Do Lužnice i Novih dvora
Nakon dugog vrućeg ljeta i svega onog i svačega što se mora prebaciti preko svojih leđa, od čega je malo tko pošteđen, u ozračju gotovo kronične psihoze zbog pandemije i posljedičnog propadanja ekonomije s puzajućom inflacijom i recesijom, i prijetećom globalnom kataklizmom zbog moguće eskalacije rata i upotrebe nuklearnih potencijala, malo predaha od svega skupa i opuštanja u društvu dragih prijatelja u prekrasnom ambijentu dvorca Lužnica i Jelačićevih Novih dvora tek desetak i još koji km zapadno od središta hrvatske metropole. Dr Ante Ljubičić
Dr. Ante Ljubičić: Naših prvih 50 godina
Ovoga kolovoza moja Jedina i ja brojimo 50. obljetnicu zajedništva, neki kažu zlatnu. U ovo naše zanimljivo i pomalo čudno vrijeme kada baš i nije uputno hvaliti se ovakvim „uspjesima“ jer ne spadaju među kategorije koje slavi taj naš „vrli novi svijet“, mi to ipak činimo (ja i moja Jedina - Ljubica), jer mislimo da godine nisu grijeh i da ih se ne treba sramiti. I da jedino vrijednosti koje baštinimo od svojih predaka – obitelj, vjera, ljubav, prijateljstvo, odanost, poštivanje, razumijevanje, strpljivost...daju smisao našim životima. Ne bi bilo baš iskreno kad bismo se hvalili kako nam je uvijek bilo bajno - bilo je svega što život donosi (svima!): i povuci i potegni, i smijeha i suza, i ljutnje i pomirenja, ali na kraju ipak: Vrijedilo je!
Jure Burić: Hrvatska: Rusija 1:0
...Kiša pada- ne prestaje. Ovi naši više plivaju nego trče, mi navijamo koliko nas grlo nosi.... i tako do odmora, a onda opet.Oni mali što nosi pivo i sokove veli da ovo još vidio nije, a milo mu i njegov ćaća iz Livna, eno ga kaže galami s još desetoricom na tribini....Ma sve je dobro, al’ gola nikako. Skupili se Rusi vazda ih jedanaest pred golom. Centar ne prelaze ali ni s gola ne silaze. Kad u jednom momentu gužva “drž nedaj” ućeraše loptu u gol i to oni njihov ćelavi jadnik- ne zna ni kud udara- natirali ga naši. Ja ludnice žalosna ti majka...Iz osvrta na veličanstvenu pobjedu hrvatske nogometne reprezentacije dr. Jure Burića koji vas neće ostaviti ravnodušnima.
Iz zapisa jednog liječnika
Ante Bukovac: Moje školske godine
...Tko bi više znao što je sve nama malim junačinama prolazilo kroz glavu u tim trenucima. Bauk učiteljice rastao je sve više i više. I kad se konačno pojavila, u meni kao da je nešto puklo: dao sam se u bijeg i nitko me živ na svijetu ne bi mogao uhvatiti. Trčao sam kao vjetar glavom bez obzira. Moji su prijatelji potrčali za mnom kako bi me zaustavili i vratili, ali su brzo odustali. Nisu imali nikakve šanse da me sustignu. Nisam se zaustavljao sve do Kesarova potoka - jednoga od tri potoka na putu do škole. Kad sam malo predahnuo vidio sam da nešto nije u redu...