O našim blagdanima i jednom momačkom silu
...Cijelo je selo već bilo utonulo u san kad smo krenuli. Pred nama je, obasjana mjesečinom, blistala naša prostrana buškoblatska ravnica zakriljena sa svih strana tamnim planinama, a tamnomodri nebosklon osut treperavim zvijezdama – naš rodni kraj u svom najljepšem izdanju. Bilo je tiho i ništa se nije čulo osim zrikavaca koji su neumorno i bez prekida izvodili svoju jednu te istu melodiju; tek tu i tamo čuo bi se pokoji lavež ili ganga nekih nama sličnih noćnih putnika...( Iz zapisa jednog liječnika, Dr.Ante Ljubičić)
O našim blagdanima
Kao da je jučer bilo, a prošle su godine i godine. Sve se promijenilo. Samo su uspomene ostale i sijećanja na vrijeme kad se živjelo u skladu sa stoljećima stjecanim navikama i prirodnim ritmovima. I s našim blagdanima. Živjelo se između njih i za njih. Svi smo im se radovali, i stari i mladi. Bili su to dani predaha od svakodnevnih obveza i teška rada, dani malo bogatije trpeze i druženja sa susjedima i rodbinom, obaveznog sudjelovanja u misnim slavljima, a za neke zavjetnih hodočašća u bliža ili udaljenija mjesta. Za nas djecu, uz sve navedeno, bilo je to vrijeme prepuštanja igrama i igricama bez kraja i konca. Ovo bi se, naravno, odnosilo samo na one koji nisu imali peh biti u te dane na dužnosti u polju ili planini.
Divota je naše baštine cijeli niz svetkovina ili blagdana posvećenih svetcima naše katoličke crkve, lijepo raspoređenih kako tijekom godine tako i po župama. Svaka župa ima svoga svetca zaštitnika komu se u čast na njegov dan slavi sveta misa kojoj hrle rijeke hodočasnika iz svih ostalih župa. Svatko tu dolazi iz svojih razloga - neki po zavjetu radi spasa duše, drugi radi zdravlja, mladi u nadi da će sresti srodnu dušu, a najmlađi željni avantura radi čiste radoznalosti i zabave.
Prvi je i izvan svake konkurencije Božić, rođendan mladoga kralja, koji se slavi 25. prosinca u svakoj župi i u svakoj kršćanskoj kući po cijelom svijetu, a potom jednako značajan blagdan Isusova uskrsnuća od mrtvih u mjesecu travnju. Ništa manje velik blagdan pripada Bl. Djevici Mariji, majci Isusovoj koji se slavi 15. kolovoza u župama posvećenim njenom uznesenju na nebo. Jedna od takvih župa je Prisoje, a među većima u starom kraju su Šujica, Kongora i Vidoši, a nešto dalje s druge strane planine Kamešnice Gospino svetište u Sinju prema kome svake godine kreću nepregledne kolone često bosonogih hodočasnika, najvećim dijelom mladih.
Između ovih najvećih blagdana lijepo su se rasporedili sveti Josip u proljeće, sveti Ante i Ivo u lipnju, Ilija u srpnju, Petar i Pavao u rujnu. Svaki od ovih blagdana uz ono što im je zajedničko, a to je sveta misa i slavljenje Boga imao je i neke svoje posebnosti, koje su se odnosile na svjetovni dio slavlja. U božićno vrijeme za nas djecu to je bila slama prostrta po kući, božićne pjesme, jelka ili bor i obilje kolača, a za one malo starije vrijeme susreta, upoznavanja, zaljubljivanja i sijela, ženidbe i udaje. U vrijeme Uskrsa glavni objekt naših preokupacija bila su jaja, ona kokošija, rijeđe neke druge peradi. Danima ranije tražili smo gdje smo stigli ona koja bi nam se po izgledu, boji i kakvoći zvuka pri isprobavanju kuckanjem o zube, činila da su tvrda i da bi nam u tucanju mogla donijeti pobjedu. Neki se nisu pouzdavali u prirodnu tvrdoću jaja pa su se pokušavali služiti podvalama umjetnim jajima od drveta ili nekog drugog materijala, dok bi se drugi znali poslužiti tzv. „nalivcima“.(*)
Ono što je bilo zajedničko svim našim blagdanima je njihovo znače-nje u društvenom životu mjesta i povezivanju ljudi, njihovu druženju. Svi smo im se radovali i nestrpljivo iščekivali. Bili su to svečani dani, sve bi prštalo od radosti. Ustajalo bi se rano, oblačilo svečana odijela – ona misna i kretalo prema crkvi. Samo su najstariji i bolesni ostajali kod kuće. Domaćice su nosile hranu za sve članove svoje obitelji i uvijek malo viška za slučajne pridošlice. Obično bi to bila puna torba („brzdar“) uštipaka, sir, jajca, karirana slanina, pršut, katkad pečena kokoš ili nešto slično.
Kako je bila lijepa slika kad bi se mnoštvo nakon mise razmililo po šumarcima u blizini crkve u hladovinu krošanja klena, hrasta ili rašeljke i prihvatilo se blagovanja jela! Pa bi onda, opet nakon molitve, nazdravljali jedni drugima uz čašicu lozovače i pozivali susjede da im navrate.
– Dođi k nama, prijatelju, kušaj moju pečenicu. Vidjet ćeš kako je dobra. Nema je bolje na svitu!
I navratili bi jedni drugima, kušali sve po redu, hvalili domaćice i razgovarali, razgovarali i veselili se. A kad bi se okrijepili onda opet svi na okup - mladi u šetnju ili u kolo sve dok ih noge ne zabole, stariji sa strane kako bi budno pratli tko je s kim, koja je djevojka najljepša, mladić najzgodniji, komu je upućen onaj značajan pogled, osmjeh, znak, kakvi su čiji izgledi. I potrajalo bi to sve do kasnih sati kad bi se, iako iscrpljeni od naporna i uzbudljiva dana, s pjesmom i dozivanjem počeli razilaziti svatko u svom pravcu.
(*) Nalivak: Jaje kojemu je kroz malu rupicu ispražnjen (popijen) sadržaj te kroz istu rupicu ubačen (naliven) vosak. Kad se vosak u takvom jajetu koje izgleda posve priridno skrutne, ono postaje nepobjedivo.
Moj kolega di ćemo na silo
U Dučiće najbolje bi bilo...
Prisojačka ganga
Nisam mogao odbiti susjeda Matu, starijeg prijateljeva brata, kad me zamolio da idem s njim na silo.
– Nikada nisam bio – branio sam se, ali nije pomoglo. Nije imao nikoga drugog da mu pravi društvo, a nezgodno mu ići samom po noći.
Bio sam novopečeni srednjoškolac s nepunih petnaestak godina i te su mi stvari bile posve strane. Iako su se neki moji vršnjaci, osobito nešto stariji pajdaši, hvalili kako to već naveliko prakticiraju i kako u tomu imaju uspjeha. Naravno da im nisam vjerovao, jer bi to značilo da ih djevojke puste u kuću i da s njima ostaju koliko god žele. Možeš mislit!
Ali prije nego što moj susjed, sada kolega Mate i ja krenemo u našu noćnu avanturu riječ dvije o tomu što je to silo (sijelo), jer mogao bih se kladiti da većina današnjih mladih nikad nije ni čula ništa o tomu, a i među starijima je sve manje onih koji se sijećaju tog prastarog običaja. Bio je to jedan od načina međusobnog upoznavanja mladih parova na putu njihova trajnog zbližavanja. Nakon nedjeljnih susreta poslije mise, tijekom blagdanskih promenada, ili kakvih radova u polju ili planini, i nakon što bi se prepoznali i izmijenili oni diskretni znaci međusobne simpatije, obično bi uslijedio dogovor o sijelu - pristanak djevojke na posjet mladića u njenoj kući. Takvo obećanje djevojka ne bi dala samo jednom simpatizeru nego i drugima koji bi joj se svidjeli, pa bi se dogodilo da joj u isto vrijeme dođe više kandidata, katkad i puna kuća, od kojih bi samo jednog izabrala da ostane s njom. Što je djevojka bila na većem glasu to je bilo više interesanata Predaja kaže da je takva praksa uvedena za osmanlijskog vremena kako bi se doskočilo pravu begova da iskoriste svoje pravo prve bračne noći i ostave biljege svog genskog koda tamo gdje mu nije mjesto. Bio sam sklon povjerovati onima koji su tvrdili da su ti noćni sati mladih parova bili čedni, pa i stoga što bi cijelo vrijeme bili pod budnom paskom nekog od ukućana – tetke ili strine, ali je svejedno moj susjed S. tvrdio kako je njegovo iskustvo u vezi s tim, inače vrlo bogato, bilo posve drugačije.
Cijelo je selo već bilo utonulo u san kad smo krenuli. Pred nama je, obasjana mjesečinom, blistala naša prostrana buškoblatska ravnica zakriljena sa svih strana tamnim planinama, a tamnomodri nebosklon osut treperavim zvijezdama – naš rodni kraj u svom najljepšem izdanju. Bilo je tiho i ništa se nije čulo osim zrikavaca koji su neumorno i bez prekida izvodili svoju jednu te istu melodiju; tek tu i tamo čuo bi se pokoji lavež ili ganga nekih nama sličnih noćnih putnika.
Išli smo šutke sve dok nismo bili daleko izvan sela. Tek sam onda upitao kolegu kamo idemo i doznao da je to u Vrilo, najudaljenije selo na istočnom rubu polja, odmah do izvora rijeke Ričine. Gazili smo prašnjavom bijelom cestom i nakon kojih sat vremena našli se kod prvih seoskih kuća. Kad smo napokon dospjeli u nešto poput slijepe ulice, ili dvorišta, moj kolega zastane pod prozorom niske kućice slamnatog krova. Malo je oklijevao, nešto u bradu sebi mrmljao i onda sam ga čuo:
-Ovo je njena kuća, sad ću ja nju zvati.
Pokucao je na prozor i tihim će glasom:
-Ruže, evo ja došao. Jesi li budna?
Od prozora nikakva odgovora. Samo muk i tišina. Onda je pokucao malo jače i glasnije ponovio:
-Ruže! Ruže, čuješ li me? Javi se, otvori prozor! Ja sam, Mate.
Opet bez odgovora, pa pokuca još jače.
- Ruže bona, ...Ruže!... Ruže! Što se ne javiš. Pa rekla si da dođem. Javi se da te čujem. Ruže, Ruže, probudi se! Javi se! Ma zašto si takva!? Bez srca! Ruže...!
I zvao je tako moj kolega, zvao još dugo, ponavljao ime svoje drage, molio i preklinjao da mu se javi, ali odgovora nije bilo. Ni od korova. Samo muk i mrak iza prozorskog stakla. Onda je rekao da i ja pokušam. Najprije nisam htio, jer kako ću je zvati kad ju ne poznam, niti o njoj ne znam baš ništa. Ali kako je on navaljivao pokušao sam na isti način kao i on.
-Ruže... Ružice,... javi se! Javi se da bar samo malo porazgovaramo. Pa vidiš koliki smo put prevalili da dođemo k tebi. Da te vidimo.
Ponavljao sam i ja tako gluhom prozoru više puta iste pozive, ali kako nije bilo nikakva odgovora, nakon nekog vremena odustali smo i krenuli dalje. Pod drugim prozorom slične kućice, malo dalje od one prve, moj kolega je započeo istu pjesmu:
-Marice, Marice, probudi se. Javi se, ja došao! Ja, Mate, znaš, onaj...valjda me nisi zaboravila. Marice, Marice...
Opet nije bilo nikakva odgovora ni nakon upornog kucanja i moljakanja, pa smo odustali. I ja sam pokušao, ali ništa.
Nakon i drugog propalog pokušaja ostavili smo ovo selo i krenuli u drugo koje se zvalo Potprivala, a bilo je udaljeno nešto manje od ure vremena hoda. Da bismo došli do njega trebalo je pregaziti presušeno korito Ričine, što nam nije bilo teško, jer nam je puni mjesec još uvijek osvjetljivao put. Meni se činilo da nam se i pomalo podsmjehivao.
-Ova će nam sigurno otvoriti - rekao je kolega kad smo se zaustavili pod malim prozorom od kamena građene katnice pokrivene crijepom. Kako je prozor bio malo povisoko poslužio se traljama koje su bile u blizini. Nekako se uspentrao na njih i dohvativši se prozora koji je bio otvoren pokucao.
-Koji đava lupa u ovo doba noći – prosiktao je ženski glas iz kuće prije nego što je moj kolega uspio prozborit i jednu riječ.
– Mrš odavle - nastavio je glas s još nekoliko pogrdnih riječi, a onda je uslijedio pljusak vode po nama i tresak naglog zatvaranja prozora. Moj se prijatelj skondrljao s tralja i zamalo nije završio u đubrištu koje je bilo u blizini. Bilo je jasno da ovdje nema kruha pa smo nastavili dalje kroz niz zaselaka zajedničkog naziva Brljevci.
Ja sam mislio da nam je već dosta sijela za ovu noć i da je najbolje da produžimo nazad kući, ali kompa nije odustajao. Pod sljedećim prozorom bili smo bolje sreće: čim je pokucao javio mu se ženski malo promukli alt i već koji trenutak poslije vrata su nam bila otvorena. U kući je bilo mračno i nije se ništa vidjelo.
-Ko ti je ovaj mali? – upitao je glas, koji je očito pripadao djevojci za čijom je blizinom žudio moj kolega. – Što si ga doveo?
-To je moj rođak, ništa ne brini. On mi samo pravi društvo – objasnio je kolega. – Sad će on odmah zaspati kao top.
Oni su se sjeli na krevet do prozora, a meni pokazali nekakav sanduk u kutu na kojem sam se skuštrio i odmah počeo glumiti da spavam, iako bih najradije odmah pošao kući. Ali kako ne bi bilo baš najzgodnije ići sam u noći kroz nepoznata sela, jer prilično je daleko i već postaje mračno zbog ponestajanja mjesečine, nije mi preostalo ništa drugo nego pritajiti se i čekati. Nisam ni pokušavao zaspati, jer bilo je nemoguće osluškujući razgovor i hrvanje ono dvoje na krevetu u blizini. Moram priznati da sam bio prilično radoznao iščekujući razvoj događaja. Nisam ih vidio, ali sam mogao čuti svaku njihovu riječ i svaki šum. Bila je to nekakva borba, po svemu dragovoljna kako se činilo, kojoj nikada ne će biti kraja. On je navaljivao, a ona se branila, i u tomu činilo se bila dosta uspješna.
-Što ti misliš da sam ja takva, da možeš što želiš? E, nećeš, majčin sine! Mnogi su to pokušali ali nisu uspjeli, ne ćeš ni ti!
On je nešto mumnjao, nešto nerazumljivo, što je nalikovalo na:
-Pa zašto ...., lipa moja, samo malo....ne će ti niša biti...pusti...
Trajalo je to – ta borba dugo kao cijela vječnost, i tko bi znao koje je doba noći bilo kad je sve to završilo, bit će malo prije prvih pjetlova. Završilo je bez pobjednika! Već sam se bio okamenio na svom tvrdom ležaju kad sam napokon čuo njen oštar glas, koji nije trpio pogovora:
-Dosta je više! Odlazite!
Meni nije trebalo dva puta reći, odmah sam ustao i krenuo prema vratima, a kompa je još malo pokušavao. Na kraju je ipak vidio da su mu svi napori uzaludni pa je i on odustao. Oprostili su se s dogovorom za sljedeći put. Učinilo mi se da sam čuo kako mu govori: “Sljedeći put ne dovodi maloga“. Ipak, udostojila me je svog pozdrava i pitanja je li mi bilo tvrdo na ležaju.
Mjesec je već bio nestao s nebosklona kad smo krenuli kući pa je bilo dosta mračno. Vraćajući se pokušao sam pitati kompu tko je djevojka kod koje smo bili, kako se zove, ali sam ostao bez odgovora. Nije bio raspoložen za razgovor. Zapamtio sam njen malo promukli alt i tek više godina poslije, jedne gospojinske promenade, povezao ga s licem, koje i dalje neka ostane tajnom. Jer otkrivati djevojačke tajne je grijeh, zar ne? Bilo je to moje prvo i posljednje silo.
Dr Ante Ljubičić, Iz zapisa jednog liječnika
Hitovi: 336