Prisoje na Buškom jezeru
...Unatoč svemu i za divno čudo, u selu se još uvijek nedjeljom okupi nešto vjernog puka, mahom starijih, a i nešto mlađih koji se othrvaše sirenskom zovu tuđine, i prelijepu crkvu što su nedavno obnovili zajedno sa svojim župnikom don Mihovilom Zrnom, ispune riječi molitve i skladna, zvonka pjesma iz mladenačkih grla. Ako biste bilo koga od njih upitali kako im je i kako tu vide svoju budućnost i budućnost mjesta, odgovorit će vam: Nije lako, ali nadamo se boljemu. Bilo je i težih dana pa smo opstali. Prisoje je najljepše mjesto na svijetu. Ovakve ljepote nema nigdje! Tu smo svoji na svome i ne idemo nikamo.
Napokon mirovina
Majčina kuća
...I, tko zna što je sve pred nama? I koliko nam vremena predstoji, koliko sati, dana, godina? Možda malo, možda dugo, svejedno, nije bitno. Važno da je smisleno i sadržajno, a to ovisi ponajviše nama samima. Pa osmislimo svoj plan, sjetimo se o čemu smo razmišljali kad smo bili pritisnuti svakodnevnim radnim obvezama i govorili sebi: Kad će jednom doći taj dan kad više ne ću morati na posao i kad ću moći raditi što me je volja?