Ovo je Hrvatska
...I komu vjerovati, koga slušati, slijediti? Jedne, druge, treće? Svi lijepo pričaju, svi se kunu da rade za opće dobro, u općem interesu. Ali treba biti doista slijep pa ne vidjeti da je malo prečesto iza svega toga tek obmana, nedosljednost, prijetvornost. Pa i prijezir, bahatost. Od vjerodostojnosti malo pa ništa. A imali su prilike, nisu ih iskoristili. Osim za svoje sebične ciljeve i interese. Koje obično dobro skrivaju. Osobito prije izbora. Za to ne možemo ne upitati se: Kamo ideš Hrvatska? Quo vadis? Ima li izlaza? Ima li nam spasa?... O svemu što je ovdje tek natuknuto možete se pobliže informirati u izabranim tekstovima naših ponajboljih autora koji slijede (koje najčešće ne možete naći vodećim medijima) i dobiti cjelovitiju sliku Hrvatske danas.
Opširnije:Quo vadis, Hrvatska?
...Humanizam koji isključuje Boga nehumani je humanizam. I komunizam se pozivao na humanizam, a znamo kako je to izgledalo. U našemu društvu trebamo ponovno uprisutniti Boga. To mi se čini prvotna potreba: da u našemu životu Bog bude ponovno prisutan, da ne živimo kao da smo neovisni, ovlašteni izmišljati što su sloboda i život ...Uz ove misli velikog pape emeritusa J. Ratzingera ovdje donosimo nekoliko lijepih priloga koji potiču na razmišljanje o životu i koji bi mogli biti ohrabrujući, a koje nam šalju naši dragi prijatelji.
Opširnije:Od prijatelja: Nada nikad ne umire
Buško jezero - pogled prema Kamešnici
Zanimljivo je to: kad razmišljamo o događajima iz svoga života, o svemu što nam je nekada bilo toliko važno, zbog čega smo strepili i strahovali, radovali se ili žalostili, o čemu smo maštali, nadali se, pravili velike planove, kad jednom sve to prođe u nepovrat, s neke vremenske distance sve nam postane nekako manje važno, obično, katkad banalno, pa i smiješno. Kao da se radilo o nekom drugom, a ne o nama, o nekom znancu, prijatelju,strancu. Sjećamo se detalja, svega što je bilo, ali kao da to više nema veze s nama. Uspjevamo oživjeti slike i događaje, ali kao kroz koprenu, i čudimo se što nas je to toliko radovalo i ljutilo, zbog čega smo se brinuli i strahovali.(Iz proslova autorovih zapisa; moglo bi biti zanimljivo za sve one koji baštine iskustvo odrastanja u kršnom zavičaju, a možda i za ponekog od mladih koji su odrastali uz nostalgične priče roditelja o jednom zauvijek prohujalom vremenu i ostavljenom prostoru o kojemu bi željeli nešto više doznati).
Iz zapisa: Bilo pa prošlo - uspomene
Opširnije:Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva
...O kosidbi i raznim zgodama u vezi s njom redovito se pričalo u svim prilikama kada bi se ljudi našli zajedno. Najviše ljeti nakon povratka iz polja dok bi se odmarali i pretresali što se zbivalo proteklog dana. A i za vrijeme dugih zimskih sijela. Znalo se tko je dobar kosac, tko je najbolji, najbrži, tko ima dobru kosu, tko zna dobro poklepati i naoštriti, čiji je otkos najbolji, mah najširi, iza koga najviše „raste“ (tko slabo kosi) itd. Za momke je to značilo i bolje izglede kod djevojaka...(Bilo pa prošlo - uspomene, Ante Bukovac: za one kojima je to bila ljetna zanimacija da se malo podsjete, za one druge, ako ih to zanima, da nešto doznaju.)
Opširnije:Kosci kose...
