Ante Bukovac: Zanimanje težak
.... Od šeste godine pa do petnaeste, kad god je trebalo, osobito za školskih ferija - torba preko ramena pa ili u polje, ili u stranu za blagom. Motika u ruke čim je možeš držati i kopačina dok se imalo što kopati. Od četrnaeste godine - kosidba sve po redu: i žita i polje sve dok je bilo polja. Svi naši plasti iz polja tih godina, svo sijeno i žito prešli bi ne znam koliko puta preko mojih ruku; i na kola i s kola i u vršaj i u pojatu. Posebno ovo zadnje – zaroniti u pljevu i prašinu, zbijanje sijena i slame u pojatu nije moglo bez nas. Ni bolest nije vrijedila kao isprika...sve dok polje nije postalo jezero...Tako bi otprilike izgledao opis ljetnih zanimacija dječaka iz vremena moga djetinjstva. Iz zapisa: Bilo pa prošlo - uspomene
Kosci kose...
...O kosidbi i raznim zgodama u vezi s njom redovito se pričalo u svim prilikama kada bi se ljudi našli zajedno. Najviše ljeti nakon povratka iz polja dok bi se odmarali i pretresali što se zbivalo proteklog dana. A i za vrijeme dugih zimskih sijela. Znalo se tko je dobar kosac, tko je najbolji, najbrži, tko ima dobru kosu, tko zna dobro poklepati i naoštriti, čiji je otkos najbolji, mah najširi, iza koga najviše „raste“ (tko slabo kosi) itd. Za momke je to značilo i bolje izglede kod djevojaka...(Bilo pa prošlo - uspomene, Ante Bukovac: za one kojima je to bila ljetna zanimacija da se malo podsjete, za one druge, ako ih to zanima, da nešto doznaju.)
Kaja Bakalić: Dobro jutro more
Rapsodija u plavom, Foto: K. B.
Još jedan sunčan listopadski dan i ne odolijevam zovu mora na jutarnju šetnju. Sve je tiho i ništa se ne čuje osim vlastitih koraka i šuma valova koji nježno umivaju obalu. U zraku okus mora i miris borova. Svako malo zastajem opčinjena prizorom plavetnila mora i neba stopljenih u jedno. Kao da je veliki slikar i otocima dao nijansu istog kolorita...
Izgubljeni u noći
Tušnica pod snijegom
I u povratku iz škole znalo je biti problema jednako kao i u odlasku. Najčešće se događalo da zbog gužve ne uspijemo ući u autobus. A onda, što drugo nego opet put pod noge. Nakon cijeloga dana u školi, najčešće bez ručka, ili samo uz komad kruha, u najboljem slučaju malo zaslađena nekom slasticom koju bi kupili ili dobili gratis u slastičarnici, nije bilo baš lako premjeriti korakom dvadesetak kilometara do kuće.
Vukovaru s ljubavlju
