Mato Marčinko: Smrt je čekala u Bleiburgu
U ove svibanjske dane kada se obilježava završetak Drugoga svjetskog rata, pobjeda nad fašizmom i Dan Europe (9. svibnja), Hrvati se sijećaju najveće tragedije u svojoj povjesti – Bleiburga i Križnih puteva. Kako u svojoj knjizi Sudbonosci piše Josip Jović, za Vinka Nikolića,koji je preživio te teške dane, to je tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila jednu mladu državu, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo, na nestanak u tuđim zemljama bez traga. Ovdje donosimo nekoliko dijelova poeme Smrt je čekala u Bleiburgu Mate Marčinka, još jednog preživjelog stradalnika sa Bleiburške Kalvarije, koji je tada imao dvadeset godina.
Oko jedne hiže
Oko ove hiže ptići već dugo ne lete. Ostavljena, usamljena čezne za njima. Kao i oni za njom. Ova i još nekoliko fotkica u nastavku, koje je poslao netjak Jakov iz Prisoja ne trebaju nikakav komentar, one sve govore same za sebe. U dodatku su i poveznice koje će vas ako to poželite odvesti na tekst o spomenutom mjestu i na čudesne fotografije pospremljene na web stranicama Karmela sv. Ilije koje otkrivaju nevjerojatne kreacije nastale u srazu prirodnih elemenata - vode, bure i negativnih Celziusa na obalama Buškoga jezera.
Fra Didak Buntić – hercegovački Mojsije
Ako spasiš samo jedan život spasio si čitav svijet. A fra Didak Buntić, hercegovački Mojsije, sa svojom braćom franjevcima, najzaslužniji je za spas od sigurne smrti od gladi oko 17.000 djece...Plodna Slavonija otvorila je svoje široko srce...Evo kako je to opisao fra Marinko Šakota u Našim ognjištima. (U povodu stote obljetnice preminuća najvećeg sina Hercegovine 3. veljače 1922.)
U potrazi za smislom
Biti čovjek znači već biti iznad sebe sama. Bit ljudske egzistencije leži u transcedenciji sama sebe, rekao bih. Biti čovjek znači uvijek biti usmjeren i okrenut prema nečemu ili nekomu, predano se posvetiti svojem djelu, čovjeku koga se voli ili Bogu komu se služi. Takva samotranscedencija razbija okvire svih slika o čovjeku koje u smislu monadologizma pokazuju čovjeka kao biće ne nadilazi samo sebe u potrazi za smislom i vrednotama i kao takvo je orjentirano prema svijetu, nego se interesira isključivo za sebe kako bi se održalo odnosno ponovno uspostavilo homeostazu.