Vinko Nikolić: Poslidnja večera
Foto: glashrvatske
„U peton danu, u peton misecu godine četrdesetpete, u Zagrebu, glavnon gradu, blagova san poslidnju večeru sa mojon materon. U Zagrebu, to kanda je u Šibeniku: di mater je moja, tamo i Grad je moj, mi smo svuda po šibensku divanili, tako smo jedno drugon nikako bliži bili: tu rič san s nježinin mlikon popija...“ Ovo su riječi iz prvoga stiha poeme Poslidnja večera hrvatskoga pjesnika Vinka Nikolića koju mi je poslao prijatelj dr. Zdravko. Nisam je mogao zadržati samo za sebe, niti zaustaviti suzu. Kao što, vjerojatno, nećete ni vi. I sve što bi se ovdje moglo dodati bilo bi suvišno i trivijalno. Za to samo: Čitajte i ne skrivajte suze.
Glas savjesti - što je to?
U Hrvatskoj je očito savjest podcijenjena i u društvenom i političkom životu postaje puka formalnost. Još uvijek zarobljeni određenim ideologijama, prioritetom postavljamo stranačku stegu i uskogrudne društveno-političke interese te se tako u jednom demokratskom društvu žrtvuje ono što je vrhunski cilj svake demokracije, a to je sloboda čovjeka. Ta činjenica mora zabrinjavati svakoga komu je stalo do toga da se hrvatsko društvo demokratski razvija i oslobađa jednoumnih robovanja...Pravo na priziv savjesti zajamčeno je Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom, a potvrđeno je, u više navrata, i u praksi Europskoga suda za ljudska prava. Države imaju obvezu poštivati pravo na priziv savjesti svakoga pojedinca, kako kroz odgovarajuće zakonodavstvo tako i kroz oblikovanje politika koje moraju poticati slobodu očitovanja savjesti...
Stier: Klijentelizam, populizam ...
Pred oko 5000 tisuća izaslanika okupilo se na XVIII. Općem izvještajnom saboru HDZ-a u Košarkaškom centru Dražen Petrović. Jedan od nastupa koji će se zasigurno dugo pamtiti i analizirati, i vjerojatno neće biti samo jedan od brojnih, bio je onaj Davora Ive Stiera.
Hrvati koji su mijenjali svijet
Foto: Zračni brod Davida Schvarza poletio je 3. studenoga 1897 na uzletištu u Tempelhofu kraj Berlina
Mali smo narod, ni četvrtina neke od velikih svjetskih metropola, ali ono što smo dali svijetu nikako nije malo ni beznačajno. I sada kad smo opet tamo gdje smo uvijek pripadali, još od Branimirova vremena, budimo dostojni svojih slavnih predaka. Zaboravimo svoje svađe i podjele i učinimo to mudro, misleći kako sačuvati sve ono što je vrijedno u našoj baštini, svoje vrijednosti kojih se ne smijemo odreći. Učinimo to ponosno, nikako ne puzeći pred moćnicima, kako je to govorio naš pokojni kardinal Franjo Kuharić. Jer, koliko god Europa treba nama, možda još više mi trebamo njoj.