Dr. Ante Ljubičić: Eh, ta medicina...
Indeks Članka
Fiziologija mora pasti
...I umjesto da se odmah prihvatim sljedećeg ispita - fiziologije, ja se lijepo spakiram i kući u Prisoje. Dva tjedna prošla kao dlanom o dlan. Kad sam malo došao k sebi, već je bilo kasno za bilo što u ljetnom roku. I tako sam se opet doveo u situaciju da na ispit idem ujesen bez mogućnosti ponavljanja ako bih kojim slučajem pao.
Ovdje je, možda, zanimljivo ispričatii kako me je kolega M., zvani Dugi (zbog njegova stasa), nagovorio da ipak nešto pokušamo u ljetnom roku. Imali smo samo desetak dana na raspolaganju. Bilo je ljeto, mjesec srpanj i neizdržive vrućine. Tko god je mogao pobjegao je iz Zagreba. Ja i kompa ponešeni ambicioznim planom i naoružani onim „mršavim“ udžbenikom Gytonove fiziologije, smjestimo se lijepo u kućicu moje sestre Mare na Jarunu, u čvrstoj nakani da iz nje ne izlazimo sve do ispita. I da se za to vrijeme ničim drugim ne bavimo do učenjem.
Rečeno, učinjeno. Nisam baš vjerovao u plan, ali eto, pristao sam, jer se nisam mogao obraniti od nagovaranja. Za prvi dan ponijeli smo pečeno pile što nam je spremila prijateljeva mama, sva sretna zbog naše odluke. Nakon što smo se lijepo smjestili, ja u jednu kompa u drugu sobu, netko od nas dvojice, više se ne sijećam tko, predložio je da se mi odmah riješimo pileta, kako bi se mogli posve posvetiti fiziologiji. Picek je doista bio slastan; pojeli smo ga bez ostatka, a i hladno pivo nakon njega baš nam je dobro leglo. Malo smo popričali a onda svaki u svoju sobu. Plan je bio učiti individualno dva sata, onda zajedno ponoviti sve i provjeriti jedan drugoga, pa opet dalje na isti način sve dok se da.
Puna želuca i pomalo omamljen, što od piva, što od sparine, mučio sam se prvim stranicama bez ikakva učinka. Ništa mi nije išlo u glavu. Bilo mi je neugodno misleći kako ću se osramotiti. Nakon dva sata takvog mučenja, već me pomalo čudilo kako se kompa ne javlja. Pitao sam se koliko li je on već stranica prešao. Već je bilo vrijeme da prijeđemo na timski rad i krenem u njegovu sobu. Imao sam što i vidjeti: kolega se svom svojom dužinom, a imao je preko dva metra, pružio po kauču i hrkao da je bila divota. Kad sam ga probudio ozbiljno se naljutio i obrecnuo na mene:
- Kako imaš srca buditi me iz najljepšeg sna?
Bilo mi je jasno da nema ništa od našeg učenja. On me još malo pokušavao odgovarati od odustajanja, ali ja nisam popuštao. Popili smo još po jedno pivo i svatko svojim pravcem. Tako je to bilo s fiziologijom koju sam položio u posljednjem jesenskom roku, što je bilo uvjet za upis u treću godinu studija.
Ispiti, ispiti...
Onda su uslijedile godine obilaženja klinika na zagrebačkim brijezima, vježbe, slušanje predavanja i sve češća markiranja, pa skupljanje potpisa, polaganja različitih kolokvija i učenje za ispite, sve veće i sve teže, poput onih iz patologije, patofiziologije, farmakologije; pa interne, kirurgije, pedijatrije, ginekologije, i desetke drugih, jednako složenih i teških. Često bih se tada sjetio što mi je rekao profesor Filip Č. dok je još bio mladi liječnik stažist u MC Livnu, a ja maturant i kandidat da krenem njegovim stopama, kad sam ga pitao što je najteže na medicini:
-Najteži su ispiti!
Tako je i bilo, ništa nije slagao. Ne znaš što je teže: samo učenje ili sam izlazak na ispit. Za svaki imalo veći ispit trebalo je jedan do dva mjeseca intenzivnog rada, najmanje deset do petnaest sati dnevno. Ako nije bilo predavanja ili vježbi, ništa drugo ne bih ni radio nego samo učio. Sve svoje potrebe za hranom rješavao sam u obližnjem dućanu. Salama, pašteta i slični specijaliteti bili su redovito na meniju. Na pravi ručak išao bih izuzetno i to sa dobrom dozom grižnje savjesti zbog gubitka vremena.
Neki studenti vole učiti dugo u noć, a onda idećag dana spavaju do podne. Drugima je, pak, pravo vrijeme jutro, a uvečer su nizašto. Brzo sam uvidio da je moja najbolja shema ako rano pobjegnem u krpe i izbjegnem sve moguće večernje programe, a onda u neko gluho doba noći, dok svi spavaju, lijepo ustanem i prihvatim se knjige. Na taj bih način već do jutra svladao najveći dio predviđenog plana, pa bih tijekom ostatka dana uz deset do petnaest sati intenzivnog učenja mogao sebi priuštiti i malo ležernosti i opuštanja. Nakon mjesec - dva dana takvoga života dospio bih u nekakvo čudno stanje, gotovo transa; ništa me drugo više nije zanimalo, niti je za mene postojalo osim gradiva koje sam morao naučiti.
Moram priznati da mi tada ni na kraj pameti nije padalo da će mi sve to s čime sam se mučio jednoga dana trebati u životu. Činio sam to samo za to jer sam morao, kao svoju obvezu, zadaću, a najviše kako ne bih razočarao svoju staricu majku. Kako bilo da bilo, takva praksa se pokazala dobrom. Ispite sam polagao s lakoćom. Najteže je bilo dočekati termin i pojaviti se pred profesorom. Međutim, čim bi ispit počeo, sve bi bilo u najboljem redu; istoga trenutka nestalo bi treme. A ako je i bilo, na mene je djelovala više pozitivno nego negativno. Rijetko se događalo da ne znam odgovor na neko postavljeno pitanje, a također se nikada nije dogodilo da sam pao na ispitu.
Doduše, otkrio sam i čari odgađanja ispita, što se dogodilo s internom medicinom, mojim glavnim predmetom i farmakologijom. Sve je bilo kao i s drugim predmetima: učio dva mjeseca, a onda se u zadnji tren preplašio i pokolebao, i odgodio za mjesec dana. Zanimljivo, nakon toga osjećao sam se bolje nego nakon položenog ispita. Imao sam osjećaj da ću tek sada napraviti pravi posao - pripremiti se onako kako želim. Ali, uskoro se pokazalo da sam se malo preračunao. Kad se ispit približio, opet mi se počelo vrzmati po glavi kako sam još uvijek nedovoljno spreman i kako bi bilo dobro odgoditi ga za bar desetak dana. Da još koji put stignem ponoviti cijelo gradivo. Tako je to bilo s farmakologijom tri puta. Na kraju, jedva sam se prisilio izaći na ispit. Nakon toga nikada više nisam popustio pred takvim izazovima, bez obzira jesam li se osjećao spremnim ili ne.
Malo predaha
Nakon što bih dao ispite koji su bili uvjet za upis u sljedeću godinu, a pri tomu ostavio za kasnije sve ostale, kojih nije bilo malo, dopustio bih sebi malo predaha. Katkad bi to razdoblje potrajalo i mjesecima. Tada bih radio samo ono što se moralo, što se nije moglo izbjeći; išao samo na seminare, vježbe i predavanja koji su bili obvezni. Sve ostalo bih zanemario i markirao.
Društvo su mi tada uglavnom bili pajdaši iz zavičaja – Božo, Iko, Petar, Toni, Slobo. Znali smo se lijepo družiti i bezbrižno trošiti vrijeme ne radeći ništa. Najčešće smo bistrili filozofske teme – one o nastanku svemira, o smislu života, pa onda onda povijesne, političke, osobito nacionalne, pa religijske i sve druge koje bi nam pale na pamet. Uglavnom je to bilo u kojem od popularnih zagrebačkih restorana koje smo dobro upoznali i u kojima smo provodili sate i sate uz pristojno jelo i piće. Redovito smo posjećivali kino predstave, katkad i dvije – tri u jednom danu, kazališne nešto manje, išli na ćagu najčešće u Tvrtkovu koja je tada bila jedan od najpopularnijih plesnjaka, a najviše provodili vrijeme u nekoj od naših sudentskih sobica. Tu bi se uvijek našlo nešto za gricnuti i koja čašica koja razvezuje jezik, pa bi odmah potekle priče i šale, najčešće s tematikom iz rodnog kraja; poneko bi iskušavao svoje pjevačke sposobnostii, da bi redovito sve završilo s belom ili briškulom do kasniih noćnih sati.
Sigurno će vas čuditi kako to da nigdje ne spominjem djevojke. Nije da ih nije bilo, ali nekako nisu baš previše trčale za nama. A onda ni mi za njima. Mladima je ljubav uvijek bila na prvom mjestu, pa tako ni mi nismo bili iznimka. Bila je predmet čežnje, ali kao da se skrivala. I čekala pravi trenutak i položaj zvijezda. A kod mene kao da je moralo biti da ona prva bude jedina i posljednja. Bože dragi, kako s vremenom sve pomalo izblijedi!
Kad ide, ide...
Sigurno ćete se upitati otkud siromašnim sudentima pokriće za sve to. Ne znam bi li se moji pajdaši s time složili kad bih rekao da sam ja najčešće pokrivao troškove tih naših malih veselica. Jednostavno za to što sam jedino ja imao redovite prihode. Otkud? Pa, evo ovako. Prve dvije godine uglavnom sam živio na račun sestre Mare. Tu i tamo bih joj dao nešto sitno što bih dobio od majke i brata. Nakon što sam prešao u sudentski dom u Tvrtkovoj, odmah sam zatražio i dobio studentski kredit od tadašnjih 40 000 din. Polovica od te hrpice bila je dovoljna za stan i hranu. Ostatak sam mogao trošiti kako sam želio. I bilo je to uglavnom na način kojega sam opisao.
Tako je to u životu: kad ti krene - krene, sve ti se slaže bolje nego što bi i sam mogao zamisliti. Ubrzo su me uključili u organizaciju plesnih večeri u Domu. Već sam rekao da je Tvrtkova bila jedan od naomiljenijih plesnjaka; svake subote i nedjelje dolazilo je preko tisuću ljudi na ples. Moj je posao bio prodavati ulaznice ili puštati ljude u dvoranu. Mjesečni honorar je bio 40 000 din. I to nije bilo sve – gotovo u isto vrijeme bio sam zadužen za sanitarne prilike u Domu, odnosno dobio dužnost sanitetskog referenta za što sam, također, mjesečno primao 15 000 din. Sad mi se čini da su tada moja mjesečna primanja bila veća nego bilo kada kasnije tijekom radnog vijeka. Da sam štedio te novce bila bi to lijepa svotica. Mogao sam kupovati sebi što sam želio, putovati kud sam htio, a ja ništa od toga nisam radio. Odjeću i obuću, onu najskrominu i najjednostavniju, nosio bih dok se ne bi posve pohabala. Nije to bilo zbog štednje ili škrtosti, jednostavno nisam imao potrebu za drukčijim pristupom tim stvarima. Kad sam na kraju diplomirao, morao sam posuditi novce kako bih kupio odijelo za promociju.
Apsolvent
Iako bi se ovime mogla završiti priča o počecima jedne karijere, možda ona ipak ne bi bila potpuna bez koje riječi o tome kako je bilo posljednje godine. Kao što sam već objasnio, tijekom svih godina studija uglavnom sam dobro pazio da „očistim“ sve ispite koji su bili uvjet za upis u sljedeću godinu, a sve ostale bih ostavio za kasnije. Tako se dogodilo da sam u apsolventsku godinu došlepao preko desetak ispita. Cijela jedna godina dana neprekidnog učenja, i do petnaest sati dnevno, trebala mi je da ih se riješim. Živio sam poput pravog isposnika. Bio sam doveo tehniku učenja iliti štrebanja do savršenstva. Najprije bih pročitao cijelo gradivo kako bih dobio cjelovit uvid, a onda krenuo ispočetka. Tek nakon što bih dobro ovladao prvom lekcijom, ili prvim dijelom, krenuo bih dalje. Onda bih opet provjerio sve od početka i nastavio korak dalje. I tako sve do kraja, malo po malo, provjeravajući uvijek sve ispočetka.
Na taj sam način položio i dermatologiju nakon dva tjedna učenja, iako su mnogi govorili da im je trebalo dva mjeseca, nekima i više. I samo polaganje ovog ispita bilo je zanimljivo. U igri je bilo nekoliko ispitivača, od kojih je za najstrožega i najnezgodnijega slovio šef katedre prof. Brnobić U to sam se i sam uvjerio slušajući ga na jednom takvom ispitu. Pripremajući se za ispit zamišljao sam i tu mogućnost da dospijem kod njega, iako je on tada rijetko bio u kombinaciji. Na sam dan ispita, dok je nas desetak studenata, onako jadnih i nervoznih čekalo da nas prozovu, nadajući se da će to biti netko od boljih ispitivača, pojavi se jedna sestra i izgovori moje ime:
-Dođite sa mnom, vi ćete kod šefa.
Ohladio sam se i protrnuo. Ali što drugo kad nemaš izbora; stisni zube i naprijed. Krenuo sam za sestrom dok su me drugi studenti sažaljivo gledali. Usput sam pravio plan svoga nastupa. Kad sam ranije slušao profesorov ispit procijenio sam da voli kratke i jasne odgovore i da ne voli okolišanja. Sestra mi je pokazala pacijente i ostavila me s njima. Bila su tri. Uzeo sam njihove anamneze (povijesti bolesti), pregledao ih, napisao dijagnoze i napravio plan daljeg postupanja. Kad se pojavio profesor i zatražio da mu referiram stanje pacijenata, učinio sam to na način kako sam zamislio da je najbolje. Bilo je gotovo vojnički, kratko, jasno, direktno, upravo suprotno od moga uobičajenog stila.
– Odlično! – pohvalio me je profesor. - Što bi to još moglo biti? Naveo sam mu dvije – tri mogućnosti s čime se on složio.
– Što biste mu učinili?
Iznijeo sam plan liječenja, što je također potvrdio i dodao neke nove mogućnosti.
- Prognoza?
- Što se tiče života dobra, a što se tiče izliječenje skromna. Bolest ima kronični tijek, ponekad se povuče, a onda opet povrati.
I s tim je odgovorom bio zadovoljan. Otprilike slično je bilo i sa druga dva bolesnika. Nakon toga odveo me u kabinet gdje smo nastavili s teoretskim pitanjima. Prekidao je moje odgovore, postavljao potpitanja na koja sam nastojao odgovarati jednakim tempom kao što je on pitao. Sve je bilo gotovo za manje od desetak minuta. Pohvalio me i rekao kako dugo nije imao bolji ispit.
Dok mi je upisivao ocjenu, onako uzgred upitao me poznam li studenta koji se preziva jednako kao ja i izgovorio ime moga kompanjona s kojim sam ono pokušao spremati ispit iz fiziologije. Odgovorio sam potvrdno, na što on nije ništa uzvratio. Tek kasnije sam shvatio zašto se interesirao za spomenutog studenta i zašto je baš samo mene toga dana izabrao k sebi. Moj prezimenjak je tek pri četvrtom pokušaju uspio položiti ispit kod profesora, pa je ovaj, vjerojatno, kad je raspoređivao kandidate i vidio dobro poznato prezime, pomislio kakav li je sad ovaj, je li kao i onaj prije, i odmah poželio sam to provjeriti.
I tako, ispit po ispit, dogurao sam do kraja. Godina isposničkog života ostavila je svoje tragove: kad bih se pogledao u ogledalu, vidio bih bolesnika blijedog ispijenog lica i upalih očiju, a toliko sam bio smršavio da mi je sva odjeća postala prevelika. Na promociji koja je po tradiciji bila vrlo svečana, uz nazočnost brojne rodbine i prijatelja promoviranih liječnika i uz hrpe cvijeća i darova. Od mojih najbližih nije bilo nikoga, samo buduća Jedina i dvoje prijatelja. Nije mi bilo teško zbog toga niti žao, jer nisam bio ni navikao na takvu vrstu pažnje. Bio sam, valjda, toliko iscrpljen, a i naglo opuštanje poslije dužeg razdoblja napetosti je zasigurno tome doprinijelo, da sam se gotovo srušio od slabosti kad sam nakon promocije zvao prijatelje na malu proslavu toga događaja. Mislim da se ni od ovoga nisam nikada posve oporavio.
Nastavit će se... (U sljedećem nastavku: Zanimanje liječnik, U rodnom kraju, Sitnice koje život znače...)