Dr. Ante Ljubičić: Iz studentskih dana

...Tijekom svih studentskih godina rado bih skoknuo kući u Prisoje kad god je bilo moguće. Uglavnom je to bilo tijekom ferija ili za većih blagdana – Božića, Uskrsa i državnih praznika. Nekom mističnom silom privlačio me taj stari dragi kraj, majčina kuhinja, prijatelji koji su ostali, staze kojima sam brusio bose tabane – ma baš sve. Bilo je svega prigodom tih putovanja. Ako je to bilo u ljetnom dijelu godine, onda bismo išli preko Splita i sve do polaska noćnog vlaka za Zagreb prepuštali se čarima najljepšeg mora na plažama Bačvica, Firula, ili nekog od sedam Kaštela...(Iz knjige: Dr A. Ljubičić, Ordinacija s pogledom - zapisi jednog liječnika)

Ispiti, ispiti...
       Kad je počela redovita nastava – vježbe, seminari, predavanja, činilo mi se da su svi drugi bolji od mene - nekako vještiji u komunikaciji, sigurniji i slobodniji, da neće biti lako. Onda je došao prvi ozbiljniji ispit, zapravo kolokvij iz kemije, kojeg smo polagali zajedno nas petero studenata iz moje grupe. Ispalo je da se kolega koji mi se činio kao najbolji i najuspješniji jedva provukao, i to uz moljakanje; čak je zaslužio prijekor profesorice. Kad je došao red na mene, budući da sam se dobro pripremio, isto sam tako i odgovarao, onako pošteno i bez zapinjanja. Zadovoljna mojim odgovorima, profesorica me pohvalila govoreći:
      - Evo kako treba znati! Bravo kolega! Odlično!
Ovo je još više učvrstilo moje samopouzdanje i potpuno me oslobodilo osjećaja nesigurnosti. Uvidio sam da je sve u učenju i dobroj pripremi. I tako je to uglavnom i bilo sve do kraja; kad sam se dobro potrudio i rezultat je bio dobar, a kad sam se pokušavao provući bez prave pripreme bilo je malo teže.

* * *

      Na jednom od prvih sati u kemijskom laboratoriju svi smo dobili zadatak dokazati nepoznatu tvar u priloženoj epruveti. Dokazivanje se provodilo dodavanjem toj nepoznatoj tvari različitih poznatih kemikalija i praćenjem nastalih kemijskih reakcija i promjena koje nastaju tijekom njih: promjena temperature, boje, mirisa, konzistencije i agregatnog stanja. Već nakon prvih pokušaja ja sam u svojoj epruveti dobio karakterističnu promjenu boj (intenzivno crvenožutu) uz odvratan miris pokvarenih jaja. Već na netemelju toga bio sam gotovo siguran o kakvoj se tvari radi. Ali, ne lezi vraže, prohtjelo mi se malo poigrati, pa zamolim kolegicu do sebe da pomiriše moju epruvetu:
      -Nešto sam prehlađen, Vesna, ne osjećam nikakav miris, bi li ti ovo pomirisala?
      Bez riječi kolegica se nagnula nad epruvetu i dubogo kroz nos udahnul. Istog časa je zastala kao da je omamljena, zakolutala očima i sigurno bi se srušila na pod da je u zadnji tren nisam pridržao. Kad je nakon nekoliko trenutaka došla k sebi tako me je sočne izgrdila, da nije za ponavljati izgovoreno. Ja sam se pravio nevinašcem i kao u čudu pitao:
      -Pa šta je Vesnice, zašto se ljutiš? Šta je bilo?
Samo je okrenula glavu od mene i još jednom opsovala. Niikad mi to nije oprostila.

Baraka
       Studentska baraka na zagrebačkoj Šalati u okviru kompleksa klinika Medicinskog fakulteta bila je omiljeno mjesto u koje smo kao studenti rado navraćali. Bila je to neka vrsta naše (studentske) kantine u kojoj se moglo kupiti sendvič, sok pa i ponešto konkretnije. Jedne zgode prije nego što sam išao u Zavod za anatomiju radi polaganja kolokvija svratim u tu našu baraku, kadli tamo zatečem veselo društvo svojih kolega. Netko je slavio položeni ispit, pa nisam mogao odbiti poziv da im se pridružim. Nisam se ni okrenuo već mi je bila puna čaša u ruci. Osladilo mi se pa sam pristao i na drugu, možda i na treću. Bio je to „Stari graničar“, neka vrsta likera. Kad sam malo kasnije pristupio kolokviju kod profesorice, tada mlade asistentice Ane J., ni beknuti nisam znao o arteriji subklaviju o kojoj sam trebao govoriti. A bio sam siguran da sam se dobro pripremio. Tim više što i nije bila riječ o osobito teškom i opsežnom gradivu. Uzalud sam pokušavao prizvati sjećanju tekst kojeg sam pripremajući se nekoliko puta naizust ponovio, baraka i Stari graničar učinili su svoje. Bilo mi je neugodno, pokušavao sam naći ispriku, ali stroga asistentica nije imala milosti:
      -Niste vi to, kolega, naučili, dođite za tjedan dana.
Naučena lekcija: Nikad ne svraćaj u Baraku prije ispita.

Tko se hvali sam se....
       Često profesori, kad žele osobito pohvaliti nekog od svojih studenata, znaju spomenuti kako je taj i taj bio izvrstan na anatomiji, kako je dobro znao ispreparirati organe i slično. Nije baš previše mudro hvaliti samog sebe, ali kad to ne čine drugi, onda ti ne preostaje ništa drugo nego: - Hvalite me, usta moja.
       Na jednoj od prvih sekcija u anatomskom zavodu dobio sam zadatak da isprepariram fossu retromandibularis (regiju na glavi iza donje vilice) uz napomenu da to bude prikazano sve do najsitnijih ogranaka: sve strukture koje polaze od nje - živce lica, krvne žile, mišiće. Doslovce sam to shvatio i gotovo do kraja (mada mi je za to trebalo nešto više vremena) sve to učinio. Bio sam razočaran kad mi je došao aistent i sve one sitnije ogranke živaca i arterija „počistio“; ostale su samo glavne grane.
       Slično je bilo na vježbama iz fiziologije. Trebalo je „operirati“ žabu – uz pažljivo vođenu anesteziju pomoću etera – odstraniti joj nadbubrežne žlijezde i još neke vitalne organe, ali tako da što duže ostane živa. To bi bio dokaz suptilno vođene operacije i anestezije. Moja je žaba ostala „živa“ najduže - do kraja. Po svršetku sata morao sam je prepustiti demonstratorima i asistentima da oni dalje odluče o njenoj sudbini.
       Često sam se znao pitati kako bih kao takav „picajzla“ sklon perfekcionizmu, prošao u dalekom svijetu gdje se drukčije nego kod nas vrednuje rad, uspješnost i zalaganje, da sam se kojim slučajem otisnuo preko granice. Bih li propao, izgubio se, ili postao netko i nešto? Možda milijuner? Tko zna, nikad to ne ću saznati. Bilo pa prošlo.

* * *

      Dok sam bio kod sestre, prve dvije godine, sve je je išlo glatko. Bio sam pravi, uzorni student. Redovito sam išao na sva predavanja i vježbe i pošteno se pripremao za ispite. Prvi ozbiljniji ispit iz kemije položio sam među prvima i dobio odličnu ocjenu. Slično je bilo i s ostalim ispitima iz prve godine. Malo je škripalo na fizici jer sam se već bio previše okuražio i izišao nedovoljno spreman, pa je i ocjena bila slabija. Uz mali prijekor dobio sam i priznanje:
      - Kolega, vi imate izraziti smisao za fiziku, ali se niste dobro pripremili. Vi ste tek ovdje neke stvari otkrili. Dva plus. Volio biih vam dati bolju ocjenu, ali niste je zaslužili.
       Tada mi ocjene nisu bile važne. Bitno mi je bilo samo proći i upisati sljedeću godinu. Tek mnogo kasnije shvatit ću značnje prosjeka ocjena u životu. A onda je došla na red anatomija za koju se govorilo da tko nju položi već je napola doktor. Shvatio sam to ozbiljno i prihvatio se posla. Samo oni koji su to prošli znaju kako je učiti taj predmet. Dvije debele knjige sitnoga teksta, najmanje polovica na latinskom jeziku, pa navali. Da bi znao moraš naučiti napamet, od riječi do riječi, a da bi to postigao moraš ponavljati bezbroj puta. Ništa ne pomaže logika, ne možeš se osloniti na prethodno znanje. Nakon mjesec i pol dana oštrog učenja izišao sam na ispit i položio. Čista petica! Čak mi je profesor koji je slovio za najstrožeg isitivača prof. R. čestitao i predložio da budem demonstrator.

Fiziologija mora pasti
       Umjesto da se odmah prihvatim sljedećeg ispita - fiziologije, ja se lijepo spakiram i kući u Prisoje. Dva tjedna prošla kao dlanom od dlan. Kad sam malo došao k sebi, već je bilo kasno za bilo što u ljetnom roku. Tako sam se doveo u situaciju da na ispit idem ujesen, što znači bez mogućnosti ponavljanja ako bih kojim slučajem pao, i gubitak godine. Doduše, nije baš prošlo bez pokušaja. Kolega M., zvani Dugi (zbog njegova stasa), nagovorio me da ipak izađemo na ispit, iako smo imali samo desetak dana za pripremu. Bilo je ljeto, mjesec srpanj i neizdržive vrućine. Tko god je mogao pobjegao je iz Zagreba. Ja i kompa ponešeni ambicioznim planom i naoružani onim „mršavim“ udžbe-nikom Gytonove fiziologije, smjestimo se lijepo u kućicu moje sestre Mare na Jarunu u čvrstoj nakani da iz nje ne izlazimo sve do ispita. I da se za to vrijeme ničim drugim ne bavimo do učenjem.
       Rečeno, učinjeno. Nisam baš vjerovao u plan, ali eto, pristao sam, jer se nisam mogao obraniti od nagovaranja. Za prvi dan ponijeli smo pečeno pile što nam je spremila prijateljeva mama, sva sretna zbog naše odluke. Nakon što smo se lijepo smjestili, ja u jednu kompa u drugu sobu, netko od nas dvojice, više se ne sijećam tko, predložio je da se mi odmah riješimo pileta, kako bismo se mogli posve posvetiti fiziologiji. Picek je doista bio slastan; pojeli smo ga bez ostatka, a i hladno pivo nakon njega baš nam je dobro leglo. Malo smo popričali a onda svaki u svoju sobu. Plan je bio učiti individualno dva sata, onda zajedno ponoviti sve i provjeriti jedan drugoga, pa opet dalje na isti način sve dok se da.
       Puna želuca i pomalo omamljen, što od piva, što od sparine, mučio sam se prvim stranicama bez ikakva učinka. Ništa nije išlo u glavu. Bilo mi je neugodno misleći kako ću se osramotiti. Nakon dva sata takvog mučenja, već me pomalo čudilo kako se kompa ne javlja. Pitao sam se koliko li je on već stranica prešao. Već je bilo vrijeme da prijeđemo na timski rad i krenem u njegovu sobu. Imao sam što i vidjeti: kolega se svom svojom dužinom, a imao je preko dva metra, pružio po kauču i hrkao da je divota. Kad sam ga probudio ozbiljno se naljutio i obrecnuo na mene:
      - Kako imaš srca buditi me iz najljepšeg sna?
      Bilo je jasno da nema ništa od našeg učenja. On me još malo pokušavao odgovarati od odustajanja, ali ja nisam popuštao. Popili smo još po jedno pivo i svatko svojim pravcem. Tako je to bilo s fiziologijom koju sam položio u posljednjem jesenskom roku, što je bilo uvjet za upis u treću godinu studija. 

* * *

Eskapade
       Nakon što bih položio ispite koji su bili uvjet za upis u sljedeću godinu, a pri tomu ostavio za kasnije sve ostale kojih nije bilo malo, priuštio bih sebi malo predaha. Katkad bi to razdoblje potrajalo i mjesecima. Tada bih radio samo ono što se nije moglo izbjeći: išao na seminare i vježbe, i predavanja koja su bila obvezna. Sve ostalo sam pro-puštao, markirao.
       Tijekom svih studentskih godina rado bih skoknuo kući u Prisoje kad god je bilo moguće. Uglavnom je to bilo tijekom ferija ili za većih blagdana – Božića, Uskrsa i državnih praznika. Nekom mističnom silom privlačio me taj stari dragi kraj, majčina kuhinja, prijatelji koji su ostali, staze kojima sam brusio bose tabane – ma baš sve. Bilo je svega prigodom tih putovanja. Ako je to bilo u ljetnom dijelu godine, onda bismo išli preko Splita i sve do polaska noćnog vlaka za Zagreb prepuštali se čarima najljepšeg mora na plažama Bačvica, Firula, ili nekog od sedam Kaštela. Brat bi prigovarao kako nije u redu – „skitati se i gubiti vrijeme, i trošiti“ dok on mora teško raditi, crnčiti u tuđini.
       Jednog takvog dolaska kući za prvi svibnja bio sam se dogovorio s rođakom Božom Lj., koji je studirao na PMF, da „skoknemo“ do Vitrenika - najvišeg vrha planine Tušnice. U posljednji čas Božo je odustao, pa sam odlučio ići sam. Išao sam, bolje reći trčao, ne tražeći poznate planinske staze, nego direktno prema vrhu, preskačući ograde i probijajući se kroz šiblje i guštike, baš kao da me netko tjera. Da sam mjerio vrijeme, zacijelo bi to bio najbrži uspon na vrh planine i povratak ikad zabilježen. (Vjerojatno nikada nitko nije ni pokušavao da se iskuša na takav način). Eto, što ti je mladost, danas se zapušem kao pretis lonac već nakon uspona do trećeg kata. Jedino mi je bilo žao što nisam ponio barem fotić jer je dan bio vedar i vidljivost takva da bi se u kadar moglo dohvatiti sve planinske vrhove u širem zemljovidu pa i ponešto od plavetnila Jadrana.

* * *

      Posebno je zanimljivo bilo jednog ondašnjeg zimskog državnog praznika - onog kad bi se obično prakticiralo kolinje. Pao velik snijeg, okrenulo na buru i zamelo putove, pa se moj boravak kod majčice produžio na gotovo dva tjedna. Svakog bih dana uredno uzeo svoju putnu torbu i došao na autobusnu stanicu s najozbiljnijom namjerom da se vratim nazad u mjesto svoga naukovanja – u Metropolu. Kako bi se to iščekivanje ubrzo pokazalo iluzornim, jer od prometa nije bilo ni naznake, ja bih lijepo zasjeo u neku od tamošnjih birtija ili kavana, gdje bi se uvijek našlo društvo zaljubljenika u dokolicu i razbibrigu. I za razgovore o svemu i svačemu, ponajviše, ne ćete vjerovati, o književnosti, poeziji i općenito o umjetnosti, koji bi se uz kapljicu što zamagljuje sve brige i obveze, a razgaljuje srce, nastavili do kasno u noć recitacijama Jesenjina, Ujevića, Šimića... Sutradan bi se, unatoč mamurluku i glavobolji ponavljalo sve isto uz još šire društvo (i ono malo ljepše) i intenzivniji program. Kad bih se nakon takvih „praznika“ konačno vratio u bazu (Zagreb), trebalo bi mi i mjesec dana da dođem u svoju standardnu formu za normalno obavljanje svojih studentskih obveza – učenje i pripremanje za ispite.

* * *

      Društvo su mi tada uglavnom bili pajdaši iz zavičaja – Božo, Iko, Petar, Toni, Slobo. Znali smo se lijepo družiti i bezbrižno trošiti vrijeme ne radeći ništa. Najčešće smo bistrili filozofske teme – one o nastanku svemira, o smislu života, pa onda povijesne, političke, osobito nacionalne, pa religijske i sve druge koje bi nam pale na pamet. Uglavnom je to bilo u kojem od popularnih zagrebačkih restorana koje smo dobro upoznali i u kojima smo provodili sate i sate uz za studente pristojno jelo i piće. Redovito smo posjećivali kino predstave, katkad i dvije – tri u jednom danu, kazališne nešto manje, išli na ćagu najčešće u Tvrtkovu koja je bila jedan od najpopularnijih plesnjaka, a najviše provodili vrijeme u nekoj od naših sudentskih sobica. Tu bi se uvijek našlo ponešto za gricnuti i koja čašica koja razvezuje jezik, pa bi odmah potekle priče i šale, najčešće s tematikom iz rodnog kraja; poneko bi iskušavao svoje pjevačke sposobnostii, da bi redovito sve završilo s belom ili briškulom do kasniih noćnih sati.
       Možda će vas čuditi kako nigdje ne spominjem djevojke. Nije da ih nije bilo, ali nekako nisu baš previše trčale za nama. A onda ni mi za njima. Najčešće bi bilo prema onoj poznatoj shemi: ona koja bi se svidjela nekom od nas, uzdisala bi za drugim, i obratno. Mladima je ljubav uvijek na prvom mjestu, pa tako ni mi nismo bili iznimka. Bila je predmet čežnje, ali kao da se skrivala i čekala pravi trenutak i položaj zvijezda. A kod mene kao da je moralo biti da ona prva bude jedina i posljednja. Bože dragi, kako s vremenom sve pomalo izblijedi!

Iz knjige: Dr A. Ljubičić, Ordinacija s pogledom - zapisi jednog liječnika

• Prethodno
• Sljedeće