Dr. Ante Ljubičić: Bilo pa prošlo (1.)

• 
• 

Kad razmišljamo o životu, o svemu onom što nam je nekad bilo važno, zbog čega smo strepili, radovali se ili žalostili, o čemu smo maštali, nadali se, pravili velike planove; kad jednom sve to prođe, s neke vremenske distance, sve nam postane nekako obično, nevažno, blijedo, pa i banalno. Uspjeva nam oživjeti slike i događaje, prizvati i detalje, ali sve kao kroz koprenu i kao da se više ne odnosi na nas. Pa se onda čudimo i pitamo što nam je sve to trebalo, i „mudro“ zaključujemo kako smo „baš bili bedasti“.

Pa čemu onda okretanje prošlosti? I koga bi to još u ovo naše vrijeme moglo zanimati? Iako sam prilično uvjeren da takvih baš i nema previše ja se, eto, upustio u tu avanturu ne samo za to što ne bi bilo pametnijeg posla, nego i  što sam otkrio da to može biti i zabavno. U ovom prvom dijelu zapisa spomenutog naslova (Bilo pa prošlo) bit će riječi o ranom djetinjstvu i odrastanju u rodnom mjestu (koje će, vjerujem, ponekog podsjetiti na vlastitu životnu priču), pa onda o školskim danima uz usporedna pastirska i težačka iskustva, a u nastavku, možda, i o godinama studija i uzbudljive liječničke prakse sve do odlaska u mirovinu.

Moje Prisoje
Svima nama, htjeli mi to ili ne htjeli, rodni je kraj ono što nas obilježi za cijeli život. Možemo mi njega ostaviti, svojom voljom ili višom silom, ali on nas nikad ne ostavlja. Zauvijek ostaje u našem sjećanju - u duši i srcu, bez obzira gdje se skrasili. Ništa drugačije nije bilo ni sa mnom i mojim Prisojem, od najranijih dana kad sam u njemu učinio prve korake pa sve do danas. Zašto je to tako i kakve su to nevidljive niti kojima nas veže uza se – samo dragi Bog zna. Kako vrijeme prolazi sve sam češće tamo, nažalost samo u mašti kao i ovog puta. Ako mi se pridužite možda nešto o tomu i dokučimo. A moglo bi biti i zanimljivo, osobito onima koji u svojoj memoriji čuvaju slične sadržaje.

Ako kojim slučajem putujete od jadranske obale (od grada Splita) prema unutrašnjosti, već nekoliko kilometara nakon što prijeđete hrvatsku granicu na Kamenskom, otvorit će vam se pred očima prizor slično kao kad nakon duga puta iz unutrašnjosti ugledate more. Dojam je osobito snažan kad vam je to prvi put. Okruženo sa svih strana planinama, najvećim dijelom krševitim, pred vama se ukaže najveće umjetno jezero u Europi – Buško jezero. Uokolo jezera uočit ćete vijenac naselja od kojih je jedno od najvećih i najljepših ono sa sjeverne strane s nizom manjih zaselaka što su se ugnijezdili po pitomim šumarcima u podnožju planine Tušnice. Zbog toga što stalno gleda prema suncu dobilo je naziv Prisoje. 

Nekada je umjesto jezera tu bilo prostrano polje, najravnije i najljepše od svih kraških polja uokolo. Zbog toga što je tijekom zime i proljeća najvećim dijelom često bilo poplavljeno nosilo je naziv Buško blato. Šezdesetih godina prošlog stoljeća polje je potopljeno kako bi se napravila velika hidroakumulacija radi napajanja hidroelektrane Orlovac sa sinjske strane planine Kamešnice. Bolje obavještenima odmah je bilo jasno da je primarni cilj bio politički – kako bi se raselio hrvatski puk iz tih svojih vjekovnih prostora. 

Za razliku od većine drugih sela oko polja, Prisoje je bogato izvorima dobre, zdrave vode od kojih nastaju potoci koji su nekada završavali u rijeci Ričini, danas u jezeru. Ova bi rijeka u zimskom razdoblju svojom veličinom i snagom podsjećala na one najveće - Savu ili Dravu, a tijekom ljeta bi posve presušila u svome gornjem toku. Na većini potoka, dok ne bi presušili, klaparale su mlinice u kojima se mljelo žito za cijeli kraj. Danas kad se razina jezera preko ljeta smanji pokaže se Ričina u svome starom koritu kakva je nekad bila. 

Današnji naraštaji teško mogu i zamisliti kako se nekada živjelo na ovim prostorima. Mi „malo“ stariji smo, zacijelo, bili među posljednjima koji su imali priliku upoznati način života i običaje koji se vjerojatno nisu bitno mijenjali još od dolaska naših predaka iz dalekih euroazijskih prostora. Živjelo se u velikim zajednicama, uglavnom od poljoprivrede i to one najjednostavnije, i stočarstva. Svaka je zajednica imala svoje imanje koje se sastojalo od nekoliko njiva, malo bliže ili dalje od sela, i isto tako više livada u polju. Njive blizu kuća zvali smo podvornice. Na njima se uzgajalo povrće, jer su se zbog obilja vode mogle natapati. Na udaljenijim njivama sijale su se žitarice i kukuruz, a na livadama kosilo sijeno, kao najvažnija stočna hrana. Svaka stopa zemljišta bila je obrađena. I vrtovi u planini, čak i oni najudaljeniji, tzv. ograde, su obrađivani. U njima se najčešće uzgajao krumpir i kukuruz. Veće zajednice su u tim ogradama u planini imale svoje staje za boravak i čuvanje stoke tijekom toplijeg razdoblja godine. 

Svaka je kuća imala po dvadesetak ovaca ili više, jednu do dvije krave i jednu ili više svinja, a one veće i bogatije - i do pedeset ovaca, pet - šest krava, više volova i konja, četiri do pet svinja. Rijetkost su bile posebne štale za stoku; najčešće su ljudi boravili na katu, a ispod njih u prizemlju, odvojena samo drvenim podom bila je stoka. Bilo je to kao neka vrsta centralnog grijanja. Dijelili su isti zrak i iste mirise. 

Kuće su u selu bile prilično zbijene s malim zajedničkim dvorištima te stepeništima koja su završavala na terasama zvanim solarima. Ispod našega zaseoka bila su tri gumna na kojima se uz njihovu osnovnu ulogu vršidbe žita odvijao cijeli društveni život. Posebno sve sportske aktivnosti mladih poput bacanja kamena s ramena, skakanja, hrvanja, klisanja, plovkanja, igre skrivanja itd. Za mene kao i za ostalu djecu, a zacijelo i za starije, cijelo je selo bilo jedan dnevni boravak. A bilo nas je dosta: u svakom se naraštaju moglo sastaviti dva - tri dobra nogometna tima. Kao djeca u svaku smo kuću ulazili kad smo htjeli, jednako kao u svoju, i svugdje smo bili dobro došli. Bilo je, doduše, i izuzetaka, ali su oni zanemarivi. 

Po vodu se išlo na izvor - „vrilo“ na kraju sela sa „sićevima“, ili posebnim drvenim posudama zvanim „bucatima“. Za WC se „snalazilo“ kako je tko znao: tražiili bi najskrivenije zakutke i birali „najzgodnije“ vrijeme. Malo je teže zamisliti kako je to izgledalo zimi za ružna vremena – kad bi „udarila“ bura, za vrijeme jakih kiša ili snježne vijavice. Kako je bilo ženama s obzirom na njihove specifične potrebe, osobito trudnicama i rodiljama!? Ne sjećam se neugodnih mirisa, niti da se tko na to žalio. Niti na bilo što drugo. Pitam se kako bismo danas „preživjeli“ takve uvjete? I kakvi bi to bili parfemi i dezići koji bi neutralizirali mirise koji su morali dolaziti iz prizemlja sa sustanarima – domaćim životinjama?
Kad bi došlo vrijeme za radove na polju – sve bi posebno oživjelo: pjesma, dovikivanje, smijeh na sve strane. Tko te pita za znoj i žuljeve. Kad se išlo u planinu čuvati stoku ili sijeći drva – opet isto: s pjesmom i smijehom. Izgleda - ništa nije teško kad se radi u zajednici. Je li to ono što nam danas nedostaje, što smo izgubili? I dok će se zasigurno mnogima neke od ovih slika učiniti pomalo otužnima i grubima, nama kojima su utkane u prva životna iskustva, unatoč bosonogom djetinjstvu, često gladnim trbusima i hladnim posteljama, i nedostatku svega bez čega danas ne možemo ni zamisliti normalan život, one se često javljaju kao sjena zauvijek izgubljenog sklada. 

Onima koji to sami nisu doživjeli teško je zamisliti buđenja u osvit zore uz kukurijekanje pijetlova i pijev ptica, i pravu kakofoniju glasova i zvukova – od blejanja ovaca, mukanja goveda, rzanja konja, lavež pasa, pa dovikivanja i nadglasavanja pastira, dogovaranje kosaca i zvukova klepanja kosa, i osobito zamamnog mirisa majčina ispod sača svježe ispečenog kruha. Na kraju dana, po povratku iz polja i planine, opet isto. Sa svih strana pjesma i veselo podvriskivanje iz mladenačkih grla. Momačka ganga, žestoka i pomalo melankolična orila se cijelim krajem. Kao da izbija iz dubine povijesti i dalekih ostavljenih i zaboravljenih prostora, i mračnih karpatskih šuma. A nakon što bi se sve smirilo, još bi se malo posjedilo na podzidama ispred svojih kuća i oko gumna, uz razgovor o tome kako je prošao dan i što predstoji za sutra. 

A tek zima! Vrijeme predaha i odmora od radova u polju, vrijeme kolinja, iščekivanja Božića, ženidbe, udaje, poklade, maškare...! Pa nezaboravna sijela u kući Jure Kapulice – Juruke na kraju sela. Gotovo svake večeri puna kuća ljudi, ponajviše starijih, i poneko od nas djece koje bi se nekako uspjelo uvući među njih. Zamislite: vani mrkli mrak, zima, snježna vijavica, a unutra toplo, pucketa vatra u peći, a ljudi sjede i živo razgovaraju. Priča se kako je prošla godina, čije je žito najbolje, kukuruz najviši, konj najbrži, svinja najdeblja, vol najjači i sve tako natenane, na dugo i široko. Katkad se sluša krckavi radio – Glas Amerike i Grga Zlatoper. Za nas djecu, skuštrenu oko peći i ispod stola, najuzbudljivije su priče o strašilima, vilama i duhovima, ili kad netko uz gusle zapjeva o junaštvima hajduka Mijata Tomića i Andrijice Šimića. Slušali bismo bez daha. Nakon takvih sijela i strašnih priča o utvarama i vukodlacima kad bismo izišli vani u mrak umirali smo od straha dok se ne bismo dokopali svoje kuće i majčine suknje. 

Moram odmah dodati kako se moja Jedina nikad ne bi složila s većinom ovoga o čemu pišem. Iako smo rasli u istom podneblju i u isto vrijeme, njeno je iskustvo posve drukčije i daleko od romantike. Uvjeti u kojima je ona živjela bili su gotovo kao današnji: imala je svoju sobu i svoj krevet; u kući su imali i vodu i WC; nisu oskudijevali ni u čemu; njihova stoka je bila u posebnoj štali, ali svejedno, „nikada se ne bi vratila u to vrijeme“. Vjerojatno je ona i ovdje bliže realnosti nego ja, ali ću ipak ostati pri svome, jer ništa ne košta, a čini se smislenijim i lakšim tražiti ljepšu stranu u svemu pa makar se svjesno morali poslužiti ružičastom optikom, a sve ono ružnije jednostavno ignorirati i prepustimo zaboravu. 

Eto, tako je to bilo nekad. A danas? Na prvi pogled sve isto, pa i ljepše. Putevi asfaltirani, kuće velike, lijepo uređene; tu je i struja i voda, TV, telefon, mobiteli, internet. Ne mora se više kao nekada po vodu „na vrilo“ niti na WC u prirodu. Ali kad uđete u selo otkrit ćete da to više nije ono što je nekad bilo, što je ostalo u sjećanju. Sve je pusto i pomalo otužno, život kao da je tu odavno zamro. Ni traga od one nekadašnje živosti i raspjevanosti. Ni ptica nema kao nekada, samo pokoji lavež pasa s vremena na vrijeme razbije gluhu tišinu. Nema svijeta, sve odselilo. Ostali mahom samo stariji koje ćete, ako kojim slučajem prođete selom, zateći kako usamljeni „čuvaju“ svoje prazne kuće i opustjela dvorišta. Upitate li ih kako je bilo u njihovoj mladosti, čut ćete njihovu neveselu priču o potapanju polja, o masovnom odlasku na rad u tuđinu, o iseljavanju. I obavezno će vam dodati, ne skrivajući suzu u očima, kako je jedino što još uvijek u selu raste broj sprovoda, dok je broj novorođenih i krštenja rijetkost. Mladih je sve manje, a i oni koji su ostali mahom su samci. O ženidbi i braku ne žele ni čuti. Sve se više govori o bijeloj kugi. Djevojke odlaze u druge krajeve kako bi tamo potražile svoju sreću. Dok je nekada u osnovnoj školi svaki razred imao po dva – tri odjela, danas se u svima zajedno može nabrojati tek kojih petnaestak učenika. Govori se da bi je uskoro mogli i zatvoriti.
Nema ni stoke; dok je nekada na stotine stada i sitne i krupne stoke paslo na sve strane, danas samo slučajno možete vidjeti pokoju kravicu na zapuštenim livadama, ili neko manje stado ovaca bez pratnje pastira. Sve je neobrađeno i zapušteno. Čak i vrtovi uz same kuće koji bi se lako mogle obrađivati i natapati vodom. Po sve se ide u trgovinu – i po kruh i po mlijeko, povrće, jaja, baš sve. Nikomu se, osim doista rijetkima, ne da ništa raditi, nešto proizvoditi. Niti rekreativno, onako radi zdravlja i zabave. I malo skratiti vrijeme. Svi kažu: ne isplati se. Živi se samo od mirovina zarađenih u inozemstvu, ili doznaka od svojih najbližih rasutih po svijetu. Nisu najsretniji zbog svega toga - takvog načina života; sami su svjesni da to nije dobro ni na duže staze održivo, ali navike su već tu i više niti ne znaju što bi drugo. Do kada to može tako ostati – samo Bog dragi zna. 

A sve je počelo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća potapanjem polja koje je iniciralo masovni odlazak, ponajviše u inozemstvo, što se nastavilo sve do današnjih dana. Mislilo se u početku da je to samo privremeno dok se nešto ne zaradi - za krov nad glavom, kućicu, kravicu, možda auto i sl., ali se ubrzo pokazalo kao odlazak zauvijek. Doduše, mnogi su i u selu napravili lijepe kuće nadajući se povratku, barem pod stare dane, ali one uglavnom zjape prazne i samo skupljaju paučinu. Jedino malo ožive preko ljeta oko Velike Gospe, kada mnogi dođu kako bi tu proveli koji dan odmora i obišli posljednja počivališta svojih predaka. 

Unatoč svemu i za divno čudo, u selu se još uvijek nedjeljom okupi dosta vjernog puka, mahom starijih, a i nešto mlađih koji se othrvaše sirenskom zovu tuđine, i prelijepu crkvu što su nedavno obnovili zajedno sa svojim župnikom don Mihovilom Zrnom, ispune riječi molitve i skladna, zvonka pjesma iz mladenačkih grla. Ako biste bilo koga od njih upitali kako im je i kako tu vide svoju budućnost i budućnost mjesta, odgovorit će vam: „Nije lako, ali nadamo se boljemu. Bilo je i težih dana pa smo opstali. Prisoje je najljepše mjesto na svijetu. Ovakve ljepote nema nigdje! Tu smo svoji na svome i ne idemo nikamo“.

 

Igre bez granica
Kao i svoj djeci svijeta nikad nam nije bilo dosta igre. Nije bilo televizije ni interneta, ni i-phona ni tableta, niti bilo kakvih drugih androida kao danas. Ali smo zato mi imali jedni druge i bogomdanu prirodu sa svim njenim neograničenim mogućnostima. I vrijeme pred sobom. Koristili smo te svoje resurse kad god je bilo moguće, u svim prilikama. I u planini kod blaga i u polju, u selu, na putu u školu. Ništa nam nije smetalo - ni ljetne vrućine ni zimske hladnoće.
U smišljanju igara nije bilo granica. Oni najmlađi obično bi čeprkali u blizini kuća i od kamenčića gradili svoje dvorce, malo stariji naganjali krpenu loptu, igrali se skrivača, klisali se, bacali kamene pločice („plovkali se“), ili se „kovčali“ uz neki zid, a oni još stariji vječno se natjecali i provjeravali tko je jači, tko brži, tko će dalje skočiti ili baciti kamena s ramena, i tako unedogled.
Posebno je bilo veselo kad bi napadao snijeg. Tada bismo napravili „klizu“ – nešto poput prave bob staze, nepravilne doduše, ali jako strme. Ta je staza išla kroz cijelo selo i niz nju bi se onda do kasno u noć neumorno spuštali na kojekakvim pomagalima od običnih dasaka do pravih sanjki. Katkad bi nas se na takvoj dasci ili običnim drvenim ljestvama naredalo i po desetero, pa kad bi se sjurnuli niz brijeg, a osobito kad bi se prevrnuli, od cike i vriske cijelo se selo orilo.
Stariji su se, naravno, ljutili jer bi im to otežavalo kretanje selom i prijetilo prijelomima kostiju. Zato bi ubrzo uslijedila blokada staze posipanjem luga ili bilo kakvih drugih materijala po njoj. Kad bi vidio da sam i ja na klizalištu stari stric Ivan bi kroz brke srdito progunđao:
„Udri Rnje! Udri Rnje!“
Tek dosta godina kasnije otkrio sam što mu je to značilo: - Udri Rnje! (Rnje - Hrnje- skraćeno od Hrnjica). U to vrijeme stariji nisu znali i rijetko su izgovarali glas h. Mujo Hrnjica bio je turski hajduk koji se spominjao u narodnim junačkim pjesmama, pandan našima Tomiću Mijatu i Andrijici Šimiću. Stric je htio reći :
-Udri hajduče! Samo naprijed! Želiš da polomimo noge!
Igra skrivača bila je posebno omiljena u ljetno vrijeme, osobito kad je bila mjesečina. Prostori skrivanja bili su cijelo selo i vrtovi (vrtlići) sa šumarkom ponad njega. Katkad bi potraga za nekim dobro skrivenim u kakvom grmu, u krošnji oraha, psećoj kućici ili u nekom zabačenom kutku znala potrajati satima. Jedne sam prilike trčeći tako da nađem dobro mjesto za skrivanje naletio pravo u ruke mrgodnom susjedu Luki koji je uvijek bio osobito srdit i neprijateljski raspoložen prema nama djeci. Uhvatio me za vrat i ljutitim glasom zarežao:
-Sad ću te zadaviti!
Premro sam od straha, ali na sreću, on to nije mislio ozbiljno. Iskobeljao sam se nekako iz njegovih ruku i pobjegao glavom bez obzira, ne odustajući od igre skrivača.

* * *

Kako smo rasli tako su nam se i sadržaji igara i zanimacija mijenjali. Po uzoru na filmske junake vježbali smo gađanje Davidovom praćkom, lukom i strijelom, kopljem i sličnim „oružjem“. I dobro nam je išlo. Katkad bismo se tako zanijeli da bi igra prerasla u pravi rat. Jednom sam se tako bježeći od napada kopljanika sklonio u krošnju oraha, ali kako to nisam dobro učinio zadobio sam ranu na natkoljenici od koje i sada imam veliki ožiljak. Glavni uzori bili su nam Tarzan, Winnetou, Bruce Lee, John Wayne i drugi.
Danima smo usavršavali različite gimnastičke i borilačke vještine, uglavnom samouki, jer nismo imali nikoga tko bi nas u tome mogao podučavati. U tome je prednjačio moj najbolji prijatelj Ante Ćurić, poznatiji po nadimku Palgota, koji je mogao izvoditi nevjerojatne stvari. Sami sebi napravili smo cijeli niz različitih gimnastičkih sprava, među inima razboj, vratilo i prave pravcate utege teške oko stotinjak kg.
Bilo je zanimljivo kad se jedne zgode kod nas našao čuveni Vlado B. o komu se govorilo kao o najjačem čovjeku u cijelom kraju. On je bio u svatovskoj pratnji mladenke kroz selo. (Po običaju mladenka je po svršetku pira išla sa svojom pratnjom od kuće do kuće pozdravljajući i časteći nekim pićem sve redom.) Vidjevši nas dok smo vježbali podizanje utega, onako s visine i potcjenjivački dobacio je kako je to slabo i kako on to može bolje. Ali na njegovu nevolju, kad je pokušao nije mu uspjelo. Ni u ponovljenim pokušajima! Nekako bi išlo do pojasa, ali dalje ni milimetra. Jedino mu je uspjelo poderati sako od svatovskog odjela. Svi su mu šavovi od naprezanja popucali. A onda smo mu mi demonstrirali kako se to radi. Najprije Ante, a za njim i ja. Jedan trzaj i teški uteg je bio visoko iznad glave. Ja s obje ruke, a Ante i s jednom. Čovjek je ostao posramljen i pokunjen.
Bili smo neumorni u usavršavanja različitih tehnika napada i obrane, padova i bacanja protivnika. Svakodnevno smo iskušavali dostignute vještine i međusobno odmjeravali snage. Zanimljivo, u tom stalnom nadmetanju nikada nitko nije priznavao poraz. Uvijek bi završavalo zahtjevom: - Idemo iznova. Ali zato svi oni drugi izvan naše skupine nisu imali nikakve šanse s nama.

Božić dolazi...
Svi smo se radovali Božiću, i stari i mladi, osobito mi djeca. Kao da je jučer bilo. Maleni zaselak pod brijegom, blagi sumrak i nebo osuto zvijezdama. Posvuda snježna bjelina i blaženi mir. Kroz prozorčiće stisnutih kućica jedva se probija slabašna žmirkava svjetlost. Sve je tiho, tek pokoji lavež i dozivanje. Iz daljine zvoni za Zdravo Mariju. Svi su u kućama. Božić je pred vratima. Jedva smo ga dočekali sveudilj pjevušeći:
„Ide Božić uz polje, pitaju ga gospoje
rodila mu pšenica i vinova lozica...“
Badnja večer. Molitva. U sobi slabašno treperavo svjetlo petrolejke, gotovo polumrak. Veselo pucketanje vatre na ognjištu i razigrane sjene na zidovima. Badnjaci se žare. Na podu prostrta slama, u zraku miris kruha i kolača. Svako malo eto nekoga od od susjeda:
-Dobro vam došla Badnja večer!
-I s tobom zajedno! - odgovaramo.
Mater pali voštanicu, uzima bočicu svete vodice i bukaru vina pa svi zajedno u obilazak blaga. Najprije k ovcama. Pita koja je prva ušla u štalu pa sretnici nudimo da kuša nektar iz bukare. Ona (a bila je to Zrna) otresa glavom i odbija ponuđeno piće. Kao da joj se baš i ne sviđa. Dok majka škropi svetom vodom svi molimo Oče naš, Zdravo Mariju, Slava Ocu. Zatim obilazimo i ostalo blago, sve uz molitvu i blagoslov. Kad je sve gotovo vraćamo se u kuću.
Vani u mraku isprobavam svjetiljku – dar od brata za Božić. Donio „iz svita“. Na baterije, zamisli! Tri svjetla! Crveno, plavo, žuto. Tko sretniji od mene? Nitko! Ne bih je dao ni za što na svijetu! Onda u kući valjanje po prostrtoj slami na podu. Začas eto i pajdaša. Mate, Mirko, Niko, Ante. Svi smo ushićeni i razdragani. Tražimo skriveno blago u slami. Tko će prije, tko će više? Nalazimo oraščiće, lješnjake, koji novčić. Majko mila, koja sreća, kakvo bogatstvo!
Mater vadi kruh („sriću“) ispod sača i stavlja ga na siniju (*) . Vruć, tanak, zamamnog mirisa, ukrašen križićima. Svatko dobija svoj komadić. I malo vina iz one iste bukare iz koje je pila ovca Zrna. Uh, i meni je jako, jako gorko. Kao i njoj. Nakon „sriće“ opet molitva, sad malo duže – krunica, litanije. Onda se sestre spremaju za polnoćku, a ja se radije držim slame. I samo mislim na kolače, koje ne smijem ni gledati. Sve do ponoći! Majko mila, tko će to izdržati! Samo bih oprobao, ali ne, ne smijem. Za to se ide u pakao. Ipak...ipak.... Onda opet pristiže družina pa kidamo vani. Jurcamo od kuće do kuće, svugdje smo kao doma. Cijelo selo je naš dnevni boravak. Kao i stariji svima čestitamo:
-Dobro vam došao Božić i porođenje Isusovo!
-I s tobom zajedno!
Svugdje dobijemo ponešto - lješnjak, oraščić, bombon, ponegdje medednjak. Kad malo pretjeramo s posjetama i u jurcanju, otkazuju nam gostoprimstvo („Kidajte napolje!“), ali to nama nije ništa; za koji čas smo opet tu. Kao svoji u svome.
I tako to ide iz godine u godinu, baš kao u nekom lijepom snu. Jedino u tim ranim slikama Božića ne vidim oca. Često je bio odsutan. "U svitu" - govorila bi mater, "na radu". Možda je baš zbog toga često bila preozbiljna i tužna.
A onda došla električna struja. Umjesto petrolejke zablještila žarulja. Rasvijetlilo se i čitavo selo. Nestalo mraka u kome je sve bilo nekako tajanstveno, i privlačno i strašno. Nestalo ognjišta i priča oko njega - o dobrim duhovima i strašilima, vilama, vilenjacima. Nestalo badnjaka, slame, ovaca, nestalo procesija sa svijećom voštanicom i s njima sve one čarolije i ushita. I molitva se nešto prorijedila.
Došla raskošna jelka s blještavim kuglicama i svakovrsnim čudesnim figuricama; došle jaslice, obilje slastica i jela po želji, i darova za sve. Ali, nikad više one čarolije, onog ushita, onog nečeg neponovljivog što je vidio mali dječak u svojim prvim Božićnim noćima. One mu ostaše utisnute u svijest kao mjera za sve ostalo u životu, kao nešto neponovljivo i neizrecivo lijepo.
Pa kako je to moguće? Danas bismo se samo sažalili nad takvim skromnim prilikama, takvim siromaštvom. A možda je upravo u tome tajna - u toj jednostavnosti, skromnosti, zajedništvu, molitvi. I u tome što je riječ o doživljaju djeteta. Možda nam baš to govori da istinska radost nije u bogatstvu i vanjskom sjaju. I da ju je moguće dohvatiti jedino očima djeteta?
(*) niski okrugli stol, turc.

Bukovac
Svako bi dijete u našem selu vrlo rano, već na pragu života, dobilo bar nekoliko nadimaka. Uglavnom što pogrdnijih. Ti bi nadimci ubrzo dobili primat nad krsnim imenima i najčešće ostajali njegovo vlasništvo za cijeli život. Monopol na smišljanje nadimaka imao je Stipe K. umirovljeni policajac iz sela. On za to nije tražio nikakvu naknadu, jedino mu je za inspiraciju trebala koja čašica rakije. Tako sam i ja, uz nekoliko drugih još zvučnijih, dobio nadimak Bukovac. Valjda za to što bih na nagovor odraslih uspješno imitirao bukanje volova i krava: - Buuuu, buuuu, muuuu....
Dok sam bio sasvim mali veselilo bi me kad bih time izazvao smijeh starijih. Međutim, čim sam malo porastao i shvatio da je to izrugivanje i ismijavanje, jako bih se naljutio kad bi me tko tako nazvao. Ali kako to obično biva, što sam se ja više ljutio, to su me oni sve više baš tako zvali, pa sam se na kraju morao s time pomiriti. Da mi je tko znao reći tada da je to prezime slavnog slikara, možda se i ne bih ljutio.
Bilo je ljeto. Išao sam s majkom u polje. Mogao sam imati kojih četiri – pet godina. Kao i svako dijete pitao sam za sve što se vidjelo uokolo. – A što je ovo? A što je ovo?...Majka je strpljivo odgovarala i objašnjavala. Kad smo naišli pored oveće lokve, za mene pravog jezerca, na mjestu za koje sam kasnije saznao da se zove Crkvina, ugledao sam u vodi mnogo žaba. I nekakvih sitnih crnih životinjica koje su imale samo glavu i rep, i brzo su plivale. Pitao sam majku kako se zovu, a ona je objasnila da će to biti žabe kad malo porastu.
-A kako se zovu te male žabe? – navaljivao sam ja.
-Naljutit ćeš se ako ti kažem - branila se ona izbjegavajući odgovor.
-Neću se naljutiti, neću se naljutiti - nisam odustajao.
-Dobro - popustila je na kraju, - To su ti mali bukovci.
Jako sam se naljutio misleći da me sada i ona zadirkuje. Najradije bih pobjegao od nje. I vratio se kući sam. Ali nisam smio, jer smo već bili daleko. Međutim, moja ljutnja nije dugo potrajala. Nastavili smo put a ja sam i dalje zapitkivao o svim čudima koja su se vidjela na svakom koraku - o leptirima, skakavcima, malim i velikim bubama, o pticama, cvijeću, drveću...

Sam u planini
Moglo mi je biti oko pet – šest godina. Možda i koji mjesec više, nikako sedam. Jako sam volio društvo odraslih. Jednoga dana, na moje navaljivanje, mater me pustila s pastirima u planinu („u stranu“) čuvati ovce. U „službi“ su bili Pere, Blaškan i Jožin, stariji dečki, moji uzori. Bio sam ushićen što me primaju u svoje društvu. Nije me previše smetalo što bi me zadirkivali i koristili kao potrčka. Trčkarao sam za njima i uglavnom se igrao s Garom i Zelovom, parom tornjaka, koji su nas u stopu vjerno pratili.
U neko doba dana, kad smo već bili visoko u planini, meni se prohtije vratiti kući. Samo tako, bez posebnog razloga. Moji zaštitnici nisu imali ništa protiv, niti su me dugo odgovarali. I tako i tako nisu imali nikakve koristi od mene. Nije im palo na pamet da bih se mogao izgubiti ili ozlijediti, da sam još premali. Polako i bez žurbe spuštao sam se niz kamenjar obrastao niskim žbunjem i dračom. Zagledavao sam se u svako drvo, kamen i udubinu. Sve mi je bilo zanimljivo, sve me magično privlačilo. Ponegdje bih sjeo i čeprkao po crvenoj zemljici, tu i tamo odlomio kakvo drvce i ubrao cvjetić, katkad poskočio od straha kad bi ispred mene prhnula kakva ptica.
U jednom trenutku ispod ovećeg žbuna u travi opazio sam nešto posebno zanimljivo: ispred mojih nogu ležalo je pravo pravcato kolo pite. Ili nešto poput u krug smotanog užeta. Bilo je smeđe boje, svo nekako išarano crnim prugama i ležalo je nepomično. Silno me privlačilo to kolo pite; prišao sam mu sasvim blizu, šćućurio se nad njim i opčinjeno promatrao njegove pravilne pruge. Poželio sam ga uzeti i ponijeti sobom kući. Pružio sam ruku i taman kad sam ga trebao dodirnuti, „kolo pite“ je oživjelo, ispružilo se i polako nestalo u žbunu. Bio sam žalostan, tako mi se svidjelo. Još sam malo gledao u žbun ne bi li se vratilo, a onda pomalo tužan, nastavio put kući.
Mater se iznenadila kad me vidjela i začudila što su me stariji pastiri pustili samoga. A kad sam ispričao kako sam vidio „kolo pite“ koje mi je pobjeglo, uhvatila se za glavu i rekla:
-Ajme meni, to je bila zmija otrovnica! Mogla te je ujesti.
Baka je samo dodala držeći krunicu u rukama:
-Ništa mu nije moglo biti, njegov anđeo čuvar je bio s njim. 

Franin vir
Bilo je uobičajeno svake godine koncem lipnja prije striženja ovaca okupati ih u Ričini. Toga sam ljeta i ja pošao sa sestrom Marom, iako se ona zbog toga ljutila. Bio sam premali da bih joj mogao biti od koristi. Samo bih joj smetao i morala bi se brinuti o meni. A što je najgore, mogao bih je odati majci ako bi se malo previše približavala momcima.
Dan je bio sunčan, topao. Ričina bi u to vrijeme većim dijelom svoga gornjeg toka posve presušila pa smo išli na Franin vir gdje je bila najdublja i gdje se uvijek moglo kupati. Bilo je dosta mlađarije, sve je prštalo od života, svi su bili veseli. Orila se pjesma, i ganga i rera. Djevojke su zgodnim napjevima izazivale mladiće, oni jednako odgovarali; ovce blejale nerado pristajući na kupanje, a mi dječurlija uživali brčkajući se u vodi.
Ja sam se pravio važnim glumeći da plivam, a u biti hodajući na rukama u plićaku. U jednom trenutku izgubio sam uporište ispod sebe i našao se u dubokoj, mutnoj vodi. Nisam se uplašio, vjerojatno zato što nisam ni bio svjestan što mi se dogodilo. Nekontrolirano sam mlatarao rukama i nogama pokušavajući udahnuti zrak kojega nije bilo. Umjesto njega samo sam gutao mutnu vodu koja je bila posvuda oko mene. Onda je svega nestalo. Kao da sam zaspao. Kad sam se probudio ležao sam na pjesku i iznad sebe vidio zabrinuto lice sestre i djevojke koje su se strkale oko mene. Čuo sam kako je jedna povikala:
-Diše! Diše! Živ je!
Bio sam sav mokar i blatnjav. I uplašen. Nisam znao što se sa mnom zbilo. Sestra Mara me grlila i grdila:
-Blento jedan, skoro si se utopio! Kako bih došla kući majci na oči?
Kad sam malo došao k sebi shvatio sam što se dogodilo. Praveći se važnim i glumeći da znam plivati, u biti hodajući na rukama, upao sam u duboki vir. Srećom to je na vrijeme vidjela susjeda Anđa i vikom upozorila da se utapam. Sestra Mara, iako nije znala plivati, skočila je za mnom i istog trena nestala u vodi kao i ja. Nekako me je, ipak, uspjela uhvatiti za kosu i nije puštala. Kako sve to, srećom, nije bilo daleko od kraja nju je dohvatila susjeda Anđa i zajedno sa mnom izvukla na suho.
Na povratku je opet bilo bučno i veselo, jedino meni nije bilo ni do čega. Išao sam šutke držeći se sestre Mare. Kad smo stigli kući, čuvši što se dogodilo, majka nije mogla bez svoje uobičajene kuknjave i zdvajanja. Križajući se govorila je:
-Ja ti jadna, mogao si se udušiti. Baka je opet ponavljala ono isto anđelu čuvaru. Tek dosta godina kasnije doznat ću kako je djed Jakov po mom dolasku na svijet, a prije svoga odlaska na onaj drugi, prognozirao za mene posebnu životnu zadaću. Još je nisam bio ni otpočeo i nije bilo vrijeme za odlazak.

Prvi radni zadatak
Bio sam ponosan i nitko mi nije bio ravan kad je majka rekla da ću ja ići „na naš red“ čuvati krave u polju. Jedva sam dočekao da dođe taj moj prvi pastirski dan. Shvatio sam to kao priznanje, da me smatra odraslim i da u mene ima povjerenja. Imao sam oko šest godina. Dobio sam torbu s užinom - hranom za cijeli dan, štap u ruke i obavezni savjet:
-Čuvaj se dobro! Pazi na krave da se ne izgube! Da ne učine kakvu štetu. Nemoj se nikud odmicati od Zorke i Matije. One će biti s tobom. Slušaj ih dobro!
Čim smo krenuli uza me se našao pas Garo. Obojica smo veselo trčkarali tjerajući krave da ubrzaju korak. Starije kolegice su se smiješile gledajući me s torbom do zemlje. Strašile su me da ću morati poljubiti neku staru babu kad dođemo u polje, jer to svatko mora učiniti kad prvi put ide po nekom zadatku. Ja sam to shvatio vrlo ozbiljno pitajući se kakva li je to baba i kako će to izgledati. Kad su cure vidjele da me to jako brine i da bih mogao pobjeći kući, priznale su da je to samo šala i da nema nikakve babe.
Idući za kravama, još otkako smo pošli od kuće, stalno mi je na umu bio sadržaj moje torbe. Vidio sam što je mater spremila, ali svejedno, morao sam to provjeriti. Iako mi je rekla da ne jedem prije podne nisam mogao odoljeti. Odštipnuo sam komadić kruha i počeo grickati. Garo koji se nije odmicao od mene molećivo je piljio čekajući da i njemu nešto dobacim. Što sam drugo mogao nego dati i njemu komadić. On je to smazao u hipu i nastavio dalje gledati u mene. Nisam mogao ne dati mu još malo. I tako, malo sebi, malo njemu, kruha nestalo i prije nego što smo stigli u polje. Kad je Garo vidio da mu više ne dajem ništa udaljio se od mene i pošao curama ne bi li i od njih nešto dobio.
Moj prvi radni dan u polju prolazio je mirno. Krave su marljivo pasle, a ja se nisam odmicao od svojih kolegica. Slijedio sam ih u stopu slušajući njihovo čavrljanje. Nije me baš zanimalo niti sam razumio kad bi pričale tko koga voli, tko se s kime svađa, što je tko rekao, o događajima u selu i slično, ali se za to nisam mogao naslušati o vilama i vukodlacima. Nakon takvih priča ne bih se usudio ni koraka odmaknuti od cura, što je njih jako zabavljalo pa bi priče potrajale satima.
Oko podneva, nakon što smo splandovali goveda uz rijeku, bilo je vrijeme za užinu. Jedva sam to dočekao, jer mi je već cijelo vrijeme krčalo u želucu. Nije mi uspjevalo ne misliti na hranu. Sjeli smo uz uz obalu i na prostirku postavili sve što je bilo u torbama. Bilo je kruha, slanine, sira i mlijeka.
-A gdje je tvoj kruh? - upitale su cure. Pokunjeno sam šutio i priznao da smo sve već jutros pojeli ja i Garo.
-Pa što ćeš sad, jadan ti? - smijale su se one. - Kako ćeš izdržati do večeri?
Želudac mi je krčao. Gledao sam svoju bocu mlijeka, zapravo mlaćenice i komadić požutjele slanine. – Što ću s tim? Bez kruha kao da nema ništa. Ipak, nisu me ostavile gladnim. Po starom običaju podijelili smo sve: i kruh i mlijeko i uštipke i ono malo špeka. Boca s mlijekom išla je od od usta do usta. Bilo je tako slatko! Ostatak dana prošao je bez uzbuđenja.
Uvečer kad sam došao kući sve sam ispričao majci kako je bilo u polju. Zatajio sam ono o Gari i užini. Bio sam zadovoljan što sam uspješno obavio svoju prvu veliku dužnost. Ona me pohvalila govoreći kako sam joj puno pomogao i kako bi sama morala ići na red kravama da to nisam učinio ja.
Nitko nije bio sretniji od mene. Tek ću kasnije uvidjeti da sam upravo tim prvim uspješno obavljenim radnim zadatkom natovario sebi na leđa iste obveze za duže razdoblje. Sutradan se cijelo selo zabavljalo pričom kako mi je Garo pojeo užinu.

Mećava
Ubrzo nakon što sam uspješno obavio svoj prvi pastirski zadatak dobio sam i drugi. Ovoga puta povjereno mi je na čuvanje cijelo stado ovaca. Opet, kao i uvijek, torba s užinom preko ramena i za ovcama u planinu. U „stranu“ govorili su svi.
Planina je naša krševita i prekrivena niskim raslinjem – trnjem, grabom i šepurinom, jedino je u ogradama bilo nešto prave šume. Kad gledaš iz podnožja čini ti se da vidiš svaki grm, svaki bus, svako živo biće koje se kreće. Međutim kad uđeš u nju otkrivaš sasvim nešto drugo – mnoge udoline i vrtače, strme kose i grebene, jaruge i vododerine teško savladive i za odrasle. Pa predjele s gustom šumom i ograde u kojima se možeš sakriti ili izgubiti da te teško tko može pronaći.
Kad smo krenuli ujutro dan je bio lijep, miran, kasnojesenski. Ovce su pasući travu polako išle sve više u planinu. Nakon što je sunce prešlo svoju najvišu točku i pošlo se spuštati prema zapadnom nebosklonu bili smo na najvišoj kosi koja se zove Pleće. Odatle se s ovcama ne ide dalje. Samo rijetki i stariji idu do najvišeg vrha Vitrenika. U blizini su bila još dva stada sa svojim pastirima pa me nije bilo strah. Nisam ni pomišljao da bi moglo biti kakve opasnosti. Ovoga puta štedio sam svoju užinu u torbi pa sam imao što grickati cijeli dan.
Polako smo se spuštali prema selu. Onda je, kako je dan odmicao, počeo puhati sve jači i jači vjetar. Na nebu su se gomilali tamni oblaci i zahladilo je. Naglo se smračilo. Postalo mi je hladno jer sam imao laganu odjeću. Nismo se spustili ni do onog zadnjeg grebena s kojega se vidi selo kad je počelo snježiti. Ubrzo se sve zabijelilo. Ništa se nije vidjelo osim bijelih, gustih pahuljica koje su nošene vjetrom šibale po licu. Ovce se stisle jedna uz drugu i ni makac. Pokušavao sam ih potjerati, vikao, grdio, čak i tukao štapom, ali ništa. Nisu se dale pokrenuti. I noć se naglo spustila, smračilo se. Počeo me hvatati strah i panika. Bio sam očajan. Više nisam znao šta bih.
I najedanput – spas! Pojavila se majka. Kao da me sunce obasjalo. Straha nestalo kao da ga nije ni bilo. Odjednom sam bio hrabar kao lav. A i ovce su poslušale i krenule. Polako smo se i sretno vratili kući. Majka me pohvalila kako sam bio dobar kao pravi pastir. Bio sam zadovoljan ne sluteći da sam još jednom potvrdio svoje pastirske obveze za duže vrijeme zbog kojih neću biti tako zadovoljan i ponosan kao danas.

Spasio prijatelja
Ako spasiš makar i samo jedan život – spasio si cijeli svijet. /Židovska poslovica/
Bio je običan vruć srpanjski dan, a ja u polju na redovitoj dužnosti čuvanja goveda. Zajedno sa mnom bili su stari Stipan K. i prvi susjed, brat mog najboljeg prijatelja Ante Ć. , Tomislav Ć., poznatiji pod nadimkom Kože. Imao je i dida Stipan svoj nadimak po kome su ga svi znali, ali ga ne ću spominjati, jer bi se tko od njegovih potomaka mogao uvrijediti i naljutiti.
Kao i obično, malo iza podneva, u vrijeme najveće pripeke, ožednjela je stoka sama krenula prema Ričini. Nakon što se dobro napojila, zauzela je svoje uobičajeno plandište (mjesta za plandovanje) i zalegla. U isto vrijeme, jedno za drugim, i druga brojna stada ovaca, goveda i konja, pa i drugog blaga, pod paskom svojih čobana, polako su se i mirno „utaborila“ uz rijeku. Svako grlo je znalo svoje mjesto i nikada nije bilo zabune ili zbrke oko toga. Naše plandište je bilo odmah uz dio rijeke koji se zvao Franin vir. I dok bi stoka plandovala i u miru preživala, mi pastiri bismo se prepustili lješkarenju na obali ili radostima igara u rijeci – bućkanju u vodi, prskanju, plivanju, ronjenju. Jedino dida Stipan nije imao volje za bilo kakvim sportskim aktivnostima niti za druženjem; cijelo vrijeme mirno je drijemao ležeći uz obalu s obveznom lulom među zubima.
Dan je polako odmicao i malo nakon što je Sunce prešlo svoj zenit, odjednom se uz veselu graju pojavila skupina dječaka i, natječući se tko će prije, uletjela u vodu. Sve je prštalo od njihove graje i trke. Vikali su, praćakali se u plićaku, prskali jedni druge. Odjednom, vesela se galama pretvorila u zapomaganje i kuknjavu i zazivanje pomoći.
-Upomoć! Upomoć! Uduši se Petar! - panično su vikali dječaci.
Jedan od dječaka koga su zvali Petar, kako je potonuo više se nije pojavljivao na površini. Uplašeni mladići pobjegli su iz vode, a njihov smijeh zamijenilo je zdvajanje i plač. Na strani s koje je mlađarija utrčala u vodu, rijeka je bila plitka, a prema drugoj obali na kojoj smo bili mi postajala sve dublja. Najdublji dio zvali smo „jazmak“, pa je stoga taj dio i dobio naziv vir (Franin vir), koji rijetko kada posve presuši. Bilo je to ono isto mjesto gdje sam se i ja ne tako davno skoro utopio.
Videći što se zbiva, moj kompa Kože, ne časeći ni trenutka, skočio je u rijeku i zaplivao prema mjestu gdje je nestao nesretni dječak. Zaronio je u vodu, ali kako je zaronio, više se nije pojavljivao. Sada ni ja nisam mogao mirno stajati i gledati tu dramu u vodi. Uz malo oklijevanja i ne bez straha skočio sam u vodu i zaplivao prema mjestu u kojem je nestao moj kompić. Voda je bila mutna i gotovo se ništa kroz nju nije vidjelo. Malo sam plivao, malo ronio, pokušavajući uočiti bilo kakve znakove na površini vode koji bi ukazivali da je netko tu u blizini. Kad sam se približio mjestu gdje su se pojavljivali mjehuriće zraka, odjednom mi se učinilo da sam nogom dodirnuo nešto tvrdo što bi moglo biti nečije tijelo. Zaronio sam i rukama napipao tijelo jednog od utopljenika. Nekako sam ga, ne bez straha da i ja ne bih ostao zarobljen u vodi, uhvatio za kosu i povukao prema površini. Obradovao sam se kad sam vidio da je to moj Kože. Bio je bez svijesti i krv mu je curila iz nosa. Dok sam plivao prema obali držeći mu glavu iznad vode, odjednom sam čuo sasvim tihi jecaj koji mu se probio iz grla.
-Živ je! – pomislio sam. Hvala Bogu!
Na obali je već davao jasne znakove života. Nakon što je povratio sve što je tog dana jeo, kao i vodu koje se nagutao, i nakon što mu se smirio dosta jaki podražajni kašalj, brzo je došao k sebi. Bio je uplašen i bez riječi. Kako je od ležanja na obali i naše intervencije na tlu bio posve blatnjav htio sam ga odvesti do vode da se malo opere. Međutim, nikako se nije dao; obukao se onako zamazan i taj dan više nije progovorio ni riječi.
Dok sam se ja bavio svojim kompićem, pristigli su neki stariji momci i nastavili potragu za potonulim dječakom. Kad su ga napokon pronašli već je bilo kasno; nije davao nikakvih znakova života. Pokušali su ga oživljavati, ali nažalost bezuspješno. Saznali smo da je iz susjednog sela Dobrića, da je imao petnaestak godina i što je najtužnije, da je i njegov brat ranije završio na isti način. Jadni njihovi roditelji!
Ostatak dana protekao je kao i obično – bez novih uzbuđenja. Krave su mirno pasle sočnu travu i punile svoje trbuhe i vimena, sunce lilo svoje zlatne zrake na sve živo i neživo, na one dobre kao i one koji to nisu, lagani povjetarac od Tušnice nanosio dašak svježine i omamljujuće mirise pokošenih livada, a nas trojica još jutros svadljivih kompanjona pod dojmom dramatičnog događaja, šutke išli za njima i pomalo nestrpljivo čekali da prođe i taj dugi, teški ljetni dan. Nikome nije bilo do razgovora. Posebno Koži. Svi smo bili potreseni. Kad smo uvečer došli kući, iako pod dojmom tragičnog događaja, nisam ni pokušavao sakriti zadovoljstvo što smo se mi vratili u punom sastavu, bez gubitaka.

Ljetne zanimacije
Nakon što sam uspješno obavio one prve pastirske zadatke o kojima sam već pisao i vratio se kući sa svim povjerenim blagom, pratile su me te obveze sve dok nisam stasao za druge, teže poslove. Svakog ljeta za vrijeme školskih ferija ta je dužnost bila rezervirana samo za mene. Kad bi došao red na nas – torbu na rame pa za ovcama ili govedima. Ili u planinu ili u polje. Po cijeli Božji dan, od jutra do mraka. I tako danima i tjednima. I ne samo na naš red, nego i tuđi – za one koji su nama činili druge usluge, koje mi sami nismo mogli obavljati, poput oranja, prijevoza sijena, žita i sličnih poslova. I tako je to išlo iz godine u godinu, po cijelo ljeto.
Nije bilo lako, ali na sreću, uvijek nas je bilo više, cijelo društvo, pa je ipak bilo podnošljivo. Često smo se znali lijepo zabavljati. Osobito bi bilo zanimljivo za lijepa vremena kad bi se zaigrali u nekom od dolaca (ponikva) pri vrhu naše planine. To su vam manje ili veće udoline zaklonjene sa svih strana, s poput tepiha mekanom ledinom i obiljem mirisnih trava i cvijeća, kao stvorene za naše igre. Kad se u njima nađete vidite samo nebo iznad sebe i ništa više. I dok bi ovce mirno pasle mi smo se bezbrižno mogli prepustiti svojim zanimacijama – praviti svirale od zelenog pruća, čegrtaljke, drvene pajace i slično. Ili igrati se do mile volje igrica kojih je bilo napretek. Od naganjanja krpene lopte i klisanja do igre pitonjaka, topagrada i drugih. Bilo je lijepo, ali što je previše, brate, previše je. Ipak bi dojadilo. Iz dana u dan sve isto. A dani dugi kao godine.
Bilo je i dana kad bismo se malo posvađali, neki i međusobno pokoškali.Tada bi se častili pogrdnim nadimcima i najmaštovitijim psovkama, smišljali jedni drugima kojekakve smicalice (u ovom posljednjem djevojke nisu zaostajale za nama muškima), ali nikada to ne bi bilo nešto ozbiljnije ni grublje, niti bi potrajalo duže, pa sve skupa nije vrijedno ni spominjanja.
Katkad bih i po dva tjedna zaredom proveo u planini. Kod kuće bih samo prespavao. S čežnjom bih gledao prema selu i zamišljao što li se sada dolje radi. Kako bi bilo lijepo pridružiti se djeci u selu. Zamišljao sam kako se oni bezbrižno igraju i uživaju. Čeznutljivo bih gledao prema vijugavoj bijeloj cesti koja se gubi na horizontu prema Privali. I vodi tko zna kuda. Osobito mi je dražilo maštu kad bi se pojavio oblak prašine za autobusom koji je, jedan jedini, svakog dana u isto vrijeme prolazio kroz mjesto.
-- Bože, kako bi bilo lijepo da sam sada u tom autobusu. I da me vozi daleko, daleko. Preko horizonta, što dalje. Što dalje od ovog sela, ove planine, ovih ovaca.
Nisam tada mogao ni zamisliti kako će se brzo ostvariti te želje. Godine će brzo proći i upravo jedan takav autobus povest će i mene iz ovog lijepog malog mjesta. I odvest me u novo vrijeme, novi svijet, drukčiji od starog. S kojim gotovo da nema ničega zajedničkog. I bit će to put bez povratka, odlazak zauvijek. Dječja želja za daljinama će se ostvariti, ali u njegovu srcu, u duši, ostat će zauvijek čežnja za ostavljenim u tom prostoru i vremenu kao mjera za sve ono što će kasnije u životu pokušati tražiti.

Kad zagrmi...
Moram priznati da je sve ovo s mojom pastirskom dionicom u životu ispalo malo previše idilično. A nije baš uvijek bilo tako. Najgore su bile ljetne žege i žeđ, i nevrijeme s pljuskovima i grmljavinom. Osobito je bilo teško u Zamršću – onom brijegu s južne strane prisojačke doline kojim završava visoravan zvana Midena, u kome nema ni jednog izvora. U svojoj torbi mogao si ponijeti samo bocu vode, pa to rasporedi kako znaš. U dugom, vrućem ljetnom danu ni približno dovoljno. Spašavali smo se tražeći vodu u kamenicama – u stijenama izdubenim pliticama nastalim djelovanjem atmosferilija tijekom milijuna godina. Iz tih smo kamenica dijelili tu na trenutak zadržanu kapljicu kišnice sa svim drugim božjim stvorenjima, stalnim stanovnicima toga krša – guštericama, zmijama, mravima, gusjenicama i ostalima kojima ni broja ni imena nisam znao.
Jednako je bilo i nama i blagu, trpjeli smo i jedni i drugi. Svatko se snalazio kako je znao i umio. Možda je zanimljivo spomenuti kako je to riješila junica Bukova koja mi je cijelo jedno ljeto zadavala velike probleme. Oko podne kad bismo splandovali goveda, uglavnom na jednoj od najvećih ilirskih gradina zvanoj Gradac, Bukova bi se jednostavno izgubila. Kao da je u zemlju propala. Odgovoran za brojno stanje povjerenog blaga, uzalud bih je satima tražio, i ne znam koliko svojih „bata“poderao na oštrom kamenju Zamršća, ali nikad je nisam pronašao. Sve dok se ona sama ne bi pojavila pred smiraj dana. Konačno, nakon dugo vremena, uspjelo mi je otkriti kamo ide i gdje se skriva. Bila je to jedna nedaleka duboka vrtača posve obrasla visokim žbunjem u kojoj bi ona mirno plandovala u debelu hladu. I sad nek mi netko kaže nešto na račun kravlje inteligencije!
Nije bilo lako sa žegom i žeđu, ali ipak to je ništa u usporedbi s onim kad udari nevrijeme, što kod nas ni u ljetnim mjesecima nije rijetkost. Bože dragi, koliko sam samo puta pokisnuo! Do gole kože! I ne znaš što je gore kad te uhvati - u planini ili na sred polja. Prolomi se oblak, okrene pljuštati, udari vjetar (šijun), a ti niti se imaš kamo skriti, niti imaš što čime bi se zagrnuo. Na tebi samo tvoje jadne krpice i u najboljem slučaju kakav ogrtač koji propušta kao cjedilo. Začas si mokar do gole kože i curci ti se slijevaju niz cijelo tijelo. Tražiš zaklon a njega nigdje. Još kad te zadesi u polju zavučeš se u naviljak ili plast sijena i čekaš da nevrijeme prođe. Ali kad si u planini i nemaš nikakva zaklona, šćućuriš se uz kakvu gredu (stijenu) i drhturiš. I umireš od straha od munja i gromova koji gruvaju li gruvaju. Baš kao da se tu iznad tebe, tik iznad glave, vodi najžešći artiljerijski okršaj. Imaš osjećaj da si u samom epicentru i da će te svaki čas pogoditi. Moliš se Gospi, svetom Anti i svim svecima da te zaštite, obećaješ da ćeš biti dobar, i čekaš.
„ Oj, Ilija ognjeni, koji grome razgoni, goni grome od mene, Bog i Gospa kod mene.“
A ono traje li traje! U svom jadu i strahu zaboraviš na blago koje ti je povjereno na čuvanje. Pada ti na pamet kako bi bilo lijepo da si sada u svojoj kući, u suhom. Ili u sijenu u pojati, pa da ispod strijehe, iz sigurnog, osluškuješ kako vani daždi.
Kad se napokon sve smiri, sretan što si preživio, cijediš svoje krpe i ponovo ih onako mokre i hladne oblačiš, iako tvoje tijelo sa svim unutarnjim organima zbog toga negoduje. Ako se pojavi sunce i malo pripeče, onda je to znak da te tog dana prati sreća i da su ti molitve uslišane. Nije bila rijetkost da se ova strahotna igra ponovi i više puta u jednom danu. Ne znam je li u tim trenutcima bilo jadnijih stvorenja na ovom svijetu od nas pastirića, ali kasnije bi mi često pala na pamet misao da je to bilo više nego korisno za jačanje našeg duha i tijela. „Što te ne ubije to te ojača.“

Preko rijeke...
Jedna od redovitih obveza nas djece bila je svakodnevno ići u polje brati travu za svinje. Obično smo išli zajedno nekoliko nas dječačića približno iste dobi - Mirko, Niko i ja. Ja sam imao nepunih šest godina a oni koju više. Dobili bismo kakvu staru torbu i nema kući dok je ne napuniš do vrha. I to ne onako našešureno nego dobro zbijeno. Već smo bili dobro naučili kako se i gdje bere trava, koje su dobre a koje nisu, koje možemo brati, koje ne smijemo. Uglavnom smo tražili one koje su nam bile najpoznatije – slatkovinu, mličiku, ljutiku, maslačak. Rjeđe koprivu jer je pekla, iako smo znali da je i ona dobra. Tek kasnije doznat ću da smo tako naše svinje često častili zdravijom hranom nego što smo je imali mi sami. Ni na kraj pameti mi nije padalo da bi neke od tih trava - maslačak, matovilac, kopriva i slične dobro došle i nama. Otkrit ću to tek godinama kasnije kad sam ih vidio servirane kao najtraženije salate u pravim restoranima.
Najviše bismo operirali po kukuruzištima i krumpirištima, po mrginjima (*) i neuzoranim ledinama dok na njima još trava ne bi bila previsoka. Najviše se i najbrže moglo nabrati trave na nedavno uzoranim njivama i tek proniklim usjevima – s mladom pšenicom i ječmom. To je, naravno, bilo strogo zabranjeno, jer se uz branje trave iščupa i žitarica. Na to je strogo pazio poljar Pero, poznatiji po nadimku Beno. On bi sve vidio i ništa mu nije moglo promaknuti. Bio je strah i trepet za nas djecu, bojali smo ga se kao vraga. Ipak, unatoč strahu, katkad bismo se malo zaletjeli u nedopušteno.
Jednom smo tako „napali“ njivu u kojoj je bilo više nama zanimljivog artikla -„bile mličike“ nego pšenice. Tako smo se zanijeli svojim poslom da nismo ni opazili kako nam se poljar prikrao sasvim blizu. Kad se uspravio i povikao na nas raspršili smo se kao ptičice. Neki su potrčali prema selu, a ja, Mate i Niko u suprotnom pravcu prema Ričini. Bježali smo što nas noge brže nose, ali ni on nije zaostajao. Ni najmanje, unatoč svojim godinama, kojih je moralo biti dosta. Okretali smo se iza sebe nadajući se da će odustati, ali njemu to nije padalo ni na kraj pameti. Kad smo stigli do rijeke, nije bilo druge nego zagaziti u vodu. A ona je bila i visoka i hladna. Unatoč tomu što je proljeće bilo na izmaku bilo je hladno i još se ponegdje na planinama moglo nazrijeti nešto zaostalog snijega. Iako smo išli preko plićaka voda nam je dopirala do iznad pojasa. Tek kad smo prešli na drugu stranu poljar je odustao i sjeo na obalu. Kako mu se, očito, nikamo nije žurilo, mi smo se uputili u obližnji šumarak u Naklu. Tu smo skinuli sa sebe mokru odjeću, ocijedili je i pustili da se suši, a onda se prihvatili traženja tek zarudjelih bobica rašeljke, našeg omiljenog voća.
Nakon nekog vremena poljar je krenuo nazad prema selu i ubrzo se izgubio iz vida. Kad nam se činilo da smo već dosta dugo čekali i da je vjerojatno otišao svojoj kući, krenuli smo i mi. Opet preko rijeke. Do pojasa! Ovoga puta skinuli smo odjeću kako je ne bismo skvasili. Na obali smo se obukli, uprtili svoje torbe i krenuli prema selu. I baš kad smo stigli sasvim blizu sela i pomislili da smo se rješili nevolja, odjednom, iza žbuna pored puta iskoči naš ljutiti poljar i poviče na nas:
„Sad ste moji, nevaljalci jedni! Stani! Ne mrdaj!“
Niko je stao, a ja i Mate opet prema Ričini. Poljar za nama trči li trči. I ne odustaje. Skoro nas sustigao, jer su nas usporavale torbe na leđima. Opet nas je spasila rijeka koju smo pregazili na istom mjestu kao i ranije. Mokri i promrzli dugo smo čekali s druge strane, među rašeljkama, da se strašni progonitelj izgubi iz vida. Tek pred sam sumrak odvažili smo se na povratak kući. Ovoga puta nismo išli preko rijeke, nego okolnim putem, preko mosta. Mater je već bila dobro zabrinuta što me nema tako dugo. Odahnula je kad me vidjela. Prekrižila se kad sam joj ispričao što nam se dogodilo i korila što sam išao na tuđu njivu. Još više što sam bježao.
-Lude jedne, što ste bježali! Još preko Ričine! Mogli ste se udušiti! Ništa vam nije mogao učiniti nego oduzeti torbu.
Pokunjeno sam šutio, jer nisam znao što bih joj rekao. Bježali smo jer smo se bojali. A u „strahu su velike oči“. Bila je to još jedna od prvih životnih lekcija.

Boca
Jednoga dana kad smo kao i obično išli u polje brati travu za večeru svojim kućnim ljubimcima svinjama, u blizini Ričine ugledamo mi nesvakidašnji predmet: staklenu bocu. Obična staklena boca od pola litra, prazna, smeđe boje, sa zatvaračem pričvršćenim na grlo. Takve su boce, pa i bilo kakve druge, tada bile prava rijetkost. A za nas djecu i velika vrijednost. Potrčali smo prema njoj u želji da je se dokopamo. Svaki od nas trojice – ja, Niko i Mirko, svi istog prezimena, tvrdio je kako ju je baš on prvi vidio, i da pripada njemu. Ja sam bio najbrži. Zgrabio sam bocu i čvrsto je držao da mi je ne istrgnu iz ruku. Moji pajdaši su na sve načine pokušavali da mi je otmu ne kaneći nikako odustati.
U jednom trenutku braneći svoj plijen zaprijetio sam nožićem za branje trave. Bilo je to spontano, refleksno, ali su me moji rivali tek sada počeli napastvovati na način kojemu se nisam znao suprotstaviti. Bili su malo stariji od mene i lukaviji. Zaprijetili su kako će kazati mojoj majci i svima u selu da sam potegao nožem na njih. A to bi bilo strašno, jer učili su nas da je to nešto najgore, smrtni grijeh, i da se nipošto ne smije činiti. - Odmah si nazadan četrdeset dana, ići ćeš u pakao – govorili su nam stariji. Prepustio sam im bocu, ali mojim nevoljama ni tada nije bio kraj. Kad su vidjeli kako na mene djeluju njihove prijetnje nastavili su s njima.
Zbog straha da će me odati majci kako sam im prijetio nožićem, nisam se usudio ići kući. Zaobišao sam selo i skrivao se u šumarku blizu kuća sve do navečer. Tek kada se počelo sunoćavati i kad je strah od mraka postao jači od smrtnog grijeha, došuljao sam se kući. Majka je zabrinuto upitala gdje sam se tako dugo zadržao i ništa više. Slagao sam da sam se zabavio berući travu. Shvatio sam da me prijatelji nisu odali i bio sretan što nema drugih pitanja. 

Nestašluci
Iako sam bio više miran nego nestašan dječak, i meni bi se koji put omakla kakva neumjesna šala. Jednostavno iskrsne takva prilika da ne možeš odoljeti. Vraćao sam se iz sela; vani mrak, u kući upaljena svjetla. Kroz staklo na vratima vidio sam majku kako ide prema izlazu. Ona mene nije mogla vidjeti. Taman sam se našao pred vratima kad i ona s unutrašnje strane. Nečastivi namignuo, a ja ga poslušao: prateći kad će majka stisnuti kvaku, trenutak prije to isto učinim i ja, i gurnem vrata. Točno se dogodilo što sam i očekivao. Majka se stresla i vrisnula od straha. Kao da je vidjela duha. Zacijelo joj se učinilo kao da se vrata sama otvaraju. Kao da to čini neka nevidljiva ruka, utvara.
Odmah sam je počeo smirivati izigravajući nevinašce, govoreći da je bilo nenamjerno, slučajno. Bilo mi je žao što sam to učinio a u isto vrijeme i smiješno. Točno sam predvidio što će se dogoditi i kako će reagirati. Ali, bila je prilika i nisam mogao odoljeti. Kad je malo došla k sebi, znajući da je to moja šala, izgrdila me na pasja kola.
- Sram te bilo, pogrdo jedna! Kako možeš biti takav?
- Nisam htio, majko, nisam mislio. Žao mi je – pokunjeno sam se pokušavao opravdati, ali mi nije povjerovala. Znala je da ne govorim istinu, da je to bio smišljeni nestašluk. Oprostila mi je, ali tek kad se malo smirila i kad ju je ljutnja prošla.
Događalo se slično i kasnije s drugim osobama kao „žrtvama“. Susjed Tomislav, stolar, već malo postariji čovjek s kojim sam bio dobar prijatelj, skoro me udario kad sam ga tako preplašio. „Da nisi čiji jesi sad bih te zadavio“ – ljutito je zavikao. Zadugo mi nije oprostio neslanu šalu. Ni mnogo kasnije, pod starije dane, nisam bio imun od sličnih uncutarija. Postalo je to čak neka naša mala kućna igrica, pa su mi moji uzvraćali istom mjerom, osobito Iva. A nakon što je jednom prilikom moja Jedina, dok je bila zanešena nekim važnim poslom u kuhinji, skoro premrla od šoka kad me, okrenuvši se iza sebe, ugledala kako stojim kao kip u okviru vrata, moram dobro paziti da se takvo nešto ne ponovi. I smišljam različite načine upozorenja na svoju nazočnost: glasno pričam, zovem, kašljem, fićukam, pjevam i slično.
Buđenje
Kad bi me izjutra budila majka je bila uporna i nepopustiljiva. Katkad mi se činilo i pomalo nemilosrdna.
- Ajde ustani, dite moje! Već su odavno svi na nogama a ti u krevetu. Znaš da je danas naš red. Ustani! Evo, doručak je gotov. Podgrijala sam ti puru. Onda bi načas izašla iz sobe da bi se ubrzo vratila.
- Još ležiš. Pa ustani već jednom! Ma, što ću s tobom, ja ti jadna! Ustani! Eno drugi su već u strani, a ti još u krevetu. Kad bi se onda opet pojavila slijedilo bi ono najoštrije:
-Dobro, kad nećeš ti idem ja.
Nakon ovog zadnjeg više nije bilo izbora, morao sam odmah ustati. A tako bih još rado ostao u krevetu.
Dok me jednom tako budila, opet mi je pala na pamet da se malo našalim. Ona zove i zove, a ja - ništa. Opustio se potpuno, umirio, usporio disanje, kao da sam mrtav. Mogao sam tada zaustaviti dah koliko sam htio. A i srce je radilo kao savršen, nečujan stroj. Primakla se mater k meni provjeravajući jesam li živ, pa kad joj se učinilo da ne dišem snažno me prodrmala. Kako opet nije bilo nikakve reakcije stavila mi je ruku na prsa da provjeri kuca li srce, a onda panično kriknula:
-Ajme meni dite moje! Nije živ, ja ti jadna!
Videći da je vrag odnio šalu tiho sam progovorio:
-Šta ti je majko, zašto vičeš?
Kad je shvatila da sam se pretvarao kako ništa ne čujem, da sam mrtav, ljutito je, ali ipak s velikim olakšanjem povikala na me:
-O zloćo jedna kako si me preplašio!

Bolest
Mislim da sam išao u četvrti ili peti razred osnovne škole. Jednoga dana u bezazlenoj igri, nakon što sam dobio lagani udarac u trbuh, osjetio oštru bol. Sjeo sam na zemlju nadajući se da će to brzo proći. Kao i toliko puta ranije. Međutim bol nije prolazila nego je, naprotiv, bila sve jača. Osjetio sam mučninu i slabost pa sam s morao ispružiti na tlu. Onda mi se počelo povraćati.
Prijatelju su se strkali oko mene pitajući što mi je i što bi mogli učiniti. Kako nisam mogao ustati ni držati se na nogama, kući su me prevezli na nekom motorkotaču, koji je bio jedino dostupno prijevozno sredstvo. Jedva sam se održao na njemu. Dohvativši se kreveta sklupčan poput malog djeteta ponadao sam se će tegobe prestati. Ali nisu. Bolovi su bili sve jači i jači, a povraćanje sve učestalije. Gotovo bez prekida. Najprije hrane, a potom samo nekog odvratnog gorko – kiselog sadržaja. Uzalud sam se okretao i previjao tražeći položaj u kojem bih našao malo olakšanja, tegobe nisu popuštale. Videći kako mi je, mater je po svom običaju počela kukati:
- Ajme meni šta je s ditetom?! Šta da radim, mili Bože?
Dala mi je nekakav čaj ali sam povratio čim sam ga prinijeo ustima. Ništa nije bilo bolje ni tijekom cijele noći, a nastavilo se i slijedećeg dana. Sve gore i gore! Grčevi, mučnina, povraćanje. Ni meni ni majci nije padalo na pamet da bi možda trebalo potražiti liječnika.
Bolovi nisu popuštali, ali sam se nekako navikao na njih.I pomirio s trpljenjem. Ne mogu se sjetiti što mi je u tim trenutcima padalo na pamet i o čemu sam razmišljao. Mislim ‒ ni o čemu. Ili ‒ samo da bol prestane. Pomišljao sam i na smrt. I gotovo je priželjkivao. Bez straha, bez žala, samo da bol prestane. Mater nije prestajala kukati pitajući je li mi imalo bolje, nutkajući me sad ovim, sad onim – čajevima, juhicama, ali bih pri samom pogledu na sve to osjetio mučninu i odmah počeo povraćati.
Nakon tri - četiri dana pozvali su mi u “kućnu posjetu” našu susjedu Anđu, koja se kao domaćica uz sve svoje obveze bavila pomalo i „medicinom“ kao hobijem. Sve je liječila medom i ljekovitim travama. Nakon što se detaljno raspitala o mojim nevoljama („uzela anamnezu“) i dobro me ispalpirala svojim snažnim prstima, postavila je dijagnozu:
-Pokvario želudac!
Potom je započela s tretmanom. Masirala je moju desnu podlakticu od lakta prema šaci, stišćući snažno, najprije jednom rukom pa drugom, bez prestanka, kao da nešto nastoji uhvatiti, fiksirati. Kako je to masiranje bilo bolno, jer su joj prsti bili snažni i grubi, načas sam zaboravio bolove u trbuhu. Prvi pu nakon nekoliko dana. Naposljetku, nakon tretmana koji je potrajao neko vrijeme, stavila mi je iznad zapešća hrpicu isjeckanog češnjaka i to čvrsto previla rupčićem.

Već danima nisam ustajao iz kreveta; bio sam posve nemoćan, u nekoj vrsti polusna, ali nakon intervencije “doktorice” Anđe kao da mi je bilo malo bolje. Popodne nisam povratio ni jedan put, bolovi su počeli pomalo popuštati. Popio sam malo čaja i, začudo, nisam povratio. Niti kasnije, cijele noći! Čak sam malo i zaspao. Sutradan mi je bilo još bolje. Uz čaj, pojeo sam i komadić kruha. Uglavnom nakon dva - tri dana bio sam na nogama.

Eto, tako je to bilo. Pomalo otužno, ali ipak sa sretnim završetkom. Moralo je tako završiti da bi se ostvarilo ono djedovo: „Bit će nešto od ovog malog. Čuvajte ga“. Bilo je to vrijeme u kojemu je medicina stanovala daleko, predaleko, a život često visio o tankoj niti. I ovisio jedino o Božjoj riječi.
(U opisu tegoba naziru se i elementi akutnog abdomena (opasnog stanja koje zahtijeva najenergičnije liječenje u bolnici, često i intervenciju kirurga), ili teže crijevne infekcije.
Uspjeh „doktorice“ Anđe se vjerojatno poklopio s prirodnim tijekom bolesti, koji uvijek ide ili prema izliječenju ili prema smrti. Danas bismo bolesnika s ovakvim tegobama hitno uputili u bolnicu, gdje bi mu u jedinici intenzivne skrbi bila provedena temeljita obrada, ponajprije pregled kirurga, kako bi se procjenilo je li potrebna operacija, uz istovremenu antibiotsku terapiju i energičnu nadoknadu tekućene i elektrolita putem infuzija).

Velika Gospa
Velika Gospa oduvijek je bila jedan od najomiljenijih blagdana u našem mjestu. Uvijek bi došlo mnoštvo svijeta iz cijelog kraja. Mladi, stari, osobito djevojke i momci. Svi bi jedva dočekali taj dan. Kolone hodočasnika slijevale bi sa svih strana prema crkvi posvećenoj Uznesenju bl. djevice Marije, našoj Gospi. Sveta misa je obično služena na groblju Maljevinama neposredno uz crkvu, u debeloj hladovini stoljetnih hrastova.
Nakon mise redovito bi se neko vrijeme ostalo uz crkvu u razgovoru i druženju. Našla bi se tu poneka boca žestice pa bi se nazdravljalo, zaorila bi se ganga, zaigralo kolo. Onda bi se svo to mnoštvo spustilo prema središtu mjesta koje se zvalo Karlov Han gdje bi se svi, i mladi i stari, svatko na svoj način, prepustili čarima prave narodne fešte ili proštenja, kod nas zvanog dernek. Najvažniji sadržaj proštenja bila je šetnja u kojoj su uglavnom sudjelovali mladići i djevojke, dok su stariji, iako ni njima to nije bilo mrsko, radije ostajali po strani kao promatrači, ili bi potražili kakav štand gdje se može nešto dobro pojesti i popiti. Svuda uz šetnicu, a bila je to prašnjava cesta, i to onaj njen dio od mosta na Ričini do škole, ugostitelji, trgovci i putujuće družine zabavljača već dan ranije bi postavili svoje štandove, šatore, igraonice i vrtuljke.
Djevojke i momci u svojim najboljim izdanjima nisu posustajali sve dok se ne bi dogodio onaj sudbonosni susret i „uhvatio“ zagonetni pogled ili osmjeh koji obećava. Onda bi nastavili s još više žara sve dok se mladić ne bi ohrabrio pristupiti djevojci i dok ona ne bi pristala na šetnju udvoje. Stariji su sve to pratili sa strane budnim okom, ali bez utjecaja na tu finu igru pogleda i osmjeha („zamjeranja“), i na njen ishod, iako bi to jako željeli. Trajalo bi to sve do smiraja dana i tek kad bi se sunoćalo počeli bi se razilaziti svako na svoju stranu. Neki sretni i zadovoljni, neki razočarani.
Bilo je to vrijeme susreta, druženja, radosti i pjesme, upoznavanja, zaljubljivanja. Bilo je lijepo. Mnoge su trajne veze baš tada započele. I sam sam tako jedne daleke Gospe dao doživotno obećanje. Uvijek se činilo da taj dan nekako prebrzo prođe, da je prekratak.
Prolaze godine i sve se promijenilo; od svega ostao je samo običaj, doduše sve slabašniji, da raseljeni i rasuti po svijetu dođu za taj dan u rodni kraj da se pomole Gospi i obiđu stara napuštena ognjišta i posljednja počivališta svojih pokojnika. Na misu i sada dođe mnoštvo svijeta, ali odmah nakon nje, kao po zapovijedi - kud koji mili moji. Najčešće svatko svojoj kući s pečenom janjetinom kupljenom kod Nikolice ili Mate. Od nekadašnjeg proštenja, derneka, onog posebnog ozračja, pjesme, ushita više ni traga. Samo rijetki, mahom stariji, malo prošetaju kako bi se podsjetili na mladenačke dane. I zastanu pri susretu sa sebi sličnima kako bi se požalili jedni drugima kako je nekada sve bilo drukčije i ljepše. Sve se mijenja, pa i mi. Postali smo stranci jedni drugima. Vrijeme čini svoje. O tempora, o mores!

Sve za brata
Već sam više puta pokušao opisati neke doživljaje iz djetinjstva koji su mi se nekada činili kao pravi junački pothvati, ali ne ide pa ne ide. Ili ispadne kao nešto sasvim obično, trivijalno, ili kao izmišljanje i hvalisanje. Gotovo sam odustao. Ali kako mi to nikako nije dalo mira, odlučio sam ipak iznijeti bar nešto od svega toga što mi se činilo zanimljivim i vrijednim spomene.
Jedan od takvih događaja bio je kada sam kao trinaestogodišnjak dva puta u istom danu zaprašio pješice u Duvno, danas Tomislavgrad. Udaljenost od Prisoja do Duvna je dvadesetak km kad se ide cestom, a oko šesnaest kad se koriste prečaci. To bi značilo, kad se zbroje ove kraće varijante, da sam u jednom danu prevalio oko šezdesetak kilometara. Iako sam se ovom pričom znao pohvaliti bezbroj puta, sada dok ovo pokušavam zapisati i meni se čini pomalo nevjerojatnom da sam i sam počeo u nju sumnjati. Toliko kilometara u jednom danu - to je nemoguće. Pa to je više nego što je pretrčao i onaj čuveni Grk što je prvi savladao Maratonsko polje. Nažalost, danas više nema svjedoka koji bi to mogli potvrditi; već odavno su nas napustili, a čisto sumnjam da bi i moj brat mogao povjerovati u priču.
A, evo što je bilo. Bratu Tomislavu istekao vojni rok kojega je služio u dalekoj Makedoniji i trebalo mu je hitno poslati novce za kupnju odjela. Kako nam je kućna blagajna bila prazna majka mi je povjerila zadatak da odem ujacima u Duvno i da od njih posudim novce. Još sam dobio naputak da, ako slučajno ne ide kod jednog, da se obratim i drugima od njih četvorice. Uglavnom, bilo mi je jasno da se bez novaca ne smijem vratiti. Jer pustiti vojnika da nakon dvije godine služenja u vojnoj odori nema u čemu ići kući, dok se drugi raduju odlasku, bilo bi tužno i neopustivo. Bila bi prava sramota. Ne dolazi u obzir!
Nije mi baš bilo svejedno, jer nikada ranije nisam išao sam tako daleko, ali nije bilo druge mogućnosti. Morao sam. Majka je po tko zna koji put ponavljala kako se čuvati i na što moram paziti. Krenuo sam ranom zorom, odmah nakon „privih pivaca“. Još se nije počelo popravo razdanjivati. Sve je bilo mirno i tiho, i ništa se nije čulo osim laveža seoskih pasa koji su me pozdravljali (ili možda upozoravali) dok sam prolazio kroz područja njihove nadležnosti.
Slijedeći majčine upute koristio sam sve prečace kroz prisojačka sela do Privale, a onda nastavio makadamskom cestom. Imao sam tada noge poput onih afričkih trkača pa tu prvu dnevnu rutu do cilja nisam ni osjetio. Na putu nisam nikoga ni sreo ni vidio. Jedini orjentir mi je bila bijela cesta koju sam slijedio i zvijezda Danica na nebu. Još je bilo rano prijepodne kad sam stigao kod ujaka. On me primio srdačno i lijepo ugostio, ali novaca, nažalost, nije imao. Jednako je bilo i kod ostale trojice braće. Razočaran i tužan vratio sam se kući. Po svom običaju, kad je vidjela da nema novaca, majka se uhvatila za glavu i počela zdvajati:
-Ja ti jadna što ću sada! Komu da se obratim?
Onda se sjetila:
-Mile! Mile Krivić! Mogli bi njega pitati! Bi li ti kod njega otišao?
Što sam drugo mogao nego opet torbu preko ramena i pravac Duvanjsko polje. Sad mi je put bio već dobro poznat, znao sam što me sve čeka, ali su noge bile malo oteščale. Bio sam prilično iscrpljen kad sam stigao pred vrata Milina stana. Iznenadio se kad me ugledao i ne pitajući za razlog posjete pozvao da uđem. Nakon što sam mu objasnio zbog čega sam došao, uz široki osmijeh i bez imalo premišljanja, odgovorio je:
-Ništa se ti ne brini, nećemo mi pustiti našega vojnika da ide kući u vojničkoj odjeći.
Njegova žena Lujka pozvala nas je za već bogato postavljen stol. Ja sam se malo nećkao i htio odmah nazad, ali se oni na to nisu obazirali.
-Moraš se odmoriti. Sjedni s nama, znamo da si gladan i umoran. Malo se okrijepi pa onda možeš ići. Podijelit ćemo ono što se našlo u kući.
Nakon okrjepe ustao sam kako bih se vratio kući za vidjela. Domaćini su me pokušali nagovoriti da odgodim povratak za sutra i da prespavam kod njih, ali ja sam želio što prije nazad kako se mater ne bi brinula i kako bih ju obradovao uspješno obavljenim zadatkom.
Umoran od cjelodnevnog hodanja, sa žuljevima na nogama, prašnjav i poderane obuće, nekako sam doklipsao kući u sami sumrak. Iako zadovoljna što smo rješili veliki problem, zbog stalnih životnih nedaća koje su joj davno ukrale životnu radost, majka to više nije ni znala niti pokušavala pokazati.
Bratu smo poslali novac i on je uskoro došao kući u novom lijepom odjelu. Ne sjećam se da je on to ikada spomenuo. A ja sam bio toliko ponosan na tu svoju ulogu i sretan što sam to moga učiniti za njega. A Mile Krivić, koji već dugo nije među nama - neka je pokoj duši njegovoj, ostao je za mene zauvijek kao primjer pravog prijatelja kakvog se u životu rijetko nađe.

Otišle ovce
Ne bi bilo vrijedno spomena kad se ne bi radilo o malom povijesnom događaju. Ne samo za našu obitelj nego i za cijeli kraj - o konačnom odlasku naših ovčica. Evo kako je to bilo. Mi smo uvijek imali dvije – tri krave i desetak – petnaest ovaca. Oni boljestojeći u selu i po nekoliko puta toliko. S njima smo i od njih živjeli. Bilo je to naše blago.
Kad smo se preselili u novu kuću više nije bilo mjesta za ovce pa smo ih morali privremeno udomiti kod ujaka u Duvnu. Meni je kao već iskusnom pastiru pripala čast i dužnost da obavim to povijesno preseljenje. Samo kojih mjesec dana nakon moga pješačkog maratona za bratovo odijelo, opet sam dobio zadatak da krenem na isti put. Ovoga puta s našim ovčicama – njih dvanaest.
Kao i obično majka me probudila u ranu zoru i sada već dobro poznatim putem krenuo sam sa svojim malim stadom. Opet me je ispratio samo lavež pasa i koja noćna ptica svojim prodornim krikom. Onaj čuveni Matošev ćuk il netopir. Na putu sam nailazio na rijetke putnike namjernike koji bi obično upitali:
-Kuda mladiću? Tjeraš ovce na sajam?
Bilo se već uvelike razdanilo kad su se ukazale prve kuće gradića Duvna. Glavna ulica kojom smo morali proći bila je vrlo prometna, pa je trebalo dobro paziti kako bi se ovce zadržale na okupu. Neki su mi mangupi podrugljivo dovikivali:
-Hej seljo, pošto ovce? Bilo mi je krivo, ali nisam ništa odgovarao. Još mi je veća muka bila kad bi mi djevojke, vjerojatno učenice koje su išle u grupicama, uz smijeh dobacivale:
-Momče, hoćeš li mi dati jednu ovcu? Bio sam ljut i na njih i na ovce, i najradije bih iskočio iz vlastite kože kad bih mogao. Netko drugi na mom mjestu možda bi uzvratio u istom stilu, ali meni sramežljivku, još onako prašnjavom i zajapurenom od pješačenja, nije padalo ništa drugo na pamet nego ubrzati korak naprijed.
Kad smo konačno stigli kod ujaka i kad su se moje ovce izgubile među njegovima u brojnijem stadu, bilo mi je nekako tužno. Nisam ni pomišljao da će tu ostati zauvijek i da ih više nikad ne ćemo vidjeti. Mislili smo da će tu ostati samo privremeno, koji mjesec – dva, dok za njih ne napravimo štalicu, a bio je to njihov put bez povratka. Odlazak zauvijek, nakon što su s nama bile oduvijek. Od stoljeća sedmog.
Uskoro će se to isto zbiti i sa svim ostalim blagom. Ne samo iz naše kuće nego i cijeloga sela, pa i kraja. A naposljetku, kako će se uskoro vidjeti, malo pomalo, nestat će i ljudi; svi će otići na razne strane u potrazi za svojom srećom, noseći sa sobom neprolaznu tugu i čežnju za ostavljenom rodnim krajem. Ostat će samo pustoš, prazna dvorišta, polja zarasla u korov i draču, i posljednja počivališta predaka.

Avantura
Uza sve svoje ostale znamenitosti Duvno je oduvijek bilo poznato po velikom godišnjem sajmu koji se održavao na Miholjdan. Jednog takvog dana, budući da nismo imali drugih obveza, netko se iz naše družine sjetio da bismo i mi mogli poći vidjeti kako to izgleda. Prijedlog prihvaćen bez puno rasprave i rečeno - učinjeno. I krenemo mi, naravno, pješice, kao najsigurnijim načinom. Druge mogućnosti niti je bilo niti smo je mi tražili.
Bilo nas je šest - sedam junačina, sve od četrnaest do šesnaest godina, prava momačka družina. Put od kojih 20 –tak kilometara, pregazili smo a da to nismo ni osjetili. Više smo trčali nego hodali. Koristili smo sve moguće prečace. Usput smo čavrljali o svemu što bi nam palo na pamet šaleći se i peckajući međusobno. Bilo je katkad i malo ljutnje i svađe kad bi ponetko izvodio svoje psine i uncutarije, ali ništa ozbiljno. Sve bi se brzo izgladilo i prošlo pa bi nastavili kao da ničeg nije bilo.
Kad smo došli u Duvno svratili smo u prvu gostionicu da nešto prezalogajimo. Pretresli smo sve svoje džepove i skupili toliko novaca da naručimo jednu konzervu sardina i štrucu kruha. Ma, imali smo mi novaca i za jaču narudžbu, ali ovo s jednom konzervom za nas šestoricu gladnuša trebalo je biti kao neki štos. I upalilo je – skrenuli smo pozornost svih ostalih gostiju, ali ne bih mogao reći je li to bilo iz divljenja ili sažaljenja. Dok smo mi strpljivo jedan za drugim pokušavali doći do svoje ribice u konzervi i umočiti komadić kruha u ulje, odjednom se pojavio konobar noseći šest konzerva sardina i litru vina.
-Momci, ovo vas časti doktor Markovina.
Sudbina je htjela da se i ja jednoga dana nešto kasnije nađem u ovom istom mjestu i u istoj ulozi kao ovaj legendarni doktor. Slušao sam o njemu zanimljive priče, mahom pohvalne. Bio je jedini liječnik u cijelom kraju, sigurno mu nije bilo lako, ali je i u najtežim okolnostima uspjevao naći mrvicu humora. I gotovo sam siguran da ono čašćenje gladne šestorke nije moglo biti iz sažaljenja nego iz štosa. Kao odgovor na ono što smo i mi željeli izvesti.
Na sajmu koji se održavao u prigradskom naselju zvanom Ćavarov Stan, na samom rubu polja, bilo je mnoštvo svijeta. Već izdaleka čulo se treštanje glazbe sa svih strana pomiješano s glasanjem stoke stisnute u improviziranim oborima i nadvikivanjem vlasnika i prekupaca koji su se gurali oko njih. Bili su tu nizovi štandova na kojima se nudilo sve i svašta kao i šatora iz kojih se pozivalo na svakojake igre i zabavu – nabacivanje karika, gađanje kupova krpenim loptama, pucanje iz zračnih pušaka, provjeravanje snage i sl.
Na sve strane bile su izložene hrpe težačkih alata - vila, grabalja, kosa, motika, pa lonaca metalnih i od pečene gline svih mogućih oblika i veličine, kao i drugih najrazličitijih predmeta potrebnih kućanstvima. Sve su to bili proizvodi majstora koji su dolazili odasvuda, prateći ovakve sajmove. Najveća gužva bila je oko na brzinu sklepanih ugostiteljskih radnji ispred kojih su se već od jutra vrtili janjci na ražnju i odojci, a s grila širili zamamni mirisi pečenih kobasica, ćevapčića, ražnjića, lepinja i kotlovine.
Nas su zanimali samo šatori sa zabavnim programima, vrtuljak koji je neumorno pozivao na još jedan let i štandovi na kojima su se prodavali slatki sokovi. Oni malo stariji znali bi se okretati i zagledavati za djevojkama koje baš i nisu pokazivale neki veći interes za nas. Tumarali smo tako bez nekog plana i cilja cijeli Božji dan sve do kasno navečer, a onda, kako baš sve ne bi bilo tako prazno i jednolično, odlučili pogledati kino predstavu. Za mene je to bilo prvi put. Prikazivao se film sa Linom Venturom u glavnoj ulozi. Iako mi se svidio, u sijećanju mi je ostalo samo to kako je predstava više puta prekidana i kako su cijelo vrijeme gradski mangupi dobacivali prostačke riječi i prijetnje, za koje mi se činilo da se odnose i na našu grupu. Malo smo strepili da bi moglo biti nevolje, ali srećom, sve je prošlo dobro; nitko nas nije uznemiravao. Već je bila prošla ponoć kad smo smo krenuli natrag kući. Naravno, opet svojim sada već oteščanim nogama.
Slijedeći bijelu prašnjavu cestu, ostavljajući iza sebe usnula sela i mjesečinom obasjano Duvanjsko polje, nekako smo stigli do Privale. Iako već umorni od cjelodnevnog hodanja, kad se pred nama ukazala naša prostrana dolina i dobro poznati krajolik na mjesečini, srce nam je svima jače zakucalo i s novom snagom krenuli smo naprijed. Kad smo se u gluho doba noći, mrtvi umorni, jedva dovukli svojim kućama i mjesec je već bio završio svoju nebesku putanju i sklonio se iza uspavane Kamešnice. Zaspao sam kao klada čim sam se dohvatio kreveta. Valjda nisam pošteno ni ugrijao postelju kad me probudio glas majke:
-Ante, Ante, probudi se! Ustani, eno Abram već čeka s kolima.
Kako nisam reagirao ona je već pojačala:
-Ajde dite moje, ustani. Pa znaš da treba ići po vapno u Bukovu Goru.
Čuo sam je, ali se nisam mogao ni maknuti. Onda me je počela povlačiti i podizati, kukajući po svom običaju:
-Ma ustani, ja ti jadna, šta ću stobom! Eno kola čekaju samo tebe! Šta će mi reći čovjek. Kod mene uvijek kao u nikoga. Ustani!
Krajnjim naporom i uz majčinu pomoć uspio sam se izvući iz kreveta. Nisam se morao oblačiti jer se nisam ni skidao kad sam legao. Nekako sam doteturao do kola – bila su to obična kola s okovanim drvenim kotačima i konjskom zapregom. Pružio sam se na tvrdu dasku i isti čas zaspao. Ni drmusanje po poljskom putu, ni oštri jutarnji zrak, niti galama kočijaša nisu bili smetnja za najslađi san. Vožnju s jednog kraja polja do drugoga nisam ni osjetio. A kad smo stigli na cilj, u Bukovu Goru, opet je bilo iznova povuci – potegni dok me nisu razbudili.

U svatovima
Vrlo brzo nakon što smo sahranili oca, koji tjedan iza božićnih blagdana, kao jedinoj muškoj glavi u kući, iako mi je bilo tek nešto više od trinaest godina, pripala mi je čast i dužnost ići bliskom rođaku Juri (očevu stričeviću) u svatove. Pripalo bi to, inače, starijem bratu, ali on je bio na odsluženju vojnog roka na krajnjem jugu Makedonije. Nije mi bilo mrsko što je tako ispalo i shvatio sam svoju ulogu vrlo ozbiljno. Bilo je to vrijeme kad su svatovi po mladenku išli na konjima. Po običaju pozivani su samo rođaci i prijatelji, obično po jedan predstavnik iz svake kuće. Svatovi bi se okupili uvečer uoči svadbe, kada bi se uz bogatu trpezu i pune bukare vina, uz šale i doskočice i obaveznu omiljenu gangu, dogovarao plan za sljedeći dan. Pritom je najvažniji i najzanimljiviji dio bio onaj u kome su djeljene uloge. Najvažnija uloga bila je svatski starješina, koji je imenovan prvi, i njemu je dalje cijelo vrijeme pripadala glavna riječ. Obično bi to bio najugledniji i najsposobnoji među svatovima. Odmah bi uslijedilo iz svih grla:
„ Živio svatski starješina!“
„Bog te poživio“ – uzvraćao bio on, a bukara s vinom krenula bi od usta do usta.
Onda bi na red došlo biranje „prve“ (nešto kao prvak, primus, princ) što bi pripalo najviđenijem i najspremnijem mlađem svatu. Slične su se osobine tražile i od nositelja barjaka – barjaktara, kao i za doktora, koji je morao brinuti o zdravlju svatova i ispravnosti hrane i pića. Jedino su se uloge starog svata i kućnog domaćina unaprijed znale – pripale bi uvijek najstarijemu među svatovima i stvarnom kućnom domaćinu. Na kraju, za mene i mog pajdaša i vršnjaka Tomislava (Kožu) preostala j uloga čave. Bila je to uloga svatovskog lakrdijaša ili lude koji je imao pravo kod djevojačke kuće uloviti koliko god može kokošiju i pijetlova i ponijeti ih sobom kući. Eto baš ta je uloga i pripala nama dvojici. Uz ovu mušku ekipu još bi se imenovale djeveruše, u pravilu mlade djevojke iz najbližeg srodstva. Kako je veče sve više odmicala prema ponoći, zdravice su bile sve učestalije a ganga sve žešća i glasnija. Bukara s vinom koja je stalno kružila nije mi se nimalo sviđala jer mi je njen sadržaj bio pregorak, ali nikako nisam mogao izbjeći potegnuti koji gutljaj iz nje što je, kad bi vidjeli grimasu na mom licu, izazivalo salve smijeha starije družine.
Sutradan ujutro obukao sam najbolje odjelo što mi je sestra našla i ispeglala, istimario najstarijeg i najmirnijeg konja u selu – stričeva Putalja, i evo me u koloni svatova. Baš kao u neka stara, junačka vremena. Nisam imao sedla nego sam samo preko Putaljovih leđa prebacio nekakvu deku koju su mi dali i jahao poput indijanca. Ne sjećam se jesam li već ranije priznao da nisam baš bio osobit jahač. Doduše, katkad bih i ja u polju dok bih čuvao stoku uzjahao ovog istog konja koji me sada nosio, ponekad ga čak natjerao u galop, ali sve skupa to je bilo premalo da bih se mogao nazvati jahačem. Kao da je jučer bilo: dan vedar, sunčan, zimski, zemlja zamrznuta i samo mjestimice prekrivena snijegom, a ja na Putalju, opušten kao na didovoj ljuljački, utonuo u nekakve svoje misli. Nisam ni primijetio da je odmah iza mene pajdaš Kože na svom Bubinu. Natjerao on svog konja na mog Putalja, ovaj se prenuo i poskočio naprijed, a ja“ ko Božje vrime“ tras na smrznutu zemlju. Ne ćete mi vjerovati, ali doista nisam ni osjetio taj dodir s majčicom zemljom. Kao da su me anđeli nježno spustili, kao da sam pao u perje ili vunu. Ništa! Ustao, uhvatio Putaljove uzde i ponovo se uspentrao na njegova leđa. Jedne slične prigode kad sam vraćajući se iz polja na isti način pao sam s istog konja, nakon što ga je Kože preplašio tako što je pred njega bacio svoj ogrtač, zadobio sam na desetke modrica i rana po tijelu koje su mi prošle teka nakon mjesec dva dana.
Ostalo – sve izblijedilo. Jedino uvečer, nakon što su mladence odveli na spavanje („sliganje“) i nakon što su zdravice s bukarom postale sve učestalije, odjednom mi ono gorko vino više nije bilo tako loše. Nakon jednog gutljaja potegao sam još jedan i još jedan... i odjednom me je nestalo. Kad sam se ujutro probudio bilo mi je mučno i činilo se kao da umirem. Bilo je to prvi put.

Drama
Znalo je katkad i među nama djecom biti svađa, koje bi rijetko prerasle u sukobe, u pravilu bezazlene i bez posljedica. Najčešće bismo se samo častili nadimcima koji su redovito bili pogrdni. Gotovo da nije bilo u selu nikoga tko nije imao više takvih nadimaka; ja sam ih imao četiri – pet. Jedan od njih koji me možda najviše od svih ljutio, dosta godina kasnije izabrat ću kao svoj pseudonim – Bukovac. Kada bi iscrpili nadimke onda bi uslijedilo spominjanje rodbine i to najčešće ženskog dijela, od sestrica pa nadalje. Sve ove čarke među nama najčešće su potpirivali oni malo stariji, kojima je to bilo prava zabava. Međutim, nikada to nije bilo nešto ozbiljnije, niti je bilo posljedica. Već drugi dan mi bismo nastavili s druženjem i igrom kao da ničega nije bilo.
Prednost je dječje dobi i mladenačke u odnosu na odraslu, što se lako potiskuje i prelazi preko svega što je neugodno i loše i uglavnom vidi i pamti samo ono lijepo. Ipak, unatoč tomu, nije se moglo ne vidjeti i onu drugu, tamniju stranu - neke ružnije stvari i zbivanja u selu.
Tako bi pri nekim zajedničkim akcijama, kao npr. pri proširenju zajedničkog puta ili dvorišta na račun okolnog zemljišta izgledalo da je rat među seljanima nezbježan. Svatko je gurao granicu od sebe da bi njegov prostor ostao netaknut i trebalo je dosta vremena da se dođe do konačnog rješenja. Bilo je ružnih riječi, prijetnji i grubih psovki, ali na sreću, nikada i stvarnog fizičkog sukoba i ozlijeđivanja. Slično je bilo i kod svih drugih akcije kod kojih je bio potreban dogovor, npr. o usklađivanju redoslijeda navodnjavanja vrtova i sl. A pojedinačna prigovaranja, svađe i sukobi oko međa, mrginja i zidova bili su svakodnevna pojava u kojima mi djeca niti smo sudjelovala niti smo ih razumjela.
Spomenut ću ipak nekoliko događaja iz tog vremena koji su mi ostali u sijećanju kao nešto što je bilo početak otkrivanja one tamnije, ružnije strane ljudske prirode. Jedan se odnosi na pokušaj mlade žene iz sela da sebi oduzme život skokom u ledenu rijeku. Spasili su je hrabrost i požrtvovnost mladića iz susjedstva - Križana Lj. koji je skočio za njom i izvadio je iz hladne Ričine.
Ljudi su se pitali kakva je to nevolja morala biti koja ju je natjerala na taj očajnički korak. Samo su rijetki naslućivali odgovor, među njima i ja, jer sam često sate i sate provodio u igri s mlađim bratom njezina muža u njihovoj kući. Tako sam i nehotice mogao vidjeti što je sve jadnica morala trpjeti od ukućana, kakva ponižavanja, prigovore, prijekore. Najviše od svekra - muževa oca, onog istog mrguda koji je i meni prijetio da će me udaviti i svekrve, njegove majke. Na sreću, sve je završilo dobro. Sve njezine nevolje prestale su odlaskom iz sela zajedno s mužem. Nikad se više nisu vratli.
I još jedan slučaj koji se ne uklapa u sliku mirnog i idiličnog svijeta kojega ne bih ni spominjao da se ne odnosi na hrabrog mladića Križana koji je spasio onu ženu od utapanja. Nekoliko mladića iz susjednog zaseoka, nakon banalne svađe u birtiji, dočekali su ga u zasjedi i brutalno, gotovo nasmrt, pretukli. Vjerajatno su mu bila prebijena sva rebra jer ga je jako boljelo i nije mogao disati. Imao sam tada prigodu vidjeti kako je lokalni „liječnik“ Kika Ć. riješio problem imobilizacije rebara navlačeći na njega svježu janjeću mješinu, vjerojatno za nekoliko brojeva manju nego što bi njemu odgovaralo. Na sreću i ovo je završilo dobro; ranjenik je ozdravio, a napadači ostali živjeti s mrljom na svojoj savjesti. Bilo je još nekih sličnih slučajeva, jedan čak u vidu brutalne egzekucije zbog osvete u ratnim okolnostima, ali ne ćemo više o toj tamnijoj strani života.

Zanimanje težak
Kao i sva ostala seoska djeca još od najranijeg djetinjstva imao sam priliku da se iskažem u pastirskoj službi, o čemu sam nešto već zapisao, a čim sam malo stasao pripala mi je dužnost bavljenja svim težačkim disciplinama, od kojih sam u nekima, osobito u kosidbi, postigao zavidnu reputaciju u cijelom kraju. Kako je to izgledalo, ako nemate ništa zanimljivije, pokušajte doznati iz slijedećih redaka.

Kosci kose...
Biti kosac u to vrijeme značilo je biti pravi muškarac. Gotovo kao junak, ili nekada ratnik. Jedva sam čekao da i ja dođem u to društvo. Jednako kao i da se rješim svojih pastirskih obveza, jer mi je planine i čuvanja blaga već bilo preko glave. Bilo mi je trinaestak godina kad sam uspio nagovoriti majku da mi kupi kosu.
O kosidbi i raznim zgodama u vezi s njom redovito se pričalo u svim prilikama kada bi se ljudi našli zajedno. Najviše ljeti nakon povratka iz polja dok bi se odmarali i pretresali što se zbivalo proteklog dana. A i za vrijeme dugih zimskih sijela. Znalo se tko je dobar kosac, tko je najbolji, najbrži, tko ima dobru kosu, tko zna dobro poklepati i naoštriti, čiji je otkos najbolji, mah najširi, iza koga najviše „raste“ (tko slabo kosi) itd. Za momke je to značilo i bolje izglede kod djevojaka.
U vrijeme kosidbe uvijek je vladalo posebno vedro ozračje. Već u ranu zoru sve bi oživjelo; sa svih strana čulo bi se dovikivanje i pozdravljanje:
-Dobro jutro! Uranio dobro susjede!? Jesi li se naspavao?
Pa onda priprema za polazak u polje: klepanje kosa, dobacivanja, pošalice. A u polju već sve vrvi od svijeta – od drugih kosaca koji su bolje poranili i već se razmahali na svojim livadama, od djevojaka („kupilica“) koje uz pjesmu za njima kupe pokošenu travu, zaprežnih kola natovarenih sijenom i putnika namjernika, ponajviše trgovaca koji za sebe traže kakvu zgodnu priliku. Zamislite miris pokošenog sijena i poljskog cvijeća, „pjev ptica koji odliježe do neba“. Pravi ljetni ditiramb. Pa dovikivanje i natjecanje s drugima; tko će bolje, brže, tko će prije do kraja. Sve uz šalu i pjesmu. Tko te pita za malo znoja i žuljeve!
Brzo sam naučio sve što treba znati o kosi i rukovanju s njom: i poklepati, i naoštriti, i čuvati da se prebrzo ne istupi. Potrajalo je to razdoblje moga kosačkog staža kojih šest - sedam godina, sve do potapanja polja. Svako ljeto najmanje dva mjeseca, iz dana u dan, od mraka do mraka, kosidba je bila moj omiljeni „sport“. Mahanje kosom kroz žito ili travu i prebacivanje preko ruku teških otkosa - tko to nije probao teško može zamisliti o kakvom je „sportu“ riječ. Uz neophodnu vještinu i usklađenost pokreta potrebna je poprilična snaga i osobito izdržljivost koje se stječu samo praksom. Nakon prvoga dana potpuno ste slomljeni, nakon drugoga ne možete se ni pokrenuti od bolova u cijelom tijelu, trećega pomalo počinje popuštati, i tek ste nakon desetak dana spremni stati u red pravih kosaca. Pričalo se da je bilo slučajeva da se neki nikada nisu oporavili nakon posebno napornog dana kosidbe. 

Prvi put na livadi
Bilo je to prvo ljeto nakon što smo ispratili oca na njegovo posljednje počivalište. Brat na odsluženju vojnog roka, sestra pred udajom, ja još nejak sa svojih trinaestak ljeta i ucviljena mater – valjda nam nikada nije bilo teže. Bio sam sretan kad sam je uspio nagovoriti da mi kupi kosu. Da ne moramo plaćati tuđe kosce. Ona se dugo protivila, najviše jer nismo imali novaca, a i za to što je mislila da sam još nejak za tako težak posao.
Najprije je trebalo odnijeti kosu kovaču Ursi u Naklo da je „dobro raskuje“, a onda stričeviću Iki da je nasadi na kosište i poklepa. Iko je već bio iskusni kosac, bez tajni u tom poslu, k tomu još bratov vršnjak i pajdaš, pa smo vjerovali da će on to najbolje urediti. On je to učinio, doduše nekako na brzinu, a zauzvrat uz riječi zahvalnosti dobio bocu rakije i cigarete.
Napokon je sve bilo spremno i ja sam s nestrpljenjem čekao dan kad će se krenuti u polje. Prva livada koju je trebalo napasti bila je Lakat. Ovaj pomalo čudni naziv vjerojatno je dobila po tome što je bila najkraća među našim livadama – duga „kao lakat“. Nitko nije bio ponosniji od mene dok sam s kosom na ramenu zajedno s rođakom i drugim koscima išao u polje.
Kad smo stigli na livadu i kad je došao taj dugo ičekivani trenutak za prvi zamah kosom, prvi otkos, kakva li razočarenja: kosa je samo preletjela preko trave; samo je pokoji klas uspjela odbiti, ništa više. Zamahnuo sam jače, ali opet ništa. Pokušam iznova, malo sporije i uz jači pritisak prema ledini - bez efekta. Kako je upravo uz livadu išao poljski put, ljudi koji su prolazili, videći kako se bezuspješno mučim, dobacivali bi u šali:
-Dobro ti ide mladiću! Svaka čast! Samo tako, naprijed!
Za to vrijeme moj je rođak, čija je livada bila odmah do naše, sve dalje odmicao, ostavljajući iza sebe do zemlje pokošenu travu. Kad bi se uspravio radi oštrenja kose, uz podsmijeh koji je otkrivao odsjaj zlatnog zuba, doviknuo bi:
-Ide li to stričeviću? Ha, ha! – i nastavio dalje odmicati.
Ushita s kojim sam došao nestalo je u tren. Plakalo mi se od jada i nemoćnog bijesa. Najradije bih se pod zemlju sakrio da me nitko ne vidi. Vratiti se kući? – pa tek bi to bila prava sramota. Ne bih ostao živ od zadirkivanja i ruganja. Kad sam se malo smirio maknem se od puta da me prolaznici ne vide, uzmem svoj alat iz torbe i prihvatim se posla. Znate što je klepac? I bavka? Sigurno ne znate. E, klepac vam je čekić s uskim rubom na obje strane, a bavka mali nakovanj, koji se kroz rupu na daščici ostavljenu upravo za njega, zabije u zemlju. Kad ste to napravili onda lijepo zauzmete polusjedeći ili poluležeći položaj, stavite rub oštrice kose na bavku i lagano tučete klepcom po njemu. I tako od početka do kraja kose.
S vremenom sam postao pravi stručnjak za klepanje, što su mi priznavali i najbolji kosci, ali ovoga prvog puta svu sam kosu isprebijao – „izlumbao“ i nazubljao, kako se to stručno govorilo. Tako je ispalo jer mi se žurilo da to što prije završim i što nisam imao iskustva. U svakom slučaju kad sam obavio posao i kad sam naoštrio kosu onim najoštrijim brusom, tzv. cementarom, te kad sam ponovo počeo kositi, za divno čudo uspjelo je: pao je prvi otkos. Nastavio sam tako dalje, polako, teško, ali na kraju, nakon dva dana, uspio sam pokositi cijelu livadu. Kasnije, kad sam i ja ovladao tim zanatom kao moj dragi stričević, tu sam istu livadu kosio za samo jedno prijepodne.
Dosta kasnije kad sam se već okitio s više dodataka ispred i iza svoga imena, i kad mi je isti rođak u jednoj prigodi obiteljskog druženja počeo dijeliti kurtoazne pohvale, i zaslužene i nezaslužene, nisam mogao, bez doze cinizma, ne podsjetiti ga na to moje vatreno krštenje u kosidbi i to kako mi je on pomogao. Nije mu bilo drago, pokušao je s nešto drugačijom verzijom, a ja sam mu odgovorio:
-E moj stričeviću, ne moraš se pravdati. Sad je ionako sve to nebitno. Prošao voz! Ali kad bih se kojim slučajem i danas ja našao u sličnoj situaciji s tvojim sinom, ja bih njemu dao svoju kosu a uzeo njegovu i uredio je kao da je moja.
Šuplja stina
Iako je kosidba težak i jednoličan posao, ona je često povezana s najrazličitijim zgodama i nezgodama, koje bi se kasnije prepričavale tijekom dugih zimskih sijela. Svatko bi tada kitio te priče na svoj način i dodavao detalje po svojoj volji i sijećanju. Oni bujnije mašte često se ne bi ni držali stvarnih činjenica. I ja bih se mogao prisjetiti takvih zgoda, jer dosta je dugo potrajalo to moje druženje s kosom, a i za to što nije bilo livade na kojoj nisam i iskušavao njenu oštricu i izdržljivost vlastite kralježnice.
Da se ne bih samo hvalio, ovdje ću spomenuti dvije epizodice koje otkrivaju kako se lako mogu precijeniti vlastite snage. Ubrzo nakon onog svog vatrenog krštenja kad sam povjerovao da sam već ovladao umijećem vladanja kosom, našao sam se među pravim koscima, i to ponajboljima. Bilo je to dragovoljno, među koscima kod svoje sestre Franjke. Htio sam se malo istaknuti pred ljudima, a ispalo je neslavno kao i prvi put: kosa je bila tako tupa da s njome nisam mogao ni slamkicu odbiti. Uzalud sam pokušavao snagom i jačim zamasima, ali bez uspjeha. Samo bi preletjela preko trave. Bila je to sitna, suha trava koja se zove brčak, koju može odrezato sam najoštrija kosa. Pokušavao sam oštriti kosu brusom cementarom, ali nije pomoglo. Tek kad ju je prijatelj Pero, zvani Murica, malo uredio mogao sam nešto učiniti. Izdržao sam cijeli dan, dobio više krvavih žuljeva na dlanovima, ali učinak nije vrijedan ni spomena. Ljudi su hvalili moju izdržljivost i upornost, doduše s podsmjehom, a ja sam se osjećajo jadno i posramljeno. 

* * *

Godinu – dvije nakon ovih početničkih težačkih lekcija dobio sam od majke zadatak da idem kositi našu livadu u „Šupljoj stini“. To su livade na suprotnom kraju polja prema Bukovoj Gori, dva sata hoda od našeg sela. Sa mnom je pošao i susjed Tome Lj. Alilov (ovo zadnje je nadimak), muž Mamušin, starina od kojih sedamdeset – osamdeset ljeta, čija je livada bila posve jednaka i neposredno do naše. Bilo mi je drago biti s njim u društvu, jer je znao zanimljivo pričati o svojim putovanjima po svijetu. Pričalo se o njemu svašta - da je prešao cijelu Njemačku uzduž i poprijeko, da je pješice došao kući iz ruskog zarobljeništva, da su ga zatvarali kad je pjevao o nekim starim hrvatskim vladarima, i još mnogo toga. Rado smo ga slušali iako baš i nismo vjerovali u sve te njegove priče. Osobito je hvalio Njemačku, a kudio Rusiju. Obično bi ovako otpočeo:
– Mili moj Bože, da vidite kakva je to zemlja Nimačka. Što sve oni imaju! Pametan narod. Kako oni rade svoje puteve! Dovezu ti u kamionima velike erende (kamenje), kao kuće, poredaju ih, a onda samo naiđe velika mašina pa sve – dan, dan, dan – jednim udarcem velikog čekića zabije ih u zemlju. I onda samo poravnaju. Nema toga što oni nemaju. Pa onda o njihovu bogatstvu: - Ma, zamisli, Nimac ti uzme novu bilu maramicu, usekne se njome i baci je na pod. Di si to još vidio!? Nama se činilo da on malo pretjeruje, izmišlja. Ono s velikim kamenjem i strojevima još bi moglo biti istinito, ali da netko baca novu maramicu – to nikako. U to nismo mogli povjerovati.
Iako smo od kuće pošli dosta rano, već se bilo posve razdanilo kad smo stigli na livadu. Najprije smo malo sjeli da se odmorimo od duga pješačenja. Tomi kao da se baš i nije žurilo. A ni meni. Potegao je gutljaj rakije iz bočice koju je izvadio iz torbe i zapalio lulu. Ponudio je i meni, ali sam mu se zahvalio. Bilo mi je prerano. U biti, tada još nisam ni znao zašto odrasli vole te tako ružne stvari kao što su rakija i duhanski dim. Ja sam volio samo ono što je slatko.
Kad je s lulom bilo gotovo krenuli smo u napad na livadu. Lagano i bez žurbe. Već sam bio pravi kosac i nisam se bojao da ne bih uspio obaviti povjereni zadatak. Već i ranije sam kosio ovu livadu do zalaska sunca. Trava je na ovim livadama lagana za odrezati, ali teška za prebaciti preko kose, jer pri korjenu ima debeo i gust sloj bijelih vlati, tzv. „vune“. Bila je to mrsika, barska trava, najlošija u polju, koju stoka ne voli. Odmah sam vidio da neće biti lako. Dva maha ili otkosa u dužini oko jedan i pol km - nije šala.
Krenuo sam malo oštrije, pa kad bih odmakao kojih stotinjak metara, prešao bih na Tominu livadu kako bi me on dostigao. Onda bismo napravili malu pauzu, malo posjeli, razgovarali, pa opet nastavili dalje. I tako je to išlo cijeli dan. A on je nekako brzo proletio. Nismo bili ni na polovici, a sunce je već bilo pri zalasku. Tek sad mi je postalo jasno da smo izgubili previše vremena na odmaranje i priče i da će biti teško do kraja. Srećom, bila je mjesečina i vidjelo se kao danju. Otkačio sam se od Tome i nastavio što sam brže mogao. Kad sam stigao do kanala koji je bio blizu kraja livade i to mu dojavio, on je digao ruke u zrak i zapjevao kao uz gusle:
„Ali nije ni on pobjegao
sustiže ga Musa Arbanasa...“
Bila je duboka noć, tko zna koliko sati - sigurno iza pola noći, kad smo napokon stigli do kraja livade. Bili smo gladni i žedni i do kraja iscrpljeni. U barskim lokvicama koje su se tu i tamo tek nazirale na mjesečini tražili smo koju kapljicu vode kako bismo bar malo utažili žeđ. Ne sjećam se da se moj kolega žalio na bilo što, ali za sebe sigurno znam da se nikada nisam tako umorio i da sam se tek krajnjim naporom, jedva jedvice, uspio nekako „dovući“ do sela i svoje kuće. Bio je to jedan od mojih najtežih težačkih dana. 

Pod vedrim nebom
Već sam se pohvalio kako sam ubrzo došao na glas dobroga kosca. To mi je omogućilo da zaradim ponešto za džeparac a i da majci malo pripomognem zakrpati kućni bužet. Osim toga nisam morao razmišljati gdje ću provesti ljetne ferije, jer se i uz rekreaciju s kosom u rukama moglo jačati mišiće i nakupiti tamnog pigmenta koliko god želite.
Jedan od najuspješnijih pothvata takve vrste bio je kad sam s dvojicom pajdaša – Jakovom i Matom ugovorio kosidbu stričeve livade u Begovu polju. Naziv dolazi otuda što je sve to nekad bilo begovsko vlasništvo. Tu je livadu, koja se nalazila na drugom kraju polja, odmahu podnožju planine Kamešnice, obično kosilo desetak kosaca, pa je dogovoreno sa stricom Ivanom da će nam platiti isto toliko dnevnica. Na livadu smo došli predvečer i nakon što smo je obilježili (raskosili), odmah se prihvatili posla. Nastavili smo tako kositi do duboko u noć. Bila je mjesečina pa se vidjelo kao danju. Išlo nam je dobro, jer je noću trava vlažna i lakša („mekša“) za kosidbu; mogli smo bez oštrenja kositi koliko smo god htjeli.
Bilo je gluho doba noći; vjerojatno je i ponoć bila davno prošla kad smo odlučili prestati. Uvukli smo se u naviljak suhoga sijena na ranije pokošenoj susjednoj livadi i pokušavali zaspati. Zrak je bio svjež i pun mirisa pokošenog sijena, iznad nas gotovo na dohvat ruke puni mjesec i zvjezdano nebo, a uz sve to kao naručena glazba milijunskog orkestra zrikavaca uz pratnju kreketa žaba. Katkad bi se negdje u blizini čuli i ljudski glasovi; bili su to kosci koji su tu došli po istom poslu kao i mi. Jedino je planina Kamešnica koja se činila mračnom i tajnovitom zastirala nebosklon prema zapadu i izazivala malu dozu nelagode i nespokoja.
Mate je odmah zahrkao, a meni i Jakovu, valjda zbog punog mjeseca i svežeg zraka, san nikako da dođe na oči. Odlučili smo prestati razgovarati, ali opet - ništa. Nakon pola sata upitam Jakova spava li, a on odgovori niječno. A Mate cijelo vrijeme hrče li hrče.
-Ajmo ga probuditi- predloži Jakov, s čime se i ja zločesto složim. Na sve smo načine to pokušavali ali nije uspjelo. I povlačili ga po sijenu, i skidali mu odjeću, i pjevali, i škakljali ga, ali ništa - nismo uspjeli. I konačno smo odustali. A mi smo tek pred zoru malo zaspali.
Ustali smo rano i nastavili kositi cijeli dan, opet sve do duboko u noć. Ostalo nam je tek nešto malo livade za sljedeće jutro. Cijelo vrijeme ja sam imao neke neugodne želučane tegobe koje su popuštale samo kad bih gutnuo malo rakije koju nam je dao stric. Bio je to uobičajeni univerzalni lijek i sredstvo za okrepu i podizanje morala umornima od posla. Sjećam se još uvijek duge uske boce s mojim „lijekom“ koju sam ispraznio i prije nego što smo dovršili posao. Pri kraju dana Mate je zbog toga što mu tehnika košenja nije bila jača strana, i što nije znao ni oštriti kosu kako treba, ni čuvati je, bio tako umoran da je teško pratio Jakova i mene, i sve lošije kosio. Na nekim mjestima to je bilo tako loše da je stric ozbiljno prigovarao i prijetio da će nam uskratiti isplatu značajnog dijela od dogovorenog iznosa novca. Usto, bilo mu je čudno kako smo nas trojica malo prebrzo, u biti za samo jedan dan, pokosili livadu koju je obično kosilo deset kosaca. Malo se ljutio i gunđao, ali nam je ipak sve pošteno platio kako smo se bili dogovorili.

Nije mu bilo ravna
Jedan od „najslavnijih“ kosaca u selu bio je Mate Lj., zvani Račva. Po snazi i izdržljivosti nije mu bilo ravna. Bio je osrednjega rasta, tamnije puti poput Arapina, mršav, mišićav. Njegova je kosa uvijek bila najtuplja, jer niti je znao naoštriti, niti čuvati da se ne istupi; on bi njome mahao tako silovito i pritiskivao prema ledini da bi i „crnu zemlju otkidao“. Govorio bi:
-Lako je s oštrom, ajmo najprije opasati oko međe (kosom oko kamena, istupiti kosu) pa ćemo onda vidjeti tko je brži.
Jedne zgode dok se tako kosilo na čuvenoj livadi Maslarici seoskog gazde Miše Š. iz Dučića, a bilo je 20-tak kosaca, naišao je mlad, ponosit jahač na konju u svečanoj narodnoj nošnji, s kosom na ramenu. Zastao je i pozdravio:
-Dobar vam dan dobri ljudi. Jeste li se umorili? Nakon što su mu oni otpozdravili, dodao je:
-Tražim Matu Lj. zvanog Račva. Čuo sam da je on najbolji kosac u ovom kraju. Ja sam najbolji s ove druge livanjske strane. Volio bih se s njime okušati, da vidimo tko je bolji od nas dvojice.
Bio je Račva među koscima, ali su ga nagovorili da se malo pritaji, da se ne javlja. Strancu su rekli kako je onaj koga traži negdje u planini, čuva volove, ali se za to može okušati s ovim žgoljavim crnim momkom koji je približno dobar kao i on. Stranac je pristao i sjašio s konja. Onda su Račvi dali najbolju dobro naoštrenu kosu i natjecanje je moglo početi. Prvi je krenuo izazivač a za njim naš tajni neugledni junak. Livoponjac je bio stasit, krasan mladić, kosa mu kovanica „bijela kao mlijeko“, a kosište okićeno šarenom vezenom vrpcom.
Prvi zamasi bili su odmjereni i široki, pokošena trava uz fijukanje kosa slagala se u pravilne otkose, a svi ostali kosci stajali su uokolo i radoznalo promatrali natjecanje. Nakon kraćeg odmjeravanja snaga naš je junak počeo ubrzavati tempo i sve se više približavati svome izazivaču zahvaćajući travu sve bliže njegovim petama. A onda je eksplodirao: ubrzavajući zamahe gotovo u taktu motorne kosilice, u širokom luku zaobišao je takmaca ostavljajući ga daleko iza sebe uzvikujući iz sveg glasa:
-Ovo ti je Račva Lj.
Strancu nije preostalo ništa drugo nego pružiti ruku pobjedniku, čestitati mu i pomalo pokunjeno vratiti se natrag istim putem.

U vršaju
Mnogi mladi danas zasigurno ni ne znaju što znače riječi vršaj, vršidba. E, to je sve do prije kojih četrdeset - pedeset godina bio najvažniji težački posao koncem ljeta. Posao izdvajanja žita iz slame kako bi se moglo pospremiti u hambare (spremnike). Moglo bi se reći da je najvećim dijelom riječ o istoznačnicama, pri čemu se pojam vršaj više odnosi na sam ambijent i sadržaj, a vršidba na proces. Krajnji cilj bio je napuniti spremnike žitom, što je značilo da da će biti kruha, da ne će biti gladi i da se zima može mirno čekati. Danas sve to rade kombajni u isto vrijeme - i kose i vršu i pospremaju. Žito u vreće, slamu u svežnjeve. A kako je to nekada izgledalo?
Nakon što bi žito dozrelo trebalo ga je pokositi, potom složiti (sadjenuti) u plaste (stogove), gdje bi čekalo vrijeme vršidbe. Vršidba se obavljala na gumnima (guvnima) - dobro uređenim zemljanim terenima u obliku kruga, promjera kojih desetak metara. Zemlju je trebalo dobro zaravnati i utabati kako bi bila glatka i tvrda poput asfalta. Katkad bi to bilo i na dobro pokošenoj („izbrijanoj“) ledini. Radilo se to danima uz povremeno prskanje (štrapanje) vodom) kako bi bila što ravnija, čvršća i kompaktnija. U sredinu gumna zadjenulo bi se duboko u zemlju čvrsto drvo, koje bi iznad zemlje bilo visoko oko jedan metar ili nešto više. To je bila stožina. Kad bi vršidba bila gotova gumna su bila idealni tereni za igru i druženje.
Vršidbu se obično planiralo za najtoplije kolovoške dane kad je vjerojatnost za kišu najmanja. Radilo se akcijski: kad bi se jednom otpočelo nije bilo prekida do okončanja posla. Osim kratkog predaha tijekom noći. Muški bi, da ne bi gubili na vremenu, često spavali u sijenu u pojatama ili na otvorenom, bez skidanja odjeće. Pričalo se kako bi nekima nakon više takvih dana i pšenica znala proklijati iz opanaka.
Kod onih bogatijih vršidba bi trajala i po dva tjedna. Kod nas, jer nam je imanje bilo skromno, sve bi se dogotovilo za jedan dan. Tako je moralo biti jer nismo imali svoje konje ni kola neophodne za taj posao, pa bi nam tu priskočio u pomoć netko od naših rađaka ili susjeda. Mi bismo zauzvrat njima biti na raspolaganju za druge poslove, najčešće pri kopanju i kosidbi. Dok sam bio manji, meni bi redovito pripala dužnost čuvati stoku kad je bio njihov red, a kad sam stasao za kosidbu i kopanje odazvati se na svaki njihov poziv.
Trebalo je dobro potegnuti kad bi došao dan vršidbe. Mi smo imali pet manjih njiva i na svakoj po jedan plast žita. Obično bismo sve rasporedili na tri vršaja. Krenuli bismo ranom zorom kako bismo uspjeli obaviti sve do kraja dana. Tijekom šest – sedam godina koliko smo majka i ja bili sami (sestre udate, brat „u svitu“) bio sam glavni operativac zadužen za najteže poslove. Kao srednjoškolac i student bio sam tada u naponu snage pa se to od mene i očekivalo.
Trebalo je sve one plaste natovariti na kola, pa ih nakon transporta opet istovariti (zbaciti, „svaliti“) i sve ravnomjerno razastrti po gumnu. Pa upregnuti konje, njih dva – tri vezana zajedno dugim konopcem i naganjati ih oko stožine, sat – dva vremena. Nakon nekoliko pretresanja slame, uz stalno natjeravanje konja po vršaju, sad na jednu, sad na drugu stranu, od stožine prema kraju i od kraja prema stožini, moglo se pristupiti konačnom odvajanju slame od žita koje bi zajedno s pljevom ostalo na gumnu. Tada bi se žito sklanjalo izvan gumna na hrpu kako bi se moglo nastaviti sa sljedećim vršajima.
Onda opet, svaki put, ista procedura: po žito u polje, natovariti na kola, istovariti na gumno, pa trčati za konjima, pretresati slamu, odvajati je od žita i tako redom. Kad bi svo žito bilo ovršeno, pristupilo bi se najvažnijem dijelu posla: njegovu prebacivanju ili vijanju na vjetru, kako bi se odvojilo od pljeve. To se povjeravalo samo najiskusnijima, obično najstarijima. Vjetar bi pljevu otpuhao a čisto zrnje ostalo bi na gumnu. Sada je još samo trebalo to zlatno zrnje nasuti u vreće i prenijeti na tavan u hambar. Obično je bilo kojih sedam osam vreća od pedesetak ili više kilograma. Kako nije bilo ni dizala ni stepeništa; imali smo samo obične ljestve, tu delikatnu i odgovornu dužnost majka je povjeravala samo meni.
Tri vršaja za dugi ljetni dan i nije mala šala. Ni za najbolje težake. I ne znaš što je u tomu svemu „najljepše“ – vile u rukama, naganjanje konja ili teglenje vreća na leđima. Za mene ni jedno, ni drugo, ni treće, nego četvrto: zbijanje slame i pljeve u pojatu, koje nikada nisam mogao izbjeći. Kada sam jednom pri takvom poslu dobio ojed (crvenilo) u području tijela, koje se ne pokazuje nikomu osim urologu, i pokušao to malo dezinficirati losionom za brijanje, mislio sam da ću umrijeti od bola i pečenja. Nikad više tako mi nešto nije palo na pamet.
Eto, to je bila mala predaja o vršaju. Nikomu nije bilo lako, pa ni meni. Vjerojatno ni konjima. Ali je uvijek bilo veselo. Meni, ipak, neusporedivo lakše nego kasnije u svim onim dugim bolničkim dežurstvima, pa i na često maratonskim sastancima, makar bili u luksuznim salonima. Moja Jedina ni do dana današnjega nije mi oprostila zbog žuljeva na rukama koje je, umjesto da sam je odveo na medeni mjesec, dobila u vršaju već drugog dana nakon našeg vjenčanja. 

Motika
Pobjegao od motike – govorili bi u selu kad bi netko otišao na školovanje ili išao potražiti kakav posao u gradu. I meni je od svih težačkih poslova na zemlji najteže i najmrskije bilo kopanje, a od oruđa za rad – motika. A nikako nisam mogao pobjeći od druženja s njom, jer svako malo trebalo je nešto ili okopavati, ili ogrtati: kukuruz, krumpir, kupus i sve ostalo po redu. Nikad se nisam navikao na taj posao iako ga nisam mogao izbjeći. Pokušavao sam i lukavstvima - namjerno loše raditi– kopati pliće, oštetiti koju stabljiku ili plod i sl., kako bi me suspendirali, ali uzalud. Ništa nije pomagalo.
Još u društvu kad bi se radilo nekako je išlo, ali sam – ajme majko! Kopaš, liješ znoj, bole leđa, bole ruke, a kao da se ne mičeš s mjesta. Ne vidiš kraja, njiva sve veća i veća, kraj sve dalji. Pa kad ogladniš, želudac krulji, ruke klonu, a ručka nikad. I čekaš i čekaš, stalno pogledavaš u pravcu odakle bi se trebala pojaviti mater s ručkom; već se počinješ srditi, a nje ni od korova. A kad se napokon pojavi i kad natrpaš želudac, tek onda nisi nizašto. Kako bi bilo fino leći na toplu zemlju i zaspati! Ali nema vrdanja, mora se nastaviti. Motiku u ruke sokole, i nastavi! I nema kući sve dok ne pozdraviš i posljednju biljčicu.
Pokatkad bi sabotaža uspjela, iako nenamjerno. Jedne prilike kad je majka morala nekamo otići, dobio sam zadatak da okopam kukuruze na njivi odmah do kuće. Iako mi je ostavila pripremljen ručak, ja sam se radije prihvatio pršuta i oštra nožića. Malo pomalo ubrzo sam dogurao do kosti. Doduše, pršut nije bio onaj pravi, veliki, nego manja plećka. Nakon ovakvog ručka nisam bio nizašto. Umor savladao, a žeđ nikako ugasiti. Malo prilegnem, i zbogom kukuruzi. I motiko. Pričekajte dok malo dođem k sebi. Kako je privlačna i mekana ova postelja. Tek uvečer jedva me probudila majka iz tvrdog sna. Nije me ništa pitala, sve joj je odmah bilo jasno. Niti me je grdila. A motike sam se riješio tek kad sam dobio kosu u ruke i postao kosac.

Pobuna na farmi
Imanje Miše Š. bilo je najveće u selu. Kada bi došlo vrijeme kosidbe, na Maslarici, njegovoj najvećoj livadi u polju, poredalo bi se i po dvadesetak kosaca. Bilo je lijepo vidjeti ih onako kršne i stasite dok bi skladno kao jedan mahali kosama. Jednako kao i kad bi se uspravili da naoštre kose i malo predahnu. Pa kad bi se njihova vrsta povezala sa susjednima, svi u bijelim košuljama, bila bi to prelijepa slika.
Pokošena trava bi se pustila dan dva da se suši na suncu, a potom bi je skupili u manje ili veće hrpe - naviljke. Ove je trebalo prenijeti do mjesta gdje bi se sadjenuli veliki plasti, odnosno stogovi, koji bi tu ostali do pred kraj ljeta dok se ne završe svi ostali radovi. Naviljke bi na kolcima, ako nije bilo zgodnijeg načina, prenosila po dvojica nosača, jedan sprijeda, drugi otraga. Imao sam privilegiju da mi taj posao bude redovito povjeravan. Kad bi naviljci bili malo veći i teži imao sam osjećaj da su mi nakon stotinjak metara ruke duže bar za desetak cm.
Bilo je zanimljivo vidjeti na tisuće plasta u polju – tih lijepo oblikovanih kupolastih figura svakovrsnih oblika i veličina. Na kraju je sve to trebalo dovesti u selo i pospremiti u pojate (štagljeve). Govorilo se: uvaliti, utrpati sijeno. U gazde Miše znalo je biti i po dvadesetak takvih velikih plasta, a mjesta u pojati nikad dovoljno. Uvijek bi nešto ostalo vani pa bi se od njega, na obližnjoj ledini u blizini kuće, sadjenuli novi plasti, ponekada i više njih. Dobro se pazilo da to bude sijeno slabije kvalitete ili slama, a ono bolje da nađe mjesta unutra.
Svi veći poslovi radili su se akcijski, pa i skladištenje sijena: kad bi se jednom započeli nije bilo stajanja do završetka. U poslu bi sudjelovali svi osim bolesnih i starih. Najteže je bilo onima kojima bi pripala uloga prešanja, odnosno zbijanja sijena u pojatu. Uz velike tjelesne napore bili su izloženi vrućini i prašini, jer je ventilacija u pojati obično bila slaba ili nikakva. Nitko nije rado prihvaćao taj zadatak i svatko ga je izbjegavao ako je ikako bilo moguće (što meni nikada nije uspjevalo).
Kad je pojata bila prostrana, često bi se u tu svrhu koristila i stoka, uglavnom krupna rogata - volovi, krave, junad. Njihova uloga je bila da svojom težinom i trkom prešaju sijeno kako bi ga što više stalo u pojatu. I dok bi se sijeno ubacivalo unutra stoku bi bez prestanka naganjali uokolo, što bi znalo potrajati satima, katkad i cijeli dan. Pustili bi je vani tek kada više nije bilo prostora u kome bi se mogla kretati.
Jedne prilike dogodilo se nešto posve neobično: nakon cjelodnevnog naganjanja po sijenu u pojati i nakon što je puštena na slobodu, dok su svi još bili zabavljeni poslom kojega su privodili kraju, nestalo stoke. Izgubio joj se svaki trag. Pretražili cijelo selo, oko potoka, u obližnjem šumarku, prema polju - nigdje stoke. Kao da je u zemlju propala. Tek kasno u noć, pronađena je visoko u planini, u zaklonu, ispod krošnje velikog hrasta. Svi zajedno - volovi, krave, junice, telad, zbijeni jedni do drugih, spremni za noćni počinak. Mladi u sredini da ih zaštite od vukova. Zašto je stoka pobjegla od kuće? Obično se uvečer sama vraća iz polja ili planine. Kao da je pobjegla od tlake. Jedva su je pokrenuli i dotjerali nazad u selo.
Često se kasnije ta zgoda prepričavala u selu, i zbijale se šale na račun mladog gazde Filipa Š. čiju tlaku, eto, ni stoka ne može podnijeti pa bježi da spasi živu glavu. Potsjetilo me ovo na Orwelovu Životnjsku farmu. A meni ništa nije pomoglo da i sam pobjegnem od istog posla – zbijajanja sjena u pojati, što me redovito pratilo sve dok je u starom kraju bilo polja, sijena, plasta i rogate stoke, i dok sve nisu prekrile duboke vode jezerske.

 

Školske godine
U osnovnu školu su me upisali malo prerano, još nisam bio uhvatio ni šestu godinu. Na svoju ruku i bez traženja suglasnosti od moje majke prijavili me nešto stariji pajdaši iz sela Blaškan i Pere, moji „zaštitnici“. Njihovo je školovanje malo usporio rat pa su ga nastavili s nama nešto mlađim naraštajima. Oni su već bili iskusni i lukavi mangupi, a ja nejak i beskrajno naivan. Volio sam biti s njima iako mi se baš nisu sviđale njihove šale i uncutarije na moj račun. Sve sam to podnosio samo da sam s njima u društvu. U svemu sam ih slijedio i slušao bezpogovorno.
Kad bi me tako nagovorili da prenesem kakvu poruku nekoj djevojci, nerijetko i pomalo prostu i neumjesnu, ja bih to jedva dočekao. Ili kad bi tražili da učinim kakvu glupariju, primjerice da imitiram glasom ili pokretima neku životinju, rado bi ih poslušao – kukurijekao, mijaukao, mukao, kreveljio se sve u pet, u šest, sve dok bi oni to htjeli. Ako bih katkad i pokušao odbiti takve nagovore, uslijedila bi prijetnja, ili ucjena:
-Ako ne poslušaš, skočit ću u vodu! Udušit ću se! Ili: - Sad ću se baciti u provaliju!
I to bi bilo dovoljno da ih poslušam u bilo čemu. Samo da se ne uduše (utope), ne bace u vodu, da ne umru. Jer, što bih ja bez njih. To bi njih jako zabavljalo, a ja sam se jadničak stvarno bojao da bi oni to mogli učiniti. Ljutila je ta moja naivnost sestru Maru, majku malo manje, jer nije ni znala što se sa mnom zbiva, ali se ja na sve to nisam previše obazirao. I išlo je to tako sve dok i ja nisam malo porastao i naučio ponešto od tih lukavština.
Jedva sam dočekao početak škole. Pomalo sam se i bojao, jer se pričalo kako je učiteljica stroga i da dijeli batine ako ne znaš sve dobro. Pričalo se i o školskom zatvoru u koji te strpaju ako nisi napisao zadaću ili si nešto pogriješio. Kad je konačno došao taj prvi dan, evo mene prvašića u školi s već spomenutim mojim patronima.
Nova torba (zobnica tkana, šarena) preko ramena i u njoj kompletan pribor: tablica za pisanje, spužva, pisaljka. I bočica s tintom! Nestrpljivo i sa strepnjom iščekivao sam s ostalom djecom dolazak učiteljica. Tko bi više znao što je sve nama malim junačinama prolazilo kroz glavu u tim trenucima. Bauk učiteljice rastao je sve više i više. I kad se konačno pojavila, u meni kao da je nešto puklo: dao sam se u bijeg i nitko me živ na svijetu ne bi mogao uhvatiti. Trčao sam kao vjetar glavom bez obzira.
Moji su prijatelji potrčali za mnom kako bi me zaustavili i vratili, ali su brzo odustali. Nisu imali nikakve šanse da me sustignu. Nisam se zaustavljao sve do Kesarova potoka - jednoga od tri potoka na putu do škole. Kad sam malo predahnuo vidio sam da nešto nije u redu s mojim hlačama. Od straha i panike, nisam ni primjetio da sam ih malo uneredio. Sakrio sam se u gustiš ispod vrbe, oprao hlače u potoku, malo ih ocijedio pa obukao i polako, skrivečki, krenuo kući. Ništa mi nije smetalo što je voda bila hladna, ali sam se rastužio i rasplakao kad sam otkrio da mi se pri bijegu razbila bočica s tintom u torbi. A tako je bila lijepa!
Kod kuće sam zatekao baku uz ognjište. Bila je zabavljena spremanjem ručka pa ništa nije primijetila. Ni da sam plakao niti da su mi hlače mokre. Samo je upitala, ne skidajući pogled s lonca koji je visio na komaštri nad ognjištem:
-Kako je bilo u školi? Kako to da si se vratio tako rano?
-Svi su ostali u zatvoru, samo ja nisam - pohvalio sam se i za nagradu dobio botu (grudvu) pure.
Sljedećeg dana, teška srca, ponovo u školu. Opet isto iščekivanje i isto uzbuđenje. I da nije bilo mojih „zaštitnika“, opet bih pobjegao. Nekako sam preživio taj prvi susret s učiteljicom. Nije bilo strašno – nije ni obraćala posebnu pažnju na mene. U razredu i stariji i mlađi, svi zajedno. I tako je krenulo.
Nastavio sam ići u školu, ali neredovito i bez nekog većeg interesa. Često mi se jednostavno nije dalo, pa je prvo što sam naučio bilo ono za što ću dosta kasnije saznati da se zove markiranje. Nakon što bismo krenuli u školu, ja i moj sudrug Mate, koji je imao jednak interes za znanjem kao i ja, došli bismo do našeg najbližeg potočića Vrbice i tu se lijepo zabavljali do mile volje. Najčešće bi pravili mala jezerca, promatrali sitne bubice i dlakave stonoge, tražili puževe kućice i natjecali se čija je veća i tvrđa. Trajalo bi to sve dok se iza brijega gdje je bilo Bulića groblje ne bi pojavila prva djeca iz škole. Onda bismo i mi, malo prije njih, krenuli kući, najčešće s istom pričom:
-Samo smo mi dobro znali! Drugi nisu, pa su ostali u „zatvoru“.
Kad je došla zima, ne možeš u školu bez cipela. Pokušao sam jednom i bos po snijegu, ali ne ide. Zebe, brate! Gore nego bos po trnju. Majka me nije pustila. Konačno sam odustao; ipak sam bio premlad i nezreo.
Iduće godine - ponavljanje prvog razreda. I, zamislite, bio najbolji: sve petice i pohvale. Za divno čudo, tako se nastavilo i dalje. Više mi nisu trebali stariji patroni, sad sam imao svoju družbu – Jakova, Matu, Niku, Antu, Mirka...Bili smo pravi prijatelji - pomagali jedni drugima kad je trebalo, igrali se zajedno, tješili se i hrabrili međusobno, odrastali skupa i pomalo otkrivali tajne tog čudesnog svijeta u kojemu smo se našli. I tako je to ostalo sve do danas. 

* * *

Nakon onih „manjih“ problema na samom početku zbog kojih sam ponavljao prvi razred, u daljem tijeku školovanja sve je išlo u najboljem redu. Bio sam dobar učenik, zapravo odličan, najbolji u školi. Ali to je izazivalo drugu vrstu nevolja – zavist, osobito kod starijih kolega i ponekog od njihovih roditelja, pa mi se nije bilo lako nositi s njima. Gotovo da mi je to bio veći problem nego da sam imao loše ocjene. Nisu birali načine da mi se narugaju, izmišljali bi pogrdna imena, isključivali iz društva, ismijavali. Ja sam se branio manje ili više uspješno, uzvraćao na sličan način, mada nije bilo lako.
-To je zbog njegova ćaće. Vidjet ćemo kad pođe dalje, neće mu biti kao ovdje – govorili su.
I osnovna škola je prošla gotovo neopazice, gotovo da se nema što posebno spominjati. Obične, svakodnevne đačke brige i nevolje, ali i igre i nestašluci, radosti i veselja; galerija školskih kolega dobrih i manje dobrih. I učitelja od kojih se moglo naučiti dosta dobroga, ali i ponešto lošeg. Naposljetku, kad je sve prošlo:
– Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba.

Gimnazija
Obično se za srednjoškolske godine kaže da su najljepše. Bez obzira na to što katkad znaju biti i najteže. Vrijeme je to kad nam se čini da je cijeli svijet naš, pa makar od njega imali samo mrvice; vrijeme maštanja, snova, nadanja, ideala. Za mene baš i nije bilo idilično, vjerojatno kao ni za većinu nas učenika – putnika. Truckanje i gužvanje u prenatrpanim autobusima do dvadesetak km udaljenog gradića Livna bilo je naša svakodnevna zabava. Nije bilo lako, ali ne i nezanimljivo. Tijekom svih tih putovanja bilo je svakojakih i zgoda i nezgoda, koje su ponajviše i obilježile to razdoblje.
Bilo nas je nekoliko učenika iz Prisoja; na svakoj od sljedećih pet –šest postaja pridružila bi se slična formacija, pa bi nas na kraju bilo već oko dvadesetak i više. Što je, mora se priznati, respektabilna skupina. Nevolje obično zbližavaju ljude, pa je tako bilo i s nama. Dobro smo se slagali i bili pravi prijatelji. Tu i tamo bi izbila među nama kakva sitna čarka, ali nikad ništa ozbiljnije. Ipak, bili smo dobra družina. Pomagali smo jedni drugima u nevolji, štitili jedni druge, družili se, i bez obzira na sve okolnosti koje nam nisu bile sklone, lijepo se zabavljali.
U gimnaziju sam se upisao neplanirano, jer sam zakasnio na upis u učiteljsku školu za koju sam bio dobio stipendiju. Nije pomoglo ni to što sam imao opravdan razlog - sudjelovanje u omladinskoj radnoj akciji izgradnje autoputa. Doduše, nisam zbog toga bio jako nesretan. Valjda mi nije bilo suđeno biti učiteljem. Tko zna što bi sa mnom bilo i gdje bih završio. U kakvoj Nigdini? A možda i ne bi bilo loše.
U početku sam imao male neprilike s malo starijim kolegama ponavljačima iz svog sela. Njima se nikako nije dalo dalje od prvog razreda i škola im je bila čista tlaka. Danima bi znali markirati nastavu. Kako im se nisam htio pridružit bili su ljuti na mene. Iz dana u dan morao sam se nositi s njihovim podbadanjima i trpjeti kojekakve psine koje su smišljali na moj račun. Na sreću, to nije potrajalo predugo, jer su ubrzo svi odustali od škole i razišli se na sve strane svijeta, sve do Amerike i Australije. Zanimljivo, uglavnom su svi postali uspješni poslovni ljudi.(Često sam se kasnije pitao jesam li pogriješio što i ja nisam krenuo istim putom.)

Na prvom satu
U novoj sredini sve mi se činilo pomalo strano i gotovo neprijateljsko. Prvoga dana pođem u školu u novim hlačama i majici što mi je mater kupila za tu priliku. Nisam se osjećao baš najbolje u toj novoj odjeći - majica potijesna, hlače povelike, ali, tko te pita: šuti i nosi. Nakon što sam uspješno pronašao svoj razred i prazno mjesto u predzadnjoj klupi čujem smijuljenje iza sebe. Nisam na to obraćao pozornost iako sam osjećao da se odnosi na mene. Sve dok me netko nije povukao za rukav. Okrenem se i vidim klipana koji mi se podrugljivo smije:
-Gdje si ovo kupio ljudino?- pita on mene. - Koja ti je ovo marka? Ooooo, što je dobro!
-Što te briga! Ostavi me na miru! – ljutito se otresem na njega:
Kako je on nastavio s podbadanjem ja mu još oštrije odgovorim:
-Ne diraj me! Samo me još jednom takni pa ćeš dobiti svoje!
On uzvrati i dalje se cerekajući:
-Šta je, bolan, ...šta se ljutiš? Vidi ti njega, on bi se tukao!
Izmijenili smo još pokoju „oštriju“ riječ a onda je sve završilo dogovorom za dvoboj nakon škole. Učenici do njega su se smijali i bodrili ga, a ostali radoznalo gledali. Na moje, a vjerojatno i njegovo zadovoljstvo, do okršaja ipak nije došlo. Malo smo se obojica ohladili, jer kako se pokazalo, ni jednom ni drugom baš i nije bilo do tuče. Kasnije smo postali dobri prijatelji. Nažalost, već je prošlo dosta ljeta kako je moj školski kolega i prijatelj Stanko J., poznatiji po nadimku Daka, nakon duge i teške bolesti, napustio ovaj svijet. 

* * *

Na satu prozivanje i upoznavanje. Profesor čita naše rezultate i uspjeh u osnovnoj školi; iza svojeg imena čujem - Odličan.
-A ti si prošao odličnim u osnovnoj...ha...ha - dobaci mi podrugljivo djevojka iz susjedne klupe. Lako ti je bilo tamo u tvom selu. Ako ovdje dobiješ i dvojku bit ćeš sretan.
I drugi su me zastrašivali da neće biti lako. Osobito su isticali kako su školske pismene zadaće iz hrvatskog jezika najveći problem.
-Ako dobiješ barem jednu dvojku prolaziš.
Šutio sam zabrinut i u sebi se pitao:
-Bože, kako li će sve ovo ići?
Uskoro smo pisali pismenu zadaću iz hrvatskog (tada se govorilo SH ili HS). Tema je bila nešto o tome što bih rekao strancu o svojoj domovini. Napisao sam jednostavan tekst, čuvajući se težih rečenica i dubokih misli, kako se ne bih „zapleo“ i u nečemu ozbiljnije pogriješio. Ili slučajno promašio temu.
Ovdje moram spomenuti kako smo u osnovnoj školi imali izvrsnog profesora hrvatskog jezika – Valentina M. - Valu od kojega smo mogli puno naučiti. Mislim da sam tu priliku dobro iskoristio. Nekoliko dana poslije, na satu istog profesora, prije nego što je otvorio dnevnik, prene me iz misli njegov glas:
-Tko je Ante LJ.?
Protrnem. Što li je sad? Bit će da sam nešto zabrljao - mislim u sebi, a izgovaram bojažljivo:
-Ja sam - i čekam smrtnu presudu.
-Odlično si napisao zadaću, čestitam - kaže profesor, a svi me gledaju u čudu iskreno iznenađeni. Tko bi to rekao – kao da su mislili. I tako je to krenulo i u gimnaziji jednako lako i bez problema kao i u osnovnoj školi. Naivan i bedast kakav sam bio više sam zazirao od boljih ocjena nego od lošijih, samo za to da ne bih dobio etiketu štrebera.
Kad pijetli zapjevaju
Nekoliko sati truckanja i gužvanja u prenatrpanim autobusima na putu do škole, i to po najgoroj makadamskoj cesti, bila je naša svakodnevica. Da bismo uhvatili jutarnji autobus trebalo je ustati u, sad više nisam siguran, u četiri ili pet ujutro; u zimskom razdoblju to je pravo gluho doba noći. Nismo imali budilicu pa se majka orjentirala prema kukurijekanju pijetlova ili prema zvijezdama ako je bilo vedro nebo. Ipak, najčešće je to bilo prema svjetlima autobusa koji se spuštao niz Privalu - planinski prijevoj koji dijeli naš kraj od Duvanjskog polja.
Nerijetko bi mater ugledala neko svjetlo koje nije bilo od autobusa, nego kakvoga kamiona, pa bi me budila još ranije. Često bi se morala dobro pomučiti da me probudi i pokrene iz kreveta. A potom još više da me natjera da popijem šalicu toplog mlijeka. I tako neispavan, bunovan i mrzovoljan navukao bih na se svoje krpe i kakve stare pohabane bratove cipele i izašao u mrak. Ljeti kad je toplo i ne bi bilo tako loše, već se pomalo razdanjuje, ali zimi, po snijegu i hladnoći, i kad je oblačno, nije baš najveselije. Ni prsta pred očima ne vidiš. Samo mrkli mrak i studen koja prodire u kosti. Još kad je bura i snježna vijavica – Bože pomozi!
Sve to, međutim, nije ništa prema onome što tek predstoji: na putu do autobusne stanice prijeći preko Kesarova potoka gdje se, kako se pričalo, pojavljuju strašila. Nisam baš vjerovao u takve priče, niti sam ikada vidio strašila, ali svaki put kad bih noću u mraku tuda prolazio, pod dojmom priča o duhovima i vampirima, osjećaj da će se iznenada nešto pojaviti, skočiti za vrat i početi me daviti, bio je tako intenzivan da bi mi srce na svaki šum gotovo stalo. Kad bih konačno došao do autobusne stanice, tamo često ne bih zatekao nikoga; bilo je jasno da sam preuranio. Što mi je drugo preostalo nego čekati i cupkati. I drhturiti. Kad bi pristigao još koji učenik - putnik, odmah je bilo malo lakše. Znalo je to čekanje potrajati i sat – dva. A kad bi se pojavio još pospani i bunovni gostioničar Drago i otvorio vrata svoje i naše birtije - bio je to naš spas.
U međuvremenu bi se već stvorila manja ili veća skupina putnika. Kad bi se pristigao autobus, nastao bi pravi stampedo: svi bi nahrupili prema ulaznim vratima u jedan mah. Nije se samo jednom dogodilo da se nisam uspio progurati u autobus i da sam ga mogao samo pogledom ispratiti. Nekad bi mi opet pobjegao ispred nosa zbog mog kašnjenja. Kad se to ponovilo više puta zaredom, ohrabrio sam se i na svoju ruku u mjesnoj trgovini ZE-MI (*) na dug (veresiju) kupio sat budilicu, tzv. vekericu. Da mater ne mora više čekati kukurijekanje pjetlova i gledati prema Privali kad će se pojaviti svjetla autobusa. Bojao sam se da bi mi mogla prigovoriti jer sam znao da nam je kućni budžet prazan, ali se pokazalo da je to bilo neopravdano; i ona je bila zadovoljna mojom investicijom.
(*) ZE-MA – zemaljski magazin

Nevolje s autobusom
Propuštanje nastave zbog problema s autobusom značilo je uvijek gubitak nekoliko školskih sati, rizik zaključivanja loših ocjena i mogućnost gubitka godine, što nikako nije bilo prihvatljivo. Zbog toga, kad bi se dogodilo da ne uspijemo uhvatiti autobus, nije bilo druge nego put pod noge. Pješice - makadamskom cestom ili preko brda i dolina četiri – pet sati. Olakotna je okolnost bila to što nas je uvijek bilo više pa se nevolja lakše podnosila.
Jedne takve prilike kad sam nakon četiri sata hoda stigao u školu, zakasnivši pritom na prva dva sata, onako umoran, oznojen i zajapuren, naletim u razredu na svog školskog kolegu Matu S. iz iz susjednog sela. On je kao i ja bio redoviti putnik, ali je toga dana uspio stići na vrijeme. Njemu je bilo smiješno to što sam zakasnio i potegao pješice toliku kilometražu i učinilo se zgodnim za malo zadirkivanja. Meni nije bilo do šale pa sam mu ljutito odbrusio da prestane. Kako se on na to nije obazirao već nastavio i dalje, onako srdit malo sam ga gurnuo rukom u prsa. Dobro, možda malo i udario, sigurno ne jako da bi to moglo izazvati bol, ali on se tako počeo derati i plakati kao da je dobio ubod iglom ili nožem. I nikako prestati!
Pravdao sam se da ga nisam htio udariti, da sam ga samo malo nehotice trknuo, molio ga da prestane, ali on ni da čuje. Što sam ga više tješio on je bio sve glasniji. Bojao sam da bi profesor svaki čas mogao ući u razred, a onda mi nema spasa: ne gine mi ukor ili što gore. Svi se oko nas sjatili, pitaju šta je bilo, a on dere li se dere. Ja se pravdam:
-Ma, samo sam ga se malo dodio - evo ovako, a on...
Na sreću, profesor se nije pojavio. Malo kasnije javili su nam da toga dan više nećemo imati nastavu. Sretan zbog toga, bez obzira što sam uzalud pregazio toliki put i trošio obuću, izišao sam iz škole među prvima, ne čekajući nikoga. Pitajući se što je bilo nakon mog izlaska iz škole i hoće li biti posljedica, jedva sam čekao da se pojavi ucviljeni kolega i da još jednom pokušam izgladiti stvar. Uskoro će se pokazati da je moje strahovanje bilo suvišno. Moj se prijatelj još malo ljutio, a onda ga je prošlo. Morao sam mu se iskupiti kremšnitom u slastičarnici. 

* * *

Svašta se događalo na tim našim putovanjima autobusom, katkad lijepo, katkad ružno, i nikad nije bilo dosadno i nezanimljivo. Često je bila takva gužva da smo bili spresani kao sardine. Nije tako ni loše kad se nađeš uz kolegicu koja ti se sviđa, ali kad je do tebe junačina koji se maloprije najeo špeka i češnjaka i napio rakije - ajme majko. Zemljo otvori se! Jedne prilike u takvoj gužvi moja se noga našla u nezgodnu položaju, ukliještena između sjedišta i robustne snaše koja se pokušavala probiti naprijed, pritišćući sve jače. Iz petnih sam se žila morao napregnuti i poduzeti pravi hrvački zahvat kako bih je malo pogurao natrag i spasio nogu od sigurnog prijeloma. Ona me namrgođeno i u čudu pogledala ne shvaćajući zašto je povlačim. Pokušao sam joj objasniti - nije htjela slušati: zasigurno je pomislila da sam običan napasnik. 

* * *

Iako bi vam se ovo moglo činiti kao nešto beznačajno, ne mogu ne spomenuti kako sam cijeli jedan mjesec dana išao u školu biciklom. Pa što, reći ćete, zašto bi to bilo toliko važno? E pa jest! Ako ste i sami koji put morali tako nešto prakticirati – četrdesetak km biciklom po grbavom makadamu iz dana u dan, ne moram vam ništa više pojašnjavati. Evo kako je to bilo. Rođak P. posudio mi svoj rashodovani bicikl kojeg sam nekako uspio osposobiti za korištenje. Ne baš za natjecanja, jer nisam mogao pronaći odgovarajuće gume, nego nekakve slične, koje su za divno čudo ipak mogle poslužiti. Još i dosta drugih sitnica, jednako važnih i neophodnih, ali sve to nije bitno za ovo što sam nakanio kazati.
Ne mogu vam reći koliko sam bio sretan zbog toga! Imati bicikl u to vrijeme bilo je više nego danas auto. U prvo vrijeme bilo je super -lijepo i zanimljivo. Tijekom vožnje naišao bih i na druge učenike koji su koristili isto sredstvo pa bi nam bilo zabavno i veselo. Gotovo bismo se stalno natjecali – tko će brže do zamišljenog cilja – najprije jednog pa drugog i tako sve do kraja puta, i izvodili svakojake akrobacije na biciklu. Pritom je bilo padova koliko hoćeš, pa je malo tko od nas prošao bez ozljeda. Na sreću samo lakših, najčešće na koljenima i rukama.
Najgore bi bilo za lošeg vremena. Jedne prilike uhvatilo me nevrijeme pri vrhu tribanjskog brijega, gdje nije bilo ni jedne kuće u blizini niti kakvog skloništa. Oblak se prolomio, vjetar („šijun“) udario i za tren oka sam bio mokar do gole kože. Kao i torba s knjigama. Nije bilo druge nego nastaviti do prvih kuća u selu. Spasila me dobra žena Marica (tek mnogo kasnije sam saznao - majka Vlade Š.) čija je kuća bila uz sam put, u mjestu Lopatinac. Tu svoju kućicu ona je koristila i kao neku vrstu svratišta. Pustila me najprije da ocijedim svoje krpe sa sebe, onda pojačala vatru u peći i skuhala čaj. Čim sam se malo prisušio i okuražen čajem s dodatkom ruma došao k sebi, zahvalio sam dobroj ženi i nastavi svoj put. Da me ubijte ne bih sa sigurnošću mogao tvrditi – dalje prema školi ili nazad kući.
Potrajala je ova moja biciklističa epizoda oko mjesec dana. Završio sam je tako što sam na kraju i sam uvidio da je ipak malo lakše autobusom, uz sve njegove manjkavosti. A i mater je, vidjevši koliko sam bio oslabio i omršavio, bila jako protiv toga. Dogurao sam, naime, bio dotle da zbog umora nakon povratka kući, ja koji sam prije imao vučji apetit i komu nije bila dovoljna ni cijela tepsija pite, nisam imao volje ni pogledati hranu koju bi mi mater pripremila. 

Izgubljeni u noći
I u povratku iz škole znalo je biti problema jednako kao u odlasku. Najčešće se događalo da zbog gužve ne uspijemo ući u autobus. A onda, što drugo nego opet put pod noge. Nakon cijeloga dana u školi, najčešće bez ručka, ili samo uz komad kruha, u najboljem slučaju malo zaslađena nekom slasticom koju bi kupili ili dobili gratis u slastičarnici, nije bilo baš lako premjeriti korakom dvadesetak kilometara do kuće.
Jednog takvog dana nakon što smo neplanirano i ne baš veselim pogledom ispratili svoj autobus, krenemo ja i moj mlađi kolega Ante K. kući pješice. Drugo nam ništa nije preostalo. Već je bilo kasno poslijepodne. Išli smo cestom sve do otprilike pola puta, do sela Vidoši, a onda nam, samo dragi Bog zna kako i zašto, padne na pamet da nastavimo prečacem. Valjda nam se planina Tušnica učinila blizom, a onda, mislili smo, čim osvojimo ono malo niže zapadno krilo njenog ruba, ostaje nam samo spustiti se do našeg sela.
Ubrzo smo uvidjeli da smo se malo preračunali, ali više nije bilo povratka. Put se otegao a dan se već savim približio svome kraju. Kad smo napokon jedva jedvice izbili na planinski prijevoj Tušnice već je bila mrkla noć. Oko nas samo mrak, ni prsta se pred očima nije vidjelo. Dobro sam poznavao planinu, ali sada nam to ništa nije koristilo. Ni po čemu se nismo mogli orjentirati. Znali smo da je do sela još kojih sedam – osam km i u normalnim okolnostima, da se išta vidjelo, to bi za nas bila sitnica. Ali sada, u uvjetima potpunog mraka, bez mogućnosti ikakve orjentacije, nismo znali kamo sa sobom.
Nakon što smo se nekako oslobodili početne panike i malo priviknuli na mrak krenuli smo dalje držeći se jedan za drugoga poput dva slijepca. Nastojali smo da to stalno bude niz brijeg, računajući da nas to vodi u naše selo. Hrabreći se međusobno i pomažući se štapovima koje smo usput pokupili za slučaj da nam zatrebaju za obranu od divljih zvijeri, spuštali smo se kroz surovi kamenjar i šikaru slijedeći samo osjećaj za prostor i gravitaciju. Napredovali smo polako, stopu po stopu, čuvajući se drače i pazeći da ne upadnemo u kakvu škrapu i da se ne polomimo.
Trajalo je to spuštanje puževim korakom cijelu vječnost. Već smo izgubili svaku predodžbu o vremenu. Bilo je gluho doba noći. Neugodnu tišinu bi s vremena na vrijeme proparao krik kakve noćne ptice od kojega bi se stresli od straha. Iako već umorni i iscrpljeni nismo odustajali. Nakon nekog vremena učinilo nam se da je teren pod nama nešto ravniji. Čak se s malo mašte moglo nazrijeti nešto kao kolski put.
Slijedili smo taj put ne pitajući se kamo vodi, samo da se što prije izvučemo iz zagrljaja planine. Malo ohrabreni time mogli smo i ubrzati korak. Nakon nekog vremena ukazale su nam se prve seoske kuće. Ni po čemu se nije moglo razaznati gdje smo i koje bi to mjesto moglo biti, ali smo svejedno odahnuli: Spašeni smo!U selu je bilo tiho, nikakva svjetla nije se vidjelo, niti se što čulo osim psećeg laveža, koji nam se činio kao najljepši pozdrav.
Nastavili smo dalje istim putem koji nas je ubrzo doveo do glavne ceste, one iste kojom smo i krenuli i koju nismo ni trebali napuštati. Da to nismo učinili već bismo odavno bili u svom krevetu. Bilo nam je kao da smo već kod kuće, toliko nam je laknulo. Odjednom je nestalo svakog straha i panike.
S novom energijom i lakog koraka ni osjetili nismo još koji sat hodanja. U svoje selo stigli smo prije prvih pijetlova. Otpratio sam svoga suputnika do njegove kuće u susjednom zaseoku i onda se vratio k svojoj. Kroz prozor osvijetljen slabim svjetlom petrolejke vidio sam majku kako sjedi uz šparet sa krunicom u rukama. Cijelo vrijeme ona ni oka nije sklopila; čekala je s večerom. Kad sam joj ispričao zašto smo zakasnili i kuda smo išli, samo se prekrižila i po svom običaju uhvatila se za glavu i promrmljala:
-Ja ti jadna mogli ste stradati.
Nisam pošteno ni zagrijao krevet, a već je trebalo ustati; bilo je vrijeme za polazak u školu. I ja i moj kompić nekako smo uspjeli uhvatiti mjesto u autobusu. Cijeli put prespavali smo snom pravednika. Tek kasnije, kad smo došli k sebi pokušavali smo rekonstruirati našu avanturu i pravce kretanja. Spuštajući se naslijepo niz planinu naišli smo na jednu jedinu ravnu kosinu i šumski put koji nas je odveo do sela Golinjeva. Nije to bilo baš u našem pravcu, zapravo bilo je više u suprotnom, ali nas je za to doveo do ceste, što je bilo isto što i spas. Da smo kojim slučajem išli kud smo namjeravali, što znači direktno prema našem selu, tko zna što bi se dogodilo. Na tom pravcu gdje nas je čekao samo ljuti krš i škrape, teško bismo ostali čitavi.
Moglo bi se reći da smo imali dosta sreće, iako danas vjerujem, kao i nekada baka, da ni jednog trenutka nismo bili u opasnosti, jer nas je cijelo vrijeme vodila sigurna ruka zaštitnica zazvana krunicom moje majke. I naučili smo nešto: da je uvijek prijeko preče – naokolo bliže.

Preko grma pa na nos
Bio sam gimnazijalac, šesnaest – sedamnaest godina. Ne sjećam se zašto smo tog predvečerja bili u „strani“ iznad sela. Gotovo sva mladež je bila tu a i poneko od starijih. Možda zbog radova oko trafostanice; upravo smo tih dana trebali dobiti struju u selo. Bile su to godine kad nam igre i druženja nikad nije bilo dosta.
Već je bila kasna jesen, dani okraćali i nekako se brzo sunoćalo. Naglo pao mrak i ni prsta pred očima se više nije vidjelo. „Strana“, koju smo još zvali „Kočići“ je strma neravna ledina ponad sela s rijetkim grmljem i pokojom grudinom stijenja. Siguran u svoje poznavanje terena bezbrižno sam skakutao niz brijeg dovikujući se s ostalima. U jednom trenutku osjetio sam da letim kroz zrak a već u sljedećem udario licem o tlo. Preko grma pa na nos. Osjetio sam jaku bol, ali i isti čas ustao na noge. U prvi tren nisam ni shvatio što mi se dogodilo. Opipao sam se po licu: bilo je vlažno. Znao sam da je to krv.
Kad sam došao kući zgrozio sam se videći u ogledalu oguljenu i krvavu cijelu lijevu stranu lica i nosa. Kuku i pomagaj. Što će biti s ovime? Hoće li proći? Hoće li ostati ožiljci? Srećom, mater nije bila u kući; umrla bi od straha i jada da me takvog vidjela. Umio sam se i dezinficirao rane rakijom - ajme kako me je peklo, i prekrio ozlijeđeno područje čistom krpom.
-Užas jedan! Kako ću ovakav u školu? – pitao sam se.
Bio je petak i sljedeća dva dana mirovao sam kod kuće uz često zagledavanje u ogledalo traženji znakove poboljšanja. U ponedjeljak već nije bilo tako strašno pa sa ipak odlučio ići u školu. Naravno da nisam mogao izbjeći pitanja šta mi je to bilo. Nakon pet – šest dana skinuo sam i posljednju krasticu s lica na kojem se nije vidio ni najmanji ožiljak.
Već sljedećeg dana nakon što mi se to dogodilo, a bilo je da sam u mraku, naletio na poveći grm i preko njega jednostavno zaplivao licem prema tlu, otišao sam na mjesto događaja kako bih pobliže ispitao zašto mi se i kako sve to zbilo.
Ispod grma, na mjestu gdje sam licem zaorao tlo, bilo je samo jedno malo područje ledinice s mekom travom, gotovo okruglo, u promjeru oko pola metra, a svuda okolo gomilice svakojakog kamenja, razbijene cigle i drugog materijala od kojeg djeca grade svoje kućice. Da sam udario malo naprijed, malo nazad, ili na bilo koju stranu, ne znam što bi bilo od moga lica, a možda i od glave. Sigurno ništa dobro. Vratio sam se kući zamišljen i skrušen. Opet sam imao sreću. Opet me neka nevidljiva ruka sačuvala od zla. Sljedećih nekoliko dana bio sam posebno dobar i pažljiv prema svima. Nisam se svađao niti uzvraćao čak ni na ružne šale i zadirkivanja, što je u to vrijeme bilo uobičajena pojava. 

Kondukter Ibro
Moram vam ispričat jednu zgodu iz vremena naših autobusnih avantura u kojoj sam ispao gotovo kao pravi junak. Ne ću vam zamjeriti ako mi ne povjerujete, jer sam se više puta uvjerio da se ljudima, osobito kad uhvate malo „jače“ godine, zna dogoditi da izmisle priču koja im odgovara, obično o nekom svom junaštvu ili snalažljivosti, a onda je sveudilj ponavljaju u uvjerenju da je istinita. Ja mislim da ova nije takva i da bi se, možda, još uvijek moglo naći nekoga od svjedoka koji bi potvrdio njenu istinitost. Evo što se zgodilo.
Neko smo se vrijeme u povratku iz škole koristili mostarskim autobusom koji je polazio u tri sata poslije podne. To nam je bilo znatno povoljnije od druge linije dva sata kasnije. Značilo je to dva sata manje gladovanja i tumaranja po mjestu i dva sata ranije kući na ručak. Sve je bilo dobro dok se nije pojavio kondukter Ibro. Onižeg rasta, bliži srednjoj dobi nego starijoj i stalno mrzovoljan, od početka nije krio da mu nismo dragi i da mu idemo na živce. Jednako ili ništa manje nego i on nama. Bio je tamnije puti, podeblji, stalno podbuhla lica i izbuljenih očiju; odavao je dojam nekoga kome rakija nije mrska.
Od prvoga dana počeo nas je šikanirati. Bez obzira na to što smo imali uredne mjesečne karte nas učenike nije puštao u autobus sve dok svi ostali putnici ne bi ušli i zauzeli mjesta. Mi smo morali stajati cijelim putem. Katkad nas ne bi ni pustio pa smo se za povratak morali snalaziti kako smo znali. Ponekad je jedino rješenje bilo potegnuti pješice sviih dvadesetak kilometara, što baš i nije zgodno, osobito za ružna vremena i u zimskim mjesecima.
U autobusu se bez ikakva razloga vrlo grubo odnosio prema nama, vrijeđajući nas najvulgarnijim riječima. Mi smo to šutke podnosili kako ga još više ne bi izazvali i pogoršali situaciju. Imao je pri tom neki svoj sistem. Uvijek bi izabrao neku žrtvu, sad jednu sad drugu, na kojoj bi se iživljavao, dok bi mi ostali samo šutjeli i gledali. Jedne se takve prilike zakačio za mog već poznatog vam prvog susjeda Matu Lj. Bez ikakva povoda počeo je vikati na njega zašto je zauzeo jedno mjesto i naredio da se makne s njega. Jer da to nije za učenike, nego za "prave" putnike.
-Šta si se tu uvalio, stoko jedna primitivna!? Sram te bilo! Diži se odmah! Zar ne vidiš da ima starijih.
Mate se pokušavao braniti govoreći kako je samo sjeo na slobodno mjesto i ništa više, ali je srditi kondukter iz kojega je bazdila rakija nastavio još grubljim riječima. Još je zamahnuo rukom kao da će ga ošamariti, ali ipak to nije učinio. Samo ga je malo dotaknuo prstima po bradi. Sve se to događalo neposredno ispred mene; nasilnik mi je bio na dohvatu ruke. U meni je kuhalo: Šta da radim? – pitao sam se. Da ga raspalim šakom pa šta bude?
Srce mi je lupalo kao da će iskočiti. Autobus je bio krcat putnicima, koji su nijemo gledali opakog konduktera. Nisam više mogao trpjeti; znajući šta me čeka glasno sam mu predbacio:
-Zašto maltretirate učenika? Šta vam je učinio? Ostavite ga na miru!
On se na to okrenuo prema meni, s prezirom me odmjerio od glave do pete, i uz pokret ruke kao da će me udariti, hrapavim glasom promumljao:
-A, vidi, vidi, tko se javlja! Šta ti hoćeš glavonjo jedan! Hoćeš da te sada izbacim van?! Hoćeš da te odalamim? Ha!
Ja sam se malo izmaknuo njegovoj ruci i oštro uzvratio:
-Ne dirajte me! Samo me taknite pa ćete vidjeti što će vam se dogoditi!
Nije bila prazna prijetnja; imao sam sedamnaest godina i pucao sam od snage. Svi smo mi mladići u selu tada preko ljeta radili najteže fizičke poslove pa smo bili u najboljoj formi. Uz to smo još kroz cijelu godinu usavršavali sve borilačke vještine za koje smo znali. Ona prva usplahirenost mi je već bila prošla, hladno sam ga motrio i bio spreman na sve. On je, čini se, shvatio da sa mnom nema šale pa je nastavio samo s vrijeđanjem:
-Vidi ga, kako izgleda – gledao je s prijezirom na moj zimski kaput. Nosiš to njemačko smeće! Vi ste sluge naših agresora! Onih koji su nas porobljavali i ubijali u ratu! Prije bih se ubio nego što njihovo nosio.
Imao sam na sebi lijep i posve novi mladenački kaput što mi je brat donio iz Njemačke, gdje je radio kao i većina ljudi iz našeg kraja. Isprsio sam se i prkosno uzvratio:
-Točno! Ovo je kupljeno u Njemačkoj, ali je zarađeno poštenim radom i trudom. Što se ne može reći za vas. Mislite da mi ne vidimo što vi radite. Vi potkradate svoje poduzeće. Uzimate novce, a ne izdajete karte. Stalno ste pijani, vrijeđate i maltretirate putnike. Trpjeli smo vas do sada, ali više nećemo. Prijavit ćemo vas poduzeću. Svi mi učenici koliko nas ima ići ćemo u Mostar i to prijaviti.
-Ako te uhvatim za taj vrat zadavit ću te! - zaprijetio je.
-Ajde, ajde, samo pokušajte! - gotovo da sam priželjkivao da krene na mene pa da mu uzvratim. Već mi ga je bilo dosta. Međutim, nasilnik je odustao od napada i polako se povukao prema prednjem dijelu autobusa uz guđanje i prijetnje. Nakon toga više nije dolazio do nas na zadnjem kraju autobusa i sve je bilo mirno. Vrijeme je neopazice prošlo i ubrzo smo stigli do moje posljednje postaje. Laknulo mi je kad sam se konačno našao vani i pogledom ispratio autobus kroz čija se zamagljena stakla nazirala siluteta spodobe s uzdignutom prijetećom rukom.
Slijedećeg dana nisam išao u školu zbog priprema za bratovu svadbu, a onda su došli dani vikenda. Tek sada sam počeo razmišljati o tome što me čeka kad se ponovo sretnem s ovim neugodnim čovjekom koji mi je opasno zaprijetio. Nije mi bilo baš svejedno, ali što drugo učiniti, osim suočiti se sa situacijom. Pa što bude. Napravio sam plan obrane za slučaj da stvarno pokuša ostvariti svoje prijetnje. Stavio sam među svoje knjige i lovački nož kojega sam svojedobno dobio na poklon od zeta F. (u njegovu kraju to je bio redoviti rekvizit), da se nađe pri ruci ako zatreba.
U ponedjeljak sam sa zebnjom krenuo u školu. Od kolega sam doznao da se moj opasni neprijatelj interesirao za mene, ali nisam mogao dokučiti u kakvom smislu - prijetećem, ili možda nekom drukčijem. Očekivao sam samo najgore.
Bilo je mnoštvo svijeta na stanici koje je čekalo isti autobus kao i nas desetak školaraca. Kad je konačno stigao i kad se iz njega pojavilo poznato lice zločestog konduktera svi su putnici, kao i obično, nahrupili prema vratima osim nas. Mi smo čekali jer smo znali da će nas pustiti tek kao posljednje, i to ako nam se smiluje. Međutim, ovoga puta, posve neočekivano, pozvao je najprije nas učenike:
-Molim učenike koji imaju mjesečne karte da uđu u autobus i zauzmu svoja mjesta.
Mi smo oklijevali misleći da je opet u pitanju neka njegova opačina, ali kad je on to ponovio nismo mogli ne poslušati. Ušli smo prije svih ostalih putnika i kako nam je rekao lijepo posjedali na prednja mjesta. Mene je usput ljubazno upitao kako mi je bilo u bratovoj svadbi i to je bila sva naša komunikacija toga dana.
Sljedećeg dana bilo je isto, kao i svaki put nadalje kad je na liniji bio kondukter Ibro. Mi učenici postali smo putnici prvoga reda, a meni je palo na pamet kako možda i nisam bio u pravu kad sam pomišljao kako sam ostao malo zakinut u pri raspodjeli onoga što se zove građanskom hrabrošću i da nema pretjeranih razloga za lažnu skromnost i samozatajnost. 

Kod Fatime
Sve četiri srednjoškolske godine bio sam putnik, osim nekoliko mjeseci na početku. Došla zima kakvu ni najstariji nisu zapamptili. Snijeg koji danima nije prestajao padati praćen orkanskom burom i vijavicom, kod nas zvanom pušanijom, zameo cijeli kraj pa se iz sela nije moglo maknuti više od tjedan dana. Nisam bio baš previše nesretan zbog izostanka iz škole, i ne bi mi bilo mrsko da je to još potrajalo, ali zbog vrlo izvjesne mogućnosti da bi to ugrozilo moj status redovitog učenika, morao sam napustiti svakodnevna putovanja i pronaći kakav stalni smještaj u Livnu. Barem tijekom zime.
Kad se vrijeme malo smirilo i promet napokon bio uspostavljen, putovanje autobusom do Livna, potrajalo je gotovo cijeli dan. Bilo je to mukotrpno probijanje kroz visoke sniježne nanose uz pomoć velikih zimskih strojeva. Sa mnom su bili Mirko i Jure, susjedi iz sela, oba učenici srednje ekonomske škole.
Na cilj smo stigli uvečer. Bili smo umorni, gladni, promrzli. Računali smo da ćemo stići na vrijeme i potražiti kakav sobičak, a sada, ovako kasno, bez igdje ikoga svoga - kamo se okrenuti, koga pitati? Na hotel nismo ni pomišljali, jer za to nismo imali novaca. I kad smo se već pomirili s tim da ćemo noć provesti na autobusnoj stanici ili tko zna gdje, netko nas je uputio da pokušamo potražiti sobu kod Durana. Imali smo sreću: videći nas onako jadne i zabrinute domaćini su se sažalili i primili nas da prenoćimo kod njih.
-Imamo jednu malu sobu na katu pa ako vam odgovara, mogli bismo vas primiti.
Prihvatili smo ponudu i na neviđeno. Bilo nam je važno samo da ne ostanemo vani, da se ne smrznemo u noći pred nama. Iskreno smo se zahvalili svojim domaćinima što su nam izišli u susret i spasili nas. Soba je doista bila omanja i za naše pojmove skromna, ali nam to nije ništa smetalo. Imala je mali prozor koji je gledao na ulicu prema mojoj školi, dva kreveta, mali stol s dvije stolice i starinsku peć po sredini. Bili smo zadovoljni smještajem, a i cijena koju su nam rekli bila je prihvatljiva.
Čim smo ostali sami u sobi, odmah smo se zakačili oko toga tko će biti sam u krevetu, a tko će ga dijeliti s drugim. Bacili smo kocku ("pokrili kure"), a ishod je bio takav da se Jure slavodobitno veselio što će se moći komodati sam, dok ćemo se ja i moj rođak Mirko morati malo stisnuti u svom krevetu. Bio je to početak naših stalnih svađa koje će potrajati sve dok se nismo razišli. 

* * *

Obitelj koja nas je primila bila je stara i ugledna muslimanska obitelj Avde i Fatime D. Avdo je bio umirovljeni službenik, Fatima domaćica. Imali su troje djece. Najstariji sin Teofik bio je gimnazijalac i naš vršnjak, prelijepa kći Nida učenica osnovne škole, a najmlađi sin Šefko, miljenik obitelji, još nije bio pošao u školu. Svi su bili dobri prema nama, osobito Fatima. Činilo mi se da je posebno blaga prema meni. Možda zbog toga što sam bio malo mirniji od mojih drugova.
Kad sam pošao od kuće ponio sam samo nešto malo novaca; više nije bilo, a i računao sam da ću dolaziti vikendom. Međutim, vremenske su prilike bile takve da to nije bilo moguće cijeli mjesec dana. Zbog toga sam morao pažljivo trošiti ono malo što sam imao, uglavnom za kruh. Malo slanine što sam ponio od kuće i komad kruha - to je bila sva moja hrana. Jedan kruh trajao je dva dana. U doslovnom smislu riječi gladovao sam. A koliko sam bio bedast, na neki način sam u tome i uživao. Kao da sam sam sebi a i drugima želio nešto dokazati - da to nije ništa za me, da sam čvrst karakter i slične gluposti.
Jednoga dana gazdarica Fatima kuhala je ručak u našoj sobi; pokoji put bi to radila, jer bi nam na taj način u isti mah grijala sobu.
-Moj Avdo voli grah sa suhim mesom - rekla je - a i neka vam se soba malo bolje ugrije.
Drva su u peći pucketala, iz lonca je zamamno mirisalo, a ja sam bezuspješno pokušavao učiti. Možete zamisliti kako mi je bilo u želucu gledajući na peć s loncem: kruljilo je, stezalo, svrdlalo, okretalo se; već danima nisam okusio pravi zalogaj. Kad je napokon došla po lonac s gotovim jelom, gazdarica je napunila tanjur za mene.
-Evo, Ante, oprobaj moj grah.
-Hvala vam, gazdarice, nisam gladan, upravo sam se vratio s ručka - slagao sam.
-Ma, možeš ti i nakon ručka Ante, ti si mlad, šta je to za tebe - rekla je Fatima i izišla iz sobe.
Ostao sam sam. Na stolu tanjur s gustim grahom koji se pušio i mirisao na suhu dimljenu kaštradinu (ovčetinu), moje omiljeno jelo. Nije moglo za mene u tom trenutku biti ništa izazovnije na svijetu od te zdjelice hrane. Ali, avaj, rekao sam da sam ručao, da nisam gladan. Kako ću sada; ako to pojedem vidjet će da izmišljam, da lažem. A to je sramota. Sramota je i priznati da sam gladan, da nisam ručao, da nemam što jesti. Na takvim sam mukama bio neko vrijeme dok se ponovo nije pojavila gazdarica da pokupi pribor za jelo. Jasno se vidjelo da je bila razočarana, možda čak i povrijeđena kad je našla netaknuto jelo na stolu. Bez riječi uzela je zdjelicu s jelom i izišla iz sobe.
Ostao sam u sobi sam, jadan i gladan, sada još i ljut na samoga sebe.
-Budalo jedna, glupane, idiote - grdio sam samog sebe i razmišljao - sad si još i uvrijedio dobru ženu. Možda je pomislila da ne želiš njeno jelo iz tko zna kakvih razloga. Nije sramota uzeti ponuđeno kad je dobre volje. I kad si gladan. Plakalo mi se, ali, tu se više ništa nije dalo promijeniti. Čvrsto sam obećao sebi:
-Nikada više ovako!

* * *

Jedna druga zgoda povezana s našom sobom i spremanjem ručka bila je ipak malo drugačija, veselija. Gazdarica je pekla pitu - tradicionalni bosanski specijalitet. U sobi smo bili sva trojica sustanara, nikad dovoljno sitih junačina. Naši su međusobni odnosi već bili poprilično zategnuti. Uvijek su dvojica bila u svađi, bez nekog posebnog razloga a onaj treći bi malo podgrijavao vatru, malo hladio. Kad je gazdarica došla po pitu ostavila je na tanjuru cijelo kolo - središni dio za nas.
-Od krompira je, malo je neslanija jer moj Avdo ima slabe bubrege; poslat ću vam po Nidi soli – rekla je izlazeći.
-Ma, ne treba, nismo gladni, hvala vam - u jedan glas smo rekli sva trojica.
Gazdarica se na to nije osvrtala, samo je izišla i rekla:
-Sad će Nida, odmah.
Čim su se vrata za njom zatvorila sva trojica smo skočili kao tri vuka prema tanjuru s pitom. Za tren oka tanjur je bio čist kao da je tek opran, ni mvice jedne na njemu više nije bilo. Nakon nekoliko minuta pojavila se Nida noseći sol. Mi smo se pokunjeno pogledali ne znajući šta bi joj rekli. Nida se samo nasmješila, uzela tanjur i vratila nazad. 

* * *

Tri mjeseca i prvi put u životu daleko od svoje kuće! Odjednom sam se našao u pravoj urbanoj sredini koja je bila posve drugačija od one koju sam poznavao i na koju sam se bio navikao. Asfaltirane ulice, nizovi lijepih kuća, drvoredi, parkovi, rijeka s vrbama, tornjevi crkve i minareti, po noći sve osvjetljeno kao po danu; sve je to na mene ostavljalo snažan dojam, ali svejedno, meni je nedostajalo moje selo.
Kuća Duranovih u koju smo se smjestili imala je sve o čemu smo u našem selu mogli samo maštati - vodu, struju, wc, radio, TV, kao i niz drugih prednosti. Kako je samo zgodno odvrnuti slavinu i umiti se u toplom! Ili poslužiti se zahodom bez izlaska iz kuće! U našem selu po vodu smo išli sa sićevima, usput pola prolijevali, pa eto razloga što smo škrtarili s njome i pravu toaletu ostavljali samo za specijalne prilike. A kad je bilo malo hladnije, uz "centralno" koje je činio starinski šparhet s ogrijevnim materijalom od tankog suhog pruća, kako bismo sačuvali svoju tjelesnu temperaturu jer je stalno propuhivalo kroz kuću, po cijeli dan smo bili u punoj „ratnoj“ opremi. Često je nismo skidali sa sebe ni kada bismo išli na spavanje. A dok smo se u selu za zahod morali snalaziti kako smo znali i umjeli – u šumarku ponad sela iza kakva zabačena zida ili žbuna, pa kišilo vani ili snježilo, svejedno, ovdje je trebalo samo ući u toplu prostoriju i za sobom zaključati vrata.
Susjeda Duranovih, njihova rođakanja Esma, djevojka nešto zrelijih godina, znala bi nas često zadirkivati i izazivati:
-Gdje ti je pidžama Jure?
-Kako imaš dobar ten, gdje si to bio na skijanju Ante?
-Kako imaš lijepe cipele!
Mi smo se ljutili na nju iako je, možda, to bio njen način pokazivanja posebnog interesa za nas. Što se tiče moga tena, mogla mi je stvarno zavidjeti, jer sam kao i sva djeca u selu bio neprekidno vani na oštrom zraku - ili zbog uobičajenih obveza, ili u igri. A što se tiče peckanja zbog pidžame, nismo bili sigurni zna li ona da mi takvo što nikada nismo ni koristili. Niti nam je trebalo; što će nam, jednostavno bi skinuli gornji dio odjeće pa u krevet. A moje cipele? Bile su to stare, poprilično potrošene bratove cipele crvene boje i sa dugim špicom, koje je on nekada nosio samo u posebnim prilikama, kad bi se htio pokazati u najboljem izdanju. Sada su bile već gotovo raspale, ali što sam mogao, drugih nisam imao. Usput, zbog istih mi se cipela za cijeli život zamjerila kolegica iz razreda kad je uz podsmjeh pokazala na njih djevojci do sebe.
U svakom slučaju, Esmina taktika, ako se htjela približiti nekome od nas nije bila najbolja; takvim svojim peckanjem postigla je upravo suprotno: sva trojica smo bili ljuti na nju kao na vraga i izbjegavali je koliko smo god mogli. 

* * *

Posljednji mjesec dana podstanarstva, zbog visokih snjegova i prekida prometa, i moja logistika je bila u potpunoj blokadi, pa sam ostao na minimumu sredstava za život. Kako sam već ranije spomenuo svi moji dnevni obroci bili su malo kruha i komadić slanine. Kad sam konačno došao kući bio sam tako slab da sam jedva prešao put od autobusne stanice do kuće i gotovo se smrznuo. Moja otpornost na hladnoću je spala na nultu točku. A bio je običan, lijep sunčan zimski dan. Po sličnom vremenu ranije mi nikada nije bilo hladno; ni onda kad bih po cijele Božje dane bio vani. I sada mi se, nakon toliko godina, čini da se nikada nisam posve oporavio od tog kratkog razdoblja svoga isposničkog života i gladovanja. 

Uzoran učenik
Svašta sam, eto, napisao o školi, a o najvažnijem – učenju, nastavi, kolegama, kolegicama, profesorima – ništa. Mislio sam da ni ne treba, ali na kraju, ipak, koja riječ i o tome, makar će opet izgledati kao hvalisanje. Kako sam već ranije naveo, sve je išlo dosta dobro. Nisam imao nikakvih problema. Od početka sam razvio naviku pažljivo pratiti nastavu, zapisivati što profesori govore i to se pokazalo više nego dobrim. Dovoljno mi je bilo tijekom vožnje autobusom u školu nabrzinu ponoviti svoje zapise i bio sam spreman za sve okršaje u razredu. Katkad bih u jednom danu dobio i po nekoliko petica. Nikad se nisam sam javljao za riječ, nego samo kad bi me profesori prozvali. Rijetko se kad događalo da nešto ne znam, pa su me onda najčešće puštali na miru i manje provjeravali nego ostale.
Unatoč svemu, moram priznati da ni ja nisam bio spokojan kad bi profesor listao dnevnik i da sam kao i svi drugi jedva čekao kad će školsko zvonce oglasiti kraj sata. Nije bilo predmeta koji su mi se posebno sviđali, sve mi je podjednako dobro išlo; možda najbolje hrvatski, a najslabije matematika i fizika. Unatoč tome, uspjevalo mi je da i iz tih predmeta, primjenjujući dobro promišljenu taktiku, dobijem katkad najbolje ocjene u cijelom razredu.
Kako mi je pisanje prilično dobro išlo, često bih za svoje sudrugove iz autobusa kojima je to bila slabija strana rješavao problem zadaća iz lektira. Dok bismo u nekom od naših svratišta čekali početak nastave, ja bih njima to na brzinu napisao a oni bi se pobrinuli da ne ostanem bez svojih omiljenih cigareta. Kad se pisala pismena zadaća iz hrvatskog u razredu, što je smatrano baukom prvoga reda, znao sam katkad uz svoju napisati još i dvije – tri za iste prijatelje, kojima je to bila nepremostiva prepreka.
A profesori? Kao što je to i inače u životu. Neki te vole, neki ne vole, jedni razumiju, drugi ne razumiju, neki poštuju, drugi ne. Bilo je i jednih i drugih. Po jednoj profesorici i neko vrijeme razrednici, koja bi pripala u prvu kategoriju, a bila je naglašeno i dobra i lijepa, dali smo ime svojoj kćekici. Jedne prilike, iako ni meni nije bilo jasno zbog čega, striktno je tražila da mater mora doći na roditeljski sastanak. Valjda za to što mi nikada nitko nije dolazio na te sastanke. Pokazalo se da ju je pozvala samo da je upozna, da me pohvali i istakne drugim roditeljima kao dobar primjer. Majka nije krila svoj ponos kad se vratila kući.
Bilo je i onih drugih zbog kojih su mi i škola i samo mjesto zadugo ostali u neugodnoj uspomeni, ali nećemo o njima; ne ćemo kvariti sve ono lijepo što obično prati mladenačke dane. Ipak, jednomu sam malo uzvratio.
I sada ću spomenuti zgodu za koju sada baš i nisam siguran da se stvarno zbila. Ali, toliko sam je puta ispričao i njome pohvalio, pa još jedno ponavljanje makar bila i vlastita fikcija, neće nikomu škoditi. Bio sam u prvom ili drugom razredu gimnazije, sa svojih šesnaest – sedamnaest ljeta na vrhuncu životnog poleta i snage, i u punom zamahu onih čuvenih prisojačkih treninga različitih borilačkih vještina o kojima je bilo riječi ranije.
Bio je sat tjelesnog odgoja. Nastavnik, grubijan koji me baš nije volio, objašnjavao je neke zahvate obaranja protivnika u džudu. Valjda je slučajno izabrao mene da demonstrira kako se to izvodi. Možda i stoga što sam mu izgledao mlitavo i nespretno i htio se malo našaliti na moj račun.
Najprije je opisao kako se treba postaviti i što učiniti i onda mi rekao da ja njega pokušam srušiti. Vrag mi nije dao mira, i iako sam znao što će uslijediti, primijenio sam zahvat kojega sam bezbroj puta isprobao na našim okrajcima: snažno sam povukao njegovu ruku prema sebi, drugu isto tako gurnuo od sebe, nogu malo ispružio da mu prepriječim pokret tijela, i moj se učitelj u sekundi našao na leđima koliko je dug i širok. Izbačen iz ravnoteže nije mogao odoljeti sili gravitacije. Kod učenika koji su pratili lekciju to je izazvalo pravi šok i prigušeni smijeh. Ustuknuo sam korak dva i pratio što će sada učiniti moj protivnik. Najprije malo zbunjen i u nevjerici, profesor je ustao s poda i ljutit kao ris pojurio prema meni vičući:
-Glavonjo jedan, sad ću ti ja pokazati!
Ja ga, naravno, nisam čekao na mjestu nego uzmakao dok ga ne prođe prvi bijes i dok se malo ne smiri. On je još neko vrijeme gunđao i prijetio da ću mu „platiti“, a onda me, shvativši da bi bilo krajnje nerazumno da me napada, pustio na miru. Nikada mi nije oprostio što je ispao smiješan i što se osramotio pred cijelim razredom.

* * *

Tko bi to znao što je to što određuje naše međuljudske odnose? Nitko. Možda ni Freudovi sljedbenici nemaju jasne odgovore na to. Neko nam se svidi već na prvi pogled a da za to nemamo nikakva objašnjenja, drugi je odbojan i mrzak bez ikakva razloga. Tako je bilo i između mene i nastavnika hrvatskog, k tomu još i razrednika. Već od prvog dana kad je došao, imao sam dojam da mi baš ne će biti lako s njim. Učenici za tako nešto kažu: Nisam mu simpatičan, mrzi me ili slično. Ja ne bih rekao da je bilo baš to, niti da je bio nekorektan ili nepravedan, ali bilo je više nego očito da mu nekako puno lakše ide kritika na račun svega onog što sam radio pa i doza omalovažavanja, nego ma i najmanja pohvala. Naviknut na raniji lagodni status i solidne ocjene bez pretjeranog truda, malo sam pojačao napore, ali ni to nije ništa pomoglo; sve je ostalo isto.
A kad nešto krene loše, onda tomu nema kraja. Nakon što je sasvim slučajno dopro do mene glas da mi je brat stradao na radu u Njemačkoj, odmah sam se dao u provjeru te užasne vijesti. Išao sam po cijelom kraju tražeći ljude za koje bih doznao da su se tek vratili kući, ili da su nešto čuli o bratu. Potrajala je ta potraga cijeli tjedan dana. Informacije koje sam dobivao bile su vrlo šture i proturječne. Na školu nisam ni pomišljao. Majci nisam ništa govorio, jer bi je to dotuklo, iako je i ona počela sumnjati da nešto nije u redu; čudno joj je bilo moje ponašanje. Na kraju, i na našu veliku sreću, glasine su se pokazale lažnima, brat se javio pismom da je živ i zdrav, pa sam se mogao ponovo vratiti školi. Na satu razrednika, kad sam pravdajući izostanak, ispričao kakve su me nevolje bile snašle, on je uz pomalo ironičan podsmijeh uzvratio:
- A, zašto bih ja tebi vjerovao?
- Ne morate – odgovorio sam odustajući od daljeg pravdanja. Bio sam duboko povrijeđen i ogorčen.
Nakon toga više nije bilo nikakvih izgleda da bi se te nevidljive, ali prisutne barijere među nama, nepovjerenje i štošta drugo, mogle ikad ukloniti. U jednoj pismenoj zadaći (eseju) posve sam zatajio. Što je najgore, toga sam bio potpuno svjestan. Jednostavno, nije išlo. Trebalo je pisati nešto o tome kako smo doživjeli maturalno putovanje. Pokušavajući naći neki svoj originalni pristup palo mi je na pamet da to bude u vidu pisma nekom imaginarnom prijatelju. Valjda je to bilo po uzoru na Getheova Werthera. Naravno, nije uspjelo. Kako nije ni bilo pravog sadržaja morao sam izmišljati. Rezultat je bio porazan, kao i ocjena – zasluženo loša. Nakon toga, videći da je vrag odnio šalu, malo sam se ipak sredio – prizemnio svoje ciljeve, pojednostavio pristup i na kraju ostvario osrednji rezultat i siguran prolaz u sljedeći razred.
U sljedećem razredu umjesto staroga dolazi novi mladi profesor hrvatskog. Iako sam tu promjenu doživio kao stanovito olakšanje, u neku ruku bilo mi je i žao zbog toga, jer mi se činilo da bi u nastavku i sa starim, možda, sve moglo biti malo drukčije, bolje, i s moje i s njegove strane.
S novim profesorom sve je bilo lakše i opuštenije. Ubrzo po njegovu dolasku posjetila nas je školska inspekcija.To je uvijek bilo razlog za neku vrstu izvanrednog stanja kada se očekuje i strožije držanje nastavnika. Na satu hrvatskog jezika profesor nas je obavijestio da je s nama inspektor i da ćemo razgovarati o gradivu iz književnosti koje smo do tada prešli. Dok je profesor listao dnevnik svi smo strepili od moguće prozivke svog imena. U razredu je vladala takva tišina da se i zujanje muhe moglo čuti. U zadnjoj klupi srednjeg reda sjedio je proćelavi gospodin inspektor u sivom odijelu i s isto takvom kravatom. Samo je šutio i mrko gledao po razredu, a izraz njegova lica nije odavao nikakve emocije. Tišinu je prekinuo glas profesora koji je izgovorio, ma zamisli, baš moje ime. Nevoljko sam se izvukao iz klupe, ustao i potvrdio da sam to ja. Upitao me je o čemu smo učili u posljednje vrijeme, a kad sam mu naveo Andrića i Krležu počeo je naš dijalog koji je potrajao gotovo cijeli sat. Na kraju se uključio i inspektor, ne štedeći pohvale kako meni tako i profesoru za pokazanu razinu poznavanja materije i naš način rada u razredu. Sigurno ćete pomisliti da opet samo izmišljam i da se hvalim, ali što mogu kad je tako bilo: dobio sam čistu peticu i pohvalu od profesora.

Behija
Svako je prijateljstvo lijepo samo po sebi, osobito ono koje se prenosi obiteljski. Jedno od takvih bilo je i ono s obitelji Bajke i Behije N. Od kada, kako, zašto, nikad nisam istražio. Kad si mlad uzimaš stvari kakve jesu i ne pitaš ništa, imaš druge brige, a kasnije je kasno, jer nemaš više koga pitati. Vjerojatno iz ratnih dana po očevim zaslugama. Bajko je bio jedan od perspektivnijih mladih duvanjskih političara, koji je premješten na višu funkciju u livanjski kotar. Vjerojatno bi to tako išlo i dalje da mu neke političke čarke, najvjerojatnije srodstvo s jednim od vodećih informbirovaca nisu zaustavile napredovanje u karijeri. I ostalo je to tako sve dok nas život nije raznio na sve strane, a onda su k tome vjetrovi novog rata koji su protutnjili tim krajevima učinili da prijatelji potraže neko sigurnije mjesto pod suncem. Raspitivao sam se, ali moram priznati nedovoljno, pa su mi, što mi ne služi na čast, njihova adresa kao i sudbina ostali nepoznati. Obećao sam sebi da ću to ispraviti čim bude moguće. Sjetio sam se ove obitelji, jer je bila jedna rijetkih koju smo u to vrijeme kad nam je bilo najteže doživljavali kao prave, iskrene prijatelje. Meni je posebno u lijepom sijećanju ostala gospođa Behija, Bajkina supruga, koja mi je napisala (natipkala) maturalni rad. Smatrao sam to, kao i danas, velikom uslugom, jer su u to vrijeme, daleko prije računala, i pisaći strojevi bili rijetkost, kao i oni koji su se njima znali služiti. Ona je radila kao službenica na općinskom sudu pa se mojim radom mogla baviti samo nakon radnog vremena i to u njihovu stanu. Kako to nije mogla raditi bez mene, jer je bilo prevše stručnih naziva i tablica, gotovo tjedan dana bio sam njihov redoviti gost. Uvijek je bila ljubazna kao i svi njeni i svako malo pitala me jesam li gladan ili žedan, na što sam se ja, naravno, pristojno zahvaljivao. Nisam zapazio ma i najmanji trag negodovanja kad bih u glomaznim gumenim čizmama, koje sam tih dana nosio zbog ružna vremena, ugavljao na njihov lijepi šareni tepih. A nisam ih skidao, jer sam se bojao da bi tada stvar izgledala još lošije. Draga gospođo Behija, ne sjećam se da sam Vam se pošteno zahvalio na prijateljskoj usluzi, kao ni svima Vašima, pa eto to činim sada s malim vremenskim odmakom od kojih pola stoljeća. I nadam se da vas je sreća pratila kroz sva ova nemirna vremena i da ste dobro, ma gdje bili, što vam od srca želim.

Dr. Ante Ljubičić: Iz životopisa

Rođen 26. studenog 1947. godine u Prisoju, selu na sjevernoj strani Buškog jezera, (općina Duvno, danas Tomislavgrad), kao četvrto dijete u majke Ive i oca Mirka. Pučku školu završio sam u rodnom mjestu, potom gimnaziju u nedalekom gradiću Livnu. U tom razdoblju postigao sam zavidnu reputaciju u pastirskoj i težačkoj praksi. Život me potom odveo u „beli Zagreb grad“ gdje sam studirao medicinu i diplomirao 1972. godine. Slijedi petnaest uzbudljivih i sadržajnih godina liječničke službe u zavičaju tijekom kojih smo moja Jedina (Ljubica) i ja postali ponosni roditelji troje najbolje djece na ovom svijetu- Barbare, Branimira i Ive. U tom sam razdoblju završio i specijalizaciju iz interne medicine, što je potrajalo četiri godine. Nakon što sam se odužio rodnom kraju, vjerujem - pošteno, sudbina je htjela, kao i mi, da se ponovo nađemo u hrvatskoj metropoli koja će postati naš novi stalni zavičaj. Bile su to godine intenzivnog rada i učenja (postdiplomski, magisterij, subspecijalistički), najprije u Sveučilišnoj klinici za dijabetes "Vuk Vrhovac", a potom sve do umirovljenja 2013. u Poliklinici Sunce u Zagrebu. Nije bilo ni jednostavno ni lako, osobito mojoj Jedinoj, kao vjerojatno ni drugima koji su morali ići sličnim putovima. Ali, hvala Bogu, ni osobito teško. Moglo bi se reći da nas je, ipak, pratila sreća, a vjerujem i Providnost po bezbrojnim majčinim krunicama. Na koncu bilo pa prošlo.

Hitovi: 1485

• Prethodno
• Sljedeće