Jezik, kultura, vjera... identitet...

Kategorija: Uncategorised Objavljeno: Srijeda, 01 Svibanj 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

novak slobodan 1
 
Ak. Novak: Nema pomirbe s onima koji se dive prekrojenoj šajkači s krvavom zvijezdom
Hrvatski tjednik, 26. svibnja 2015.

Nema savezništva s onima koji ljube glave od kamena i hodočaste kumiru u Kumrovec - umjesto po slovenskim jamama

Komunistički antifašizam kao i fašistički antikomunizam nisu - kako se predstavljaju – idejno antagonistički pozicionirani, ni bitno humanistički suprotstavljeni, nego su upravo istog podrijetla, roda i naravi: to su dvije međusobno uperene suparničke mržnje u isključivo zločinačkom rivalstvu za svjetsku dominaciju i manipuliranje ljudskim sudbinama i životima. Sve druge njihove sofisterije samo su zamka i udica.

Razlikuju se donekle tek stilom i svojim dvjema koncepcijama u praksi: jedni preferiraju uglavnom ljuljačke na kandelaberima ili ekspresnu uporabu tuš-komora s konzervama otrovna plina te čist posao u krematorijskim pećima, a drugi bi prakticirali nasilnu indoktrinaciju i slamanje ljudskih duša u bijelim pejzažima tundre na minus 50⁰ C, ili pak bubotke u drugarskim špalirima, i besmisleno teglenje na tragljama po kamenjaru pustog otoka - također uz čist posao: s mljevenjem ljudskih kostiju u drobilicama za šoder. Oboje uz iscrpljujući i ponižavajući robski rad u infernalnim uvjetima, jedni pod ciničnom zvjezdastom parolom: Rad oplemenjuje, u paradi na Krasnoj ploščadi, drugi pod željeznim slavolukom Treblinke: Rad oslobađa; Jedni su podrigujući i lupkajući potpeticom, žovijalno i selektivno nazdravljali ideološkom kameradschaftu, drugi, jednako licemjerno, kolektivnom tavariščestvu.

Upravo svi komunisti su takvi antifašisti, kao što su i svi fašisti na isti način i s istim porivima antikomunisti. I to nije njihov izbor; i jedni i drugi takvi moraju biti. Jer u suprotnome, smlavio bi ih protivnik, pa žele prije toga preventivno satrti i smožditi oni njega. Komunisti su uistinu beskompromisni zatirači fašizma, ali i slobodoumlja, tradicije i rodoljublja. Ne moraju se busati uvjerenjima! Jasno je: antifašizam je uvjet bez kojega oni ne mogu, i samo slijede svoj goli instinkt samoodržanja. A ideologija je zapravo prividno prilagodljiva, privremeno promjenjiva, utilitarno elastična. Jednima i drugima to je imanentno, jer je za njih to upravo vitalno i egzistencijalno uvjetovano. Njihova je konkurentska borba u pravilu kataklizmična, i vodi se bilo tenkovima, bilo kazamatima, mitinzima, paradama ili kongresima. Opredjeljenja su im po potrebi prividno elastična, a konkurentska nadmetanja nalik na buvlju pjacu.
Jame i stratišta

Istinski antifašisti nemaju ni s time ni s njima ništa zajedničko. Mi se protivimo i fašizmu i komunizmu istodobno i podjednako, i borba protiv jednih i drugih naš je logičan, ŽrtveNema savezništva ni nadmetanja u antifašističkoj iskrenosti, dosljednosti i pravovjernosti s onima koji ljube glave od kamena i hodočaste kumiru u Kumrovec - umjesto po slovenskim jamama; koji pjevaju budnice onome tko je te jame napunio, a ne rekvijeme njegovim žrtvama.pošteni i neizbježni izbor. Istinski antifašisti svjesno se bore protiv dva najveća svjetska zla, a ne za jedno od njih. Ne bore se s oponentima i konkurencijom za neku svoju stranku i ideologiju, za svoj šićar, nego za humane ciljeve, dobrobit čovječanstva i za ljudske slobode.

Zato nema savezništva ni nadmetanja u antifašističkoj iskrenosti, dosljednosti i pravovjernosti s onima koji ljube glave od kamena i hodočaste kumiru u Kumrovec - umjesto po slovenskim jamama; koji pjevaju budnice onome tko je te jame napunio, a ne rekvijeme njegovim žrtvama. Nema pomirbe s onima koji su pruženu ruku popljuvali u strahu da će ostati prikliješteni, i koji pod razlistalom formom sa šakom u zraku komemoriraju protivnikove zločine, zašuškavajući u istom gnijezdu svoja kukavičja jaja; koji se dive prekrojenoj šajkači s krvavom zvijezdom i srpom koji je nemilice kosio.

Ne može svijet zanemariti da su komunistički antifašisti u ime takvog svog antifašizma ostavili za sobom jame i stratišta sa destcima tisuća izmasakriranih, nedužnih, nekomunista. Lako je povjerovati i da su doista to učinili pod egidom svog antifašizma, ali s drugim poticajima; u ime svog antifašizma, oni su autori nepreglednog broja smrti, više nego i sam fašizam, i iz tog nedjela očekuju prije svega za sebe korist. Da, oni jesu antifašisti, samo s kojim poticajem?! S kojim krajnjim ciljem? A isto toliko su i zatirači ljudskih sloboda i rodoljublja. Pa što nude čovječanstvu i istinskim antifašistima u zamjenu? Svoju inačicu fašizma, Sibir, Katinsku šumu i Goli; ono što nude i fašisti pod drugim imenom, na drugim lokacijama...

Stoga ljudi slobodnih uvjerenja, istinski antifašisti, očito, nisu i ne mogu biti s njima u istome rovu - čak ni protiv zajedničkog neprijatelja. Osim doslovce, kao u Drugome svjetskom ratu, što je bila neizbježna spasonosna epizoda.

Akademik  Slobodan Novak: Gospodine Goldsteinu, morali biste se stidjeti!
 Hrvatski list, 09. rujna 2012.

Pročitavši, pitam se, kako može i kako smije jedan doktor povijesti, profesor koji, recimo tako, odgaja naraštaje hrvatske mladeži, u dvije rečenice istresti ovako blasfemičnu i upravo sramotno blesavu tvrdnju. Ali, očito, smije i može, zaštićen kordonom intelektualaca iIvo Goldsteinintelektualki koji ne skrivaju svoje apatridske fige, nego djeluju odnarođeno pod maskom Europejaca i građana svijeta.

Ma, dakako, gospodine Goldsteine, dakako, nacizam i komunizam nisu jednaki, ako već zbrajate bodove. Razumio sam vas. Kudikamo je veći i teži zločin, zar ne, Negacija zlaMa, dakako, gospodine Goldsteine, dakako, nacizam i komunizam nisu jednaki, ako već zbrajate bodove. Razumio sam vas. Kudikamo je veći i teži zločin, zar ne, ubiti Židova, nego nekog tamo ruskog mužika, ili kojeg rodoljuba; patra Pericu, stotine svećenika, tisuće, milijune časnih ljudi. Ne, ne, nisu jednaki... osim upravo po zlu što su ga donijeli svijetu. Ali i to vi negirateubiti Židova, nego nekog tamo ruskog mužika, ili kojeg rodoljuba; patra Pericu, stotine svećenika, tisuće, milijune časnih ljudi. Ne, ne, nisu jednaki... osim upravo po zlu što su ga donijeli svijetu. Ali i to vi negirate.

Treba doista imati u glavi posljednji fiziološki ostatak već komunizamprobavljenog cušpajza, pa govoriti ( u ime znanosti! ) o nejednakim zločinačkim režimima, koji nisu svijetu donijeli jednaka zla! Pa dakako da i nisu jednaki režimi i njihove metode! Jer komunizam je imao specifični protokol i originalnu praksu, a i neusporedivo veći broj žrtava. Nacizam je nastupao bestidno, razbojnički, javno, s isukanim krvavim noževima, zločinački, kao Sparafučil, prijetio i spektakularno ubijao, vješajući na kandelabre, plakatirajući i izvikujući svoje egzekucije. A komunizam je humanističkim floskulama, hipokritskim parolašenjem i dernečkom samohvalom, licemjernim proklamacijama dovodio u bludnju premnoge časne i dobronamjerne ljude, idealiste, humaniste... pa onda skrivao svoja stratišta i grobove svojih žrtava, tragove svojih nedjela, u ime ideala, a zapravo interesa partije, uništavao egzistencije, žderao svoju djecu i naivne privrženike, genocidno likvidirao cijele narodne zajednice, masakrirao u ratu, dapače, u poraću, u miru... tisuće i tisuće nedužnih.

Vi, koji ste od svoje časne nacionalne ili rasne, kako hoćete, pripadnosti stvorili movens i svrhu jedne pseudoznanstveničke djelatnosti, morali biste se stidjeti pred jazovkama i pred Barbarinim rovom, pred križnim putevima, pred kazamatima, logorima, pred GULAG-ima i pred onim časnim sestrama kojima su španjolski komunisti zakucavali petnaest-centimetarske čavle u tjeme. Ako već ne na crti osobne etike, a onda barem na poticaj onog proklamiranog znanstveničkog morala. Jer inače ostaju deplasirane one kratice pred vašim imenom, a pogotovu vaše jalove i pretenciozne ambicije da se nazivate hrvatskim akademikom.

Esej o homoseksualnosti: Kad dvojica ili dvije tepaju 'dijete moje' – licemjerno lažu!
Slobodan Novak, 11. studenoga 2013.

Na svijetu ne postoji, niti je ikada živjelo ni jedno jedino ljudsko biće kojemu nije bila – dekretom sudbine – uskraćena većina ljudskih prava: bioloških, građanskih, strukovnih, fizičkih, duhovnih itd., pa i spolnih. Jer svako je pravo uvjetovano i ograničeno mogućnošću. Čak i pravo na život uvjetovano je stanjem organizma i uvjetima preživljavanja. Samo, mnogi su toga svjesni i s time suživljeni, a neki bahato zahtijevaju ono što im ne pripada, jer misle da imaju i sva formalna prava kroz pravo “slobodnog izbora”.

Ali, kako se uopće može govoriti o slobodnom izboru ako se radi o osnovnim prirodnim zakonima!? Tjelesni organi imaju svoju funkciju, koju ne možemo birati ni mijenjati. Pravo na različitost? Da, svakako imamo pravo na različitost! U svemu, osim u onome za što nemamo osobne mogućnosti da ga ostvarimo. I, razumije se, ni u kriminalu. Može li se slobodnim izborom promijeniti psihička devijantnost? Može li se fizička nedostatnost poništiti slobodnim izborom? Mediokritetski mozak zamijeniti visokim faktorom inteligencije? I koji se uopće vitalni prirodni zakon može slobodnim izborom izmijeniti, a da to ne bude neprirodno i nakazno? Može se nadoknaditi ili odstraniti organ, ali samo u istoj funkciji. Korigirati vid, nagluhost, može se gristi zubnim protezama, može se djelomično nadomjestiti amputirana noga, odstraniti mandule, žučna kesica, može se i disati na kanilu, premošćivati žile i crijeva. Ali samo prisilom krajnje nužde, da bi se sačuvala funkcija, ne nikakvim voljnim slobodnim izborom. I tek – oskudnom umjetnom nadoknadom, a najčešće zakinućem i siromašenjem, pa i sakaćenjem. I ne može se jetrom zamijeniti srce, ni slušnim aparatom ispraviti vid...

Čovjeku u organiziranoj zajednici ne pripadaju društvena prava na djelatnosti kojih svrhu ne može ispuniti. Može ih do mile volje inokosno pokušavati ostvariti, ali ne i legalizirati. Praktički, nitko ne može spriječiti skakanje bez padobrana. Može nam biti ne znam kako žao ako nemamo pravo biti astronaut, rekordni ronilac na dah, virtuoz na violini. Ali nemamo pravo natjecanja čak ni sa zviždačima kroz prste, ako nam to ne ide; a puhati u šaku možemo do mile volje... Ne ćemo zbog toga s onima koji dijele našu sudbinu krenuti u povorku gradom i skakutati u tankim trikoima treskajući jalovim grudima, bolje reći nedojkama ili puzdrama, fućkati, udarati činelama, bubnjevima i tamburinima, mahati krpicama, ispisivati svoju uskraćenost na transparente, panoe i zastave u svim duginim bojama... pa onda još svoje egzibicije i svoje tobožnje ogorčenje i želju za promocijom i publicitetom paradoksalno i komično nazivati Paradom ponosa. Ima u ovom našem konzervativnom narodu izreka: Čega se normalni stide... time se oni drugi ponose. Možda bi neki frustrirani daltonist mogao isto tako paradno i ponosno zahtijevati zabranu obojenih svjetala na semaforu ili boja na zastavi, jer nisu prilagođene njemu; možda bi neki slabovidni astigmatičar zaželio pilotirati; bezbožnik tražiti crkveno vjenčanje; nepismeni sveučilišnu katedru; idiot ministarsku stolicu... Istina, ni to se danas pouzdano ne zna... ali pretpostavljam da im ipak ne bi bilo odprve udovoljeno, čak ni prema političkim mjerilima. Iz jednostavnog razloga: što je bjelodano kako nisu u stanju ispuniti svrhu, ili barem ne potpuno, pa ni zadovoljavajuće.

Doduše, lažni demokrati i kvazi liberali, degenerirana ljevica, prodaju svoje prigodne floskule o jednakim pravima za sve manjine, apsolutizirajući sve odreda, kao da svaka manjina koja nije kriminalna, ima pravo na javno priznanje, posebnu zakonsku zaštitu i potporu, izjednačavanje s nacionalnom, jezičnom, vjerskom, ili političkom manjinom, i to upravo u svojim devijantnim i ekscesnim segmentima. A manjina ima mali milijun! Dakako, zakonodavcu je kudikamo jednostavnije, na primjer, ovisnost o drogama proglasiti kriminalom, i nesretnike satrapski kažnjavati, nego zaštititi manjinska ljudska prava narkomana, alkoholičara, kockara, pušača. Izjednačavanje u svim pravima svih ekscesnih manjina bez ikakve selekcije, nalikovalo bi izjednačavanju paraolimpijaca s olimpijcima, bez uvažavanja njihovih hendikepa. Ne zaboravimo da zakon ne samo ne štiti samoubojice i njihovo pravo “slobodnog izbora”, nego, ako može, kažnjava i sam pokušaj, pa i eutanaziju. A kad je tako, zašto onda ne sankcionirati tisućgodišnji etički krimen, zloglasni protuprirodni blud!? Zar je veći grijeh skratiti voljno vlastiti život, pa i vlastite muke, nego lišiti ljudsku zajednicu jednog ili više budućih ljudi?

Ovi veseljaci oskudna stida, što paradiraju gradovima zahtijevajući neke administrativne privilegije, ističući svoje ljudske nemogućnosti kao imanentno svoje pravo, najvažniji dio “zakinutih” ljudskih prava: svoju seksualnu nasladu, ostvaruju, zasad još, ne javno, ali niti tajno, već u relativnoj diskreciji, onako kao i svi ostali. To je tako činio i čini ljudski rod manje-više u svim društvima od početka svijeta, slobodno – jer ilegalno – i u punoj mjeri, osim u zemaljskom raju, ali tamo je to bilo zbog nedostatka partnera (no da su zatražili od Boga još po jednog Adama i po jednu još Evu, bili bi možda heteroseksualci zakinuti. A gdje bismo tek onda bili bez Kaina i nepoznate mu partnerice!?). Danas pak oni mogu i kudikamo više nego samo šetkati Rivom i Zrinjevcem trljajući se kukovima, mazeći se i držeći se za mali prstić, i nitko dobra želudca ne želi im to uskratiti. Pa tako, uostalom, i svi mi drugi, jednostavno prisvajamo i uzurpiramo svoja prava, katkad i sablažnjivo, katkad i bez ponosa, samo dakako, bez šarenih parada. Varamo šutke prirodu praveći djecu tek kada sakupimo novac za pelene i za kolica, a sve ostalo tek marljivo i legalno prezervativno fingiramo, čak i uz odobrenje Svete Stolice, sve do – odlučujućega trenutka, kad zasnivamo novi život. Ali oni traže i ono na što nemaju ni pravo ni mogućnosti, budući da nema u njih ni na vidiku – “odlučujućega trenutka”. Nemaju pravo stoga što nisu u stanju ispuniti svrhu, makar imali i za troja kolica. Oni zapravo i nisu spremni prihvatiti svoju prirodnu onemogućenost, svoju izdvojenost i uskratu, iako je inače deklarativno smatraju velikom srećom, a to je onda njihova privatna proturječna zbrka, frustracija i nevolja, a ne društveni propust. Jer drugi se jednostavno ne žele radovati njihovoj sreći u nesreći, nego su još k tome, srećom, lišeni mogućnosti da budu sretni onim čime su sretni oni. Zahtijevaju svoj separatni status, a u isti mah i izjednačenje s onima od kojih se naglašeno razlikuju, s kojima hoće biti različito-jednaki. Ne prihvaćaju činjenicu da su devijantni, neprirodno usmjereni, a da su im ipak sva tjelesna zadovoljstva sačuvana, i samo neka socijalna i formalno-administrativna, po svakoj ljudskoj logici, uskraćena; da su u neizmjerno manjoj mjeri oštećeni negoli, recimo, dvospolci, uškopljenici ili nemoćnici, kojih ipak nigdje nije čuti ni vidjeti. Da im nije toliko stalo do egzibicionizma i neshvatljivo bestidnog publiciteta, zar im ne bi bilo mudrije, ljudskije, pa i pristojnije, zadovoljiti se svojom srećom, a neke društvene forme zanemariti primjereno stanju stvari, negoli na njima tako bučno ustrajavati i zamarati klonulu državu i prekapacitirani Sabor? Jer time samo degutantno skreću pozornost na svoju nakaradnu osujećenost i uznemiruju većinsku javnost, ljude koji svoje prirodne sklonosti ne namjeravaju oglašavati i promicati (osim u pornografskom tisku), jer nemaju za to potrebe, ne pokreću lažne dileme, ne odvode u bludnju nedorasle i nezrele, ne preusmjeruju njihov odgoj i opredjeljenje, ne bacaju državu u trošak, ne dižu specijalce s nedjeljnoga ručka, ne ometaju gradski promet, ne deranžiraju hrvatske ministre i ministrice (koji bi, umjesto demagoškog posjeta i aplaudiranja paradi, posjetili radije koju pivnicu ili solarij). Ti većinski njihovi antipodi, povremeno samo lijepo, obično u sreći, tišini i zadovoljstvu stvore po koji novi ljudski život. Tako ispune svoju namjenu i poslanje u prirodnom lancu reprodukcije, i onda uživaju u dječjem smijehu, i to s autorskim pravom!

Onaj tko je prirodno onemogućen, ne može nikoga kriviti i ni od koga tražiti da mu nadoknadi njegovu prirodnu uskraćenost nekim zamjenskim paragrafskim nadomjestcima, kao što ne mogu žena i muž međusobno zamijeniti svoje prirodne uloge i funkcije. Kad dvojica ili dvije tepaju “dijete moje” – licemjerno lažu! A tražiti tako bučno i rezolutno da se uspostavi besmisleni i surogatni privid, komično je i groteskno, nakazno, i asocijalno do apsurda. I može uživati i, nažalost, uživa licemjernu podršku samo u dekadentnim slojevima suvremene moralno razrovane civilizacije.

https://www.vecernji.hr/vijesti/nisu-svi-u-stanju-ispuniti-svoju-svrhu-902314 

MILJENKO JERGOVIĆ O SLOBODANU NOVAKU; Njegovi romani jedina su autentična povijest epohe
 
Hitovi: 26406