Uz Dan pobjede i domovinske zahvalnosti...

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Subota, 06 Kolovoz 2022 Napisao/la Administrator

Oluja

"...Nakon rata dugo nisam mogao ni jednu himnu odslušati a da se ne zakotrlja suza. Došlo je vrijeme kad je to sve teže itko razumio. Jedino me moj prijatelj Tarzicije uvjeravao da sam naročito blagoslovljen čovjek, da me je Bog blagoslovio čudesnim darom suza. S lakoćom sam mu povjerovao. Tako mi je bilo lakše nositi svoju sad već evidentnu blagoslovljenost..." Iz zapisa Ante Damjanovića, branitelja, hrvatskog Hemingweya, povodom 27. obljetnice Oluje i Dana pobjede, koja nas je nakon pet godina kalvarije i okupacije velikog dijela Domovine te progona preko 200 000 i ubojstava više od 1000 nedužnih civila samo zato što su Hrvati, „učinila slobodnima, ponosnima i sretnima“.

Teško je normalnom umu shvatiti kako je to moguće da se opet moramo braniti od gnusnih optužbi za zločine i genocidnost od te iste strane koja nam je pruzročila toliko zla, kao i od nemale kohorte domaćih jadnika i izdajnika. Za one koji su skloni zboravu i koji se daju indoktrinirati sustavnim lažima i manipulacijama, osobito za mlade nesklone većim naporima  i provjerama serviranih informacija, kratak izbor relevantnih tekstova i podsjetnik na ta povijesna zbivanja.

Ante Damjanović: ZAPIS STAROG PLAČIMAČKA

Suza, nezaustavljiva suza, koja krene iz srca, iz dubine duše, je ono što što me odredjivalo prema Hrvatskoj. Kasnih devedesetih bila je to suza nade. Početkom rata bila je to najčešće suza pravičnog gnjeva i nemoći. Balvani na cesti, Plitvice, Pakrac, prvi poginuli, tenkovi za Vukovar koje Srbi zasipaju cvijećem, strašni pokolji po Banovini, Slavoniji, posvuda. Vukovar, vukovarska bolnca i vukovarske kolone smrti, klaonica na Ovčari, Kata Šoljić, granate na dubrovačke zidine… Strašna nemoć. I suze bespomoći. Suze u potocima. 

Bljesak je opet velika suza nade. Oluja – to su potoci sreće. Iz tri pravca, s Dinare, s Mikurlije, spuštamo se k Peručkom jezeru, na cestu Sinj – Knin. Nizbrdica. Nisko, trnovito raslinje nam omogućava da vidimo jedni druge, kako se primičemo točki spajanja. Grudi se nadimlju, ispunjeni, kotrljamo se sa suzama kamenjarom. Nitko ne pušta glasa. Nitko ne briše suze. Suze ponosa i pravde pomiješane su sa znojem i teku u potocima. Okupljamo se ipak u suzdržanoj, odgodjenoj eksploziji radosti. Još procesuiramo zaboravljenu raskošnost osjećaja slobode. Ta eksplozija dogodit će se u Vrlici, na Balečkom mostu.

Zauvijek će mi biti žao što nisam bio dio mimohoda na trgu Bana Jelačića. Kako li se tek tamo plakalo, kako su tek tamo u potocima tekle suze radosnice! Kakav je to, zasigurno, veličanstven osjećaj bio?! Kakva oda radosti! Koliko uzajamne srećeI Tek dijelom sam taj neprežaljeni izostanak kompenzirao dočekom generala Gotovine i Markača. Tamo sam si baš dao maha.
Nakon rata dugo nisam mogao ni jednu himnu odslušati a da se ne zakotrlja suza. Došlo je vrijeme kad je to sve teže itko razumio. Jedino me moj prijatelj Tarzicije uvjeravao da sam naročito blagoslovljen čovjek, da me je Bog blagoslovio čudesnim darom suza. S lakoćom sam mu povjerovao. Tako mi je bilo lakše bilo nositi svoju sad već evidentnu blagoslovljenost.
Suze su s vremenom ipak usahle. Čak i kada su se dogadjale neke kardinalne smrti onih koji su mi darovali život ili kada su se događale teške nesreće onima od kojih zavisi moj život. Suze su očito kao rijeke ponornice. Pojavljuju se i mjestimice nestaju. Suze radosnice lakše nestaju. Suze gnjeva i bespomoći su postojanije i trajnije. I peku. 

Stanujem u ulici Laurenta Metrala Pierrea, sjajnog čovjeka, francuskog dragovoljca, moćnog hrvatskog vojnika koji je želio živjeti u Hrvatskoj. Ponosnoj i čestitoj Hrvatskoj. Njegova smrt ali sve druge brojne smrti imaju smisla samo u ponosnoj i čestitoj Hrvatskoj. Zbog toga smo išli u rat. Zbog toga smo bili spremni ginuti. Takvu Hrvatsku, iz naših snovidjenja, dali smo ovom narodu i njegovoj vlasti. Hrvatska vlast može biti bolja ili gora, hrvatski narod može pogriješiti u izboru, ali hrvatska vlast mora misliti čestitu i ponosnu Hrvatsku. Hrvatska vlast i država ne smije biti sitničava i prizemna. Hrvatska vlast nema pravo skrnaviti svetost snova i sliku koju smo u svojim srcima nosili i na današnji dan. Hrvatska vlast mora znati da smo na današnji dan bili duboko svjesni da je to biti ili ne biti ovog naroda ali i svakog od nas. Usprkos tome, ni jednog trenutka nitko nije dvojio da je taj korak vrijedan svake žrtve.

Naročito u dane Pobjede, dane Domovinske zahvalnosti, dane Hrvatskih branitelja hrvatska vlast nema pravo biti prizemna. Za hrvatsku moraju živjeti kao Tigrovi, Pume, Vukovi, Pauci, Kune. Ne mogu daske biti tema. Krila Oluje dugo i mukotrpno dolaze do svog sklada. Hrvatska vlast duguje Francuzu Pierreu ali i svim drugim hrvatskim braniteljima, kao i ovom narodu evidentan napor da bi bio dostojanstven sklad. Da bismo živjeli dostojanstvenu i ponosnu Hrvatsku. Jebe nam se živo za sve vaše daske koje imate ili vam fale.


Kako je tekla vojno-redarstvena operacija "Oluja"
05.08.2022. / HKM

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja. Od 1996. godine se 5. kolovoza slavi kao državni blagdan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti podizanjem zastave na kninskoj tvrđavi u povodu oslobođenja Knina. Nazivu je dodan i Dan hrvatskih branitelja od 2008. godine.

Prije 27 godina vojno-redarstvenom operacijom „Oluja ’95.“ hrvatske postrojbe oslobodile su okupirani teritorij Hrvatske u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu te su omogućile i oslobodilačke akcije u susjednoj Bosni i Hercegovini. Donosimo dijelove o operaciji „Oluja ’95.“ iz dokumenta „Kronologija Domovinskog rata (s osvrtom na pojedine događaje od 1945. do 1990.)“ koje je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata objavio na svojoj mrežnoj stranici.

Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju, nazvanu „Oluja“, Hrvatska je provela od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine. Hrvatska vojska i specijalne jedinice policije krenule su 4. kolovoza 1995. u 5 sati u napad duž crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku, na bojišnici dugoj više od 630 kilometara. Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine.

Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (podrijetlom iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Zagorja i drugih područja) oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja. U sljedećim danima hrvatske snage zaposjele su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretres oslobođenog prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna (oko 10.5 tisuća km2). U operaciji je poginulo 196 pripadnika Oružanih snaga RH, najmanje 1100 je ranjeno, a 15 je nestalo. Gubici neprijatelja bili su nekoliko puta veći.

Istodobno, operacijom „Oluja“ hrvatske snage omogućile su Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća. Time je spriječena nova humanitarna katastrofa u Bosni i Hercegovini i zločin poput masakra u Srebrenici, gdje su u srpnju 1995. pripadnici srpskih postrojbi, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, ubili su nekoliko tisuća Bošnjaka – muslimana (spominje se broj od 8 tisuća).

Pobjeda hrvatskih snaga u „Oluji“ jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Republike Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Za uspjeh „Oluje“, uz pobjedničku Hrvatsku vojsku i policiju, koju su predvodili načelnik GS HV-a general Zvonimir Červenko, načelnik Obavještajne uprave GS HV-a kontraadmiral Davor Domazet, zapovjednici Zbornih područja HV-a (generali Miljenko Crnjac, Luka Džanko, Ante Gotovina, Mirko Norac, Petar Stipetić) i skupnih snaga specijalne policije (general Mladen Markač), te zapovjednici na ostalim zapovjednim mjestima i obavještajnim dužnostima, zaslužno je zajedništvo većine hrvatskih građana koji su se suprotstavili srpskoj agresiji, kao i uspješna državna politika, predvođena predsjednikom Franjom Tuđmanom.

Svjetski državnici, posebice dužnosnici SAD-a, uglavnom su pokazali razumijevanje za provedenu operaciju. Između ostalog, rekli su da je „Hrvatska ostavila dovoljno vremena međunarodnoj zajednici da sukob razriješi pregovorima, a da su oni propali zbog beskompromisnoga stajališta krajinskih Srba“.

Uoči napada, hrvatskim vojnicima izdana je stroga zapovijed o zaštiti civila i civilnih te osobito vjerskih (pravoslavnih) objekata, a tijekom akcije u javnim medijima neprestano je ponavljan poziv predsjednika RH hrvatskim građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, jer su im na temelju Ustava i Ustavnog zakona o manjinama zajamčena sva građanska prava. Ipak, najveći dio Srba iz samoproglašene „Krajine“ u Hrvatskoj, na zahtjev svog političkog i vojnog vodstva, napustio je Hrvatsku. Zapovijed (br. 12-3113-1195) o evakuaciji Srba iz tzv. Krajine potpisao je srpski general Mile Mrkšić (4. kolovoza); isto je potpisao i Milan Martić, predsjednik „Krajine“.

Predstavnici UN-a i američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith potvrdili su da su srpski civili napustili područje tzv. Krajine prije dolaska HV-a; njihov broj procjenjuje se na oko 90 tisuća ljudi (hrvatski izvori), odnosno 150 tisuća (izvori UN-a), pa čak i na 200 tisuća – 250 tisuća (srpski izvori). To je bio završni čin tragedije srpskog naroda u Hrvatskoj koju je uzrokovala beskompromisna politika vodstva pobunjenih Srba od 1990. godine.

Cilj hrvatskih postrojbi:

oslobađanje okupiranoga hrvatskog teritorija,
povratak prognanika,
pomoć Armiji Bosne i Hercegovine da deblokira opkoljeni Bihać i spriječi humanitarnu katastrofu,
izlazak na međunarodno priznate granice Republike Hrvatske.

Temeljna strateška ideja operacije bila je:

istovremenim djelovanjem hrvatskih pos­trojbi na više smjerova (31) probiti obranu neprijatelja i osloboditi okupirani prostor Republike Hrvatske,
u napadna djelovanja prijeći u središnjem dijelu Hrvatske; osloboditi gradove: Knin, Gračac, Korenica, Slunj, Glina, Petrinja, Hrvatska Kostajnica i Hrvatska Dubica,
odlučnu obranu organizirati u istočnom i južnom dijelu zemlje,
nositelji udara su gardijske brigade,
za širenje uspjeha i održavanja dinamike borbenih djelovanja koristiti pričuvne postrojbe, te specijalne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (MUP RH).

4. kolovoza (petak) 1995.: U 5 sati ujutro započela je vojno-redarstvena operacija „Oluja“. Na početku operacije Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo je neprijateljsko radio-relejno čvorište Ćelavac, te središta veze na Petrovoj i Zrinskoj gori. Istoga dana oslobođeni su Sveti Rok, Čista Mala, Čista Velika, Uništa, Gornji Baljci, Dabar, Novoselija, Sibić, Gora, Strašnik, Graberje, Višnjica, Predore, Uštica, Tanac, te prijevoj Mali Alan i područje Dulibe – Tulove grede na Velebitu. Srpske snage u jutarnjim satima toga dana granatirale su Dubrovnik, Biograd na moru, Gospić, Otočac, Sisak i Sunju (potom su granatirani Karlovac, Nuštar i druga naselja u Hrvatskoj); u tim napadima stradali su civili i civilni objekti.

5. kolovoza (subota) 1995.: Oslobođeni su: hrvatski kraljevski grad Knin s okolicom, Ljubovo, Žitnić, Lovinac, Gračac, Novi Lički Osik, Ostrovica, Primišlje, Plaški, Dubica, Vrlika, Kijevo, Drniš s okolicom, Obrovac, Benkovac, Zemunik Gornji, Biljane Gornje, Biljane Donje, Škabrnja, Nadin, Smilčić, Karin, Saborsko, Lička Jesenica, Vaganac, Ličko Petrovo Selo, Rakovica, Drežnik Grad, Željava, Medak, Petrinić Polje, Trnavec, Lički Ribnik, Gornji Poloj, Glinsko Novo Selo, Župić i Župić brdo, Šanja, Vilusi, Pecki, Luščani, Križ, Cepeliš, Strmen i druga naselja.

6. kolovoza (nedjelja) 1995.: Oslobođeni su: Petrinja, Kistanje, Muškovac, Kaštel Žegarski, Vrhovine, Kostajnica, Udbina, Krbava, Korenica, Bunić, Slunj, Broćanac, Plitvice, Glina, Otrić, Bruvno, Malovan, Rudopolje, Stražbenica, Blinja, Umetić, Slabinje, Čaire, Utolica, Rausovac, Gornja i Donja Bačuga, Jabukovac, Banski Grabovac, Šaš, Veliki Šušnjar, Majski Trtnik, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i druga naselja. Istoga dana kod Tržačkih Raštela, na samoj granici na Korani, susrele su se postrojbe Hrvatske vojske (general bojnik Marijan Mareković) i 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine (general Atif Dudaković).

7. kolovoza (ponedjeljak) 1995.: Oslobođeni su: Gornji i Donji Lapac, Mazin, Dobroselo, Boričevac, Kulen Vakuf, Cetingrad, Veljun, Krnjak, Vojnić, Gornje Mekušje, Kamensko, Tušilović, Turanj, Šanac, Jelaši i druga naselja. Izjava ministra obrane RH Gojka Šuška da je operacija završena u 18 sati toga dana, potvrdila je da konačna pobjeda hrvatskih snaga nije upitna, no ostalo je još nekoliko „džepova“ otpora protivnika.

8. kolovoza (utorak) 1995.: Predaja pukovnika Čedomira Bulata, zapovjednika 21. korpusa „SVK“, u Topuskom oko 14 sati, značila je kraj operativnoga dijela operacije „Oluja“, ali i prestanak rata na teritoriju Republike Hrvatske, iako su nastavljene vojne aktivnosti radi slamanja ostataka neprijateljske vojske i pretresa terena. Primjerice, 8. kolovoza hrvatske snage ušle su u Srb, a 9. kolovoza u Vrginmost i Dvor na Uni. Porazivši neprijatelja, Hrvatska vojska stala je na međunarodno priznatu granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Podsjetimo, od 1996. godine se 5. kolovoza slavi državni blagdan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti podizanjem zastave na kninskoj tvrđavi u povodu oslobođenja Knina. Nazivu je kasnije dodan Dan hrvatskih branitelja od 2008. godine.

 

Domovinski-Rat-Kronologija.pdf

(VIII.) Srpske postrojbe okupirale su Dalj, Aljmaš i Erdut (1.-3.VIII. 91.), Gvozdansko i Divušu nedaleko od
Dvora (3.VIII.), Sarvaš (12.VIII.), Korlat kraj Benkovca, Pecku i Kraljevčane (14.VIII.), Staru Tenju,
Biskupiju kod Knina (16.VIII.), Okučane (17.VIII.), Rajić i sela naseljena srpskim stanovništvom u
okolici Daruvara (19.VIII.), prijevoj Ljubovo (20.VIII.), Beli Manastir i gotovo cijelu Baranju (21.VIII.),
Staru Gradišku (22.VIII.), Kijevo (26.VIII.), Vrliku (28.VIII.), Skelu kod Gline (29.VIII.); spomenuta
mjesta uglavnom su razrušena i spaljena, a prilikom okupacije srpske postrojbe protjerale su Hrvate i
nesrpsko stanovništvo te počinile brojne zločine.
Do kraja kolovoza legalno izabrana hrvatska vlast izgubila je nadzor nad 11 općina u kojima su Srbi bili
u većini i nad 18 općina u kojima su Srbi imali 10 % - 50 % stanovništva, a borbe su se vodile u još 9
općina (borbama je bilo zahvaćeno 38 od 115 općina u RH).
Srpski teroristi, uz pomoć JNA, počinili su stravičan masakr u Dalju (1.VIII.) te protjerali Hrvate iz
Erduta, Dalja i Aljmaša (1.-3.VIII.). Uz prethodna ubojstva (u Kozibrodu, Zamlači, Strugi, Kuljanima i
drugim selima na Banovini), to su prvi od niza masovnih ubojstava civila i ratnih zločina koje su srpske
postrojbe počinile u Hrvatskoj. Tijekom 1991. zločini nad Hrvatima počinjeni su u selima na području
općine Glina - kolovoz; u Berku, Tovarniku, Graboštanima, Stublju i Majuru (Kostajnica), Lovincu,
Balincima, Četekovcu, Čojlugu (Slatina), Čorcima kraj Vrhovina ... - rujan; u Vagancu (Korenica),
Širokoj Kuli (Gospić), Lovasu, Ivanovom Selu ... - listopad; u Saborskom, Vukovaru, Škabrnji, Nadinu,
Grabovcu, Selištu, Drežniku, Klancu (Kordun) ... - studeni; u Tordincima, Joševici (Glina), Bruškoj
(Benkovac),Voćinu, Humu, Čanku ... - prosinac ‘91.Više na:

https://centardomovinskograta.hr/kolekcija/2013/06/Domovinski-Rat-Kronologija.pdf

 
Kako to vide u Srbiji?  “Pogrom, zločin i genocid”- Dan sjećanja na stradale Srbe u akciji Oluja -
Fenix Vijesti 05/08/2022.

Srbija već devet godina obilježava “pogrom, težak zločin i najveće etničko čišćenje poslije Drugog svjetskog rata protiv jednog naroda” i “najtužniju kolonu” u srpskoj povijesti, rekao je Vučić, ocijenivši da se “godinama šutjelo kao da u Srbiji nije bilo svjedoka zločina” i da su Srbi “tom šutnjom i sami pravdali zločin“.

Hoćemo mir, gotovo po svaku cijenu, da nikome život ne bude ugrožen, čuvajući druge i nadajući se da će i oni čuvati nas, poručio je u četvrtak navečer srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u Novom Sadu na državnoj komemoraciji stradalim Srbima tijekom i poslije akcije Oluje.

Srbija 4. kolovoza na državnoj razini obilježava Dan sjećanja na stradale Srbe u akciji Oluja, a večerašnjem skupu, uz više tisuća građana, nazočili su najviši srbijanski dužnosnici, čelnici Republike Srpske, patrijarh Porfirije, te predstavnici Srba iz zemalja regije.

On je rekao da se Srbe pokušava nazivati hrvatskim, bosanskim, kosovskim, ovisno gdje žive, ali da oni “žele biti samo obični Srbi”.

Čuvat ćemo Srbiju, a na histeriju laži i prijetnji odgovorit ćemo mirom, strpljenjem i odlučnošću, poručio je Vučić istaknuvši kako večerašnji skup “pokazuje da Srbija umije da pamti”.

On je istaknuo da je “pomirenje važno”, no da je to “fraza nemuštih političara”, ali da su “razgovori i suradnja neophodni”.

“I moramo razgovarati, koliko god se neslagali, i gledati zajedno u budućnost”, rekao je srbijanski predsjednik.

Srbija će, poručio je, “graditi najbolje odnose sa svima, i s narodima koji su se o nas ogriješili, a prihvaćamo i kajemo se za zločine koji su neki počinili u naše ime”.

On je ustvrdio da Srbiji ne smeta kad se u Hrvatskoj “svečari” u povodu Oluje, ali joj smeta kad joj ne dopuštaju da se “sjeća i tuguje”, te da se od Srba ne može očekivati “da se odreknu sebe, svojih mrtvih, svog imena i prezimena”.

“Hrvatska je, provodeći etničko čišćenje, lišila sebe divnih ljudi. Oluja je ranila srpski narod, ali su Srbija i Republika Srpska dobile mnogo divnih i dobrih ljudi”, rekao je Vučić.

On je istaknuo da “zabranjeni grad” Jasenovac” i Oluja “nisu mit, već činjenice sa kojima živimo”.

“Godinama šaljemo poruku da više neće biti Oluja i danas to ponovo činimo”, zaključio je Vučić.

Spomen žrtvama na početku komemoracije služio je patrijarh srpski Porfirije, a službeni dio počeo je minutom šutnje i emitiranjem dokumentarnih video-snimki i poruku tadašnjeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana iz takozvanog “Brijunskog transkripta” uoči Oluje: “…da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu”.

Poglavar SPC je istaknuo da “srpski narod pamti strašne kolovoške dane 1995. godine kako netko ne bi mogao kazati da se nisu dogodili”, ali je poručio da “pamćenje nije zlopamćenje”.

“Stotinu puta kažem da ne zlopamtimo, da nas zlopamćenje ne bi svladalo, jer bi gnjev i mržnja satrli nas same”, rekao je patrijarh Porfirije.

On je, aludirajući na nedavnu zabranu hrvatskih vlasti predsjedniku Srbije da privatno posjeti Jasenovac, ocijenio kako je “najblaže rečeno, nerazumno, pogrešno i nepravedno” kad netko nalazi razlog da onemogući bilo kome, “prosjaku ili caru, bogatom ili siromašnom, predsjedniku ili premijeru…” koji ima potrebu da se “susretne sa sobom, s Bogom i da smireno upali voštanicu i uznese molitvu Spasitelju”.

Sanja Vujić, govoreći kao “jedno od djece iz kolone” u kolovozu 1995. godine, podsjetila je na događaja od prije 27. godina i istaknula da je Srbija prihvatila i prigrlila izbjegle i prognane, da Srbiju danas smatraju svojom državom, poručivši kako je bitno da se dani Oluje “nikad ne zaborave”.

Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik istaknuo je da je Oluja “pogrom, zločin i genocid” i rekao da je jedino gdje želi biti “Republika Srpska i Srbija”. Nazivajući Republiku Srpsku “državom”, pozivao je sunarodnjake da se okupe uz državno vodstvo Srbije i RS i podrže ih da bi “srpskom narodu jamčili slobodu”.

Ranije danas održani su brojni skupovi sjećanja na stradale u Oluji, u beogradskoj crkvi Svetog Marka služen je spomen, a večerašnju državnu komemoraciju izravno je prenosila nacionalna televizija RTS.

Fenix-magazin/SIM/Hina

Kako to vide neki u Hrvatskoj: O zločinima u Oluji se šuti. "Ubio brata i sestru, majku s kravama zapalio u štali"
Vedran Salvia, Index.hr

HRVATSKA obilježava akciju Oluja, u kojoj je oslobođeno preko 18 posto teritorija zemlje. Ovom akcijom srušena je Republika Srpska Krajina, srpska paradržava koja je formirana tijekom 1991. godine. Napokon, akcijom je omogućena komunikacija između različitih dijelova zemlje što do tada nije moguće.
Podaci HHO-a: Ubijeno preko 600 srpskih civila, nestalo njih više od 800

U ovom se tekstu nećemo baviti potrebom za takvom akcijom u geostrateškom smislu, već činjenicom da je za vrijeme akcije i neposredno nakon nje to područje prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora napustilo oko 200 tisuća ljudi. Prema istim podacima, ubijeno je 677 srpskih civila. Njih 837 se vodi nestalima.

Ti ljudi stradali su od nečije ruke. Danas, pak, o tome se u Hrvatskoj ne govori, odnosno nedovoljno se govori. U srijedu smo imali održan skup, kako su naveli organizatori iz nevladinih organizacija, "u znak sjećanja na sugrađane, državljane ove zemlje ubijene i protjerane tijekom i nakon vojne operacije Oluja".

"Za vrijeme i nakon operacije Oluje pripadnici Hrvatske vojske i policije te civili počinili su veliki broj zločina nad srpskim stanovništvom RH a da najveći broj tih zločina nikada nije procesuiran. Prema procjenama civilnog društva tijekom i nakon Oluje ubijeno je više od 600 civila i spaljeno više od 22.000 kuća. Hrvatsku je tada napustilo oko 150.000 njezinih građana, čiji je povratak godinama bio sustavno otežavan i onemogućavan", rečeno je na ovom skupu.

Iako su ključne poruke skupa bile da treba priznati sve žrtve i da za počinjene zločine netko treba odgovarati, veteranske su udruge reagirale nazvavši skup antihrvatskim. Država se temom ratnih zločina nakon Oluje i tijekom nje ni ove 27. godine od te operacije gotovo uopće nije bavila.

Podsjetimo i da je Kazneno vijeće Višeg suda u Beogradu nedavno potvrdilo optužnicu Tužiteljstva za ratne zločine, koja je podignuta protiv grupe hrvatskih časnika zbog navodnog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na Petrovačkoj cesti u mjestu Svodna 1995. godine, no vlast je a priori odbacila te optužbe, bez ikakvog razgovora o onome što se u njima govori. Više na:

https://www.index.hr/vijesti/clanak/o-zlocinima-u-oluji-se-suti-ubio-brata-i-sestru-majku-im-zapalio-u-stali/2385154.aspx

Ovdje je dobro podsjetiti (jer oni zaboravljaju, ili svjesno zaobilaze istinu):
1) da se na okupiranom dijelu Hrvatske, samoproglašenoj tzv. Republici Srpskoj Krajini od 17. kolovoza 1990. do 5. kolovoza 1995., odvijao teror i progon najgore vrste
2) da su ljudi maltretirani samo zato što nisu bili Srbi
3) da su nevini ljudi nasilno istjerivani iz svojih kuća, da ih se tuklo i ubijalo
4) da je do Oluje iz okupiranog dijela Hrvatske prognano i raseljeno oko 200.000 nesrba, a ubijeno više od tisuću ljudi
5) da je VRO "Oluja" zadan odlučujući udarac velikosrpskom teroru i politici nepriznavanja ustavno-pravnog poretka i teritorijalnog integriteta Hrvatske države čime je de facto izborena pobjeda u Domovinskom ratu
6) da su pojedinačni incidenti i zločini učinjeni s hrvatske strane procesuirani na hrvatskim sudovima
7) da su srpske vođe u tzv. Srpskoj krajini: Martić, Hadžić i Babić osuđeni ratni zločinci

 

Treba li vjerovati svome predsjedniku Zoranu Milanoviću ili Ž. Puhovskom i HHO?

predsjednik RH Zoran Milanović bio je gost u emisiji RTL Danas. U intervjuu je kritizirao Žarka Puhovskog da je „u Hag otišao sam i tamo svjedočio na način koji je za Hrvatsku mogao biti fatalan“,  što je ponovno otvorilo pitanje vjerodostojnosti izvješća Vojna operacija oluja i poslije koje je 2001. objavio Hrvatski helsinški odbor (HHO), a kao urednik potpisao Žarko Puhovski. To izvješće bilo je uvršteno u dokazne materijale tužiteljstva na suđenju generalima Gotovini, Markaču i Čermaku na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu (MKSJ). Javnosti je najpoznatija tvrdnja u izvješću da su hrvatske snage odgovorne za oko 600 ubijenih srpskih civila i najmanje 22.000 spaljenih kuća tijekom i nakon operacije Oluja jer se u medijima sustavno nametala kao istinita iako je dokazano da prema metodologiji koja se koristila u izradi izvješća nije istinita....

Više na; https://zagrebsecurityforum.com/news/id/3101#.Yu0xbLRBzIV

 

Zvonimir Hodak: Klasična priča o hrvatskoj legendarnoj izdaji

Da je laž o 667 ubijenih civila prošla imali bi Z4 Hrvatsku - državu u državi, a oni koji su to podmetnuli Haagu sad su ugledni građani.  U čitavoj akciji "Oluja" nastradala 42 srpska civila

Laže li kad kao prvi iz naše političke elite na vlasti (predsjednik RH) demaskira lik i djelo notornog Žarka Puhovskog? Ovo "demaskira" shvatite uvjetno. Mislite li da urednici na RTL-u, u Večernjem, Jutarnjem, na HRT-u, Novoj TV, u Slobodnoj Dalmaciji i drugim medijima ne znaju za Žarka, "doživotnog" svjedoka na suđenju "Hrvatskom proljeću" 1971. godine, ili za Žaru koji je, s Čičkom nosio "belu knjigu" Haškom sudu, po kojoj su u "Oluji" Hrvati ubijali Srbe i to čak 667 srpskih civila.

Ne samo to, nego su ih i razoružali. Kad je obrazlagao svoju "belu knjigu", Puhovski je na Haškom sudu bio doslovno ismijan. Na temelju nekih drugih dokumenata Sud je prihvatio mogućnost da su u čitavoj akciji "Oluja" nastradala 42 srpska civila. Tako je "Dokumenat P2402" koji su priložili Puhovski i Čičak završio u "smeću". Bio sam prvi hrvatski odvjetnik koji je branio u Haagu i ne mogu zaboraviti, u tih godinu dana, koliko sam puta bio zapitan kako to da samo Hrvatska sama prikuplja i šalje dokaze protiv svojih optuženika dok svi drugi šalju dokaze i dokumente kojima potvrđuju nevinost svojih optuženika.

To je već klasična priča o hrvatskoj legendarnoj izdaji o kojoj je toliko puta pisao Anton Gustav Matoš. Da je ta laž o 667 ubijenih civila prošla, danas bi imali Z4 Hrvatsku, tj. državu u državi, a oni koji su to "kukavičje jaje" podmetnuli Haagu, danas su u Hrvatskoj ugledni građani, komentatori, humanisti i veliki borci za liberalnu demokraciju i ljudska prava. Nema događaja koji potresa RH, a da ne slušamo Puhovskog i njemu slične neizliječene "jugoviće" kako ih komentiraju iz svog jugo-ljevičarskog ugla. Više na:

https://direktno.hr/kolumne/da-laz-o-667-ubijenih-civila-prosla-imali-bi-z4-hrvatsku-drzavu-drzavi-oni-koji-su-podmetnuli-haagu-210239/

Milan Babić – priznanje krivnje

https://tockanai.net/index.php/u-potrazi/367-u-fokusu?start=17

Svjedočenje agenta KOS-a o ‘Oluji’ koje trebaju pročitati svi Hrvati, ali i Srbi

Na suđenju u Haagu Slobodan Milošević ponašao se domaćinski pa čak i bahato, ponižavajući svjedoke i obraćajući im se s visoka. Sve dok se u sudnici nije pojavio Slobodan Lazarević

Na suđenju u Haagu Slobodan Milošević ponašao se domaćinski pa čak i bahato, ponižavajući svjedoke i obraćajući im se s visoka. Sve dok se u sudnici nije pojavio Slobodan Lazarević

Znajući tko je stao na mjesto za svjedoke Milošević se iza neprobojnog stakla prvi put ozbiljno uznemirio, izgubio kontrolu i, na čuđenje svih, otvoreno mu zaprijetio: ”Tvoja žena se zove Zorica. Budeš li se petljao sa mnom, ja ću se pozabaviti s tvojom obitelji. Ti znaš da ima još ljudi u regiji koji su meni odani.”

Bila je to očito smrtonosna prijetnja Lazareviću da pazi što priča i morbidno podsjećanje na ono što se dogodilo Zoranu Đinđiću. No, nakon što je 4 godine svakodnevno gledao užasne zločine i posljedice Miloševićeve politike na okupiranom dijelu Hrvatske, Lazarević se nije pokolebao.

Prvi put je na suđenju Milošević izgledao toliko ponižen i utučen snagom nepobitnih dokaza i količinom informacija iznutra da nakon Lazarevićeva svjedočenja nije izlazio iz svoje zatvorske sobe tjedan dana, žaleći se na iscrpljenost.

Tko je Slobodan Lazarević i što je to njegovom svjedočenju pred Haaškim tribunalom za bivšu Jugoslaviju na suđenju Miloševiću i u obrani generala Gotovine dalo toliku važnost i težinu?

Radi se o potpukovniku kontraobavještajne službe JNA koji je za cijelo vrijeme trajanja tzv. Republike Srpske Krajine (RSK) radio kao visoki oficir za vezu jugoslavenske vojno obavještane službe i bio predstavnik vojne i političke vlasti ‘Krajine’ na međunarodnim mirovnim pregovorima s Hrvatskom.

U prosincu 1991. odlazi na okupirano područje Hrvatske gdje kao kao pripadnik 8. Operacijske grupe JNA kojoj je zapovjednik bio Mile Mrkšić, radi u 21.korpusu tzv. vojske RSK kao oficir za vezu s raznim međunarodnim organizacijama na terenu poput UNPROFOR-a, Međunarodnog crvenog križa, ECMM i stranim novinarima.

Takva pozicija, bliski odnosi i svakodnevni službeni kontakti s vodećim ličnostima iz vrha vojno-obavještajnog aparata JNA, Srbije, ‘Krajine’ i tzv. Republike Srpske (RS) u BiH, omogućili su mu da bude izravni sudionik i svjedok najvažnijh događaja iz tog vremena. Posebice dobro informiran o svemu što se događalo na okupiranom dijelu Hrvatske od početka velikosrpske agresije do nestanka ‘Krajine’ u Oluji.

Tzv. Krajina – leglo zločina

Pravni stručnjaci i svjetski mediji bili su jedinstveni u ocjeni da je nakon uhićenja i privođenja pred Haaški sud Slobodana Miloševića, svjedočenje Slobodana Lazarevića pred tim sudom bilo najznačajniji momenat za međunarodnu pravdu. Da se doista radi o itekako važnom svjedoku potvrdilo je i pisanje BBC Newsa (20.02. 2003.) u kojem se ističe kako je Lazarević pružio ‘najokrivljuće svjedočenje koje je Haaški sud ikada čuo’, a po priznanju (Hrvatskoj nesklonog) londonskog ‘The Economista’ on je bio ‘real insider’- upućeni član zatvorenog kruga koji je točno znao kako je zamršeni srpski zapovjedni lanac od Beograda na dolje za vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH funkcionirao.

Na suđenju Miloševiću u Haagu Lazarević je na sažet i pregledan način razotkrio kako je tzv. Krajina, čvrsto kontrolirana i dirigirana iz Beograda, bila područje zločina, kriminala i pljačke kojoj je jedina svrha bila nasiljem proširiti granice Velike Srbije. Iz njegovog svjedočenja potkrijepljenog vjerodostojnim dokumentima, fotografijama i dokazima kristalno jasno se uočio kriminalni karakter te terorističke paradržave koju su velikosrbi iz Beograda stvorili, nadgledali i čvrsto kontrolirali u svim njenim segmentima.

Na upit suca Maya da objasni odnos i razlike između JNA, vojske RSK i vojske RS u BiH Lazarević je odgovorio da se tu ne može govoriti o tri različite vojske nego jednoj i samo jednoj vojsci – JNA ili srpskoj vojsci.

Dalje je pojasnio da su imena kao vojska RSK ili vojska RS u BiH potpuno nevažni pojmovi u stvarnom smislu jer je sve oružje, oprema, oficirski kadar i financije dolazili iz Beograda, odnosno Srbije. Vojska RSK i RS vršile su zajedničkim snagama vojne operacije na području Hrvatske i BiH.

Lazarević je za primjer naveo opsadu Bihaća koji su istovremeno napadala dva korpusa vojske RS i tri korpusa vojske RSK. Sve vojne akcije tzv. vojski RSK i RS planirao je i koordinirao Generalštab JNA u Beogradu. Zapovjedni lanac te odnose i strukturu Lazarević je objasnio ovako: Zapovjednik Generalštaba JNA u Beogradu bio je general Momčilo Perišić, a onda se zapovjedništvo KOS-a granalo u dvije grane. Na lijevoj je bila unutarnja sigurnost ili sjeverni sektor s pukovnicima Petrom Surlom i Mladenom Karanom.

Na desnoj, vanjska sigurnost KOS-a kojoj je na čelu bio pukovnik Nikola Zimonja. Idući prema dolje bilo je vojno zapovjedništvo u Kninu s generalom Čeleketkićem i Milom Mrkšićem izravno povezanim s 21-im korpusom RSK predvođen puk. Čedom Bulatom, kojem je oficir za vezu bio on (Slobodan Lazarević).

Mile Mrkšić: ‘Pobij ta govna!’

Pukovnik Bulat je svako jutro nakon sastanka s svojim osobljem morao slati izvješće izravno u Generalštab JNA u Beograd generalu Momčilu Perišiću i prije poduzimanja bilo kakvih vojnih akcija morao se konzultirati s njime i čekati njegovo odobrenje (str. 12321.).

Na pitanje suca Maya da mu opiše tko je bio Mile Mrkšić, Lazarević je rekao da je on bio zapovjednik 8. Operacijske grupe JNA koji je kasnije, 1995., postao zapovjednik vojske RSK. Prisjećajući se razgovora s Mrkšićem u vezi vukovarske bolnice Lazarević je posvjedočio da mu je Mrkšić priznao kako je on zapovjedio Šljivančaninu da pobije ranjenike i bolesnike riječima: ”Pobij ta govna!” (str. 12318.)

Onda je sudac May zamolio Lazarevića da objasni zapovjedni lanac i strukturu Službe državne bezbjednosti Srbije (SDBS). On je to ovako opisao: Na čelu SDBS u Beogradu bio je Jovica Stanišić, a njegovi izravni pomoćnici bili su Frenki Simatović, pukovnik Ulemek (Legija) i pukovnik Božović, koji su naizmjenice radili u zapovjednom stožeru na okupiranom dijelu Hrvatske, na Petrovoj gori.

Ispod njih je bio Tošo Pajić, šef policije tzv. RSK koji je bio na izravnoj telefonskoj vezi sa Stanišićem u Beogradu kojeg je uvjek oslovljavao s ‘tata’, a Miloševića s ‘gazda’. Na izravnoj vezi s Beogradom bio je i Miloš Pajić, ministar unutarnjih poslova’RSK’. U zapovjednom stožeru MUP-a Srbije, ‘Pauk’, na Petrovoj Gori, 21. Korpus predstavljao je gen. major Mile Novaković, a Arkanove tigrove puk. Pejović i kap. Šarac. I svi su oni isto tako bili izravno povezani s Jovicom Stanišićem u Beogradu (str. 12363)

Upitan kako se Vanceov plan o totalnoj demilitarizaciji i demobilizaciji svih jedinica ‘vojske RSK’ odrazio na stanje u ‘Krajini’ Lazarević je odgovorio da taj plan nije imao nikakvog efekta budući da nije stavio nikakvo ograničenje na veličinu policijskih snaga. Vojska RSK je preko noći zamjenila sivomaslinaste vojne odore s onim policijskim, plave boje i u roku od 10 sati sva vojna vozila prebojala u plavo, tako da se u stvari ništa nije promjenilo. Osim boje odora, boje vozila i dobijanja iskaznica policije RSK. ”Svi smo mi i dalje bili pripadnici jedinica JNA i KOS-a i podložni njihovom lancu zapovjedanja”.

Po mišljenje u Beograd

Na pitanje suca Maya koliki je bio približan broj oficira JNA na službi u vojsci ‘Krajine’ Lazarević je odgovorio: ”Punih sto posto” .

Objasnio je da su svi oficiri vojske ‘Krajine’ bili u stvari aktivne starješine JNA koji su se smjenjivali svakih 6 mjeseci jer su uglavnom stanovali u Beogradu, Nišu, Kruševu, Dragojlovu i dalje dolje na jugu Srbije. Za službu u vojsci ‘Krajine’ dobivali su ekstra plaću, a onima koji su bili voljni ostajali duže od 6 mjeseci bili su zagarantirani ključevi od stana po povratku u Beograd ili bilo od kud da su došli (str. 12340.).

Na pitanje da li je Hrvatska na neki drugi način osim vojnom akcijom mogla vratiti natrag svoja područja, Lazarević, koji je četiri puta kao predstavnik ‘krajinskih vlasti’ sudjelovao na u međunarodnim mirovnim pregovorima s hrvatskom delegacijom u Austriji, Švicarskoj i Norveškoj, odgovorio je da to nije bilo moguće. Objasnio je kako se uoči svih mirovnih pregovora išlo u Beograd po mišljenje. Tu bi dobili novac, (on čak i lažnu putovnicu u kojoj je pisalo da je rođen u Kninu, umjesto u Beogradu) i striktne instrukcije koje su uvijek bile – ‘ne pristajte ni na što”.

Toliko o tvrdnjama srbijanskog pravnog tima pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu da ‘Srbija nije nadzirala, usmjeravala ni upravljala paravojnim jedinicama koje su činile teške zločine’!?

U svijetlu tog procesa i srbijanske protutužbe’za genocid hrvatske vojske nad Srbima u Oluji’, svjedočenje Slobodana Lazarevića, potpukovnika kontraobasvještajne službe JNA koji je sve vrijeme proveo na službi u tzv. Krajini, izuzetno je važno za Hrvatsku. Za razliku od Josipovića, Milanovića, Jovića, Puhovskih i sličnih koji nisu izravno sudjelovali u ratu već su sve ratne događaje promatrali nezainteresirano i izdaleka.

U usporedbi s njihovim salonskim rekla-kazala izjavama koje srbijanski pravni tim navodi kao argumente za svoju protutužbu, svjedočenje Slobodana Lazarevića, koji je bio izravni sudionik i vjerodostojan svjedok svega što se događalo na okupiranom području Hrvatske, prava je pravna bomba.

Da bi do kraja razobličio lukavo izokretanje istine u ‘srpsku istinu’ srbijanskog pravnog tima u Haagu, sve što bi hrvatski pravni tim možda trebao učiniti je sucima dati na uvid transkript Lazarevićeva svjedočenja i prikazati srpski dokumentarni film ‘Jedinica’.

Opovrgnuta optužnica

Naime, Lazarević je pred Haaškim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, u više navrata vrlo efektno opovrgnuo montiranu optužnicu tužiteljstva tog suda i njihovog glavnog suradnika Save Štrpca da su Tuđman i hrvatska vojska u Oluji ‘protjerali 250 tisuća Srba iz Krajine’. U sučeljavanju s ‘predsjednikom RSK’ Milanom Martićem, Lazarević je nepobitno dokazao upravo suprotno. To jest da je egzodus uvježbavao i zapovijed za iseljavanje stanovništva, na mig iz Beograda, izdao sam Martić. A tekst te zapovijedi njegovog ‘Vrhovnog savjeta za obranu’ bio je objavljen u vodećem beogradskom listu Politika.

Činjenica da je braniteljski tim na suđenju hrvatskim generalima, Gotovini i Markaču, odlučio za prvog svjedoka obrane uzeti upravo Slobodana Lazarevića jasno ukazuje o koliko se dragocjenom svjedoku radi. Interesantno, čim se on pojavio kao svjedok obrane u postupku protiv generala Gotovine, Haaški sud je nestao s radara zanimanja svjetskih medija. Srpski i vodeći mediji ‘međunarodne zajednice’ o svjedočenju Slobodana Lazarevića u procesu protiv hrvatskih generala šutili su kao zaliveni kako ne bi pokazali istinu o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i potpunom kolapsu politički motivirane optužnice protiv generala Gotovine.

Ali ova zavjera šutnje nije mogla sakriti da je Lazarević pred Haaškim sudom (2. 6. 2009.) do u detalje dokazao da je istina upravo suprotno od onog što su ‘haaški’ tužitelji u optužnici protiv hrvatskih generala tvrdili. I izjavio da ako ikog treba optužiti za iseljenje hrvatski Srba onda je to jedino bivše vodstvo tzv. Krajine i tadašnja vlast u Beogradu.

Kao razlog naveo je da su ‘krajinske vlasti’ uoči Oluje namjerno i smišljeno među civilnim stanovništvom širili strah od dolaska ustaša, koji je planski pokrenut iz Beograda:

”Vlasti RSK željeli su da se civili boje Hrvata i poticali su ih da odu. Za širenje straha i panike bilo je zaduženo ministarstvo informisanja u Kninu a po naredbi krajinskih vlasti provodili su ga čak i svećenici pravoslavne crkve”.

Pripreme za zbijeg počele su širenjem glasina da su Tuđman i Milošević već sve dogovorili, a neki ljudi su dobili zadatak širiti glasine među vojnicima i civilima da će ”ustaše da kolju decu”.

Svi civili bili naoružani

Na upit Gotovinina branitelja zašto su se s vojskom povlačili i civili Lazarević je odgovorio: ”U Krajini nije bilo muškaraca civila jer su svi bili naoružani. Nitko od nas nije mogao reći da nismo učinili nešto što je bio prekršaj zakona Republike Hrvatske. Prema tome svi smo imali razloga otići iz Hrvatske. Ljudi su otišli iz straha bojeći se osvete za zločine nad Hrvatima.”

Oni koji su se opirali iseljenju bili su prisiljeni to učiniti pod prijetnjom oružja ‘krajinske vojske i policije’.

Bilo bi dakle vrlo interesantno saznati tko je i na čiji nagovor naknadno, za vrijeme Račanove vlade, iz hrvatske tužbe izbacio upravo taj ključni navod kojim se za organizirano i prisilno etničko čišćenje hrvatskih Srba s prostora tzv. Krajine teretila Srbija. Kako bi se, u Mesićevom uredu nevješto friziranim transkriptom, otvorio prostor ‘haškim’ tužiteljima i Savi Štrpcu da na temelju tog ‘dokaza’ osude Tuđmana i stigmatiziraju hrvatsku državu.

Lazarević je dalje pred sudom potvrdio da je dva dana prije Oluje od jednog europskog promatrača (Berta Jensena, iz Danske) dobio detaljan plan i vrijeme početka napada hrvatske vojske, no vlast u Beogradu oglušila se na njegova upozorenja jer je već imala svoj scenarij masovnog iseljenja hrvatskih Srba i njihovog naseljavanja u BiH i Kosovo.

Prema Lazarevićevim riječima, vodstvo u Beogradu masovnim egzodusom lokalnih hrvatskih Srba ”željelo je steći jeftine političke poene”.

Taj lukavo pripremljeni zbijeg trebao je u očima svijeta prikazati Srbe kao žrtve i amnestirati Srbiju pred međunarodnom javnošću od četverogodišnjeg genocidnog ubijanja, razaranja i etničkog čišćenja Hrvata na okupiranim teritorijama.

Da je sve unaprijed isplanirano u Beogradu Lazarević je rekao da je shvatio nakon što je nazočio u Kninu razgovoru svog nadređenog, zapovjednika 21-og korpusa, Čedomira Bulata, s generalom Perišićem u Beogradu.

”Mi smo opkoljeni, sami, što da radimo” vikao je Bulat. ”Izdržite” uslijedio je odgovor i prekid veze. ”Bilo je bolno i očigledno da nas je Beograd izdao i napustio. Da smo sami”. Nakon telefonskih poziva najvišim vojnim, sigurnosnim i političkim dužnosnicima u Beogradu ”svi smo znali da smo žrtvovani” kazao je Lazarević.

”Odjednom su se ponašali kao potpuni stranci. Ponavljali su jednu te istu riječ- izdržite. Svi smo znali da je riječ o bitci koju ne možemo dobiti i da nema drugog izbora nego predati se”. Iako okruženi sa svih strana nisu imali nikakvu šansu, Milošević je naredio da izvrše kontranapad i tako možda izginu svi do jednoga. Po Lazarevićevim riječima, Miloševićeva ideja je bila je da zbog njihove ‘izdržljivosti’ i žrtve u borbi do kraja, hrvatska vojska od Topuskog napravi krajinsku Srebrenicu kako bi Beograd svijetu mogaoporučiti – ”Nitko ovdje nije cvijeće. Svi smo mi isti.” No, plan nije uspio.

Lazarević je dalje opisao kako im je, nakon predaje u Topuskom, Hrvatska vojska dopustila povlačenje preko cijele Slavonije do Šida u Srbiji, odakle su ih Srpske vlasti, blokirajući sve izlaze s autoputa proslijedile ravno na Kosovo.

Kazna za predaju

Pripovjedajući o mukama koje su nakon egzodusa prošli mnogi hrvatski Srbi u Arkanovom centru za obuku u Erdutu ”kao kaznu što su se predali”, rekao je: ‘To je ličilo na koncentracijski logor, nije bilo slobode kretanja, okolo je bila bodljikava žica i naoružani stražari. Ljudi su bili tjerani da s jednog kraja logora na drugi nose kamenje svoje težine i nisu smjeli da ga ispuste. Bili su vezani za bandere u dvorištu i svatko tko prođe pored njih mogao ih je udariti”.

Tako maltretirani i ponižavani ”trenirani su za nastavak rata protiv Hrvata”, a svakog koji je pokušao pobjeći arkanovci bi upucali u leđa.

Čovjek osjeti mučninu u trbuhu čitajući detaljne opise S. Lazarevića o podmetanjima, mučenjima i hladnokrvnim likvidacijama preostalog hrvatskog življa na okupiranom području, ali i karakternih Srba koji su pokazivali bilo kakvu samilost prema tim bespomoćnim ljudima ili prigovorili takvom ponašanju.

Budući da se ‘krajina’ temeljila na uvjerenju da Srbi ne mogu živjeti s Hrvatima, sustavno su ubijani i protjerivani preostali Hrvati. Tko god od hrvatskih Srba nije tako mislio ili se nije slagao s time bio je prebijan ili likvidiran. Lazarević je kao primjer naveo gradonačelnika Vrginmosta Dmitra Obradovića, kojeg je likvidirala tzv. antiteroristička jedinica jer se zalagao za pregovore i protivio likvidaciji Hrvata.

Takve antiterorističke jedinice koje su se sastojale od 40-45 mladih ljudi s teškim kriminalnim dosjeom imali su svi korpusi ‘vojske RSK’, a izvršavali su prljave zadatke koje drugi ‘obrazovani oficiri i vojnici ne bi izvršavali’. Tu se radilo o izazivanju nemira, izgreda i ubijanju iz čista mira Hrvata i muslimana pa čak i nepodobnih Srba.

Zapovjednik takve ‘antiterorističke’ jedinice pri 21. korpusu bio je Siniša Martić zvan Paraga. Sve takve jedinice oformio je Pero Ajdanović, zadužen za ‘unutrašnju sigurnost’ (!?). Kasnije, kada se Ajdanović vratio u Beograd, naslijedio ga je također pukovnik kontraobavještajne službe JNA, Mladen Karan.

Za bolje razumijevanje izvrnute istine koju trenutno demonstrira srbijanski pravni tim u Haagu, vrlo je indikativan dijalog (str. 12325.) kojeg je vodio sudac May s Slobodanom Lazarevićem o načinu na koji je likvidiran gosp. Obradović i kako je objašnjena njegova smrt u javnosti. Lazarević je rekao da je Obradović ubijen iz zasjede samo stotinjak metara daleko od zapovjedništva 21. Korpusa u kojem je on radio.

Istragu o njegovom ubojstvu vodili su 21. Korpus, lokalna policija i policija UN-a. Istražitelji 21. korpusa, među kojima je bio i Lazarević, pronašli su da su Obradovića ubili pripadnici antiterorističke jedinice vojske ‘Krajine’ i čak se nakon toga hvalili kako su time izvršili ‘patriotsko djelo’ jer je Obradović bio poznat po tome što se zalagao za miran suživot s Hrvatima. Službeno priopćenje za javnost je bilo da su se hrvatski teroristi po noći uspjeli prebaciti preko granice na Kupi, doći u blizinu Topuskog i ubiti gradonačelnika Obradovića.

Budući da je bio oficir za vezu 21. Korpusa s međunarodnim organizacijama, Lazarević kaže kako je zbog ubojstva gradonačelnika Obradovića ‘od strane hrvatskih terorista’ uručio protestno pismo generalu UN-a Musi Bamayi iako je znao da je sadržaj pisma potpuno lažan.

Bezakonje

Zaslijepljenost velikosrpskom idejom i mržnjom, zločin i kriminal doveli su nasilje u ‘Krajini’ do nezamislive razine. Okupirana područja bila su pustošena gangsterskim klanovima ratnih kriminalaca. Vladalo je bezakonje. Nitko nije bio siguran i nitko nije mogao zaštiti nikoga. ”Svaki se problem i poravnanje starih računa rješavalo oružjem u međusobnim obračunima”, posvjedočio je Lazarević.

Čitajući nevjerojatno uzbudljivo Lazarevićevo svjedočenja (svakako pronađite i pročitajte na internetskim stranicama Haaškog suda za bivšu Jugoslaviju) o stanju masovne patnje, industrije smrti, pljačke, kriminala i obezvređivanja ljudskosti u najprimitivnijoj formi, sam od sebe nameće se zaključak da je Hrvatska vojska morala intervenirati onako kako je intervenirala i da je jedino vojno-redarstvenom akcijom mogla riješiti ovu nezamislivu tragediju i sramotu u samom srcu Hrvatske.

Vrijeme je da vodeći hrvatski mediji preuzmu moralnu odgovornost i objavom Lazarevićevih svjedočenja na sudu u Haagu daju nepristranu i jasnu sliku karaktera tzv. RSK, Miloševića, Martića, Štrpca i ostalih krajinskih vođa prikazujući ih onakvim kakvi zapravo jesu.

Lazarevićevo svjedočenje u Haagu trebali si pročitati svi Hrvati, a poglavito oni koji se bave politikom.

Trebali bi ga pročitati svi Srbi, a poglavito Milorad Pupovac ( ako on već nije izgubljen slučaj?) i pokazati zrnce razuma i elmentarnog ljudskog i političkog poštenja i ne obilježavati Oluju s Aleksandrom Vučićem i uz slogan “Zločin koji traje”, nego proslaviti Oluju kao završnu operaciju Hrvatske vojske i policije kojim je oslobođena Hrvatska, a i time i svi njeni građani.

Željko Dogan /hkv/foto: Icty

https://biramdobro.com/svjedocenje-agenta-kos-a-o-oluji-koje-trebaju-procitati-svi-hrvati-ali-i-srbi/?fbclid=IwAR0tDL_u0R7fn2_TBwWIEophbQ9qCBKIcmufPEDaiClvXnhP2-eEHSSUp-Y

MANIPULACIJE: Po čemu su ubojstva obitelji Kozbašić, Jurić, Čengić, Matijević ili Aleksander manji zločini od onoga počinjenog nad obitelji Zec?
Objavljeno: 07.08.2021. Piše: Zlatko Pinter

Dana 5. srpnja 1991. godine, u blizini obiteljske kuće u Gornjoj Budičini, smrtno je stradala prva civilna žrtva na području Petrinje, 16-godišnja Josipa Kožić. Djevojka je ubijena bez ikakvoga povoda i razloga iz čiste obijesti i nacionalne mržnje prema Hrvatima. Ovo gnjusno nedjelo izvršili su srpski teroristi koji su iznenada otvorili vatru na osobni automobil (Zastava 128) kojim je upravljao pričuvni policajac iz PP Petrinja, Vlado Dumbović. U automobilu su s vozačem bile sestre Josipa i Snježana Kožić. U pucnjavi je Josipa ubijena (uz 18 prostrijelnih rana), dok je drugo dvoje teško ranjeno. Zločinci nikad nisu odgovarali za ovo nedjelo. U Zagrebu je suđeno jednom od počinitelja (Dušanu Kačaru), nekadašnjem pripadniku "specijalne policije" tzv. SAO Krajine, kojeg se opravdano sumnjičilo da je ovaj zločin počinio u suradnji s pokojnim Stevanom Radišićem, te da su njih dvojica postavila zasjedu iz koje se pucalo tog 5. srpnja 1991. godine. Suđeno mu je u odsutnosti (tada je živio u Pančevu, Republika Srbija), a 2019. godine oslobođen je optužbi "u nedostatku dokaza".

Osim zločina nad djevojkom Josipom Kožić i ubojstva četveročlane obitelji Kozbašić o kojem će kasnije biti više riječi, na području Banovine počinjeni su i brojni drugi zločini od strane agresora i domaćih terorista, pa i ubojstvo obitelji Jurić u Kostrićima, općina Majur (kraj Hrvatske Kostajnice), gdje je 20-ak pripadnika srpskih paravojnih snaga (tzv. milicije SAO Krajine) u ranim jutarnjim satima 15. studenoga 1991.godine u kratko vrijeme pobilo sve žitelje ovog malog mjesta (njih 16). Svi su bili Hrvati. Skupina zločinaca opkolila je Kostriće i potom krenula u svoj krvavi pohod - zapovjednik im je bio Stevo

Rodbina i prijatelji još uvijek čuvaju uspomenu na žrtve sela Kostrići

Borojević Gadafi, a njegov zamjenik Milan Zec. Najmlađa žrtva, Tomislav Jurić, imala je samo 2 godine, a najstarija,Petar Bašić , 93. godine.

Među ostalim žrtvama bila je i četveročlana obitelj Jurić: otac Zlatko (35), majka Vera (32) i dvoje djece - Dario od 4 godine i Tomislav od 2 godine.

Od 20 počinitelja ovog masovnog zlodjela, većina više (navodno) nije među živima, a ostali su nedostupni hrvatskim vlastima (žive kao slobodni građani u Srbiji i BiH - "Republici Srpskoj").

Da ovakvi zločini nisu bili nikakva rijetkost, nego dio strategije etničkog čišćenja što ju je provodio srpski agresor uz pomoć svojih suradnika - srpskih ekstremista s hrvatskih okupiranih područja, dokazuje i slučaj četveročlane obitelji Čengić, koja je ubijena 18. siječnja 1992. godine u svome domu u zaseoku Šašići kod Ervenika (selo na putu između Knina i Benkovca). Okrutni masakr nad Dragom Čengićem (39), Nevenkom (31) i njihovim sinovima, 4-godišnjim Goranom i 11-godišnjim Slobodanom počinili su njihovi susjedi, Srbi: Slobodan Kovačević zvani Ćipe, Damir Travica i Nebojša Travica zvani Nebesilo. Krvnici su se nakon svega čak hvalili time kako su prerezali vrat 4-godišnjem djetetu, Goranu Čengiću.

U spomen nevinim žrtvama mržnje i bezumlja - grobnica obitelji Čengić

Vukovarska obitelj Aleksander - otac Emil (32), majka Vlasta (26) i njihov dvogodišnji sin Matej poginuli su od jedne agresorske granate, 15. studenoga 1991. godine, u skloništu 'Vučedolska kapljica', uz još 8 žrtava koje su stradale od istog projektila. I to je sudbina samo jedne od brojnih obitelji koje su u ovom gradu stradale od snaga "JNA", četnika i domaćih terorista.

U ožujku 1992. godine, četnici su u okupiranom Borovu Selu ubili četverogodišnju Martinu Štefančić i njezinu baku Bernardicu, o čemu je svjedočio pred kamerama televizije Z1 (emisija "Bujica") srpnja 2019. godine, otac djevojčice, bivši zatočenik srpskih koncentracijskih logora i hrvatski branitelj, Zdenko Štefančić koji je u Beogradu kao logoraš bio osuđen na smrt "zbog rušenja pravnog poretka SFRJ".

U malenu Martinu zločinci su ispalili 7 hitaca.

U Tovarniku (istočna Slavonija) dana 22. rujna 1991. godine, snage "JNA" i četnici ubili su 68 mještana, među kojima i katoličkog svećenika, Ivana Burika. Protjerano je cjelokupno nesrpsko stanovništvo, a agresor je počinio brojne bestijalne masakre (mučenje zarobljenika klanjem, rezanjem dijelova tijela, kastriranjem i sl.).

Dana 10. listopada snage "JNA" i srpska paravojska napali su Lovas (mjesto na krajnjem istoku Hrvatske) i tog dana ubili 23 stanovnika. Osam dana poslije, natjerali su 50-ak muškaraca izvan sela u obližnje minsko polje i tom je prigodom 21 osoba poginula, dok je ranjeno njih 14.

U Širokoj Kuli kod Gospića, od 13. listopada 1991. godine nadalje, izvršen je masovni pokolj nad najmanje 40 Hrvata, među kojima je najmlađa žrtva bila 13-godišnja djevojčica Verica Nikšić, a najstarija Ivan Orešković star 95 godina. Zločin su izvršili domaći (lički) Srbi i paramilicija tzv. SAO Krajine.

U Baćinu (Banovina, općina Hrvatska Dubica) je 21. listopada 1991. godine ubijeno 56 mještana s područja Baćina, Dubice i Cerovljana. Zločin su počinile snage "JNA" i pripadnici srpske paramilicije.

U prigradskom vukovarskom naselju Lužac,, 2. studenoga 1991. godine, na Dušni dan, ubijeno je 59 Hrvata. Pokolj su izvršile zajedno snage "JNA" i pripadnici paravojne formacije kojom je zapovijedao Željko Ražnatović Arkan.

Dana 12. studenoga 1991. godine, jake snage "JNA" i srpskih paravojnih formacija napale su Saborsko i ubile najmanje 29 civila koji nisu na vrijeme napustili selo.

U Škabrnji (mjesto u blizini Zadra) je 18. studenoga 1991. godine izvršen je masakr nad 63 Hrvata (48 civila i 15 branitelja). Zločin su počinile snage "JNA" i srpska paravojska.

Istoga dana (18. studenoga 1991.) u do temeljarazoreni Vukovar ušle su snage agresora i nastavile pokolj (u prosincu 2017. godine objavljen je nepotpuni popis ubijenih civila i branitelja grada koji sadrži 1.145 imena).

U Joševici (kod Gline) su 16. prosinca 1991. godine srpske paravojne snage ubile su 21 hrvatskog civila.

U Slavonskom Brodu, od zrakoplovnih bombi zločinačke "JNA", 3 svibnja 1992. godine, pored drugih civilnih žrtava poginulo je i petero djece: Andrijana (9), Dalibor (5) i Mirko Marinković (10), te Ivana (4) i Marko Petrović (7). U ovom je gradu tijekom agresije na Hrvatsku ubijeno ukupno 28 djece. Najmlađa žrtva imala je samo 20 mjeseci.

U zaseoku Vucići kod Promine (Šibensko-kninska županija), krajem siječnja 1993. godine pripadnici srpske paravojske, 75. motorizirane brigade tzv. Srpske Vojske Krajine, zaklali su 5 hrvatskih staraca u dobi od 79 do 82 godine.

U veljači i ožujku 1993. godine, u Oklaju i Mratovu (Šibensko-kninska županija) ubijeno je 16 hrvatskih civila. Egzekutori su bili pripadnici Kragujevačkog četničkog pokreta 'Vojvoda Vuk' i pripadnici 75. motorizirane brigade "Srpske Vojske Krajine".

Primjere masovnih zločina i bezočnih masakra hrvatskih obitelji i djece od ljeta 1991. godine nadalje, mogli bismo, nažalost, nabrajati gotovo u nedogled, jer rijetko su koje selo i grad u velikosrpskoj agresiji, pogotovu na okupiranim područjima, ostali pošteđeni takvih zločina. Samo u tzv. UNPA zonama - nakon dolaska snaga UNPROFOR-a, ožujka 1992. godine - do oslobađanja tih prostora, srpski teroristi i njihovi suborci iz Srbije i BiH ubili su 1.077 hrvatskih građana, većinom Hrvata koji su tamo ostali u naivnom uvjerenju kako im se ništa neće dogoditi jer ni za što nisu krivi. Nisu znali da im je to što su Hrvati, ili nisu Srbi - pa i ako su Srbi a žive u zajednici s Hrvatima, već samo po sebi dovoljna "krivnja" da im se uskrati pravo na život.

No, vratimo se zločinu nad obitelji Kozbašić koji je među ostalim zanimljiv i po tomu što je riječ o nacionalno mješovitoj obitelji, pa to u punoj mjeri oslikava patološku narav zločinaca koji su bili u stanju ubijati i pripadnike srpskog naroda ako su bili u rodbinskim vezama s Hrvatima ili su se s njima solidarizirali.

Obitelj Kozbašić očito nije bila svjesna što im se sprema u okupiranoj Petrinji

Pripadnici "specijalne milicije" tzv. SAO Krajine, u noći, 4/5. studenoga 1991. godine u okupiranoj Petrinji, hicima iz vatrenog oružja usmrtili su KozbašićMilana (1952.), Gordanu (1954.) njihovu djecu, Tamaru staru 13 godina i Alena starog 8 godina.

Zločin je bio pripisan hrvatskoj strani, iako se dogodio na teritoriju koji je od 21. rujna 1991. godine kontrolirao srpski agresor.

U ožujku 2021. godine na temelju međunarodne tjeralice raspisane od strane Hrvatske, u zračnoj luci u Frankfurtu uhićen je Savo Grnović (65) koji je opravdano osumnjičen da je sudjelovao u ovom zločinu s Jovanom Ranićem (1947.). Grnovića je Njemačka izručila u svibnju 2021. Hrvatskoj. Prema optužnici, on i Ranić su kritične noći ušli u kuću Kozbašićevih (ulica Ivana Meštrovića u Petrinji). gdje su u potkrovlju zatekli četiri spomenuta člana obitelji Kozbašić i pobili ih iz Škorpiona, iz neposredne blizine, hicima u glavu kroz jastuk. Dječaka Alena (8) ustrijelili su u prizemlju kuće.

U agresiji na Hrvatsku tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća, ubijeno je između 350 i 400 djece (broj nije konačan jer se još uvijek provjeravaju okolnosti stradavanja za jedan broj žrtava), a ranjeno oko tisuću, što dovoljno govori o barbarskim metodama kojima su se zločinci služili ne pošteđujući ni one najranjivije.

Manipulacija žrtvama je sramotan i nedopustiv čin nedostojan ljudi - pogotovu kad je riječ o ubijenoj djeci

Početkom prosinca 2020. godine, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dr. sc. Ante Nazor, komentirao je jedno od najbolnijih pitanja vezano za agresiju na Hrvatsku, a to su ubojstva djece:

"Za roditelje nema veće boli od smrti djeteta, za svako normalno društvo smrt svakoga djeteta je tragedija. Namjerno oduzimanje života bilo kojem nevinom čovjeku, a posebice djetetu, odvratan je zločin i u ratu i u miru. Takvih je zločina bilo i u Domovinskom ratu. U medijima se svake godine prilikom sjećanja na žrtve zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata spominju imena neke od djece koja su ubijena namjerno, iz neposredne blizine. U takvim tužnim trenucima treba se s pijetetom sjetiti sve djece ubijene u ratovima i izraziti nadu da se tako nešto više nikada neće ponoviti. Uz spoznaju da su u nekom razdoblju na nekom području ubijena mnoga djeca i mnoge obitelji, dobri ljudi nikada neće isticati smrt samo jednog djeteta ili samo jedne obitelji.

Ipak, neki već godinama, na isti datum, 7. prosinca, jedan odvratan zločin i tragediju jedne obitelji koriste tako da je upitno drže li uopće takvi do žrtava. Tu pogotovo mislim na one koji na brzinu samo za potrebe saborskog izlaganja da bi istaknuli svoju navodnu pravednost i osjećajnost, kako je to učinila saborska zastupnica srpske nacionalne manjine 8. prosinca u Hrvatskom saboru, s interneta preuzmu imena još troje ubijene djece, a potom ih nisu u stanju ni pročitati. Znajući da je, na žalost, broj ubijene djece u Domovinskom ratu znatno veći od četiri pročitana imena za saborskom govornicom, te da se sukladno tomu mnogi trgovi i ulice u Hrvatskoj mogu nazvati imenima ubijene djece, dobri ljudi to nikada ne bi zatražili samo za jedno dijete…

Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je iz neposredne blizine ubijeno najmanje četrdesetero djece.

Primjerice, osim Aleksandre Zec (1979.) i njezinih roditelja Mihajla i Marije, koji su ubijeni u Zagrebu 7. 12. 1991., pojedini pripadnici oružanih snaga RH ubili su ili su njihovim djelovanjem ubijena i:

- djeca iz mješovitoga (hrvatsko-srpskog) braka Milena (1976.) i Marko (1979.) Olujić, zajedno s roditeljima Radomirom i Anicom u Cerni (17./18. 2. 1992.);

- dva dječaka Dejan (1978.) i Nenad (1982.) Radosavljević, zajedno s roditeljima Radetom i Jovankom u Daruvaru (25. 2. 1992.);

- djevojčica iz mješovitog braka Danijela Roknić (1977.), zajedno s ocem Markom, u kući na crti bojišnice u Turnju u Karlovcu (5. 10. 1991.).

Istodobno, iz neposredne blizine, nevezano uz borbena djelovanja, pripadnici srpskih snaga ubili su:

- Antu (1984.) i Mariju (1982.) Baković, s ocem Momirom, - 23. 10. 1992. na cesti Vrana - Pakoštane;

- Dragutina Baloga (1974.) - 20. 11. 1991. na Ovčari kraj Vukovara;

- Josipa Bandića (1976.) - 2. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru;

- Tomislava Baumgartnera (1973.) - 20. 11. 1991. na Ovčari kraj Vukovara;

- Igora Černoka (1977.) - 19. 11. 1991. kod Marinaca nedaleko od Vukovara;

- Miru Erstić (1975.) – 9. 2. 1993. u Medviđi kraj Benkovca;

- sestru i brata Anamariju (1988.) i Ivana (1979.) Grgića, zajedno s roditeljima Stjepanom i Tomislavom - 19. 3. 1993. u njihovoj kući u rubnom dijelu Novske (ubačena diverzantska skupina);

- Igora Kačića (1975.) – 20. 11. 1991. na Ovčari kod Vukovara;

- Josipa Kovačića (1980.), zajedno s majkom Ankom - 8. 11. 1991. u Čakovcima (Vukovarsko-srijemska županija);

- Josipu (1975.) Kožić - 5. 7. 1991. u Gornjoj Budičini kraj Petrinje;

- Marijanu Pavošević (1973.) - 18. 10. 1991. u Lovasu;

- Sinišu Rajkovića (1975.) - 18. 11. 1991. u Vukovaru;

- Antu Šarića (1974.) - 11. 11. 1991. u Marincima nedaleko od Vukovara;

- Antonia Vidakovića (1975.) - 2. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru;

- Đorđa Vidakovića (1978.) - 3. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru.

Iz neposredne blizine, na Ovčari kod Vukovara, 20. 11. 1991. ubijena je i trudna Ružica Markobašić.

Na okupiranom području, daleko od crte bojišnice, pripadnici srpskih snaga ubili su iz neposredne blizine:

- braću Gorana (1987.) i Slobodana (1981.) Čengića, zajedno s roditeljima Dragom i Nevenkom - 18. 1. 1992. u Erveniku;

- Darka Dvornekovića (1981.) - 11. 12. 1991. u selu Gornje Jame kod Gline;

- sestre Željku (1977.) i Nikolinu (1981.) Fabac - 11. 12. 1991. u selu Gornje Jame kod Gline;

- braću Daria (1987.) i Tomislava (1989.) Jurića, zajedno s više mještana - 15. 11. 1991. u selu Kostrići;

- sestru i brata Tamaru (1978.) i Alena (1982.) Kozbašića, zajedno s roditeljima Milanom i Gordanom - 4./5. 11. 1991. u Petrinji;

- Franju (1975.) Matijevića, zajedno s roditeljima Jozom i Anom - 19. 4. 1992. kod Iloka;

- Ivicu (1974.) i Vericu (1978.) Nikšić, zajedno s ostalim mještanima - 13. 10. 1991. u Širokoj Kuli;

- braću Damira (1980.) i Daria (1976.) Pakšeca, zajedno s roditeljima Stjepanom i Anom - 9. 4. 1992. u Vukovaru;

- Renata Šajnovića (1984.), zajedno s roditeljima Stankom i Marijom - 2. 10. 1991. u selu Bodegraj kraj Okučana;

- Pavla Šiftara (1976.), zajedno s drugim mještanima - 16. 12. 1991. u Joševici kraj Gline;

- Katicu Šimanović (1976.) - 3. 10. 1991. u Novom Selu Glinskom;

- Martinu Štefančić (1987.), zajedno s njezinom bakom Bernardicom - 21. 3. 1992. u Vukovaru.

Uz navedenu djecu, ubijenu iz neposredne blizine, tijekom Domovinskog rata još je najmanje 121 dijete ubijeno u artiljerijskim i zračnim napadima srpskih snaga na civilne ciljeve u hrvatskim gradovima i naseljima.

U artiljerijsko-zračnim napadima na civile i civilne objekte, srpske snage su, među ostalima, ubile i:

- tromjesečnu bebu Ivana Špoljarića (1991.), zajedno sa svojim sestrama – maloljetnom Josipom (1974.) i tek punoljetnom Dubravkom (1973.) - 26. 9. 1991. u autokampu Grabovac;

- šestomjesečnu bebu Ivana Kljajića (1991. - 18. 10. 1991.) u Vukovaru;

- šestomjesečnu bebu Ivana Gavrića (1991. - 3. 9. 1991.) u Kostajničkom Majuru;

- Aleksandra Mateja (1989. - 16. 11. 1991.) u Vukovaru;

- Mirsada Omerovića (1990. – 16. 11. 1992.) u Gunji;

- Ivana Oršolića (1990. – 20. 5. 1992.) u Županji;

- Bernarda Soldu (1990. – 22. 3. 1992.) u Vinkovcima;

- Mihu Tomičića (1990. – 29. 6. 1992.) u Dubrovniku;

- Valentina Vlahovića (1991. – 11. 9. 1993.) u Maloj Švarči – Karlovac;

- Antu Džaju (1980. – 2. 3. 1993.) u Šibeniku, zajedno s ocem Milom i djedom Ivanom;

Jednom bombom iz zrakoplova, 3. 5. 1992., srpske snage su ubile petero djece u Slavonskom Brodu! Dva brata i njihovu sestru Marinković – Marinka (1990.), Dalibora (1987.) i Andrijanu (1983.), te sestru i brata Petrović - Ivanu (1988.) i Marka (1985.).

Na ovom tužnom popisu još je stotinu imena…

Zajednička svoj ovdje spomenutoj djeci je činjenica da su ona žrtve zločina te da su ti zločini počinjeni u vrijeme rata koji je uzrokovala fašistoidna ideja tadašnje srbijanske velikosrpske politike da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi."

(Vidi: https://direktno.hr/direkt/ante-nazor-podsjetio-na-svu-ubijenu-djecu-u-domovinskom-ratu-a-najmlada-zrtva-srpskih-snaga-imala-je-samo-tri-mjeseca-216925/; dijelove teksta istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 6. 8. 2021.)

Nasuprot ovako razumnim i humanističkim pristupima pri čemu se svaka žrtva spominje s jednakim pijetetom, svjedoci smo grube, prljave, nedostojne, ogavne manipulacije što je pojedini politikanti i mešetari s lijevo liberalne političke scene i iz redova političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj uz pomoć svojih udruga i medija smišljeno provode u nakani dokazivanja "zločinačke naravi" hrvatskog obrambenog rata. Upravo s tim ciljem se već više od 20 godina ustrajava na "slučaju Zec" i zločinu nad malom Aleksandrom Zec i od toga je stvoren mit - dok se masovne hrvatske žrtve, pa i stotine pobijene djece i brojni masakri nad hrvatskim obiteljima jednostavno prešućuju kao da ih nije bilo.

Oni koji se tako ponašaju, ne samo da ne poštuju žrtve - jer ih omalovažavaju i ponižavaju samim time što njihovo stradanje profaniraju radi svojih prizemnih politikantskih interesa koristeći ih kao oruđe propagande, nego duboko vrijeđaju preživjele srodnike pokojnika, pa i sve one koji drže do univerzalnog načela jednakosti svake nevine žrtve. Jedinstvenost i neponovljivost ljudskog života čini nas jednako vrijednima, kako u vremenu koje provodimo na ovom svijetu, tako i nakon što ga napustimo.

Doista, nema prljavijeg i nedostojnijeg posla od manipulacije mrtvima i njihovog korištenja za stvaranje razdora i mržnje među živima, niti veće i značajnije obveze jednog društva koje sebe smatra humanim i civiliziranim da se prema svakoj žrtvi odnosi jednako: s pijetetom, poštovanjem i suosjećanjem - neovisno o tomu koje su nacije, rase ili vjere pokojnici. Sve drugo vodi u nove podjele i u konačnici stvara ozračje u kojem su novi ratovi i zločini mogući. Svojevrsna je ironija, kako se upravo naši propagandisti koji se bave tom vrstom morbidne, nekrofilske kampanje kršeći temeljne civilizacijske, moralne i etičke norme, stavljaju u ulogu naših "tutora" i pokušavaju nam docirati o ljudskim pravima i humanizmu.

Kao razumni ljudi, to dopustiti ne smijemo; zbog naše sadašnjosti i budućnosti, zbog naraštaja koji zaslužuju život u miru. Sijanje mržnje i nesnošljivosti ne može donijeti ničega dobrog - pa ni onima koji to čine.

https://www.politikaplus.com/novost/212649/po-cemu-su-ubojstva-obitelji-kozbasic-juric-cengic-matijevic-ili-aleksander-manji-zlocini-od-onoga-pocinjenog-nad-obitelji-zec

Kovačević: Puhovski nastavlja širiti laži o 'Oluji' iako ga je i sud u Haagu proglasio nevjerodostojnim

Autor: Pero Kovačević, Direktno.Hr

Pojedini hrvatski mediji već niz godina prikazuju Žarka Puhovskog kao nekog tko je neupitna "moralna vertikala" hrvatskog društva, čiji se stavovi, sudovi i mišljenja neupitni.
12.08.2022.

Unatoč činjenici da je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu Žarka Puhovskog proglasio nevjerodostojnim svjedokom, Puhovski sustavno nastavlja širiti laži o "Oluji".

Dok Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije govore i srbijanski mediji o "Oluji" kao o "najvećem etničkom čišćenju“ i ubojstvu 2000 pripadnika srpske nacionalne manjine, Žarko Puhovski kaže: "Oluja nije bila genocid. Bila je dio etničkog čišćenja“ . Puhovski sustavno licitira sa brojem žrtava srpske nacionalne manjine u "Oluji“ te tvrdi da se radi novo istraživanje te je radi, utvrđeno je već "500 žrtava“.

Podsjetimo se Žarko Puhovski, mediji i političari su u Hrvatskoj sustavno i lažno sugerirali javnosti i čitateljima da je knjiga Hrvatskog helsinškoga odbora 'Vojna operacija Oluja i poslije' relevantan izvor i dokaz o 667 ubojstava u akciji Oluja i poslije.

Navedenu knjigu HHO-a 'Vojna operacija Oluja i poslije', koju je uredio Žarko Puhovski, Raspravno vijeće Haaškog suda u predmetu Gotovina, Čermak i Markač nije prihvatilo kao dokaz i relevantan izvor o broju ubojstava počinjenih u akciji Oluja. Naime, Tužiteljstvo je nastojalo uvesti tu knjigu kao dokaz preko svog svjedoka Žarka Puhovskog što Raspravno vijeće nije prihvatilo.

Da je tome tako možete se i sami uvjeriti kad pročitate paragraf 50. presude Raspravnog vijeća Haaškog suda:

"50. Dokazni predmet P2402 je izvješće pod naslovom “Vojna operacija Oluja i poslije”, koje je objavio Hrvatski helsinški odbor i uredio Žarko Puhovski. Izvješće sadrži izjave koje nisu potkrijepljene izvorima i dvostruke unose. Nadalje, tijekom ispitivanja Puhovskog u sudnici postalo je jasno da u knjizi ima grešaka. Iz tih razloga, Raspravno vijeće je odlučilo da se ne osloni na dokazni predmet P2402 u pogledu u njemu opisanih informacija kad nisu bile potkrijepljene drugim dokazima".

Da je Raspravno vijeće Haškog suda proglasilo nevjerodostojnim svjedokom vidljivo je i iz paragrafa 31. presude Raspravnog vijeća koji glasi:

"31. Prilikom ocjene dokaza Raspravno vijeće je uvijek uzimalo u obzir vjerodostojnost i pouzdanost svjedokâ, {to je ponekad variralo za razne dijelove njihovih svjedočenja. Vijeće je uzimalo u obzir ponašanje svjedoka. Nadalje, razmotrilo je individualne okolnosti svjedoka, uključujući njegovu eventualnu umiješanost u događaje i strah od samoinkriminacije, eventualni odnos između svjedoka i nekog od optuženika, te pitanje je li svjedok imao neki dublji motiv koji bi mogao utjecati na njegovu vjerodostojnost i pouzdanost. Raspravno vijeće također je ocjenjivalo dosljednost i druge karakteristike svakog pojedinog svjedočenja, te jesu li postojali potkrepljujući dokazi i protudokazi".

Prema tome Žarko Puhovski laže kad kaže: "Nema govora da su me otpravili kao 'nevjerodostojnog svjedoka'u Haagu" te da se Sud poziva na njegovo svjedočenje. Ime Žarka Puhovskog se više nigdje ne spominje u presudi.

Hrvatska i srbijanska trebaju znati što presudama Raspravnog i Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu za bivšu Jugoslaviju utvrđeno vezano za pitanje broja žrtava pripadnika srpske nacionalne manjine u "Oluji", jesu li Srbi deportirani iz Hrvatske i je li u "Oluji“ spaljeno 20.000 kuća.

Krenimo redom što stoji u presudama i zaključcima Raspravnog i Žalbenog vijeća suda u Haagu.
Jesu li hrvatske snage ubile 500 i više civila tijekom i nakon operacije Oluja?

Srbijanski mediji i Aleksandar Vučić tvrde da su hrvatske snage u "Oluji" ubile 2000 srpskih civila, Žarko Puhovski je prije presude Raspravnog vijeća tvrdio da su hrvatske snage ubile 667 civila, danas tvrdi 500 civila. Ovo su također običajna lažne tvrdnje koja se stalno ponavlja u medijima. Tužiteljstvo je tvrdilo da su hrvatske snage ubile oko 320 civila.

Raspravno vijeće Haaškog suda je zaključilo je da ih je 44 ubijeno od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga.
Jesu li Srbi deportirani iz Hrvatske?

Evo što je utvrđeno u pitanju je li u „Oluji“ provedeno etničko čišćenje odnosno jesu li Srbi deportirani iz Hrvatske.

Žalbeno vijeće je u svojoj presudi utvrdilo da Hrvatska nije deportirala Srbe iz Hrvatske u „Oluji“ niti provela etničko čišćenje.

Žalbeno vijeće je svojom presudom poništilo zaključak Raspravnog vijeća iz prvostupanjske presude u kojom je zaključilo da su krajinski Srbi bili deportirani samo iz 4 grada: Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca. Dakle samo iz ta četiri mjesta.

Za sva druga mjesta u tzv. Krajini, prvostupanjsko vijeće je zaključilo da su srpski civili napustili hrvatsku zbog razloga kojih nisu bili povezani sa nezakonitim postupanjem hrvatskih vlasti. Ti zakoniti razlozi odlaska bili su:

• Dužnosnici "Republike srpske krajine" pozvali su stanovnike da napuste područja (Prvostupanjska presuda, paragraf 1762);

• Strah od nasilja obično povezano s oružanim sukobom (Prvostupanjska presuda, paragraf 1762);

• Opći strah od hrvatskih snaga i nepovjerenje u hrvatske vlasti (Prvostupanjska presuda, paragraf 1762); i

• Činjenica da su ostali Srbi odlazili prouzročilo je efekt da su neki civili odlučili otići sa njima (Prvostupanjska presuda, paragrafi 1754, 1762).

Znači zaključno Haaški sud je zaključio da je ogromna većina pripadnika srpske nacionalne manjine tzv Krajine napustila Hrvatsku iz svojih razloga, a da hrvatska vlast za to nije bila odgovorna.
Je li 20.000 kuća spaljeno u "Oluji"?

Ova tvrdnja odnosno laž je temeljito diskreditirana na suđenju. Ova teza, koja se stalno ponavljala u posljednjih dvadesetak godina, temelji se na pogrešnim tvrdnjama u izvješću HHO-a o Oluji od 1999. godine, u kojem je HHO tvrdio kako je kanadski general Alain Forand, zapovjednik UN-ovih snaga u Kninu, izjavio da su 22.000 kuća spaljene u Sektoru Jug. Stvarnost je da je Forand izjavio kako je ukupno bilo pregledano 22.000 kuća u sektoru Jug, a ne da je toliko spaljeno. Istina o broju spaljenih kuća na oslobođenom prostoru vjerojatno je bliža brojki iz izvješća glavnog tajnika UN-a u prosincu 1995: oko 5000 kuća i staja spaljena su nakon Oluje.

Eto, to je utvrđeno na suđenju u Den Haagu, a sve ostalo su laži. Širite istinu.

 

Je li 1995. godine Hrvatska počinila “etničko čišćenje” Srba?

NIKICA BARIĆ, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

 https://hrcak.srce.hr/file/1466

 

Karolina Vidović Krišto: ISTINA O VELIČANSTVENOJ AKCIJI OLUJA, I LAŽI NJEZINIH KLEVETNIKA

Dragi prijatelji, sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
Dragi hrvatski branitelji, sretan vam vaš dan!
Operacija Oluja kruna je u ostvarenju sna o samostalnoj Hrvatskoj Državi.
Generacije su sanjale suverenu Hrvatsku, uređenu i pristojnu državu koja će osiguravati svojim građanima siguran i prosperitetan život.
Hrvatska je međunarodni pravni subjekt i to je zasluga hrvatskih branitelja; nedostaci i nepravde koje su danas prisutne u Hrvatskoj obveza su naše generacije da ih ispravimo.
Naša generacijska obveza je u usporedbi s preprekama s kojima su se suočavali naši branitelji, puno lakša, i zato ne smijemo pasivno promatrati razgradnju naše Domovine.
27 godina nakon blistave vojne pobjede, Hrvatska proživljava nezamisliva poniženja. Način vođenja Hrvatske ispod je svake razine. Bezakonje i nepravda postali su način upravljanja vladajućih moćnika.
Hrvatska vlada koja je po Ustavu dužna štititi interese Države Hrvatske otvoreno radi protiv svojih građana.
Europska komisija nas poziva na borbu protiv korupcije, a hrvatska vlada štiti korupciju. Europski parlament nas poziva na otvaranje arhiva UDBE i KOS-a, a hrvatska vlada štiti udbaše i kosovce te skriva arhive o tim kršiteljima ljudskih prava.
Europska komisija osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, a Plenković sprječava pravosuđe da procesuira Milorada Pupovca koji sudjeluje na proslavama gdje se negira genocid i slavi ratni zločinac Ratko Mladić.
Hrvatska vlada se suprostavlja stavu Europske komisije i stavlja se na stranu Pupovca i pročetničke vlade Aleksandra Vučića.
U hrvatskoj vladi, potpredsjednica Anja Šimpraga napada Oluju te time otvoreno slavi ratne zločince Ratka Mladića i Milu Martića. Nedvojbeno je da napadanje Oluje znači zaštitafa fašistoidne tvorevine Krajine, znači negiranje genocida u Srebrenici i žaljenje što se nije dogodio genocid i u Bihaću. Jer, da nije bilo Oluje, u Bihaću bi se dogodio tri puta veći zločin nego u Srebrenici. Podsjećam da je Ratko Mladić posjetio Knin nekoliko dana prije Oluje, te je na pitanje novinara što će biti s Bihaćem izjavio: „Bihać ćemo riješiti kao i Srebrenicu“.
Kazneni zakon u Hrvatskoj predviđa zatvorsku kaznu za negiranje genocida, ali Pupovac, kao što znamo, nije procesuiran. Blokada rada pravosuđa temeljni je problem današnje Hrvatske iz koje proizlaze ova zla hrvatskog društva: korupcija, nepotizam, nejednakost i siromaštvo. Zbog nejednakosti i korupcije Hrvatsku je napustilo 500.000 hrvatskih građana.
Za ovo stanje odgovornost snose oni koji po zakonu imaju zadaću upravljati Hrvatskom, saborska većina i vlada.
Hrvatska vlada pasivno promatra kako Srbija permanentno vrijeđa i kleveće Hrvatsku, diže optužnice protiv hrvatskih građana i odbija vratiti ukradene vrijednosti i arhive koje su protupravno otuđili.
Hrvatska dopušta da partrijarh Porfirije hoda po Hrvatskoj i vrijeđa hrvatski narod te kleveće blaženog Kardinala Stepinca.
Dobar dio medija koji je pod koruptivnom kontrolom Plenkovićeve vlade sudjeluje u vrijeđanju hrvatskih građana te se ponaša kao da su glasnogovornici beogradskog režima.
Prije izvjesnog vremena razgovarala sam s jednim njemačkim političarem iz pokrajine Bavarske. Kada sam mu, primjerice, objasnila kako dijelovi hrvatske vlade ne poštuju Ustavnu dekleraciju o Oluji, kako iznose klevete o broju ubijenih u samoj operaciji Oluja te iznose laž da je Hrvatska protjerala 150 tisuća Srba iako, je Sud u Haagu utvrdio suprotno, njegova reakcija je bila da mu takav slučaj nije poznat u ni jednoj drugoj državi, te da je to veleizdaja.
Pitala sam ga kako bi po njegovom mišljenju trebala Hrvatska reagirati na uvrede koje doživljava od, primjerice, partrijarha Porfirija ili Vučića?
Odgovorio mi je slučajem mađarskog predsjednika Lászlóa Sólyoma kojemu je Slovačka zabranila ulazak u državu zbog vrijeđanja slovačke države. Naglasio je kako je vlada dužna zaštititi interesa svojih građana i države. Znači, po njemu, Hrvatska mora blokirati pregovore Srbije s EU-om te uvesti zaštitne carine srbijanskih proizvoda pri uvozu u Hrvatsku; ukoliko to ne učini, on smatra da hrvatska vlada radi u interesu Srbije, a protiv interesa svoje države. Jer, u slučaju Mađarska-Slovačka vidimo kako se ponašaju suverene države. Kao što je poznato, Mađarska i Slovačka u zadnjih 100 godina nisu ratovale, a Srbija je napala Hrvatsku prije 31 godinu, i dan danas nije odustala od svojih osvajačkih planova.
Sve ove nevjerojatne i neprihvatljive slučajeve mediji prikazuju kao normalne.
Mediji šire lažnu tezu da se drugačije ne može. Oni nam nameću laž da se moramo pomiriti s nepravdom, da se moramo pomiriti s ministrima koji imaju karizmu hladnjaka na -20 stupnjeva (scena ministra obrane i tumačenje zašto nam ne lete kanaderi doista je bila nestvarna, svatko normalan je zavapio: zemljo otvori se).
Imamo premijera koji svakih šest mjeseci imenuje šefove državnih tvrtki, i tako već šestu godinu. Ta praksa ne postoji nigdje na svijetu. To je dokaz potpune nesposobnosti. A mediji i jedan dio samozvanih „političkih analitičara“ papagajski ponavljaju – drugačije se ne može.
Itekako se može drugačije, sjetimo se Oluje!
U srpnju 1995., kada je pripremana operacija Oluja, niz međunarodnih dužnosnika upozoravao je predsjednika Tuđmana da ne kreće u vojno oslobađanje okupiranih područja jer Hrvatska vojska neće biti u stanju osloboditi taj teritorij. Općenito su tadašnji mediji širili defetizam da je jednostavno nemoguće vojno osloboditi taj teritorij. Tu tezu je iznio profesor Radovan Pavić, koji je sa znanstvenog stajališta tvrdio da je vojno nemoguće poraziti srpske teroriste.
A što se dogodilo u Oluji? U četiri dana razbili smo tu srpsku vojsku i spriječili Srebrenicu 2, to jest, deblokirali Bihać.
Svijet nam se divi zbog Oluje, a ljudi koje mi plaćamo, hrvatska vlada, dopušta Pupovcu i plaćeničkim medijima da blate i kleveću tu veličanstvenu vojnu i humanitarnu akciju.
Zamislite da netko u Poljskoj ili Francuskoj napada oslobođenje tih država? Istog trenutka bi bio uhićen zbog uznemiravanja javnosti.
Moramo biti realisti i svjesni gdje živimo i s kime smo okruženi.
Hrvatska ima susjedu koja je iznimno problematična.
Srbija je započela 1. Svjetski rat, devedesetih godina napala je Sloveniju, Hrvatsku, BiH, Kosovo i ratovala s NATO-om. Srpska vojska jedina je osuđena za genocid u 21. stoljeću. Ta i takova Srbija se nije suočila sa svojom prošlošću, štoviše, ona ne vidi što cijeli svijet vidi te bezumno optužuje cijeli svijet, ali svoje dokumentirane zločine ne priznaje.
Dragi prijatelji, budimo ponosni na Oluju – ali izvucimo i pouke iz Oluje.
Kada je cilj pravedan i ako smo jedinstveni u ostvarenju tog pravednog cilja, uspjeh je zajamčen.
Zato sam sigurna da će Hrvatska uspjeti, jer uspostava pravednosti i jednakosti jest ispravan cilj i hrvatski narod ga zaslužuje.
Ali nemojmo nikada zaboraviti da ćemo taj uzvišeni cilj moći ostvariti isključivo zahvaljujući žrtvi naših branitelja, zato im vječna slava i hvala!
Neka nam vječno živi naša jedina Hrvatska!


“Odlazak Srba nakon Oluje je tragedija, ali joj je prethodila pohlepa i glupost”
Autor:N1 Hrvatska, 05. kol 2022

Predsjednika RH Zoran Milanović u svom obraćanju na svečanosti obilježavanja Oluje u Kninu istaknuo je da se Hrvatska nema čega sramiti, da glasno treba zagovarati svoje interese, a odgovorio je i na optužbe iz Srbije o etničkom čišćenju, podsjetivši ponovno da je za odlazak stanovništva kriv Beograd koji je odbio pristati na plan Z4.

“Više puta sam se pitao zašto svake godine dolazimo ovdje na isto mjesto i uvijek imamo nešto novo za reći. Što je to toliko jako i koliko dugo će nas vući. Je li to strah od zaborava, jesu li to poruke koje treba uporno odašiljati, a što se ponekad čini uzaludno. Međutim, nije uzaludno.

U nizu tema koje bih ovdje mogao i trebao otvoriti, usredotočit ću se na dvije. Kada govorimo o položaju Hrvata u BiH, iza nas je skoro 30 godina gledanja, rada, pokušaja pregovora, ratovanja, uzaludnih vjerovanja, razočaranja, ljutnje i očaja u nekim trenucima. Reći da je Hrvatska jamac Daytonskog sporazuma je potrebno, ali nije to dovoljno. Ljudi koji su dali život i zdravlje u Domovinskom ratu, očekivali su više, da naša država bude i instrument naših ciljeva, pravednih težnji i da se time služimo kada je potreba. Sada je potreba. Hrvatski narod u BiH se obespravljuje i vrijeđa. Vrijeđa se i ljude koji su vodili ovu zemlju. Koristi se prilika da se nagazi slabijeg od sebe. Gledali smo mi to u povijesti više puta.

Hrvatska se mora tome suprotstaviti. Naša država nije puki pasivni promatrač. Nismo ušli u NATO i EU da bismo bili korisnici fondova, nego da bismo našu državu i instrumente koji stoje na raspolaganju koristili u svom interesu pa i u prkos onima koji nas žele obezvrijediti. Osjećam da toj politici nema alternative.

Druga tema je mogla biti Oluja i odlazak srpskog stanovništva. To jest ljudska tragedija, ali joj je prethodila ljudska pohlepa, glupost vlastodržaca u Beogradu, kratkovidnost onih koji dane prije Oluje nisu htjeli pristati na plan Z4. Taj plan za Hrvatsku nije bio povoljan, ali hrvatsko vodstvo ga je bilo spremno prihvatiti iako bi bilo kritizirani zbog toga godinama.

Međutim, migom sudbine, tvrdoglavošću onih koji su mogli dobiti više i bolje, nisu prihvatili. Tu su na djelo nastupili oni najhrabriji. Hrvatska je mogla izgledati drugačije, ali okolnosti su bile takve da su na scenu nastupili oni koji možda dan prije te operacije nisu bili sigurni što će se dogoditi.

Treba imati pred očima da Hrvatska nije imala streljiva za više od nekoliko tjedana. Kada danas slušam laži i bezobrazluke da Hrvatska ima projekte u BiH, idemo biti jasniji. Nije Hrvatska vojska omogućila Daytonski sporazum, nego ga bez Hrvatske ne bi nikada bilo. Neprijatelj nije bio razbijen NATO-ovim bombarderima, nego čizmama hrvatskih vojnika, vojnika HVO-a, najhrabrijih sinova, nikakvi američki, britanski, francuski leteći strojevi, i to u 10. mjesecu 1995. godine.

Washingtonski sporazum se danas bezobrazno obezvrijeđuje. Tome se moramo suprotstaviti i stalno naglašavati da to radimo mirnim sredstvima, civilizirano, ali glasno. Ono što oni na drugoj strani ne razumiju, ali morat će razumjeti. Argumenti i instrumenti su na našoj strani, članica smo EU i NATO-a. Možemo natjerati da hrvatski glas čuju oni koji se prave kao da nas nema, jer ne tjeramo ih na protuprirodni blud nego na poštene aranžmane. To je zadatak ovih političara.

A o Srbiji su rekli oni koji su govorili prije mene. Zemlja u kojoj narod ima preko 80 posto suglasnosti o vitalnim nacionalnim pitanjima vanjske politike. Tamo svi misle isto, a misle li dobro? To ne znam, njihova je stvar.

Mi imamo svoj posao, obaveze i svoje male strahove koje veliki ne vide. Svoju vojsku, u koju moramo ulagati ravnomjerno. Naša vojska je član najvećeg vojnog saveza zapadnih demokracija, ali zadatak naših vojnika je obrana hrvatske cjelovitosti i neovisnosti, onih triju stvari bez kojih države nema – teritorij, stanovništvo i demokratski izabrana vlast. Te tri stvari mi imamo i one funkcioniraju bolje nego u državama koje se diče dužom tradicijom i duže imaju državu i instrumente na raspolaganju. Zadatak vojske je prije svega obrana domovine, a taj zadak, kao vrhovni zapovjednik što sam stariji, skloniji sam tumačiti što više konzervativnije – što bliže domu, to bolje.

Hrvatska je morala svoje ponajbolje ljude slati u Haag. Generali su samo treptajem oka bili odvojeni od višegodišnje kazne zatvora po najbezobraznijoj optužnici. Tu je bilo odvažnosti i sreće. Hrvatska danas više nije taoc ničega i ničiji. Može jače, svjesnije i drskije ako za to postoji potreba. Ne branimo se šutnjom i ni od ničega. Naše zasluge su velike, naše krivnje neizbježne, ali nemamo se čega stidjeti.

Sretan Dan branitelja, Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i neka svi budu sretni i zadovoljni, i neka živi naša domovina Hrvatska”, rekao je predsjednik Milanović.

Hitovi: 92