Dr. Ante Ljubičić: Eh, ta medicina...

• 
• 

Čitaoče dragi, ako si kojim slučajem dospio na ove retke moram te upozoriti (da se kasnije ne bi ljutio) da ništa ne bi propustio ako odmah odustaneš i prihvatiš se kakva pametnijeg posla ili druge zanimacije. Ovo stoga što sam ipak jedan od onih za koje se zna reći da smo „svoje otpjevali“, za čiju pamet, znanje, iskustvo, a osobito savjete, kako stvari stoje, baš i ne postoji bogzna kakvo zanimanje. Još nam kažu da smo samo teret, izjelice, niškoristi. Možda ipak griješe.

Zapravo  sigurno, u što će se i oni (kao i svi mi) jednom uvjeriti; vrijeme brzo prolazi. Meni je, eto, palo na pamet zabilježiti ponešto o tome kako sam i u što trošio vrijeme koje mi je darovano. Onako po sjećanju, bez uljepšavanja, bez izmišljanja. Ako se pridružiš, možda otkriješ i ponešto korisnog, osobito ako si mlad i tek si zakročio u svijet bijelih mantila. Ako ti se, pak, učini da je to tek oponašanje „velikih“na tragu vlastite taštine, puko mlaćenje prazne slame ili trženje mrvica pažnje, i sve skupa nezanimljivo i gubitak vremena – bio si upozoren. 

 Ako pak nastaviš, dobro došao i ne moraš biti milostiv u kritici. Želiš li pak podijeliti nešto od svog osobnog iskustva i razmišljanja prostor na ovoj istoj stranici ti je otvoren. I na kraju, usudio bih se najaviti nekoliko nastavaka s izabranim crticama iz svojih zapisa pod nazivom: Eh, ta medicina iz kojih ćeš, ako ti se prohtije, moći ponešto doznati o studentskim danima jednog, kako ćeš i sam razabrati, sasvim običnog liječnika i najzanimljivijim detaljima iz njegove dugogodišnje prakse.

Autor

Iz CV –a: Dr. Ante Ljubičić, internist - dijabetolog i endokrinolog, mr. sc.- medicinski fakultet, specijalizaciju iz interne medicine, postdiplomski studij i magisterij iz dijabetologije, subspecijalistički ispit iz endokrinologije i dijabetologije – sve završio u Zagrebu. Nakon višegodišnjeg rada u Sveučilišnoj klinici za dijabetes... „Vuk Vrhovac“ u Zagrebu i desetak godina u Poliklinici Sunce odlazi u zasluženu mirovinu, ali kao što se vidi i iz ovih redaka i dalje ostaje u struci, samo na nešto drugačiji način od ranijega.

Vidi na:https://tockanai.net/index.php/pitajte-lijecnika

 

 Eh ta medicina

Kako se srednja škola bližila kraju sve se više u razredu govorilo o tome kamo dalje. Meni se neko vrijeme vrtjela u glavi ideja da idem na kemiju. Bio sam pod utjecajem literature o slavnim kemičarima izumiteljima i likovima poput Luna kralja ponoći koji su i najteže probleme rješavali kemijskim jednadžbama. Netko od kolega spomenuo je medicinu i to je na koncu ostalo kao jedina ozbiljna opcija. Kad je napokon došlo vrijeme za konačnu odluku, ništa drugo mi nije ni padalo na pamet. Doduše, i mome starijem bratu koji je za mene tada bio neprikosnoveni autoritet svidjela se ta ideja, što nikako nije bilo zanemarivo.

Ali, kako to obično biva, želje i snovi su jedno a stvarnost drugo. Kako ostvariti te želje? Kako se upisati? Pričalo se da je nemoguće, da je to samo za elitu, sinove moćnika i bogatuna, i da netko poput seljačića iz provincije nema nikakve izglede. Pokušali smo brat i ja potražiti pomoć kod našeg susjeda Marka Ć. koji je već studirao medicinu, za koga se govorilo da je utjecajan i da može „sve što hoće“. Pomogao je tako što mi je dao dobar savjet da se raspitam o uvjetima upisa i da se dobro pripremim. To sam i učinio. Otišao sam lijepo u tajništvo fakulteta gdje sam dobio knjižicu s detaljnim programom i planom kvalifikacijskog ispita. Onda sam nabavio svu potrebnu literaturu prema zadanom programu, što mi je uz redovite težačke zanimacije bilo dodatna zabava cijelog ljeta. 

Kada je konačno došao dan D, naoružan znanjem i planom Grada, pomalo bojažljivo, ali odlučno, krenem vam ja naučenom rutom prema svome cilju - Medicinskom fakultetu na zagrebačkoj Šalati. Vozeći se dvanaesticom (tramvajem ) promašio sam svoju zadnju stanicu u Draškovićevoj i produžio do Džamije. Naravno, tek ću kasnije doznati da se u slengu tako zove taj trg. U tom momentu s užasom sam vidio da je do početka ispita ostalo još samo desetak minuta. Uslijedila je odlučna akcija. Uobičajene stidljivosti je nestalo i ne prestajući trčati glasno sam pitao prolaznike na koje sam nailazio: 

- Šalata? Oni bi mi rukom pokazali smjer i ja bih nastavio trkom. 

Sada bih i uz lagani uspon Schloserovim stubama koje vode prema fakultetu morao više puta predahnuti, a tada sam ih preletio kao vjetar. U dvoranu Zavoda za fiziologiju u kojoj je moja grupa pisala test upao sam u posljednji trenutak. 

– Oprostite..., zastoj u prometu – pokušao sam se opravdati. Asistent koji je vodio ispit već je dao znak kandidatima da mogu početi s pisanjem testa, na trenutak se kolebao hoće li me pustiti da pristupim ili me vratiti. 

– Gdje si ti do sada momče? Što da radim s tobom? I onda dodao: - Hajde upadaj. 

Sjeo sam na svoje mjesto pokušavajući doći do daha. Bio sam sav mokar od znoja. Nitko na mene nije obraćao pozornost, svi su grozničavo gledali u svoje papire i pisali. Uzeo sam svoje testove i prelistao ih od početka do kraja. Na prvi pogled učinilo mi se da neće biti poteškoća. Najprije sam počeo odgovarati na ona pitanja za koja sam bio potpuno siguran da znam točan odgovor. Takvih je bilo najviše. Onda sam se prihvatio ostalih kod kojih je trebalo više razmišljanja, te na kraju i onih najtežih. Bio sam gotov među prvima, ali sam ostao do kraja provjeravajući odgovore koji su mi bili imalo upitni. Činilo mi se da sam napravio dobar posao. 

Sestri sam se pohvalio da sam znao sve odgovore, a ona me u to ime počastila šalicom dječjeg pudinga. Međutim, nakon nekog vremena počeo mi se javljati nekakav crv sumnje:

- Jesam li ja to baš dobro napisao? Ili je to bio sam privid? Što ako sam falio? Ode godina! Na rezervnu varijantu nisam pomišljao niti se za nju pripremao. 

I tako sam s popriličnom dozom nespokojstva i nestrpljenja dočekao dan objave rezultata ispita. Srce mi je lupalo kao ludo kad sam se približavao zgradi Medicinskog fakulteta. A kada sam ušao unutra imao sam što i vidjeti: prava opsada. Na tisuće studenata guralo se ispred zida na kojemu su bile nalijepljene liste kandidata s njihovim rezultatima. Tek nakon sat dva uspio sam se nekako približiti zidu. Ali kako naći svoje ime među dvije tisuće drugih. Uz sve to masa se ljuljala tamo amo poput valova na nemirnom moru, pa nisam mogao zadržati pogled prema jednom mjestu. Imena su bila poredana prema broju osvojenih bodova. 

Počeo sam gledati od sredine prema desnom krilu na kome se broj bodova smanjivao, ali me tu nije bilo. Onda sam se počeo tražiti prema naprijed, ali opet ništa. Moga imena ni od korova. I kad sam gotovo odustao od daljeg traženja, bacim pogled prema samom početku rang liste kojega sam bio posve zanemario, u jednom mi se momentu, dok me val ljudi nosio sad na jednu, sad na drugu stranu, učinilo da sam vidio svoje ime. Bilo je to samo na trenutak, da bi se ponovo pojavilo s kretanjem vala na suprotnu stranu. Jasno sam vidio svoje ime među prvih desetak na listi s upisanim brojem bodova. Zadovoljan onime što sam vidio, odustanem od daljeg istraživanja i gužvanja i vratim se kući. 

Naravno da sam se pohvalio sestri svojim rezultatima i da smo to proslavili uz sestrine kućne specijalitete i obavezni dječji puding. Nakon što sam ostao sam opet su se pojavile iste sumnje kao i prošli put nakon testa. 

-Jesam li ja to sigurno dobro vidio? Možda mi se samo pričinilo? 

Jedva sam dočekao drugi dan da ponovo odem na fakultet. U velikom predvorju Zavoda za fiziologiju gdje su bili izvješeni rezultati ovoga puta nije bilo nikoga osim mene. I opet mi je, dok sam se približavao panoima s rezultatima, srce počelo bubnjati kao ludo. Potražio sam se odmah na mjestu gdje sam se već prije vidio - pri vrhu bodovne liste; za divno čudo, tamo je doista stajalo moje ime. Sada više nije bilo nikakve sumnje, postao sam student slavnog Medicinskog fakulteta u Zagrebu. 

Nakon svega ovoga i nakon konačnog upisa na fakultet bilo je jasno da su sve priče koje sam slušao kako je to samo za elitu i za one najpametnije bile bez osnove. Bio je to moj prvi veliki korak u oslobađanju od provincijskog kompleksa manje vrijednosti. Drugi i konačni bio je prvi ozbiljniji ispit..., ali to bi već izgledalo kao hvalisanje, pa neka ostane za malo kasnije.

Studentski dani
Ne kaže se tek tako da su studentske godine najljepše u životu. Vjerojatno i jesu, ali kao i mnoge druge stvari to shvatimo tek kasnije, kad su daleko iza nas. Tada sam jedva čekao da prođu. I mislio kako od mojih obveza nema težih. Smiješno mi je kad se sjetim kako sam, mučeći se s gradivom koje nije htjelo u glavu, zavidio susjedu Joži, tvorničkom majstoru, kad bi on nakon noćne smjene leškario u svom dvorištu s Alanom Fordom u rukama. Ili, kako sam, kad bih išao na ispite, čak i bolesnicima, možda baš onima s najtežim dijagnozama, zavidio što ne moraju na ispite i prolaziti kroz muke i nevolje kao što su moje.

Prve dvije godine proveo sam kod sestre Mare, koja je sa svojom obitelji – dvoje male djece i mužem živjela u kućici na zagrebačkom Jarunu. Kod nje mi je bilo jednako kao da sam u Prisoju, što mi je pomoglo da ne osjetim onu uobičajenu nostalgiju i čežnju za rodnim krajem. Primili su me i gledali kao posve ravnopravnog člana obitelji iako i sami nisu imali viška prostora. Pitam se bi li isto bilo i sada kad imaju vilu s preko tisuću kvadrata?

Brzo sam se privikao životu u metropoli. Kao i za sve ljude iz moga kraja Zagreb je i za mene oduvijek bio grad snova. Pa kada se taj san konačno ostvario, još k tome u ulozi studenta, i to ne bilo kojeg fakulteta, nego medicine, nitko mi nije bio ravan. Bio sam sretan i ponosan. One bojažljivosti i nesigurnosti s kojom sam došao gotovo da je nestalo nakon onako uspješno položenog prijemnog ispita. 

Kada je počela redovita nastava – vježbe, seminari, predavanja, činilo mi se da su svi drugi bolji od mene - nekako vještiji u komunikaciji, sigurniji i slobodniji, da neće biti lako. Onda je došao prvi ozbiljniji ispit, zapravo kolokvij iz kemije, kojega smo polagali zajedno nas petero studenata iz moje grupe. Ispalo je da se kolega koji mi se činio kao najbolji i najuspješniji jedva provukao, i to uz moljakanje; čak je zaslužio prijekor profesorice. Kad je došao red na mene, budući da sam se dobro pripremio, isto sam tako i odgovarao, onako pošteno i bez zapinjanja. Zadovoljna mojim odgovorima, profesorica me pohvalila govoreći: 

- Evo kako treba znati! Odlično kolega! Bravo!
Ovo je još više učvrstilo moje samopouzdanje i potpuno me oslobodilo osjećaja nesigurnosti. Uvidio sam da je sve u učenju i dobroj pripremi. I tako je to uglavnom i bilo sve do kraja; kad sam se dobro potrudio i rezultat je bio dobar, a kad sam se pokušavao provući bez prave pripreme bilo je malo teže. 

Dok sam bio kod sestre, prve dvije godine, sve je je išlo glatko. Bio sam pravi, uzorni student. Redovito sam išao na sva predavanja i vježbe i pošteno se pripremao za ispite. Prvi ozbiljniji ispit iz kemije položio sam među prvima i dobio odličnu ocjenu. Slično je bilo i s ostalim ispitima iz prve godine. Malo je škripalo na fizici jer sam se već bio previše okuražio i izišao nedovoljno spreman, pa je i ocjena bila slabija. Uz mali prijekor dobio sam i priznanje: 

- Kolega, vi imate izraziti smisao za fiziku, ali se niste dobro pripremili. Vi ste tek ovdje neke stvari otkrili. Dva plus. Volio biih vam dati bolju ocjenu, ali niste je zaslužili.

Tada mi ocjene nisu ni bile toliko važne. Bitno mi je bilo da sam prošao i da se mogu upisati u sljedeću godinu. Tek mnogo kasnije shvatit ću značnje prosjeka ocjena u životu. A onda je došla na red anatomija za koju se govorilo da tko nju položi već je napola doktor. Shvatio sam to ozbiljno i prihvatio se posla. Samo oni koji su to prošli znaju kako je učiti taj predmet. Dvije debele knjige sitnoga teksta, najmanje polovica na latinskom jeziku, pa navali. Da bi znao moraš naučiti napamet, od riječi do riječi, a da bi to postigao moraš ponavljati bezbroj puta. Ništa ne pomaže logika, ne možeš se osloniti na prethodno znanje. Nakon mjesec i pol dana oštrog učenja izišao sam na ispit i položio. Čista petica! Čak mi je profesor koji je slovio za najstrožeg isitivača prof. Rudež čestitao i predložio da budem demonstrator.

Nastavit će se...

Fiziologija mora pasti

...I umjesto da se odmah prihvatim sljedećeg ispita - fiziologije, ja se lijepo spakiram i kući u Prisoje. Dva tjedna prošla kao dlanom o dlan. Kad sam malo došao k sebi, već je bilo kasno za bilo što u ljetnom roku. I tako sam se opet doveo u situaciju da na ispit idem ujesen bez mogućnosti ponavljanja ako bih kojim slučajem pao. 

Ovdje je, možda, zanimljivo ispričatii kako me je kolega M., zvani Dugi (zbog njegova stasa), nagovorio da ipak nešto pokušamo u ljetnom roku. Imali smo samo desetak dana na raspolaganju. Bilo je ljeto, mjesec srpanj i neizdržive vrućine. Tko god je mogao pobjegao je iz Zagreba. Ja i kompa ponešeni ambicioznim planom i naoružani onim „mršavim“ udžbenikom Gytonove fiziologije, smjestimo se lijepo u kućicu moje sestre Mare na Jarunu, u čvrstoj nakani da iz nje ne izlazimo sve do ispita. I da se za to vrijeme ničim drugim ne bavimo do učenjem.

Rečeno, učinjeno. Nisam baš vjerovao u plan, ali eto, pristao sam, jer se nisam mogao obraniti od nagovaranja. Za prvi dan ponijeli smo pečeno pile što nam je spremila prijateljeva mama, sva sretna zbog naše odluke. Nakon što smo se lijepo smjestili, ja u jednu kompa u drugu sobu, netko od nas dvojice, više se ne sijećam tko, predložio je da se mi odmah riješimo pileta, kako bi se mogli posve posvetiti fiziologiji. Picek je doista bio slastan; pojeli smo ga bez ostatka, a i hladno pivo nakon njega baš nam je dobro leglo. Malo smo popričali a onda svaki u svoju sobu. Plan je bio učiti individualno dva sata, onda zajedno ponoviti sve i provjeriti jedan drugoga, pa opet dalje na isti način sve dok se da.

Puna želuca i pomalo omamljen, što od piva, što od sparine, mučio sam se prvim stranicama bez ikakva učinka. Ništa mi nije išlo u glavu. Bilo mi je neugodno misleći kako ću se osramotiti. Nakon dva sata takvog mučenja, već me pomalo čudilo kako se kompa ne javlja. Pitao sam se koliko li je on već stranica prešao. Već je bilo vrijeme da prijeđemo na timski rad i krenem u njegovu sobu. Imao sam što i vidjeti: kolega se svom svojom dužinom, a imao je preko dva metra, pružio po kauču i hrkao da je bila divota. Kad sam ga probudio ozbiljno se naljutio i obrecnuo na mene:

- Kako imaš srca buditi me iz najljepšeg sna? 

Bilo mi je jasno da nema ništa od našeg učenja. On me još malo pokušavao odgovarati od odustajanja, ali ja nisam popuštao. Popili smo još po jedno pivo i svatko svojim pravcem. Tako je to bilo s fiziologijom koju sam položio u posljednjem jesenskom roku, što je bilo uvjet za upis u treću godinu studija. 

Ispiti, ispiti...

Onda su uslijedile godine obilaženja klinika na zagrebačkim brijezima, vježbe, slušanje predavanja i sve češća markiranja, pa skupljanje potpisa, polaganja različitih kolokvija i učenje za ispite, sve veće i sve teže, poput onih iz patologije, patofiziologije, farmakologije; pa interne, kirurgije, pedijatrije, ginekologije, i desetke drugih, jednako složenih i teških. Često bih se tada sjetio što mi je rekao profesor Filip Č. dok je još bio mladi liječnik stažist u MC Livnu, a ja maturant i kandidat da krenem njegovim stopama, kad sam ga pitao što je najteže na medicini: 

-Najteži su ispiti! 

Tako je i bilo, ništa nije slagao. Ne znaš što je teže: samo učenje ili sam izlazak na ispit. Za svaki imalo veći ispit trebalo je jedan do dva mjeseca intenzivnog rada, najmanje deset do petnaest sati dnevno. Ako nije bilo predavanja ili vježbi, ništa drugo ne bih ni radio nego samo učio. Sve svoje potrebe za hranom rješavao sam u obližnjem dućanu. Salama, pašteta i slični specijaliteti bili su redovito na meniju. Na pravi ručak išao bih izuzetno i to sa dobrom dozom grižnje savjesti zbog gubitka vremena. 

Neki studenti vole učiti dugo u noć, a onda idećag dana spavaju do podne. Drugima je, pak, pravo vrijeme jutro, a uvečer su nizašto. Brzo sam uvidio da je moja najbolja shema ako rano pobjegnem u krpe i izbjegnem sve moguće večernje programe, a onda u neko gluho doba noći, dok svi spavaju, lijepo ustanem i prihvatim se knjige. Na taj bih način već do jutra svladao najveći dio predviđenog plana, pa bih tijekom ostatka dana uz deset do petnaest sati intenzivnog učenja mogao sebi priuštiti i malo ležernosti i opuštanja. Nakon mjesec - dva dana takvoga života dospio bih u nekakvo čudno stanje, gotovo transa; ništa me drugo više nije zanimalo, niti je za mene postojalo osim gradiva koje sam morao naučiti.
Moram priznati da mi tada ni na kraj pameti nije padalo da će mi sve to s čime sam se mučio jednoga dana trebati u životu. Činio sam to samo za to jer sam morao, kao svoju obvezu, zadaću, a najviše kako ne bih razočarao svoju staricu majku. Kako bilo da bilo, takva praksa se pokazala dobrom. Ispite sam polagao s lakoćom. Najteže je bilo dočekati termin i pojaviti se pred profesorom. Međutim, čim bi ispit počeo, sve bi bilo u najboljem redu; istoga trenutka nestalo bi treme. A ako je i bilo, na mene je djelovala više pozitivno nego negativno. Rijetko se događalo da ne znam odgovor na neko postavljeno pitanje, a također se nikada nije dogodilo da sam pao na ispitu. 

Doduše, otkrio sam i čari odgađanja ispita, što se dogodilo s internom medicinom, mojim glavnim predmetom i farmakologijom. Sve je bilo kao i s drugim predmetima: učio dva mjeseca, a onda se u zadnji tren preplašio i pokolebao, i odgodio za mjesec dana. Zanimljivo, nakon toga osjećao sam se bolje nego nakon položenog ispita. Imao sam osjećaj da ću tek sada napraviti pravi posao - pripremiti se onako kako želim. Ali, uskoro se pokazalo da sam se malo preračunao. Kad se ispit približio, opet mi se počelo vrzmati po glavi kako sam još uvijek nedovoljno spreman i kako bi bilo dobro odgoditi ga za bar desetak dana. Da još koji put stignem ponoviti cijelo gradivo. Tako je to bilo s farmakologijom tri puta. Na kraju, jedva sam se prisilio izaći na ispit. Nakon toga nikada više nisam popustio pred takvim izazovima, bez obzira jesam li se osjećao spremnim ili ne. 

Malo predaha

Nakon što bih dao ispite koji su bili uvjet za upis u sljedeću godinu, a pri tomu ostavio za kasnije sve ostale, kojih nije bilo malo, dopustio bih sebi malo predaha. Katkad bi to razdoblje potrajalo i mjesecima. Tada bih radio samo ono što se moralo, što se nije moglo izbjeći; išao samo na seminare, vježbe i predavanja koji su bili obvezni. Sve ostalo bih zanemario i markirao. 

Društvo su mi tada uglavnom bili pajdaši iz zavičaja – Božo, Iko, Petar, Toni, Slobo. Znali smo se lijepo družiti i bezbrižno trošiti vrijeme ne radeći ništa. Najčešće smo bistrili filozofske teme – one o nastanku svemira, o smislu života, pa onda onda povijesne, političke, osobito nacionalne, pa religijske i sve druge koje bi nam pale na pamet. Uglavnom je to bilo u kojem od popularnih zagrebačkih restorana koje smo dobro upoznali i u kojima smo provodili sate i sate uz pristojno jelo i piće. Redovito smo posjećivali kino predstave, katkad i dvije – tri u jednom danu, kazališne nešto manje, išli na ćagu najčešće u Tvrtkovu koja je tada bila jedan od najpopularnijih plesnjaka, a najviše provodili vrijeme u nekoj od naših sudentskih sobica. Tu bi se uvijek našlo nešto za gricnuti i koja čašica koja razvezuje jezik, pa bi odmah potekle priče i šale, najčešće s tematikom iz rodnog kraja; poneko bi iskušavao svoje pjevačke sposobnostii, da bi redovito sve završilo s belom ili briškulom do kasniih noćnih sati. 

Sigurno će vas čuditi kako to da nigdje ne spominjem djevojke. Nije da ih nije bilo, ali nekako nisu baš previše trčale za nama. A onda ni mi za njima. Mladima je ljubav uvijek bila na prvom mjestu, pa tako ni mi nismo bili iznimka. Bila je predmet čežnje, ali kao da se skrivala. I čekala pravi trenutak i položaj zvijezda. A kod mene kao da je moralo biti da ona prva bude jedina i posljednja. Bože dragi, kako s vremenom sve pomalo izblijedi!

Kad ide, ide...

Sigurno ćete se upitati otkud siromašnim sudentima pokriće za sve to. Ne znam bi li se moji pajdaši s time složili kad bih rekao da sam ja najčešće pokrivao troškove tih naših malih veselica. Jednostavno za to što sam jedino ja imao redovite prihode. Otkud? Pa, evo ovako. Prve dvije godine uglavnom sam živio na račun sestre Mare. Tu i tamo bih joj dao nešto sitno što bih dobio od majke i brata. Nakon što sam prešao u sudentski dom u Tvrtkovoj, odmah sam zatražio i dobio studentski kredit od tadašnjih 40 000 din. Polovica od te hrpice bila je dovoljna za stan i hranu. Ostatak sam mogao trošiti kako sam želio. I bilo je to uglavnom na način kojega sam opisao. 

Tako je to u životu: kad ti krene - krene, sve ti se slaže bolje nego što bi i sam mogao zamisliti. Ubrzo su me uključili u organizaciju plesnih večeri u Domu. Već sam rekao da je Tvrtkova bila jedan od naomiljenijih plesnjaka; svake subote i nedjelje dolazilo je preko tisuću ljudi na ples. Moj je posao bio prodavati ulaznice ili puštati ljude u dvoranu. Mjesečni honorar je bio 40 000 din. I to nije bilo sve – gotovo u isto vrijeme bio sam zadužen za sanitarne prilike u Domu, odnosno dobio dužnost sanitetskog referenta za što sam, također, mjesečno primao 15 000 din. Sad mi se čini da su tada moja mjesečna primanja bila veća nego bilo kada kasnije tijekom radnog vijeka. Da sam štedio te novce bila bi to lijepa svotica. Mogao sam kupovati sebi što sam želio, putovati kud sam htio, a ja ništa od toga nisam radio. Odjeću i obuću, onu najskrominu i najjednostavniju, nosio bih dok se ne bi posve pohabala. Nije to bilo zbog štednje ili škrtosti, jednostavno nisam imao potrebu za drukčijim pristupom tim stvarima. Kad sam na kraju diplomirao, morao sam posuditi novce kako bih kupio odijelo za promociju.

Apsolvent

Iako bi se ovime mogla završiti priča o počecima jedne karijere, možda ona ipak ne bi bila potpuna bez koje riječi o tome kako je bilo posljednje godine. Kao što sam već objasnio, tijekom svih godina studija uglavnom sam dobro pazio da „očistim“ sve ispite koji su bili uvjet za upis u sljedeću godinu, a sve ostale bih ostavio za kasnije. Tako se dogodilo da sam u apsolventsku godinu došlepao preko desetak ispita. Cijela jedna godina dana neprekidnog učenja, i do petnaest sati dnevno, trebala mi je da ih se riješim. Živio sam poput pravog isposnika. Bio sam doveo tehniku učenja iliti štrebanja do savršenstva. Najprije bih pročitao cijelo gradivo kako bih dobio cjelovit uvid, a onda krenuo ispočetka. Tek nakon što bih dobro ovladao prvom lekcijom, ili prvim dijelom, krenuo bih dalje. Onda bih opet provjerio sve od početka i nastavio korak dalje. I tako sve do kraja, malo po malo, provjeravajući uvijek sve ispočetka. 

Na taj sam način položio i dermatologiju nakon dva tjedna učenja, iako su mnogi govorili da im je trebalo dva mjeseca, nekima i više. I samo polaganje ovog ispita bilo je zanimljivo. U igri je bilo nekoliko ispitivača, od kojih je za najstrožega i najnezgodnijega slovio šef katedre prof. Brnobić U to sam se i sam uvjerio slušajući ga na jednom takvom ispitu. Pripremajući se za ispit zamišljao sam i tu mogućnost da dospijem kod njega, iako je on tada rijetko bio u kombinaciji. Na sam dan ispita, dok je nas desetak studenata, onako jadnih i nervoznih čekalo da nas prozovu, nadajući se da će to biti netko od boljih ispitivača, pojavi se jedna sestra i izgovori moje ime: 

-Dođite sa mnom, vi ćete kod šefa.

Ohladio sam se i protrnuo. Ali što drugo kad nemaš izbora; stisni zube i naprijed. Krenuo sam za sestrom dok su me drugi studenti sažaljivo gledali. Usput sam pravio plan svoga nastupa. Kad sam ranije slušao profesorov ispit procijenio sam da voli kratke i jasne odgovore i da ne voli okolišanja. Sestra mi je pokazala pacijente i ostavila me s njima. Bila su tri. Uzeo sam njihove anamneze (povijesti bolesti), pregledao ih, napisao dijagnoze i napravio plan daljeg postupanja. Kad se pojavio profesor i zatražio da mu referiram stanje pacijenata, učinio sam to na način kako sam zamislio da je najbolje. Bilo je gotovo vojnički, kratko, jasno, direktno, upravo suprotno od moga uobičajenog stila. 

– Odlično! – pohvalio me je profesor. - Što bi to još moglo biti? Naveo sam mu dvije – tri mogućnosti s čime se on složio.
– Što biste mu učinili?
Iznijeo sam plan liječenja, što je također potvrdio i dodao neke nove mogućnosti.
- Prognoza?
- Što se tiče života dobra, a što se tiče izliječenje skromna. Bolest ima kronični tijek, ponekad se povuče, a onda opet povrati.
I s tim je odgovorom bio zadovoljan. Otprilike slično je bilo i sa druga dva bolesnika. Nakon toga odveo me u kabinet gdje smo nastavili s teoretskim pitanjima. Prekidao je moje odgovore, postavljao potpitanja na koja sam nastojao odgovarati jednakim tempom kao što je on pitao. Sve je bilo gotovo za manje od desetak minuta. Pohvalio me i rekao kako dugo nije imao bolji ispit. 

Dok mi je upisivao ocjenu, onako uzgred upitao me poznam li studenta koji se preziva jednako kao ja i izgovorio ime moga kompanjona s kojim sam ono pokušao spremati ispit iz fiziologije. Odgovorio sam potvrdno, na što on nije ništa uzvratio. Tek kasnije sam shvatio zašto se interesirao za spomenutog studenta i zašto je baš samo mene toga dana izabrao k sebi. Moj prezimenjak je tek pri četvrtom pokušaju uspio položiti ispit kod profesora, pa je ovaj, vjerojatno, kad je raspoređivao kandidate i vidio dobro poznato prezime, pomislio kakav li je sad ovaj, je li kao i onaj prije, i odmah poželio sam to provjeriti. 

I tako, ispit po ispit, dogurao sam do kraja. Godina isposničkog života ostavila je svoje tragove: kad bih se pogledao u ogledalu, vidio bih bolesnika blijedog ispijenog lica i upalih očiju, a toliko sam bio smršavio da mi je sva odjeća postala prevelika. Na promociji koja je po tradiciji bila vrlo svečana, uz nazočnost brojne rodbine i prijatelja promoviranih liječnika i uz hrpe cvijeća i darova. Od mojih najbližih nije bilo nikoga, samo buduća Jedina i dvoje prijatelja. Nije mi bilo teško zbog toga niti žao, jer nisam bio ni navikao na takvu vrstu pažnje. Bio sam, valjda, toliko iscrpljen, a i naglo opuštanje poslije dužeg razdoblja napetosti je zasigurno tome doprinijelo, da sam se gotovo srušio od slabosti kad sam nakon promocije zvao prijatelje na malu proslavu toga događaja. Mislim da se ni od ovoga nisam nikada posve oporavio.

Nastavit će se... (U sljedećem nastavku: Zanimanje liječnik, U rodnom kraju, Sitnice koje život znače...)

        S Ljubicom (nakon promocije)  

U rodnom kraju

Bilo je u kasno ljeto 1972. godine, odmah nakon vjenčanja, kada smo se moja Jedina i ja, bez nekih posebnih dugoročnih planova, našli u legendarnom gradiću Duvnu, danas Tomislavgradu. Kraće vrijeme stanovali smo u Prisoju kod moje majke i na posao išli busom, a onda našli smještaj kod ujaka Ike u Duvnu. Zapravo kod njegova sina Jandre. Dobili smo malu sobicu s mogućnošću korištenja svih zajedničkih sadržaja, kao i priliku da uživamo u ambijentu seoskog gospodarstva koje se nalazilo na rubu gradića. Mojoj Jedinoj koja je bila u blaženom stanju nisu baš odgovarali stajski mirisi koji su se osjećali posvuda u kući pa i u našoj sobi. Općenito, s cijelim tim aranžmanom ona nikako nije bila zadovoljna i odmah je otpočela priču o povratku u Zagreb. Priču od koje nije odustala sve dok se doista nije i ostvarila. Doduše, s malim počekom od punih petnaest godina. 

Kada sam ranije kao dječak od trinaestak godina bio prvi put u Duvnu, bio sam impresioniran njegovom veličinom, asfaltiranim ulicama, velikim kućama i osobito električnom rasvjetom koju do tada nisam nikada vidio. Sada, nakon šest godina u Metropoli, izgledalo mi je kao obično, malo veće selo bez ikakvih posebnih obilježja po kojima bi bilo prepoznatljivo. Glavnom ulicom, tada dijelom magistralne prometnice, uz koju su bili nanizani svi najvažniji gradski sadržaji, neprekidno se odvijao živ promet. Najviše teških kamiona natovarenih balvanima ili nekom drugom robom, ali i svakovrsnih zaprežnih vozila. Od glavne ulice odvajale su se i na jednu i na drugu stranu - prema polju i prema šumovitom Gaju, manje uličice s niskim kućama svakojakih stilova, koje su se doimale razbacanima bez ikakva plana. Petar Miloš, legenda mjesta - novinar, književnik i humorist, nažalost već pokojni, znao je reći kako bi se i kralj Tomislav, kad bi kojim slučajem ustao i ponovo se našao tu među svojima gdje je pred mnogo stoljeća okrunjen, raznježio i rekao:
- Lijepo moje Duvno, ništa mi se nisi promijenilo.
Ovime, možda, malo riskiram da bih mogao povrijediti osjećaje svojih dragih Duvnjaka, što nikako ne bih želio, jer ubrzo sam otkrio da su dobri i plemeniti ljudi, osobito ponosni na svoje mjesto i svoju dugu, slavnu povijest. I postao čvrsto uvjeren da, ako uopće ima dobra u svijetu i u ljudima, onda je to ovo mjesto i ovi ljudi.

Prvih petnaest godina

Sve je išlo bez nekakvog posebnog plana, spontano. Ili, ako bi se uopće moglo nazvati planom, bilo je to: ostati neko kraće vrijeme u starom kraju, biti malo kod svoje drage starice majke, a onda nazad u Zagreb. Ili bilo kamo u bijeli svijet. Ali, čovjek snuje, Bog određuje. Nisam se pravo ni osvrnuo oko sebe a već sam bio obiteljski čovjek s radnim i svim drugim obvezama od kojih se, kad ih jednom prihvatiš, ne možeš tako lako osloboditi. 

Pa onda kad dođu djeca i kad, malo pomalo, ostvariš nekakve životne uvjete o kojima prije nisi ni razmišljao, niti im se nadao; kad povjeruješ da ti je dobro, da te cijene i poštuju, već si zarobljen u finu mrežu obveza i odgovornosti, nešto malo privilegija, a najviše inercije i lijenosti. I to na duže vrijeme. Više ne razmišljaš, ne odlučuješ samo o sebi kao ranije, nego i o obitelji. A promijeniti nešto, izići iz svega toga, bez podrške koje nije bilo niotkuda, značilo bi izložiti sve krajnjoj neizvjesnosti i nesigurnosti. I onda što ti drugo preostaje nego: Pomiri se sa stanjem kakvo jest, prilagodi se koliko možeš i u zadanim okolnostima funkcioniraj kako najbolje znaš i umiješ. 

Obično se o provinciji govori u pejorativnom smislu, kao o mentalitetu kojega određuje neka niža civilizacijska razina i pristajanje na reducirane životne sadržaje, uglavnom samo one primarne, egzistencijalne. Međutim, ubrzo uvidiš da to i nije baš tako, da ponešto, možda i najviše, ovisi samo o tebi kako će izgledati tvoj život i koji će biti njegovi sadržaji. I pomiriš se sa situacijom, prihvaćaš se onoga što ti stoji na raspolaganju - svoga posla, učenja, usavršavanja u struci, brige o obitelji... A i što bi i bilo važnije od toga? I zanimljivije od brige o djeci i praćenja njihova rasta, razvoja, odgoja. Ipak, uz sve to, plan o promjeni sredine, o odlasku u Zagreb, niti u jednom trenutku nije dolazio u pitanje. 

I eto, već je dosta vremena prošlo kako se to ostvarilo i sada nakon svega, dok pokušavam oživjeti u sjećanju te dane, ne mogu ne priznati kako život u toj tzv. provinciji može biti jednako sadržajan i bogat poput onoga u metropoli. 

Sitnice koje život znače

Već nekolikom mjeseci po dolasku u Duvno dobili smo mali stančić, zapravo garsonjeru. Bila je minijaturna, ali nakon iskustva „komfora“ u djetinjstvu, pa onda i studentske sobice, ovo je bila prava raskoš i vrhunac mojih želja i ambicija. Jedina kao i obično nije dijelila moje oduševljenje. Tvrdila je da je sve premaleno, da se u kuhinjici ne može ni okrenuti, jednako kao ni u kupaonici, da je izolacija loša i sve tako redom. Kako bilo bilo namjestili smo je svime što nam je bilo potrebno pa nam je, barem što se mene tiče predstavljala ugodno, toplo gnijezdo. Iako nam je dolaskom Barbare postalo malo potijesno, meni nije padalo na pamet tražiti neko bolje rješenje. Ali za to je tu bila Ona koja se brinula o tome. Doduše, i sam se ravnatelj sjetio da bi nam trebao veći stan pa je nama preostalo samo da se složimo s time. Iako mi je bilo žao ostaviti našu malu gajbicu na koju sam se već bio navikao, u pravi, za mene veliki i komforni dvosobni stan uselili smo se nešto prije Branimirova rođenja. 

U novom stanu, dok se Ona bavila planiranjem dopune namještaja, meni je, imajući na umu ljute duvanjske zime, glavna briga bila osmisliti dobar sustav grijanja. Svima sam se hvalio kako sam to dobro izveo. Nabavio sam malo jaču termoakumulacijsku peć i postavio je u hodnik, otprilike na sred stana. Govorio sam kako sam napravio centralno grijanje. Za svaku slučaj nabavio sam još dvije rezervne, jednu na lož ulje i drugu na tvrdo gorivo. Još je samo trebalo nabaviti energente, uskladištiti ih u podrum i zimske radosti mogle su početi. Smijali su mi se susjedi zbog tolikog opreza, ali ja se na to nisam obazirao. Nisam im uzvratio istom mjerom kad su se samo kod nas mogli ugrijati i skuhati božićni ručak nakon što su njihovi sustavi tijekom jednog jakog nevremena, kad je cijelo mjesto bilo zameteno snijegom desetak dana, posve zatajili. Svi su priznali da smo ih spasili, a mene naveliko hvalili zbog poduzetih mjera sigurnosti.

Ništa ne stvara tako ugodnu atmosferu u kući kao topla peć kad je vani hladno. Osobito ona na drva, ili kamin. Vani studen, snijeg, vijavica („Srce puca od leda!“), a u kući toplo: peć se žari, vatra gori, drva pucketaju. Kako smo našeg muškog potomka Branu koji je imao 4 -5 g nahvalili da najbolje na svijetu loži vatru, počeo se on svojski truditi da to i opravda. Satima se ne bi odmicao od peći niti prestajao ubacivati cjepanice u nju, pa bi postalo tako vruće da smo morali otvarati sve prozore u kući. I one prema sjeveru - planini Ljubuši i one prema jugu. Međutim, ni hladni sjeverac kroz kuću nije mogao neutralizirati učinak našeg ložača, pa smo ga morali moliti da prestane sa svojim poslom. Još kad bi se to poklopilo s Božićnim blagdanima i svime onim što ih redovito prati, od uređenja stana, kićenja jelke, pečenja kolača, pripremanja blagdanskog ručka, probanja vina, bilo je doista lijepo i svečano. Osobito su djeca bila radosna i razigrana. Bili su to naši najljepši trenutci u malom mjestu. Možda i u cijelom životu 

Jednako kao za grijanje trebalo se pobrinuti i za rezerve hrane u zimskom razdoblju. „Nikad se ne zna kako će biti“. Zapravo, mogli smo mi u vezi s time računati na ujaka Jandru i njegovo obiteljsko gospodarstvo, jer bi to za njih bila sitna stavka, ali ja sam htio da to bude na čisto ekonomskoj osnovi. Po onoj: čist račun – duga ljubav. Tako bismo ugovorili da oni i za nas svake godine uhrane jednu svinju, uz svoje četiri. Kako sam ja htio da se odmah zna koja je naša, da možemo pratiti njeno napredovanje, Jandre bi na njoj napisao moje ima. Djeca su se veselila kad bi gledala zamazano prase s mojim imenom na leđima kako se valja u svome apartmanu. I, znajući što ga čeka, još više tugovala kad bi došlo vrijeme kolinja. 

Nisam ja bio toliko zabrinut za preživljavanje tijekom dugih duvanjskih zima kao moji kolege Imoćani Petar i Mate, koji su upravog zbog toga znali kupiti pola krave za sušenje njenog mesa. I veliku kacu sira. Sve bi to skupa najčešće završilo kao poslastica miševima. Glavni razlog što sam htio imati svoju zimnicu bilo je to da mi se ne može govoriti kako i ja, kao i svi drugi doktori, sve dobivam od pacijenata. Uzalud sam se trudio, nitko mi nije vjerovao, kao ni vlastita sestra ni brat. Niti dobri prijatelj don Marko.

Ide mu za rukom sve čega se prihvati – govorilo bi se za nekoga tko je pokazivao spretnost i vještine. Ili: nije nizašto, ima obje lijeve – ako nije bilo tako. Nisam baš imao osjećaj da pripadam onoj prvoj skupini iako za to nije bilo razloga. Vjerojatno stoga što mi to nitko nikad nije priznao niti me pohvalio. Uglavnom sam znao za kritike i prijekore, što baš i nije išlo u prilog mome samopouzdanju i osjećaju sigurnosti. A nije da mi nije išlo za rukom. 

Kao klinac toliko bih se čuvajući janjce i ovce usavršio u gađanju kamenom da sam bez promašaja mogao pogoditi sve što sam htio. Najčešće su stradale one keramičke čašice na telefonskim stupovima. Ili u igri balotama odnosno bućanju – mogao sam uvaljati ili izbiti kako sam poželio. Stariji su se otimali za mene znajući da ne mogu izgubiti ako sam s njima. 

Slično je bilo i s kuglanjem. Otkrio sam tu zabavu po samom dolasku u DZ Duvno. U mjestu Kazagincu na južnoj strani Buškog bila je područna ambulanta u koju sam redovito dolazio dva puta tjedno. Odmah u susjedstvu bila je i kuglana u koju mi je otkrio moj pratitelj bolničar Mate. Igra mi se svidjela i za nju sam se ekspresno zagrijao. Već nakon par mjeseci, iako bez ikakvih stručnih pouka, bio sam među najboljima. Mogao sam gađati sve kako sam zamislio: i čistiti cijelu postavu čunjeva koliko sam htio puta, i skidati samce, i rješavati nezgodne kombinacije. Zanimljivo, nakon prekida zbog odsluženja vojnog roka, nikad mi nije uspjelo vratiti se u takvu formu.

*      *      *

Već prvih dana po dolasku u novu sredinu počeo sam intenzivno upoznavati njen društveni život. U tome mi je svesrdno pomagao prvi susjed i rođak Tadija P., bankarski službenik. Ubrzo sam otkrio da se taj život sastoji od redovitih svakodnevnih izlazaka u popularne ugostiteljske objekte kakvih je bilo na svakom koraku. Tko je držao do svog društvenog statusa i ugleda nije mogao sebi dopustiti zanemarivanje takve prakse. Morao bi se makar nakratko pojavi. Najviše bodova donosilo je ostajanje do kasno u noć. 

Nije mi trebalo dugo da se navučem na takvu praksu i jedva sam čekao da prođe radno vrijeme pa da s rođakom krenem u svoju birtiju gdje nas je čekalo društvo za briškulu, belu ili neku drugu igru. Usput se razgovaralo, komentiralo dnevne događaje u mjestu, šalilo se i pomalo pijuckalo. Kad bih se kasno uvečer vratio kući dočekala bi me komorna atmosfera. Nije mi bilo jasno i čudio sam se zašto je moja Jedina uplakana i zašto ne želi sa mnom razgovarati. Pa ja sam samo radio ono što sam morao. Obavljao svoju građansku dužnost, onu nepisanu. U kakvom si selu takvu pjesmu pjevaj. Ovdje je to bilo nepisano pravilo, običaj, i ja sam ga se morao pridržavati. 

Potrajalo je to kojih mjesec dva dok sam napokon shvatio da to doista nema smisla. I da ću sve uprskati ako tako nastavim: i brak i posao. Nije bilo pošteno prema mojoj Jedinoj. Jer, nikad me nije bilo doma. Posao, dežurstva, terenske ambulante i tako iz dana u dan. A onda kad ne bi bilo nikakvih dužnosti - čim prije u kavanu. A ona sirota, sama samcata, jer nikoga u mjestu još nije poznavala. Poput Penelope čekala je mene i gorke suze ronila. Tek kad mi je rekla da će otići shvatio sam da je vrag odnio šalu i da s time moram prestati. I održao sam obećanje, iako mi nije bilo lako. Predbacivali su mi kavanski kompanjoni što me nema i rugali se što se bojim žene, ali ja sam ostao pri svome. Odavno je to prošlo to vrijeme kada sam se znao prepustiti čarima dokolice i razbibrige. A ono moje drago mjesto u kome sam se prvi put bio skrasio, čini mi se, još uvijek čuva svoje dobre stare običaje štovanja nezaobilazne svakodnevne kavanske prakse kao najvažnijeg oblika društvenog života. 

U Domu zdravlja

Kad sam došao u Dom zdravlja Duvno tamo je radilo stotinjak ljudi od kojih pet liječnika i dva stomatologa. Kasnije je taj broja porastao na 150 djelatnika, dvadesetak liječnika i pet stomatologa. Mene su rasporedili u službu opće medicine u kojoj su već bila tri liječnika, a ja sam došao kao četvrti. Svi su oni već bili dobro poznati u mjestu i svaki je imao svoje pacijente koji su bili "vezani" uz njih. U njihove ordinacije ulazilo se odmah iz velike čekaonice gdje je bio i zajednički ured za prijem pacijenata. Praksa je bila da se pacijenti najprije jave u prijemnu kancelariju gdje bi dobili svoj karton a onda bi išli liječniku po svome izboru. Kako se do moje ordinacije u kojoj je ranije bilo neko skladište zubne tehnike moglo doći tek nakon što bi se prošlo kroz dva hodnika i dvoja - troja vrata, vjerojatnost da me netko slučajno pronađe bila je minimalna. 

Svakodnevno sam gledao duge redove pred vratima kolega, a ja sam mirno i neometano mogao drijemati u svojoj sobi. Kad bi tko od pacijenata i zalutao k meni, samo bi me sumnjičavo odmjerio i bez riječi okrenuo se natrag. Tu i tamo bi povirila kakva priprosta starica upitala:
- A koji si ono ti? - i jednako pobjegla od opasnosti koja joj je prijetila iz moje ordinacije. Poneka mlađa i mudrija znala je reći:
- Meni je svejedno, daj ti meni recept za Bemycin. Ili nešto slično tome – neki drugi lijek ili uputnicu.

I moji dobri znanci, susjedi, prijatelji, pa i rođaci često su me molili da im učinim uslugu i da ih preko reda uvedem kod kolega. Ne znam što me je od svega toga više pogađalo i vrijeđalo. Osjećao sam se jadno i poniženo. Moj ego je bio posve ugrožen i uzdrman. Sama pomisao na posao izazivala mi je grčeve u želucu i mučninu. A dani dugi kao vječnost. Smišljao sam kako popraviti svoj položaj, ali bez uspjeha. Govorio sam ravnatelju koji se, doduše, prema meni odnosio prijateljski, da napravi nešto na organizacijskom planu, neki novi raspored koji bi i meni dao barem približno jednake izglede kao drugima, ali se on na to nije osvrtao. Njemu je sve to bilo nevažno, pa i pomalo smiješno.
- Ništa se ti ne brini - govorio je. - Sve će to biti dobro. Samo se ti malo strpi.

Ali nije, sve je ostajalo isto. Pokušavao sam kratiti vrijeme čitanjem stručne literature, pa i one druge, ali i to je samo tek nakratko ublažavalo moje nevolje. Malo bih odahnuo kad je trebalo ići na teren, na cijepljenje, pa sam se stoga često i sam dragovoljno nudio. Samo da nisam u ordinaciji. Kolege su mi to rado prepuštali, jer njima odlazak na teren nije odgovarao. U tom bi slučaju mogli izgubiti nekoga od svojih pacijenata koji bi onda morali ići drugom liječniku. Naravno, što sam više izbivao, to se još više smanjivala vjerojatnost da bi se što u mom položaju moglo promijeniti, poboljšati.

A onda je došlo do male promjene. I olakšanja. Došao je novi kolega, moj dobar znanac sa studija. Bio je to Miro J., poznatiji po nadimku Sumpor, kojega je dobio vjerojatno za to što je imao naviku opsovati taj kemijski element svaki put kad bi se na nešto naljutio. Miro je dobio posve iste uvjete za rad kao što su bili i moji, a ja sam mu sam preuzeo ulogu mentora. 

Kako smo, iako to nismo htjeli niti tražili, bili pošteđeni od posla, jer su nas pacijenti uporno zaobilazili, mi smo lijepo uveli praksu svakodnevnih, dugih stručnih rasprava. I ne samo stručnih, nego i drugih izvan struke. Pretresali smo uzduž i poprijeko sve ono doživljeno i proživljeno tijekom godina studija. Podjednako smo, da bude dinamičnije, koristili za to i moju i njegovu ordinaciju, malo jednu, malo drugu. Kad bi nalutao koji pacijent onda smo ga zajednički rješavali. Često bismo izišli vani i lijepo uz koju pivicu u hotelu Tomislav nastavili naše rasprave. Nitko na to nije imao nikakve primjedbe - toliko smo bili nezamjenjivi!, ponajmanje ravnatelj. Tako je prošlo nekoliko lakših mjeseci, a onda sam opet ostao sam: Miro je dobio posao i specijaliziju u Šibeniku i otišao.

Moram priznati da sam i sam, barem jednim dijelom, bio odgovaran za takvu svoju situaciju. Dok su moje kolege brižno gradile imidž pravih doktora, uvijek u urednim odijelima i s kravatama, brižno dotjerani i ozbiljni, meni se nije dalo mijenjati ništa od navika iz studentskih dana. Nikako se nisam mogao rastati od omiljene garderobe koja se sastojala od pulovera i uvijek pomalo pohabanih traperica; kod frizera nikada nisam rado išao, iako mi je kosa tada bila bujna i sklona slobodnim oblicima s kovrčama, a brkove i tako i tako nisam mogao ukloniti bez promjene osobne karte, što mi se nije dalo. U svakom slučaju bilo je očito da bih nešto morao učiniti na poboljšanju općeg dojma kojega sam ostavljao na prvi pogled – da izgledam kao pravi doktor, ali mi se jednostavno nije dalo oko toga truditi.

Uza sve to što mi baš nije pomagalo da nekako uhvatim korak s drugima, još od početka moj je problem bila i ostala sve do posljednjega dana službe, neka moja, i samome meni čudna nepopustljivost, pa i tvrdoglavost kad se radi o načelima. Jednostavno, bilo je to jače od mene. Dok bi moji kolege u većini slučajeva, u nastojanju da ostave što bolji dojam na pacijenta, bili spremni na ispunjenje svih njegovih zahtjeva i želja - propisati lijek, dati uputnicu i sl., bez obzira je li to opravdano ili nije, ja to nisam mogao činiti. Ja bih mu obično ponudio pregled, procijenio što bi bilo medicinski ispravno i opravdano, i to je bilo konačno. Neki su to prihvaćali, neki nisu. Za to se događalo da poneko, nezadovoljan što mu nisam propisao lijek za kojega je on smatrao da bi mu bio najbolji, jednostavno ode kod drugoga kolege, koji bi to bez problema učinio. 

Niti načine komunikacije s pacijentima koji su od strane pojedinih kolega, u pravilu "najpopularnijih", ponekada na granici dobroga ukusa ("Piše li Mate? Šalje li paretina?, Sluša li te svekrva?" Ili: "Kaži Loli šta te boli? Kaži Lali šta ti fali?"), i sračunatih na dobivanje jeftinih bodova i motivaciju pacijenta za razmišljenje o zahvalnosti i nagradi, nisam mogao, niti želio prihvatiti. Trudio sam se biti profesionalan i uljudan, nastojeći prilagoditi se koliko je to bilo moguće specifičnostima sredine. Iako se činilo da to nije baš najbolji način, na koncu se pokazalo kao ispravno. 

S vremenom se ipak, malo po malo, počeo povećavati broj pacijenata koji su me uspjevali pronaći unatoč nepovoljnom položaju ordinacije. A nakon godinu dana to je već bila solidna ambulanta u koju su dolazili samo moji pacijenti, dobro poučeni i disciplinirani, koji su prihvaćali moj način rada i koji su bili voljni slijediti date upute, i u pravilu nisu tražili ništa na svoju ruku. Sada mi je već bilo ugodno raditi svoj posao, a uz to mogao sam pomoći i novim kolegama koji su u međuvremenu dolazili k nama. A bilo ih je više, i nitko od njih nije doživio, niti osjetio one nevolje kroz koje sam ja prošao u početku. 

Doktoru Mati Š., koji će kasnije postati neuropsihijatar prepustio sam svoju sobu i pacijente, a ja sam prešao u drugu, jer meni to više nije predstavljalo nikakav problem. Kolegi Jovi K. prepustio bih dio svojih pacijenata uz objašnjenje da se radi o mladom ali sposobnom doktoru, da se ne moraju brinuti i da ćemo, ako bude potrebno, nas dvojica zajednički riješavati njihov slučaj. Slično je bilo sa kolegicama Sonjom, Ingom i drugima.
Nije to bilo po zadatku, jednostavno, bilo je to po vlastitom osjećaju ispravnosti i minimuma ljudskosti. Ne sjećam se da sam bilo kada, i od bilo koga zapazio bilo kakve znakove zahvalnosti. Ili najobičnijeg uvažavanja. Dapače. Iako to nisam činio da bi bilo uzvraćeno na bilo koji način, malo je otužno. Nažalost, takvo će se iskustvo ponavljati kroz cijeli život.

Ljudi u bijelom

Biti doktor u malom mjestu nije mala stvar: prepoznaju te na svakom koraku, pozdravljaju ljubazno, ne puštaju te da čekaš u redu, pozivaju u goste i sve tomu slično. Ali isto tako ubrzo uvidiš da više nemaš svoga slobodnog vremena, da ti rijetko prođe dan bez kućne posjete nekom bolesniku u selo a što se obično događa noću, osobito blagdanima. I s privatnošću svojom možeš se odmah pozdraviti, jer sve da se ne znam kako trudiš, ne možeš sakriti gdje si bio jučer, s kime si proveo večer, što je bilo za ručak, što si kupio itd. I baš kad si pomislio da i ti postaješ netko i nešto, netko koga se poštuje i uvažava, otkriješ da to i nije baš tako. Da ni ti nisi pošteđen ogovaranja kao i svi drugi. Ako nema baš nečega drugog s čime bi te "počastili" nemoj se iznenaditi kad čuješ kako te i oni od kojih to nikako ne bi očekivao i koje si posebno zadužio, trpaju u istu vreću sa onima koji svoje usluge uvjetuju darovima, iliti, "mitologijom", uz ono popularno: - Svi su oni isti.

Postoji u narodu uzrečica koja kaže: „Ono što se priča, ili je bilo, ili će biti". Ne mogu ne priznati da sam i sam kod nekih kolega uočio kako najveći dio svoga umjeća upotrebljavaju kako bi potaknuli pacijente da ih posebno stimuliraju. Ipak, nisam se mogao miriti s time da me stavljaju u isti koš s takvima, pa čak niti u aluzijama. Naivan i nadobudan, čuvao sam se i simboličnih poklona kao vrag od tamjana. Ali, ne lezi vraže. Jednoga dana nakon što sam pregledao postarijeg muškarca, po držanju i stilu odjevanja vjerojatno našega gastarbajtera, isti izvadi iz džepa novčanicu, otprilike oko 100 kuna i stavi je na stol.
- Doktore, za kavu.
Poskočio sam kao oparen, pružio novčanicu natrag i uzbuđeno uzvratio:
- Ne treba, hvala. Uzmite to natrag!
Uzalud moje inzistiranje i naguravanje s njime, nije popuštao.
- Ajde ne budi lud doktore, nije to ništa. Nije ovo nikakvo mito nego dar. Uzmi i neka ti je s blagoslovom - rekao je uz osmjeh, bacio novčanicu na stol i izišao.
Ostao sam zbunjen ne znajući što s novčanicom. Slijedećii pacijent kada je ušao u ordinaciju mogao je samo vidjeti kako sklanjam novac sa stola. Uhvaćen na djelu bio sam dvostruko posramljen. Što drugo može pomisliti osim:
- Kao i drugi. Svi su isti.
Ne baš tako često, ali i kasnije su se slične scene povremeno odigravale. Ponekada mi je uspjevalo obraniti se od poklona. Malo je lakše bilo kada je umjesto novca bilo u pitanju neko piće, kava ili slično. Nisam ni pokušavao koga uvjeravati, jer i tako i tako mi ne bi vjerovao, da mi nikada ni u primisli nije bilo ništa što bi moglo ići na motivaciju ljudi da to čine. Unatoč tome, nisam se osjećao ništa boljim niti drukčijim od onih kojima su takvi darovi bili planirana stavka prihoda. 

Požalio sam se tada na ove svoje nevolje prijatelju Marku K., tada mladom svećeniku, koji se samo nasmijao i rekao:
- Nije grijeh ako ti daju drage volje. Nemoj ti samo tražiti i ucjenjivati. I jednako postupaj prema svima.
I dan danas nakon što je sve to daleka prošlost, ni jedan susret s don Markom ne prođe, bez obzira bili sami ili u ne znam kako velikom društvu, a da me on, želeći me pohvaliti, ne potsjeti na taj naš razgovor. Pokušavao sam ga više puta uvjeriti da to ipak nije bilo tako često kako je on shvatio i da su to bili mahom sitni darovi, ali sve se bojim da u tomu nisam uspio. Njemu se svidjela slika doktora koji se ne može obraniti od silnih darova i ne želi je izbrisati. Nije mi to bilo baš najugodnije, jer znam da takve priče ljudi lako prihvaćaju, jer se dobro poklapaju s njihovim već gotovim predodžbama – „takvi su svi oni“, ali nije bilo pomoći. Moj dobri don Marko od Ruande, ništa ti ne zamjeram.

Dar za doktora

Nije uvijek sve tako ozbiljno u liječničkoj praksi kako se ponekad čini, ima i zanimljivih situacija. Evo jedne takve zgode s početka “velike” karijere. Čekaonica je bila puna. Za razliku od prvih godina, kad su me pacijenti zaobilazili u širokom luku već sam bio dosta tražen. Vjerojatno i stoga jer sam bio jedini internist u cijelom kraju. Neki su pacijenti mirno sjedili, drugi nestrpljivo visili na vratima. U jednom trenutku kad su se vrata otvorila, ugledao sam postarijeg gospodina s bavarskim šeširom na glavi kako mi iz pozadine daje znak visoko podignutom rukom u kojoj je držao neki mali, sjani predmet. Bio je to jedan od redovitih pacijenata, stric od prijatelja - dida Marko, kojemu se, očito, nije dalo čekati da ga sestra pozove kad dođe na red.

Nisam reagirao na njegove znakove iz obzira prema drugim pacijentima, ali se starac, svejedno, unatoč negodovanju onih koji su bili “okupirali” vrata, u nekoliko koraka probio u ordinaciju. Nije se obazirao na to, što je tu već bio drugi pacijent. Pravdao se kako ne ide na pregled, nego će samo dati nešto doktoru, pokazujući pri tom mali paketić u ruci.
-Ovo ti je poslala baba Luca - rekao je stavljajući na stol paketić veličine kutije šibica umotan u srebrnu foliju. Pomalo zatečen, zahvalio sam mu i zamolio da isto prenese babi. Uvidjevši i sam da nije prigoda za zadržavanje, uz pozdrav i zahvaljivanje, starac je odmah izašao vani.
Bilo mi je pomalo neugodno. Što će misliti svi ovi ljudi? - S darovima možeš gdje hoćeš, pa i preko reda. Bez darova - nigdje. - Zar je baš morao ovako teatralno upasti? I to s darom!? I pred svima. Kao da nije mogao to izvesti i malo diskretnije. Ali, što je - tu je. Ubacio sam paketić u ladicu i nastavio s poslom.

Kad sam se spremao kući ugledao sam svoj dar u ladici; već sam bio posve zaboravio na njega. E, sad me već malo golicalo: što li mi je to poslala baka Luca? Neki dukat? Možda zlatnu kovanicu, lančić ili nešto slično. Samo nešto takvo stane u ovako mali paketić. Otvorio sam ga: ispod srebrne folije bila je doista kutija šibica. A u njoj - ništa od onoga na što sam pomišljao. Samo mala nepravilna hrpica žućkastosmeđe tvari, poput gline, „miomirisa“ koji ne ostavlja nikakvu dvojbu o podrijetlu, zbog kojega brzo zatvarate nos i okrećete glavu. Pogađate...
Više posramljen zbog svojih pretpostavki i, priznajem, pomalo razočaran, brzo sam ponovo upakirao “dar”, sjetivši se da sam prije desetak dana zbog nejasne anemije preporučio baki pregled stolice na skriveno krvarenje. Što sam tražio to sam dobio. Uostalom, dobro sam i prošao. Moj kolega koji je preporučio kontrolu za desetak dana s kolekcijom urina, dobio je punu demižonku....

 

Ordinacija s pogledom

Najzanimljivije iz ovog razdoblja, možda najteže ali i najljepše, bilo je pokretanje ambulante u Prisoju. Nije to bilo samo za to što me potreba natjerala i što pasao u Zagrebu nije išao kako treba; i ranije mi je često padalo napamet kako bi bilo zanimljivo tako nešto pokušati. Znao sam da tamo na širem prostora nema dijabetologa i da bih dobro došao tom svijetu. Nekoliko kolega specijalista različitih profila također je izrazilo želju da mi se pridruže. 

Nisam dugo dvojio o tome, prihvatio sam se posla i za nekoliko odlazaka uredio kuću i ishodio odobrenje za rad. Iznenadio sam se kako su me svi lijepo dočekali – osobito najbliži susjedi. Gotovo su se natjecali tko će mi više pomoći, osobito prijatelji iz pučke škole, među kojima je bilo majstora za različite poslove. Susjed Pavo Ć. kućicu je ušminkao tako da je izgledala kao u svojim najljepšim danima, a Jozo I. zvani Šeki sa svojim radnicima i mehanizacijom tako uredio pristupni put i terasu da je sve bilo spremno za limene ljubimce najzahtjevnijih pacijenata. Moram spomenuti i Stjepana Š., Vinka Ć. i Ivana S. poznatije kao Ćipu Ćanića, Vinka Gutića i Kovača Sabljića (ova dva posljednja su, nažalost, u međuvremenu otišli u vječna počivališta), koji su obavili sve majstorske poslove i uredili teren oko kuće te posebno župnika don Mihovila Zrnu čija podrška nije bila samo moralna i duhovna već me je opskrbio najboljim drvima za ogrjev i najboljim vinom. 

U ovoj fazi priprema, možda najdelikatnije, bilo je naručiti promidžbene oglase u radio postajama Tomislavgrada i Livna i slušati učestale najave o svom dolasku i radu u Prisoju. U zemlju sam propadao slušajući na radiju kako spiker izgovara moje ime i najavljuje prvi termin dolaska.
– Što li će ljudi misliti? Jadnik, propao u Zagrebu pa se spašava ovdje! No, tako je moralo biti. Tko će ti doći ako to ne obznaniš. Međutim, sve je dobro prošlo, baš kako treba. Preživio sam. 

Prvi put sam išao automobilom i nastavio tako sve dok nisu počeli snijegovi. Tada još nismo imali autoceste pa je vožnja bila prilično naporna i opasna, osobito noću i kad je bilo atmosferskih nepogoda – kiše, magle i snijega. Nije bilo baš ugodno prolazeći pustim planinskim predjelima oko Knina. Nisam smio ni pomisliti što bi bilo da auto stane. Št bih učinio? Gdje bih potražio pomoć u ovoj pustoši gdje se do jučer ratovalo. Da se pojave iz šume one bradonje s kokardama? Bilo je tek koju godinu dvije nakon Oluje. Srećom, nikada se ništa loše nije dogodilo.
Kad bi došla zima i snijegovi tada bih nastavio ići autobusom, što se pokazalo lakšim i sigurnijim. Na tim putovanjima bilo je prilika za zanimljive susrete i razgovore, a i za malo drijemanja. Ipak je lakše iz autobusa gledati sniježnu vijavicu nego vlastitim autom probijati se kroz snijeg. Putovanje bi obično trajalo oko 5 – 6 sati. Sa sobom sam uvijek nosio par putnih torbi s najpotrebnijim uređajima (prijenosni EKG i UZV ) koje sam morao prijavljivati carinicima na graničnom prijelazu, što često nisam činio zbog predugog zadržavanja.

Najljepše u svemu ovome bili su dolasci u rodno mjesto i susreti s ljudima, prijateljima. Kad bi me autobus u gluho doba noći ostavio ispred rodne kuće koja je, ostavljena i zaboravljena, spavala dobokim snom, kao da bih se odjednom našao u svijetu iz svojih dječačkih snova: sve je bilo u mraku i gluho; katkad bi se iznenada oglasila neka noćna ptica i čuo pseći lavež. Iznad tog mraka kojega su zatvarale dobro poznate siluete okolnih planina lebdio je tamnomodri beskraj s rojevima zvjezda koje su treperile i lile svoj hladni sjaj. Činilo se da ih rukom možeš dohvatiti. Gledao sam kao opčinjen tu ljepotu sve dok mi se vrat ne bi ukočio nadajući se da bi se nebesa mogla rastvoriti i otkriti mi svoja njedra i sve skrivene tajne svijeta. Možda i poslati po mene svoje zlatne kočije. Šetao bih tako neko vrijeme ispred kuće udišući duboko svježi planinski zrak i osluškujući šum vjetra kroz krošnje borova i klenova koji je donosio mirise ranog proljeća. 

A zimi: kuća sva zametena u snijegu, pusta, napuštena, u mrklom mraku. Najprije bih naložio dobru vatru da je vratim u život i stavio na peć vodu za čaj. Onda bih se naoružao kapom, rukavicama i lopatom i prihvatio razgrtanja snježnih nanose s jedne i druge strane kuće. Sve bi se prašilo dok sam to radio. Iako je znalo biti i dosta ispod ništice iz mene bi se pušilo. Rani prolaznici su me pozdravljali i hvalili moju žustrinu.
-Svaka čast doktore, baš si vrijedan! – govorili bi. Nije me bila briga kad bih osjetio malu dozu podrugivanja. Kad bih se vratio u kuću već je bilo toplo, voda na peći je kuhala a i kućni duhovi, oni „domaći“, već bi se razvedrili. Napravio bih sebi čaj i onda krenuo prema jezeru koje je u to doba obično bilo zamrznuto. Baš kao ona u Laponiji. Obično bi mi se pridružio par vučjaka mojih susjeda s kojima sam se već bio sprijateljio. Nikada ranije ni kasnije nisam vidio jezero u takvom izdanju: okovano ledom s pravim brdašcima debelih santi koje je vjetar ranije lomio i nanosio; bilo je kao da si negdje pri sjevernom ili južnom polu. Trčkarao sam tako sa svojom četveronožnim prijateljima po svom Antarktiku dok se ne bih umorio. U međuvremenu bi se već počelo razdanjivati. Kad bih se vratio kući već bih našao društvo za čaj, svoje prve pacijente. 

Za svoju radnu sobu uredio sam bivši dnevni boravak čiji su prozori gledali prema jugu. Bila je to prava ordinacija, najljepša od svih u kojima sam ikada radio. Sjedeći iza radnog stola kojega sam sam dizajnirao i napravio mogao sam odmarati oči na krošnjama klenova i lipe ispred kuće i zelenkastoplavoj površini jezera u kojoj su se zrcalili obrisi nedalekog Zamršća na kojemu sam nekada pasao krave, i poluotoka Nakla gdje smo brali bobu (plod rašeljke), pratiti liniju Kamešnice na zapadu sve do njenog najvišeg vrha Konja, dok su još dalje prema jugu sliku zatvarale plavičaste vizure Zavelima i Biokova. Susjedna manja soba, nekada kuhinja i carstvo moje majke preuzela je ulogu čekaonice. Pacijentima kojih je uvijek bila puna kuća, a među njima je uvijek bilo najviše mojih starih znanaca obično bih rekao:
- Tu vam je peć, tu drva pa izvolite. Ako želite da vam je toplo – ne štedite. I bilo je toplo u cijeloj kući, čak i kada je vani bjesnila bura i najjača mećava. U staroj peći neprestalno je jarcala vatra a bukova drva veselo pucketala, pa su ljudi svako malo morali izlaziti vani kako bi se rashladili. Iz kuhinje, odnosno čekaonice ulazilo se u malu ostavu u kojoj je uvijek bilo hrane i pića, što sam također prepustio na samoposluživanje. Kako su svi znali da sam tu bez svoje Jedine i prepušten sam sebi, znalo se dogoditi da sam u isto vrijeme dobio i dva – tri ručka odjednom. Našlo bi se tu najboljeg bureka, pečenih piceka, kiseloga kupusa sa suhim mesom uz probranu blatinu i žilavku, i kiselog mlijeko koje si mogao jesti vilicom i nožem. Najteže je bilo odlučiti čega se prihvatiti. Bila bi to prava gozba za sve koji su se tu našli. Neki su mi prijatelji priznali da im nigdje nije bilo tako lijepo niti su tako bili ugošćeni.

Eto, tako je to bilo. Interes je bio više nego dobar, već prvoga vikenda imao sam dvadesetak i više pacijenata. Zanimljivo, katkad se u istom danu tu našlo ljudi iz nekoliko okolnih gradova, najviše iz Tomislavgrada i Livna, zatim Drvara, Kupresa i Bugojna, katkad čak iz Splita i Mostara. Imao sam osjećaj da radim dobru stvar i da sam koristan. Ni financijski učinak nije bio loš, obično sam se vraćao kući s lijepom svoticom novaca za koju mi je u Zagrebu trebalo i mjesec dana. Tako je to išlo gotovo dvije godine, sve dok nisam prešao u polikliniku Sunce kada to zbog većih obveza više nije bilo moguće. Bilo mi je žao što sam morao ugasiti ordinaciju, jednako kao i pacijentima. Kolegama koji su govorili o uključivanju i o nastavku rada, sve je ovo bilo prezahtjevno, najviše duga putovanja. Godinama kasnije, pa još i sada zna me poneko nazvati i pitati kada bi mogao doći k meni na pregled u Prisoje.

Homo homini lupus

Na fakultetu te nauče tusuće stvari, ali ne i one najjednostsvnije koje te čekaju u stvarnom životu. Pa onda strepiš od trenutka kad ćeš se naći sam s pacijentom, kada ćeš sam morati donijeti odluku, napisati recept, sam ostati u dežurstvu, u hitnoj službi, sam dati injekciju, obraditi ranu, obaviti porođaj, napraviti epiziotomiju, zbrinuti ozlijeđenoga u prometnoj nesreći itd. Sve dobro znaš teoretski, sve si to radio pod kontrolom, ali što kad ostaneš sam? 

Onda se snalaziš kako znaš, gledaš kako to rade stariji, preuzimaš njihove sheme, praviš šalabahtere i nakon nekog vremena vidiš da si nekako preživio. Ostavljaju te u ambulanti s mnoštvom pacijenata, ubrzavaš tempo, hvataš rutinu, sve manje pregledavaš, a sve više pišeš, a onda otkriješ da ti je lakše pisati uputnicu nego gledati pacijenta. Da si sve više pisar, a sve manje doktor. Ne svojom voljom, nego za to što uvjeti tako diktiraju. I ubrzo dolaziš do toga da to nije prava medicina, niti ono što si želio, i da je jedini izlaz specijalizacija. I od toga časa to postaje jedina misao, jedina želja, jedini cilj, često nedohvatljiv, zbog kojega bi neki i dušu vragu dali. Da sam samo mogao naslutiti što me čeka u vezi s tim, da ću zbog toga biti okrznut ružnom objedom, vjerojatno bih unaprijed odustao. Da ne ostane tajanstveno, evo što je i kako je bilo.

Kada je konačno raspisan natječaj za specijalizaciju, prijavio sam se i ne pomišljajući da bi s time moglo biti ikakvih problema. Prema dotadašnjoj praksi jedini kriterij pri izboru kandidata bilo je vrijeme dolaska u Kuću, odnosno datum zapošljenja, a po tome sam upravo ja bio na redu. Međutim, uskoro su do mene počele dopirati zakulisne priče kako se javio i kolega Ante V. i kako je on u prednosti, iako je došao nakon mene nešto manje od godinu dana. Bio je to jedan od onih "popularnih" kolega koji se znao dobro pobrinuti za svoj PR, ne birajući načine da sebe prikaže u najboljem svjetlu, a da drugoga, ovom prilikom mene, isto tako ocrni. Naravno, ništa to nije bilo javno, nego poskrivečki, u kuloarima preko mreže prijatelja koji su mu držali stranu. Najteže mi je bilo kad sam doznao da me ocrnjuju kao denuncijanta koji njega, dobra čovjeka i pravoga Hrvata, prokazuje kao državnog neprijatelja, što je, naravno, bilo najobičnija i podla laž.

Nisam moga prijeći preko toga, ali kako se braniti od glasina? Popustiti, povući se, odustati i šutjeti, moglo bi značiti priznanje optužbi. Odlučio sam braniti se, boriti. Na prvom zboru radnih ljudi, tako se to tada zvalo, iako sam bio prilično sramežljiv i bježao od javnih istupa, prikupio sam svu svoju hrabrost i pozvao svoga protukandidata na javni dijalog. Zatražio sam od njega da iznese javno sve što ima protiv mene, ako ima. Naravno, on nije imao ništa, samo je uzrujano tražio da ga ostavim na miru, jer on, kao, s time nema veze. Ali sam za to ja njemu, pred svima, rekao sve što sam imao reći i ponudio da se javno provjere svi relevantni podatci o nama obojici: o vremenu dolaska u Kuću, o dužini studiranja, o prosjeku ocjena tijekom studija i svi drugi, te da se na temelju njih izabere onaj koji je bolji. Izrazio sam i žaljenje što je do svega toga došlo i da bih sigurno, da mi se kolegijalno obratio, s obzirom na to da je bio stariji od mene, bio spreman i prepustiti mu prednost. 

Bila je to prva pobjeda u mojoj karijeri, ali više gorka nego slatka. Ja sam otišao na specijalizaciju, a on uskoro odselio u Zagreb i nismo se sretali sljedećih dvadesetak godina. Ta mi je epizoda ostala dugo u sjećanju kao jedna od najmučnijih u životu, a on kao osoba koja me je najjače povrijedila. Nakon dugo vremena sreli smo se na Savskom nasipu, oči u oči. Ništa se kod mene nije bilo promijenilo, sjećanje je još uvijek bilo živo, uz isti onaj osjećaj gorčine kao i onda kad se sve to događalo. Što učiniti? Okrenuti glavu na drugu stranu i proći, ili...? 

Kratka uobičajena razmjena informacija o poslu, zdravlju, obiteljima, i svatko na svoju stranu. Nikad se više nismo sreli. Godinu dana iza toga susreta čuo sam da je imao ponovljeni infarkt od kojega se nije oporavio. Kako je sve to jadno i tužno!

Čovjek snuje...

- Ti stalno umanjuješ svoje zasluge - bezbroj puta me ukorila moja Jedina i najpametnija i isto toliko mi puta podigla tlak do crvenog.

Znao sam da u neku ruku ima pravo, jer ljudi često u skromnosti ne prepoznaju vrlinu nego, dapače, slabost, manu. Kad im daješ nešto neuvjetovano, besplatno, najčešće im se čini da je to bezvrijedno pa zaboravljaju i na najobičnije: Hvala. Unatoč tomu uvijek sam se trudio činiti najbolje što sam znao i mogao, neovisno o tome radilo se o kakvu moćniku ili bokcu, ne očekujući niti tražeći ništa zauzvrat. Niti sam razmišljao o tome kako dohvatiti neko bolje mjesto u društvu, u radnom okruženju, bolju plaću ili što drugo. 

Bio sam uvjeren da je dovoljno ono: „Drži se svoga posla, budi marljiv, korektan, odgovoran, čini dobro ako možeš pa će ti se sve to, prije ili kasnije, dobrim vratiti“. Ujedno mi je to bilo nekako i najlakše i najjednostavnije. Ne znam otkud to: valjda nešto dobiješ u obitelji, nešto ostane od svih onih priča oko kućnog ognjišta, ponešto uhvatiš i u školi, nešto u crkvi, ali najviše od učiteljice koja se zove život. Kasnije to dolazi i uz druženje s velikanima misli i duha poput Hugoa, Dostojevskog, Augustina, Woytile, Ratzyngera i drugih i postaje to čvršće i stabilnije što je više iskušenja. 

Uvijek mi je bilo jasno da je to utopija, idealizam, ali jednostavno niti sam znao, niti htio, a niti mogao drukčije. Ovo je bilo tako prirodno i potpuno u skladu s mojim poimanjem stvari - etike, estetike, smisla života i filozofije. U isto vrijeme bilo sam posve uvjeren da bi odustajanje od svega ovoga neminovno vodilo u posve suprotno – u ono što danas vidimo na svakom koraku: u spletkarenja, podvale, klevete, laži i manipulacije kao osnovu taktike za ostvarenje ciljeva, u nesmiljenu borbu za neko malo bolje mjesto u hranidbenom lancu u kojoj pravila vrijede samo za slabe i naivne. Uz ostalo, zbog čega mi je sve to bilo posve neprihvatljivo, činilo mi se i isuviše kompliciranim. A i da za to jednostavno nemam onog neophodnog urođenog dara, pa čemu onda uzalud trošiti svoje vrijeme. Za divno čudo ispalo je da i unatoč takvom „naivnom“ pristupu, nije nemoguće „preživjeti“. I ne samo preživjeti nego i ostati svoj, dosljedan svojim vrijednostima, nazorima, načelima. 

Kroz cijeli svoj radni vijek, osobito tijekom specijalizacije i nakon nje, ništa drugo me nije zanimalo osim struke. Bio sam pravi zanesenjak. Sve drugo osim rada s bolesnicima i učenja doživljavao sam kao gubitak vremena. Najveći izazov bio mi je primjenjivati u praksi naučene suvremene smjernice u dijagnostici i liječenju što u maloj provincijskoj ustanovi kakva je bila DZ Duvno nije bilo lako. Vidio sam mogućnosti unaprijeđenja našega rada i stručne afirmacije, ali nažalost, kako sam u tomu najčešće bio posve usamljen, od svega toga nije moglo bilo ništa. Ne samo da nisam imao podršku, nego sam nailazio na opstrukciju sa svih strana. Nije to bilo zbog neke posebno loše namjere ili zlobe, jednostavno takva je bila sredina. Ono što sam zagovarao tražilo je ozbiljniji pristup, više truda, stege i odricanja, na što ljudi nisu bili spremni. Više im je odgovarala laganica i ležernost. Preostao mi je samo individualni rad i potpuna okrenutost bolesnicima. To je s vremenom prepoznato i uskoro sam postao onaj kome se vjeruje i koga se traži. 

U svemu tome i sad mi je malo čudno kako to da nisam imao podršku u struci, da bi mi istovremeno nudili druge prednosti koje niti sam želio niti su me zanimale. Najprije su me ugurali na mjesto predsjednika radničkog savjeta, pa na ravnateljsko mjesto u dva navrata, dali godišnju općinsku nagradu. Nudili su mi primarijat, što sam odbio, jer sam smatrao da sam premlad i da ga još nisam zaslužio, i pokušavali nagovoriti da prihvatim neke visoke političke funkcije, od kojih sam se, hvala Bogu, uspješno spasio. Sve mi je to pomoglo da ostanem čvrsto na svom vlastitom putu i da se bavim onime što sam smatrao najvažnijim u životu – svojim poslom i brigom o obitelji. 

Ovo, možda, izgleda malo neuvjerljivo pa ću samo ukratko opisati kako je to bilo s izborom za ravnatelja DZ Duvno. Bilo je to nakon povratka sa specijalizacije - gotovo jednoglasno i uz suglasnost svih nadležnih struktura u Općini. Među 150 djelatnika, od kojih 20 – 30 liječnika, s ambicijama neusporedivo većim od mojih, ni meni nije bilo jasno kako je bilo moguće da baš meni dopadne ta uloga. A možda je upravo to što nisam imao nikakav poseban interes za tu ulogu, niti sam, za razliku od ostalih što poduzimao kako bih uvećao svoje izglede, i bilo ključ uspjeha. U sredini poprilično podijeljenoj po svim osnovama – nacionalnoj, vjerskoj, ideološkoj, i dobrano posvađanoj, u dva navrata ispao sam kao svima prihvatljiv izbor. Vjerojatno mi je najviše pripomoglo to što je moj stručni rad i odnos kako prema pacijentima tako i kolegama bio prepoznat kao korektan, a zasigurno ništa manje i dobar glas koji je ostao iza moga oca koji je proveo neko vrijeme tijekom i neposredno nakon rata na tim prostorima. 

Procjenjujuću da je stanje u Kući isuviše složeno a mogućnosti djelovanja vrlo ograničene, pristao sam nerado, i to samo stoga jer sam jedini mogao isključiti drugoga kondidata koji je bio neprihvatljiv zbog svojih ekstremnih stajališta po ideološkoj i vjerskoj osnovi. Prihvatio sam ulogu uz uvjet korektne suradnje i podrške ključnih suradnika. Ne ostavljajući svoj osnovni posao, svojski sam se trudio kako bih korektno obavljao preuzete dužnosti. Međutim, kako je nažalost, obećana podrška izostala, i to od najbližih suradnika, pa i onih koji su slovili za prijatelje, bilo je jasno da ostajanje u toj ulozi nema smisla. Bez ozbiljnijeg raščišćavanja stanja i ozbiljnijih rezova dalje se nije moglo. To, pak, nisam niti htio niti želio, jer sam znao da bih time samo zagorčao sebi život a ništa ne bih postigao. Bilo je to vrijeme socijalizma, bolkje rečeno totalitarnog sustava, kada je ozbiljnije odluke trebalo usklađivati s političkim vlastima, na što nisam bio spreman. Odstupio sam po svojoj vlastitoj volji posvećujući se dalje samo svojim bolesnicima. 

Nije to bilo ni jednostavno ni lako. Bilo je i dramatičnih situacija, kojima je vrijeme poništilo svako značanje i zanimljivost pa i potrebu za spominjanjem. Neke danas izgledaju pomalo smiješno poput onih kad sam dopustio da se djelatnicima posluži menu sa svinjskim mesom, ili druge prigode za veliki petak riba, što je bilo prvi put u povijesti Doma zdravlja. Izazvalo je to pravu konsternaciju u dijelu kolektiva i ozbiljne pritužbe prema tadašnjim vlastima. Sve je ostalo na „drugarskoj“ kritici i usmenoj opomeni. Možda je upravo to bilo ono najvažnije što sam kao ravnatelj učinio. 

Ipak, ne mogu ne spomenuti jednu ozbiljniju situaciju u kojoj se moj načelni stav o nužnosti jednakog odnosa prema svima pokazao jedino ispravnim i providnosnim. Raspravljali smo o tome kako popraviti disciplinu u kolektivu koja je bila poprilično popustila. Moji suradnici su mi savjetovali da za primjer poduzmemo najstrože mjere prema djevojci koja je svaki dan kasnila na posao i odlazila kad je htjela. Činila je ona to na neki način teatralno kao da je htjela pokazati da se ne boji nikoga i da joj posao ne znači ništa. Nisam pristao na to, jer sam smatrao da se ponajprije treba pozabaviti poremećenim odnosima među najodgovornijima u kolektivu, osobito liječnicima i njihovim stalnim konfliktima koji su se negativno odražavali na naš osnovni posao brige o bolesnicima, odnosno da problemima treba prići sustavno i početi ih rješavati od najkrupnijih do najmanjih. Samo dan dva nakon što sam odbio za nju poduzeti disciplinske mjere, djevojka je nađena obješena u podrumu roditeljske kuće u susjedstvu Doma zdravlja. Istražni organi potvrdili su da je bila riječ o samoubojstvu. Tko bi uvjerio njene roditelje, pa i cijelu javnost, da to nije bila posljedica kazne? Jadnica, očito je, patila od neprepoznate psihičke bolesti.

Kad perilica crkne

Bilo je to u vrijeme kad su nam djeca bila malena i kada je pelene i drugo rublje trebalo prati svakodnevno. Možete zamisliti kako je bilo kad nam je crkla perilica a majstora ni od korova. Više od mjesec dana. Nije tada bilo jednokratnih pelena kao danas, pa je sve trebalo prati ručno. A kvar je bio u tome što je perilica samo propuštala vodu, bez pranja. Kako je dolazila tako je odlazila.

Kada se majstor konačno pojavio nije mu trebalo puno da ukloni kvar. Međutim isto se ponovilo već nakon desetak dana. Opet čekanje, opet hrpe prljavog rublja i ručno pranje. Pri drugom dolasku majstora htio sam vidjeti o čemu se radi, mada on nije bio oduševljen što se vrtim oko njega. Zapazio sam da je cijeli kvar u tome što je jedna tanka plastična cjevčica spala sa metalnog nastavka. 

Već naslućujete: isti kvar ponovio se uskoro i ja sam sam pristupio poslu, iako se moja Jedina tomu protivila. 

- Samo ćeš pokvariti stvar- govorila je, ali ja nisam odustajao. Skinuo sam stražnju stijenku perilice i vidio da spomenuta plastična cjevčica opet nije na svom mjestu. Nataknuo sam je na metalni nastavak i aktivirao stroj. Na moju veliku radost i za divno čudo radila je normalno. 

Nakon te prve majstorske intervencije isti sam kvar koji je, izgleda, dosta čest (kao da je programiran) uspješno otklonio više puta. Ne samo kod nas nego i kod susjeda i kolega. Susjed Tomislav D., zvani Toša, pedantan i ozbiljan gospodin, nakon što mi je teška srca dopustio da pristupim njegovoj perilici, nije mogao k sebi doći od čuđenja kad je vidio da je proradila. Isto se dogodilo i kod ravnatelja DZ koji je imao najmoderniji talijanski stroj (strojevi su, izgleda, iznutra isti bez obzira na marku, kao i ljudi), a njegova žena, kolegica po struci, nazvala je opisani kvar po mome imenu.

Majstor

Kod današnjih automobila ne možeš sam ni lampicu promijeniti, jer je nemoguće doći do nje; za najmanju sitnicu moraš u servis. Nekada je bilo drukčije. Ako si se htio malo potruditi i naučiti neke osnovne stvari, mogao si i sam ponešto napraviti. A i život te jednostavno prisili da se malo potrudiš. Tako sam i ja naučio da najprije treba očistiti svijećice ako motor neće upaliti. Pa onda provjeriti akumulator, pa kablove, razvodnu kapu itd. Takve i slične „sitnice“ pomogle su mi više puta da sam riješim problem i izbjegnom ono bespomoćno čekanje na putu, katkad i u najgorim vremenskim uvjetima. 

Možda najveća intervencija s kojom se običnom hvalim je ona kad sam ostao u kvaru usred mitske Vran planine. S prijateljem Petrom Milošom išli smo na Blidinjsko jezero na izlet. Iako je cesta bila makadamska i prilično grbava i razrovana, Petar je jurio kao da je na autocesti. Ja sam ga pratio jednako brzo u svom vremešnom Renaultu devetki kako ga ne bih izgubio iz vida. U jednom trenutku motor je počeo „trokirati“, odnosno nepravilno raditi, i ubrzo se ugasio. U autu smo bili samo moja Jedina. Pokušao sam nazvati Petra, ali ga zbog slabog signala nisam mogao dobiti. 

Podigao sam poklopac motora, zatim pogledao još malo dublje i malo pažljivije, i otkrio da jedna gumena ili plastična cjevčica slobodno visi. Bilo je slično kao kod onog kvara na perilici. Nisam znao čemu služi, ali sam potražio mjesto gdje bi se ona mogla pripojiti. I našao sam jedan takav metalni nastavak kojemu je, kako se činilo, nešto nedostajalo. Slobodna cijevčica je savršeno odgovarala ovom nastavku. Vratio sam sve dijelove na svoje mjesto, okrenuo kontaktni ključ i, za divno čudo, motor je proradio. Nisam se mislio više hvaliti, ali kao vidite, već je postalo navika i ne mogu bez toga. 

I još samo jedna epizoda kako sam spasio dragog kolegu pa završavam s hvastanjem. Vozili smo se autom u Prisoje. Malo ispod planinskog prijevoja Privale naišli smo na kolegu s posla doktora Vinka K. s kojim nisam govorio već nekih mjesec dana. Stajao je bespomoćno prekriženih ruku pored automobila s podignutim poklopcem motora. Kolega je koji tjedan dana prije ovog susreta bio malo neugodan prema mojoj Jedinoj; kada mu je na poslu prenijela službenu poruku, grubo joj je odbrusio i „poslao“ tamo gdje se nikoga ne šalje ako ga imalo poštujemo. Iako nisam bio ljut na njega, jer sam znao da je to njegov uobičajeni način komunikacije, da nije imao namjeru uvrijediti, morao sam mu reći da to nije u redu i da se tako ne postupa prema dami, osobito ako je to još žena prijatelja. Dakle, stanemo mi kod njega i ja ga ozbiljnim glasom upitam:

 

Šok

Bila je epidemija gripe, broj se pacijenata jako povećao, a naša ekipa liječnika zbog bolesti prepolovila. I mene je malo uhvatilo, ali se nisam dao. Radili smo danonoćno. Nakon što bi se cijeli dan hrvali s mnoštvom bolesnika, najviše gripoznih, slijedio je odlazak u terenske ambulante gdje su nas, također, čekali prepuni hodnici, a potom dežurstvo. A onda sutra opet isto. I tako danima. 

Moja grlobolja nije popuštala, počeo sam kašljucati i sliniti, a temperaturu nisam ni mjerio. Uzimao sam antibiotik – neki penicilinski preparat, ali mi od njega nije bilo bolje; osjećao sam se sve lošije. Onda su mi učinili bris ždrijela i prema antibiogramu uključili penicilin, i to u obliku injekcija. Nakon tri dana takve terapije, uz redovite radne obveze, bilo mi je malo bolje.

Poslije četvrte injekcije koju mi je dao legendarni bolničar Ante R., istoga trenutka osjetio sam jak pritisak u prsima, a onda strašnu grmljavinu u ušima, poput zvukova Boingova motora uz bljeskove pred očima. I panični strah uz jednu jedinu pomisao:

Sve ove nevolje koje su me snašle, kao i slični slučajevi kod niza svojih pacijenata, potaknule su me da se njima malo pobliže pozabavim. U nastojanju da istražim o čemu se tu radilo, na neki način sam postao ekspert za te stvari. Maksimalno pojednostavljeno, prvi simptomi neposredno nakon injekcije vjerojatno su bili posljedica djelovanja prokaina (lokalnog anestetika pomiješanog s penicilinom), koji dospije u cirkulaciju, na mozak. Takve su reakcije dosta česte, uglavno prolazne i bezopasne, iako ih neki pacijenti, kao što sam i ja, dožive dramatično, i često se neopravdano proglase kao alergijske. Već je puno teže objasniti pojavu naknadnih psiholoških smetnji po tipu paničnih reakcija, neuroza i fobija. 

Predodžba kao stvarnost

Taman sam se malo oporavio od svega toga, a onda je počelo. Nakon što sam popio lijek, a bio je antibiotik iz skupine tetraciklina, padne mi napamet:

-A što ako sam i na ovo preosjetljiv?

Isti čas osjetio sam da mi srce ubrzano radi, da mi ponestaje zraka i da ću se izgubiti.

-Ajde, ne paničari, nije ti ništa, samo lagana panika. I diši mirno! - govorio sam sam sebi, pokušavajući se smiriti. – Nema nikakvih znakova alergije. A osim toga vjerojatno ni ono što je bilo s penicilinom nije bila alergijska reakcija. Jer da jest ne bi to tako brzo prošlo, a vjerojatno ne bi ni preživio.

Brojao sam minute i iščekivao što će se dogoditi. Nije bilo ništa, stanje se ubrzo smirilo, ali su se iste nevolje počele javljati sve češće. Najprije nakon uzimanja bilo kakvoga lijeka, od vitamina do aspirina, a uskoro i na samu pomisao da bi nešto od hrane koju sam pojeo moglo biti uzrokom alergije. 

Najveći problemi bili su s hranom za koju smo učili da je potencijalno alergena, kao što su jaja, jagode, morski plodovi i sl., pa sam strogo pazio da se tako što ni slučajno ne nađe blizu stola. I dok nije bilo teško isključi školjke i rakove, pa i jagode, kako ćeš biti siguran da jaja nema u kolačima, u juhi i sl. A dovoljno je bilo i pomisliti da bi u jelu moglo biti jaja, makar u tragovima, s jelom bi bilo gotovo - da sam bio ne znam kako gladan ne bih se usudio ni kušati ga.

Vrijeme je prolazilo, a moje nevolje su bile iste ili sve veće i veće. Već sam ih prihvaćao kao nešto normalno, uobičajeno, i naučio s njima živjeti. Ponekada su bile povodom komičnih situacija. Kako je svima bilo poznato da se klonim jela s jajima, kada su ona bila na meniju, kolege sklone šali, znali su me pitati:

-Komu ćeš danas dati svoja jaja? 

Ili, kada sam na zajedničkoj svečanoj večeri pitao konobara što imaju bez jaja, on je, misleći da se šalim uzvratio:

- Samo kuharica.

Iako sam bio gotovo siguran da nije u pitanju alergija nego psihološka, neurotska reakcija, ništa mi to nije pomoglo da se riješim svojih problema. Unatoč tome što sam više puta bez ikakvih posljedica pojeo hranu koju sam ja u svojim strahovima povezivao s alergijskim potencijalom, a što mi je u tom trenutku bilo zatajeno, nisam se usuđivao istu uzeti kada sam znao za njen sastav.

I onda jednoga lijepog, sunčanog prijepodneva, nakon noćnog dežurstva i duže šetnje splitskom rivom, navratim kod prijatelja Pere Č. koji je stanovao u podnožju Marjana. I dok smo sjedili na terasi s pogledom na more i uz bićerin lozovače čavrljali, odjednom se predamnom stvori odrezak s dva jaja "na oko". Prijateljeva žena Ruža nije ni pitala jesam li gladan ili nisam, a nije ni znala za moje nevolje s jajima. Bio sam gladan, a predamnom omiljeno jelo, koje već dulje vrijeme nisam smio ni pogledati. 

-Što sad? Biti ili ne biti? Ako ne smiješ ovo, i tako nisi ni za što, ne trebaš ni živjeti".

Trgnem još jedan bićerin radi hrabrosti, i onako hajdučki smažem doručak. Brzo sam ga zalio čašom vina i čekao što će se dogoditi. Srce mi je samo malo ubrzalo, a onda se ipak postupno smirilo. Preživio sam. I tako su jaja opet postala sastavni dio moje svakodnevne prehrane. A prijatelji nisu ni slutili da su bili sudionici prave male drame, odnosno pothvata u kojemu sam se nakon duljeg vremena oslobodio problema koji mi je komplicirao život. 

Drama na jezeru

Često smo u to vrijeme išli na izlete u prirodu, najčešće u Prisoje, negdje pored jezera, ali i na druga mjesta poput obližnjeg Gaja i malo udaljenije Šujice, a ponekada u planinu Zavelim ili Roško polje. Bila je nedjelja i mjesec lipanj, dan vedar, sunčan, vijeme toplo. Najčešće smo se družili s bračnim parom mojih kolega, Andrijom i Almom G., poznatijima pod nadimcima dr Baja i Cica, koji su kao i mi imali dvoje djece približno slične dobi Maju i Miroslava. 

Izabrali smo lijepu uvalu na južnoj strani Buškog jezera s finom pješčanom plažom poznatom pod nazivom Marinovac. Uz plažu je bila ledina, ravna i zelena kao da je kultivirana, koja završava u hrastovoj šumi s puno hlada i lijepih proplanaka. Voda je bila još dosta hladna, ali to djeci nije nimalo smetalo da se odmah bućnu u nju. Mjesto kao izmišljeno za odmor, i za dušu i za tijelo, što je posebno trebalo meni nakon tek preboljele upale dišnih puteva i pretrpljenog "šoka". I dok su naše cure odmah aktivirale svoje udobne ležaljke, a Andrija se prihvatio roštilja, ja sam pazio na djecu u vodi. Kako se još nisam bio u potpunosti oporavio od bolesti, dvoumio sam se bih li se uopće kupao ili ne bih. 

U jednom trenutku učinilo mi se da su se Maja i Barbara malo previše udaljile od obale na malom gumenjaku. Povikao sam da se vrate nazad ali me nisu čule. Onda sam vidio da one uopće ne upravljaju čamcem i da ih vjetar nosi sve dalje i dalje od obale. Uskočio sam u vodu i zaplivao prema njima. Bio sam dobar plivač ali sada nakon bolesti i bez kondicije, nije mi baš najbolje išlo. Plivao sam svom snagom, ali je svejedno razmak između mene i njih bio sve veći i veći. 

Djevojčice su počele vrištati i naginjati se preko čamca s očitom namjerom da iskoče iz njega. I sam u panici zbog toga da bi to mogle učiniti, što bi bilo pogubno, jer su već bile predaleko, iscrpljen i nemoćan da ih dostignem vikao sam koliko sam jače mogao da ostanu u čamcu i da budu mirne. Zvao sam i Andriju, ali društvo s obale ništa nije čulo niti zapažalo. I kad mi se već činilo da više nema pomoći, da ih struja nosi prema pučini jezera, vjetar je naglo promijenio smjer prema obali. Čamac je počeo pomalo kliziti prema malom rtu uz našu uvalu. Laknulo mi je tek kad sam vidio kako jedan plivač presijeca put čamcu i privodi ga kraju. 

Tek sam sada mogao odahnuti i pobrinuti se za sebe. Obala mi se učinila beskrajno dalekom. Posljednjim snagama jedva sam se dovukao do kraja, gdje me društvo dočekalo sa šaljivim primjedbama na račun moje pretjerane brižnosti. U svemu što se zbilo oni nisu vidjeli ništa dramatično, a ja sam bio uvjeren da smo imali veliku sreću i da su anđeli odradili najveći dio posla. Spasilac koji je priskočio u pomoć bio je naš dobri susjed i moj stari znanac s radnih akcija Božo B., zvani Svitli, još jedna legenda iz mjesta, jedan od onih tipičnih ljudi toga kraja kojima je, naprosto, dano da priskoče upomoć gdje treba i kad treba.

Na plaži snova

Ako niste bili u Brelima onda ne znate kako izgleda najljepša plaža na našoj obali. Često smo tu dolazili tijekom vikenda, ponajviše za to jer nam je bila najbliža. Nismo se previše brinuli zbog toga što nismo bili dobro došli kao gosti iz Njemačke. Lijepo bismo ponijeli sve što nam treba i tu uživali cijeli dan. Osobito djeca. A onda uvečer ponovo na svoj planinski zrak. Jednoga lijepoga, mirnog dana, nedugo nakon drame na jezeru, na toj pitomoj plaži, iznenada se dogodi (a komu nego meni) mala avantura, na neki način kao nastavak one jezerske. Istina, nitko drugi osim mene nije zapazio ništa posebno, a zapravo, kad se sve uzme u obzir, ništa se nije ni dogodilo. Evo što se zbilo.

Već sam prije kazao da sam bio dobar plivač i da sam se u vodi osjećao kao riba. Nikada se nisam bojao ničega, pa ni vode, i imao sam osjećaj da mogu plivati koliko hoću, do Italije ako treba. Toga dana more je bilo dosta toplo i ja sam polako otplivao malo dalje od obilježene granice plaže. U jednom trenutku pogledao sam prema obali koja mi se odjednom učinila predalekom. Kroz glavu mi prostruji kako sam se jedva izvukao na jezeru i u istom trenutku osjetim pravu paniku: 

-Kako ću sada do kraja? 

Srce mi je počelo udarati kao ludo, osjećao sam da mi nedostaje zraka, u glavi mi je bubnjalo, činilo mi se kao da ću se izgubiti. Nekako sam doplivao do bove koja je držala graničnu mrežu i grozničavo se uhvatio za nju. Malo sam došao k sebi, ali se nisam usudio ostaviti bovu i zaplivati prema kraju. 

Na mojoj se putanji u jednom trenutku našla kupačica na zračnom dušeku. Nisam mogao odoljeti potrebi da se uhvatim za dušek koji je imao jednaku ulogu kao malo prije bova. Iako sam uspio navući osmjeh na lice i izustiti nešto kao:

-Oprostite, samo da malo predahnem - kupačica je to valjda shvatila kao ono tipično muško „upucavanje“ ili kao neumjesnu šalu i ljutito na njemačkom rekla da se maknem. Što sam nevoljko i učinio. Kada sam se konačno dohvatio obale i osjetio čvrsto tlo pod nogama, trebalo mi je cijelo popodne i više od jedne boce Pošipa da dođem k sebi i povratim raspoloženje na prihvatljivu razinu. 

Godine i godine su od toga prošle, i dalje sam dobar plivač, ali se još nisam posve oslobodio nelagode koja se svaki put javi kad zaplivam malo dalje ili se samo približim onoj graničnoj crti plaže, bez obzira koliko ona daleko bila. 

Moje nevolje

Nisu to bile jedine nevolje koje sam bio sklon povezivati s onom famoznom alergijskom reakcijom, iako možda nisu imale nikakve veze. Jednako veliki ako ne i veći problem postalo mi je nastupanje pred imalo većim auditorijem, što je gotovo redovita obveza liječnika, osobito u velikim medicinskim ustanovama. Svakodnevni sastanci, podnošenje izvješća nakon dežurstava, dnevne vizite bolesnika, predavanja i sl. spadali su u dnevnu rutinu koja je bila i prilika za stjecanje vještine komuniciranja, kao i za dokazivanje i afirmaciju.

Nakon jednog takvog dežurstva koje je bilo prilično teško, tijekom čitanja izvješća osjetio sam da mi glas podrhtava i bilo mi je neugodno. Nekako sam uspio to privesti kraju, ali i sljedeće prilike bilo je još gore. Nakon toga na sve sam moguće načine izbjegavao bilo kakav oblik javnog nastupa, što mi, razumljivo, nikako nije išlo u prilog. Svaki takav nastup kojega nisam mogao izbjeći, a bilo ih je dosta, doživljavao sam slično kao ono odvajanje od bove spasa i otiskivanje u duboko more, koje kao da samo čeka da me proguta. Možete zamisliti, onda, kako mi je bilo kad nisam nikako mogao izbjeći neke dužnosti koje su po svojoj naravi bile povezane s takvim nastupima.

Bilo je i smiješnih situacija. Tek što sam dobio stalno mjesto u prestižnoj klinici, bio je u tijeku izbor za predsjednika sindikalne organizacije, i netko je, valjda iz šale, predložio i mene. U strahu da me slučajno ne bi izabrali, jer bih u tom slučaju morao često voditi sindikalne sastanke, tijekom glasovanja pokušao sam odgovoriti neke glasače, zapravo glasačice, da ne zaokružuju moje ime, zbog čega sam dobio oštar ukor od njih i od djevojaka koje su pazile na glasačku kutiju i regularnost izbora. I, zamislite, na moj veliki jad, izabrali su upravo mene. Srećom, nisam morao držati nikakve govore, jer je stara država upravo propadala a s njome i moja nesuđena sindikalna organizacija.

Pravac Zagreb

Još od samog povratka u rodni kraj plan je bio čim prije nazad - u Zagreb. Iz sto i jednog razloga: radi većih mogućnosti napredovanja u struci, radi kulturnih i drugih sadržaja metropole i osobito radi školovanja djece. Međutim želje su jedno a mogućnosti nešto posve drugo. Prvo i osnovno, trebalo je osigurati sredstva za kupnju stana u Zagrebu, jer smo procijenili da su izgledi da dobijemo društveni stan nikakvi. Počeli smo štedjeti, ali to je bilo bez ikakvog učinka na stanje našeg kućnog računa. Kad sam pri slučajnoj kavi s prijateljima Milom K. i Antom L.; ovaj posljednji bio je direktor Zagrebačke banke u mjestu, otkrio svoja razmišljanja, oni su se nasmijali i upitali:

Mene je struka bila toliko okupirala, osobito tijekom specijalizacije koja je trajala četiri godine, da za bilo kakve druge stvari, pa i na one elementarne, egzistencijske, niti sam imao vremena, niti interesa. Međutim, tu je bila moja Jedina koja je preuzela brigu o tome. Bilo je tu i prijekora kako se ne brinem o obitelji, pa i pokoja oštrija riječ, ali ipak, odmah nakon što sam iza sebe ostavio specijalistički ispit, počeo sam se malo više družiti s bankarima i ljudima iz biznisa, što je rezultiralo time da smo uspjeli nekako zaokružiti, kako se to veli, financijsku konstrukciju za željeni krov nad glavom u Zagrebu.
Možda bi ovo moglo biti zanimljivo, osobito za mlađe koji ne pamte to posljednje desetljeće bivšeg sustava koji se iz dirigiranog socijalističkog polako pretvarao u tržišni, koji danas, u novim uvjetima surovog kapitalizma, nakon iskustava s bankovnim kreditima s valutnim klauzulama, osobito sa "švicarcima", s jamcima i ovrhama, s nekakvim fiducijama i solemizacijama, i sličnim stavkama obično sitno pisanima u ugovorima, zaziru od istih (kredita) kao od najljuće nemani. 

Bilo je to osamdesetih godina prošlog stoljeća kad su se već pomalo nazirali znakovi dolaska "trulog" kapitalizma u već dobrano ocvalom socijalističkom imperiju. Svi su poludjeli za kreditima. Banke su ih davale svima koji su to tražili. Dovoljno je bilo prikupiti određenu dokumentaciju, što nije bilo previše komplicirano i predati zahtjev. Ljudi su ih uzimali za različite svrhe: neki za kupnju automobila, drugi za kupnju stana ili gradnju kuće, a neki bi ih jednostavno unovčili, pretvorili u stabilnu njemačku marku, i dok je inflacija ondašnjeg dinara nemilice galopirala, lijepo položili u banku i zbrajali svoje kamate.

Govorilo se kako su neki uzimali astronomske iznose koje su najčešće investirali u impresivna zdanja u mjestu ili u nekoj od atraktivnih destinacija poput Splita i Zagreba, ili su ih deponirali na sigurno. Banke su, valjda, imale svoj interes, a još više bankari, što je, prema njihovim novosagrađenim vilama,voznim parkovima i posve novim životnim navikama, bilo očigledno. Uz to su se, usput, (kasnije) svi mogli pohvaliti da je to bio njihov doprinos "rušenju" jednog sustava i pripravi terena za dolazak demokracije i slobodnog tržišta. 

Rijetki su bili oni poput mene koje nije zahvatila ova kreditna groznica, ali eto, na koncu, zahvaljujući prijateljima i mojoj Jedinoj, koja je uvijek bila praktična i čvrsto na zemlji, i mi smo se u posljednji trenutak uključili u te prodemokratske i domoljubne aktivnosti. Nije bilo nimalo teško, sve je išlo kao podmazano; od prikupljanja papira do realizacije. Kao doktoru u malom mjestu sva su mi vrata bila otvorena. 

S odobrenim kreditom za gradnju kuće u našoj vrtači „Pločaku“ u planini, bolje reći u Nigdini, prema kojoj nije bilo nikakva puta niti staze, javio sam se šefu velikog prodajnog centra građevinskog materijala, dobrom čovjeku Jozi M., koji mi je nakon tjedan dana predao kovertu s novcem u iznosu odobrenog kredita. Istu sam kovertu odmah dao dobrom znancu Vladi N., ekspertu za ulične novčane transakcije i za tri - četiri dana umjesto nestabilne domaće valute imali smo cijeli iznos u tada omiljenim i čvrstim njemačkim markama. Ne mogu ovdje ne istaknuti kako pri ovim primopredajama, kao i svima kasnije, nikada nije bilo prebrojavanja novca; uvijek je bilo iz ruke u ruku, na povjerenje, i kako se nikada nije dogodilo da nešto nije bilo u redu. 

E, sada smo već imali početnu svoticu u ruci s kojom smo mogli početi planirati kupnju nekog stančića u Zagrebu. A da bismo to zaokružili na potrebni iznos, morali smo sve ono s kreditom ponoviti još dva - tri puta. Bilo je to novo iskustvo: do jučer bez novčića udžepu, odjendnom pravi bogataši.

Kako to s kupnjom stana ne ide baš ekspresno, morali smo negdje skloniti te novce. Ali gdje kad nema ni jednog skrivenog kutka u stanu? Sve je nekako na dohvatu ruke. Banka nije dolazila u obzir, jer bi onda svi u mjestu za to znali, što nikako ne bi bilo dobro. Bili bi prava poslastica za ogovaranje, a moguće i predmetom interesa državnih službi zaduženih za zakontost poslovanja. Mi smo ipak napravili neke stvari mimo propisa, i ništa nas ne bi opravdalo to što su svi tako radili. Uvijek pojedinci plaćaju ceh za sve ostale. 

Ima jedna zgodna crtica iz tog razdoblja skrivanja novca u klauču. Naš sin Branimir tada je imao nekih četiri - pet godina. Kako u mjestu nije bilo vrtića, a nismo uspjeli naći neko bolje rješenje za njegovo čuvanje, ponekad bismo ga ostavili samoga u stanu. Naravno da smo se bojali da mu se što ne dogodi, i svaki čas ga zvali, ili trčali kući. Jednoga dana javi se on telefonom mami i slavodobitno uskliknu:

- Mama, mama, znas sta, ja naso puno, puno novaca! Dođi, vidi! 

Tražeći, naime, pogodno mjesto gdje bih sakrio novce, ja sam ih stavio u plastičnu vrećicu i ugurao u jedan doista teško dostupni prostor u kauču. Da ih je, kojim slučajem, tamo tražio pravi lopov, vjerojatno ih ne bi uspio pronaći bez korištenja kakvih oštrih sredstava, poput škara ili noža. Što je našem malom junaku palo napamet i što ga je navelo da gura ručicu u taj skriveni i duboki prostor, samo dragi Bog zna. Možda iz čiste dosade i viška vremena? Ili je, možda, tražio neku igračkicu koja mu je falila?

-Odlično, odlično - rekla mu je mama - nemoj ništa dirat, odmah dolazimo kući. 

Kad smo došli imali smo što vidjeti: po cijeloj sobi razastrte novčanice sa slikom njemačkog orla koje sam ja onako stručno sakrio. Naravno da smo ga pohvalili i primjereno nagradili. Ipak, učinilo nam se kao da je malo razočaran. Očigledno je očekivao malo više oduševljenja i pohvala...

Do krova nad glavom
Bio je to tek prvi korak na putu prema realizaciji našeg plana. Sljedeće je bilo pronaći neki zgodan stančić ili gradilište. Pokazalo se da su imalo bolja gradilišta koja bi nam odgovarala bila preskupa, a ona jeftinija predaleko, pa smo na kraju ipak odlučili da to bude stan. Potražili smo rođaka Ivana V., utjecajnog direktora IGH koji nas je povezao s Milanom H., direktorom velike građevinske tvrtke "Gortanom". Ispalo je zgodno da su upravo u to vrijeme krenuli s izgradnjom nove zgrade gotovo u samom središtu grada. 

S obzirom na naše želje da to bude blizu školskih i sveučilišnih ustanova, nije moglo biti bolje: odmah uz FER i nedaleko od najvažnijih fakulteta - pravnog, filozofskog, učiteljskog, strojarskog i dr. Na dogovorenom sastanku dok su dvojica direktora ležerno i šaleći se razgovarali o stanju u građevinarstvu, ja sam bio prilično uzbuđen, jer predamnom je u tom trenutku bila najvažnija odluka koju sam morao donijeti za svoju obitelj. I dok smo ispijali ponuđenu kavicu domaćin mi je kao usput pružio poveći fascikl s nacrtima stanova. Prvi kojega sam pogledao odnosio se na trosobni stan od 85 kvadrata na drugom katu. To je ono što mi treba! Vratio sam mu fascikl i rekao:
- Ja bih ovaj.
Oba direktora na to su se pogledala i nasmijala:
- Pogledaj još malo. Zašto ne bi ovaj od 130 m2? Ili ovaj od 150? Pa ti si doktor, što je to za tebe! Tvoji kolege uzimaju samo ove najveće. Uzmi veći, trebat će ti, da ga ne moraš mijenjati za godinu dvije. Bit će ti žao kasnije.
Ostao sam pri svome. Mislio sam: - Jedva sam nekako skupio novce i za ovaj manji. I to sve na kredit na dvadeset godina. Ne znam kako ću i to vraćati. Ne mogu se ni na koga drugoga osloniti osim na samoga sebe. A već i sada mi cijela plaća teško dotiče za otplatu kredita. 

Sretan i zadovoljan, s ugovorom o kupnji stana evo me kući. Ispričam svojoj Jedinoj kako je bilo, a ona će na to:
- Zašto nisi uzeo onaj veći što su ti nudili? Već bi se nekako snašli.

Financije, financije...
Sljedeći korak bio je do točno određenoga roka uplatiti cijeli iznos na račun građevinske tvrtke. Iznos za mene astronomski, uglavnom zaokružen kreditnim sredstvima koje smo, da ih ne bi pojela galopirajuća inflacija, pretvorili u njemačke marke i skrivali kako smo znali i umjeli. Sve je to trebalo raditi u velikoj diskreciji zbog razloga koje sam već naveo. Trebala je to biti obična transakcija, odnosno uplata gotovih sredstava, ali nije. 

Najprije je trebalo donijeti novce u Zagreb. Ali nije bilo baš jednostavno nosti toliki iznos u džepu, i to u deviznim sredstvima. Jer kao prvo, bilo je protuzakonito poslovati s njima, pa i imati ih, ako nisi radio u inozemstvu, ili ako nisi mogao dokazati njihovo porijeklo. U to je vrijeme bilo dosta ljudi koji su se bavili preprodajom deviza; nazivali su ih švercerima, koji su stalno bili na meti progona od strane tadašnje milicije. Često se znalo dogoditi da policija na nečiju dojavu obavi pretres svih putnika u autobusu tražeći takve ljude, pa ako se netko našao s devizama za koje nije imao opravdanje, ostao bi bez njih i uz to dobio kaznenu prijavu. Što, dakle, učiniti? Promijeniti novac u banci i izgubiti odmah na razlici u tečaju 10 - 15% ili nositi ih do Zagreba u džepu i riskirati da ostaneš bez svega. Skupio sam svu hrabrost, sakrio novce u najskrivenije džepove, prethodno ih pretvorivši u najkrupnije ondašnje njemačke novčanice od 1000 DM i autobusom pravac Zagreb. Put koji se činio kao da mu nema kraja prošao je sretno, ali u stalnom zamišljanju svih mogućih scenarija, uglavnom onih najnepovoljnijih. 

U Zagrebu me dočekala majka u bratovu stanu. Slijedio je nastavak operacije: što prije njemačke marke promijeniti u domaću valutu, ondašnje dinare i obaviti uplatu u banci prema ugovoru. Prodaja deviznih sredstava u banci nije dolazila u obzir zbog već opisane prevelike tečajne razlike i gubitka od 10 - 15 % vrijednosti. Odmah sam potražio prijatelje koji su imali vezu s ljudima koji se bave preprodajom deviza. Svoticu koju sam donio u skrivenom džepu a koja bi odgovarala današnjoj vrijednosti oko 200.000 eura podijelio sam na pet dijelova i dao prijateljima da uprave s njima. Ja i mati smo ostali u stanu i čekali. Bili smo kao neka vrsta stožera. 

Nakon nekoliko sati počeli su pristizati prijatelji s novcima, ovoga puta s dinarima. Jedan bi donio 100 tisuća, drugi 200, neki malo više, neki malo manje; uglavnom tijekom dana sve transakcije bile su uspješno obavljene. Možete zamisliti kako mi je bilo znajući da bi svaki od ovih prijatelja koji su pristali obaviti nedopuštenu trgovinu devizama mogao upasti u neku policijsku klopku i da bi svakog trenutka u kuću mogla banuti milicija. U svakom trenutku, barem teoretski, mogao sam ostati bez ičega. Mater se samo križala gledajući veliku hrpu novca i govorila:
- Bože moj, Bože moj.
Nisam ni ja, ni prije, niti kasnije vidio toliku hrpu novca, koju sam uspio nekako ugurati u veliku košarkašku torbu nećaka Mirka. Prethodno sam, nakon što su svi otišli, sve pažljivo prebrojio. Bez mogućnosti reklamacije! Nije falio niti jedan dinar! Kako korektno! Još od tako širokog kruga; sve na riječ. Pitam se kako bi to danas izgledalo? Bi li uopće tako nešto bilo moguće? 

Još je preostalo posljednje - odnijeti novac u banku. Ništa manje neizvjesno nego sve dosadašnje operacije. U svakom trenutku, od kuće do banke, mogli bi se pojaviti policijski službenici i upitati što je u torbi i odakle toliko novca. I ako nemaš pravi odgovor i dokaze o porijeklu, oni lijepo s novcem u državnu riznicu. Smislio sam priču: nešto smo uštedjeli, nešto posudili - od sestre, brata i prijatelja; za svaki slučaj svima poslao sam poruke s ciframa novca što su mi ga "dali", i po dogovoru sa šogoricom Višnjom koja je tamo radila i pripremila teren za moj dolazak, u pratnji školarca nećaka Jakova - pravac u banku. Srećom i ta posljednja dionica protekla je bez poteškoća; bilo je zanimljivo gledati šest – sedam službenika kako broje novac uzimajući ga s velike hrpe ispred sebe. 

Sretan i zadovoljan što je sve dobro prošlo, s Ugovorom u džepi i potvrdom da sam platio cjelokupni iznos za stan, u uvjerenju da je sve to konačno, vratio sam se kući. Sada je još samo trebalo čekati završetak gradnje i pripremati sve ostalo što je bilo potrebno za preseljenje - naći novi posao, pripremiti djecu za novu sredinu i mnogo toga drugog, ali to je druga priča.

Nakon godinu dana, malo prije završetka radova na zgradi, zbog nekih imaginarnih razloga (nepredviđenih prepreka na gradilištu koji su usporili gradnju i poskupili troškove), dobivamo aneks ugovora po kojemu moramo uplatiti još oko 30 posto od onoga iznosa kojega smo već uplatili. To ili raskid ugovora. Povratili bi nam iznos kojega smo uplatili. Naravno, u domaćoj valuti koju je inflacija pojela za više od polovice. Bio je to pravi šok za nas. 

Potražili smo odvjetnika koji je savjetovao da ne plaćamo ništa, da tužimo prodavača. Pokušali smo ponovo s kontaktima na najvišoj razini, rečeno nam je, ali samo usmeno, da platimo samo manji dio od tražene svote, ali smo mi, ipak, u strahu da ne ugrozimo cijeli plan, koji je za nas bio od životne važnosti, odlučili ponovo uzeti novi bankovni kredit i platiti cijeli iznos. 

Na kraju, prije nego što smo dobili ključeve stana, trebalo je obaviti još jednu uplatu, i tek je tada našem strahovanju da bi sve moglo loše završiti došao kraj. Preostalo je hrvati se s otplatom kreditnih anuiteta, ali na to nismo željeli misliti kad smo prvi put ušli u svoj vlastiti stan i prvi put u njemu prespavali iako je bio bez i jednog komadića namještaja. Posebno su se radovala naša djeca čijoj igri u praznom stanu nije bilo kraja. 

Iz provincije u metropolu
Usporedno s pripremama za kupnju stana u Zagrebu pomalo sam se interesirao i za posao. Znao sam da neće biti lako. Bio sam spreman čekati i prihvatiti bilo kakav posao i u širem krugu oko Zagreba. Računao sam i na malo Providnosti. Govorilo se da je nemoguće dobiti mjesto na klinici bez debele veze. Ili pozamašne hrpice čvrste valute. Nisam imao ni jedno ni drugo niti sam bio voljan služiti se takvim metodama. Počeo sam pratiti oglase, javio se nekolicini kolega i prijatelja i zamolio ih da mi jave ako doznaju za kakvu zgodnu priliku. 

Bolnica na koju sam već odavno bacio oko bila je ona na Sv. Duhu. Tada se zvala OB „Dr. J. Kajfeš“. Po partizanskom heroju. Činilo mi se da je upravo ona po mojoj mjeri – ni prevelika ni premala, i da bih se u njoj najlakše snašao i uklopio. Velike klinike, one na Rebru, u Vinogradskoj i druge nisu me privlačile. Pomalo sam zazirao od njih, ne toliko što sam se bojao da se ne bih snašao, nego više stoga što mi se činilo da međuljudski odnosi u njima nisu najbolji, da su suviše hladni, često gotovo neprijateljski, vučji.

Javljao sam se na natječaje i već se navikao na pristojne ali negativne odgovore. A i na to da ih upće ne dobivam. Nekoliko puta bio sam pozvan na razgovor i činilo mi se da bi nešto moglo biti, da sam ostavio dobar dojam. Čak su me i moje „veze“ uvjeravale da bih već mogao početi pakirati stvari, ali bi na kraju uvijek ispalo da je netko drugi imao bolje uvjete (preporuke). 

I kad sam već povjerovao da nema ništa od moga posla i gotovo se pomirio s time, usred ljeta, nakon kraćeg odmora na moru, kod kuće me dočeka telegram star već desetak dana sa sljedećim sadržajem:
- Primljeni ste na posao. Javite se na telefon.....ili dođite što prije radi dogovora.

Telegram je bio iz Zavoda za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma „Vuk Vrhovac“ u Zagrebu. Javio sam se na njihov natječaj onako usput, ne očekujući ništa i posve zaboravio na njega. Bio sam u nevjerici. Već sam bio navikao samo na negativne odgovore. Sa strepnjom sam okrenuo navedeni telefonski broj. Javila se tajnica Zavoda. Nakon što sam se predstavio ozbiljnim glasom me upitala:
- Pa gdje ste vi? Što se ne javljate? Ili ste, možda, odustali?
Objasnio sam joj zašto se nisam ranije javio i, naravno, da nisam odustao. Dogovorili smo se da ću doći čim reguliram svoje obveze u Domu zdravlja. Iako nisam mogao dobiti bolju vijest, nisam osjetio neku posebnu radost ni zadovoljstvo. Više je to bila neka vrsta šoka. Doduše pozitivnog, ali ipak šoka. 

Odlazak
Što sve u tim trenutcima čovjeku ne prođe kroz glavu? Petnaest godina, petnaest dugih godina u kojima nije bilo dana da nisam priželjkivao ovako nešto, sada su mi se činile kao trenutak, kao san. Odjednom se više nisam mogao sjeteti ničega lošega zbog čega bi trebalo otići. Svega onog što me svih ovih godina činilo nezadovoljnim i gluposti koje su me opterećivale, sputavale. Samo su mi dobre strane života u ovom malom mjestu koje će mi faliti padale na pamet. 

Dobri ljudi, druženja s prijateljima, izleti u prirodu, vjetar s Ljubuše koji odnosi sve brige i bistri um, veličanstvena snježna vijavica koja pokazuje snagu Stvoritelja, cvrkut ptica u proljeće, bistre vode Buškoga jezera i dobre vile posestrime iz mitske planine Zavelima. Pa onda mukom stečena reputacija pravoga doktora i prihvaćenost od sredine, plodovi višegodišnjeg rada koje je trebalo samo ubirati, solidno radno mjesto životne družice, raskošan stan s trostrukim sustavom grijanja i doživotnim stanarskim pravom, sve je to sada trebalo ostaviti i početi od nule. Doduše, ne bilo gdje nego u ustanovi koja se zove klinika, zavod, o čemu sam oduvijek sanjao.

U mojoj ustanovi nitko me nije ni pokušao odgovoriti od nauma da odem, a neki nisu ni krili da im je to drago. Kao da su jedva čekali na to. Iako ništa drugo nisam ni očekivao, nije mi bilo baš svejedno. Ipak sam tu ostavio svoje najbolje godine. Tješio sam se mišlju da sam svoje pošteno odradio, da sam dao od sebe sve najbolje što sam znao i umio, da nikome nisam naškodio, barem ne svjesno, niti ostao komu dužan, i nadao se da će tek kad odem shvatiti koga su imali u svojoj sredini. 

Zavod za dijabetes...
Brže nego što sam se tome i nadao našao sam se u novoj sredini, na novom radnom mjestu - Dijabetološkom odjelu Zavoda za dijabetes u Zagrebu. Nakon višegodišnje službe na poziciji broja jedan – na početnu, najnižu. Nije baš lako, ali očekivao sam to i prihvatio kao nešto što se mora, nastojeći što bolje i brže prilagoditi se novim okolnostima. Nasreću, nije bilo teško, jer je sve ono što sam do tada radio često bilo i teže i složenije.

Nova situacija donijela mi je i nove radne obveze. Tako sam već nakon nepuna tri mjeseca dobio priliku na velikom državnom stručnom skupu pred više stotina slušatelja prezentirati stručni rad kojega sam morao sam pripremiti. Za nekoga tko je tek došao iz male sredine, opterećen kompleksom provincije, nimalo jednostavo. Zadatak sam uspješno izvršio, kao i sve druge koji su potom slijedili. Uskoro je na red došao postdiplomski studij i nakon dvije godine obrana magisterija. Vjerojatno bi tako išlo i dalje prema doktoratu i koracima prema karijeri na fakultetu, kao što je to bilo kod većine kolega, ali je rat, iako u njemu nisam aktivno sudjelovao, u potpunosti neutralizirao takve ambicije. Činilo mi se nepoštenim baviti se takvim stvarima dok se toliki mladi ljudi, među kojima moji nećaci i brojni prijatelji svakodnevno na bojišnici izlažu smrtnoj pogibelji. Sve svoje vrijeme i energiju usmjerio sam na posao i skrb o bolesnicima, osobito prognanicima i izbjeglicama, kojih je iz dana u dan bilo sve više i više, i na taj način pokušavao barem malo umiriti osjećaj krivnje što i ja nisam među njima.
Kako bilo da bilo, ubrzo sam postao standardni član prve postave stručnog tima na Klinici. Kad bih radoznalim prijateljima morao odgovarati na pitanje kako sam uspio upasti nitko mi nije vjerovao da je bilo bez „veze“ i bez novaca. Zapravo, jedina „veza“ bio je moj školski kolega iz gimnazije i s faksa dr Miro Š., koji me je preporučio profesoru Mati G. prvom suradniku predstojnika Zavoda čuvenom profesoru Zdenku Š.

Nastavit će se....

 

Kad vidiš „kuma“

Često bih se tijekom svoje liječničke prakse sjetio priče koju sam kao dijete tko zna koliko puta čuo od starog strica Ivana. Obično bi to bilo tijekom ljeta kad bi se odmarali od kakvog posla ili za vrijeme dugih zimskih sijela, ponajviše kad bi se netko požalio na kakve tegobe i pitao ima li tko lijeka za njegovu bolest. Čulo bi se tada svakojakih savjeta, koje bi obično stric Ivan začinio svojom pričom. Najprije bi dopunio lulu, pripalio i potegao dim dva, onda se nakašljao da pročisti grlo, i započeo od riječi do riječi uvijek istu priču.

Bio jednom siromašan čovjek koji je imao devetero djece. Kad mu se rodilo deseto pođe on u selo da potraži koga tko bi mu bio kum djetetu. Komu se god obratio našao je neki razlog da to ne prihvati. Nitko nije želio imati vezu sa sirotinjom. Već se bilo sunoćalo kad se tužan i razočaran vraćao kući kad li se odnekud ispred njega stvori nepoznat čovjek. Bio je visok, mršav i sav u crnom. Imao je i crni cilindar na glavi.
-Zašto si tako tužan prijatelju?- upita nepoznati siromaha nakon što su izmjenjali pozdrave.
-Kako ne bih bio – odgovori mu siromašak i ispriča svu svoju nevolju.
Na to će njemu Nepoznati nakon što je pažljivo saslušao siromaha:
-Ništa se ti ne brini, prijatelju, evo ja ću tebi biti kum djetetu.
Tako je i bilo. Dijete su krstili i lijepo proslavili krštenje, a sve troškove podmirio je kum i k tomu obilato darovao i kumče i ostalu djecu. I roditelje.
Kad su bili pri kraju slavlja upita kum siromaha čime se bavi i od čega živi.
-Imamo malo zemlje, i to vrlo škrte, kravicu i desetak ovaca- odgovori mu siromah.
-Pa kako izlazite na kraj? Može li se živjeti od toga? – opet će kum.
-Teško, kume moj. Mučimo se. Često pomažem drugima u selu i tako nešto priskrbim ovoj svojoj sirotnji. A ima i dobrih ljudi koji nam pomognu hranom i odjećom.
Nakon nekog vremena šutnje kum će siromahu:
-Znaš što kume, ja bih tebi kazao što bi ti mogao raditi i kako se obogatiti. Lijepo ti kreni po svijetu i liječi ljude. Nemoj se brinuti što ništa ne znaš o tome. Kad te zovu nekom bolesniku samo gledaj jesam li ja negdje u blizini. Ako mene vidiš reci da tu nema lijeka ni pomoći, i ne prihvaćaj se liječenja. A ako me nema onda slobodno jamči da ćeš ga izliječiti. Bez obzira o kakvoj je bolesti riječ. Pa i najtežoj. Možeš mu davati ljekovite kakve hoćeš, ljekovite trave, čajeve, bilo što.

Posluša siromah kuma i pođe po svijetu liječiti ljude, držeći se savjeta koje je od njega dobio. Ubrzo se proslavio kao najbolji doktor i postao jedan od najuglednijih i najbogatijih ljudi u cijelom carstvu. 

Vrijeme je prolazilo i nekadašnji siromašak je već odavno zaboravio da je to ikad bio, kad li jednog dana evo kuma k njemu. U istom onom crnom odjelu, s cilindrom na glavi, jednako visok i mršav.
-Evo mene, kume, došlo i tvoje vrijeme!
-Kakvo vrijeme, kume moj? - nekadašnji siromašak, a sada ugledni liječnik, bogataš će njemu.
-Pa, da se pripremiš poći sa mnom. Sutra dolazim po tebe – reče kum, i kako se iznenada pojavio tako je i nestao.
Uzalud je liječnik pojurio za kumom ne bi li ga namolio da mu da još malo vremena; ovaj se već bio izgubio. Bio je očajan, sve se oko njega počelo okretati. Tek je sad počeo živjeti kao čovjek. Sve ono prije je bilo samo patnja, jad i čemer. Ne, ne može tako biti! I odluči on nekamo pobjeći, sakriti se od kuma.
I otputi se on brodom preko ocena, nekamo u prekomorske zemlje. Što dalje to bolje. I dok je tako plovio sjedeći u svojoj luksuznoj kabini za bogato postavljenim stolom, vjerujući da je već dosta daleko, da ga više nitko ne može naći, odjednom se pred njim odnekud pojavi kum i sjede za stol naspram njemu. U šoku od straha bjegunac je ostao je bez riječi, Na svjećnjaku ispred njih jedna svijeća je upravo dogorijevala. Posljednje što je čuo bilo je:
-Ovo je tvoja svijeća, kume moj.

Dosta godina kasnije pokazat će se da je stric Ivan doista vjerovao u ovu priču. Da je čovjeku sve unaprijed predodređeno, pa i ona posljednja ura, i da je sve ono što liječnici čine sasvim suvišno. Kad mu je zbog hipertrofije prostate, možda i ozbiljnije bolesti, nastao zastoj mokraće (retencija), nije pristao na operaciju. Samo su on i njegovi najbliži koji su stalno bili uz njega, znali u kakvim je mukama završio svoj ovozemaljski put.

Ja, doktor

Svaki početak je težak – kaže stara narodna uzrečica pa tako ni moj nije bio izuzetak - moj put u svijetu bijelih mantila. Na fakultetu te nauče svemu i svačemu, ali te ne pripreme za praksu, za život. Prvih dana uglavnom sam pažljivo pratio kako to rade starije kolege, i bilježio sve – svaku riječ, postupak, nalaz, savjet. Tko zna kako bih se i kada usudio ostati sam s pacijentom da me moj mentor, a bio je to dr B., nije jednog dana jednostavno ostavio samog u ambulanti.
-Evo, ti nastavi, ja ću se brzo vratiti. Ako ti bude što trebalo, samo zovi – rekao je i izašao.

Osjetio sam se kao netko tko je tek proplivao kad ga drugi gurnu u duboku vodu. U mislima sam danima listao sve one debele knjižurine iz kojih sam učio za ispite i zamišljao što ću učiniti ako mi dođe ovo, ili ono..., ili sto drugih stvari. Što ako mi se pacijent žali na srce, ili na trbuh,...na pluća, bubrege, živce...? Glava puna, ali sve izmješano, zbrčkano. I čini ti se da ništa ne znaš. 

Onda ulazi starica koja traži da joj izmjeriš tlak. Pa druga da joj napišeš recept za mast za oči. Onda dijete koje ima grlobolju. I sve tako, ništa od onih teških stvari o kojima si razmišljao i kojih si se pribojavao. Slično je bilo i sljedećih dana. Tako sam preživio vatreno krštenja. 

Tih sam se početničkih dana obilato koristio šalabahterima u kojima sam pospremio sve ono što sam „pohvatao“ od prakse starijih kolega. Ubrzo sam, kad sam se malo oslobodio, uvidio da tu ima i nekih stvari koje mi se i nisu činile sasvim u skladu s onim što smo učili na studiju. I počeo sam to pomalo sređivati, dopunjavati, produbljivati. Bio je to početak pravog studiranja, onog ne za ispite, nego za život.

Prva intervencija

Prvi ozbiljniji slučaj na kojemu se nisam osobito proslavio, ali koji je bio vrlo poučan, imao sam u svom rodnom mestu. Dok sam radio u ambulanti pozvali su me da hitno dođem jer je pozlilo prodavaču u obližnjoj trgovini. Uzeo sam svoju torbu i već za koju minutu bio kod bolesnika. Bio je to moj susjed Stipe K., kojega sam dobro poznavao. 

Ležao je na podu zatvorenih očiju, lica siva poput pepela i modrih usnica. Na prvi pogled činilo se da ne diše i pomislio sam da je mrtav. Nakon pažljivijeg pregleda vidio sam da ipak diše, srčani tonovi su bili tiši ali pravilni i lagano usporeni, tlak nešto niži i puls slabiji. Prvo što sam pomislio bilo je: srce. Palo mi je na pamet ono iz mojih šalabahtera o praksi starijih kolega, i bez previše razmišljanja, a i zbog imperativa pred brojnom publikom da mu nešto dam, odlučim se dati mu kardiotonik digoksin. Nakon koje minute činilo se kako polako dolazi k sebi, ali više nisam želio ništa riskirati i čekati, nego sam ga odmah u pratnji bolničara poslao u obližni medicinski centar.

Kad sam se poslijepodne toga dana raspitivao o svom bolesniku doznao sam da je vraćen kući i da je posve dobro. Tek kasnije kad sam ušao malo dublje u tajne medicinske struke uvidio sam da je prvo na što je trebalo pomisliti bila padavica (epilepsija). Bolesnika sam, naime, zatekao u stanju nakon velikog napada, kad je bio potpuno miran i bez svijesti. Znao sam da je sklon alkoholu, a takvima ovakva stanja nisu rijetkost. Trebalo je samo raspitati se kod onih koji su vidjeli kako je sve počelo, oni bi vjerojatno spomenuli epileptičke grčeve i pad, i dijagnoza bi bila odmah jasna kao na dlanu. Osobito ako bi se još provjerilo je li imao pjenicu na ustima, je li se ugrizao za jezik, nije li se možda pomokrio u hlače, je li se ičega sijeća itd

Na greškama se uči

Ubrzo nakon početničke nesigurnosti uslijedilo je razdoblje posve suprotno ovom prvom. Gotovo da sam priželjkivao što teže pacijente da bih se mogao iskazati svojim znanjem i umijećem. Toliko sam bio naivan da bi mi to katkad izletjelo i u društvu ravnatelja, čemu bi se on, već iskusan lisac, samo nasmijao. Ne bez malo ironije. 

Već sam ranije zapisao da me u to vrijeme pacijenti baš i nisu „proganjali“. Radije su išli kod starijih kolega nego kod mene, koji im nisam ulijevao osobito povjerenje. Ipak, katkad je bilo posla i preko glave. Osobito tijekom sezonskih epidemija gripe kad bi se broj pacijenata jako povećao a broj liječnika smanjio. 

U takvim razdobljima radili bismo gotovo bez prestanka, dan i noć. Najprije redovita prva „šihta“ s prepunim čekaonicama, onda odlazak u terenske ambulante, a nakon povratka noćno dežustvo. Sutradan isto, bez stanke. U takvim okolnostima brzo uviđaš da se ne možeš držati propedeutičkih pravila za pristup bolesniku. Maksimalno pojednostavljuješ i skraćuješ i anamnezu i status, samo da bi koliko je moguće ubrzao protok pacijenata. Često to ostane i bez skidanja bolesnika i bez svih onih detalja koji čine pregled bolesnika – inspekcije, palpacije, perkusije, auskultacij, pa i bez pisanja nalaza. Ubrzo se i navikneš na takvu praksu, stekneš dojam da to i nije loše, dapače da je dobro, da si uspješan, i hvališ se velikim brojevima „pregledanih“ bolesnika. I od drugih dobivaš pohvale kako si dobar, brz i spretan. 

A onda, kako to obično biva kad se ne ide pravim putem, kad najmanje očekuješ, dolazi kazna i otriježnjenje. U jednom takvom „udarničkom“ danu, u terenskoj ambulanti među dvadesetak i više pacijenata koje sam pregledao na opisani način, bolje rečeno koji su prodefilirali kroz ordinaciju, bila je i jedna beba. Vratio sam se kući zadovoljan uspješno obavljenim poslom.

Nakon nekoliko dana doznao sam da je jedno dijete koje sam tada pregledao završilo u bolnici zbog meningitisa. Kada sam nazvao pedijatra da se raspitam o stanju djeteta odgovorio mi je, ne bez blage doze ljutnje i ukora, da je dijete dobro. I poučio me: „Kolega, da ste samo stavili prst na fontanelu vidjeli biste o čemu se radi“. 

Nije bilo nimalo ugodno, ali sam pouku zapamtio za cijeli život. Da se, kad je u pitanju briga o ljudskom zdravlju, ne smiju zanemariti stručni uzusi, da za propuste i greške ne mogu biti opravdanja bilo kakve okolnosti, i da se onaj kome se pacijent, odnosno bolesnik povjeri ne može nikako distancirati od odgovornosti za rezultate ili posljedice, bez obzira na okolnosti. 

Od liječnika se očekuje da u konkretnim uvjetima učini najbolje što može. Osnovno je postaviti dijagnozu, što je pretpostavka za bilo kakve dalje korake. Bez sigurne dijagnoze ne može se i ne smije upuštati ni u kakvu terapiju. Ako nisi siguran u dijagnozu jedino je rješenje poslati pacijenta tamo gdje je to moguće učiniti. Upuštanju u liječenje bolesnika znači preuzimanje pune odgovornosti za njegovo zdravlje i život. Pridržavanje toga principa nema alternative ako se želi izbjeći rizik i za bolesnika i za liječnika. I to uvijek i bez iznimke, iz dana u dan, od bolesnika do bolesnika, jer svaki od njih je druga priča i druga sudbina.
Jedan dobri stari profesor bi rekao:
- To ti je kao vožnja autocestom: popusti li pažnja makar samo na trenutak – eto katastrofe.
Čini mi se da sam to naučio odmah na početku svoga puta, na čemu sam zahvalan svima onima od kojih sam učio, a osobito Onomu koji ravna svime što postoji.

Saobraćajka 

Nedugo nakon što sam jedva preživio onaj „strašni“ prvi samostalni radni dan u ambulanti rasporedili su me u dežurstva u hitnoj službi. Danima prije nastupa raspitivao sam se kod starijih kolega kako to izgleda, što se najčešće događa, kakvi su najčešći slučajevi, kako se rješavaju, što ako ovo, ako ono, i tako redom.
-Ma nije to ništa – hrabrili su me oni. – Nećeš imati nikoga. Ako i dođe nešto teže pošalješ ga dalje i miran si. Samo ćeš se dobro naspavati. Ne će te dijete ni žena buditi.

Ipak, ja sam detaljno ponovio sve lekcije iz hitne medicine, naoružao se priručnicima i svojim šalabahterima s preciznim uputama. Što ako dođe netko sa srčanim tegobama, visokom temperaturom, bolovima u trbuhu, s povraćanjem; ako nekoga dovezu u besvjesnom stanju ili s ozljedama zadobivenim u prometnoj nesreći. Ili ako nešto pođe loše u rodilištu – kakvo krvarenje, poprečni položaj, porod na zadak i slično. Bože dragi pomozi!

Prvih nekoliko dežurstava prošlo je baš onako kako su mi govorili: mirno i bez ikakvih ozbiljnijih slučajeva. Kako je bilo uobičajeno dežurati od kuće sve do večeri, ja se nisam odmicao od telefona. Svako malo zvao bih dežurnog bolničara i pitao je li sve u redu. Sve dok tim svojim zivkanjem nisam prevršio svaku mjeru i dok mi on nije odbrusio:
- Daj prestani više d.... s tim telefonom (neću navoditi izgovorenu prostotu)!. Zavat ću te kad bude trebalo.
Bilo mi je krivo, uzvratio bih ja njemu mnogo ozbiljnije, ali sam odustao jer je moja pozicija u tom trenutku bila krajnje ranjiva. Kasnije će se pokazati da je taj grubijan naizgled sirovih manira jedan od boljih i odgovornijih suradnika.

A onda se tijekom jednog takvog dežurstva dogodi poziv iz Doma zdravlja:
- Doktore, hitno. Imamo saobraćajku!
Za nekoliko minuta bio sam u ambulanti za prijem hitnih slučajeva. Ozlijeđeni, mladić od kojih dvadesetak godina, bio je na nosilima; blijed s graškama znoja na licu, pri svijesti.
-Prijelom podkoljenice – raportirao je bolničar i opisao detalje prometne nesreće: gdje se dogodila, kako, kada, u kakvim okolnostima. Sve to ponovio mi je i ozlijeđeni mladić. Svega se sjećao. Na upit je li imao gubitak svijesti, odgovorio je da nije. Osim bolova u nozi nije navodio nikakve druge tegobe. Imao je samo jasne znakove zatvorenog prijeloma podkoljenice, drugih ozljeda nije bilo.

Nije bilo dvojbi što činiti: ublažiti bolove, imobilizirati nogu i hitno poslati na kirurgiju u najbliži MC.
-Dajte mu ampulu morfija i donesite zavoje i udlage. I pozovite vozača! Ide na Kirurgiju u Li.
Sve je išlo kako treba jedino udlagama ni traga ni glasa. Ni onih najmanjih!. Što sad? Ima li barem kakva zgodna daščica, štapovi ili bilo što čime bismo imobilizirali nogu. Ništa! -Jedino držak od metle – našalio se bolničar. To ipak ne bi imalo smisla, bila bi prava sramotata i ruglo. Kao jedino rješenje imprvizirali smo kakvu takvu imobilizaciju uz sama nosila. 

Uglavom naš pacijent je stigao na cilj bez problema, jedino ga je boljelo kad su ga skidali s nosila. Povratna informacija je bila porazna i za moju ustanovu i za mene osobno. - Kakav je to način poslati čovjeka s frakturom bez imobilizacije. Ni na divljem zapadu se tako nije radilo. Bilo mi je teško, ali tu se više nije moglo ništa popraviti. Ono što je najgore – bili su u pravu. Preostalo mi je samo to da se maksimalno zauzmem da se hitna služba opremi svime što je potrebno za normalno funkcioniranje službe.

Baba Znaoruša

Baba Mara Znaoruša bila je jedna od onih pacijentica kojima bi rijetko kada prošao tjedan bez posjeta svome doktoru. Trebalo ne trebalo. Jednostavno, to joj je bilo i navika i potreba. Usput bi ona, naravno, obavila još koji svoj poslić, neku kupnju i sl. Najradije je išla doktorima Petru J. i Mati Š., svojim Imoćanima, i samo ako kojim slučajem nije bilo njih dvojice onda bih i ja nekako došao u obzir. 

Kao i sve žene tog kraja kad bi prešle u neke ozbiljnije godine, a pod time se najčeće mislilo na pedesete, šezdesete, i baba Znaoruša je uvijek bila sva u crnu. Od glave do pete. Crna marama (šudar), crna bluza, duga široka suknja (modra), čarape, cipele- sve. Tako obučenima mogao si im vidjeti samo malo lica i oči, i ruke; i jedino po tome, ako imaš dosta iskustva , mogao si im pogoditi dob. Inače, teško bi uočio razliku između onih od pedeset i drugih sa sedamdeset ili više godina. Baba Znaoruša, zbog malo krupnije figure i pognutog držanja, prije bi pripala u starijoj kategoriji. Ono što se kod nje nije moglo ne zapaziti bile su krupne zelene oči sa crnim šarama (mačkaraste), nekada zacijelo zavodničke, kojima bi vas netremice gledala dok bi kazivala svoje tegobe.
-Evo mene, moj doktore, - obično bi bio početak razgovora.
-Što je Mare, kojim dobrom?
-Boli, doktore moj! Boli! Pomagaj ako Boga znaš?
-Što boli, Mare? – uslijedilo bi pitanje.
-A, što ne boli, dušo moja? Sve me boli!
-Možeš li ti meni to malo pobliže objasniti, Mare? – pokušavali bismo dokučiti suštinu problema.
-Evo ovako, doktore moj – otpočela bi baba Mara, nakon što bi duboko udahnula zrak.
-Najprije sjevne ovdje (pokaže rukom tjeme), onda odgovori tu, (premješta ruku na zatiljak), i ne prestaje; sve gore i gore. Onda počne svjetlucati pred očima, pa mučnina, kao da ću povratiti. Pa udari, doktore moj, evo ovdje, pa ovdje, onda tu, pa odgovori ovamo, pa onamo, onda gore, pa dolje... i ne popušta, sve mu njegovo... I sve to kazuje baba Mara pokazujući rukom najprije vrat otraga, pa prsa sprijeda, cijelu kralježnicu, područja rebranih lukova, pa trbuh – i gornji i donji dio, pa kukove, koljena, ne zaboravljajući ni ostale zglobove.

Kad vidiš da baba Mara ne misli stati, pokušavaš je ponešto priupitati kako bi dobio nešo konkretno za što bi se uhvatio. A to baš ne ide tako lako, ne da se ona. Osobito kad si mlad i bez iskustva. Tek ćeš kasnije naučiti kako provjeriti nije li ti možda nešto bitno prešutjela, neki bitan simtom. Namjerno ili nenamjerno; zbog srama, stida, ili tko zna čega. Npr. da je cijeli prošli dan imala proljev i da je povraćala. Ili da je već u više navrata imala napadaje nesvjestice koje nije spomenula. Ili nešto sasvim treće.

Nakon cijelog pregleda kod babe Mare bi obično sve završavalo zaključkom kojim ona nije bila najzadovoljnija:
- Sve ti je u redu, Mare, dobro je, nije ti ništa. Malo pripazi na tlak i na svoje kilograme. Nemoj jesti preslano.
-Zašto me onda boli kad mi nije ništa, đava ga odnija, doktore?- protestirala bi Mara.
-Reuma, Mare, reuma. Artroza. I malo godine. Ništa opasno. Malo strpljenja, proći će kad otopli... Ajde zbogom, vidimo se opet za koji dan. Ako treba i prije.

Tako je to najčešće išlo s babom Znaorušom sve dok se stanje nije malo zakompliciralo nakon što smo se nas trojica njenih izabranih liječnika vratili sa specijalizacije. Ona se nije obazirala na te nove činjenice pa bi najprije potražila svog najdražeg doktora Petra J.sada ginekologa. Mladi specijalist, koji je inače simpatizirao babu Maru, ali koja se više nije uklapala u njegov program, ljubazno bi joj objasnio kako je on više ne može primiti nego se treba javiti kod kolege dr Mate Š., sada neuropsihijatra.
-Mare moja, ja sam ti sada ginekolog, specijalist, ne mogu te više primiti, osim kad te pošalju drugi doktori k meni zbog ženskih stvari.
-Kakvih stvari doktore moj, pa evo tu je sve. Sve su to samo moje ženske stvari.- čudila se Mara.
-Ma, znaš Mare, ja ti više nisam liječnik opće prakse, za to ne mogu primit. Ja sam ti sada doktor za donji kraj- pokušava objasniti situaciju dr Petar.
-Pa i ja sam iz donjeg kraja, đava ga odnija, kao da ti to ne znaš – Mara će njemu.
Na kraju, kako naš ginekolog ostaje nepopustljiv, evo Mare kod svog drugog izabranika dr Mate Š. mladog specijlista neuropsihijatra. Slijedi isto objašnjavanje kao i netom prije s malom razlikom.
-Mare moja, ne mogu te primiti, ja sam ti sada doktor samo za lude. Ajde ti kod našeg internista dr. Ante Lj.
-Za lude!? Ajme meni da me tko ne vidi ovdje, što će pomisliti! A gdje je dr Ante?
-Najprije izađi kroz ova vrata, pa hodnikom naprijed, pa desno, pa lijevo, onda opet naprijed, pa lijevo kroz prolaz pa...na vrata – strpljivo će doktor Mate.
-Kako to, lipi moj, nisam te dobro čula. Hoćeš li ti meni to još jednom to ponovi – Mara će njemu.

Vidi doktor da nema koristi od objašnjavanja pa uzme list papira i krupnim slovima na njemu napiše:

NE ZNAM ČITATI, MOLIM VAS POKAŽITE MI GDJE JE INTERNISTIČKA ORDINACIJA

-Evo, Mare, ovo ti je uputnica. Drži je u rukama i pokazuj svakomu na koga naiđeš, svi će ti kazati kako ćeš naći dr A.
Malo je u čudu gledala baba list papira u svojim rukama, a kad je vidjela da joj nema druge, okrenula se i pošla prema vratima. Kad se pojavila kod mene, prvo što je rekla uz pokazivanje „uputnice“ bilo je:
-Jedva sam te našla doktore moj, zašto su te tako sakrili? – kazala je Mara nakon obaveznog Hvaljen Isus i Marija. I naša je priča počela kao i obično:
- Evo mene..., boli...., pomagaj ako Boga znadeš!
-Reci, Mare, šo te boli ...?

I ostala je baba Mara Znaoruša moja vjerna pacijentica sve do kraja. Znam da su mi kolege Petar i Mate ( i ostali) na tome zavidjeli, ali tu im ja nisam mogao pomoći; nešto treba u životu i zaslužiti, zar ne...?

Nastavit će se?

 

Iz CV –a: Dr. Ante Ljubičić, internist - dijabetolog i endokrinolog, mr. sc.- medicinski fakultet, specijalizaciju iz interne medicine, postdiplomski studij i magisterij iz dijabetologije, subspecijalistički ispit iz endokrinologije i dijabetologije – sve završio u Zagrebu. Nakon višegodišnjeg rada u Sveučilišnoj klinici za dijabetes... „Vuk Vrhovac“ u Zagrebu i desetak godina u Poliklinici Sunce odlazi u zasluženu mirovinu, ali kao što se vidi i iz ovih redaka i dalje ostaje u struci, samo na nešto drugačiji način od ranijega.

Vidi na:https://tockanai.net/index.php/pitajte-lijecnika

 

 

Hitovi: 7398

• Prethodno
• Sljedeće