Kad se prijatelji stari sretnu

...Ali, što je tu je, prijatelju,  valjda je ipak najvažnije ono kako nas vidi Onaj gore i kako vidimo sami sebe ujutro u ogledalu i pred vlastitom savjesti. Sve drugo je manje bitno i prolazno, i kako je rekao onaj filozof - relativno. Ili onaj drugi još mudriji, biblijski - „Ispraznost nad ispraznošću.“ Iz zapisa jednog liječnika dr. A. Lj.

Poslije svega  

    - Kako si stari moj? Kako sa zdravljem? – upitao me prijatelj kad smo se nakon dužeg vremena našli u Kapucineru. (*)
    - A...dobro, služi za vlastite potrebe - uzvratio sam mu uobičajenim odgovorom prijatelja Mate na upite o zdravlju. - Kako si ti?
    Nisam htio spominjati svoje dijagnoze koje vučem već neko vrijeme, zbog kojih sam već iskusio kako to izgledaju susreti s kolegama u ulozi pacijenta i čekanje pred njihovim vratima. Čemu? I kakva korist od toga? Samo bi podsjećalo na našu ranjivost i da je ono najbolje od života već daleko iza nas. A zapravo i nije tako loše s obzirom na to koliko je godina proteklo od kad smo se pojavili na pozornici života. Osmo desetljeće, druga polovica, i to bez nekih posebnih tegoba! – pa što bi više htio. Mnogi nemaju sreću to doživjeti.
    Malo su sumnjive neke krvne stanice, ali to traje već poduže bez nekih promjena, pa valjda nije pretjerano ozbiljno. Onda one muške stvari zbog kojih se noću češće ustaje i koje prati famozni PSA, ali me, kako vele i stručnjaci za te probleme i Chat GPT, spašavaju godine, pa je vjerojatnost za ono najgore, koje opet zbog godina ne mora biti najgore, negdje oko 20%. Ima tu još i nekih drugih stvari u vezi s onim sustavom što prerađuje sve što u sebe unesemo i uklanja sve što je od suviška, sa sličnim procjenama nepovoljnih iščekivanja, koje bi trebalo provjeriti, ali opet zbog spomenutih godina – pitanje je koliko bi to imalo smisla.
    Prijatelja je zanimalo kako sam se snašao u mirovini, jesam li se već navikao na nju, čime se bavim i kako provodim vrijeme? Odgovorio sam da sam dobro. Pa i predobro, samo katkad se malo teže vidi da je tako. Nisam govorio ništa više, a u sebi sam mislio: zar ne bi bilo grijeh ne vidjeti i ne biti zahvalan kolika je to sreća uhvatiti osmu dekadu a uz to biti bez ikakvih repova, obaveza ili dugova, mnogima to ne uspije; kakva je to blagodat ustati ujutro na svoje noge bez nekih posebnih tegoba i znati da je i sa drugima u obitelji sve u redu; pa biti pod svojim krovom, diviti se sunčevu izlasku kroz prozor zaklonjen razlistanom brezom, umiti se i hladnom i toplom vodom iz svoje slavine, ne morati izlaziti vani zbog onih obaveznih jutarnjih potreba kao što se to nekad moralo; onda biti okružen svojim knjigama i svim onim IT čudima za čitanje i pisanje, pa i sviranje, poslušati Beethovena ili Chopina na III. programu Hrvatskog radija, ili sa CD-a u izvedbi naše pijanistice, potom ono najbolje – sačekati svoju Jedinu da se probudi i zajedno s njom popiti prvu jutarnju kavicu, pa onda, divota jedna, ostati ljenčariti doma i čekati da navrati netko od naših najmlađih, ili prepustiti se izazovima i raskoši Metropole, najčešće onim pravcem koji povezije velikane – Tomislava, Strossmayera i Zrinskog i vodi Stepinčevoj katedrali ili Gospi od Kamenitih vrata, a potom do Kapucinera na čašicu razgovora s prijateljima Božom, Đurđom, Nikom i ostalima, ili Vinceku po kremšitu, i sve to po vlastitoj volji i izboru. Doduše, katkad ima i trenutaka koji se ne uklapaju u takvu sliku – kad nije sunčano, kad nam se čini da je sve crno i bez smisla, da smo promašili, ali čemu njihovo spominjanje kad su oni sastavni dio života. Samo sam mu rekao kako nastojim živjeti svoj život jednostavno, iz dana u dan pa do Božje volje, prihvatiti sve ono što on donosi – i lijepo i teško; biti makar malo od koristi, i pohvalio se kako sam postao pravi stručnjak za guljenje krumpira, čišćenje luka, otvaranje onih plastičnih boca za mlijeko i jogurt i kojekakvih konzervi bez kojih nema pravog ručka i, najkraće, obavljanje svih poslova koji zahtijevaju grubu mušku snagu, sve pod budnim okom apsolutne gospodarice u kući - svoje Jedine, čija je ne baš laka i nezahvalna zadaća paziti da sve bude izvedeno kako treba i na vrijeme.
    Nisam mu htio govoriti da ne bi ispalo kao hvalisanje, kako sam usput tijekom ovih desetak godina uspio napisati, ma zamisli, tri knjige – jednu stručno-medicinsku za koju su mi rekli da nije loša i koja je izašla u dva izdanja, i još dvije od kojih je jedna – ova koju upravo čitate, neke vrste životopisa, dok je u trećoj riječ o putovanjima Lijepom Našom, o njenim ljepotama i fragmentima naše povjesti. Polovica prihoda od prodaje stručne knjige, izdane u vlastitoj nakladi, darovana je Caritasu, dok su druge dvije tiskane samo u manjem broju primjeraka – tek onako za vlastitu dušu, kao puste tlapnje kojima je svrha ništa drugo doli podsjećanje da smo jednom bili i postojali.
    Ni sudjelovanje u organizaciji desetak dobrotvornih koncerata klasične glazbe koje je osmislila i održala naša pijanistica Iva sa svojim kolegama iz Muzičke akademije nisam spominjao prijatelju. Kako sam s početka umirovljeničkog staža još uvijek nešto značio sponzorima, oni nisu škrtarili sa donacijama, koje su u cijelosti proslijeđivane na planirane adrese (Dom za djecu bez roditelja, Zaklada Biskup Lang – za stare i nemoćne, Caritas; Karmel Sv. Ilije i dr.)
    -A kolika ti je mirovina? – nije mogao odoljeti prijatelj a da ne upita.
    -Taman koliko treba - odgovorio sam nadajući se da će prepoznati malu šalu. Nisam htio ulaziti dublje u razgovor o toj temi, jer obično završi ili u ljutnji ili praznim naklapanjima kako sve to nije pravedno rješeno i kako bi trebalo biti. A dosta bi se na račun toga moglo reći i prigovoriti. Primjerice to kako u moj radni staž nisu ušle sve one moje puste pastirske i težačke godine, jer da su kojim slučajem ušle, zacijelo bih po mirovini mogao biti ozbiljna konkurencija onima iz saborskih klupa.
    Ili o dvije godine i nešto više volontiranja u struci, ne baš sasvim dobrovoljnog. Uz puni radni staž, tijekom kojega nije bilo praznog hoda (više od dvjesto tisuća različitih medicinskih usluga), bilo je i nekoliko stotina (450) cjelonoćnih dežurstava, nakon kojih bi se, prema tadašnjoj praksi, nastavljalo s radom bez korištenja slobodnog dana, što niti je honorirano niti išlo u radni staž, iako je trebalo.
    Ni to nije sve: samo za to što sam prvih desetak godina radio u našoj dragoj drugoj domovini, tada u zajedničkoj državi, procijenjeno je da je vrijednost moga ukupnog doprinosa nacionalnom mirovinskom fondu za 30-tak % manja nego da sam cijelo vrijeme radio na području Lijepe Naše, pa mi je za to i iznos mirovine u odnosu na kolege istog profila, radnog mjesta i godina staža, niži za isti postotak.
    Ali „nije u šoldima sve“, bilo mi je drago što mogu raditi svoj posao u svojoj zemlji i pomagati ljudima u njihovoj nevolji, u bolesti. Osobito onima s margine života. Jedino mi katkad padne na pamet i pitam se kako bi to izgledalo i kako bih se proveo da sam se kojim slučajem otisnuo u daleki svijet, negdje preko velike bare, kao neki drugi, gdje se rad i rezultati rada vrednuju malo drugačije nego kod nas doma. Uz toliko truda i valjda provjerenu kvalitetu rada, ne bi li se možda i meni zgodilo naći se među „uspješnicima“. Ili bih možda propao?
Ali, što je tu je, valjda je ipak najvažnije ono kako nas vidi Onaj gore i kako vidimo sami sebe ujutro u ogledalu i pred vlastitom savjesti. Sve drugo je manje bitno i prolazno, i kako je rekao onaj filozof - relativno. Ili onaj drugi još mudriji, biblijski - „Ispraznost nad ispraznošću.“

(*) Kapuciner – kafić preko puta Stepinčeve katedrale

Iz: Ordinacija s pogledom - iz zapisa jednog liječnika, Dr. Ante Ljubičić

• Sljedeće