Dr. Ante Ljubičić: Eh, ta medicina...

Homo homini lupus

Na fakultetu te nauče tusuće stvari, ali ne i one najjednostsvnije koje te čekaju u stvarnom životu. Pa onda strepiš od trenutka kad ćeš se naći sam s pacijentom, kada ćeš sam morati donijeti odluku, napisati recept, sam ostati u dežurstvu, u hitnoj službi, sam dati injekciju, obraditi ranu, obaviti porođaj, napraviti epiziotomiju, zbrinuti ozlijeđenoga u prometnoj nesreći itd. Sve dobro znaš teoretski, sve si to radio pod kontrolom, ali što kad ostaneš sam? 

Onda se snalaziš kako znaš, gledaš kako to rade stariji, preuzimaš njihove sheme, praviš šalabahtere i nakon nekog vremena vidiš da si nekako preživio. Ostavljaju te u ambulanti s mnoštvom pacijenata, ubrzavaš tempo, hvataš rutinu, sve manje pregledavaš, a sve više pišeš, a onda otkriješ da ti je lakše pisati uputnicu nego gledati pacijenta. Da si sve više pisar, a sve manje doktor. Ne svojom voljom, nego za to što uvjeti tako diktiraju. I ubrzo dolaziš do toga da to nije prava medicina, niti ono što si želio, i da je jedini izlaz specijalizacija. I od toga časa to postaje jedina misao, jedina želja, jedini cilj, često nedohvatljiv, zbog kojega bi neki i dušu vragu dali. Da sam samo mogao naslutiti što me čeka u vezi s tim, da ću zbog toga biti okrznut ružnom objedom, vjerojatno bih unaprijed odustao. Da ne ostane tajanstveno, evo što je i kako je bilo.

Kada je konačno raspisan natječaj za specijalizaciju, prijavio sam se i ne pomišljajući da bi s time moglo biti ikakvih problema. Prema dotadašnjoj praksi jedini kriterij pri izboru kandidata bilo je vrijeme dolaska u Kuću, odnosno datum zapošljenja, a po tome sam upravo ja bio na redu. Međutim, uskoro su do mene počele dopirati zakulisne priče kako se javio i kolega Ante V. i kako je on u prednosti, iako je došao nakon mene nešto manje od godinu dana. Bio je to jedan od onih "popularnih" kolega koji se znao dobro pobrinuti za svoj PR, ne birajući načine da sebe prikaže u najboljem svjetlu, a da drugoga, ovom prilikom mene, isto tako ocrni. Naravno, ništa to nije bilo javno, nego poskrivečki, u kuloarima preko mreže prijatelja koji su mu držali stranu. Najteže mi je bilo kad sam doznao da me ocrnjuju kao denuncijanta koji njega, dobra čovjeka i pravoga Hrvata, prokazuje kao državnog neprijatelja, što je, naravno, bilo najobičnija i podla laž.

Nisam moga prijeći preko toga, ali kako se braniti od glasina? Popustiti, povući se, odustati i šutjeti, moglo bi značiti priznanje optužbi. Odlučio sam braniti se, boriti. Na prvom zboru radnih ljudi, tako se to tada zvalo, iako sam bio prilično sramežljiv i bježao od javnih istupa, prikupio sam svu svoju hrabrost i pozvao svoga protukandidata na javni dijalog. Zatražio sam od njega da iznese javno sve što ima protiv mene, ako ima. Naravno, on nije imao ništa, samo je uzrujano tražio da ga ostavim na miru, jer on, kao, s time nema veze. Ali sam za to ja njemu, pred svima, rekao sve što sam imao reći i ponudio da se javno provjere svi relevantni podatci o nama obojici: o vremenu dolaska u Kuću, o dužini studiranja, o prosjeku ocjena tijekom studija i svi drugi, te da se na temelju njih izabere onaj koji je bolji. Izrazio sam i žaljenje što je do svega toga došlo i da bih sigurno, da mi se kolegijalno obratio, s obzirom na to da je bio stariji od mene, bio spreman i prepustiti mu prednost. 

Bila je to prva pobjeda u mojoj karijeri, ali više gorka nego slatka. Ja sam otišao na specijalizaciju, a on uskoro odselio u Zagreb i nismo se sretali sljedećih dvadesetak godina. Ta mi je epizoda ostala dugo u sjećanju kao jedna od najmučnijih u životu, a on kao osoba koja me je najjače povrijedila. Nakon dugo vremena sreli smo se na Savskom nasipu, oči u oči. Ništa se kod mene nije bilo promijenilo, sjećanje je još uvijek bilo živo, uz isti onaj osjećaj gorčine kao i onda kad se sve to događalo. Što učiniti? Okrenuti glavu na drugu stranu i proći, ili...? 

Kratka uobičajena razmjena informacija o poslu, zdravlju, obiteljima, i svatko na svoju stranu. Nikad se više nismo sreli. Godinu dana iza toga susreta čuo sam da je imao ponovljeni infarkt od kojega se nije oporavio. Kako je sve to jadno i tužno!

Čovjek snuje...

- Ti stalno umanjuješ svoje zasluge - bezbroj puta me ukorila moja Jedina i najpametnija i isto toliko mi puta podigla tlak do crvenog.

Znao sam da u neku ruku ima pravo, jer ljudi često u skromnosti ne prepoznaju vrlinu nego, dapače, slabost, manu. Kad im daješ nešto neuvjetovano, besplatno, najčešće im se čini da je to bezvrijedno pa zaboravljaju i na najobičnije: Hvala. Unatoč tomu uvijek sam se trudio činiti najbolje što sam znao i mogao, neovisno o tome radilo se o kakvu moćniku ili bokcu, ne očekujući niti tražeći ništa zauzvrat. Niti sam razmišljao o tome kako dohvatiti neko bolje mjesto u društvu, u radnom okruženju, bolju plaću ili što drugo. 

Bio sam uvjeren da je dovoljno ono: „Drži se svoga posla, budi marljiv, korektan, odgovoran, čini dobro ako možeš pa će ti se sve to, prije ili kasnije, dobrim vratiti“. Ujedno mi je to bilo nekako i najlakše i najjednostavnije. Ne znam otkud to: valjda nešto dobiješ u obitelji, nešto ostane od svih onih priča oko kućnog ognjišta, ponešto uhvatiš i u školi, nešto u crkvi, ali najviše od učiteljice koja se zove život. Kasnije to dolazi i uz druženje s velikanima misli i duha poput Hugoa, Dostojevskog, Augustina, Woytile, Ratzyngera i drugih i postaje to čvršće i stabilnije što je više iskušenja. 

Uvijek mi je bilo jasno da je to utopija, idealizam, ali jednostavno niti sam znao, niti htio, a niti mogao drukčije. Ovo je bilo tako prirodno i potpuno u skladu s mojim poimanjem stvari - etike, estetike, smisla života i filozofije. U isto vrijeme bilo sam posve uvjeren da bi odustajanje od svega ovoga neminovno vodilo u posve suprotno – u ono što danas vidimo na svakom koraku: u spletkarenja, podvale, klevete, laži i manipulacije kao osnovu taktike za ostvarenje ciljeva, u nesmiljenu borbu za neko malo bolje mjesto u hranidbenom lancu u kojoj pravila vrijede samo za slabe i naivne. Uz ostalo, zbog čega mi je sve to bilo posve neprihvatljivo, činilo mi se i isuviše kompliciranim. A i da za to jednostavno nemam onog neophodnog urođenog dara, pa čemu onda uzalud trošiti svoje vrijeme. Za divno čudo ispalo je da i unatoč takvom „naivnom“ pristupu, nije nemoguće „preživjeti“. I ne samo preživjeti nego i ostati svoj, dosljedan svojim vrijednostima, nazorima, načelima. 

Kroz cijeli svoj radni vijek, osobito tijekom specijalizacije i nakon nje, ništa drugo me nije zanimalo osim struke. Bio sam pravi zanesenjak. Sve drugo osim rada s bolesnicima i učenja doživljavao sam kao gubitak vremena. Najveći izazov bio mi je primjenjivati u praksi naučene suvremene smjernice u dijagnostici i liječenju što u maloj provincijskoj ustanovi kakva je bila DZ Duvno nije bilo lako. Vidio sam mogućnosti unaprijeđenja našega rada i stručne afirmacije, ali nažalost, kako sam u tomu najčešće bio posve usamljen, od svega toga nije moglo bilo ništa. Ne samo da nisam imao podršku, nego sam nailazio na opstrukciju sa svih strana. Nije to bilo zbog neke posebno loše namjere ili zlobe, jednostavno takva je bila sredina. Ono što sam zagovarao tražilo je ozbiljniji pristup, više truda, stege i odricanja, na što ljudi nisu bili spremni. Više im je odgovarala laganica i ležernost. Preostao mi je samo individualni rad i potpuna okrenutost bolesnicima. To je s vremenom prepoznato i uskoro sam postao onaj kome se vjeruje i koga se traži. 

U svemu tome i sad mi je malo čudno kako to da nisam imao podršku u struci, da bi mi istovremeno nudili druge prednosti koje niti sam želio niti su me zanimale. Najprije su me ugurali na mjesto predsjednika radničkog savjeta, pa na ravnateljsko mjesto u dva navrata, dali godišnju općinsku nagradu. Nudili su mi primarijat, što sam odbio, jer sam smatrao da sam premlad i da ga još nisam zaslužio, i pokušavali nagovoriti da prihvatim neke visoke političke funkcije, od kojih sam se, hvala Bogu, uspješno spasio. Sve mi je to pomoglo da ostanem čvrsto na svom vlastitom putu i da se bavim onime što sam smatrao najvažnijim u životu – svojim poslom i brigom o obitelji. 

Ovo, možda, izgleda malo neuvjerljivo pa ću samo ukratko opisati kako je to bilo s izborom za ravnatelja DZ Duvno. Bilo je to nakon povratka sa specijalizacije - gotovo jednoglasno i uz suglasnost svih nadležnih struktura u Općini. Među 150 djelatnika, od kojih 20 – 30 liječnika, s ambicijama neusporedivo većim od mojih, ni meni nije bilo jasno kako je bilo moguće da baš meni dopadne ta uloga. A možda je upravo to što nisam imao nikakav poseban interes za tu ulogu, niti sam, za razliku od ostalih što poduzimao kako bih uvećao svoje izglede, i bilo ključ uspjeha. U sredini poprilično podijeljenoj po svim osnovama – nacionalnoj, vjerskoj, ideološkoj, i dobrano posvađanoj, u dva navrata ispao sam kao svima prihvatljiv izbor. Vjerojatno mi je najviše pripomoglo to što je moj stručni rad i odnos kako prema pacijentima tako i kolegama bio prepoznat kao korektan, a zasigurno ništa manje i dobar glas koji je ostao iza moga oca koji je proveo neko vrijeme tijekom i neposredno nakon rata na tim prostorima. 

Procjenjujuću da je stanje u Kući isuviše složeno a mogućnosti djelovanja vrlo ograničene, pristao sam nerado, i to samo stoga jer sam jedini mogao isključiti drugoga kondidata koji je bio neprihvatljiv zbog svojih ekstremnih stajališta po ideološkoj i vjerskoj osnovi. Prihvatio sam ulogu uz uvjet korektne suradnje i podrške ključnih suradnika. Ne ostavljajući svoj osnovni posao, svojski sam se trudio kako bih korektno obavljao preuzete dužnosti. Međutim, kako je nažalost, obećana podrška izostala, i to od najbližih suradnika, pa i onih koji su slovili za prijatelje, bilo je jasno da ostajanje u toj ulozi nema smisla. Bez ozbiljnijeg raščišćavanja stanja i ozbiljnijih rezova dalje se nije moglo. To, pak, nisam niti htio niti želio, jer sam znao da bih time samo zagorčao sebi život a ništa ne bih postigao. Bilo je to vrijeme socijalizma, bolkje rečeno totalitarnog sustava, kada je ozbiljnije odluke trebalo usklađivati s političkim vlastima, na što nisam bio spreman. Odstupio sam po svojoj vlastitoj volji posvećujući se dalje samo svojim bolesnicima. 

Nije to bilo ni jednostavno ni lako. Bilo je i dramatičnih situacija, kojima je vrijeme poništilo svako značanje i zanimljivost pa i potrebu za spominjanjem. Neke danas izgledaju pomalo smiješno poput onih kad sam dopustio da se djelatnicima posluži menu sa svinjskim mesom, ili druge prigode za veliki petak riba, što je bilo prvi put u povijesti Doma zdravlja. Izazvalo je to pravu konsternaciju u dijelu kolektiva i ozbiljne pritužbe prema tadašnjim vlastima. Sve je ostalo na „drugarskoj“ kritici i usmenoj opomeni. Možda je upravo to bilo ono najvažnije što sam kao ravnatelj učinio. 

Ipak, ne mogu ne spomenuti jednu ozbiljniju situaciju u kojoj se moj načelni stav o nužnosti jednakog odnosa prema svima pokazao jedino ispravnim i providnosnim. Raspravljali smo o tome kako popraviti disciplinu u kolektivu koja je bila poprilično popustila. Moji suradnici su mi savjetovali da za primjer poduzmemo najstrože mjere prema djevojci koja je svaki dan kasnila na posao i odlazila kad je htjela. Činila je ona to na neki način teatralno kao da je htjela pokazati da se ne boji nikoga i da joj posao ne znači ništa. Nisam pristao na to, jer sam smatrao da se ponajprije treba pozabaviti poremećenim odnosima među najodgovornijima u kolektivu, osobito liječnicima i njihovim stalnim konfliktima koji su se negativno odražavali na naš osnovni posao brige o bolesnicima, odnosno da problemima treba prići sustavno i početi ih rješavati od najkrupnijih do najmanjih. Samo dan dva nakon što sam odbio za nju poduzeti disciplinske mjere, djevojka je nađena obješena u podrumu roditeljske kuće u susjedstvu Doma zdravlja. Istražni organi potvrdili su da je bila riječ o samoubojstvu. Tko bi uvjerio njene roditelje, pa i cijelu javnost, da to nije bila posljedica kazne? Jadnica, očito je, patila od neprepoznate psihičke bolesti.

Kad perilica crkne

Bilo je to u vrijeme kad su nam djeca bila malena i kada je pelene i drugo rublje trebalo prati svakodnevno. Možete zamisliti kako je bilo kad nam je crkla perilica a majstora ni od korova. Više od mjesec dana. Nije tada bilo jednokratnih pelena kao danas, pa je sve trebalo prati ručno. A kvar je bio u tome što je perilica samo propuštala vodu, bez pranja. Kako je dolazila tako je odlazila.

Kada se majstor konačno pojavio nije mu trebalo puno da ukloni kvar. Međutim isto se ponovilo već nakon desetak dana. Opet čekanje, opet hrpe prljavog rublja i ručno pranje. Pri drugom dolasku majstora htio sam vidjeti o čemu se radi, mada on nije bio oduševljen što se vrtim oko njega. Zapazio sam da je cijeli kvar u tome što je jedna tanka plastična cjevčica spala sa metalnog nastavka. 

Već naslućujete: isti kvar ponovio se uskoro i ja sam sam pristupio poslu, iako se moja Jedina tomu protivila. 

- Samo ćeš pokvariti stvar- govorila je, ali ja nisam odustajao. Skinuo sam stražnju stijenku perilice i vidio da spomenuta plastična cjevčica opet nije na svom mjestu. Nataknuo sam je na metalni nastavak i aktivirao stroj. Na moju veliku radost i za divno čudo radila je normalno. 

Nakon te prve majstorske intervencije isti sam kvar koji je, izgleda, dosta čest (kao da je programiran) uspješno otklonio više puta. Ne samo kod nas nego i kod susjeda i kolega. Susjed Tomislav D., zvani Toša, pedantan i ozbiljan gospodin, nakon što mi je teška srca dopustio da pristupim njegovoj perilici, nije mogao k sebi doći od čuđenja kad je vidio da je proradila. Isto se dogodilo i kod ravnatelja DZ koji je imao najmoderniji talijanski stroj (strojevi su, izgleda, iznutra isti bez obzira na marku, kao i ljudi), a njegova žena, kolegica po struci, nazvala je opisani kvar po mome imenu.

Majstor

Kod današnjih automobila ne možeš sam ni lampicu promijeniti, jer je nemoguće doći do nje; za najmanju sitnicu moraš u servis. Nekada je bilo drukčije. Ako si se htio malo potruditi i naučiti neke osnovne stvari, mogao si i sam ponešto napraviti. A i život te jednostavno prisili da se malo potrudiš. Tako sam i ja naučio da najprije treba očistiti svijećice ako motor neće upaliti. Pa onda provjeriti akumulator, pa kablove, razvodnu kapu itd. Takve i slične „sitnice“ pomogle su mi više puta da sam riješim problem i izbjegnom ono bespomoćno čekanje na putu, katkad i u najgorim vremenskim uvjetima. 

Možda najveća intervencija s kojom se običnom hvalim je ona kad sam ostao u kvaru usred mitske Vran planine. S prijateljem Petrom Milošom išli smo na Blidinjsko jezero na izlet. Iako je cesta bila makadamska i prilično grbava i razrovana, Petar je jurio kao da je na autocesti. Ja sam ga pratio jednako brzo u svom vremešnom Renaultu devetki kako ga ne bih izgubio iz vida. U jednom trenutku motor je počeo „trokirati“, odnosno nepravilno raditi, i ubrzo se ugasio. U autu smo bili samo moja Jedina. Pokušao sam nazvati Petra, ali ga zbog slabog signala nisam mogao dobiti. 

Podigao sam poklopac motora, zatim pogledao još malo dublje i malo pažljivije, i otkrio da jedna gumena ili plastična cjevčica slobodno visi. Bilo je slično kao kod onog kvara na perilici. Nisam znao čemu služi, ali sam potražio mjesto gdje bi se ona mogla pripojiti. I našao sam jedan takav metalni nastavak kojemu je, kako se činilo, nešto nedostajalo. Slobodna cijevčica je savršeno odgovarala ovom nastavku. Vratio sam sve dijelove na svoje mjesto, okrenuo kontaktni ključ i, za divno čudo, motor je proradio. Nisam se mislio više hvaliti, ali kao vidite, već je postalo navika i ne mogu bez toga. 

I još samo jedna epizoda kako sam spasio dragog kolegu pa završavam s hvastanjem. Vozili smo se autom u Prisoje. Malo ispod planinskog prijevoja Privale naišli smo na kolegu s posla doktora Vinka K. s kojim nisam govorio već nekih mjesec dana. Stajao je bespomoćno prekriženih ruku pored automobila s podignutim poklopcem motora. Kolega je koji tjedan dana prije ovog susreta bio malo neugodan prema mojoj Jedinoj; kada mu je na poslu prenijela službenu poruku, grubo joj je odbrusio i „poslao“ tamo gdje se nikoga ne šalje ako ga imalo poštujemo. Iako nisam bio ljut na njega, jer sam znao da je to njegov uobičajeni način komunikacije, da nije imao namjeru uvrijediti, morao sam mu reći da to nije u redu i da se tako ne postupa prema dami, osobito ako je to još žena prijatelja. Dakle, stanemo mi kod njega i ja ga ozbiljnim glasom upitam:

• Prethodno
• Sljedeće