Dr. Ante Ljubičić: Eh, ta medicina...

Pravac Zagreb

Još od samog povratka u rodni kraj plan je bio čim prije nazad - u Zagreb. Iz sto i jednog razloga: radi većih mogućnosti napredovanja u struci, radi kulturnih i drugih sadržaja metropole i osobito radi školovanja djece. Međutim želje su jedno a mogućnosti nešto posve drugo. Prvo i osnovno, trebalo je osigurati sredstva za kupnju stana u Zagrebu, jer smo procijenili da su izgledi da dobijemo društveni stan nikakvi. Počeli smo štedjeti, ali to je bilo bez ikakvog učinka na stanje našeg kućnog računa. Kad sam pri slučajnoj kavi s prijateljima Milom K. i Antom L.; ovaj posljednji bio je direktor Zagrebačke banke u mjestu, otkrio svoja razmišljanja, oni su se nasmijali i upitali:

Mene je struka bila toliko okupirala, osobito tijekom specijalizacije koja je trajala četiri godine, da za bilo kakve druge stvari, pa i na one elementarne, egzistencijske, niti sam imao vremena, niti interesa. Međutim, tu je bila moja Jedina koja je preuzela brigu o tome. Bilo je tu i prijekora kako se ne brinem o obitelji, pa i pokoja oštrija riječ, ali ipak, odmah nakon što sam iza sebe ostavio specijalistički ispit, počeo sam se malo više družiti s bankarima i ljudima iz biznisa, što je rezultiralo time da smo uspjeli nekako zaokružiti, kako se to veli, financijsku konstrukciju za željeni krov nad glavom u Zagrebu.
Možda bi ovo moglo biti zanimljivo, osobito za mlađe koji ne pamte to posljednje desetljeće bivšeg sustava koji se iz dirigiranog socijalističkog polako pretvarao u tržišni, koji danas, u novim uvjetima surovog kapitalizma, nakon iskustava s bankovnim kreditima s valutnim klauzulama, osobito sa "švicarcima", s jamcima i ovrhama, s nekakvim fiducijama i solemizacijama, i sličnim stavkama obično sitno pisanima u ugovorima, zaziru od istih (kredita) kao od najljuće nemani. 

Bilo je to osamdesetih godina prošlog stoljeća kad su se već pomalo nazirali znakovi dolaska "trulog" kapitalizma u već dobrano ocvalom socijalističkom imperiju. Svi su poludjeli za kreditima. Banke su ih davale svima koji su to tražili. Dovoljno je bilo prikupiti određenu dokumentaciju, što nije bilo previše komplicirano i predati zahtjev. Ljudi su ih uzimali za različite svrhe: neki za kupnju automobila, drugi za kupnju stana ili gradnju kuće, a neki bi ih jednostavno unovčili, pretvorili u stabilnu njemačku marku, i dok je inflacija ondašnjeg dinara nemilice galopirala, lijepo položili u banku i zbrajali svoje kamate.

Govorilo se kako su neki uzimali astronomske iznose koje su najčešće investirali u impresivna zdanja u mjestu ili u nekoj od atraktivnih destinacija poput Splita i Zagreba, ili su ih deponirali na sigurno. Banke su, valjda, imale svoj interes, a još više bankari, što je, prema njihovim novosagrađenim vilama,voznim parkovima i posve novim životnim navikama, bilo očigledno. Uz to su se, usput, (kasnije) svi mogli pohvaliti da je to bio njihov doprinos "rušenju" jednog sustava i pripravi terena za dolazak demokracije i slobodnog tržišta. 

Rijetki su bili oni poput mene koje nije zahvatila ova kreditna groznica, ali eto, na koncu, zahvaljujući prijateljima i mojoj Jedinoj, koja je uvijek bila praktična i čvrsto na zemlji, i mi smo se u posljednji trenutak uključili u te prodemokratske i domoljubne aktivnosti. Nije bilo nimalo teško, sve je išlo kao podmazano; od prikupljanja papira do realizacije. Kao doktoru u malom mjestu sva su mi vrata bila otvorena. 

S odobrenim kreditom za gradnju kuće u našoj vrtači „Pločaku“ u planini, bolje reći u Nigdini, prema kojoj nije bilo nikakva puta niti staze, javio sam se šefu velikog prodajnog centra građevinskog materijala, dobrom čovjeku Jozi M., koji mi je nakon tjedan dana predao kovertu s novcem u iznosu odobrenog kredita. Istu sam kovertu odmah dao dobrom znancu Vladi N., ekspertu za ulične novčane transakcije i za tri - četiri dana umjesto nestabilne domaće valute imali smo cijeli iznos u tada omiljenim i čvrstim njemačkim markama. Ne mogu ovdje ne istaknuti kako pri ovim primopredajama, kao i svima kasnije, nikada nije bilo prebrojavanja novca; uvijek je bilo iz ruke u ruku, na povjerenje, i kako se nikada nije dogodilo da nešto nije bilo u redu. 

E, sada smo već imali početnu svoticu u ruci s kojom smo mogli početi planirati kupnju nekog stančića u Zagrebu. A da bismo to zaokružili na potrebni iznos, morali smo sve ono s kreditom ponoviti još dva - tri puta. Bilo je to novo iskustvo: do jučer bez novčića udžepu, odjendnom pravi bogataši.

Kako to s kupnjom stana ne ide baš ekspresno, morali smo negdje skloniti te novce. Ali gdje kad nema ni jednog skrivenog kutka u stanu? Sve je nekako na dohvatu ruke. Banka nije dolazila u obzir, jer bi onda svi u mjestu za to znali, što nikako ne bi bilo dobro. Bili bi prava poslastica za ogovaranje, a moguće i predmetom interesa državnih službi zaduženih za zakontost poslovanja. Mi smo ipak napravili neke stvari mimo propisa, i ništa nas ne bi opravdalo to što su svi tako radili. Uvijek pojedinci plaćaju ceh za sve ostale. 

Ima jedna zgodna crtica iz tog razdoblja skrivanja novca u klauču. Naš sin Branimir tada je imao nekih četiri - pet godina. Kako u mjestu nije bilo vrtića, a nismo uspjeli naći neko bolje rješenje za njegovo čuvanje, ponekad bismo ga ostavili samoga u stanu. Naravno da smo se bojali da mu se što ne dogodi, i svaki čas ga zvali, ili trčali kući. Jednoga dana javi se on telefonom mami i slavodobitno uskliknu:

- Mama, mama, znas sta, ja naso puno, puno novaca! Dođi, vidi! 

Tražeći, naime, pogodno mjesto gdje bih sakrio novce, ja sam ih stavio u plastičnu vrećicu i ugurao u jedan doista teško dostupni prostor u kauču. Da ih je, kojim slučajem, tamo tražio pravi lopov, vjerojatno ih ne bi uspio pronaći bez korištenja kakvih oštrih sredstava, poput škara ili noža. Što je našem malom junaku palo napamet i što ga je navelo da gura ručicu u taj skriveni i duboki prostor, samo dragi Bog zna. Možda iz čiste dosade i viška vremena? Ili je, možda, tražio neku igračkicu koja mu je falila?

-Odlično, odlično - rekla mu je mama - nemoj ništa dirat, odmah dolazimo kući. 

Kad smo došli imali smo što vidjeti: po cijeloj sobi razastrte novčanice sa slikom njemačkog orla koje sam ja onako stručno sakrio. Naravno da smo ga pohvalili i primjereno nagradili. Ipak, učinilo nam se kao da je malo razočaran. Očigledno je očekivao malo više oduševljenja i pohvala...

Do krova nad glavom
Bio je to tek prvi korak na putu prema realizaciji našeg plana. Sljedeće je bilo pronaći neki zgodan stančić ili gradilište. Pokazalo se da su imalo bolja gradilišta koja bi nam odgovarala bila preskupa, a ona jeftinija predaleko, pa smo na kraju ipak odlučili da to bude stan. Potražili smo rođaka Ivana V., utjecajnog direktora IGH koji nas je povezao s Milanom H., direktorom velike građevinske tvrtke "Gortanom". Ispalo je zgodno da su upravo u to vrijeme krenuli s izgradnjom nove zgrade gotovo u samom središtu grada. 

S obzirom na naše želje da to bude blizu školskih i sveučilišnih ustanova, nije moglo biti bolje: odmah uz FER i nedaleko od najvažnijih fakulteta - pravnog, filozofskog, učiteljskog, strojarskog i dr. Na dogovorenom sastanku dok su dvojica direktora ležerno i šaleći se razgovarali o stanju u građevinarstvu, ja sam bio prilično uzbuđen, jer predamnom je u tom trenutku bila najvažnija odluka koju sam morao donijeti za svoju obitelj. I dok smo ispijali ponuđenu kavicu domaćin mi je kao usput pružio poveći fascikl s nacrtima stanova. Prvi kojega sam pogledao odnosio se na trosobni stan od 85 kvadrata na drugom katu. To je ono što mi treba! Vratio sam mu fascikl i rekao:
- Ja bih ovaj.
Oba direktora na to su se pogledala i nasmijala:
- Pogledaj još malo. Zašto ne bi ovaj od 130 m2? Ili ovaj od 150? Pa ti si doktor, što je to za tebe! Tvoji kolege uzimaju samo ove najveće. Uzmi veći, trebat će ti, da ga ne moraš mijenjati za godinu dvije. Bit će ti žao kasnije.
Ostao sam pri svome. Mislio sam: - Jedva sam nekako skupio novce i za ovaj manji. I to sve na kredit na dvadeset godina. Ne znam kako ću i to vraćati. Ne mogu se ni na koga drugoga osloniti osim na samoga sebe. A već i sada mi cijela plaća teško dotiče za otplatu kredita. 

Sretan i zadovoljan, s ugovorom o kupnji stana evo me kući. Ispričam svojoj Jedinoj kako je bilo, a ona će na to:
- Zašto nisi uzeo onaj veći što su ti nudili? Već bi se nekako snašli.

Financije, financije...
Sljedeći korak bio je do točno određenoga roka uplatiti cijeli iznos na račun građevinske tvrtke. Iznos za mene astronomski, uglavnom zaokružen kreditnim sredstvima koje smo, da ih ne bi pojela galopirajuća inflacija, pretvorili u njemačke marke i skrivali kako smo znali i umjeli. Sve je to trebalo raditi u velikoj diskreciji zbog razloga koje sam već naveo. Trebala je to biti obična transakcija, odnosno uplata gotovih sredstava, ali nije. 

Najprije je trebalo donijeti novce u Zagreb. Ali nije bilo baš jednostavno nosti toliki iznos u džepu, i to u deviznim sredstvima. Jer kao prvo, bilo je protuzakonito poslovati s njima, pa i imati ih, ako nisi radio u inozemstvu, ili ako nisi mogao dokazati njihovo porijeklo. U to je vrijeme bilo dosta ljudi koji su se bavili preprodajom deviza; nazivali su ih švercerima, koji su stalno bili na meti progona od strane tadašnje milicije. Često se znalo dogoditi da policija na nečiju dojavu obavi pretres svih putnika u autobusu tražeći takve ljude, pa ako se netko našao s devizama za koje nije imao opravdanje, ostao bi bez njih i uz to dobio kaznenu prijavu. Što, dakle, učiniti? Promijeniti novac u banci i izgubiti odmah na razlici u tečaju 10 - 15% ili nositi ih do Zagreba u džepu i riskirati da ostaneš bez svega. Skupio sam svu hrabrost, sakrio novce u najskrivenije džepove, prethodno ih pretvorivši u najkrupnije ondašnje njemačke novčanice od 1000 DM i autobusom pravac Zagreb. Put koji se činio kao da mu nema kraja prošao je sretno, ali u stalnom zamišljanju svih mogućih scenarija, uglavnom onih najnepovoljnijih. 

U Zagrebu me dočekala majka u bratovu stanu. Slijedio je nastavak operacije: što prije njemačke marke promijeniti u domaću valutu, ondašnje dinare i obaviti uplatu u banci prema ugovoru. Prodaja deviznih sredstava u banci nije dolazila u obzir zbog već opisane prevelike tečajne razlike i gubitka od 10 - 15 % vrijednosti. Odmah sam potražio prijatelje koji su imali vezu s ljudima koji se bave preprodajom deviza. Svoticu koju sam donio u skrivenom džepu a koja bi odgovarala današnjoj vrijednosti oko 200.000 eura podijelio sam na pet dijelova i dao prijateljima da uprave s njima. Ja i mati smo ostali u stanu i čekali. Bili smo kao neka vrsta stožera. 

Nakon nekoliko sati počeli su pristizati prijatelji s novcima, ovoga puta s dinarima. Jedan bi donio 100 tisuća, drugi 200, neki malo više, neki malo manje; uglavnom tijekom dana sve transakcije bile su uspješno obavljene. Možete zamisliti kako mi je bilo znajući da bi svaki od ovih prijatelja koji su pristali obaviti nedopuštenu trgovinu devizama mogao upasti u neku policijsku klopku i da bi svakog trenutka u kuću mogla banuti milicija. U svakom trenutku, barem teoretski, mogao sam ostati bez ičega. Mater se samo križala gledajući veliku hrpu novca i govorila:
- Bože moj, Bože moj.
Nisam ni ja, ni prije, niti kasnije vidio toliku hrpu novca, koju sam uspio nekako ugurati u veliku košarkašku torbu nećaka Mirka. Prethodno sam, nakon što su svi otišli, sve pažljivo prebrojio. Bez mogućnosti reklamacije! Nije falio niti jedan dinar! Kako korektno! Još od tako širokog kruga; sve na riječ. Pitam se kako bi to danas izgledalo? Bi li uopće tako nešto bilo moguće? 

Još je preostalo posljednje - odnijeti novac u banku. Ništa manje neizvjesno nego sve dosadašnje operacije. U svakom trenutku, od kuće do banke, mogli bi se pojaviti policijski službenici i upitati što je u torbi i odakle toliko novca. I ako nemaš pravi odgovor i dokaze o porijeklu, oni lijepo s novcem u državnu riznicu. Smislio sam priču: nešto smo uštedjeli, nešto posudili - od sestre, brata i prijatelja; za svaki slučaj svima poslao sam poruke s ciframa novca što su mi ga "dali", i po dogovoru sa šogoricom Višnjom koja je tamo radila i pripremila teren za moj dolazak, u pratnji školarca nećaka Jakova - pravac u banku. Srećom i ta posljednja dionica protekla je bez poteškoća; bilo je zanimljivo gledati šest – sedam službenika kako broje novac uzimajući ga s velike hrpe ispred sebe. 

Sretan i zadovoljan što je sve dobro prošlo, s Ugovorom u džepi i potvrdom da sam platio cjelokupni iznos za stan, u uvjerenju da je sve to konačno, vratio sam se kući. Sada je još samo trebalo čekati završetak gradnje i pripremati sve ostalo što je bilo potrebno za preseljenje - naći novi posao, pripremiti djecu za novu sredinu i mnogo toga drugog, ali to je druga priča.

Nakon godinu dana, malo prije završetka radova na zgradi, zbog nekih imaginarnih razloga (nepredviđenih prepreka na gradilištu koji su usporili gradnju i poskupili troškove), dobivamo aneks ugovora po kojemu moramo uplatiti još oko 30 posto od onoga iznosa kojega smo već uplatili. To ili raskid ugovora. Povratili bi nam iznos kojega smo uplatili. Naravno, u domaćoj valuti koju je inflacija pojela za više od polovice. Bio je to pravi šok za nas. 

Potražili smo odvjetnika koji je savjetovao da ne plaćamo ništa, da tužimo prodavača. Pokušali smo ponovo s kontaktima na najvišoj razini, rečeno nam je, ali samo usmeno, da platimo samo manji dio od tražene svote, ali smo mi, ipak, u strahu da ne ugrozimo cijeli plan, koji je za nas bio od životne važnosti, odlučili ponovo uzeti novi bankovni kredit i platiti cijeli iznos. 

Na kraju, prije nego što smo dobili ključeve stana, trebalo je obaviti još jednu uplatu, i tek je tada našem strahovanju da bi sve moglo loše završiti došao kraj. Preostalo je hrvati se s otplatom kreditnih anuiteta, ali na to nismo željeli misliti kad smo prvi put ušli u svoj vlastiti stan i prvi put u njemu prespavali iako je bio bez i jednog komadića namještaja. Posebno su se radovala naša djeca čijoj igri u praznom stanu nije bilo kraja. 

Iz provincije u metropolu
Usporedno s pripremama za kupnju stana u Zagrebu pomalo sam se interesirao i za posao. Znao sam da neće biti lako. Bio sam spreman čekati i prihvatiti bilo kakav posao i u širem krugu oko Zagreba. Računao sam i na malo Providnosti. Govorilo se da je nemoguće dobiti mjesto na klinici bez debele veze. Ili pozamašne hrpice čvrste valute. Nisam imao ni jedno ni drugo niti sam bio voljan služiti se takvim metodama. Počeo sam pratiti oglase, javio se nekolicini kolega i prijatelja i zamolio ih da mi jave ako doznaju za kakvu zgodnu priliku. 

Bolnica na koju sam već odavno bacio oko bila je ona na Sv. Duhu. Tada se zvala OB „Dr. J. Kajfeš“. Po partizanskom heroju. Činilo mi se da je upravo ona po mojoj mjeri – ni prevelika ni premala, i da bih se u njoj najlakše snašao i uklopio. Velike klinike, one na Rebru, u Vinogradskoj i druge nisu me privlačile. Pomalo sam zazirao od njih, ne toliko što sam se bojao da se ne bih snašao, nego više stoga što mi se činilo da međuljudski odnosi u njima nisu najbolji, da su suviše hladni, često gotovo neprijateljski, vučji.

Javljao sam se na natječaje i već se navikao na pristojne ali negativne odgovore. A i na to da ih upće ne dobivam. Nekoliko puta bio sam pozvan na razgovor i činilo mi se da bi nešto moglo biti, da sam ostavio dobar dojam. Čak su me i moje „veze“ uvjeravale da bih već mogao početi pakirati stvari, ali bi na kraju uvijek ispalo da je netko drugi imao bolje uvjete (preporuke). 

I kad sam već povjerovao da nema ništa od moga posla i gotovo se pomirio s time, usred ljeta, nakon kraćeg odmora na moru, kod kuće me dočeka telegram star već desetak dana sa sljedećim sadržajem:
- Primljeni ste na posao. Javite se na telefon.....ili dođite što prije radi dogovora.

Telegram je bio iz Zavoda za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma „Vuk Vrhovac“ u Zagrebu. Javio sam se na njihov natječaj onako usput, ne očekujući ništa i posve zaboravio na njega. Bio sam u nevjerici. Već sam bio navikao samo na negativne odgovore. Sa strepnjom sam okrenuo navedeni telefonski broj. Javila se tajnica Zavoda. Nakon što sam se predstavio ozbiljnim glasom me upitala:
- Pa gdje ste vi? Što se ne javljate? Ili ste, možda, odustali?
Objasnio sam joj zašto se nisam ranije javio i, naravno, da nisam odustao. Dogovorili smo se da ću doći čim reguliram svoje obveze u Domu zdravlja. Iako nisam mogao dobiti bolju vijest, nisam osjetio neku posebnu radost ni zadovoljstvo. Više je to bila neka vrsta šoka. Doduše pozitivnog, ali ipak šoka. 

Odlazak
Što sve u tim trenutcima čovjeku ne prođe kroz glavu? Petnaest godina, petnaest dugih godina u kojima nije bilo dana da nisam priželjkivao ovako nešto, sada su mi se činile kao trenutak, kao san. Odjednom se više nisam mogao sjeteti ničega lošega zbog čega bi trebalo otići. Svega onog što me svih ovih godina činilo nezadovoljnim i gluposti koje su me opterećivale, sputavale. Samo su mi dobre strane života u ovom malom mjestu koje će mi faliti padale na pamet. 

Dobri ljudi, druženja s prijateljima, izleti u prirodu, vjetar s Ljubuše koji odnosi sve brige i bistri um, veličanstvena snježna vijavica koja pokazuje snagu Stvoritelja, cvrkut ptica u proljeće, bistre vode Buškoga jezera i dobre vile posestrime iz mitske planine Zavelima. Pa onda mukom stečena reputacija pravoga doktora i prihvaćenost od sredine, plodovi višegodišnjeg rada koje je trebalo samo ubirati, solidno radno mjesto životne družice, raskošan stan s trostrukim sustavom grijanja i doživotnim stanarskim pravom, sve je to sada trebalo ostaviti i početi od nule. Doduše, ne bilo gdje nego u ustanovi koja se zove klinika, zavod, o čemu sam oduvijek sanjao.

U mojoj ustanovi nitko me nije ni pokušao odgovoriti od nauma da odem, a neki nisu ni krili da im je to drago. Kao da su jedva čekali na to. Iako ništa drugo nisam ni očekivao, nije mi bilo baš svejedno. Ipak sam tu ostavio svoje najbolje godine. Tješio sam se mišlju da sam svoje pošteno odradio, da sam dao od sebe sve najbolje što sam znao i umio, da nikome nisam naškodio, barem ne svjesno, niti ostao komu dužan, i nadao se da će tek kad odem shvatiti koga su imali u svojoj sredini. 

Zavod za dijabetes...
Brže nego što sam se tome i nadao našao sam se u novoj sredini, na novom radnom mjestu - Dijabetološkom odjelu Zavoda za dijabetes u Zagrebu. Nakon višegodišnje službe na poziciji broja jedan – na početnu, najnižu. Nije baš lako, ali očekivao sam to i prihvatio kao nešto što se mora, nastojeći što bolje i brže prilagoditi se novim okolnostima. Nasreću, nije bilo teško, jer je sve ono što sam do tada radio često bilo i teže i složenije.

Nova situacija donijela mi je i nove radne obveze. Tako sam već nakon nepuna tri mjeseca dobio priliku na velikom državnom stručnom skupu pred više stotina slušatelja prezentirati stručni rad kojega sam morao sam pripremiti. Za nekoga tko je tek došao iz male sredine, opterećen kompleksom provincije, nimalo jednostavo. Zadatak sam uspješno izvršio, kao i sve druge koji su potom slijedili. Uskoro je na red došao postdiplomski studij i nakon dvije godine obrana magisterija. Vjerojatno bi tako išlo i dalje prema doktoratu i koracima prema karijeri na fakultetu, kao što je to bilo kod većine kolega, ali je rat, iako u njemu nisam aktivno sudjelovao, u potpunosti neutralizirao takve ambicije. Činilo mi se nepoštenim baviti se takvim stvarima dok se toliki mladi ljudi, među kojima moji nećaci i brojni prijatelji svakodnevno na bojišnici izlažu smrtnoj pogibelji. Sve svoje vrijeme i energiju usmjerio sam na posao i skrb o bolesnicima, osobito prognanicima i izbjeglicama, kojih je iz dana u dan bilo sve više i više, i na taj način pokušavao barem malo umiriti osjećaj krivnje što i ja nisam među njima.
Kako bilo da bilo, ubrzo sam postao standardni član prve postave stručnog tima na Klinici. Kad bih radoznalim prijateljima morao odgovarati na pitanje kako sam uspio upasti nitko mi nije vjerovao da je bilo bez „veze“ i bez novaca. Zapravo, jedina „veza“ bio je moj školski kolega iz gimnazije i s faksa dr Miro Š., koji me je preporučio profesoru Mati G. prvom suradniku predstojnika Zavoda čuvenom profesoru Zdenku Š.

Nastavit će se....

• Prethodno
• Sljedeće