Dr. Ante Ljubičić: Eh, ta medicina...

Kad vidiš „kuma“

Često bih se tijekom svoje liječničke prakse sjetio priče koju sam kao dijete tko zna koliko puta čuo od starog strica Ivana. Obično bi to bilo tijekom ljeta kad bi se odmarali od kakvog posla ili za vrijeme dugih zimskih sijela, ponajviše kad bi se netko požalio na kakve tegobe i pitao ima li tko lijeka za njegovu bolest. Čulo bi se tada svakojakih savjeta, koje bi obično stric Ivan začinio svojom pričom. Najprije bi dopunio lulu, pripalio i potegao dim dva, onda se nakašljao da pročisti grlo, i započeo od riječi do riječi uvijek istu priču.

Bio jednom siromašan čovjek koji je imao devetero djece. Kad mu se rodilo deseto pođe on u selo da potraži koga tko bi mu bio kum djetetu. Komu se god obratio našao je neki razlog da to ne prihvati. Nitko nije želio imati vezu sa sirotinjom. Već se bilo sunoćalo kad se tužan i razočaran vraćao kući kad li se odnekud ispred njega stvori nepoznat čovjek. Bio je visok, mršav i sav u crnom. Imao je i crni cilindar na glavi.
-Zašto si tako tužan prijatelju?- upita nepoznati siromaha nakon što su izmjenjali pozdrave.
-Kako ne bih bio – odgovori mu siromašak i ispriča svu svoju nevolju.
Na to će njemu Nepoznati nakon što je pažljivo saslušao siromaha:
-Ništa se ti ne brini, prijatelju, evo ja ću tebi biti kum djetetu.
Tako je i bilo. Dijete su krstili i lijepo proslavili krštenje, a sve troškove podmirio je kum i k tomu obilato darovao i kumče i ostalu djecu. I roditelje.
Kad su bili pri kraju slavlja upita kum siromaha čime se bavi i od čega živi.
-Imamo malo zemlje, i to vrlo škrte, kravicu i desetak ovaca- odgovori mu siromah.
-Pa kako izlazite na kraj? Može li se živjeti od toga? – opet će kum.
-Teško, kume moj. Mučimo se. Često pomažem drugima u selu i tako nešto priskrbim ovoj svojoj sirotnji. A ima i dobrih ljudi koji nam pomognu hranom i odjećom.
Nakon nekog vremena šutnje kum će siromahu:
-Znaš što kume, ja bih tebi kazao što bi ti mogao raditi i kako se obogatiti. Lijepo ti kreni po svijetu i liječi ljude. Nemoj se brinuti što ništa ne znaš o tome. Kad te zovu nekom bolesniku samo gledaj jesam li ja negdje u blizini. Ako mene vidiš reci da tu nema lijeka ni pomoći, i ne prihvaćaj se liječenja. A ako me nema onda slobodno jamči da ćeš ga izliječiti. Bez obzira o kakvoj je bolesti riječ. Pa i najtežoj. Možeš mu davati ljekovite kakve hoćeš, ljekovite trave, čajeve, bilo što.

Posluša siromah kuma i pođe po svijetu liječiti ljude, držeći se savjeta koje je od njega dobio. Ubrzo se proslavio kao najbolji doktor i postao jedan od najuglednijih i najbogatijih ljudi u cijelom carstvu. 

Vrijeme je prolazilo i nekadašnji siromašak je već odavno zaboravio da je to ikad bio, kad li jednog dana evo kuma k njemu. U istom onom crnom odjelu, s cilindrom na glavi, jednako visok i mršav.
-Evo mene, kume, došlo i tvoje vrijeme!
-Kakvo vrijeme, kume moj? - nekadašnji siromašak, a sada ugledni liječnik, bogataš će njemu.
-Pa, da se pripremiš poći sa mnom. Sutra dolazim po tebe – reče kum, i kako se iznenada pojavio tako je i nestao.
Uzalud je liječnik pojurio za kumom ne bi li ga namolio da mu da još malo vremena; ovaj se već bio izgubio. Bio je očajan, sve se oko njega počelo okretati. Tek je sad počeo živjeti kao čovjek. Sve ono prije je bilo samo patnja, jad i čemer. Ne, ne može tako biti! I odluči on nekamo pobjeći, sakriti se od kuma.
I otputi se on brodom preko ocena, nekamo u prekomorske zemlje. Što dalje to bolje. I dok je tako plovio sjedeći u svojoj luksuznoj kabini za bogato postavljenim stolom, vjerujući da je već dosta daleko, da ga više nitko ne može naći, odjednom se pred njim odnekud pojavi kum i sjede za stol naspram njemu. U šoku od straha bjegunac je ostao je bez riječi, Na svjećnjaku ispred njih jedna svijeća je upravo dogorijevala. Posljednje što je čuo bilo je:
-Ovo je tvoja svijeća, kume moj.

Dosta godina kasnije pokazat će se da je stric Ivan doista vjerovao u ovu priču. Da je čovjeku sve unaprijed predodređeno, pa i ona posljednja ura, i da je sve ono što liječnici čine sasvim suvišno. Kad mu je zbog hipertrofije prostate, možda i ozbiljnije bolesti, nastao zastoj mokraće (retencija), nije pristao na operaciju. Samo su on i njegovi najbliži koji su stalno bili uz njega, znali u kakvim je mukama završio svoj ovozemaljski put.

Ja, doktor

Svaki početak je težak – kaže stara narodna uzrečica pa tako ni moj nije bio izuzetak - moj put u svijetu bijelih mantila. Na fakultetu te nauče svemu i svačemu, ali te ne pripreme za praksu, za život. Prvih dana uglavnom sam pažljivo pratio kako to rade starije kolege, i bilježio sve – svaku riječ, postupak, nalaz, savjet. Tko zna kako bih se i kada usudio ostati sam s pacijentom da me moj mentor, a bio je to dr B., nije jednog dana jednostavno ostavio samog u ambulanti.
-Evo, ti nastavi, ja ću se brzo vratiti. Ako ti bude što trebalo, samo zovi – rekao je i izašao.

Osjetio sam se kao netko tko je tek proplivao kad ga drugi gurnu u duboku vodu. U mislima sam danima listao sve one debele knjižurine iz kojih sam učio za ispite i zamišljao što ću učiniti ako mi dođe ovo, ili ono..., ili sto drugih stvari. Što ako mi se pacijent žali na srce, ili na trbuh,...na pluća, bubrege, živce...? Glava puna, ali sve izmješano, zbrčkano. I čini ti se da ništa ne znaš. 

Onda ulazi starica koja traži da joj izmjeriš tlak. Pa druga da joj napišeš recept za mast za oči. Onda dijete koje ima grlobolju. I sve tako, ništa od onih teških stvari o kojima si razmišljao i kojih si se pribojavao. Slično je bilo i sljedećih dana. Tako sam preživio vatreno krštenja. 

Tih sam se početničkih dana obilato koristio šalabahterima u kojima sam pospremio sve ono što sam „pohvatao“ od prakse starijih kolega. Ubrzo sam, kad sam se malo oslobodio, uvidio da tu ima i nekih stvari koje mi se i nisu činile sasvim u skladu s onim što smo učili na studiju. I počeo sam to pomalo sređivati, dopunjavati, produbljivati. Bio je to početak pravog studiranja, onog ne za ispite, nego za život.

Prva intervencija

Prvi ozbiljniji slučaj na kojemu se nisam osobito proslavio, ali koji je bio vrlo poučan, imao sam u svom rodnom mestu. Dok sam radio u ambulanti pozvali su me da hitno dođem jer je pozlilo prodavaču u obližnjoj trgovini. Uzeo sam svoju torbu i već za koju minutu bio kod bolesnika. Bio je to moj susjed Stipe K., kojega sam dobro poznavao. 

Ležao je na podu zatvorenih očiju, lica siva poput pepela i modrih usnica. Na prvi pogled činilo se da ne diše i pomislio sam da je mrtav. Nakon pažljivijeg pregleda vidio sam da ipak diše, srčani tonovi su bili tiši ali pravilni i lagano usporeni, tlak nešto niži i puls slabiji. Prvo što sam pomislio bilo je: srce. Palo mi je na pamet ono iz mojih šalabahtera o praksi starijih kolega, i bez previše razmišljanja, a i zbog imperativa pred brojnom publikom da mu nešto dam, odlučim se dati mu kardiotonik digoksin. Nakon koje minute činilo se kako polako dolazi k sebi, ali više nisam želio ništa riskirati i čekati, nego sam ga odmah u pratnji bolničara poslao u obližni medicinski centar.

Kad sam se poslijepodne toga dana raspitivao o svom bolesniku doznao sam da je vraćen kući i da je posve dobro. Tek kasnije kad sam ušao malo dublje u tajne medicinske struke uvidio sam da je prvo na što je trebalo pomisliti bila padavica (epilepsija). Bolesnika sam, naime, zatekao u stanju nakon velikog napada, kad je bio potpuno miran i bez svijesti. Znao sam da je sklon alkoholu, a takvima ovakva stanja nisu rijetkost. Trebalo je samo raspitati se kod onih koji su vidjeli kako je sve počelo, oni bi vjerojatno spomenuli epileptičke grčeve i pad, i dijagnoza bi bila odmah jasna kao na dlanu. Osobito ako bi se još provjerilo je li imao pjenicu na ustima, je li se ugrizao za jezik, nije li se možda pomokrio u hlače, je li se ičega sijeća itd

Na greškama se uči

Ubrzo nakon početničke nesigurnosti uslijedilo je razdoblje posve suprotno ovom prvom. Gotovo da sam priželjkivao što teže pacijente da bih se mogao iskazati svojim znanjem i umijećem. Toliko sam bio naivan da bi mi to katkad izletjelo i u društvu ravnatelja, čemu bi se on, već iskusan lisac, samo nasmijao. Ne bez malo ironije. 

Već sam ranije zapisao da me u to vrijeme pacijenti baš i nisu „proganjali“. Radije su išli kod starijih kolega nego kod mene, koji im nisam ulijevao osobito povjerenje. Ipak, katkad je bilo posla i preko glave. Osobito tijekom sezonskih epidemija gripe kad bi se broj pacijenata jako povećao a broj liječnika smanjio. 

U takvim razdobljima radili bismo gotovo bez prestanka, dan i noć. Najprije redovita prva „šihta“ s prepunim čekaonicama, onda odlazak u terenske ambulante, a nakon povratka noćno dežustvo. Sutradan isto, bez stanke. U takvim okolnostima brzo uviđaš da se ne možeš držati propedeutičkih pravila za pristup bolesniku. Maksimalno pojednostavljuješ i skraćuješ i anamnezu i status, samo da bi koliko je moguće ubrzao protok pacijenata. Često to ostane i bez skidanja bolesnika i bez svih onih detalja koji čine pregled bolesnika – inspekcije, palpacije, perkusije, auskultacij, pa i bez pisanja nalaza. Ubrzo se i navikneš na takvu praksu, stekneš dojam da to i nije loše, dapače da je dobro, da si uspješan, i hvališ se velikim brojevima „pregledanih“ bolesnika. I od drugih dobivaš pohvale kako si dobar, brz i spretan. 

A onda, kako to obično biva kad se ne ide pravim putem, kad najmanje očekuješ, dolazi kazna i otriježnjenje. U jednom takvom „udarničkom“ danu, u terenskoj ambulanti među dvadesetak i više pacijenata koje sam pregledao na opisani način, bolje rečeno koji su prodefilirali kroz ordinaciju, bila je i jedna beba. Vratio sam se kući zadovoljan uspješno obavljenim poslom.

Nakon nekoliko dana doznao sam da je jedno dijete koje sam tada pregledao završilo u bolnici zbog meningitisa. Kada sam nazvao pedijatra da se raspitam o stanju djeteta odgovorio mi je, ne bez blage doze ljutnje i ukora, da je dijete dobro. I poučio me: „Kolega, da ste samo stavili prst na fontanelu vidjeli biste o čemu se radi“. 

Nije bilo nimalo ugodno, ali sam pouku zapamtio za cijeli život. Da se, kad je u pitanju briga o ljudskom zdravlju, ne smiju zanemariti stručni uzusi, da za propuste i greške ne mogu biti opravdanja bilo kakve okolnosti, i da se onaj kome se pacijent, odnosno bolesnik povjeri ne može nikako distancirati od odgovornosti za rezultate ili posljedice, bez obzira na okolnosti. 

Od liječnika se očekuje da u konkretnim uvjetima učini najbolje što može. Osnovno je postaviti dijagnozu, što je pretpostavka za bilo kakve dalje korake. Bez sigurne dijagnoze ne može se i ne smije upuštati ni u kakvu terapiju. Ako nisi siguran u dijagnozu jedino je rješenje poslati pacijenta tamo gdje je to moguće učiniti. Upuštanju u liječenje bolesnika znači preuzimanje pune odgovornosti za njegovo zdravlje i život. Pridržavanje toga principa nema alternative ako se želi izbjeći rizik i za bolesnika i za liječnika. I to uvijek i bez iznimke, iz dana u dan, od bolesnika do bolesnika, jer svaki od njih je druga priča i druga sudbina.
Jedan dobri stari profesor bi rekao:
- To ti je kao vožnja autocestom: popusti li pažnja makar samo na trenutak – eto katastrofe.
Čini mi se da sam to naučio odmah na početku svoga puta, na čemu sam zahvalan svima onima od kojih sam učio, a osobito Onomu koji ravna svime što postoji.

Saobraćajka 

Nedugo nakon što sam jedva preživio onaj „strašni“ prvi samostalni radni dan u ambulanti rasporedili su me u dežurstva u hitnoj službi. Danima prije nastupa raspitivao sam se kod starijih kolega kako to izgleda, što se najčešće događa, kakvi su najčešći slučajevi, kako se rješavaju, što ako ovo, ako ono, i tako redom.
-Ma nije to ništa – hrabrili su me oni. – Nećeš imati nikoga. Ako i dođe nešto teže pošalješ ga dalje i miran si. Samo ćeš se dobro naspavati. Ne će te dijete ni žena buditi.

Ipak, ja sam detaljno ponovio sve lekcije iz hitne medicine, naoružao se priručnicima i svojim šalabahterima s preciznim uputama. Što ako dođe netko sa srčanim tegobama, visokom temperaturom, bolovima u trbuhu, s povraćanjem; ako nekoga dovezu u besvjesnom stanju ili s ozljedama zadobivenim u prometnoj nesreći. Ili ako nešto pođe loše u rodilištu – kakvo krvarenje, poprečni položaj, porod na zadak i slično. Bože dragi pomozi!

Prvih nekoliko dežurstava prošlo je baš onako kako su mi govorili: mirno i bez ikakvih ozbiljnijih slučajeva. Kako je bilo uobičajeno dežurati od kuće sve do večeri, ja se nisam odmicao od telefona. Svako malo zvao bih dežurnog bolničara i pitao je li sve u redu. Sve dok tim svojim zivkanjem nisam prevršio svaku mjeru i dok mi on nije odbrusio:
- Daj prestani više d.... s tim telefonom (neću navoditi izgovorenu prostotu)!. Zavat ću te kad bude trebalo.
Bilo mi je krivo, uzvratio bih ja njemu mnogo ozbiljnije, ali sam odustao jer je moja pozicija u tom trenutku bila krajnje ranjiva. Kasnije će se pokazati da je taj grubijan naizgled sirovih manira jedan od boljih i odgovornijih suradnika.

A onda se tijekom jednog takvog dežurstva dogodi poziv iz Doma zdravlja:
- Doktore, hitno. Imamo saobraćajku!
Za nekoliko minuta bio sam u ambulanti za prijem hitnih slučajeva. Ozlijeđeni, mladić od kojih dvadesetak godina, bio je na nosilima; blijed s graškama znoja na licu, pri svijesti.
-Prijelom podkoljenice – raportirao je bolničar i opisao detalje prometne nesreće: gdje se dogodila, kako, kada, u kakvim okolnostima. Sve to ponovio mi je i ozlijeđeni mladić. Svega se sjećao. Na upit je li imao gubitak svijesti, odgovorio je da nije. Osim bolova u nozi nije navodio nikakve druge tegobe. Imao je samo jasne znakove zatvorenog prijeloma podkoljenice, drugih ozljeda nije bilo.

Nije bilo dvojbi što činiti: ublažiti bolove, imobilizirati nogu i hitno poslati na kirurgiju u najbliži MC.
-Dajte mu ampulu morfija i donesite zavoje i udlage. I pozovite vozača! Ide na Kirurgiju u Li.
Sve je išlo kako treba jedino udlagama ni traga ni glasa. Ni onih najmanjih!. Što sad? Ima li barem kakva zgodna daščica, štapovi ili bilo što čime bismo imobilizirali nogu. Ništa! -Jedino držak od metle – našalio se bolničar. To ipak ne bi imalo smisla, bila bi prava sramotata i ruglo. Kao jedino rješenje imprvizirali smo kakvu takvu imobilizaciju uz sama nosila. 

Uglavom naš pacijent je stigao na cilj bez problema, jedino ga je boljelo kad su ga skidali s nosila. Povratna informacija je bila porazna i za moju ustanovu i za mene osobno. - Kakav je to način poslati čovjeka s frakturom bez imobilizacije. Ni na divljem zapadu se tako nije radilo. Bilo mi je teško, ali tu se više nije moglo ništa popraviti. Ono što je najgore – bili su u pravu. Preostalo mi je samo to da se maksimalno zauzmem da se hitna služba opremi svime što je potrebno za normalno funkcioniranje službe.

Baba Znaoruša

Baba Mara Znaoruša bila je jedna od onih pacijentica kojima bi rijetko kada prošao tjedan bez posjeta svome doktoru. Trebalo ne trebalo. Jednostavno, to joj je bilo i navika i potreba. Usput bi ona, naravno, obavila još koji svoj poslić, neku kupnju i sl. Najradije je išla doktorima Petru J. i Mati Š., svojim Imoćanima, i samo ako kojim slučajem nije bilo njih dvojice onda bih i ja nekako došao u obzir. 

Kao i sve žene tog kraja kad bi prešle u neke ozbiljnije godine, a pod time se najčeće mislilo na pedesete, šezdesete, i baba Znaoruša je uvijek bila sva u crnu. Od glave do pete. Crna marama (šudar), crna bluza, duga široka suknja (modra), čarape, cipele- sve. Tako obučenima mogao si im vidjeti samo malo lica i oči, i ruke; i jedino po tome, ako imaš dosta iskustva , mogao si im pogoditi dob. Inače, teško bi uočio razliku između onih od pedeset i drugih sa sedamdeset ili više godina. Baba Znaoruša, zbog malo krupnije figure i pognutog držanja, prije bi pripala u starijoj kategoriji. Ono što se kod nje nije moglo ne zapaziti bile su krupne zelene oči sa crnim šarama (mačkaraste), nekada zacijelo zavodničke, kojima bi vas netremice gledala dok bi kazivala svoje tegobe.
-Evo mene, moj doktore, - obično bi bio početak razgovora.
-Što je Mare, kojim dobrom?
-Boli, doktore moj! Boli! Pomagaj ako Boga znaš?
-Što boli, Mare? – uslijedilo bi pitanje.
-A, što ne boli, dušo moja? Sve me boli!
-Možeš li ti meni to malo pobliže objasniti, Mare? – pokušavali bismo dokučiti suštinu problema.
-Evo ovako, doktore moj – otpočela bi baba Mara, nakon što bi duboko udahnula zrak.
-Najprije sjevne ovdje (pokaže rukom tjeme), onda odgovori tu, (premješta ruku na zatiljak), i ne prestaje; sve gore i gore. Onda počne svjetlucati pred očima, pa mučnina, kao da ću povratiti. Pa udari, doktore moj, evo ovdje, pa ovdje, onda tu, pa odgovori ovamo, pa onamo, onda gore, pa dolje... i ne popušta, sve mu njegovo... I sve to kazuje baba Mara pokazujući rukom najprije vrat otraga, pa prsa sprijeda, cijelu kralježnicu, područja rebranih lukova, pa trbuh – i gornji i donji dio, pa kukove, koljena, ne zaboravljajući ni ostale zglobove.

Kad vidiš da baba Mara ne misli stati, pokušavaš je ponešto priupitati kako bi dobio nešo konkretno za što bi se uhvatio. A to baš ne ide tako lako, ne da se ona. Osobito kad si mlad i bez iskustva. Tek ćeš kasnije naučiti kako provjeriti nije li ti možda nešto bitno prešutjela, neki bitan simtom. Namjerno ili nenamjerno; zbog srama, stida, ili tko zna čega. Npr. da je cijeli prošli dan imala proljev i da je povraćala. Ili da je već u više navrata imala napadaje nesvjestice koje nije spomenula. Ili nešto sasvim treće.

Nakon cijelog pregleda kod babe Mare bi obično sve završavalo zaključkom kojim ona nije bila najzadovoljnija:
- Sve ti je u redu, Mare, dobro je, nije ti ništa. Malo pripazi na tlak i na svoje kilograme. Nemoj jesti preslano.
-Zašto me onda boli kad mi nije ništa, đava ga odnija, doktore?- protestirala bi Mara.
-Reuma, Mare, reuma. Artroza. I malo godine. Ništa opasno. Malo strpljenja, proći će kad otopli... Ajde zbogom, vidimo se opet za koji dan. Ako treba i prije.

Tako je to najčešće išlo s babom Znaorušom sve dok se stanje nije malo zakompliciralo nakon što smo se nas trojica njenih izabranih liječnika vratili sa specijalizacije. Ona se nije obazirala na te nove činjenice pa bi najprije potražila svog najdražeg doktora Petra J.sada ginekologa. Mladi specijalist, koji je inače simpatizirao babu Maru, ali koja se više nije uklapala u njegov program, ljubazno bi joj objasnio kako je on više ne može primiti nego se treba javiti kod kolege dr Mate Š., sada neuropsihijatra.
-Mare moja, ja sam ti sada ginekolog, specijalist, ne mogu te više primiti, osim kad te pošalju drugi doktori k meni zbog ženskih stvari.
-Kakvih stvari doktore moj, pa evo tu je sve. Sve su to samo moje ženske stvari.- čudila se Mara.
-Ma, znaš Mare, ja ti više nisam liječnik opće prakse, za to ne mogu primit. Ja sam ti sada doktor za donji kraj- pokušava objasniti situaciju dr Petar.
-Pa i ja sam iz donjeg kraja, đava ga odnija, kao da ti to ne znaš – Mara će njemu.
Na kraju, kako naš ginekolog ostaje nepopustljiv, evo Mare kod svog drugog izabranika dr Mate Š. mladog specijlista neuropsihijatra. Slijedi isto objašnjavanje kao i netom prije s malom razlikom.
-Mare moja, ne mogu te primiti, ja sam ti sada doktor samo za lude. Ajde ti kod našeg internista dr. Ante Lj.
-Za lude!? Ajme meni da me tko ne vidi ovdje, što će pomisliti! A gdje je dr Ante?
-Najprije izađi kroz ova vrata, pa hodnikom naprijed, pa desno, pa lijevo, onda opet naprijed, pa lijevo kroz prolaz pa...na vrata – strpljivo će doktor Mate.
-Kako to, lipi moj, nisam te dobro čula. Hoćeš li ti meni to još jednom to ponovi – Mara će njemu.

Vidi doktor da nema koristi od objašnjavanja pa uzme list papira i krupnim slovima na njemu napiše:

NE ZNAM ČITATI, MOLIM VAS POKAŽITE MI GDJE JE INTERNISTIČKA ORDINACIJA

-Evo, Mare, ovo ti je uputnica. Drži je u rukama i pokazuj svakomu na koga naiđeš, svi će ti kazati kako ćeš naći dr A.
Malo je u čudu gledala baba list papira u svojim rukama, a kad je vidjela da joj nema druge, okrenula se i pošla prema vratima. Kad se pojavila kod mene, prvo što je rekla uz pokazivanje „uputnice“ bilo je:
-Jedva sam te našla doktore moj, zašto su te tako sakrili? – kazala je Mara nakon obaveznog Hvaljen Isus i Marija. I naša je priča počela kao i obično:
- Evo mene..., boli...., pomagaj ako Boga znadeš!
-Reci, Mare, šo te boli ...?

I ostala je baba Mara Znaoruša moja vjerna pacijentica sve do kraja. Znam da su mi kolege Petar i Mate ( i ostali) na tome zavidjeli, ali tu im ja nisam mogao pomoći; nešto treba u životu i zaslužiti, zar ne...?

Nastavit će se?

Iz CV –a: Dr. Ante Ljubičić, internist - dijabetolog i endokrinolog, mr. sc.- medicinski fakultet, specijalizaciju iz interne medicine, postdiplomski studij i magisterij iz dijabetologije, subspecijalistički ispit iz endokrinologije i dijabetologije – sve završio u Zagrebu. Nakon višegodišnjeg rada u Sveučilišnoj klinici za dijabetes... „Vuk Vrhovac“ u Zagrebu i desetak godina u Poliklinici Sunce odlazi u zasluženu mirovinu, ali kao što se vidi i iz ovih redaka i dalje ostaje u struci, samo na nešto drugačiji način od ranijega.

Vidi na:https://tockanai.net/index.php/pitajte-lijecnika

• Prethodno
• Sljedeće