Dr. Ante Ljubičić: Eh, ta medicina...

  

 

        S Ljubicom (nakon promocije)  

U rodnom kraju

Bilo je u kasno ljeto 1972. godine, odmah nakon vjenčanja, kada smo se moja Jedina i ja, bez nekih posebnih dugoročnih planova, našli u legendarnom gradiću Duvnu, danas Tomislavgradu. Kraće vrijeme stanovali smo u Prisoju kod moje majke i na posao išli busom, a onda našli smještaj kod ujaka Ike u Duvnu. Zapravo kod njegova sina Jandre. Dobili smo malu sobicu s mogućnošću korištenja svih zajedničkih sadržaja, kao i priliku da uživamo u ambijentu seoskog gospodarstva koje se nalazilo na rubu gradića. Mojoj Jedinoj koja je bila u blaženom stanju nisu baš odgovarali stajski mirisi koji su se osjećali posvuda u kući pa i u našoj sobi. Općenito, s cijelim tim aranžmanom ona nikako nije bila zadovoljna i odmah je otpočela priču o povratku u Zagreb. Priču od koje nije odustala sve dok se doista nije i ostvarila. Doduše, s malim počekom od punih petnaest godina. 

Kada sam ranije kao dječak od trinaestak godina bio prvi put u Duvnu, bio sam impresioniran njegovom veličinom, asfaltiranim ulicama, velikim kućama i osobito električnom rasvjetom koju do tada nisam nikada vidio. Sada, nakon šest godina u Metropoli, izgledalo mi je kao obično, malo veće selo bez ikakvih posebnih obilježja po kojima bi bilo prepoznatljivo. Glavnom ulicom, tada dijelom magistralne prometnice, uz koju su bili nanizani svi najvažniji gradski sadržaji, neprekidno se odvijao živ promet. Najviše teških kamiona natovarenih balvanima ili nekom drugom robom, ali i svakovrsnih zaprežnih vozila. Od glavne ulice odvajale su se i na jednu i na drugu stranu - prema polju i prema šumovitom Gaju, manje uličice s niskim kućama svakojakih stilova, koje su se doimale razbacanima bez ikakva plana. Petar Miloš, legenda mjesta - novinar, književnik i humorist, nažalost već pokojni, znao je reći kako bi se i kralj Tomislav, kad bi kojim slučajem ustao i ponovo se našao tu među svojima gdje je pred mnogo stoljeća okrunjen, raznježio i rekao:
- Lijepo moje Duvno, ništa mi se nisi promijenilo.
Ovime, možda, malo riskiram da bih mogao povrijediti osjećaje svojih dragih Duvnjaka, što nikako ne bih želio, jer ubrzo sam otkrio da su dobri i plemeniti ljudi, osobito ponosni na svoje mjesto i svoju dugu, slavnu povijest. I postao čvrsto uvjeren da, ako uopće ima dobra u svijetu i u ljudima, onda je to ovo mjesto i ovi ljudi.

Prvih petnaest godina

Sve je išlo bez nekakvog posebnog plana, spontano. Ili, ako bi se uopće moglo nazvati planom, bilo je to: ostati neko kraće vrijeme u starom kraju, biti malo kod svoje drage starice majke, a onda nazad u Zagreb. Ili bilo kamo u bijeli svijet. Ali, čovjek snuje, Bog određuje. Nisam se pravo ni osvrnuo oko sebe a već sam bio obiteljski čovjek s radnim i svim drugim obvezama od kojih se, kad ih jednom prihvatiš, ne možeš tako lako osloboditi. 

Pa onda kad dođu djeca i kad, malo pomalo, ostvariš nekakve životne uvjete o kojima prije nisi ni razmišljao, niti im se nadao; kad povjeruješ da ti je dobro, da te cijene i poštuju, već si zarobljen u finu mrežu obveza i odgovornosti, nešto malo privilegija, a najviše inercije i lijenosti. I to na duže vrijeme. Više ne razmišljaš, ne odlučuješ samo o sebi kao ranije, nego i o obitelji. A promijeniti nešto, izići iz svega toga, bez podrške koje nije bilo niotkuda, značilo bi izložiti sve krajnjoj neizvjesnosti i nesigurnosti. I onda što ti drugo preostaje nego: Pomiri se sa stanjem kakvo jest, prilagodi se koliko možeš i u zadanim okolnostima funkcioniraj kako najbolje znaš i umiješ. 

Obično se o provinciji govori u pejorativnom smislu, kao o mentalitetu kojega određuje neka niža civilizacijska razina i pristajanje na reducirane životne sadržaje, uglavnom samo one primarne, egzistencijalne. Međutim, ubrzo uvidiš da to i nije baš tako, da ponešto, možda i najviše, ovisi samo o tebi kako će izgledati tvoj život i koji će biti njegovi sadržaji. I pomiriš se sa situacijom, prihvaćaš se onoga što ti stoji na raspolaganju - svoga posla, učenja, usavršavanja u struci, brige o obitelji... A i što bi i bilo važnije od toga? I zanimljivije od brige o djeci i praćenja njihova rasta, razvoja, odgoja. Ipak, uz sve to, plan o promjeni sredine, o odlasku u Zagreb, niti u jednom trenutku nije dolazio u pitanje. 

I eto, već je dosta vremena prošlo kako se to ostvarilo i sada nakon svega, dok pokušavam oživjeti u sjećanju te dane, ne mogu ne priznati kako život u toj tzv. provinciji može biti jednako sadržajan i bogat poput onoga u metropoli. 

Sitnice koje život znače

Već nekolikom mjeseci po dolasku u Duvno dobili smo mali stančić, zapravo garsonjeru. Bila je minijaturna, ali nakon iskustva „komfora“ u djetinjstvu, pa onda i studentske sobice, ovo je bila prava raskoš i vrhunac mojih želja i ambicija. Jedina kao i obično nije dijelila moje oduševljenje. Tvrdila je da je sve premaleno, da se u kuhinjici ne može ni okrenuti, jednako kao ni u kupaonici, da je izolacija loša i sve tako redom. Kako bilo bilo namjestili smo je svime što nam je bilo potrebno pa nam je, barem što se mene tiče predstavljala ugodno, toplo gnijezdo. Iako nam je dolaskom Barbare postalo malo potijesno, meni nije padalo na pamet tražiti neko bolje rješenje. Ali za to je tu bila Ona koja se brinula o tome. Doduše, i sam se ravnatelj sjetio da bi nam trebao veći stan pa je nama preostalo samo da se složimo s time. Iako mi je bilo žao ostaviti našu malu gajbicu na koju sam se već bio navikao, u pravi, za mene veliki i komforni dvosobni stan uselili smo se nešto prije Branimirova rođenja. 

U novom stanu, dok se Ona bavila planiranjem dopune namještaja, meni je, imajući na umu ljute duvanjske zime, glavna briga bila osmisliti dobar sustav grijanja. Svima sam se hvalio kako sam to dobro izveo. Nabavio sam malo jaču termoakumulacijsku peć i postavio je u hodnik, otprilike na sred stana. Govorio sam kako sam napravio centralno grijanje. Za svaku slučaj nabavio sam još dvije rezervne, jednu na lož ulje i drugu na tvrdo gorivo. Još je samo trebalo nabaviti energente, uskladištiti ih u podrum i zimske radosti mogle su početi. Smijali su mi se susjedi zbog tolikog opreza, ali ja se na to nisam obazirao. Nisam im uzvratio istom mjerom kad su se samo kod nas mogli ugrijati i skuhati božićni ručak nakon što su njihovi sustavi tijekom jednog jakog nevremena, kad je cijelo mjesto bilo zameteno snijegom desetak dana, posve zatajili. Svi su priznali da smo ih spasili, a mene naveliko hvalili zbog poduzetih mjera sigurnosti.

Ništa ne stvara tako ugodnu atmosferu u kući kao topla peć kad je vani hladno. Osobito ona na drva, ili kamin. Vani studen, snijeg, vijavica („Srce puca od leda!“), a u kući toplo: peć se žari, vatra gori, drva pucketaju. Kako smo našeg muškog potomka Branu koji je imao 4 -5 g nahvalili da najbolje na svijetu loži vatru, počeo se on svojski truditi da to i opravda. Satima se ne bi odmicao od peći niti prestajao ubacivati cjepanice u nju, pa bi postalo tako vruće da smo morali otvarati sve prozore u kući. I one prema sjeveru - planini Ljubuši i one prema jugu. Međutim, ni hladni sjeverac kroz kuću nije mogao neutralizirati učinak našeg ložača, pa smo ga morali moliti da prestane sa svojim poslom. Još kad bi se to poklopilo s Božićnim blagdanima i svime onim što ih redovito prati, od uređenja stana, kićenja jelke, pečenja kolača, pripremanja blagdanskog ručka, probanja vina, bilo je doista lijepo i svečano. Osobito su djeca bila radosna i razigrana. Bili su to naši najljepši trenutci u malom mjestu. Možda i u cijelom životu 

Jednako kao za grijanje trebalo se pobrinuti i za rezerve hrane u zimskom razdoblju. „Nikad se ne zna kako će biti“. Zapravo, mogli smo mi u vezi s time računati na ujaka Jandru i njegovo obiteljsko gospodarstvo, jer bi to za njih bila sitna stavka, ali ja sam htio da to bude na čisto ekonomskoj osnovi. Po onoj: čist račun – duga ljubav. Tako bismo ugovorili da oni i za nas svake godine uhrane jednu svinju, uz svoje četiri. Kako sam ja htio da se odmah zna koja je naša, da možemo pratiti njeno napredovanje, Jandre bi na njoj napisao moje ima. Djeca su se veselila kad bi gledala zamazano prase s mojim imenom na leđima kako se valja u svome apartmanu. I, znajući što ga čeka, još više tugovala kad bi došlo vrijeme kolinja. 

Nisam ja bio toliko zabrinut za preživljavanje tijekom dugih duvanjskih zima kao moji kolege Imoćani Petar i Mate, koji su upravog zbog toga znali kupiti pola krave za sušenje njenog mesa. I veliku kacu sira. Sve bi to skupa najčešće završilo kao poslastica miševima. Glavni razlog što sam htio imati svoju zimnicu bilo je to da mi se ne može govoriti kako i ja, kao i svi drugi doktori, sve dobivam od pacijenata. Uzalud sam se trudio, nitko mi nije vjerovao, kao ni vlastita sestra ni brat. Niti dobri prijatelj don Marko.

Ide mu za rukom sve čega se prihvati – govorilo bi se za nekoga tko je pokazivao spretnost i vještine. Ili: nije nizašto, ima obje lijeve – ako nije bilo tako. Nisam baš imao osjećaj da pripadam onoj prvoj skupini iako za to nije bilo razloga. Vjerojatno stoga što mi to nitko nikad nije priznao niti me pohvalio. Uglavnom sam znao za kritike i prijekore, što baš i nije išlo u prilog mome samopouzdanju i osjećaju sigurnosti. A nije da mi nije išlo za rukom. 

Kao klinac toliko bih se čuvajući janjce i ovce usavršio u gađanju kamenom da sam bez promašaja mogao pogoditi sve što sam htio. Najčešće su stradale one keramičke čašice na telefonskim stupovima. Ili u igri balotama odnosno bućanju – mogao sam uvaljati ili izbiti kako sam poželio. Stariji su se otimali za mene znajući da ne mogu izgubiti ako sam s njima. 

Slično je bilo i s kuglanjem. Otkrio sam tu zabavu po samom dolasku u DZ Duvno. U mjestu Kazagincu na južnoj strani Buškog bila je područna ambulanta u koju sam redovito dolazio dva puta tjedno. Odmah u susjedstvu bila je i kuglana u koju mi je otkrio moj pratitelj bolničar Mate. Igra mi se svidjela i za nju sam se ekspresno zagrijao. Već nakon par mjeseci, iako bez ikakvih stručnih pouka, bio sam među najboljima. Mogao sam gađati sve kako sam zamislio: i čistiti cijelu postavu čunjeva koliko sam htio puta, i skidati samce, i rješavati nezgodne kombinacije. Zanimljivo, nakon prekida zbog odsluženja vojnog roka, nikad mi nije uspjelo vratiti se u takvu formu.

*      *      *

Već prvih dana po dolasku u novu sredinu počeo sam intenzivno upoznavati njen društveni život. U tome mi je svesrdno pomagao prvi susjed i rođak Tadija P., bankarski službenik. Ubrzo sam otkrio da se taj život sastoji od redovitih svakodnevnih izlazaka u popularne ugostiteljske objekte kakvih je bilo na svakom koraku. Tko je držao do svog društvenog statusa i ugleda nije mogao sebi dopustiti zanemarivanje takve prakse. Morao bi se makar nakratko pojavi. Najviše bodova donosilo je ostajanje do kasno u noć. 

Nije mi trebalo dugo da se navučem na takvu praksu i jedva sam čekao da prođe radno vrijeme pa da s rođakom krenem u svoju birtiju gdje nas je čekalo društvo za briškulu, belu ili neku drugu igru. Usput se razgovaralo, komentiralo dnevne događaje u mjestu, šalilo se i pomalo pijuckalo. Kad bih se kasno uvečer vratio kući dočekala bi me komorna atmosfera. Nije mi bilo jasno i čudio sam se zašto je moja Jedina uplakana i zašto ne želi sa mnom razgovarati. Pa ja sam samo radio ono što sam morao. Obavljao svoju građansku dužnost, onu nepisanu. U kakvom si selu takvu pjesmu pjevaj. Ovdje je to bilo nepisano pravilo, običaj, i ja sam ga se morao pridržavati. 

Potrajalo je to kojih mjesec dva dok sam napokon shvatio da to doista nema smisla. I da ću sve uprskati ako tako nastavim: i brak i posao. Nije bilo pošteno prema mojoj Jedinoj. Jer, nikad me nije bilo doma. Posao, dežurstva, terenske ambulante i tako iz dana u dan. A onda kad ne bi bilo nikakvih dužnosti - čim prije u kavanu. A ona sirota, sama samcata, jer nikoga u mjestu još nije poznavala. Poput Penelope čekala je mene i gorke suze ronila. Tek kad mi je rekla da će otići shvatio sam da je vrag odnio šalu i da s time moram prestati. I održao sam obećanje, iako mi nije bilo lako. Predbacivali su mi kavanski kompanjoni što me nema i rugali se što se bojim žene, ali ja sam ostao pri svome. Odavno je to prošlo to vrijeme kada sam se znao prepustiti čarima dokolice i razbibrige. A ono moje drago mjesto u kome sam se prvi put bio skrasio, čini mi se, još uvijek čuva svoje dobre stare običaje štovanja nezaobilazne svakodnevne kavanske prakse kao najvažnijeg oblika društvenog života. 

U Domu zdravlja

Kad sam došao u Dom zdravlja Duvno tamo je radilo stotinjak ljudi od kojih pet liječnika i dva stomatologa. Kasnije je taj broja porastao na 150 djelatnika, dvadesetak liječnika i pet stomatologa. Mene su rasporedili u službu opće medicine u kojoj su već bila tri liječnika, a ja sam došao kao četvrti. Svi su oni već bili dobro poznati u mjestu i svaki je imao svoje pacijente koji su bili "vezani" uz njih. U njihove ordinacije ulazilo se odmah iz velike čekaonice gdje je bio i zajednički ured za prijem pacijenata. Praksa je bila da se pacijenti najprije jave u prijemnu kancelariju gdje bi dobili svoj karton a onda bi išli liječniku po svome izboru. Kako se do moje ordinacije u kojoj je ranije bilo neko skladište zubne tehnike moglo doći tek nakon što bi se prošlo kroz dva hodnika i dvoja - troja vrata, vjerojatnost da me netko slučajno pronađe bila je minimalna. 

Svakodnevno sam gledao duge redove pred vratima kolega, a ja sam mirno i neometano mogao drijemati u svojoj sobi. Kad bi tko od pacijenata i zalutao k meni, samo bi me sumnjičavo odmjerio i bez riječi okrenuo se natrag. Tu i tamo bi povirila kakva priprosta starica upitala:
- A koji si ono ti? - i jednako pobjegla od opasnosti koja joj je prijetila iz moje ordinacije. Poneka mlađa i mudrija znala je reći:
- Meni je svejedno, daj ti meni recept za Bemycin. Ili nešto slično tome – neki drugi lijek ili uputnicu.

I moji dobri znanci, susjedi, prijatelji, pa i rođaci često su me molili da im učinim uslugu i da ih preko reda uvedem kod kolega. Ne znam što me je od svega toga više pogađalo i vrijeđalo. Osjećao sam se jadno i poniženo. Moj ego je bio posve ugrožen i uzdrman. Sama pomisao na posao izazivala mi je grčeve u želucu i mučninu. A dani dugi kao vječnost. Smišljao sam kako popraviti svoj položaj, ali bez uspjeha. Govorio sam ravnatelju koji se, doduše, prema meni odnosio prijateljski, da napravi nešto na organizacijskom planu, neki novi raspored koji bi i meni dao barem približno jednake izglede kao drugima, ali se on na to nije osvrtao. Njemu je sve to bilo nevažno, pa i pomalo smiješno.
- Ništa se ti ne brini - govorio je. - Sve će to biti dobro. Samo se ti malo strpi.

Ali nije, sve je ostajalo isto. Pokušavao sam kratiti vrijeme čitanjem stručne literature, pa i one druge, ali i to je samo tek nakratko ublažavalo moje nevolje. Malo bih odahnuo kad je trebalo ići na teren, na cijepljenje, pa sam se stoga često i sam dragovoljno nudio. Samo da nisam u ordinaciji. Kolege su mi to rado prepuštali, jer njima odlazak na teren nije odgovarao. U tom bi slučaju mogli izgubiti nekoga od svojih pacijenata koji bi onda morali ići drugom liječniku. Naravno, što sam više izbivao, to se još više smanjivala vjerojatnost da bi se što u mom položaju moglo promijeniti, poboljšati.

A onda je došlo do male promjene. I olakšanja. Došao je novi kolega, moj dobar znanac sa studija. Bio je to Miro J., poznatiji po nadimku Sumpor, kojega je dobio vjerojatno za to što je imao naviku opsovati taj kemijski element svaki put kad bi se na nešto naljutio. Miro je dobio posve iste uvjete za rad kao što su bili i moji, a ja sam mu sam preuzeo ulogu mentora. 

Kako smo, iako to nismo htjeli niti tražili, bili pošteđeni od posla, jer su nas pacijenti uporno zaobilazili, mi smo lijepo uveli praksu svakodnevnih, dugih stručnih rasprava. I ne samo stručnih, nego i drugih izvan struke. Pretresali smo uzduž i poprijeko sve ono doživljeno i proživljeno tijekom godina studija. Podjednako smo, da bude dinamičnije, koristili za to i moju i njegovu ordinaciju, malo jednu, malo drugu. Kad bi nalutao koji pacijent onda smo ga zajednički rješavali. Često bismo izišli vani i lijepo uz koju pivicu u hotelu Tomislav nastavili naše rasprave. Nitko na to nije imao nikakve primjedbe - toliko smo bili nezamjenjivi!, ponajmanje ravnatelj. Tako je prošlo nekoliko lakših mjeseci, a onda sam opet ostao sam: Miro je dobio posao i specijaliziju u Šibeniku i otišao.

Moram priznati da sam i sam, barem jednim dijelom, bio odgovaran za takvu svoju situaciju. Dok su moje kolege brižno gradile imidž pravih doktora, uvijek u urednim odijelima i s kravatama, brižno dotjerani i ozbiljni, meni se nije dalo mijenjati ništa od navika iz studentskih dana. Nikako se nisam mogao rastati od omiljene garderobe koja se sastojala od pulovera i uvijek pomalo pohabanih traperica; kod frizera nikada nisam rado išao, iako mi je kosa tada bila bujna i sklona slobodnim oblicima s kovrčama, a brkove i tako i tako nisam mogao ukloniti bez promjene osobne karte, što mi se nije dalo. U svakom slučaju bilo je očito da bih nešto morao učiniti na poboljšanju općeg dojma kojega sam ostavljao na prvi pogled – da izgledam kao pravi doktor, ali mi se jednostavno nije dalo oko toga truditi.

Uza sve to što mi baš nije pomagalo da nekako uhvatim korak s drugima, još od početka moj je problem bila i ostala sve do posljednjega dana službe, neka moja, i samome meni čudna nepopustljivost, pa i tvrdoglavost kad se radi o načelima. Jednostavno, bilo je to jače od mene. Dok bi moji kolege u većini slučajeva, u nastojanju da ostave što bolji dojam na pacijenta, bili spremni na ispunjenje svih njegovih zahtjeva i želja - propisati lijek, dati uputnicu i sl., bez obzira je li to opravdano ili nije, ja to nisam mogao činiti. Ja bih mu obično ponudio pregled, procijenio što bi bilo medicinski ispravno i opravdano, i to je bilo konačno. Neki su to prihvaćali, neki nisu. Za to se događalo da poneko, nezadovoljan što mu nisam propisao lijek za kojega je on smatrao da bi mu bio najbolji, jednostavno ode kod drugoga kolege, koji bi to bez problema učinio. 

Niti načine komunikacije s pacijentima koji su od strane pojedinih kolega, u pravilu "najpopularnijih", ponekada na granici dobroga ukusa ("Piše li Mate? Šalje li paretina?, Sluša li te svekrva?" Ili: "Kaži Loli šta te boli? Kaži Lali šta ti fali?"), i sračunatih na dobivanje jeftinih bodova i motivaciju pacijenta za razmišljenje o zahvalnosti i nagradi, nisam mogao, niti želio prihvatiti. Trudio sam se biti profesionalan i uljudan, nastojeći prilagoditi se koliko je to bilo moguće specifičnostima sredine. Iako se činilo da to nije baš najbolji način, na koncu se pokazalo kao ispravno. 

S vremenom se ipak, malo po malo, počeo povećavati broj pacijenata koji su me uspjevali pronaći unatoč nepovoljnom položaju ordinacije. A nakon godinu dana to je već bila solidna ambulanta u koju su dolazili samo moji pacijenti, dobro poučeni i disciplinirani, koji su prihvaćali moj način rada i koji su bili voljni slijediti date upute, i u pravilu nisu tražili ništa na svoju ruku. Sada mi je već bilo ugodno raditi svoj posao, a uz to mogao sam pomoći i novim kolegama koji su u međuvremenu dolazili k nama. A bilo ih je više, i nitko od njih nije doživio, niti osjetio one nevolje kroz koje sam ja prošao u početku. 

Doktoru Mati Š., koji će kasnije postati neuropsihijatar prepustio sam svoju sobu i pacijente, a ja sam prešao u drugu, jer meni to više nije predstavljalo nikakav problem. Kolegi Jovi K. prepustio bih dio svojih pacijenata uz objašnjenje da se radi o mladom ali sposobnom doktoru, da se ne moraju brinuti i da ćemo, ako bude potrebno, nas dvojica zajednički riješavati njihov slučaj. Slično je bilo sa kolegicama Sonjom, Ingom i drugima.
Nije to bilo po zadatku, jednostavno, bilo je to po vlastitom osjećaju ispravnosti i minimuma ljudskosti. Ne sjećam se da sam bilo kada, i od bilo koga zapazio bilo kakve znakove zahvalnosti. Ili najobičnijeg uvažavanja. Dapače. Iako to nisam činio da bi bilo uzvraćeno na bilo koji način, malo je otužno. Nažalost, takvo će se iskustvo ponavljati kroz cijeli život.

Ljudi u bijelom

Biti doktor u malom mjestu nije mala stvar: prepoznaju te na svakom koraku, pozdravljaju ljubazno, ne puštaju te da čekaš u redu, pozivaju u goste i sve tomu slično. Ali isto tako ubrzo uvidiš da više nemaš svoga slobodnog vremena, da ti rijetko prođe dan bez kućne posjete nekom bolesniku u selo a što se obično događa noću, osobito blagdanima. I s privatnošću svojom možeš se odmah pozdraviti, jer sve da se ne znam kako trudiš, ne možeš sakriti gdje si bio jučer, s kime si proveo večer, što je bilo za ručak, što si kupio itd. I baš kad si pomislio da i ti postaješ netko i nešto, netko koga se poštuje i uvažava, otkriješ da to i nije baš tako. Da ni ti nisi pošteđen ogovaranja kao i svi drugi. Ako nema baš nečega drugog s čime bi te "počastili" nemoj se iznenaditi kad čuješ kako te i oni od kojih to nikako ne bi očekivao i koje si posebno zadužio, trpaju u istu vreću sa onima koji svoje usluge uvjetuju darovima, iliti, "mitologijom", uz ono popularno: - Svi su oni isti.

Postoji u narodu uzrečica koja kaže: „Ono što se priča, ili je bilo, ili će biti". Ne mogu ne priznati da sam i sam kod nekih kolega uočio kako najveći dio svoga umjeća upotrebljavaju kako bi potaknuli pacijente da ih posebno stimuliraju. Ipak, nisam se mogao miriti s time da me stavljaju u isti koš s takvima, pa čak niti u aluzijama. Naivan i nadobudan, čuvao sam se i simboličnih poklona kao vrag od tamjana. Ali, ne lezi vraže. Jednoga dana nakon što sam pregledao postarijeg muškarca, po držanju i stilu odjevanja vjerojatno našega gastarbajtera, isti izvadi iz džepa novčanicu, otprilike oko 100 kuna i stavi je na stol.
- Doktore, za kavu.
Poskočio sam kao oparen, pružio novčanicu natrag i uzbuđeno uzvratio:
- Ne treba, hvala. Uzmite to natrag!
Uzalud moje inzistiranje i naguravanje s njime, nije popuštao.
- Ajde ne budi lud doktore, nije to ništa. Nije ovo nikakvo mito nego dar. Uzmi i neka ti je s blagoslovom - rekao je uz osmjeh, bacio novčanicu na stol i izišao.
Ostao sam zbunjen ne znajući što s novčanicom. Slijedećii pacijent kada je ušao u ordinaciju mogao je samo vidjeti kako sklanjam novac sa stola. Uhvaćen na djelu bio sam dvostruko posramljen. Što drugo može pomisliti osim:
- Kao i drugi. Svi su isti.
Ne baš tako često, ali i kasnije su se slične scene povremeno odigravale. Ponekada mi je uspjevalo obraniti se od poklona. Malo je lakše bilo kada je umjesto novca bilo u pitanju neko piće, kava ili slično. Nisam ni pokušavao koga uvjeravati, jer i tako i tako mi ne bi vjerovao, da mi nikada ni u primisli nije bilo ništa što bi moglo ići na motivaciju ljudi da to čine. Unatoč tome, nisam se osjećao ništa boljim niti drukčijim od onih kojima su takvi darovi bili planirana stavka prihoda. 

Požalio sam se tada na ove svoje nevolje prijatelju Marku K., tada mladom svećeniku, koji se samo nasmijao i rekao:
- Nije grijeh ako ti daju drage volje. Nemoj ti samo tražiti i ucjenjivati. I jednako postupaj prema svima.
I dan danas nakon što je sve to daleka prošlost, ni jedan susret s don Markom ne prođe, bez obzira bili sami ili u ne znam kako velikom društvu, a da me on, želeći me pohvaliti, ne potsjeti na taj naš razgovor. Pokušavao sam ga više puta uvjeriti da to ipak nije bilo tako često kako je on shvatio i da su to bili mahom sitni darovi, ali sve se bojim da u tomu nisam uspio. Njemu se svidjela slika doktora koji se ne može obraniti od silnih darova i ne želi je izbrisati. Nije mi to bilo baš najugodnije, jer znam da takve priče ljudi lako prihvaćaju, jer se dobro poklapaju s njihovim već gotovim predodžbama – „takvi su svi oni“, ali nije bilo pomoći. Moj dobri don Marko od Ruande, ništa ti ne zamjeram.

Dar za doktora

Nije uvijek sve tako ozbiljno u liječničkoj praksi kako se ponekad čini, ima i zanimljivih situacija. Evo jedne takve zgode s početka “velike” karijere. Čekaonica je bila puna. Za razliku od prvih godina, kad su me pacijenti zaobilazili u širokom luku već sam bio dosta tražen. Vjerojatno i stoga jer sam bio jedini internist u cijelom kraju. Neki su pacijenti mirno sjedili, drugi nestrpljivo visili na vratima. U jednom trenutku kad su se vrata otvorila, ugledao sam postarijeg gospodina s bavarskim šeširom na glavi kako mi iz pozadine daje znak visoko podignutom rukom u kojoj je držao neki mali, sjani predmet. Bio je to jedan od redovitih pacijenata, stric od prijatelja - dida Marko, kojemu se, očito, nije dalo čekati da ga sestra pozove kad dođe na red.

Nisam reagirao na njegove znakove iz obzira prema drugim pacijentima, ali se starac, svejedno, unatoč negodovanju onih koji su bili “okupirali” vrata, u nekoliko koraka probio u ordinaciju. Nije se obazirao na to, što je tu već bio drugi pacijent. Pravdao se kako ne ide na pregled, nego će samo dati nešto doktoru, pokazujući pri tom mali paketić u ruci.
-Ovo ti je poslala baba Luca - rekao je stavljajući na stol paketić veličine kutije šibica umotan u srebrnu foliju. Pomalo zatečen, zahvalio sam mu i zamolio da isto prenese babi. Uvidjevši i sam da nije prigoda za zadržavanje, uz pozdrav i zahvaljivanje, starac je odmah izašao vani.
Bilo mi je pomalo neugodno. Što će misliti svi ovi ljudi? - S darovima možeš gdje hoćeš, pa i preko reda. Bez darova - nigdje. - Zar je baš morao ovako teatralno upasti? I to s darom!? I pred svima. Kao da nije mogao to izvesti i malo diskretnije. Ali, što je - tu je. Ubacio sam paketić u ladicu i nastavio s poslom.

Kad sam se spremao kući ugledao sam svoj dar u ladici; već sam bio posve zaboravio na njega. E, sad me već malo golicalo: što li mi je to poslala baka Luca? Neki dukat? Možda zlatnu kovanicu, lančić ili nešto slično. Samo nešto takvo stane u ovako mali paketić. Otvorio sam ga: ispod srebrne folije bila je doista kutija šibica. A u njoj - ništa od onoga na što sam pomišljao. Samo mala nepravilna hrpica žućkastosmeđe tvari, poput gline, „miomirisa“ koji ne ostavlja nikakvu dvojbu o podrijetlu, zbog kojega brzo zatvarate nos i okrećete glavu. Pogađate...
Više posramljen zbog svojih pretpostavki i, priznajem, pomalo razočaran, brzo sam ponovo upakirao “dar”, sjetivši se da sam prije desetak dana zbog nejasne anemije preporučio baki pregled stolice na skriveno krvarenje. Što sam tražio to sam dobio. Uostalom, dobro sam i prošao. Moj kolega koji je preporučio kontrolu za desetak dana s kolekcijom urina, dobio je punu demižonku....

 

Ordinacija s pogledom

Najzanimljivije iz ovog razdoblja, možda najteže ali i najljepše, bilo je pokretanje ambulante u Prisoju. Nije to bilo samo za to što me potreba natjerala i što pasao u Zagrebu nije išao kako treba; i ranije mi je često padalo napamet kako bi bilo zanimljivo tako nešto pokušati. Znao sam da tamo na širem prostora nema dijabetologa i da bih dobro došao tom svijetu. Nekoliko kolega specijalista različitih profila također je izrazilo želju da mi se pridruže. 

Nisam dugo dvojio o tome, prihvatio sam se posla i za nekoliko odlazaka uredio kuću i ishodio odobrenje za rad. Iznenadio sam se kako su me svi lijepo dočekali – osobito najbliži susjedi. Gotovo su se natjecali tko će mi više pomoći, osobito prijatelji iz pučke škole, među kojima je bilo majstora za različite poslove. Susjed Pavo Ć. kućicu je ušminkao tako da je izgledala kao u svojim najljepšim danima, a Jozo I. zvani Šeki sa svojim radnicima i mehanizacijom tako uredio pristupni put i terasu da je sve bilo spremno za limene ljubimce najzahtjevnijih pacijenata. Moram spomenuti i Stjepana Š., Vinka Ć. i Ivana S. poznatije kao Ćipu Ćanića, Vinka Gutića i Kovača Sabljića (ova dva posljednja su, nažalost, u međuvremenu otišli u vječna počivališta), koji su obavili sve majstorske poslove i uredili teren oko kuće te posebno župnika don Mihovila Zrnu čija podrška nije bila samo moralna i duhovna već me je opskrbio najboljim drvima za ogrjev i najboljim vinom. 

U ovoj fazi priprema, možda najdelikatnije, bilo je naručiti promidžbene oglase u radio postajama Tomislavgrada i Livna i slušati učestale najave o svom dolasku i radu u Prisoju. U zemlju sam propadao slušajući na radiju kako spiker izgovara moje ime i najavljuje prvi termin dolaska.
– Što li će ljudi misliti? Jadnik, propao u Zagrebu pa se spašava ovdje! No, tako je moralo biti. Tko će ti doći ako to ne obznaniš. Međutim, sve je dobro prošlo, baš kako treba. Preživio sam. 

Prvi put sam išao automobilom i nastavio tako sve dok nisu počeli snijegovi. Tada još nismo imali autoceste pa je vožnja bila prilično naporna i opasna, osobito noću i kad je bilo atmosferskih nepogoda – kiše, magle i snijega. Nije bilo baš ugodno prolazeći pustim planinskim predjelima oko Knina. Nisam smio ni pomisliti što bi bilo da auto stane. Št bih učinio? Gdje bih potražio pomoć u ovoj pustoši gdje se do jučer ratovalo. Da se pojave iz šume one bradonje s kokardama? Bilo je tek koju godinu dvije nakon Oluje. Srećom, nikada se ništa loše nije dogodilo.
Kad bi došla zima i snijegovi tada bih nastavio ići autobusom, što se pokazalo lakšim i sigurnijim. Na tim putovanjima bilo je prilika za zanimljive susrete i razgovore, a i za malo drijemanja. Ipak je lakše iz autobusa gledati sniježnu vijavicu nego vlastitim autom probijati se kroz snijeg. Putovanje bi obično trajalo oko 5 – 6 sati. Sa sobom sam uvijek nosio par putnih torbi s najpotrebnijim uređajima (prijenosni EKG i UZV ) koje sam morao prijavljivati carinicima na graničnom prijelazu, što često nisam činio zbog predugog zadržavanja.

Najljepše u svemu ovome bili su dolasci u rodno mjesto i susreti s ljudima, prijateljima. Kad bi me autobus u gluho doba noći ostavio ispred rodne kuće koja je, ostavljena i zaboravljena, spavala dobokim snom, kao da bih se odjednom našao u svijetu iz svojih dječačkih snova: sve je bilo u mraku i gluho; katkad bi se iznenada oglasila neka noćna ptica i čuo pseći lavež. Iznad tog mraka kojega su zatvarale dobro poznate siluete okolnih planina lebdio je tamnomodri beskraj s rojevima zvjezda koje su treperile i lile svoj hladni sjaj. Činilo se da ih rukom možeš dohvatiti. Gledao sam kao opčinjen tu ljepotu sve dok mi se vrat ne bi ukočio nadajući se da bi se nebesa mogla rastvoriti i otkriti mi svoja njedra i sve skrivene tajne svijeta. Možda i poslati po mene svoje zlatne kočije. Šetao bih tako neko vrijeme ispred kuće udišući duboko svježi planinski zrak i osluškujući šum vjetra kroz krošnje borova i klenova koji je donosio mirise ranog proljeća. 

A zimi: kuća sva zametena u snijegu, pusta, napuštena, u mrklom mraku. Najprije bih naložio dobru vatru da je vratim u život i stavio na peć vodu za čaj. Onda bih se naoružao kapom, rukavicama i lopatom i prihvatio razgrtanja snježnih nanose s jedne i druge strane kuće. Sve bi se prašilo dok sam to radio. Iako je znalo biti i dosta ispod ništice iz mene bi se pušilo. Rani prolaznici su me pozdravljali i hvalili moju žustrinu.
-Svaka čast doktore, baš si vrijedan! – govorili bi. Nije me bila briga kad bih osjetio malu dozu podrugivanja. Kad bih se vratio u kuću već je bilo toplo, voda na peći je kuhala a i kućni duhovi, oni „domaći“, već bi se razvedrili. Napravio bih sebi čaj i onda krenuo prema jezeru koje je u to doba obično bilo zamrznuto. Baš kao ona u Laponiji. Obično bi mi se pridružio par vučjaka mojih susjeda s kojima sam se već bio sprijateljio. Nikada ranije ni kasnije nisam vidio jezero u takvom izdanju: okovano ledom s pravim brdašcima debelih santi koje je vjetar ranije lomio i nanosio; bilo je kao da si negdje pri sjevernom ili južnom polu. Trčkarao sam tako sa svojom četveronožnim prijateljima po svom Antarktiku dok se ne bih umorio. U međuvremenu bi se već počelo razdanjivati. Kad bih se vratio kući već bih našao društvo za čaj, svoje prve pacijente. 

Za svoju radnu sobu uredio sam bivši dnevni boravak čiji su prozori gledali prema jugu. Bila je to prava ordinacija, najljepša od svih u kojima sam ikada radio. Sjedeći iza radnog stola kojega sam sam dizajnirao i napravio mogao sam odmarati oči na krošnjama klenova i lipe ispred kuće i zelenkastoplavoj površini jezera u kojoj su se zrcalili obrisi nedalekog Zamršća na kojemu sam nekada pasao krave, i poluotoka Nakla gdje smo brali bobu (plod rašeljke), pratiti liniju Kamešnice na zapadu sve do njenog najvišeg vrha Konja, dok su još dalje prema jugu sliku zatvarale plavičaste vizure Zavelima i Biokova. Susjedna manja soba, nekada kuhinja i carstvo moje majke preuzela je ulogu čekaonice. Pacijentima kojih je uvijek bila puna kuća, a među njima je uvijek bilo najviše mojih starih znanaca obično bih rekao:
- Tu vam je peć, tu drva pa izvolite. Ako želite da vam je toplo – ne štedite. I bilo je toplo u cijeloj kući, čak i kada je vani bjesnila bura i najjača mećava. U staroj peći neprestalno je jarcala vatra a bukova drva veselo pucketala, pa su ljudi svako malo morali izlaziti vani kako bi se rashladili. Iz kuhinje, odnosno čekaonice ulazilo se u malu ostavu u kojoj je uvijek bilo hrane i pića, što sam također prepustio na samoposluživanje. Kako su svi znali da sam tu bez svoje Jedine i prepušten sam sebi, znalo se dogoditi da sam u isto vrijeme dobio i dva – tri ručka odjednom. Našlo bi se tu najboljeg bureka, pečenih piceka, kiseloga kupusa sa suhim mesom uz probranu blatinu i žilavku, i kiselog mlijeko koje si mogao jesti vilicom i nožem. Najteže je bilo odlučiti čega se prihvatiti. Bila bi to prava gozba za sve koji su se tu našli. Neki su mi prijatelji priznali da im nigdje nije bilo tako lijepo niti su tako bili ugošćeni.

Eto, tako je to bilo. Interes je bio više nego dobar, već prvoga vikenda imao sam dvadesetak i više pacijenata. Zanimljivo, katkad se u istom danu tu našlo ljudi iz nekoliko okolnih gradova, najviše iz Tomislavgrada i Livna, zatim Drvara, Kupresa i Bugojna, katkad čak iz Splita i Mostara. Imao sam osjećaj da radim dobru stvar i da sam koristan. Ni financijski učinak nije bio loš, obično sam se vraćao kući s lijepom svoticom novaca za koju mi je u Zagrebu trebalo i mjesec dana. Tako je to išlo gotovo dvije godine, sve dok nisam prešao u polikliniku Sunce kada to zbog većih obveza više nije bilo moguće. Bilo mi je žao što sam morao ugasiti ordinaciju, jednako kao i pacijentima. Kolegama koji su govorili o uključivanju i o nastavku rada, sve je ovo bilo prezahtjevno, najviše duga putovanja. Godinama kasnije, pa još i sada zna me poneko nazvati i pitati kada bi mogao doći k meni na pregled u Prisoje.

• Prethodno
• Sljedeće