Jezik, kultura, vjera... identitet...

Kategorija: Uncategorised Objavljeno: Srijeda, 01 Svibanj 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Jurica Pavičić: Smijem li nakon svega izreći istinu o starom prostaku Slobodanu Novaku?
Jutarnji list, 16.11.2013.

Zahvaljujući općoj ćudorednoj invaziji koju je pokrenula Katolička crkva, hrvatski je medijski prostor već tjednima i mjesecima zasićen seksualnošću. Kondomi i banane, stidnice i rodnice, snošaji ovih i onih vrsta postali su nažalost do te mjere zaglušujuće prisutni u novinama i na TV-u da mnogim ljudima, uključujući mene, ta invazija ideologije u ponjave i kušine dobrano izlazi na nos.

Nisam mislio da ću i sam sudjelovati u takvom trovanju javnog privatnim, no jedan tekst koji je ovog tjedna objavljen u jednim jaaako, jaaako srednjestrujaškim novinama ponukao ma da - eto - zagnjavim općinstvo i nečim što je moja privatnost.
Vezane vijesti

Ja sam, naime, u pubertetu dobio zaušnjake. Kao posljedica tih zaušnjaka ostao sam neplodan. Negdje sredinom devedesetih, liječnici su mi iznijeli nalaze i priopćili mi da sam po svemu sudeći “biološki uskraćen”, da sam “prirodno onemogućen”, da “nisam u stanju ispuniti svrhu” i “poslanje” u “prirodnom lancu reprodukcije”. Unatoč tomu, nisam klonuo glavom nego sam odlučio - eto - “fizičku nedostatnost promijeniti slobodnim izborom”. Odlučio sam se - ukratko - za “oskudnu umjetnu nadoknadu” i “zamjenski paragrafski nadomjestak”, pa smo se supruga i ja ne samo oženili nego i - “umjetno” i “zamjenski” - usvojili dijete. Naš “surogatni privid” danas ima četrnaest godina, ima akne po licu, jedinicu iz matematike i slušalice smartfona po cio dan u uhu. Imamo s njim iste “ups” i “downs” kao i svi roditelji svijeta, razdoblja kad je najmedeniji, kao i razdoblja kad bih ga (ključna riječ: primanje roditelja) bacio s balkona. Ukratko, “oskudna nadoknada” meni je sasvim obilna i dobra.
‘Manjinska’ obitelj

Ipak, činjenica da je naša obitelj po nečemu specifična, drukčija i (ajmo upotrijebiti tu političnu riječ) “manjinska” dosta me naučila i učinila osjetljivijim. Zahvaljujući njoj, razvio sam dodatnu averziju prema svim ideologijama krvnih zrnaca, rasa, nacija i etnogenetika, od Tuga i Buga do kinderštubea i “splitskih kolina”. Zahvaljujući takvoj obitelji, postao sam osjetljiviji na mehanizme “samorazumljive” klasne reprodukcije u kojoj djeca pravnika, doktora i inženjera “prirodno podrazumijevaju” da će i njihova djeca biti pravnici, doktori i inženjeri. Zahvaljujući takvoj obitelji, dodatno me iritira bataljun socijalno autističnih nerdova koji nam prodaju obrazovnu “izvrsnost” (a koje - usput rečeno - Jutarnji list obožava). Zahvaljujući takvoj obitelji, stvorio sam i ponešto nijansiraniji, kompleksniji stav prema pobačaju, zbog kojeg me feministice vjerojatno ne bi prigrlile. Konačno, činjenica da moja obitelj počiva na “fizičkoj nedostatnosti” dokinutoj “činom slobodnog izbora” natjerala me da drukčije gledam na manifestacije samorazumljivog seksualnog fašizma.

Na manifestacije kao što je, na primjer, tekst “Kad dvojica ili dvije tepaju dijete moje - lažu!” kojeg je ovog tjedna na stranicama Večernjeg lista objavio svojedobno vrlo dobri pisac, a već dugo pretužno medijsko spadalo, rapski romansijer Slobodan Novak. U svom tekstu- naime- Novak se bavi aktualnom temom ćudorednog referenduma i na homoseksualne zajednice obrušava rječnikom koji pomiče čak i prilično poodmakle granice hrvatske konzervativne nedoličnosti. Za Novaka su - naravno - pederi i lezbe “biološki uskraćeni”, “fizički nedostatni”, oni su “prirodno onemogućeni” “ispuniti svrhu” i “prirodno poslanje u lancu reprodukcije”, stoga on kritizira njihovu težnju da taj defekt kompenziraju “oskudnom umjetnom nadoknadom”, “surogatnim previdom” i “zamjenskim paragrafnim nadomjestkom”. No, osim što nešto prostačkijim i odurnijim rječnikom izlaže standardne katoličke prigovore “nenaravnoj” seksualnosti, Novak ide korak dalje u smjeru kakav zadnji put pamtimo u eri Himmlera i Goebbelsa. “Biološki uskraćeni”, naime, “lišavaju zajednicu jednog ili više budućih” ljudi što je naravski “grijeh”. Pa kao što zakon inkriminira samoubojice ili počinitelje eutanazije, morao bi - konstatira Novak - tako i one koji zajednicu lišavaju tih potencijalnih ljudi. Što znači, Novak bi “biološki uskraćene” (to znači - i mene?) u prežun. OK - u logor: slažem se, to je više hrvatska tradicija.

Nakon što je sredinom tjedna izišao taj tekst, sjedio sam u društvu s jednim profesorom kroatistike koji mi je rekao kako ga je - kao profesionalnog čitatelja Novakove proze- taj tekst jako rastužio. Ja vam moram priznati nešto što je s kršćanskog stanovišta neprijeporno grijeh, a ja ga i osjećam kao majušni grijeh: ja sam, naime, bio zlurado sretan. Bio sam sretan zato što sam pred nekih godinu dana u istom ovom prilogu objavio esej u kojem sam izložio luk privlačnosti i zazora koji sam prošao sa Slobodanom Novakom. Izložio sam vlastiti odnos prema piscu koji je napisao par (zapravo: dvije i pol) stvarno sjajne knjige, koji je tim knjigama izgradio spomenik mojoj (jadransko-dalmatinskoj) kulturi, a onda se izvrgnuo u društvenu karikaturu, grintavog nacionalističkog starca koji ljubi skute “ocu domovine”, uzdiže prostaštvo, udvara se rulji i piše neinteligentne tekstove lošim, kvrgavim jezikom. Važni pisac moje kulture - napisao sam - pretvorio se u kretena.
Potjernica madre s TV-a

Znate što se poslije dogodilo. Madre badesa televizijske korupcije Hloverka Novak Srzić organizirala je za mnom TV potjernicu, napalo me nekih pedeset-šezdeset portala i kolumnista, uključujući i modnog mačka nove desnice Nina Raspudića, mafijaškog advokata Zvonimira Hodaka, te Slavena Leticu, Tuđmanovog nadri-savjetnika. Naravno, kad me napadaju Raspudić, Hodak ili Letica, onda to ne doživljavam kao problem. Veći mi je problem bio stav pristojne, dolične hrvatske intelektualne većine koja je - doduše - smatrala da ono što Novak piše “nije baš u redu”, ali se isto sa starinom ne smije tako, a pogotovo se ne smije koristiti ta “k- riječ”. Sličan razgovor imao sam pred svega nekoliko tjedana s jednim uglednim pjesnikom i likovnim kritičarom, čovjekom kojeg inače jako cijenim i mislim da ga krasi distancirana intelektualna mjera. I on mi je prigovorio da sam “malo previše šarf” i da “nije trebalo tako”. Štos je, međutim, u tome što Novakov “pedere-u-logore” tekst nije ni po čemu različit od nebrojenih njegovih tekstova koje je u zadnjoj dekadi prosipao po perifernim i neutjecajnim nacionalističkim novinama. Podjednako je tvrdo i gobavo napisan, podjednako neinteligentno proturječan, podjednako zažaren i razularen u tonu. Razlika je samo što ovaj tekst nije izišao u perifernom kriptoustaškom fanzinu, nego u novinama srednje struje kojima je vlasnik jedna srednjeeuropska nadbiskupija. Izišao je - ukratko - u novinama koje bi morale paziti da jednu oronulu veličinu nacionalne književnosti ne izvrgnu javnoj sablazni time što će joj objaviti protofašistički tekst.
Moja riječ s ‘k’

I tu dolazimo do onog što mislim da je bit problema. A bit problema nije Novak. On je - naime - jadan: književno davno neaktivan, punih ruku sa svojom biografijom koju bi rado retuširao. On je star, i vjerojatno ne baš najbistrijih klikera. Problem stoga nije on: problem je dolična, pristojna hrvatska intelektualna zajednica koja svih ovih godina s parnaske distance ignorira Novakovo prostaštvo i mržnju, ali joj onda najednom smeta jedan epitet. Novaka se, naime, sve ove godine prešutno trpjelo dok je bio prost, dok je mrzio, dok je neistomišljenike blatio skarednom verbalnom agresijom. Toleriralo se to što je tim i takvim pisanjem nasrtao na tuđe ideale, tuđe ideje, tuđe prošlosti i tuđe vrijednosti (ne nužno moje: ja sam - recimo - kao i Novak euroskeptik, samo iz sasvim drugih razloga).

Sada smo, međutim, došli do konačne točke. Sad Novak više ne juriša na tuđe vrijednosti ili tuđe ideje. On sad napada “male prstiće”, “jalove grudi”, “nedojke” i “puzdre” (čak ni za svrhu istraživanja za ovaj tekst nisam uspio saznati što je “puzdra”: u mene doma, Madona Markantunova nije koristila takav rječnik). On sad - ukratko - istim zapjenjenim rječnikom napada tuđa tijela, a samim tim posredno i moje (“biološki uskraćeno”, “fizički nedostatno”) tijelo. Daje li mi bar sada- kad se nakon svega i ovo dogodilo - hrvatski književni politbiro pravo da izreknem “to”. Ili je i dalje u cijelo priči najveći problem moja riječ koja počinje s “k”?

https://www.jutarnji.hr/arhiva/pise-jurica-pavicic-smijem-li-nakon-svega-izreci-istinu-o-starom-prostaku-slobodanu-novaku/920765/

Hitovi: 6580