Moj blog
Ovdje možemo koliko god to želimo iskušavati svoje skrivene ili davno potisnute spisateljske sklonosti i talente, ne ustručavajući se bilo kakvih tema iz svakodnevnog života, kao ni ostalih koje se odnose na različita područja znanosti, poput povijesnih, političkih, filozofskih, religijskih, kulturoloških i dr. Za razliku od već klasičnih društvenih mreža, uglavnom zamišljenih za izmjenu kraćih informacija i poruka koje pretpostavljaju sažetost statusa, uz to redovito utopljenih u mnoštvo drugih, ovdje nam je prostor praktički neograničen i k tomu postojan, što potencijalnim čitateljima povećava dostupnost objavljenog materijala kroz dulje vrijeme. Jedini preduvjet za uvrštenje tekstova uz minimalno uredničko intervenciju je potpis autora i prihvaćanje odgovornosti za sadržaj. Ur.
Kaja Bakalić: Divlja ciklama
Divlja ciklama, Foto: K.B.
I tako u mislima na suživot divlje ciklame i mrava učini mi se bližom vizija sklada Božje prirode i genijalnosti velikog Kreatora – početka i kraja, i novog početka u Vječnosti. Pa ako nam je dano da tijekom svoga ovozemaljskog trajanja dijelimo isto sunce, isto nebo i zrak kao i sva druga bića na zemlji, zašto ne bismo smjeli nadati se da bi i nas mogao pronaći „naš mali mrav“ i dati nam nadu za novo klijanje u Vječnosti.
Prijatelji
Hana, 3 g.
Dok smo mladi nose nas ideali i cijeli svijet je naš. Sve nas oduševljava, vidimo samo dobro, svi su nam prijatelji. A onda s vremenom dolazi otriježnjenje; otkrivamo da je prečesto u pitanju obmana, zabluda, prijetvornost i naša vlastita lakovjernost...
Prisoje na Buškom jezeru
...Unatoč svemu i za divno čudo, u selu se još uvijek nedjeljom okupi nešto vjernog puka, mahom starijih, a i nešto mlađih koji se othrvaše sirenskom zovu tuđine, i prelijepu crkvu što su nedavno obnovili zajedno sa svojim župnikom don Mihovilom Zrnom, ispune riječi molitve i skladna, zvonka pjesma iz mladenačkih grla. Ako biste bilo koga od njih upitali kako im je i kako tu vide svoju budućnost i budućnost mjesta, odgovorit će vam: Nije lako, ali nadamo se boljemu. Bilo je i težih dana pa smo opstali. Prisoje je najljepše mjesto na svijetu. Ovakve ljepote nema nigdje! Tu smo svoji na svome i ne idemo nikamo.
Napokon mirovina
Majčina kuća
...I, tko zna što je sve pred nama? I koliko nam vremena predstoji, koliko sati, dana, godina? Možda malo, možda dugo, svejedno, nije bitno. Važno da je smisleno i sadržajno, a to ovisi ponajviše nama samima. Pa osmislimo svoj plan, sjetimo se o čemu smo razmišljali kad smo bili pritisnuti svakodnevnim radnim obvezama i govorili sebi: Kad će jednom doći taj dan kad više ne ću morati na posao i kad ću moći raditi što me je volja?