Douglas Murray: Čudna smrt Europe
"...Europa čini samoubojstvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti samoubojstvo...Mislim na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja ne može izbječi tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga bit če da na kraju naših života večina ljudi koji danas žive u Europi neče biti Europa te da če svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom..." D. Murray
Douglas Murray: ČUDNA SMRT EUROPE
Uvod
Europa čini samoubojstvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti
samoubojstvo. Jesu li ih europski narodi odabrali slijediti u tome, posve je drugo
pitanje.
Kad kažem da je Europa u procesu ubijanja same sebe, ne mislim da je teret
uredbi Europske komisije postao pretežak ili da Europska konvencija o ljudskim
pravima nije učinila dovoljno da zadovolji zahtjeve određenih zajednica. Mislim
na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samo¬
ubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja
ne može izbječi tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki.
Posljedica toga bit če da na kraju naših života večina ljudi koji danas žive u
Europi neče biti Europa te da če svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na
svijetu koje mogu nazvati domom.
U svakom slučaju valja istaknuti da tijekom cijele naše povijesti izjave o pro¬
pasti Europe nisu bile rijetkost te da Europa ne bi bila Europa bez redovitih pre¬
dviđanja o njezinoj smrtnosti. Međutim, neke su bile bolje tempirane od drugih.
U djelu Die Welt von Gestern (Jučerašnji svijet), prvi put objavljenome 1942., Ste-
fan Zweig ovako je pisao o godinama koje su prethodile Drugomu svjetskom
ratu: “Osječao sam da je Europa, u svojemu posve poremečenom stanju, sama
sebi potpisala smrtnu presudu - naš sveti dom Europa, i kolijevka i Partenon za¬
padnjačke civilizacije.”
Jedna od malobrojnih činjenica koje su čak i tada Zweigu davale ikakvu nadu
bilo je to što je u južnoameričkim zemljama, kamo je naposljetku pobjegao, vi¬
dio izdanke vlastite kulture. U Argentini i Brazilu svjedočio je kako kultura
može priječi iz jedne zemlje u drugu, pa čak i kad bi se stablo koje je iznjedrilo
kulturu sasušilo, ipak bi moglo dati “nov cvat i nove plodove”. Čak i da se Euro¬
pa u tom trenutku posve uništila, Zweig je bio utješen spoznajom da ono “Što su
naraštaji učinili prije nas, ne bi bilo posve izgubljeno”.-
Uglavnom zbog katastrofe koju je Zweig opisao, danas je stablo Europe napo¬
sljetku izgubljeno. Današnja Europa gotovo da i nema želje da se razmnoži, da se
bori za sebe, pa čak ni da zauzme stav u nekoj raspravi. Oni na vlasti kao da mis¬
le da nije važno ako Europljani i europska kultura nestanu s ovoga svijeta. Neki
SU očito odlučili (kako je Bertolt Brecht 1953. napisao u pjesmi Rješenje) da ras¬
puste narod i odaberu drugi jer, kako se nedavno izrazio konzervativni švedski
premijer Fredrik Reinfeldt, samo “barbarstvo” dolazi iz zemalja poput njegove, a
sve što je dobro potječe izvana.
Za sadašnju bolest nema jedinstvena uzroka. Kulturu nastalu stapanjem ži¬
dovsko-kršćanske, grčke i rimske kulture te otkričima prosvjetiteljstva nije razo¬
rilo ništa. Ali posljednji je čin nastupio zbog dvaju uzastopnih događaja od kojih
se sad gotovo nemoguče oporaviti.
Prvi je masovno useljavanje u Europu. U svim zapadnoeuropskim zemljama
taj je proces zbog nestašica radne snage započeo poslije Drugoga svjetskog rata.
Uskoro se Europa navukla na seobe i ljudski tok nije mogla zaustaviti ni da je
htjela. Rezultat je da je ono što je bila Europa - dom europskih naroda - postup¬
no postalo domom cijeloga svijeta. Mjesta koja su nekad bila europska postupno
su postala neki drugi dio svijeta. Tako područja u kojima su večina stanovništva
Pakistanci, Pakistanu nalikuju po svemu osim po geografskom položaju, gdje
nedavno prispjeli i njihova djeca jedu hranu iz svoje domovine, govore jezikom
svoje domovine i štuju vjeru svoje domovine. Ulice hladnih i kišovitih gradova
na sjeveru Europe pune su ljudi odjevenih za život u podnožju pakistanskih gora
ili za pustinjske oluje Arabije. “Carstvo uzvrača udarac”, napisali su neki komen¬
tatori, jedva prikrivajuči smijuljenje. Međutim, dok su europska carstva protje¬
rana s drugih kontinenata, ove nove kolonije očito nikamo ne namjeravaju otiči.
Sve vrijeme Europljani su pronalazili načine pretvaranja da to može funkci¬
onirati. Ustrajuči, primjerice, u stavu da je takva imigracija posve normalna. Ili
ako se integracija ne postigne u prvome naraštaju, možda če se to dogoditi s nji¬
hovom djecom, unucima ili s nekom idučom generacijom. Ili da uopče nije važ¬
no jesu li ljudi integrirani ili ne. Sve smo vrijeme odbijali prihvatiti mnogo iz-
gledniju činjenicu da to jednostavno neče funkcionirati. Takav je zaključak imi¬
gracijska kriza posljednjih godina samo ubrzala.
Što me dovodi do drugog događaja. Jer čak ni masovne seobe milijuna ljudi u
Europu ne bi dozvale konačan kraj kontinenta da istodobno (slučajno ili ne)
Europa nije izgubila povjerenje u svoju vjeru, tradicije i legitimnost. Bezbroj je
čimbenika pridonijelo takvu razvoju događaja, ali jedan od njih je način na koji
su Zapadnoeuropljani izgubili ono što je španjolski filozof Miguel de Unamuno
nazvao “tragičnim osječajem za život”. Zaboravili su ono što su Zweig i njegov
naraštaj tako bolno naučili: da sve što voliš, čak i največe i najkulturnije civiliza¬
cije u povijesti, mogu uništiti ljudi koji ih nisu dostojni. Osim potpunog ignori-
ranja, jedan od nekolicine načina izbjegavanja toga tragičnog osječaja za život je
odbaciti ga vjerovanjem u plimu ljudskog napretka. Ta je taktika danas najpopu¬
larniji pristup.
Ipak, sve vrijeme se suočavamo s vlastitim strašnim sumnjama, a katkad i za¬
glavimo u njima. Više od bilo kojega drugog kontinenta ili kulture koja danas
postoji na svijetu, Europa je teško opterečena krivicom za svoju prošlost. Uz vid¬
ljivu inačicu nevjerice u sebe, tu je i mnogo introvertiranija inačica iste krivice.
Naime, u Europi postoji problem egzistencijalnog umora i osječaja da je Europa
zapravo prošlo svršeno vrijeme te da valja započeti s novom pričom. Masovna
imigracija - zamjena velikog dijela europskog stanovništva drugim narodima -
jedan je od načina na koji je osmišljena nova priča: izgleda da smo mislili da je
promjena dobra baš kao i status quo. Takav egzistencijalni civilizacijski umor
nije nov, jedinstveno europski fenomen, ali činjenica da se društvo treba osječati
kao da mu ponestaje snage baš u trenutku kad se novo društvo počelo doseljava¬
ti ne može ne voditi golemim, epohalnim promjenama.
Da se moglo diskutirati o tim stvarima, možda se i moglo nači neko rješenje.
Ali čak i 2015., na vrhuncu imigracijske krize, govor i razmišljanje bili su ogra¬
ničeni. Kad je kriza u rujnu 2015. dosegnula najvišu točku, njemačka kancelarka
Angela Merkel pitala je Marka Zuckerberga, generalnog direktora Eacebooka,
što bi se moglo učiniti da europski građani prestanu na Eacebooku kritizirati
njezin program. “Radite li na tome?” pitala ga je. Zuckerberg ju je uvjeravao da
radi.- No zapravo bi kritike, razmišljanje i diskusija trebali biti neograničeni.
Gledajuči unatrag, vrlo je neobično kako smo ograničili diskusiju u trenucima
kad smo svoj dom otvorili svijetu. Prije tisuču godina ljudi iz Genove i Eirence
nisu bili izmiješani kao u naše doba, ali danas su svi oni prepoznatljivo Talijani i
plemenske su se razlike pretekom vremena smanjile, a ne povečale. Čini se da je
trenutačni stav da če se u nekoj fazi idučih godina ljudi iz Eritreje i Afganistana
u Europu pomiješati kao što su Đenovljani i Eirentinci danas stopljeni u Italiju.
Boja kože osoba iz Eritreje i Afganistana možda je drukčija, njihovo je etničko
podrijetlo iz udaljenijih zemalja, ali Europa če i dalje biti Europa, a njezini če se
narodi nastaviti miješati u duhu Voltairea, sv. Pavla, Dantea, Goethea i Bacha.
Baš kao i u brojnim drugim popularnim zabludama, i u ovoj ima nešto istine.
Kako pokazuju trgovački gradovi poput Venecije, narav Europe stalno se mije¬
njala i uključivala je veliku i neobičnu prijemčivost za strane ideje i utjecaje. Od
antičkih Grka i Rimljana naovamo, Europljani su slali brodove da istraže svijet i
izvijeste o tome što su pronašli. Rijetko se dogodilo - a možda i nikad - da je os-
tatak svijeta uzvratio istom mjerom, ali su brodovi i dalje isplovljavali i vraćali se
s pričama i otkrićima koja su se prožela s europskim ozračjem. Prijemčivost je
bila golema, ali ne i neograničena.
Antropolozi stalno raspravljaju o pitanju gdje su granice kulture, ali na njega
nema odgovora. Međutim, granice su ipak postojale. Primjerice, Europa nikad
nije bila islamski kontinent. Ali svijest o tome da se naša kultura jedva zamjetno,
no postojano mijenja ima duboko europske korijene. Grčki filozofi razumjeli su
taj paradoks, sažimajući ga u poznati problem Tezejeva broda. Kako je zabilježio
Plutarh, brod kojim je plovio Tezej Atenjani su sačuvali zamijenivši svaku istru-
nulu dasku novom. Ipak, nije li to bio Tezejev brod čak i ako u njemu uopće nije
bilo dasaka iz vremena kad se on nalazio na njemu?
Znamo da suvremeni Grci nisu poput istoimenoga antičkog naroda. Znamo
da današnji Englezi nisu poput onih od prije tisuću godina, baš kao što ni današ¬
nji Erancuzi nisu poput Erancuza iz prošlosti. Ali svi su oni prepoznatljivo Grci,
Englezi i Erancuzi i svi su Europljani. U tim i drugim identitetima prepoznaje¬
mo stupanj kulturnog nasljeđa: tradiciju koja čuva određena obilježja (pozitivna
i negativna), običaje i ponašanja. Znamo da su velike seobe Normana, Eranaka i
Gala uzrokovale goleme promjene. A povijest nam govori da neke seobe na dug
rok razmjerno malo utječu na kulturu, a druge ju mogu nepovratno promijeniti.
Problem nije u prihvaćanju promjena, nego u spoznaji da kad promjene nastupe
prebrzo ili su previše različite, postajemo nešto drugo - uključujući i to da pos¬
tajemo nešto što možda ne želimo biti.
Istodobno ne znamo kako bi to trebalo funkcionirati. Premda se uglavnom
slažemo da bez obzira na njegovu boju kože pojedinac može prihvatiti određenu
kulturu (uz odgovarajući stupanj entuzijazma pojedinca i kulture), znamo da
Europljani ne mogu postati što god požele. Ne možemo, primjerice, postati In¬
dijci ili Kinezi. A ipak se od nas očekuje da povjerujemo kako svatko na svijetu
može doći u Europu i postati Europljanin. Ako biti “Europljanin” nije rasno pi¬
tanje - a nadamo se da nije - tada je, vjerojatno, i mnogo važnije, riječ o “vrijed¬
nostima”. Upravo je zato pitanje “Što su europske vrijednosti” tako važno. Ipak,
to je još jedna rasprava koju kao da ne znamo voditi.
Jesmo Ii mi, primjerice, kršćani? U prvome desetljeću dvadeset prvoga stolje¬
ća ta je rasprava bila u žarištu pri pisanju novog Ustava Europske unije u kojem
se uopće ne spominje kršćansko nasljeđe kontinenta. Papa Ivan Pavao II. i nje¬
gov nasljednik pokušali su ispraviti taj propust. Kako je prvi napisao 2003.: “Uz
dužno štovanje svjetovnoj naravi institucija, moram još jednom pozvati pisce
budućega europskog ustavnog sporazuma da u njega uključe religijsko, a osobito
kršćansko nasljeđe Europe.”- Rasprava ne samo da je geografski i politički podi¬
jelila Europu, nego je ukazala na očitu težnju. Ne samo da se u zapadnoj Europi
religija povukla, nego se u sjeni toga pojavila želja za dokazivanjem kako Europa
u dvadeset prvome stoljeću ima održivu strukturu prava, zakona i institucija
koje mogu postojati bez izvora koji ih je, možda, stvorio. Poput Kantova goluba
pitali smo se bismo li mogli letjeti brže kad bismo živjeli “u slobodnome zraku”
a da i ne razmišljamo o vjetru koji nas održava u zraku. Mnogo je toga počivalo
na uspjehu tog sna. Umjesto religije pojavio se sve napuhaniji jezik “ljudskih
prava” (vrijedno je spomenuti da je riječ o zamisli kršćanskog podrijetla). Osta¬
vili smo neodgovorenim pitanje počivaju li stečena prava na vjerovanjima kojih
se kontinent više nije držao ili ona postoje sama po sebi. To je u najmanju ruku
bilo izvanredno važno pitanje koje smo ostavili otvorenim u vrijeme kad se od
goleme nove populacije očekivalo da se “integrira”.
Istodobno je iskrsnulo jednako važno pitanje položaja i svrhe nacionalne dr¬
žave. Od Vestfalskoga mira 1648. do kasnoga dvadesetog stoljeća nacionalna se
država u Europi općenito smatrala najboljim jamcem ustavnog poretka i liberal¬
nih prava, ali i vrhunskim jamcem mira. Međutim i ta je izvjesnost erodirala.
Srednjoeuropski državnici poput njemačkoga kancelara Kohla 1996. smatrali su
da “Nacionalna država... ne može riješiti velike probleme dvadeset prvoga stolje¬
ća”. Dezintegracija nacionalnih država u jednu veliku političku uniju bila je tako
važna, tvrdio je Kohl, da je, zapravo, riječ o “pitanju rata i mira u dvadeset prvo¬
me stoljeću”.- Neki se nisu slagali s tim, a dvadeset godina poslije na biralištima
je nešto više od polovice Britanaca pokazalo da ih se nije dojmio Kohlov argu¬
ment. Ali bez obzira na to kakav tko ima stav po tom pitanju, opet je bilo pre¬
važno da ga se ostavi neodgovorenim u doba golemih promjena u stanovništvu.
Premda nesigurni u sebe kod kuće, silno smo se trudili raširiti svoje vrijed¬
nosti po svijetu. Ali kad god bi se naše vlade i vojske uključile u bilo što uime
“ljudskih prava” - Irak 2003., Libija 2011. - kao da smo stvari učinili lošijima i
završili kao krivci. Kad je počeo građanski rat u Siriji, ljudi su molili zapadne dr¬
žave da interveniraju uime ljudskih prava koja su nedvojbeno bila prekršena. Ali
volje da se zaštite ta prava nije bilo jer bez obzira na to jesmo li kod kuće vjero¬
vali u njih ili ne, očito smo izgubili vjeru u naše sposobnosti da ih promičemo u
inozemstvu. U nekoj je fazi počelo izgledati moguće da je ono što je nazvano
“posljednjom utopijom” - prvi univerzalni sustav koji je prava čovjeka odvojio
od riječi boga ili tiranina - možda posljednja europska težnja.- Ako je doista
tako, onda Europljani u dvadeset prvome stoljeću ostaju bez ijedne unificirajuće
ideje koja bi im mogla urediti sadašnjost ili ukazati na budućnost.
U svako bi doba gubitak svih unificirajućih prića o našoj prošlosti ili ideja što
ućiniti s našom sadašnjošću ili budućnosti bili ozbiljan problem. A u vrijeme
bitnih društvenih promjena i previranja, posljedice su kobne. Svijet dolazi u
Europu toćno u trenutku kad je ona iz vidika izgubila vlastiti identitet. I dok bi
dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i ćvrstu kulturu mogao funkci¬
onirati, dolazak milijuna ljudi u iznurenu i umiruću kulturu opterećenu kriv¬
njom sigurno ne može. Čak i danas europski vode govore o novim naporima za
integraciju milijuna novih pridošlica.
Ti će napori također podbaciti. Kako bi se integrirao ćim veći broj vrlo razli-
ćitih ljudi, valja smisliti što širu definiciju ukljućivanja kojoj nitko ne može pri¬
govoriti. Ako će Europa postati domom svijeta, mora potražiti definiciju sebe
dovoljno široku da obuhvati cijeli svijet. To znaći da u razdoblju prije nego što se
i ta težnja uruši, naše vrijednosti postaju tako široke da su, zapravo, besmisleno
plitke. I dok se identitet Europe u prošlosti temeljio na vrlo specifićnim, da i ne
govorimo i vrlo dubokim filozofskim i povijesnim ćimbenicima (vladavina pra¬
va, etika proistekla iz povijesti i filozofije kontinenta), današnja europska etika i
vjerovanja - odnosno europski identitet i ideologija - bave se “poštovanjem”,
“snošljivošću” i (najviše samonegirajućim od svega) “raznolikošću”. Takve plitke
definicije o sebi mogu nam pomoći da preživimo još nekoliko godina, ali one ni
u kojem slućaju ne mogu potaknuti dublju odanost koju društva moraju doseg¬
nuti žele li preživjeti duže.
To je samo jedan od razloga zbog kojih naša europska kultura, koja je potra¬
jala toliko stoljeća i sa svijetom podijelila toliko vrhunaca ljudskih dostignuća,
neće preživjeti. Kao što naizgled dokazuju nedavni izbori u Austriji i uspon Al¬
ternative za Njemaćku (AfD), premda vjerojatnost kulturne erozije ostaje iznim¬
no velika, opcije za njezinu obranu i dalje su neprihvatljive. Stefan Zweig imao je
pravo kad je prepoznao poremećaj i smrtnu presudu koju si je potpisala kolijev¬
ka Partenona i zapadnjaćke civilizacije. Pogriješio je samo u trenutku. Proći će
još nekoliko desetljeća prije nego što se ta presuda izvrši - a izvršit ćemo je sami
na sebi. Danas, u godinama između, umjesto da ostane dom europskih naroda,
odlućili smo da postane “utopija” samo u izvornome grćkom znaćenju te rijeći,
odnosno da postane “ne-mjesto”. Ova je knjiga prikaz tog procesa.
Istraživanje i pisanje ove knjige vodili su me preko kontinenta kojim sam godi¬
nama putovao, ali često na mjesta koja inače ne bih posjetio. Tijekom nekoliko
godina proputovao sam od otoka u jugoistočnoj Grčkoj i najjužnijih otoka Italije
do srca sjeverne Švedske te nebrojenih predgrađa Francuske, Nizozemske, Nje¬
mačke i drugih zemalja. Na tim sam putovanjima imao priliku razgovarati s
mnogo običnih ljudi, ali i političara i utjecajnih osoba iz cijeloga političkog
spektra, granične policije, obavještajnih agencija, nevladinih organizacija i mno¬
gih drugih na prvim crtama bojišnice. Na mnogo su načina najpoučniji bili raz¬
govori s najnovijim pridošlicama u Europu - ljudima koji su u nekim slučajevi¬
ma doslovce u nju stigli dan prije toga. Na prijemnim otocima u južnoj Europi i
na mjestima gdje ostaju ili se nasele na putu prema sjeveru, svi imaju vlastite
priče, a mnogi i vlastite tragedije. Svi vide Europu kao mjesto na kojem mogu
najbolje živjeti.
Oni koji su htjeli govoriti i podijeliti svoje priče bili su, naravno, samooda-
brana skupina. Bilo je trenutaka kad su se navečer oko logora pojavljivali ili u
njih vračali ljudi koji na naš kontinent nisu došli - najblaže rečeno - u duhu ve¬
likodušnosti i zahvalnosti. Ali mnogi drugi bili su iznimno prijateljski nastrojeni
i zahvalni za mogučnost da se čuje i njihova priča. Kakav god bio moj stav o si¬
tuaciji koja ih je dovela ovamo i o reakciji našega kontinenta, naši su razgovori
uvijek završavali jedinom riječi koju sam im mogao uputiti bez zadrške: “Sretno!"
Izvor:
https://archive.org/details/