Petar Zrinski: Oproštajno pismo
Dana 29. travnja. 1671. u Bečkom Novom Mjestu ban Petar Zrinski je oko oko 19 sati napisao pismo svojoj ženi Katarini i kćerki Veroniki s naslovom “Moje drago srce”. Sutradan je ban Petar Zrinski pogubljen zajedno s Katarininim bratom Franom Krstom Frankopanom (*).
Ususret parlamentarnim izborima
(...) Za vođenje ozbiljne politike desno-suverenističkoj opciji nedvojbeno treba kvalitetniji PR i politički marketing. Potrebno je okupljanje oko ideje suverene države, a međusobna neslaganja, odbojnosti i taštine treba ostaviti po strani. Pseudomesijanski poremećaj potrebno je liječiti: ne mogu svi biti vođe niti su za tu poziciju rođeni. Potrebno je osuvremenjivanje političkog narativa koji mora uzeti u obzir aktualna kretanja u Europi i svijetu. Potrebno je i učiti na pogrješkama iz prošlosti i ne dopustiti da ponovno dođe do rascjepa(...) Iz pera jednog od naših ponajboljih političkih analitičara D. Dijanovića. Tekstovi koji slijede mogli bi nam pomoći da se lakše snađemo u ovim našim često vrlo složenim društvenim prilikama u godini parlamentarnih izbora koji bi mogli biti od sudbinskog značenja.
Mato Marčinko: Smrt je čekala u Bleiburgu
U ove svibanjske dane kada se obilježava završetak Drugoga svjetskog rata, pobjeda nad fašizmom i Dan Europe (9. svibnja), Hrvati se sijećaju najveće tragedije u svojoj povjesti – Bleiburga i Križnih puteva. Kako u svojoj knjizi Sudbonosci piše Josip Jović, za Vinka Nikolića,koji je preživio te teške dane, to je tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila jednu mladu državu, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo, na nestanak u tuđim zemljama bez traga. Ovdje donosimo nekoliko dijelova poeme Smrt je čekala u Bleiburgu Mate Marčinka, još jednog preživjelog stradalnika sa Bleiburške Kalvarije, koji je tada imao dvadeset godina.
Dr. Matija Rimac: Olakšati patnju umirućih
Matija Rimac
Dr. Matija Rimac specijalistica je hitne medicine i jedina u Hrvatskoj master palijativne skrbi. Među prvima je koja se tim područjem medicine počela baviti još 1995. godine, a i danas volontira. (...) "Moja obitelj je jako ponosna na mene i kažu kako radim na jako važnim stvarima. Svi smo putu prema odlasku, ovdje smo privremeno, a posebno je teško biti toga svjestan kad ulazite u nečiji dom. Svi su moji pacijenti umirući i svjesni da im nije preostalo puno vremena. Kako se nosim s tim teretom? U početku mi je bilo jako teško, ali nastojite pomoći tom čovjeku i njegovoj obitelji. Fokusirate se na tu pomoć, ali i naučite puno o ljudima. Imamo i supervizore s kojima razgovaramo o svemu. Nikad nije lagano suočiti se s čovjekom koji je na odlasku, no treba biti svjestan da je naša zadaća u tome pomoći mu da ode dostojanstveno i bez boli"- objasnila je dr. Rimac.