Dr. Ante Ljubičić: Eh, ta medicina...

      

Čitaoče dragi, ako si kojim slučajem dospio na ove retke moram te upozoriti (da se kasnije ne bi ljutio) da ništa ne bi propustio ako odmah odustaneš i prihvatiš se kakva pametnijeg posla ili druge zanimacije. Ovo stoga što sam ipak jedan od onih za koje se zna reći da smo „svoje otpjevali“, za čiju pamet, znanje, iskustvo, a osobito savjete, kako stvari stoje, baš i ne postoji bogzna kakvo zanimanje. Još nam kažu da smo samo teret, izjelice, niškoristi. Možda ipak griješe.

Zapravo  sigurno, u što će se i oni (kao i svi mi) jednom uvjeriti; vrijeme brzo prolazi. Meni je, eto, palo na pamet zabilježiti ponešto o tome kako sam i u što trošio vrijeme koje mi je darovano. Onako po sjećanju, bez uljepšavanja, bez izmišljanja. Ako se pridružiš, možda otkriješ i ponešto korisnog, osobito ako si mlad i tek si zakročio u svijet bijelih mantila. Ako ti se, pak, učini da je to tek oponašanje „velikih“na tragu vlastite taštine, puko mlaćenje prazne slame ili trženje mrvica pažnje, i sve skupa nezanimljivo i gubitak vremena – bio si upozoren. 

 Ako pak nastaviš, dobro došao i ne moraš biti milostiv u kritici. Želiš li pak podijeliti nešto od svog osobnog iskustva i razmišljanja prostor na ovoj istoj stranici ti je otvoren. I na kraju, usudio bih se najaviti nekoliko nastavaka s izabranim crticama iz svojih zapisa pod nazivom: Eh, ta medicina iz kojih ćeš, ako ti se prohtije, moći ponešto doznati o studentskim danima jednog, kako ćeš i sam razabrati, sasvim običnog liječnika i najzanimljivijim detaljima iz njegove dugogodišnje prakse.

Autor

Iz CV –a: Dr. Ante Ljubičić, internist - dijabetolog i endokrinolog, mr. sc.- medicinski fakultet, specijalizaciju iz interne medicine, postdiplomski studij i magisterij iz dijabetologije, subspecijalistički ispit iz endokrinologije i dijabetologije – sve završio u Zagrebu. Nakon višegodišnjeg rada u Sveučilišnoj klinici za dijabetes... „Vuk Vrhovac“ u Zagrebu i desetak godina u Poliklinici Sunce odlazi u zasluženu mirovinu, ali kao što se vidi i iz ovih redaka i dalje ostaje u struci, samo na nešto drugačiji način od ranijega.

Vidi na:https://tockanai.net/index.php/pitajte-lijecnika

 Eh ta medicina

Kako se srednja škola bližila kraju sve se više u razredu govorilo o tome kamo dalje. Meni se neko vrijeme vrtjela u glavi ideja da idem na kemiju. Bio sam pod utjecajem literature o slavnim kemičarima izumiteljima i likovima poput Luna kralja ponoći koji su i najteže probleme rješavali kemijskim jednadžbama. Netko od kolega spomenuo je medicinu i to je na koncu ostalo kao jedina ozbiljna opcija. Kad je napokon došlo vrijeme za konačnu odluku, ništa drugo mi nije ni padalo na pamet. Doduše, i mome starijem bratu koji je za mene tada bio neprikosnoveni autoritet svidjela se ta ideja, što nikako nije bilo zanemarivo.

Ali, kako to obično biva, želje i snovi su jedno a stvarnost drugo. Kako ostvariti te želje? Kako se upisati? Pričalo se da je nemoguće, da je to samo za elitu, sinove moćnika i bogatuna, i da netko poput seljačića iz provincije nema nikakve izglede. Pokušali smo brat i ja potražiti pomoć kod našeg susjeda Marka Ć. koji je već studirao medicinu, za koga se govorilo da je utjecajan i da može „sve što hoće“. Pomogao je tako što mi je dao dobar savjet da se raspitam o uvjetima upisa i da se dobro pripremim. To sam i učinio. Otišao sam lijepo u tajništvo fakulteta gdje sam dobio knjižicu s detaljnim programom i planom kvalifikacijskog ispita. Onda sam nabavio svu potrebnu literaturu prema zadanom programu, što mi je uz redovite težačke zanimacije bilo dodatna zabava cijelog ljeta. 

Kada je konačno došao dan D, naoružan znanjem i planom Grada, pomalo bojažljivo, ali odlučno, krenem vam ja naučenom rutom prema svome cilju - Medicinskom fakultetu na zagrebačkoj Šalati. Vozeći se dvanaesticom (tramvajem ) promašio sam svoju zadnju stanicu u Draškovićevoj i produžio do Džamije. Naravno, tek ću kasnije doznati da se u slengu tako zove taj trg. U tom momentu s užasom sam vidio da je do početka ispita ostalo još samo desetak minuta. Uslijedila je odlučna akcija. Uobičajene stidljivosti je nestalo i ne prestajući trčati glasno sam pitao prolaznike na koje sam nailazio: 

- Šalata? Oni bi mi rukom pokazali smjer i ja bih nastavio trkom. 

Sada bih i uz lagani uspon Schloserovim stubama koje vode prema fakultetu morao više puta predahnuti, a tada sam ih preletio kao vjetar. U dvoranu Zavoda za fiziologiju u kojoj je moja grupa pisala test upao sam u posljednji trenutak. 

– Oprostite..., zastoj u prometu – pokušao sam se opravdati. Asistent koji je vodio ispit već je dao znak kandidatima da mogu početi s pisanjem testa, na trenutak se kolebao hoće li me pustiti da pristupim ili me vratiti. 

– Gdje si ti do sada momče? Što da radim s tobom? I onda dodao: - Hajde upadaj. 

Sjeo sam na svoje mjesto pokušavajući doći do daha. Bio sam sav mokar od znoja. Nitko na mene nije obraćao pozornost, svi su grozničavo gledali u svoje papire i pisali. Uzeo sam svoje testove i prelistao ih od početka do kraja. Na prvi pogled učinilo mi se da neće biti poteškoća. Najprije sam počeo odgovarati na ona pitanja za koja sam bio potpuno siguran da znam točan odgovor. Takvih je bilo najviše. Onda sam se prihvatio ostalih kod kojih je trebalo više razmišljanja, te na kraju i onih najtežih. Bio sam gotov među prvima, ali sam ostao do kraja provjeravajući odgovore koji su mi bili imalo upitni. Činilo mi se da sam napravio dobar posao. 

Sestri sam se pohvalio da sam znao sve odgovore, a ona me u to ime počastila šalicom dječjeg pudinga. Međutim, nakon nekog vremena počeo mi se javljati nekakav crv sumnje:

- Jesam li ja to baš dobro napisao? Ili je to bio sam privid? Što ako sam falio? Ode godina! Na rezervnu varijantu nisam pomišljao niti se za nju pripremao. 

I tako sam s popriličnom dozom nespokojstva i nestrpljenja dočekao dan objave rezultata ispita. Srce mi je lupalo kao ludo kad sam se približavao zgradi Medicinskog fakulteta. A kada sam ušao unutra imao sam što i vidjeti: prava opsada. Na tisuće studenata guralo se ispred zida na kojemu su bile nalijepljene liste kandidata s njihovim rezultatima. Tek nakon sat dva uspio sam se nekako približiti zidu. Ali kako naći svoje ime među dvije tisuće drugih. Uz sve to masa se ljuljala tamo amo poput valova na nemirnom moru, pa nisam mogao zadržati pogled prema jednom mjestu. Imena su bila poredana prema broju osvojenih bodova. 

Počeo sam gledati od sredine prema desnom krilu na kome se broj bodova smanjivao, ali me tu nije bilo. Onda sam se počeo tražiti prema naprijed, ali opet ništa. Moga imena ni od korova. I kad sam gotovo odustao od daljeg traženja, bacim pogled prema samom početku rang liste kojega sam bio posve zanemario, u jednom mi se momentu, dok me val ljudi nosio sad na jednu, sad na drugu stranu, učinilo da sam vidio svoje ime. Bilo je to samo na trenutak, da bi se ponovo pojavilo s kretanjem vala na suprotnu stranu. Jasno sam vidio svoje ime među prvih desetak na listi s upisanim brojem bodova. Zadovoljan onime što sam vidio, odustanem od daljeg istraživanja i gužvanja i vratim se kući. 

Naravno da sam se pohvalio sestri svojim rezultatima i da smo to proslavili uz sestrine kućne specijalitete i obavezni dječji puding. Nakon što sam ostao sam opet su se pojavile iste sumnje kao i prošli put nakon testa. 

-Jesam li ja to sigurno dobro vidio? Možda mi se samo pričinilo? 

Jedva sam dočekao drugi dan da ponovo odem na fakultet. U velikom predvorju Zavoda za fiziologiju gdje su bili izvješeni rezultati ovoga puta nije bilo nikoga osim mene. I opet mi je, dok sam se približavao panoima s rezultatima, srce počelo bubnjati kao ludo. Potražio sam se odmah na mjestu gdje sam se već prije vidio - pri vrhu bodovne liste; za divno čudo, tamo je doista stajalo moje ime. Sada više nije bilo nikakve sumnje, postao sam student slavnog Medicinskog fakulteta u Zagrebu. 

Nakon svega ovoga i nakon konačnog upisa na fakultet bilo je jasno da su sve priče koje sam slušao kako je to samo za elitu i za one najpametnije bile bez osnove. Bio je to moj prvi veliki korak u oslobađanju od provincijskog kompleksa manje vrijednosti. Drugi i konačni bio je prvi ozbiljniji ispit..., ali to bi već izgledalo kao hvalisanje, pa neka ostane za malo kasnije.

Studentski dani
Ne kaže se tek tako da su studentske godine najljepše u životu. Vjerojatno i jesu, ali kao i mnoge druge stvari to shvatimo tek kasnije, kad su daleko iza nas. Tada sam jedva čekao da prođu. I mislio kako od mojih obveza nema težih. Smiješno mi je kad se sjetim kako sam, mučeći se s gradivom koje nije htjelo u glavu, zavidio susjedu Joži, tvorničkom majstoru, kad bi on nakon noćne smjene leškario u svom dvorištu s Alanom Fordom u rukama. Ili, kako sam, kad bih išao na ispite, čak i bolesnicima, možda baš onima s najtežim dijagnozama, zavidio što ne moraju na ispite i prolaziti kroz muke i nevolje kao što su moje.

Prve dvije godine proveo sam kod sestre Mare, koja je sa svojom obitelji – dvoje male djece i mužem živjela u kućici na zagrebačkom Jarunu. Kod nje mi je bilo jednako kao da sam u Prisoju, što mi je pomoglo da ne osjetim onu uobičajenu nostalgiju i čežnju za rodnim krajem. Primili su me i gledali kao posve ravnopravnog člana obitelji iako i sami nisu imali viška prostora. Pitam se bi li isto bilo i sada kad imaju vilu s preko tisuću kvadrata?

Brzo sam se privikao životu u metropoli. Kao i za sve ljude iz moga kraja Zagreb je i za mene oduvijek bio grad snova. Pa kada se taj san konačno ostvario, još k tome u ulozi studenta, i to ne bilo kojeg fakulteta, nego medicine, nitko mi nije bio ravan. Bio sam sretan i ponosan. One bojažljivosti i nesigurnosti s kojom sam došao gotovo da je nestalo nakon onako uspješno položenog prijemnog ispita. 

Kada je počela redovita nastava – vježbe, seminari, predavanja, činilo mi se da su svi drugi bolji od mene - nekako vještiji u komunikaciji, sigurniji i slobodniji, da neće biti lako. Onda je došao prvi ozbiljniji ispit, zapravo kolokvij iz kemije, kojega smo polagali zajedno nas petero studenata iz moje grupe. Ispalo je da se kolega koji mi se činio kao najbolji i najuspješniji jedva provukao, i to uz moljakanje; čak je zaslužio prijekor profesorice. Kad je došao red na mene, budući da sam se dobro pripremio, isto sam tako i odgovarao, onako pošteno i bez zapinjanja. Zadovoljna mojim odgovorima, profesorica me pohvalila govoreći: 

- Evo kako treba znati! Odlično kolega! Bravo!
Ovo je još više učvrstilo moje samopouzdanje i potpuno me oslobodilo osjećaja nesigurnosti. Uvidio sam da je sve u učenju i dobroj pripremi. I tako je to uglavnom i bilo sve do kraja; kad sam se dobro potrudio i rezultat je bio dobar, a kad sam se pokušavao provući bez prave pripreme bilo je malo teže. 

Dok sam bio kod sestre, prve dvije godine, sve je je išlo glatko. Bio sam pravi, uzorni student. Redovito sam išao na sva predavanja i vježbe i pošteno se pripremao za ispite. Prvi ozbiljniji ispit iz kemije položio sam među prvima i dobio odličnu ocjenu. Slično je bilo i s ostalim ispitima iz prve godine. Malo je škripalo na fizici jer sam se već bio previše okuražio i izišao nedovoljno spreman, pa je i ocjena bila slabija. Uz mali prijekor dobio sam i priznanje: 

- Kolega, vi imate izraziti smisao za fiziku, ali se niste dobro pripremili. Vi ste tek ovdje neke stvari otkrili. Dva plus. Volio biih vam dati bolju ocjenu, ali niste je zaslužili.

Tada mi ocjene nisu ni bile toliko važne. Bitno mi je bilo da sam prošao i da se mogu upisati u sljedeću godinu. Tek mnogo kasnije shvatit ću značnje prosjeka ocjena u životu. A onda je došla na red anatomija za koju se govorilo da tko nju položi već je napola doktor. Shvatio sam to ozbiljno i prihvatio se posla. Samo oni koji su to prošli znaju kako je učiti taj predmet. Dvije debele knjige sitnoga teksta, najmanje polovica na latinskom jeziku, pa navali. Da bi znao moraš naučiti napamet, od riječi do riječi, a da bi to postigao moraš ponavljati bezbroj puta. Ništa ne pomaže logika, ne možeš se osloniti na prethodno znanje. Nakon mjesec i pol dana oštrog učenja izišao sam na ispit i položio. Čista petica! Čak mi je profesor koji je slovio za najstrožeg isitivača prof. Rudež čestitao i predložio da budem demonstrator.

Nastavit će se...

• Prethodno
• Sljedeće