Ante Bukovac: S puta kroz Hercegovinu
...Granicu prelazimo u Vinjanima Donjim. I s jedne i s druge strane samo mahanje rukom i pozdrav: „Sretno“. “Granice su da se pređu“, slušamo sa CD-a fra Šimuna Šite Ćorića. Ova granica siječe živo hrvatsko tkivo. Koliko je samo mladih života u Domovinskom ratu izgubljeno u nadi da te granice više neće biti? Koliko razočarenja? U Sovićima Pero je malo odrijemao, pa smo se sačekali u Grudama. Ksenija je htjela posjetiti trgovački centar, ali to nisam ozbiljno shvatio. Možda se malo i naljutila...
Gdje je put ka sreći?
Malo smo ljuti na njega i žalosni jer nam se čini da nas ne razumije najbolje. I da je bez pravog razloga zaustavio onaj proces. Ali ove poruke koje je sa svoga balkona u "Vječnom gradu" uputio Urbi et orbi toliko su lijepe i poticajne da ih moramo ovdje podijeliti sa svima. A govori o životu kao najvećem pothvatu i najvećoj vrijednosti kojega "...samo ti možeš spriječiti da ne uspije... I ...da biti sretan nije imati nebo bez oluje, put bez nesreća, posao bez truda, vezu bez razočaranja..."
Laudato: "Progledaj srcem"
Ovih smo dana bili svjedoci dviju velikih manifestacija, po mnogočemu različitih pa i oprečnih, s kojih su odaslane poruke mira, tolerancije i ljubavi (doduše zamišljene na ponešto drugačije načine), i koje su prošle u najboljem redu i miru bez i najmanje potrebe za djelovanjem čuvara reda. Prva je bila „Parada ponosa“ LGBT + zajednice, a druga koncert duhovne glazbe na maksimirskom stadionu u Zagrebu pod nazivom „Progledaj srcem“. Na prvom je bilo oko 5.000 (pet tisuća) sudionika, a na ovom drugom (na stadionu Maksimir) preko 50.000 (pedeset tisuća) vjernika. Prekrasno, Hrvatska je zemlja demokracije. Neka tako bude. Ipak, dr. Jure Burić se opravdano pita, a i mi skupa s njim, zašto se „ za ovo prvo nađe mjesta na HRT- bezbroj puta dnevno, a o ovom drugom niti jedne jedine riječi?!“ Ovdje također možete vidjeti (ali samo ako imate dobar želudac) kako to izgleda s motrišta onih drugih...
Uz Dan pobjede i domovinske zahvalnosti...
"...Nakon rata dugo nisam mogao ni jednu himnu odslušati a da se ne zakotrlja suza. Došlo je vrijeme kad je to sve teže itko razumio. Jedino me moj prijatelj Tarzicije uvjeravao da sam naročito blagoslovljen čovjek, da me je Bog blagoslovio čudesnim darom suza. S lakoćom sam mu povjerovao. Tako mi je bilo lakše nositi svoju sad već evidentnu blagoslovljenost..." Iz zapisa Ante Damjanovića, branitelja, hrvatskog Hemingweya, povodom 27. obljetnice Oluje i Dana pobjede, koja nas je nakon pet godina kalvarije i okupacije velikog dijela Domovine te progona preko 200 000 i ubojstava više od 1000 nedužnih civila samo zato što su Hrvati, „učinila slobodnima, ponosnima i sretnima“.