Dr. Ante Ljubičić: Eh, ta medicina...

Šok

Bila je epidemija gripe, broj se pacijenata jako povećao, a naša ekipa liječnika zbog bolesti prepolovila. I mene je malo uhvatilo, ali se nisam dao. Radili smo danonoćno. Nakon što bi se cijeli dan hrvali s mnoštvom bolesnika, najviše gripoznih, slijedio je odlazak u terenske ambulante gdje su nas, također, čekali prepuni hodnici, a potom dežurstvo. A onda sutra opet isto. I tako danima. 

Moja grlobolja nije popuštala, počeo sam kašljucati i sliniti, a temperaturu nisam ni mjerio. Uzimao sam antibiotik – neki penicilinski preparat, ali mi od njega nije bilo bolje; osjećao sam se sve lošije. Onda su mi učinili bris ždrijela i prema antibiogramu uključili penicilin, i to u obliku injekcija. Nakon tri dana takve terapije, uz redovite radne obveze, bilo mi je malo bolje.

Poslije četvrte injekcije koju mi je dao legendarni bolničar Ante R., istoga trenutka osjetio sam jak pritisak u prsima, a onda strašnu grmljavinu u ušima, poput zvukova Boingova motora uz bljeskove pred očima. I panični strah uz jednu jedinu pomisao:

Sve ove nevolje koje su me snašle, kao i slični slučajevi kod niza svojih pacijenata, potaknule su me da se njima malo pobliže pozabavim. U nastojanju da istražim o čemu se tu radilo, na neki način sam postao ekspert za te stvari. Maksimalno pojednostavljeno, prvi simptomi neposredno nakon injekcije vjerojatno su bili posljedica djelovanja prokaina (lokalnog anestetika pomiješanog s penicilinom), koji dospije u cirkulaciju, na mozak. Takve su reakcije dosta česte, uglavno prolazne i bezopasne, iako ih neki pacijenti, kao što sam i ja, dožive dramatično, i često se neopravdano proglase kao alergijske. Već je puno teže objasniti pojavu naknadnih psiholoških smetnji po tipu paničnih reakcija, neuroza i fobija. 

Predodžba kao stvarnost

Taman sam se malo oporavio od svega toga, a onda je počelo. Nakon što sam popio lijek, a bio je antibiotik iz skupine tetraciklina, padne mi napamet:

-A što ako sam i na ovo preosjetljiv?

Isti čas osjetio sam da mi srce ubrzano radi, da mi ponestaje zraka i da ću se izgubiti.

-Ajde, ne paničari, nije ti ništa, samo lagana panika. I diši mirno! - govorio sam sam sebi, pokušavajući se smiriti. – Nema nikakvih znakova alergije. A osim toga vjerojatno ni ono što je bilo s penicilinom nije bila alergijska reakcija. Jer da jest ne bi to tako brzo prošlo, a vjerojatno ne bi ni preživio.

Brojao sam minute i iščekivao što će se dogoditi. Nije bilo ništa, stanje se ubrzo smirilo, ali su se iste nevolje počele javljati sve češće. Najprije nakon uzimanja bilo kakvoga lijeka, od vitamina do aspirina, a uskoro i na samu pomisao da bi nešto od hrane koju sam pojeo moglo biti uzrokom alergije. 

Najveći problemi bili su s hranom za koju smo učili da je potencijalno alergena, kao što su jaja, jagode, morski plodovi i sl., pa sam strogo pazio da se tako što ni slučajno ne nađe blizu stola. I dok nije bilo teško isključi školjke i rakove, pa i jagode, kako ćeš biti siguran da jaja nema u kolačima, u juhi i sl. A dovoljno je bilo i pomisliti da bi u jelu moglo biti jaja, makar u tragovima, s jelom bi bilo gotovo - da sam bio ne znam kako gladan ne bih se usudio ni kušati ga.

Vrijeme je prolazilo, a moje nevolje su bile iste ili sve veće i veće. Već sam ih prihvaćao kao nešto normalno, uobičajeno, i naučio s njima živjeti. Ponekada su bile povodom komičnih situacija. Kako je svima bilo poznato da se klonim jela s jajima, kada su ona bila na meniju, kolege sklone šali, znali su me pitati:

-Komu ćeš danas dati svoja jaja? 

Ili, kada sam na zajedničkoj svečanoj večeri pitao konobara što imaju bez jaja, on je, misleći da se šalim uzvratio:

- Samo kuharica.

Iako sam bio gotovo siguran da nije u pitanju alergija nego psihološka, neurotska reakcija, ništa mi to nije pomoglo da se riješim svojih problema. Unatoč tome što sam više puta bez ikakvih posljedica pojeo hranu koju sam ja u svojim strahovima povezivao s alergijskim potencijalom, a što mi je u tom trenutku bilo zatajeno, nisam se usuđivao istu uzeti kada sam znao za njen sastav.

I onda jednoga lijepog, sunčanog prijepodneva, nakon noćnog dežurstva i duže šetnje splitskom rivom, navratim kod prijatelja Pere Č. koji je stanovao u podnožju Marjana. I dok smo sjedili na terasi s pogledom na more i uz bićerin lozovače čavrljali, odjednom se predamnom stvori odrezak s dva jaja "na oko". Prijateljeva žena Ruža nije ni pitala jesam li gladan ili nisam, a nije ni znala za moje nevolje s jajima. Bio sam gladan, a predamnom omiljeno jelo, koje već dulje vrijeme nisam smio ni pogledati. 

-Što sad? Biti ili ne biti? Ako ne smiješ ovo, i tako nisi ni za što, ne trebaš ni živjeti".

Trgnem još jedan bićerin radi hrabrosti, i onako hajdučki smažem doručak. Brzo sam ga zalio čašom vina i čekao što će se dogoditi. Srce mi je samo malo ubrzalo, a onda se ipak postupno smirilo. Preživio sam. I tako su jaja opet postala sastavni dio moje svakodnevne prehrane. A prijatelji nisu ni slutili da su bili sudionici prave male drame, odnosno pothvata u kojemu sam se nakon duljeg vremena oslobodio problema koji mi je komplicirao život. 

Drama na jezeru

Često smo u to vrijeme išli na izlete u prirodu, najčešće u Prisoje, negdje pored jezera, ali i na druga mjesta poput obližnjeg Gaja i malo udaljenije Šujice, a ponekada u planinu Zavelim ili Roško polje. Bila je nedjelja i mjesec lipanj, dan vedar, sunčan, vijeme toplo. Najčešće smo se družili s bračnim parom mojih kolega, Andrijom i Almom G., poznatijima pod nadimcima dr Baja i Cica, koji su kao i mi imali dvoje djece približno slične dobi Maju i Miroslava. 

Izabrali smo lijepu uvalu na južnoj strani Buškog jezera s finom pješčanom plažom poznatom pod nazivom Marinovac. Uz plažu je bila ledina, ravna i zelena kao da je kultivirana, koja završava u hrastovoj šumi s puno hlada i lijepih proplanaka. Voda je bila još dosta hladna, ali to djeci nije nimalo smetalo da se odmah bućnu u nju. Mjesto kao izmišljeno za odmor, i za dušu i za tijelo, što je posebno trebalo meni nakon tek preboljele upale dišnih puteva i pretrpljenog "šoka". I dok su naše cure odmah aktivirale svoje udobne ležaljke, a Andrija se prihvatio roštilja, ja sam pazio na djecu u vodi. Kako se još nisam bio u potpunosti oporavio od bolesti, dvoumio sam se bih li se uopće kupao ili ne bih. 

U jednom trenutku učinilo mi se da su se Maja i Barbara malo previše udaljile od obale na malom gumenjaku. Povikao sam da se vrate nazad ali me nisu čule. Onda sam vidio da one uopće ne upravljaju čamcem i da ih vjetar nosi sve dalje i dalje od obale. Uskočio sam u vodu i zaplivao prema njima. Bio sam dobar plivač ali sada nakon bolesti i bez kondicije, nije mi baš najbolje išlo. Plivao sam svom snagom, ali je svejedno razmak između mene i njih bio sve veći i veći. 

Djevojčice su počele vrištati i naginjati se preko čamca s očitom namjerom da iskoče iz njega. I sam u panici zbog toga da bi to mogle učiniti, što bi bilo pogubno, jer su već bile predaleko, iscrpljen i nemoćan da ih dostignem vikao sam koliko sam jače mogao da ostanu u čamcu i da budu mirne. Zvao sam i Andriju, ali društvo s obale ništa nije čulo niti zapažalo. I kad mi se već činilo da više nema pomoći, da ih struja nosi prema pučini jezera, vjetar je naglo promijenio smjer prema obali. Čamac je počeo pomalo kliziti prema malom rtu uz našu uvalu. Laknulo mi je tek kad sam vidio kako jedan plivač presijeca put čamcu i privodi ga kraju. 

Tek sam sada mogao odahnuti i pobrinuti se za sebe. Obala mi se učinila beskrajno dalekom. Posljednjim snagama jedva sam se dovukao do kraja, gdje me društvo dočekalo sa šaljivim primjedbama na račun moje pretjerane brižnosti. U svemu što se zbilo oni nisu vidjeli ništa dramatično, a ja sam bio uvjeren da smo imali veliku sreću i da su anđeli odradili najveći dio posla. Spasilac koji je priskočio u pomoć bio je naš dobri susjed i moj stari znanac s radnih akcija Božo B., zvani Svitli, još jedna legenda iz mjesta, jedan od onih tipičnih ljudi toga kraja kojima je, naprosto, dano da priskoče upomoć gdje treba i kad treba.

Na plaži snova

Ako niste bili u Brelima onda ne znate kako izgleda najljepša plaža na našoj obali. Često smo tu dolazili tijekom vikenda, ponajviše za to jer nam je bila najbliža. Nismo se previše brinuli zbog toga što nismo bili dobro došli kao gosti iz Njemačke. Lijepo bismo ponijeli sve što nam treba i tu uživali cijeli dan. Osobito djeca. A onda uvečer ponovo na svoj planinski zrak. Jednoga lijepoga, mirnog dana, nedugo nakon drame na jezeru, na toj pitomoj plaži, iznenada se dogodi (a komu nego meni) mala avantura, na neki način kao nastavak one jezerske. Istina, nitko drugi osim mene nije zapazio ništa posebno, a zapravo, kad se sve uzme u obzir, ništa se nije ni dogodilo. Evo što se zbilo.

Već sam prije kazao da sam bio dobar plivač i da sam se u vodi osjećao kao riba. Nikada se nisam bojao ničega, pa ni vode, i imao sam osjećaj da mogu plivati koliko hoću, do Italije ako treba. Toga dana more je bilo dosta toplo i ja sam polako otplivao malo dalje od obilježene granice plaže. U jednom trenutku pogledao sam prema obali koja mi se odjednom učinila predalekom. Kroz glavu mi prostruji kako sam se jedva izvukao na jezeru i u istom trenutku osjetim pravu paniku: 

-Kako ću sada do kraja? 

Srce mi je počelo udarati kao ludo, osjećao sam da mi nedostaje zraka, u glavi mi je bubnjalo, činilo mi se kao da ću se izgubiti. Nekako sam doplivao do bove koja je držala graničnu mrežu i grozničavo se uhvatio za nju. Malo sam došao k sebi, ali se nisam usudio ostaviti bovu i zaplivati prema kraju. 

Na mojoj se putanji u jednom trenutku našla kupačica na zračnom dušeku. Nisam mogao odoljeti potrebi da se uhvatim za dušek koji je imao jednaku ulogu kao malo prije bova. Iako sam uspio navući osmjeh na lice i izustiti nešto kao:

-Oprostite, samo da malo predahnem - kupačica je to valjda shvatila kao ono tipično muško „upucavanje“ ili kao neumjesnu šalu i ljutito na njemačkom rekla da se maknem. Što sam nevoljko i učinio. Kada sam se konačno dohvatio obale i osjetio čvrsto tlo pod nogama, trebalo mi je cijelo popodne i više od jedne boce Pošipa da dođem k sebi i povratim raspoloženje na prihvatljivu razinu. 

Godine i godine su od toga prošle, i dalje sam dobar plivač, ali se još nisam posve oslobodio nelagode koja se svaki put javi kad zaplivam malo dalje ili se samo približim onoj graničnoj crti plaže, bez obzira koliko ona daleko bila. 

Moje nevolje

Nisu to bile jedine nevolje koje sam bio sklon povezivati s onom famoznom alergijskom reakcijom, iako možda nisu imale nikakve veze. Jednako veliki ako ne i veći problem postalo mi je nastupanje pred imalo većim auditorijem, što je gotovo redovita obveza liječnika, osobito u velikim medicinskim ustanovama. Svakodnevni sastanci, podnošenje izvješća nakon dežurstava, dnevne vizite bolesnika, predavanja i sl. spadali su u dnevnu rutinu koja je bila i prilika za stjecanje vještine komuniciranja, kao i za dokazivanje i afirmaciju.

Nakon jednog takvog dežurstva koje je bilo prilično teško, tijekom čitanja izvješća osjetio sam da mi glas podrhtava i bilo mi je neugodno. Nekako sam uspio to privesti kraju, ali i sljedeće prilike bilo je još gore. Nakon toga na sve sam moguće načine izbjegavao bilo kakav oblik javnog nastupa, što mi, razumljivo, nikako nije išlo u prilog. Svaki takav nastup kojega nisam mogao izbjeći, a bilo ih je dosta, doživljavao sam slično kao ono odvajanje od bove spasa i otiskivanje u duboko more, koje kao da samo čeka da me proguta. Možete zamisliti, onda, kako mi je bilo kad nisam nikako mogao izbjeći neke dužnosti koje su po svojoj naravi bile povezane s takvim nastupima.

Bilo je i smiješnih situacija. Tek što sam dobio stalno mjesto u prestižnoj klinici, bio je u tijeku izbor za predsjednika sindikalne organizacije, i netko je, valjda iz šale, predložio i mene. U strahu da me slučajno ne bi izabrali, jer bih u tom slučaju morao često voditi sindikalne sastanke, tijekom glasovanja pokušao sam odgovoriti neke glasače, zapravo glasačice, da ne zaokružuju moje ime, zbog čega sam dobio oštar ukor od njih i od djevojaka koje su pazile na glasačku kutiju i regularnost izbora. I, zamislite, na moj veliki jad, izabrali su upravo mene. Srećom, nisam morao držati nikakve govore, jer je stara država upravo propadala a s njome i moja nesuđena sindikalna organizacija.

• Prethodno
• Sljedeće