoacidoza i koma
  • • neketotički hiperosmolarni sindrom.

Kronične:

  • na očima
  • na nervnom sustavu
  • na bubrezima
  • na krvnim žilama
  • na probavnom sustavu
  • dijabetičko stopalo

Hipoglikemija

Hipoglikemija – smanjenje glukoze u krvi ispod 3.0 mmol/l, najčešća je od svih komplikacija šećerne bolesti. Zapravo,  ovdje nije riječ o komplikaciji bolesti nego o komplikaciji liječenja, jer većinom nastaje zbog neusklađenosti terapije (doze lijeka), unešene hrane i tjelesne aktivnosti. Primjerice, ako preskočimo doručak i uzmemo lijek (tabletu ili inzulin) te krenemo na dužu šetnju, hipoglikemija je više nego sigurna.

Što se događa kod hipoglikemije? Kad razina glukoze padne ispod 3.0 mmol/l, katkad i pri višoj vrijednosti, mozak ostaje bez dovoljno glukoze, što aktivira uzbunu u organizmu, odnosno alarm, kao poziv za pomoć. Najprije reagira naš neurovegetativni sustav s cijelim nizom simptoma, a ako se stanje ne popravlja odnosno ako se hipoglikemija produbljuje, dolazi do slabljenja moždane funkcije sve do prave kome (mozak je jedan od organa koji ne može funkcionirati bez glukoze).

Prvi i najčešći simptomi hipoglikemije jesu znojenje, drhtavica, uznemirenost, smetnje vida, ubrzan rad srca, osjećaj gladi, bljedilo, vrtoglavica, a ako se u ovoj fazi ne poduzima ništa i glukoza u krvi i dalje pada, dolazi do slabljenja moždanih funkcija, što se manifestira simptomima: zbunjenost, smušenost, nemir, agresivnost, odbijanje hrane, smetnje koncentracije, zijevanje, glavobolja, poremećaj svijesti i na kraju koma.

Bolesnici uglavnom osjete početne simptome hipoglikemije i uspijevaju je prekinuti uzimanjem nekog kolača ili komadića kruha. S vremenom, nakon dužeg trajanja bolesti, uglavnom zbog oštećenja vegetativnoga nervnog sustava (neuropatije), gubi se ta sposobnost osjeta početnih simptoma, pa se prvi pojavljuju tek nakon jačega sniženja glukoze, nerijetko pod slikom prave hipoglikemijske kome.

U zdravih se osoba razina glukoze, neovisno o unosu hrane ili tjelesnoj aktivnosti, kreće od 4.0 do 6.1 mmol/l., što osigurava autonomna i usklađena sekrecija inzulina s jedne, te glukagona i drugih kontrainzularnih hormona s druge strane. Slično ili bar približno, nastoji se postići i kod osoba s dijabetesom, što je moguće samo uz pravilno liječenje i samokontrolu. Međutim, u dijabetičkih je bolesnika i uz najbolje liječenje gotovo nemoguće izbjeći povremene otklone ispod dopuštene granice i iznad nje. Višak hrane, premalo aktivnosti i manjak inzulina uvijek će voditi hiperglikemiji (povećanju razine glukoze u krvi), a suprotno hipoglikemiji. Katkada uz ove osnovne stavke treba potražiti drugi uzrok, npr. infekciju, ozljedu, intoksikaciju, stres i sl. koji je doveo do poremećaja. Pomna analiza ovih pitanja glavni je sadržaj svake dijabetološke kontrole, jer se jedino uklanjanjem uočenih grešaka i uzroka može izbjeći ponavljanje problema.

Hipoglikemija može biti neugodna i opasna za život. Vjerojatno su rijetki bolesnici koji je nisu iskusili u nekoj blažoj ili težoj formi, osobito oni koji su na inzulinskoj terapiji. Zbog toga dobar liječnik uz propisivanju bilo kojeg oblika terapije, osobito inzulina, nikada ne bi smio propustiti priliku poučiti pacijenta o rizicima za nastanak hipoglikemije, kao i načinima njezine prevencije.

Što činiti pri pojavi hipoglikemije

Kod blažih simptoma i znakova treba uzeti dodatan obrok – voćku, krišku kruha, popiti čašu mlijeka i slično, a kod malo jačih, žlicu šećera otopljena u vodi te pojesti dodatni obrok s ugljikohidratima. Bolesnika treba poučiti da mu neće biti odmah bolje, da treba pričekati 15 – 20 min i potom ponovno izmjeriti razinu glukoze u krvi; na taj će se način izbjeći njezin prevelik porast nakon pretjeranog unosa radi zbrinjavanja hipoglikemije.

Kad je bolesnik u besvjesnom stanju, treba ga postaviti u koma položaj – na bok (da se ne bi ugušio povraćenim sadržajem; zbog tog razloga ne smije mu se davati ništa na usta), i dati mu odmah ako je moguće injekciju glukagona u mišić (hormona koji diže razinu glukoze u krvi). Ako ne dolazi k svijesti, ponoviti još jednu injekciju glukagona, a kada dođe k svijesti, dati mu zaslađeni napitak i ako može jesti – dodatni ugljikohidratni obrok.

Ako je bolesnik i dalje bez svijesti, što znači da je hipoglikemija dublja i da traje duže, potrebno mu je dati 50% glukozu 20 – 50 ccm intravenski i nastaviti s infuzijom 5% glukoze sve dok mu se stanje svijesti, opće stanje i razina glukoze u krvi potpuno ne normaliziraju, što je moguće tek u medicinskoj ustanovi u koju ga treba hitno prevesti.

Vrlo je važno da se nakon svake ovakve epizode detaljno razmotre razlozi koji su do nje doveli, da se revidira terapijski plan i provjere svi aspekti educiranosti o dijeti, tjelovježbi i samokontroli kako se to ne bi ponavljalo jer hipoglikemije, osobito ako su učestale mogu izazvati trajna oštećenja mozga (encefalopatije), kao i mrežnice oka. Osim toga, u stanjima hipoglikemije nerijetko se kod osoba s oštećenjima krvnih žila događaju vaskularni incidenti – srčani infarkt ili moždani udar. Stoga dobra kontrola šećerne bolesti pretpostavlja ne samo dobru regulaciju glukoze u krvi, nego i odsustvo hipoglikemija.

Hiperglikemija

Visoka razina šećera u krvi znak je neregulirane šećerne bolesti. Većinom je riječ o neodgovarajućem liječenju – dijetalnoj grešci ili loše vođenoj farmakoterapiji ili prisutnosti neke druge akutne bolesti ili stanja (akutna upala, vaskularni incidenti, stanja stresa, šoka i slično). Dvije glavne akutne dijabetičke komplikacije povezane s hiperglikemijom jesu:

  • dijabetička ketoacidoza i koma
  • dijabetički neketotički hiperosmolarni sindrom.

Riječ je o vrlo ozbiljnim stanjima koja ugrožavaju život bolesnika i koja zahtijevaju hitno liječenje u jedinicama intenzivne skrbi. Dijabetička ketoacidoza pojavljuje se uglavnom kod tipa 1 dijabetesa zbog nedovoljne doze inzulina ili prestanka davanja istog ili zbog povećanja potreba za inzulinom u slučaju neke interkurentne bolesti, kao što su infekcije, šok, stres i slično.

Neketotični hiperosmolarni sindrom pojavljuje se uglavnom u starijih osoba s tipom 2 šećerne bolesti koje se zbog različitih psihoorganskih bolesti, ponajviše neuroloških, ne mogu brinuti o svojim osnovnim potrebama za tekućinom, hranom, o lijekovima i dr. Klinička se slika kod ovih stanja razvija brzo, unutar dan – dva, često i brže. Bolesnici se žale na sve veću slabost, mučninu, gubitak apetita, povraćanje, često i na bolove u trbuhu, žeđ i obilnije mokrenje. Vrlo brzo dolazi do dehidracije organizma, postaju pospani i nepokretni, i ako se odmah ne pristupi liječenju (nadoknada tekućine, inzulin i dr.), vrlo brzo dolazi do pogoršanja stanja svijesti sve do kome i, na kraju, do smrtnog ishoda.

Da bismo spriječili, odnosno prevenirali nastanak ovih opasnih stanja, potrebno je osvijestiti važnost kontrole glukoze u krvi tijekom bilo kakve interkurentne bolesti ili stanja. Česta je pogreška da bolesnici prestanu davati inzulin kad ne mogu jesti zbog, primjerice, bolova u trbuhu, mučnine, visoke temperature i slično. Za prevenciju neketotičnog stanja važna je dobra edukacija članova obitelji ili njegovatelja starijih bolesnika.

Kronične komplikacije

Kao što je već istaknuto, jedno od bitnih obilježja dijabetesa je razvoj kroničnih komplikacija na većini organskih sustava. Na to bi bolesnika trebalo upozoriti već pri prvom kontaktu, kako bismo ga motivirali na maksimalno aktivan pristup liječenju svoje bolesti. Taj nimalo jednostavan zadatak pretpostavlja veliku umješnost, obzir i suptilnost. Dobar će liječnik uz prave i postupne informacije uvijek naći i riječi ohrabrenja. Pri tome ne bi trebalo propustiti priliku za naglasiti da, unatoč tome što su te komplikacije realnost i nerijetko sastavni dio kliničke slike, uz dobar pristup, ispravno liječenje i dobru prilagodbu na novonastalo stanje, mnogi ih niti ne moraju iskusiti. A ako se i pojave, oni će znati kako se na pravi način nositi s njima. Treba znati i uvijek isticati da za mnoge bolesnike, uz ispravno liječenje, dijabetes nije prepreka za ostvarenje punoga životnog vijeka i najvećih životnih ciljeva i uspjeha u svim područjima, od sporta do znanosti, umjetnosti, politike itd.

Kronične se komplikacije razvijaju postupno, podmuklo, najčešće tijekom dužeg razdoblja, bez upozoravajućih znakova. Iako još uvijek ima dosta nepoznanica po pitanju njihova nastanka, u brojnim ispitivanjima dokazano je da je slaba regulacija šećerne bolesti jedan od glavnih uzroka. Povišena razina glukoze u krvi djeluje štetno na stijenku krvnih žila, što otvara put prema daljnjim oštećenjima. Zato je od iznimne važnosti što prije otkriti bolest i započeti odgovarajuće liječenje, kojemu je glavni cilj postići i stalno održavati razinu glukoze u krvi u granicama što bližim normalnim vrijednostima, jer to je najvažnije od svega što se može učiniti u prevenciji komplikacija. Ovo se osobito odnosi na mlađe ljude kod kojih još nije došlo razvoja komplikacija, dok kod dijabetičara s dužim “stažom” i uznapredovalim komplikacijama treba pristupiti individualno i ublažiti kriterije regulacije (ne težiti da HbA1c bude ispod 7%).

Hipertenzija, odnosno visok krvni tlak i povišene masnoće, koji su gotovo redovito pridruženi dijabetesu, bitno pridonose nastanku dijabetičkih komplikacija i sami su po sebi  rizični faktori za nastanak krvožilnih oštećenja, koja nerijetko vode prema krajnjim posljedicama – srčanom infarktu, moždanom udaru i nagloj smrti. Zbog toga se ne može dovoljno naglasiti važnost dobre kontrole i njihova održavanja što bliže ciljnim vrijednostima (vidjeti ciljeve regulacije). Ispitivanja su pokazala da hipertenzija ima veći utjecaj na razvoj mikroangiopatije – oštećenja sitnog žilja oka, bubrega i živaca, a povišene masnoće (kolesterol) na razvoj makroangiopatije – bolesti velikih arterija – srca, mozga, udova.

Moglo bi se reći da se jedino ranim otkrivanjem i ispravnim liječenjem te kontrolom spomenutih čimbenika rizika može pokušati spriječiti ili bar usporiti razvoj kroničnih komplikacija. Među glavnim preprekama ovom cilju jest propušteno vrijeme do dijagnoze (jer  “bolest dugo ne boli”), kao i nedostatak motivacije za liječenje u ranom razdoblju, dok još nema komplikacija. Zanimljivo, ali takvi smo mi ljudi, motivacija se obično na kraju ipak odnekud pojavi, ali nažalost tek s pojavom komplikacija, kad je prekasno i kada su mogućnosti liječenja bitno ograničene ( 18, 19. 20).

Dijabetička retinopatija

Dijabetička retinopatija, kao jedna od kroničnih komplikacija šećerne bolesti, koja zahvaća sitne krvne žile mrežnice oka, najčešći je uzrok slabovidnosti i sljepoće. Istraživanja su pokazala da je oko 12 posto svih sljepoća njome uzrokovano. Retinopatija se razvija postupno, u početku je neproliferativna, kasnije proliferativna, pa se prema stupnju tih promjena i klasificira. Pouzdano je dokazano da se dobrom kontrolom šećerne bolesti može spriječiti i usporiti razvoj ovih promjena.

Glavni uzroci retinopatije jesu loša regulacija glukoze u krvi i trajanje dijabetesa, ali u tome važnu ulogu imaju i drugi čimbenici, poput visokog krvnog tlaka, malokrvnosti, bubrežne bolesti, debljine, pušenja te prirodne sklonosti, odnosno nasljednih čimbenika. Zna se da je i trudnoća jedan od faktora koji može pogoršati ove promjene.

Dijagnoza  dijabetičke retinopatije postavlja se pregledom očne pozadine ‒ oftalmoskopijom, a u detaljnijoj procjeni stanja rabe se fluoresceinska angiografija, kolor fotografija i druge pretrage.

Kao i za sve druge kronične komplikacije, tako je i za dijabetičku retinopatiju od najveće važnosti pokušati dobrom kontrolom svih rizičnih čimbenika, spriječiti ili bar usporiti  njezin nastanak i progresiju. Osnovna metoda liječenja proliferativne retinopatije jest laserska fotokoagulacija, kod težih promjena s krvarenjima u oko operativni zahvat  ‒ vitrektomija, a u novije vrijeme i aplikacija u oko različitih farmakoloških tvari ‒ kortikosteroida i drugo.

Oftalmološki pregled obuhvaća oftalmoskopski pregled oka, mjerenje očnog tlaka i određivanje oštrine vida (dioptriju). Bolesnicima s tipom 2 dijabetesa treba učiniti ovaj pregled odmah nakon postavljanja dijagnoze ili što prije, a onima s tipom 1, pet godina nakon dijagnoze. Redoviti pregledi provode se jedanput na godinu, a kada su prisutne promjene, i češće. Žene s dijabetesom koje planiraju trudnoću trebaju obaviti pregled prije trudnoće, u prvom tromjesečju i šest mjeseci nakon porođaja.

 Dijabetička neuropatija

Dijabetička neuropatija, najčešća kronična komplikacija bolesti označava patološke promjene na nervnom sustavu. U trenutku postavljanja dijagnoze oko 15 - 30 % bolesnika već ima neke promjene, a nakon dvadesetak godina  ima ih svaki drugi. Razvoju neuropatije pogoduju isti čimbenici kao i za druge komplikacije, a najvažniji su loša regulacija bolesti, starost, tlak, povišene masnoće, pušenje i alkohol. U početku su oštećenja reverzibilna, što znači da se uz dobru kontrolu mogu povući, dok su kasnije nepovratna. Promjene su najizraženije na osjetnim nervima, ali zahvaćaju i motoričke, kao i autonomne (vegetativne), te ovisno o tome razlikujemo senzomotornu i autonomnu neuropatiju.

Najčešći oblik dijabetičke neuropatije jest tzv. senzomotorna polineuropatija koja se manifestira simetrično, najčešće na nožnim prstima, potom stopalima te donjim dijelovima potkoljenica (kao muška čarapa), a poslije i na rukama od prstiju prema laktovima i dalje. Ona može biti bolna i bezbolna. Simptomi se opisuju kao trnjenje, bockanje, žarenje, pečenje, sijevajući bolovi ili osjećaj utrnutosti i slabljenje osjeta. Ovi se simptomi pojavljuju spontano ili na dodir, a izraženiji su u mirovanju, osobito noću. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike i neurofiziloške dijagnostike ‒ elektromioneurografije (EMNG).

Osnova liječenja ove polineuropatije je dobra regulacija šećerne bolesti i kontrola čimbenika rizika, redovita tjelesna aktivnost, ciljane vježbe za mišiće stopala i potkoljenica, te fizikalna terapija, primjerice, transkutana elektrostimulacija  (TENS). Sve te mjere su ujedno i  najbolja prevencija neuropatije. Ako one nisu dovoljne, primjenjuje se simptomatsko liječenje ovisno o intenzitetu tegoba. Obično se počinje s jednim lijekom iz skupine antidepresiva  kojemu se u slučaju izostanka efekta pridodaje drugi lijek iz iste skupine, a po potrebi i treći iz skupine analgetika. Dijagnostika i terapija dijabetičke neuropatije pripada neurološkoj struci, a kao i uvijek, pri izboru lijeka i vođenju terapije pristupa se individualno.

Važno je znati da mnogi bolesnici s neuropatijom nemaju nikakvih tegoba iako je oštećenje živaca već uznapredovalo. Ovako stanje jest velik rizik za nastanak  mehaničke i termičke ozljede i sindroma dijabetičkog stopala. Zbog toga se svim bolesnicima savjetuje da nose udobnu obuću, da vode brigu o njezi stopala, da obave neurološki pregled jedanput na godinu, a onima s neuropatskim tegobama, svakih šest mjeseci.

Autonomna dijabetička neuropatija zahvaća vegetativni nervni sustav – simpatikus i parasimpatikus, koji upravljaju našim autonomnim funkcijama – radom kardiovaskularnog, probavnog, urogenitalnog, respiratornog i drugih sustava te ovisno o tome što je najviše zahvaćeno, prevladava simptomatologija vezana za oštećenje tog sustava.

Tako se na kardiovaskularnom sustavu pojavljuju tahikardija u mirovanju, aritmije, pad tlaka u uspravnom položaju, bezbolni srčani infarkt; na probavnom sustavu poremećaji peristaltike crijeva, zatvor ili proljevi; na urogenitalnom poremećaji funkcije mokraćnog mjehura  i seksualna disfunkcija muškaraca i žena, gubitak predznaka hipoglikemije i  drugo.

Da bi se pravovremeno otkrili ovi poremećaji potrebno je obaviti testiranje autonomnoga živčanog sustava u bolesnika s tipom 2 dijabetesa već u prvoj godini, a kod tipa 1 nakon 5 godina od dijagnoze. Liječenje se sastoji najvećim dijelom od korekcije načina prehrane i ponašanja. Tako se ovim bolesnicima preporučuje lagano ustajanje (da bi se izbjegao nagli pad tlaka), nošenje elastičnih čarapa, uzimati manje češće obroke hrane bogate biljnim vlaknima, dobro žvakati hranu, piti više tekućine, redovita tjelesna aktivnost  i slično.

 Erektilna disfunkcija

Jedna od češćih kroničnih komplikacija šećerne bolesti, koja u podlozi ima autonomnu dijabetičku neuropatiju jest erektilna disfunkcija (oko 30 – 50% bolesnika s dijagnozom dijabetesa preko 6 godina). Riječ je o nemogućnosti postizanja penilne erekcije (ukrućenja spolnog uda) i uspješnoga spolnog čina zbog neuropatskog oštećenja. Inače učestalost poremećaja u općoj populaciji je oko 10%, (vjerojatno i veća jer je mnogima neugodno tražiti pomoć), a isti uz dijabetes može imati i druge uzroke (psihološke 20%, endokrinološke 20%, upotrebu nekih sredstava (alkohola, droge) i medikamenata 25%, te neke neurološke poremećaje, vaskularne i druge. Najbolja prevencija ovog poremećaja jest dobra kontrola šećerne bolesti, a samo liječenje se ne razlikuje od onih slučajeva bolesti koji imaju druge uzroke (psihološka potpora i farmakoterapija). Liječenje je timsko i u njemu sudjeluju dijabetolog endokrinolog, urolog, angiolog, psiholog, a prema potrebi  i druge specijalnosti.

Dijabetička nefropatija

Kod dijabetičke nefropatije kao jedne od kroničnih komplikacija šećerne bolesti zahvaćene su sitne krvne žile bubrega. Oko 20 – 40% bolesnika s dijabetesom razvija ovu komplikaciju, koja je glavni uzrok kroničnoga bubrežnog zatajivanja i glavni razlog za liječenje kroničnom hemodijalizom. Dijagnoza nefropatije postavlja se na temelju prisutnosti proteinurije (povećanog izlučivanja proteina bubrežnim putem), hipertenzije i retinopatije (promjena na sitnom žilju očne mrežnice).

Zdravi bubrezi ne propuštaju proteine (čuvaju ih), te ih normalno nema u urinu, zapravo pojavljuju se tek u minimalnim količinama (<20 mg/24 h), pa to zovemo normoalbuminurijom. Povećano izlučivanje proteina (albumina) u količini od 30 – 300 mg/24 h ukazuje na oštećenje bubrega (mikroalbuminurija), dok je količina iznad te (>300 mg/24 ‒ makroalbuminurija) još uvjerljivija u tom smjeru. Ovi nalazi ne samo da upućuju na nefropatiju, nego su ujedno i predznak razvoja retinopatije i koronarne bolesti srca.

Nefropatija i retinopatija kao mikrovaskularne komplikacije često su povezane, a gotovo redoviti pratilac im je i hipertenzija. Hipertenzija se već pri dijagnozi šećerne bolesti tipa 2 nalazi u gotovo 80% bolesnika. U svih bolesnika s tipom 1 bolesti i nefropatijom  redovito je prisutna i retinopatija.

Osnova liječenja dijabetičke nefropatije, kao i njezine prevencije jest dobra kontrola šećerne bolesti i krvnog tlaka (o ciljnim vrijednostima glikemije i krvnog tlaka vidjeti u odgovarajućim poglavljima), te pravovremeno otkrivanje i liječenje eventualnog uroinfekta. Kontrolu i liječenje nefropatije treba prepustiti nefrolozima, osobito u njenom uznapredovalom stadiju.

Dijabetičko stopalo

Pod ovim se pojmom podrazumijeva niz promjena na stopalu od ulkusa i infekcije do destrukcije dubokih tkiva, deformacija i gangrene, što nerijetko završava amputacijom. Dijabetička neuropatija s posljedičnim gubitkom osjeta boli i dodira, poremećena cirkulacija, uz neodgovarajuću obuću i nedovoljnu njegu stopala, uzroci su nastanka ovih promjena. Inficirani ulkus stopala najčešći je uzrok amputacije donjih udova. Rizik od amputacije oko 15 puta je veći u bolesnika s dijabetesom nego u zdravih osoba. Smatra se da je nastanak ovih promjena posljedica nedovoljne njege i skrbi o stopalu. S obzirom na učestalost i ozbiljnost ovih promjena, ovdje ćemo pokazati osnovne preventivne smjernice za ublažavanje tog problema. Evo popisa tih mjera:

  • svake večeri nakon pranja stopala dobro provjeriti postoji li kakva ranica ili crvenilo na stopalu ili oko noktiju
  • pri samopregledu, ako je potrebno, poslužiti se i ogledalom kako bi se vidjele promjene na tabanima ili zatražiti pomoć druge osobe
  • redovito, svake večeri stopala prati u mlakoj vodi, blagim sapunom, bez namakanja
  • izbjegavati pomagala (četke i sl.) koja bi mogla ozlijediti kožu
  • nakon pranja dobro osušiti stopala i obrisati ih mekanim ručnikom, bez trljanja
  • pri njezi noktiju koristiti turpijicu a ne škarice, koje lako mogu ozlijediti
  • koristiti tople vunene čarape za zagrijavanje, a nikako termofor ili električni grijač
  • pedikiranje prepustiti ovlaštenom pedikeru
  • nositi samo pomno odabranu udobnu obuću
  • prije obuvanja cipela uvijek dobro provjeriti rukom je li otprije nešto zaostalo u obući, npr. pijesak ili sl.
  • nikada ne hodati bos.

Kronične komplikacije - pregled        

  • na očima ‒ dijabetička retinopatija, oštećenje mrežnice (sitnih krvnih žila) oka, koje može dovesti i do sljepoće
  • na nervnom sustavu – dijabetička polineuropatija, vegetativna neuropatija ‒ oštećenje perifernih živaca i vegetativnoga nervnog sustava s nizom simptoma i znakova, među ostalima i erektilna disfunkcija
  • na bubrezima – dijabetička nefropatija s posljedičnim oštećenjem bubrežne funkcije do potpunog zatajivanja, nakon čega preostaje izbor opcija: dijaliza ili transplantacija
  • na krvnim žilama ‒ dijabetička makroangiopatija (oštećenje velikih krvnih žila): moždanih, s rizikom nastanka moždanog udara, srčanih (koronarki), s posljedičnom anginom pektoris i infarktom, i udova, osobito donjih, s posljedičnom gangrenom i amputacijama
  • probavnom sustavu – dijabetička gastroenteropatija, s nizom poremećaja funkcije probavnog sustava
  • dijabetičko stopalo – pojam pod kojim se podrazumijeva niz promjena na stopalu od ulkusa do infekcije i destrukcije koštanih struktura, do deformacija i gangrene, što nerijetko završava amputacijom. 
Hitovi: 654