Ceterum censeo: Sve za Hrvatsku...

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Ponedjeljak, 02 Rujan 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Meštrović
        Ivan Mštrović: Povijest Hrvata
Jedan od najotvaranijih naslova na ovoj našoj Točki na I u protekloj godini bio je: Quo vadis Hrvatska? U nizu tekstova naših ponajboljih kolumnista i mislećih ljudi bilo je riječi o nekim najznačajnijim pojavama i zbivanjima u našoj Domovini, a i ovi koji ovdje slijede mogli bi se po svojim sadržajima staviti pod isti naslov. U međuvremenu se dosta toga u našem društvu događalo, iako se ništa bitno nije promijenilo. Barem ne nabolje. Korupcija, klijentelizam, nepotizam i dalje su često spominjane pojave po kojima smo među prvima u svijetu.

Demografi već dugo govore o pravoj demografskoj katastrofi. Mladi i dalje napuštaju zemlju nesmanjenim intenzitetom, odlaze cijele obitelji, kažu zbog osjećaja bezperspektivnosti i nezadovoljstva stanjem u Domovini. Podjele u društvu sve su dublje i prijete daljom eskalacijom i mogućim konfliktima. Braniteljii razočarani, poniženi i uvrijeđeni se ubijaju. S ovog svijeta su suicidom otišle dvije brigade ratnika Hrvatske vojske, njih 3426. Brojevi blokiranih, ovršenih, osiromašenih i onih koji pokušavaju poboljšati svoj položaj prekopavanjem kanta za otpatke sve su veći. Ekonomisti najavljuju skoru recesiju koja bi nas lako mogla približiti grčkom scenariju. Ili još gore onome latinskoameričkom. Kroz vodeće medije na temelju pojedinačnih slučajeva, nerijetko i iskonstruiranih, kontinuirano se provlače teze o fašizaciji zemlje i ksenofobiji pa i rasizmu, što nema nikakva uporišta u stvarnosti. Zbog selektivnog pristupa organa gonjenja i pravosudnog sustava u tretiranju takvih pojava katkad se teško se oteti dojmu o diskriminiranju većine. Nije lako razumjeti kako je moguće i zašto se tolerira govor mržnje na račun onih koji se usude javno svjedočiti o svojim vrijednostima – odanosti i ljubavi prema svojoj obitelji, svome narodu, domovini, vjeri, kulturi, kojima je stalo do očuvanja svoga identiteta. Pa onda odnosi sa susjedima za koje se ne bi moglo reći da su baš uvijek prijateljski. Stručnjaci koji znaju tvrde da smo već izloženi obavještajnoj hibridnoj agresiji. I pitamo se imali svemu ovom kraja. Ima li nade za Lijepu Našu. Teško, ali moramo vjerovati da ima. Izdržali smo mi i teža vremena i opstali. Dok su velika carstva, velike civilizacije nestale. A da bismo u tome uspjeli moramo se riješiti svojih vlastitih sustavnih slabosti. Naznake u tom pravcu se već naziru u vidu nekih novih nepotrošenih lica i novih obećavajućih poruka.  Poruka o nužnosti jedinstva i promjena izbornog sustava što bi omogućilo aktiviranje svega onog najboljeg u nacionalnom biću. Ali, poštedjet ćemo vas vlastitih opservacija i prepustiti izabranim tekstovima naših vodećih kolumnista koji će nam približiti dosta toga što se ne može pronaći u medijima „glavne struje“. Na ovom mjestu vrijedi istaknuti misao urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića: "Da bi Hrvatska izišla iz te blokade, potrebna je politička volja i zdravorazumska odluka da se prošlost prepusti časnim povijesnim znanstveno-kritički provjerljivim istraživanjima te da se politika okrene rješavanju sadašnjih problema". Prije nego što krenete dalje mogli biste baciti pogled na uvodni tekst na početku spomenutog naslovaHrvatska danas

Ante Bukovac


Razgovor s mons. Ivanom Miklenićem, glavnim urednikom Glasa Koncila
D. Dijanović, O. Barišić/HKV

Hrvatskoj javnosti smišljeno se i kontinuirano nameću teme važne bilo za bivšu jugoslavensku i komunističku tvorevinu bilo za buduću sličnu, kako ju neki nazivaju, „zapadno-balkansku“ tvorevinu u kojoj je Hrvatima namijenjena tek sporedna uloga, s ciljem lišavanja i kulturnoga i nacionalnoga identiteta, rekao je u posebnom razgovoru za naš portal mons. Ivan Miklenić. Time je i glavni urednik Glasa Koncila potvrdio strahove mnogih kako trenutna zbivanja nisu samo plod hrvatskih ‘nesnalaženja’, nego dio puno opasnijeg sustava razvodnjavanja hrvatskoga identiteta i državnosti. Da bi Hrvatska izišla iz te blokade, potrebna je politička volja i zdravorazumska odluka da se prošlost prepusti časnim povijesnim znanstveno-kritički provjerljivim istraživanjima te da se politika okrene rješavanju sadašnjih problema, poručio je u razgovoru za HKV mons. Miklenić.

Smeta im sve što jača hrvatski identitet

U jednoj od posljednjih kolumna u „Glasu Koncila” napisali ste da su odmah po oslobođenju okupiranih dijelova Republike Hrvatske organizirane interesne skupine, kao i državna politika od 2000. godine, nametnule Hrvatskoj svojevrsnu luđačku košulju, zarobile ju iznutra te ju ne prestaju gušiti. Danas se u Sjedinjenim Američkim Državama uobičajilo govoriti o utjecaju tzv. duboke države. Možemo li slično reći da je i u Hrvatskoj duboka država, dobrim dijelom naslijeđena iz bivše države, akter spomenutih procesa nakon 2000. godine?

U današnjoj Hrvatskoj može se govoriti o utjecaju tzv. duboke države s tim da, za razliku od država stare ili trajne demokracije – u kojima je taj utjecaj autohton, nacionalan, svojstven određenoj vlastitoj državi – u Hrvatskoj nije na djelu autohtoni, nacionalni utjecaj nego utjecaj bivše savezne komunističke države, njezinih kadrova i njezinih obavještajnih služba. Stoga je Hrvatska, odnosno hrvatski narod, u puno nepovoljnijem položaju te ne može na izborima na vlast dovesti garnituru koja bi bila imuna na taj utjecaj i koja bi počela stvarno ostvarivati legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese.

Odbijanje nužno potrebne promjene izbornoga sustava, kao i odbijanje referenduma koji je to trebao pospješiti, dokaz je da se Hrvatskoj ne dopušta izlazak iz nametnute luđačke košulje. Premda mnogi čelnici političkih strančica možda toga nisu svjesni, samo postojanje tolikih minornih političkih stranaka također je dokaz toga naslijeđenoga, ali i danas njegovanoga utjecaja koji se njeguje i promovira svim dopustivim i nedopustivim sredstvima. Ne može Hrvatska biti slobodna, tj. oslobođena luđačke košulje sve dok se ne pojave stvarno slobodne, radikalno demokratske stranke u kojima će doći do izražaja stvarne težnje slobodnih i općemu dobru orijentiranih hrvatskih građana.

Svijet je danas usred velikih geopolitičkih previranja koja izazivaju doslovce tektonske poremećaje međunarodne scene, što dodatno sigurnosno usložnjavaju masovne migracije. U isto vrijeme Hrvatskoj se i dalje kao krucijalne teme nameću one vezane uz Drugi svjetski rat kojima se manipulira na veoma primitivan način, kao za vrijeme Jugoslavije. Kako to komentirate i kako se tu blokadu može dignuti?

Današnja je Hrvatska uvelike samo formalno demokratska, samo formalno djeliteljica europske pravne stečevine i samo formalno nezavisna pa i nije faktor ili akter relevantnih geopolitičkih previranja. Hrvatskoj javnosti smišljeno se i kontinuirano nameću teme važne bilo za bivšu jugoslavensku i komunističku tvorevinu bilo za buduću sličnu, kako ju neki nazivaju, „zapadno-balkansku“ tvorevinu u kojoj je Hrvatima namijenjena tek sporedna uloga, s ciljem lišavanja i kulturnoga i nacionalnoga identiteta. Vraćanje na Drugi svjetski rat, što je dominanta službene državne i crkvene srbijanske politike, način je slabljenja Hrvatske kao nezavisne države i učvršćivanja nametnute luđačke košulje.

Vraćanje na Drugi svjetski rat svjesno je potiskivanje samoga oslobodilačkoga Domovinskoga rata i njegovih posljedica, tj. prihvaćanja da je Domovinski rat zaista jedan i isključivi temelj sadašnje samostalne Republike Hrvatske. Hrvatska je historiografija, znanstveno i nepristrano, već do sada razobličila brojne krivotvorine, konstrukte i manipulacije hrvatskom prošlošću, no skriveni „gospodari“ Hrvatske ne dopuštaju da ta otkrivena povijesna istina postane glavna struja javnoga mnijenja u Hrvatskoj pa zato njeguje komemoracije kao što su Breznička šuma, Srb ili, u najnovije vrijeme, tobožnje oslobađanje djece iz ustaškoga logora u Jastrebarskom…

Da bi Hrvatska izišla iz te blokade, potrebna je politička volja i zdravorazumska odluka da se prošlost prepusti časnim povijesnim znanstveno-kritički provjerljivim istraživanjima te da se politika okrene rješavanju sadašnjih problema. Svaki političar koji se bavi s NDH, toliko puta osuđenim ustaškim zločinima i pozdravom „Za dom spremni“ svjesno ili nesvjesno daje svoj doprinos učvršćenju luđačke košulje i razvodnjavanju hrvatskoga identiteta i državnosti. No utjeha je što se istinu ne može ubiti i što ona uvijek, kad-tad, pobjeđuje!

Zanimljivo je da u manipuliranju povijesnim temama prednjače one snage koje ste Vi okvalificirali kao one koje se nikada nisu pomirile s postojanjem hrvatske države te nostalgično zagovaraju bivšu zajednicu republika ili novi oblik povezivanja „na ovim prostorima”. Ne bi li Hrvatskoj bilo više u interesu povezivanje s državama katoličke srednje Europe s kojima dijelimo, osim stoljeća zajedničke prošlosti, vrlo slične probleme u ovim složenim vremenima?

Kad bi Hrvatska imala vlast koja suosjeća s bilom hrvatskoga naroda, onda bi hrvatska diplomacija sve činila da se umnože, učvrste i prodube veze sa svim srednjoeuropskim zemljama u kojima prevladava katolištvo. To je hrvatski prirodni europski i susjedski kontekst, kako baštinjeni tako i aktualni po suvremenim procesima. Iz tog konteksta Hrvatska je bila izvučena samo u doba jugoslavenske države sa srpskom dominacijom, a cijenu toga plaća i danas i još će se dugo morati opirati nenaravnim integracijama. Uz političko, nužno je gospodarsko, kulturno, športsko, medijsko i ino povezivanje s tim zemljama i društvima i to bi bilo na dobrobit ne samo Hrvatske i tih zemalja nego i Europske unije i čitave Europe. Takvo povezivanje ne bi bilo niti bi trebalo biti na štetu razvijanja dobrosusjedskih i bilateralnih odnosa s drugim državama.

Osvrćući se na snage koje se ne mire s postojanjem hrvatske države spomenuli ste i napade na hrvatski jezik. Zašto im toliko smeta hrvatski jezik pa mu i danas niječu posebnost ili objavljuju deklaracije o tzv. zajedničkom jeziku?

Onima koji Hrvatskoj nabijaju luđačku košulju smeta sve što jača hrvatski nacionalni i kulturni identitet, pa tako i hrvatski jezik. Ne događa se slučajno u Hrvatskoj toliko forsiranje anglizama; nije Hrvatska slučajno bez obvezujućega pravopisa, ne uči se slučajno tako malo, u usporedbi s drugim državama, hrvatski jezik u osnovnim i srednjim školama, ne „proizvode“ se na visokoškolskim ustanovama slučajno akademičari koji su hrvatski nepismeni ili polupismeni… Hrvatski jezik jedan je od stupova hrvatskoga nacionalnoga i kulturnoga identiteta, pa je među prvim stvarnostima na udaru svih onih koji žele Hrvatsku utopiti u nekoj novoj „balkanskoj krčmi“.

Hrvatska rapidno gubi stanovništvo, uz katastrofalne demografske pokazatelje. Međutim, kako ste i sami nedavno primijetili, problem demografskoga topljenja europskih autentičnih naroda nije nov te ga se pokušava nadoknađivati dovođenjem stranih radnika. Kamo, po Vašem mišljenju, vode takvi procesi? Hoće li Europa izgubiti svoj identitet, kulturnu, ekonomsku i socijalnu održivost, s obzirom na to da već danas neki dijelovi Europe sliče na Bliski istok i sjevernu Afriku, dok istovremeno ta područja svijeta tonu u sve dublji kaos, ratove i bijedu?

U povijesti je bilo više visokih civilizacija koje su doživjele potpuni krah i nestanak. Ako se započeti procesi nastave i intenziviraju, i ako se Europljani ne vrate svojoj izvornoj naravi i kulturi koju su stvorili u simbiozi s kršćanstvom, i Europu, što znači i Hrvatsku, čeka takav ishod. Još uvijek ima vremena i mogućnosti da se za onih 70 milijuna ljudi bez krova nad glavom u njihovim domovima omogući čovjeka dostojan život, no pitanje je ima li za to političke volje na svjetskoj razini. Ideolozi globalizma u ovo doba koriste se svim sredstvima, pa i teškim sudbinama ljudi koji su prisiljeni napustiti svoj dom, zavičaj i svoju domovinu, pa te ljude pretvaraju u svoje sredstvo za razaranje nacionalnih, kulturnih i vjerskih identiteta.

U hrvatskom medijskom prostoru možemo pratiti sve agresivnije napade na Katoličku Crkvu. Crkva nije samo božanska, nego i ljudska institucija, pa naravno da ima i pogrješaka. No čini se kako se u mnogim slučajevima radi o iracionalnoj mržnji prema instituciji koja je zapravo izgradila zapadnu civilizaciju. Možemo li opravdano govoriti o kršćanofobiji u hrvatskom javnom životu, koja svoju snagu crpi i iz trendova u pojedinim zapadnim zemljama? Što tu Crkva može učiniti?

Katolička Crkva u hrvatskoj medijskoj javnosti, osobito inficiranoj instrumentaliziranom i ideologiziranom glavnom medijskom strujom, na udaru je kako ideologa jugoslavenske komunističke matrice tako i novih agenata suvremene zapadne kulturne i ideološke revolucije. Katolička Crkva, a to su svi njezini članovi, svakako ima uz božanski i osobito vidljivi ljudski element, te je svako medijsko prozivanje za stvarnu slabost, zlo ili zločin u crkvenim redovima, zapravo Božja proročka opomena i članovi Crkve za takvu kritiku moraju biti zahvalni i novinarima i medijima.

Sva druga podmetanja, ocrnjivanja, manipuliranja i konstruiranja protiv Crkve i pojedinih članova Crkve treba gledati kao isključive ideološke napade te ih svaki čovjek dobre volje, otvoren istini, treba osuditi. Katolička Crkva u Hrvatskoj treba učiniti sve što je moguće da u redovima njezinih članova bude što manje slabosti, pogotovo zla ili zločina, a istodobno treba biti spremna primiti i ideološke udarce. Zar nije Isus navijestio: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti“ – kako je zapisao evanđelist Ivan?

Ove ste godine dobili nagradu za životno djelo Hrvatskoga društva katoličkih novinara, na čemu Vam iskreno čestitamo. Iza sebe imate bogato novinarsko i uredničko iskustvo. Kako iz te pozicije gledate na stanje u hrvatskom medijskom prostoru? Može li Hrvatska uopće naprijed s ovakvim „mainstream” medijima kakve imamo u našoj državi i kako ovo stanje barem djelomično promijeniti?

Hrvatski mediji, čast iznimkama kojih, hvala Bogu, ipak ima, po mom uvjerenju jedan su od najgorih segmenta društvenoga života u suvremenoj Hrvatskoj. Umjesto da svi mediji budu sustavno i principijelno u službi općega dobra, oslobađanja hrvatskih građana i društva od svih zarobljenosti, osobito političkih, ideoloških i materijalističkih, u službi legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa (što nipošto ne isključuje stvarno dobro svih ljudi u Hrvatskoj), „mainstream” mediji produžena su ruka onih koji Hrvatskoj nabijaju luđačku košulju.

„Mainstream” mediji umjesto promicanja univerzalnih vrjednota, stvarnoga humanizma i zajedničkoga dobra prečesto promiču interese pojedinih interesnih skupina, zasade starih i novih ideologija te više ili manje prikrivenu u svojoj biti antihrvatsku politiku i kulturu. S takvim „mainstream” medijima Hrvatska nikako ne može na zelenu granu i toga moraju postati svjesni i svi oni koji žele dobro hrvatskomu narodu i Hrvatskoj. Svi koji mogu pozvani su sve učiniti da barem javni servis bude stvarno u službi općega dobra, legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa te da bude lišen sadašnje nepodnošljive pristranosti, kako političke tako i ideološke.

D. Dijanović, O. Barišić/HKV


Koliko novca i na što troše županije, gradovi i općine
Marko Repecki, Index

Načelnici

 Zg London

HRVATSKA s oko četiri milijuna stanovnika ima čak 576 lokalnih jedinica - 428 općina, 127 gradova, 20 županija i Grad Zagreb koji ima poseban status grada i županije.

Troškovi lokalnih vlasti u godini dana - 27 milijardi kuna

Ta mreža zapošljava preko 14 tisuća ljudi, a prošle godine njihovi rashodi iznosili su oko 27 milijardi kuna. Stručnjaci već godinama upozoravaju da je tom sustavu potrebna reforma jer je nastao prije svega za potrebe stranačkog uhljebljivanja.

Svaka velika stranka, ili ona koja to namjerava postati, mora na terenu imati ogromnu mrežu aktivista, skupljača potpisa, postavljača plakata kojima se mora nekako odužiti, a to je najjednostavnije učiniti kroz mrežu lokalnih jedinica. Ako imaš grad, moraš imati i gradsko vijeće te razne službe, a u njima možeš zaposliti svoje ljude.

Troškovi zaposlenih 2,4 milijarde, materijalni troškovi 6,5 milijardi

Kada se malo dublje zaviri u troškove županija, gradova i općina, vidljivo je da su njihovi ukupni troškovi za zaposlene 2,4 milijarde kuna, od čega su bruto plaće nešto više od 1,9 milijardi.

Materijalni troškovi lokalnih jedinica iznose oko 6,5 milijardi kuna, od čega su, primjerice, naknade troškova zaposlenima 111 milijuna kuna, službena putovanja 27,5 milijuna kuna, naknade za prijevoz, rad na terenu i odvojeni život 65 milijuna kuna. Kako bi naši lokalni službenici bili što stručniji u svom poslu, tu su i troškovi za usavršavanje koji su prošle godine iznosili 15 milijuna kuna.

Jedna od većih stavki je i “Rashodi za materijal i energiju”, koji su iznosili 602 milijuna kuna, od čega su na energiju potrošena 442 milijuna kuna, a veća stavka je i uredski materijal koji je koštao preko 66 milijuna kuna.

Više od 150 milijuna kuna za promidžbu, 184 milijuna za vijeća i povjerenstva

Rashodi za usluge iznose više od pet milijardi kuna. Od toga su usluge telefona, pošte i prijevoza 231 milijun kuna, na usluge promidžbe i informiranja županije gradovi i općine troše preko 150 milijuna kuna, a na zakupnine i najmove 624 milijuna. Zanimljiva je i stavka intelektualnih usluga koja iznosi čak 437 milijuna kuna. Naknade za rad raznih vijeća i povjerenstava iznose 184 milijuna kuna.

Financijski rashodi, što se uglavnom odnosi na troškove vezane za razne kredite, iznose 289 milijuna kuna. U to su uračunate i bankarske usluge i usluge platnog prometa koje iznose 74 milijuna kuna, a lokalne jedinice očito imaju i nekakva kašnjenja u plaćanjima s obzirom na to da su prošle godine platile i 26 milijuna kuna zateznih kamata.

Milijardu kuna subvencija firmama u javnom sektoru

Subvencije su prošle godine iznosile 1,2 milijarde kuna, od kojih su milijardu kuna županije, gradovi i općine dodijelili firmama u javnom sektoru, dok ostatak subvencija ide izvan javnog sektora - tvrtkama, obrtima i poljoprivrednicima.

Stavka koja se zove “Naknade građanima i kućanstvima” iznosi 1,5 milijardi kuna, od čega je 936 milijuna kuna podijeljeno u novcu, a ostatak “u naravi”.

231 milijun kuna troše na poslove zaštite okoliša "koji nisu drugdje svrstani"

Iz funkcijske klasifikacije, koja prikazuje troškove po određenim funkcijama što ih obavljaju lokalne jedinice, vidi se da se, primjerice, na zaštitu okoliša troši nešto više od milijardu kuna, od čega 395 milijuna na gospodarenje otpadom. Oko 350 milijuna kuna ide na gospodarenje otpadnim vodama, 30 milijuna kuna na smanjenje zagađenja, 67 milijuna kuna na zaštitu bioraznolikosti, 24 milijuna na istraživanje i razvoj zaštite okoliša, a 231 milijun na poslove zaštite okoliša “koji nisu drugdje svrstani”.

Pod stavkom “Usluga unaprjeđenja stanovanja i zajednice” nalazi se 4,8 milijardi kuna, od čega na razvoj stanovanja ide 150 milijuna kuna, a na razvoj zajednice 2,3 milijarde kuna. Pod tu stavku spada i opskrba vodom koja košta 74 milijuna kuna, te ulična rasvjeta za koju je prošle godine plaćeno 545 milijuna kuna. Istraživanje i razvoj stanovanja i komunalnih pogodnosti prošle je godine porezne obveznike koštalo 82 milijuna kuna. Nesvrstani rashodi za stanovanje i komunalne pogodnosti prošle su godine iznosili 1,6 milijardi kuna.

Vjerske zajednice koštaju županije, gradove i općine 71 milijun kuna

Na zdravstvo su prošle godine županije, općine i gradovi potrošili 280 milijuna kuna.

Stavka “Rekreacija, kultura i religija" iznosila je 2,1 milijardu kuna, od čega je na službe rekreacije i sporta potrošeno 1,2 milijarde kuna. Kultura je lokalne jedinice koštala 586 milijuna kuna, a religijske zajednice 71 milijun kuna.

Na obrazovanje u koje spadaju predškole, osnovne i srednje te visoke i više škole, lokalne jedinice potrošile su oko 2 milijarde kuna.

I zadnja stavka, socijalna zaštita, iznosila je oko 1,5 milijardi kuna.

https://www.index.hr/Vijesti/clanak/istrazili-smo-koliko-novca-i-na-sto-trose-zupanije-gradovi-i-opcine/2113846.aspx


Financijska ili gospodarska lustracija - oduzimanje otetog i opljačkanog
Pero Kovačević, pravnik, suverenist, fb.

Mnogi me pitaj što je to financijska ili gospodarska lustracija, o kojoj govorim. Koji je njezin cilj? Kako se može provesti u djelo? Kako sankcionirati oteto i opljačkano?
Financijska ili gospodarska lustracija je najkraće rečeno, oduzimanje otetog i opljačkanog obiteljskog srebra u cilju uspostave načela vladavine prava.
Cilj financijske ili gospodarske lustracije jest sankcioniranje pljačke i grabeži u priči zvanoj pretvorba i privatizacija na hrvatski način u kojoj je “zamračeno” najmanje 15 milijardi eura.

Sankcioniranje zamračenih 50 milijardi kuna u predstečajnim postupcima. Sankcioniranje i povrat iznesene 23,2 milijarde dolara iz zemlje, prema vanjskim izvorima neovisnih međunarodnih organizacija. Sankcioniranje stjecanja imovine u korupciji.
Financijsku ili gospodarsku lustraciju, odnosno oduzimanje otetog i opljačkanog, provodila bi neovisna Agencija za oduzimanje otete imovine. Agencija za oduzimanje otete imovine oduzimala bi oteto i opljčkano u skladu s pripremljenim Zakonom o sankcioniranju pljačke i grabeži u pretvorbi i privatizaciji i Zakonom o ovjeri zakonitosti stjecanja imovine. Mehanizmi u ova dva zakona za oduzimenje otetog i opljačkanog su cjeloviti i zahvaćaju sve oteto, počev od pretvorbe i privatizacije, gdje se uvodi institut “ovjere vlasništva” po načelu: koliko si platio u tom djelu si vlasnik, a ostalo se oduzima. Sjetimo se, privatizacija je kupoprodajni ugovor u kojem država prodaje pravnoj ili fizičkoj osobi nešto, što bi on trebao platiti da bi postao vlasnik.
Drugi mehanizam se odnosi na finacijsku ili gospodarsku lustraciju gdje se uvodi institut “ovjere zakonitosti stjecanja imovine”, sve nezakonito stečeno se oduzima.
Uporedo s financijskom ili gospodarskom lustracijom treba provesti i lustraciju pravosuđa i institucija koje su omogućile pljačku i grabež obiteljskog srebra.
Posebno je bitna lustracija “kontaminiranog pravosuđa”, koje je omogućilo, udruženo sa svim negativnim silnicama, pljačku obiteljskog srebra po modelu ‘haaški rečeno’ udruženog zločinačkog pothvata.
Naravno da bi se uz njih provodila i funkcionalna lustracija. Bit funkcionalne lustracije je istražiti tko je i kada omogućio privatizaciju i privatizirao, bez plaćanja, tko je opljačkao hrvatska poduzeća, tko je rasprodavao Hrvatsku i tko je u to vrijeme i na kojemu mjestu bio odgovoran. Znači, važno je tko je tada bio ministar ili zamjenik ministra, državni tajnik, direktor poduzeća itd. To se zove funkcijska lustracija.
Prema tome, želimo li konačno uspostaviti pravnu državu, provesti u djelo načelo vladavine prava, oduzeti oteto i opljačkano, onda moramo provesti financijsku ili gospodarsku lustraciju. Trebamo lustrirati prvosuđe i obaviti funkcionalnu lustraciju osoba, institucija, intersnih krugova i lobija koji su omogućili podobnima otimanje i pljačku Hrvatske.”


ONI I VI - Istina koja se ne želi vidjeti!

Opor tekst nepoznatog autora kojeg je na svojoj fb stranici objavio Jure Ivančić a koji na poseban način oslikava našu stvarnost. Koliko je realan ocijenite sami.

Oni vas godinama lažu, vi se godinama trudite vjerovati u njihove laži.
Valjda vam je lakše živjeti u obećanim lažima?!
Navikli ste!

Oni sada žive dobro a vi u vječnoj nadi, da će jednom biti bolje.
U tom čekanju umrle su generacije ali nije umrla nada.
Neka: "Bit će bolje"!

Oni ne vole svoju Državu ali od vas traže da je bezuvjetno volite.
Oni je pljačkaju i kradu a vama je status "sirotinje" prirodno stanje.

Oni sebi grade vile i dvorce, a vama oduzimaju kuće i stanove.
Kad vaše obitelji izbace na ulicu, oni uzimaju ono što je vaše.
Jer njima je malo deset a vama je puno jedan stan.

Za sebe su izmislili bonuse i menadžerske provizije a za vas ovrhe i zatezne kamate.
Oni prave dugove koje vi vraćate.
To je vaša žrtva za voljenu Domovinu.

Njihova djeca od rođenja imaju otvorene račune, dadilje i osobne vozače a vašoj je i sendvić za školu previše.
Njihovu djecu voli Domovina a vaša vole Domovinu.

Oni donose zakone koji štite njih a snagu iskazuju na vama.
Njima će oprostiti milionske krađe, mita i korupcije.
Za njih ne postoje kazne.
Kazne su velikodušno ostavili vama.

U škole vam uvode reforme i uvjeravaju da je "pederluk" normalno stanje.
Vi kući, svojoj djeci govorite da to nije normalno.
Ali opet,,, njih javno podržavate.
Jer, oni su vaši,,, jebiga!

Ako se vi slučajno pobunite protiv njih?!
Onda vi niste protiv njih, nego protiv Države.
Oni su Država a vi trulo tkivo te tvorevine.
Smrtni neprijatelji koje treba
do kraja satrati, zgnječiti.

Oni će dobiti jeftine kredite i nepovratna sretstva.
Vas će doživotno osuditi na dužničko ropstvo.
Ako ne budete dužni, zaboraviti će te, da domovinu treba voljeti.

Oni uvoze tuđe i nije ih briga što će propasti vaše.
Oni će od njih dobiti postotke i provizije.
Vi krvave žuljeve i noćne more.
Ali ne brinite..
Vaši žuljevi su pokazatelj, kako se voli Domovina.

Oni će prodati, sve što Država prodati može.
Oni će napuniti svoje džepove.
Vas će ubjediti kako je to za vaše dobro.
Vi će te im opet vjerovati jer vaša je ljubav bezuvjetna.

Oni će uzeti vaše praznike i zasluge pripisati sebi.
Oni će na vašim proslavama držati govore a vi klicati njihova imena.
Jer "sluga pokorni, " vaše je poslanje.

Ako se nekada pobunite, njihov represivni aparat će nemilosrdno krenuti na vas, makar se i u crkvu sakrili.
Jer, ništa nije sveto ako se ne vole "oni".

Oni će vas uvijek upozoravati, kako je ova Država u krvi stvorena.
Vi ćete zaboraviti da ste je baš vi stvorili.
Da je vaša krv na njenim zastavama.
A oni...
Oni su tada bili anemični, opravdano odsutni ili imali priziv savjesti.

Oni uvijek izmišljaju nove neprijatelje.
A vi morate mrziti, iako vam se ne mrzi.
Jer, 'tko ne mrzi , taj manje voli svoju Domovinu.

I kad sve ode u pičku materinu.
Kad sve pokradu, rasprodaju i unište...
Onda će opet izmisliti neki novi rat.
Oni će opet u Zagrebačke urede a vi na bojišnice.
Njihova djeca u Londone i Parize a vaša u ratne rovove.

Oni po službenoj dužnosti vole svoju Državu a vi volite iz uvjerenja.
Vama je Država majka a njima sisa financijska.
U tome je suštinska razlika.
Oni su lažovi a vi patriote!

Ali,,, znate što?!
Oni su u pravu.
Tko vas jebe!
Oni nisu ništa krivi!
Oni sve to mogu,,, jer imaju vas.
Jer...
ONI SU VAŠI, VI VOLITE NJIH !!!

Eto...
Nemojte me slučajno etiketirati desno ni lijevo.
Jebe mi se za to.
I desno i lijevo su stranputice, skretanje sa glavnog puta.
A glavni put se zove - ISTINA!
Onu koju vi ne želite vidjeti!

P. S.
"Ja sam put, istina i život"!
(Ivan: 14,6)!

https://www.facebook.com/jure.ivancic?epa=SEARCH_BOX


M Škoro

 Miroslav Škoro – Želim biti narodni predsjednik

Miroslav Škoro objavio je u video-poruci na svojoj facebook stranici kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske, istaknuvši kako Hrvatska treba osnaženje ustavnoga položaja predsjednika Republike Hrvatske.

Hrvatska treba osnaženje ustavnoga položaja predsjednika Republike, rekao je Škoro, dodavši da je zato i donio odluku da će se kandidirati za predsjednika.

Poručio je kako je srž njegova programa savez s narodom nasuprot vladavini političkih elita i kompromisa sklopljenih daleko od očiju javnosti i volje biračkoga tijela.

“Želim biti narodni predsjednik i samo ću vama polagati račun”, naglasio je Škoro, istaknuvši da će njegov prvi predsjednički potez bit će upućivanje poziva parlamentu za promjenu Ustava.

Ako tu inicijativu potrebna većina ne prihvati predložit će predsjedniku vlade raspisivanje ustavnoga referenduma, a ako on odbije taj prijedlog pozvat će građane na prikupljanje potpisa za provođenje referenduma, rekao je, dodavši kako bi tada volio vidjeti onoga tko će pokušati izigrati volju naroda.
Jedino predsjednik predstavlja cijeli narod, ne želim biti fikus

Predsjednik Republike, naglasio je, jedini je dužnosnik koji predstavlja cijeli narod i koji mandat dobiva neposredno od toga naroda. Njegov utjecaj u političkom sustavu stoga treba biti razmjeran toj činjenici, istaknuo je Škoro dodavši kako on ne želi biti predsjednik fikus nego predsjednik koji će imati dovoljno ovlasti za provedbu onih politika za koje će ga narod izabrati.

Te su ovlasti, rekao je, raspisivanje referenduma, zakonodavni referendum, sazivanje sjednice vlade, predlaganje kandidata za suce Ustavnoga suda i privremeni veto. Predsjednik po njegovim riječima, mora imati pravo raspisivanja referenduma bez suglasnosti premijera.

“Drage Hrvatice i Hrvati pripadnici nacionalnih manjina, neću vam obećati da će Hrvatska biti među najbogatijim zemljama na svijetu”, poručio je dodavši kako jamči da će sve svoje intelektualne i poduzetničke sposobnosti staviti u funkciju države.

Za njega, istaknuo je, Hrvatska nije slučajna država i dokazat će da je itekako uspješan projekt kojeg su ugrozili nesposobni političari.

“Želim vratiti povjerenje u instituciju predsjednika Republike i zato tražim vaš glas da zajedno damo novi poticaj i hrvatskoj kulturi i znanosti”, rekao je Škoro, zatraživši glas kako bi se mogli stvoriti kvalitetniji uvjeti u gospodarstvu i okrenuti ploča u funkcioniranju diplomatsko-konzularne mreže koja mora biti most Hrvatske sa svijetom, a ne deponij za zbrinjavanje pojedinaca.

Bude li izabran, zalagat će se za izgradnju Europske unije kao zajednice ravnopravnih i suverenih nacija, a ne kao federacije ili ne daj Bože unitarne državne zajednice.

Posebno je, kazao je, štititi interese Hrvata u BiH i susjednim zemljama te raditi na tješnjem povezivanju iseljene i domovinske Hrvatske”.

Ocijenio je kako su ilegalne migracije i terorizam najveći sigurnosni izazov za Hrvatsku u slijedećem razdoblju. “Hrvatska se mora izboriti za potporu europskih partnera u obrani zajedničke granice Europske unije”, poručio je.

Smatra kako je nužno nastaviti modernizaciju Hrvatske vojske, koja mora biti vrhunski opremljena i vrhunski spremna kao mehanizam odvaraćanja svakoga tko bi imao teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj ili bi je htio dovesti u podređeni položaj.
Razočarane u politiku pozvao da izađu na birališta

Posebno se obratio onima koji ne izlaze na izbore te izrazio razumijevanje njihovim razočaranjem u politiku. “Mene je to razočaranje i potaknulo da se kandidiram za časnu dužnost predsjednika lijepe nam domovine”, rekao je, poručivši im da izađu li na birališta nema te stranačke mašinerije koja će ih zaustaviti.

Naglasio je i kako nema ljubavi bez žrtve te dodao kako bi bilo najlakše ostati po strani i gledati što se događa. No, on ne može okrenuti i glavu i praviti se da ga se to ne tiče pa birače da krenu po pobjedu kako bi državu vratili narodu.

“Idemo zajedno pobijediti i uz Božju pomoć probuditi Hrvatsku”, poručio je Škoro.

Naglasio je da u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu, kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana te naglasio kako je to zapisano u prvom članku hrvatskoga Ustava.
Hrvatskom danas vlada kontrolirani stranački sustav

Škoro je ustvrdio da Hrvatskom danas vlada kontrolirani stranački sustav, u kojemu se na vlasti izmjenjuju dvije najjače stranke sa svojim trgovačkim partnerima, a dogodine nas možda čeka i velika koalicija.

Smatra kako su se političke elite potpuno otuđile od naroda te da bahatost i arogancija ide toliko daleko da se raznim smicalicama i manipulacijama ne dopušta održavanje referenduma.

“Gubitak povjerenja u državne institucije poprimio je zabrinjavajuće razmjere, a neki čak govore o Hrvatskoj kao o neuspješnom projektu”, istaknuo je podsjetivši kako stotine i tisuće hrvatskih kćeri i sinova svojom pameću i svojim radom već izgrađuju neke druge države jer ovdje nisu imali šansu bez stranačke iskaznice.

Jednostavno, ustvrdio je, nisu više željeli živjeti u državi u kojoj spirala mržnje i netolerancija nagriza njezine same temelje. To nije Hrvatska kakvu su sanjali naši predci i koju je stvarao dr. Franjo Tuđman te za koju ratovali i ginuli hrvatski branitelji, naglasio je.

Pobjeda u Domovinskom ratu i ostvareno jedinstvo u tom vremenu moraju biti polazna točka u izgradnji moderne hrvatske države, rekao je dodavši kako u takvim okolnostima hrvatska treba predsjednika koji će biti oruđe naroda za odlučni zaokret.

(Hina)

https://kamenjar.com/video-miroslav-skoro-izbori-za-predsjednika-rh/ 


Miroslav Škoro – predsjednički kandidat iz naroda za narod
Vjekoslav Krsnik, fb

Objavom kojom je istaknuo svoju kandidaturu kao neovisni kandidat na predsjedničkim izborima krajem godine Miroslav Škoro poznat više kao estradni pjevač nego kao bivši političar, doktor znanosti i uspješni poduzetnik unio je konačno novi duh na hrvatsku političku pozornicu toliko potreban ovoj državi nakon gotovo tri desetljeća njenog postojanja. S jasnim programom koji je bez velike medijske pompe iznio preko Facebooka Miroslav Škoro ponudio je hrvatskom biračkom tijelu potpuno novu viziju Republike Hrvatske koja je u pat poziciji dvije vodeće stranke HDZ-a i SDP-a zapala u duboku političku, demografsku, socijalnu i kulturnu krizu bez nade da se u postojećem ustavnom okviru nađe radikalan izlaz iz te krize.

Glavni temelj njegovog izbornog programa je promjena Ustava koja bi Hrvatsku vratila u fazu polupredsjedničkog sustava kakav je u doba stvaranja Hrvatske, i to u teškim ratnim uvjetima, postojao za vrijeme predsjednika Tuđmana. U nekoliko posljednjih nastupa i komentara kao novinar s polstoljetnim hrvatskim i međunarodnim iskustvom ukazao sam na golu činjenicu da Hrvatska ne može promijeniti postojeći politički kurs koji ju je doveo do krize ukoliko se ne promijeni postojeći pravni okvir države, odnosno ukoliko se ne donese novi Ustav. Postojeći Ustav je Hrvatskoj nametnuo via facti kancelarski sustav u kojemu je najmoćnija osoba premijer s vladajućom koalicijskom većinom u Hrvatskome saboru.

U sadašnjem trenutku nakon loših iskustava s Račanom, Sanaderom, Kosoricom i Milanovićem, uz kratku epizodu Oreškovića, premijer Andrej Plenković s koalicijskim partnerima HDZ-a doveo je to apsurda da stabilnost vlade počiva na minornim stranakama od manjinaca do uhljebničkog HNS-a. Postojeći Ustav jednostavno nema rješenja za pat poziciju u koju su državu doveli HDZ i SDP, kao dvije stranke nastale iz komunističkog SKJ-a i SKH-a. Uostalom uvijek treba imati na umu da je ovakav neprecizan Ustav s mnogim dopunama i promjenama djelo jednog od najvećih muljatora hrvatske političke scene Vladimira Šeksa koji je u prethodnom komunističkom režimu bio pouzdani suradnik tajne policije s čak tri kodna imena – Kolega, Sova i Danijel.

Nitko dosad nije ni pomislio ponuditi novo ustavno uređenje Hrvatske, osim predsjednika Josipovića koji je novim Ustavom želio sebi osigurati veće ovlasti ali kao eksponent britanske politike na ovom prostoru na štetu Hrvatske. I HDZ-u i SDP-u postojeći Ustav je omogućavao zadržavanje vlasti i državnu strukturu koja je proizvela visok stupanj korupcije i klijentelističkog kapitalizma po čemu je Hrvatska na samom dnu Europske unije. Ni jedna ni druga vodeća stranka nije ni pokušala staviti na dnevni red pitanje kako je po podatcima američke institucije „Global Financial Integrity“ iz Hrvatske po raznim osnovama od 2004. do 2013. godine opljaćkano 34,6 milijarde dolara. Posljednji europarlamentarni izbori su konačno pokazali da ni HDZ ni SDP nemaju snagu da zemlju izvuku iz krize, pa su se birači, iako pri maloj izleznosti ali indikativno okrenuli suverenističkoj desnici. Ukupno je ta desna skupina osvojila 328.000 glasova, dok je HDZ privukao 244.000 a SDP 200.000 glasova.

Za razliku od prepotentnog i brbljavog Zorana Milanovića koji je predstavljajući svoj program ponudio same prazne fraze bez sadržaja, Miroslav Škoro nudi sasvim konkretan izborni program pozivajući se na prvi članak Ustava koji kaže da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu, pa je praktički ponudio okvir radikalnih promjena i reformi. Prije svega to je jačanje ovlasti predsjednika Republike, jačanje prava birača na referendum, promjena izbornog sustava, borba protiv korupcije, zatim odnos prema Domovinskom ratu, podrška hrvatskom naropdu u Bosni i Hercegovini, jačanje veza s iseljeništvom, te čišćenje Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Sasvim je jasno da je uz eliminaciju Vladimira Šeksa u kreiranju unutarnje politike time doveden u pitanje i savjetnički položaj Mate Granića na Pantovčaku kao eksponenta Budimira Lončara u kreiranju personalne politike u MVEP-u.

Kao što se moglo i očekivati program Miroslava Škore kao narodskog kandidata na idućim predsjedničkim izborima odmah je dočekan na nož u političkoj kasti koja je zavladala Hrvatskom. Istaknuti SDP-ov zastupnik i glasnogovornik u ustavnim pitanjima Peđa Grbin usporedio je Škorin program s diktaturom kralja Aleksandra, što je samo dokaz koliko se SDP kao jugohrvatski nasljednik SKJ-u boji naroda kao političkog suverena. Sve ono što predlaže Miroslav Škoro u svojem programu je izravni napad na sinekure koje je SDP-u, ali i HDZ-u osigurao postojeći Ustav. Škoro je najavio da će u krajnjem slučaju ako Sabor ne prihvati njegovu inicijativu ili ako to odbije predsjednik Vlade pozvati građane na prikupljanje potpisa za raspisivcanje referenduma o promjeni Ustava. Ta se ideja uopće ne sviđa predstojniku Katedre ustavnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu Branku Smerdelu koji je izjavio da nijedan kandidat ne zna za kakvu se funkciju natječe. Optužio je Škoru da ne zna Ustav, ni kako se on mijenja. „Tužno je što im to uopće ne škodi“. Ako je u cijeloj stvari što tužno, onda je tužno upravo to reagiranje profesora Branka Smerdela po kojemu se u postojećim uvjetima uopće ne bi smjelo ni pomisliti na promjenu Ustava, iako je to opisano u Glavi IX. postojećeg Ustava.

U svakom slučaju najava Miroslava Škore da će se kandidirati na sljedećim predsjedničkim izborima predstavlja toliko dugo očekivano novo lice na hrvatskoj političkoj sceni. Po onome što je najavio izbornim programom jasno je da će on biti ozbiljni kandidat desnice za najvišu funkciju u državi i to još s programom koji obećava korjenite reforme kako bi se Hrvatska otrgnula iz posvemašnje krize. Svojim izbornim programom on je ugrozio brojne političke, ekonomske, financijske, a prije svega korupcijske interese, pa se može očekivati da će ovih nekoliko mjeseci prije
početka službene kampanje biti izložen brojnim podvalama pri čemu će glavnu ulogu imati vodeći mediji pod kontrolom svih grupacija ugroženih njegovim najavljenim reformama.

Treba podsjetiti na predsjedničkog kandidata Borisa Mikšića koji je unatoč raznim podvalama u predizbornoj kampanji u 22 sata izborne noći bio drugi, što znači da je ulazio u drugi krug protiv Mesića u kojemu bi glasači HDZ-a glasovali za Borisa Mikšića. Kao Mikšićev savjetnik svjedočio sam o krađi u tom prvom krugu kad je iskorišteno oko 500.000 lažnih glasova. Predsjednik Mesić je tada nazvao Sanadera i zamolio ga da izvrši pritisak na Državno izborno povjerenstvo kako bi se dio tih lažnih glasova podijelio između njega i Jadranke Kosor, pa je ona u toj makinaciji pretekla Borisa Mikšića, čime je bila osigurana pobjeda Mesića u drugom krugu. Iako je Stipe Mesić često prokazivao kapitalce u korupciji on se nikad nije dotakao Ive Sanadera i njegovih velikih korupcijskih afera, a kad je jednom to pokušao, Ivo Sanader mu je preko medija poručio: „Mesiću je bolje da šuti“. Taj slučaj samo ukazuje pred kakvom se ozbiljnom političkom zadaćom nalazi Miroslav Škoro. Njemu će u ovom trenutkui biti najvažnije da odabere pouzdan i sigurnosno procvjeren izborni stožer, strogo pazeći da mu u njega ne ubace provokatore i sabotere jer on kao kandidat iz naroda i za narod već sad ima prednost i pred Zoranom Milanovićem i očekivane kandidature Kolinde Grabar Kitarović.

https://web.facebook.com/vjekoslav.krsnik.54/posts/2392664957629323


Milorad Pupovac: Ova država  (Hrvatska) mogla bi doživi jednaku sudbinu kao i marionetska država od 1941. do 1945. godine

24. kolovoza 2019.

HKV/https://www.hkv.hr/ /Hrvatsko nebo

Milorad Pupovac postigao što je želio – učestali incidenti za novu optužnicu protiv Hrvatske

Može se reći kako je politika stalnih provokacija Milorada Pupovca postigla ono što joj je, složit će se mnogi, i bio cilj. Naime, nekoliko incidenata koji su se dogodili u Hrvatskoj svjedoči da je u pojedinim područjima došlo do stvarnog narušenja odnosa prema pripadnicima srpske manjine. No umjesto smirivanja situacije, Milorad Pupovac održao je konferenciju za medije, koja je jednako skandalozna, koliko i huškačka.
Milorad Pupovac odlučio je dakle nastaviti sa svojom dosadašnjom politikom, očigledno ne mareći ni za interese srpske manjine, ni za interese Republike Hrvatske u čijem Saboru sjedi, štoviše držeći ključ aktualne koalicijske vlasti. Ovo zadnje Miloradu Pupovcu daje dodatnu polugu za politiku konfrontacije na kojoj sustavno inzistira, unatoč upozorenjima dobronamjernih koji su davno već prepoznali kuda ona vodi.
A za znati kuda ona cilja dovoljno je prenijeti podroban izvještaj Novosti s današnje skandalozne konferencije SDSS-a za medije, održane u Hrvatskom saboru.( hkv)
Izvještaj s današnje konferencije za medije tjednika Novosti
Ne bih želio da ova zemlja doživi isto ono iskustvo koje je imao jedan pokušaj u 20. stoljeću da se stvori hrvatska država, a koji je kolabirao sa sramotnim krajem zato što je bio temeljen na mržnji i nasilju prema Srbima. Kako sada stvari stoje i kako se dobar dio ljudi koji sjede i s nama u Saboru odnosi prema tom pitanju – takav ishod nije nerealan pa da i ova država zbog svoje opsesivne mržnje prema Srbima i nesposobnosti političkih i vjerskih elita ili manjka volje da tu mržnju spriječe, doživi jednaku sudbinu kao i marionetska država od 1941. do 1945. godine. Govorim to s punom sviješću i najdubljom patriotskom zabrinutošću zbog onoga što se može dogoditi, rekao je predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac u petak na tiskovnoj konferenciji, komentirajući napade na građane srpske nacionalnosti na kninskom području.
Pupovac je podsjetio da su pripadnici srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj od 1995. učinili sve da Hrvatska postane najprije članica Vijeća Europe, a kasnije i NATO-a i Europske unije.
– Naša zemlja, nažalost, dobar dio kredita koji je imala da uđe u NATO i EU iz dana u dan gubi i postaje država koja svakodnevno krši vrijednosti za koje se zalažu te organizacije, vrijednosti ljudskih i manjinskih prava, demokratskih načela i posebno vrijednosti na kojima je nastao zapadni svijet nakon Drugog svjetskog rata, a to su vrijednosti antifašizma. Budući da mi je stalo, a kad to ne možemo u našoj zemlji jer nam je dojadilo da organiziramo ovakve presice i da pišemo pisma na koja nitko ne odgovora, obratit ćemo se tim institucijama da u ovoj zemlji zaštitimo vrijednosti međunarodnog poretka po kojima je ona postala priznata članica zajednice – najavio je Pupovac, dodavši da su pogriješili što se ranije nisu obratili međunarodnoj zajednici.
Prisjetio se razgovora iz 1997. godine koji je u četiri oko vodio s predsjednikom Franjom Tuđmanom koji ga je pitao što može učiniti. Pupovac mu je odgovorio da napravi sve da starci koji su ostali nakon ‘Oluje’ žive u miru.
– Danas, 2019. godine, 22 godine od tog razgovora s Tuđmanom morali bismo ponovo uputiti takav apel, jer se ponovo tuče u otvorenoj atmosferi mržnje i neograničenog lova na one koji zvuče kao Srbi, bilo zbog govora, navijanja, stavova ili političkih uvjerenja – rekao je Pupovac.
Zastupnici SDSS-a podijelili su novinarima popis 13 verbalnih i fizičkih napada na građane srpske nacionalnosti zabilježenih u prethodnih nekoliko mjeseci: napad u kafićima u Uzdolju i Đevrskama 21. avgusta; dan ranije u Viškovu kojem su napadači psovali majku srpsku da bi potom bio udaren šakom u glavu i u prsa zbog čega je završio u predinfarktnom stanju; u junu je u Supetru pretučena grupa sezonskih radnika jer je među njima bilo Srba; isti mjesec preminuo je Radoje Petković, član SDSS-a, kojeg je do smrti brutalno zatukao čovjek optužen za ratne zločine u BiH; u aprilu su kamenovane kuće povratnika u Islamu Latinskom; obijena je i pokradena crkve Svete Petke u Vukovaru; na šibenskom pravoslavnom groblju razbijeni su krstovi; nešto ranije u Duzluku, prigradskom naselju u Orahovici, popaljeno je nekoliko kuća, većinom vlasnika srpske nacionalnosti, a palež koji je trajao mjesecima stao je tek nakon intervencije SDSS-a i SNV-a; zabilježeni su grafiti u Rijeci, Erveniku, Polači i Zapužanima s različitim natpisima protiv Srba i veličanjem NDH; članovi Europskog parlamenta, donedavni ministri i članovi diplomatskog kora krše Ustav i zakone veličajući ustaški režim i njegovu ideologiju; a uz to se redovito održavaju skupovi ispred SNV-a u centru Zagreba na kojima se vrijeđa, prijeti i uzvikuje ‘Za dom spremni’.
– Možda nekima to nije dosta, ali nama jest. Srbi se nikada neće naviknuti na veličanje ustaštva u Hrvatskoj. Pozdrav ‘Za dom spremni’ ni na jednom mjestu i ni u jednoj prilici ne može biti opravdan i ne može imati niti jednu konotaciju, osim one da se radi o službenom pozdravu ustaške NDH. Ako je takvih pozdrava bilo u vrijeme Domovinskog rata, onda je to problem Domovinskog rata, ako toga ima danas na službenim komemoracijama, onda je to njihov problem jer se na njima direktno povezuje ustaški režim s ratom. Tko to ne zna razlučiti, ili ima opake namjere ili nema petlje to razriješiti – kazao je Pupovac
Također je poručio da mu nitko neće začepiti usta i da će dok god ima fizičke snage i mentalnih mogućnosti uporno govoriti, kao i da će – ako je to potrebno – biti spreman i za one koji su ‘Za dom spremni’, osvrnuvši se na prijetnje koje svakodnevno prima.
– Ti ljudi nastavljaju rat protiv onih koji nikad nisu bili za rat. Nastavljaju progone protiv ljudi koji ničime nisu pokazali nelojalnost i neprivrženost ustavnom poretku ove zemlje – poručio je čelnik SDSS-a, istaknuvši da pobrojani slučajevi dokazuju da napadi na kninskom području nisu bili slučajni i da je nekima stalo da se i ovo malo Srba protjera iz Hrvatske.
Tome pridonose i medijske poruke, uključujući i one s HRT-a, koje su u funkciji komemorativnih praksi i tobožnjih povijesnih istina. Takve poruke, nastavio je, pojedinci i grupe razumiju upravo onako kako su ih razumjeli u Uzdolju. To iskustvo suprotstavio je druženju djece u Tavankutu, u Srbiji, gdje se igrala prijateljska nogometna utakmica Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije, zahvalivši čelniku tamošnjih Hrvata Tomislavu Žigmanovu, koji je među prvima osudio napade u Uzdolju i Đevrskama. Kazao je da će Srbi iz Hrvatske uvijek biti solidarni s Hrvatima iz Srbije, zamjerivši državnim politikama obiju zemalja da ih ne slijede, nego vode ratove ne brineći kako njihovi odnosi utječu na svakodnevan život. Pupovac je upozorio i na poruke međuetničke netolerancije koje se mogu čuti i s oltara, što se pojačalo od 2014. godine i traje do danas unatoč ‘naporima ove Vlade da to ograniči’.
– Moramo priznati da ti napori ne postižu rezultate koje bi trebali postići – zaključio je.
Na novinarsko pitanje kako komentira šutnju predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o incidentima u Kninu, odgovorio je da od onih koji i sami doprinose širenju mržnje i netolerancije tako nešto ne treba očekivati, niti će se takvima obraćati.
– Koliko smo zgroženi akterima napada, toliko smo zgroženi nespremnošću da se prepozna klima u kojoj je takvo nešto moguće – kazao je Pupovac.
Na pitanje o daljnjoj sudbini sudjelovanja SDSS-a u vladajućoj koaliciji, rekao je da mu je ‘odgovor na vrh jezika, ali da ga danas neće reći’, kao i da SDSS nema članove Vlade upravo zbog loše atmosfere u društvu koja u Hrvatskoj traje od 2014. godine.
– Vlada je nastojala ograničiti govor mržnje, netolerancije i nasilja. Policija nastoji djelovati ažurnije nego ranije, ali nažalost je sve ovo što se događa oko nas jače od onoga što Vlada čini. Ne znamo ima li Vlada snage da djeluje jače na te pojave. Nećemo tražiti taj odgovor na mjestu otkuda ga do danas nismo dobili, nego na drugom mjestu – kazao je Pupovac.
Predsjednik SNV-a i zastupnik SDSS-a Boris Milošević naglasio je da napad u Uzdolju nije bio izolirani incident i navijački obračun između dviju skupina, kako se želi predstaviti.
– Napad nije bio spontan. Nije to bila kafanska tuča u lokalnoj birtiji, nego dobro organizirana i ciljana akcija. Napadači su jako dobro znali koga će zateći u kafiću, znali su da se tamo okupljaju lokalni Srbi koji su u ljetnoj večeri u mirnoj obiteljskoj atmosferi gledali utakmicu u kojoj je igrala i Crvena zvezda. Stoga smatramo da je napad bio isključivo motiviran mržnjom i netrpeljivošću prema Srbima. Nažalost, danas je društveno prihvatljivo napasti i udariti nekoga samo zato jer je Srbin – kazao je Milošević.
Zastupnica SDSS-a Dragana Jeckov istaknula je da je brutalan napad u Uzdolju policija krivo nazvala incidentom, tvrdeći da se radi o kaznenom djelu nasilničkog ponašanja nanošenja lakših tjelesnih povreda i oštećenja tuđe stvari.
– Potrebno je stvari nazvati pravim imenom. U pitanju je zločin iz mržnje napravljen prema onima druge nacionalnosti i vjeroispovijesti. Hrvatsko društvo trpi zbog nasilja kojem se ne suprostavljamo dovoljno. Danas je zločin iz mržnje usmjeren prema Srbima, a sutra možemo očekivati da će biti prema nekome drugome. Osuda salonskog tipa više ne daje nikakve rezultate. Potrebno je drugačije djelovati i to prije svega oštrijim sankcijama, inače ćemo doći u situaciju da se nasilničko ponašanje tolerira – kazala je Dragana Jeckov.

https://hrvatskonebo.org/2019/08/24/povampireno-velikosrpstvo-pupovac-ova-drzava-mogla-bi-dozivi-jednaku-sudbinu-kao-i-marionetska-drzava-od-1941-do-1945-godine/?fbclid=IwAR1NKF4aLDsk50WsGrjsxDHS_mzJITbsWsUSMLD-MipjPnvTIv2P1VkP2Og

HKV/https://www.hkv.hr/ /Hrvatsko nebo


Odgovor na (po)četničku propagandu Dejana Jovića
Stjepan Štimac, 17. kolovoza  2019,  maxportal


Na komemoraciji broju 1285, u Banskom Grabovcu, održao je Dejan Jović “istorijski” govor dostojan govora Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića. Što je točno govorio i što je točno u njegovom govoru, ako je uopće išta, analizirat će mo polako i s pažnjom, sve potkrijepljeno činjenicama, naravno.


Krenut ćemo od broja 1285. Zašto broj? Zato što ljudske žrtve mogu biti stvarne, a mogu biti i broj onomu koji žrtve ne poštuje i sve što želi od žrtava koje ne osjeća je nekakav probitak, u ovakvim slučajevima politički, teritorijalni, materijalni, ideološka pobjeda, i sl.
Srpsko nepoštovanje čak i svojih žrtava legendarno je. Pa tako svjedočimo suludom broju 1.700.000 pobijenih Srba u WW2, u NDH, iako službene statistike govore da je pravoslavaca izašlo iz WW2 milijun više, a katolika milijun manje, odnosno govore nam, kad sve zbrojimo, da je u NDH do Drine Srba ostalo 1948. gotovo jednako kao i na popisu 1931., a fali jedino mitski broj 1.700.000, za koji svi znamo u koje svrhe se nabacuje. Slično se, po istom obrascu, dogodilo i u Oluji kad su Srbi proglasili dekretom 25.000 pobijenih civila, a u Haagu dokazali 44 ubijena civila.
Ubijenih 44 jest veliki broj, no najmanje sto do tisuću puta manji u odnosu na broj civilnih žrtava bilo koje poznate bitke te veličine u čitavoj svjetskoj povijesti ratovanja.
Uzmimo za primjer nama jednu od najvećih bitaka, a svjetski manju bitku, onu za Vukovar (ako ne računamo da je Srbija na Vukovar poslala sve što je imala), pa usporedimo to s Olujom. Onda vidimo da su Srbi samo u Vukovaru pobili oko 1.100 civila, a u Srbiju u koncentracione logore odvukli oko 7.000 ljudi, 90% civila, od kojih se iz Srbije nikad nije vratio nepoznat broj. No poznato je da Hrvatska potražuje još uvijek preko 1.900 nestalih civila i vojnika. Istovremeno je nekoliko stotina ranjenika i medicinskog osoblja pobijeno na Ovčari, dakle 10 puta više samo hrvatskih ranjenika i medicinskog osoblja iz Vukovarske bolnice nego Srba u čitavoj Oluji. O čemu onda govorimo? S kim mi to imamo posla?
Žrtve se mora poštovati, no žrtve se ne smije tretirati kao žohare, kao što velikosrpski propagatori tretiraju čak i svoje žrtve kroz čitavu povijest. Naime, čovjek nije žohar i ako je negdje ubijeno 10, 100, ili 200 ljudi onda ti ljudi imaju ime i prezime, povijest, prošli život, pravo na sjećanje, no u slučaju kad od nekoliko tisuća ili nekoliko desetaka tisuća žrtava prave 1.700.000, oni – te žrtve pretvaraju u žohare i običan broj bez ičega ljudskog. Činjenica je također da takvo ofrlje nabacivanje brojevima niti ne služi ničemu ljudskom, već je klasična priprema za neljudska genocidna djelovanja. To smo već vidjeli i naučili.
Isto se tako Dejan Jović u primjeru Banskog Grabovca nabacuje brojkom od 1.285 u svrhu velikosrpske propagande. No istina je da su u Banskom Grabovcu nakon pokolja civilnih službenika Hrvata ubijeno prema popisu 1945., 292 stanovnika Srbina, a prema istim popisima iz okolnih mjesta još stotinjak, pa je broj ubijenih prema popisima ondašnje Jugoslavije manji od 400, no Dejan Jović se kao tipični velikosrpski mitoman drži izmišljenog broja 1.285 jer bolje i jače potiče na mržnju prema Hrvatima i svakoj državi Hrvatskoj. A mržnja je velikosrbinu životna hrana.
http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/138-arhiva-stari-hrsvijet-net-2/15780-jugonostalgiari-i-dalje-neumorno-lairaju-to-se-zbilo-u-banskom-grabovcu-1941
Dejan Jović govori o dvije revizionističke teze, revizionističke zato što se ne slažu s velikosrpskim propisanim tezama, a to što se slažu s dokumentiranim činjenicama kakve su po sebi, to gore po činjenice.
“U tom kontekstu, dopustite da se samo kratko osvrnem na dvije teze koje danas razvijaju revizionisti, oni kojima je cilj predstaviti ustaše kao borce za slobodu, a ljude poput Vasilja Gaćeše i Nikole Demonje, hrabre banijske partizane, kao teroriste – sasvim u stilu izjava Andrije Artukovića na njegovu suđenju u Zagrebu 1986. godine…
… Prva teza odnosi se na to da su nasilje započeli ustanici, a ne ustaše. U noći između 23. i 24. jula 1941. grupa Banijaca, predvođena Vasiljem Gaćešom, napala je žandarmerijsku stanicu i željezničku stanicu ovdje, u Banskom Grabovcu, te je tada poginulo nekoliko službenika NDH, odnosno ustaša.” (Dejan Jović, Novosti)
Dejanovi hrabri partizani, a ne teroristi, Vasilj Gaćeša i Nikola Demonja, ubili su ničim izazvani općinskog bilježnika D. Šipraka, oca (vlasnik ciglane) i sina Cimbari, predstojnika željezničke postaje Leopolda Lukanca, nadglednika pruge Ivana Marakovića i pružnog radnika Đuru Malovića.
Dakle, prema hrabrom partizanu koji revno opravdava ubijanja nevinih i nenaoružanih civilnih općinskih službenika Hrvata, Dejanu Joviću, nije terorizam kad ubijaš općinske bilježnike, nadglednike i radnike na željeznici, ako su općinski bilježnici i radnici na pruzi Hrvati, naravno.
Valja primjetiti da Dejan Jović glavom i bradom, osobno, općinske službenike i radnike na željeznici naziva “ustašama”. Zašto je to “ustaša” bitno? Jako je bitno i također jedan od mnogih obrazaca srpske ubilačke politike, valja to jasno reći. Naime obrazac je uvijek isti, prvo se razvija teza o ustašama kao nečemu neljudskom koje se mora ubiti po svaku cijenu, otud i toliki mitovi o ustašama, svi dokazano lažni, počevši od Pavelićeve košare srpskih očiju, preko “četeres iljada Srba u svakoj od sedamsto iljada rupica”, do “40 od ustaša zaklanih srpskih novorođenih beba u vukovarskoj bolnici 1991”.
I onda kad su kao utvrdili da se ustaše ne samo “smije” nego “mora” pobiti, sve, od trudnica preko novorođenčadi do staraca od sto godina, onda samo u tu krvavu velikosrpsku jednadžbu po potrebi dodaju što hoće i kako hoće, primjerice: osamnaestero djece Ivezićevih, trudnicu Ivanu Novak, Zagrepčane civile koji su nakon povlačenja ustaša ostali u Zagrebu na milost i nemilost četnika netom preobučenih u partizan, povjesničare s Filozofskog fakulteta i sve uglednije Hrvate, sve Hrvate po Hrvatskoj i Jugoslaviji koji bi mogli imati neko nepropisano mišljenje ili bogatstvo, Vericu Nikšić (13), Martinu Štefančić (4), 27-mero djece u Slavonskom brodu, dr. Šretera, 12 policajaca u Borovu Selu, sve ranjenike iz bolnice Rebro (1945.), Sveti Duh (1945.) i svih ostalih bolnica po Hrvatskoj, ranjenike i medicinsko osoblje bolnice u Vukovaru (1991.), stanovnike Škabrnje, Široke Kule, Vukovara…, narodnjake u Istri, službenice u gradskoj upravi Zagreba nakon pada NDH – koje leže i danas u ogromnoj masovnoj grobnici na Jelenovcu…
Pa tako općinski službenik i pružni radnici u Banskom Grabovcu po istom obrascu Joviću postadoše ustaše, a kako vidimo ustaše je uvijek opravdano ubiti imali oni jedan dan starosti ili sto i pet godina. I nema veze što 90% pobijenih u WW2 i 100% pobijenih u Domovinskom ratu nisu bili pripadnici ustaškog pokreta ili ustaška vojska, ali ako su pobijeni od strane srpske krvave crne i zločinačke ruke, odmah je jasno da se mora raditi o ustašama, kako tvrde velikosrpski zagovornici terorizma.
“Revizionisti tvrde da je masovni genocidni zločin koji je ovdje – i u susjednoj Glini – počinjen u julu 1941., bio zapravo opravdani i jedini mogući odgovor na nasilje koje su započele ustaničke jedinice, predvođene Gaćešom. Međutim, pritom se ‘zaboravljaju’ dvije okolnosti. Prvo, nije točno da prije toga nije bilo nasilja prema Srbima, Židovima i drugima. Nasilje u NDH počinje već u travnju 1941: u Gospiću već 10. travnja uhapšeno je 20 muškaraca Srba, a u Novoj Gradišci 11. travnja – njih 57. To se nastavlja svakodnevno…” (D. Jović, Novosti)
Ako je u Gospiću uhapšeno 20 Srba 10. travnja, činjenica je također da je II Konjički puk Car Dušan Silni u Bjelovaru, ne uhitio nego otpočeo pokolj Hrvata 8. travnja, a to je ipak dva dana prije i zlodjelo koje je svakako objava rata, te je izazvalo paniku kod hrvatske vojske koja je bila još uprocesu formiranja. U isto vrijeme otpočeli su pokolji Hrvata po Hercegovini. I možemo mi lamentirati koliko hoćemo čija je prva puška opalila, no činjenica je da se Srbi redovito hvale da je prva njihova puška opalila, to potvrđuju i zapisi, a također možemo zaključiti, ako se već radilo o tomu hoće li nastati Hrvatska ili Srbija na prostorima gdje su Hrvati apsolutna većina, onda je logično da nastane Hrvatska, ili nije Dejane?
Što je najbolje, nisu se trebali niti nešto pretjerano pokoravati, već samo prihvatiti državu Hrvatsku koju su na kraju ipak silom prilika morali priznati okupatori u tzv. Krajini, a tom priznanju svojom su žrtvom pomogli i svi oni od najmanje 10.000 časnih hrvatskih Srba koji su se borili u Domovinskom ratu na strani svoje hrvatske domovine, protiv velike Srbije.
Dejan Jović & Co naravno ni danas Hrvatsku ne priznaju, te dokazuju na sve kvaziznanstvene mitomanske podzemne načine da Hrvati ne postoje, da Hrvati nikad nisu željeli Hrvatsku, odnosno da su Hrvati mit. Ali taj mit vas je otresao nekoliko puta pa je možda vrijeme da umjesto brektanja i naših mitraljeza i grmljavine naših topova, a ne samo vaših, počnete slušati što vam govorimo. Bit će lakše svima.
“Prema tome, tvrdnja da su ljudi Vasilja Gaćeše bili prvi nasilnici u NDH je lažna… A i da jesu, da su doista oni bili prvi koji su koristili nasilje, ničime se ne može opravdati odmazda koja je uslijedila… …Već i sam broj stradalih, kao i činjenica da su bili Srbi – dakle: određeni svojom nacionalnošću i identitetom – čini ovu tragediju jednim od dokaza i simbola genocidne prirode NDH…” (Dejan Jović, Novosti)
Kako funkcionira um “znanstvenika” Jovića? Prvo je po njemu tvrdnja o teroristima i ubojicama Gaćeši i Demonji lažna, a onda, jer nije lažna, Jović ipak dopušta da možda jesu prvi nasilnici, no odmazda se ničim ne može opravdati i “kao” dokaz je genocidnosti NDH.
Prema Jovićevim moralnim uzusima, možda ustaše jesu počinili neki zločin prije Ustanka u Srbu, no pokolj 2000 Hrvata i muslimana samo u prvom valu, pa potpuno genocidno istrebljenje Hrvata nakon kojeg je ugašen i Udbinski dekanat koji je ostao bez 16.000 vjernika, možemo definirati jovićevski – Već i sam broj stradalih, kao i činjenica da su bili Hrvati – dakle: određeni svojom nacionalnošću i identitetom – čini ovu tragediju jednim od dokaza i simbola genocidne prirode velikosrpskog zločinačkog projekta zaogrnutog u antifašizam.
Jović se s ovim svojim zaključkom u kojem su izmjenjene samo varijable i koji kao istina stoji u vječnost sigurno ne bi složio, već bi srpski genocid nad nevinim i nenaoružanim hrvatskim civilima, među kojima je užasno velik broj djece, tretirao kao pravednu osvetu. Odnosno on svojim izjavama o Srbu kao antifašističkom ustanku i doslovno proturječi sam sebi te je kao takav nedostojan zvanja znanstvenika. Jer znanstvenik zna da ono što zagovara kao pravilo mora prvo primjeniti na sebi i na svojima. Ako ne može i neljudske posljedice mu se ne sviđaju, ali ipak inzistira na primjeni svojih antičovječnih pravila, onda je jednostavno u ovakvim krvavim primjerima sudionik u zločinima protiv čovječnosti. Jović ljude dijeli na vrijedne Srbe i apsolutno bezvrijedne Hrvate, na ljudska bića Srbe nad kojima je osveta nedopuštena, neljudska, fašistička, ustaška, te na Hrvate kojima su velikosrpskom propagandom potpuno oduzeta sva prava na ljudskost i nad kojima su osveta i potpuni genocid poželjni, opravdani kao antifašizam i moderna tekovina velikospskog koljačkog antifašizma.
Ovo je inače općeniti obrazac po kojem djeluje truli i gađenja vrijedan antifašizam i trulo gađenja vrijedno srpstvo. Jer, sjetimo se, traže da se ispričamo za 44 mrtva i 150.000 onih koji su sami organizirano otišli iz Hrvatske tvrdeći (i brutalno genocidom nad nama demonstrirajući) od prvog do zadnjeg dana, da suživot s Hrvatima nije moguć, dok naših 30.000 mrtvih u Hrvatskoj i BiH, te više od pola milijuna protjeranih nije uopće tema niti itko iz tih antifa velikosrpskih fašističkih agentura i falangi poziva na ispriku Hrvatima. Jednako je i s drugim svjetskim ratom, s tim što su omjeri na našu štetu sto puta strašniji i od Domovinskog rata.
“Druga revizionistička teza odnosi se na opravdavanje takvog nasilja nad cijelim srpskim narodom i nad Jugoslavenima time što je navodno cijela međuratna Jugoslavija bila jedna vrsta ‘tamnice’ za hrvatski narod. Teza otprilike glasi ovako: ustaška odmazda nad Srbima i Jugoslavenima bila je opravdana zato što su oni činili nasilje nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj se provodio pokušaj uništenja hrvatskog identiteta. Unitaristički karakter međuratne Jugoslavije bio je, po toj tezi, motiv, povod i razlog za nasilje u NDH. Srbi i Jugoslaveni su, dakle, dobili što su tražili – a NDH je bila samo reakcija na unitarizam. Ta je teza, također, lažna. Prije svega, Kraljevina SHS, odnosno Kraljevina Jugoslavija, nije negirala hrvatski identitet – ili barem, da budem potpuno precizan, nije ga negirala ili pokušala ograničiti više od srpskog identiteta ili više od slovenskog.” (D. Jović, Novosti)
Nasilje nije opravdano nikad, to je moj stav za razliku od Jovićevog kojemu je kako vidimo nasilje uvijek opravdano ako ga čine Srbi nad svima drugima. Činjenica je – Kraljevina Jugoslavija jest bila tamnica naroda i s tim se slažu svi narodi osim velikosrba kad se prebace u jugoslavenski mod ne bi li dokazivali kako je otvoreno i javno tiranska velikosrpska vlast bila dobrohotna prema drugima.
Činjenica je – Hrvati nisu imali pristup u Narodnu skupštinu 10 godina, a onda kad su pušteni pobijeni su bez milosti. Dakle Hrvati nisu imali niti osnovna ljudska prava, a što je to onda nego ropstvo najodvratnijeg tipa. Činjenica je – jedan od onih koji je preživio pokolj u Narodnoj skupštini je i Ante Pavelić, kasnije poglavnik NDH.
Kako su njegova smrtonosna iskustva sa srpskim primitivnim etičkim i političkim manirima utjecala na njega vidljivo je i iz kasnijeg njegovog djelovanja. Hrvatski identitet brutalno se kundacima, “kuršumima” i bajunetama suzbijao do tako neljudske mjere da su Albert Einstein i Heinrich Mann stali u obranu teroriziranih Hrvata te pisali Međunarodnom udruženju za ljudska prava u Parizu:
https://croexpress.eu/hr-iseljenistvo/7158/prije-137-godina-roden-einstein-1931-stao-u-obranu-hrvata-kralj-srbije-je-nasilni-tiranin/
“..Slavljenje ubojica kao nacionalnih heroja se ne smije tolerirati.
Smatramo da je dužnost Međunarodne organizacije za ljudska prava da traži od svih koji poštuju slobodu i ljudska prava nacija, da se suprotstave tiraniji koja vlada Hrvatskom i počnu dostojanstvene prosvjede. Sve zemlje, osobito Francuska, Njemačka, Poljska, Austrija, mjesta gdje Međunarodna organizacija za ljudska prava djeluje, imaju odgovornost djelovanja kao štit za ovu malu, miroljubivu i prosvijetljenu naciju…” (Više na linku).
“Ustati protiv ustaškog režima, koji je do 23. jula 1941. već pokazao svoje zločinačko lice na mnogim mjestima u neposrednoj blizini Banije, bila je vjerojatno taktički nepromišljena i nedovoljno dobro provedena, ali časna odluka. Vasilj Gaćeša stoga zaslužuje naše poštovanje kao borac za slobodu, ustanik koji se prvi – ili među prvima – suprotstavio ustaškom zlu, i koji je za sobom poveo mnoge. Odbacujemo revizionističke teze i zato što one imaju sasvim direktne posljedice za sadašnjost…”
Taktički nepromišljena i nedovoljno dobro provedena odluka može značiti samo jedno: premalo je Hrvata pobijeno u toj akciji, naime pobjegla su im dva sina općinskog bilježnika. “Kakav nemar”, rekao bi Saborski zastupnik Stazić. A i nisu odmah krenuli dalje sa pokoljima nego par dana kasnije. S obzirom da se ovdje govori o ubojstvima i ako je u tom kontekstu nečega dovoljno ili nedovoljno onda to mogu biti samo ubojstva. Tko je i što to zastupa Dejan Jović?
Ako Vasilj Gaćeša kao ubojica apsolutno nevinih civila zaslužuje poštovanje Jovića i sličnih, onda i svatko tko je krenuo u obranu Hrvata nakon pokolja 400-tinjak Bjelovarčana te desetaka tisuća Ličana i Hercegovaca, zaslužuje apsolutno poštovanje hrvatske nacije, a u svoje ime ja im kažem “Slava vam i hvala za sve patnje koje ste prošli braneći nevini i nenaoružani hrvatski narod od gaćeša i sličnog terorističkog velikosrobskog genocidnog smrada od Banskog Grabovca, preko Like do Hercegovine. Na kraju su odnijeli gaće(še) na štapu, jer su zaslužili.
“Ustaše i partizani nisu isto i nikada ne mogu postati isto.” D. Jović, Novosti
Nisu isto, istina, no zato su partizani i četnici isto i svaki će danas živi četnik to potvrditi. Pogledati na Youtube sve klipove u kojima svi četnici tvrde da su samo mijenjali znakovlje po potrebi, kao što se četnici prave jugoslaveni po potrebi. U Domovinskom ratu Šešelj teroristima u Lici objašnjava zašto ne smiju javno nositi kokarde, već da moraju sa zvezdama glumiti partizane. “Ovde se stvara država”, objašnjava Šešelj u video uratku, ima na Youtube. Već viđeno.
“S krajem Hladnog rata, obnovljena je ideja o ujedinjenoj i slobodnoj, antifašističkoj Evropi, ali je i ona ubrzo zasjenjena ideološkim bitkama koje su ‘komunizam’ proglašavale samo totalitarnom ideologijom i praksom, ne vodeći računa o njegovoj progresivnoj i antifašističkoj dimenziji, barem kad se radilo o Drugom svjetskom ratu.” D. Jović, Novosti
Komunizam je u Europi osuđen kao zločinački totalitarizam na temelju činjenica o masovnim pokoljima vlastitog ili okupiranog stanovništva u brojkama daleko većim od nacističkih pokolja i to braniti je identično kao braniti nacizam ili fašizam, a i gore. No ima nas svakakvih pa i takvih koji ne vide da su njihovi komunisti tisuću puta gori od Hitlera. Uostalom, Pavelić je na listama najvećih zločinaca daleko pri kraju, dok je Tito ponosno uz Pol Pota, a kad bismo uzeli broj pobijenih u odnosu na populaciju kojom je vladao vidjeli bismo da je Hitler daleko iza njega.
“Današnje neoustaštvo Današnje neoustaštvo napada jednakim žarom te druge – manjine i pojedince – kao što je i ono ranije, klasično ustaštvo, činilo prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na toj mržnji prema drugome, na ideji da za drugoga nema mjesta ni u političkom ni u javnom prostoru, obnavlja se ideja ustaštva. Stoga je ne smijemo ignorirati: ne samo mi koji smo direktna meta te obnove, nego ni hrvatsko društvo u cjelini. Jer, u mjeri u kojoj se obnavlja ustaštvo, ukida se sloboda, sigurnost i mir – kao što je bio slučaj i u onom kaotičnom vremenu Drugog svjetskog rata u kojemu je korišteno masovno nasilje, koje je dovelo do tragedija kao što je ova koju danas komemoriramo u Grabovcu Banskom. u Grabovcu Banskom.” (D. Jović, Novosti)
Prafrazirat ću pa će te vidjeti s čim se suočavamo:
Današnje velikosrpsko četništvo pod krinkom jugoslavenstva napada jednakim žarom te druge – Hrvate, bilo kao ukupnost, bilo kao pojedince – kao što je i ono ranije, klasično četništvo, činilo prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na toj mržnji prema drugome, na ideji da za drugoga nema mjesta ni u političkom ni u javnom prostoru, obnavlja se ideja velike Srbije. Stoga je ne smijemo ignorirati: ne samo mi koji smo direktna meta te obnove, nego ni hrvatsko društvo u cjelini. Jer, u mjeri u kojoj se obnavlja velikosrpsko četništvo pod plaštem antifašizma, onog velikosrpskog, ukida se sloboda, sigurnost i mir – kao što je bio slučaj i u onom kaotičnom vremenu Drugog svjetskog rata u kojemu je korišteno masovno nasilje, koje je dovelo do tragedija kao što je ova koju danas komemoriramo na Bleiburgu, Ovčari i na tisućama masovnih grobnica Hrvata.
“Odbacujemo revizionističke teze i zato što one imaju sasvim direktne posljedice za sadašnjost. Stari ratovi često služe kao priprema za nove, a njihove interpretacije – posebno one koje tvrde da oni nisu završeni, ili nisu završeni kako treba – postaju temelj za ideju osvete, a time i kao priprema za novi rat.” (D. Jović, Novosti)
Čitava povijest svijeta mijenja se onako kako se nalaze dokazi o konkretnim događajima. To se zove znanost. Propisana laž nije Sveto Pismo, osim lažovima i ubojicama, a normalan čovjek ima pravo i dužnost ukoliko nađe dokaze te dokaze predočiti javnosti. Zatupati tezu da je mit i laž iznad dokaza je navada onih koji kriju svoje zločine, dakle zločinaca. Inače ovakvi kao Dejan Jović revno istražuju Domovinski rat i skviče kako ih se napada kad osporavaju neke teze, no istovremeno također skviče kad se istražuju i prilažu dokazi kojima se njihova strana dovodi u neugodnu situaciju. A da se probamo dogovoriti za početak je li istraživanje povijesti uopće dozvoljeno, komu je dozvoljeno i koji narodi imaju pravo istraživati povijest, a koji velikosrpskim četničkim dekretom nemaju?
Što se tiče onih koji pripremaju ratove možda bi bilo dobro primjetiti vojne kampove za djecu po Srbiji u kojima se obučavaju mali krajišnici, budući “časni” ubojice hrvatskih civila. Možda bi bilo dobro primjetiti da je nedavno osnovan i kamp u Srbu, doduše ne javno vojni, ali kamp za djecu i to baš u Srbu poznatom kao izvoru svake pobune i rata na ovim prostorima, nasuprot svake Hrvatske. Možda bi valjalo primjetiti tko to urla: “Rat nije završio Olujom, ni mirnom reintegracijom, ni ulaskom Hrvatske u Europsku uniju”, a tko to u Saboru RH urla “Na korak smo do toga da će lete meci”.
“Ali, ne treba se ni zavaravati o tome što bi neki od njih učinili i danas, kad bi to samo mogli. Ovi koji opravdavaju zločine na Baniji posebno…
…Na nama je, međutim, da ne ignoriramo postojanje revizionizma i da ga ne shvaćamo olako. On je ne samo uvreda žrtvama koje ovdje komemoriramo, nego je i prijetnja sadašnjim i budućim generacijama.” (D. Jović, Novosti)
Najbolje je Dejana parafrazirati, tako se najbolje vidi tko je u opasnosti:
Ali, ne treba se ni zavaravati o tome što bi neki od njih učinili i danas, kad bi to samo mogli. Ovi koji opravdavaju zločine u Srbu, Bleiburgu, Hudim jamama, Vukovaru, Dalju, Škabrnji, tisućama masovnih grobnica prepunih Hrvata, Banovini posebno. Na nama je, međutim, da ne ignoriramo postojanje velikospskog plana homogene velike Srbije i da ga ne shvaćamo olako. On je ne samo uvreda žrtvama koje ovdje komemoriramo, nego je i prijetnja sadašnjim i budućim generacijama.
Kao zagovornik terorizma nadrobio je Dejan Jović u ovoj kupusijadi još svega i svačega, no zadržat će mo se zbog forme na ovomu. Ako nekomu nije jasno zašto ga nazivam zagovornikom terorizma neka se vrati na tekst i ponovno pročita da je on, Dejan Jović, ponosan na “časne” Vasilja Gaćešu i Nikolu Demonju čija se čast i ispravnost ogleda u tomu što su bez ikakvog razloga kao pse pobili općinskog službenika, vlasnika ciglane i njegovog sina te radnike na željeznici, njihova je krivnja neporeciva kao što je bila i krivnja Martine Štefančić (4) 1991., naime bili su Hrvati. Ustaše, kako to važno i apsolutno lažno na kraju pasusa doda Dejan Jović. Inače poticanje na terorizam, pa i samim veličanjem terorizma, zabranjeno je Ustavom RH, no Ustav se od hrvatskog pravosuđa ionako tretira samo kao popis bezvrijednih smjernica slučajne države, smjernica koje se ne odnose na neprijatelje Hrvatske, ali se zato brutalno primjenjuju na Hrvate kao roblje bez prava glasa u vlastitoj državi.
Dakle, i dalje se ne razumijemo, a nerazumijevanje redovito proizlazi iz loše ili nikakve komunikacije. Mi i vi nemamo gotovo nikakakvu komunikaciju, odnosno vi naše pokušaje komunikacije uporno ignorirate jer su vam Hrvati samo mit, nešto bezvrijedno i nepostojeće čemu ne treba pridavati niti najmanju pažnju.
Nije do nas i nije nikad ni bilo hoćemo li razgovarati riječima ili topovima. Vi ste uvijek o tom odlučivali, a sve koji su vas nazivali braćom: Stjepana Radića, dr. Šretera, Stjepana Filipovića, Marka Oreškovića, sve izvorne jugoslavene… okrutno ste kao pse pobili. Što nama ostalima onda ostaje nego ustati i boriti se do zadnje kapi krvi protiv gluhih terorista.
U svojoj na(r)cističkoj aroganciji ponašate se kao bogomdani vladari. Kao da želite još jedan rat, vjerojatno i želite jer se okupljate na taj način, govorite u svim emisijama na taj način, pišete na taj način, politiku vodite na taj način, (ne)kulturnu hegemoniju provodite na taj način, pozicije i funkcije zauzimate na taj način, silom, i ne sramite se govoriti o krvnim zrncima koja moraju vladati.
Ozbiljno računate na okolnosti u kojima bi Balkan pao u kaos i u kojem bi Rusija igrala veliku ulogu, a onda bi vi, kako i vaši “akademici” svako malo govore javno – Srbija sve svoje zemlje povratila. Pazite samo da vam se ne ostvari što želite i na čemu revno radite. Mogao bi vam na(r)cizam opet prisjesti.

https://www.maxportal.hr/kolumne/odgovor-na-pocetnicku-propagandu-dejana-jovica/

Mitropolit SPC Irinej: O Jasenovcu

https://narod.hr/svijet/video-skandalozne-izjave-patrijarha-ireneja-izrecene-u-donjoj-gradini-u-jasenovcu-je-ubijeno-milijun-srba-i-katolicki-svecenici-bili-su-rekorderi-u-zlocinu?fbclid=IwAR32Ersp9fqUe3iBNADmtvJ1DXYmkjDSIre_YVSvThik9TsoU43FHeY5z84


Ekskluzivni razgovor s poglavarom Crnogorske pravoslavne crkve, arhiepiskopom cetinjskim i mitropolitom crnogorskim Mihailom: Srpskoj pravoslavnoj crkvi trebalo je suditi u Haagu

Marko Curać, Hrvatski tjednikHT, 31. kolovoza 2019.

U hrvatskim se medijima ne pridaje dovoljno pozornosti napadima srbijanskih svjetovnih i crkvenih vlasti na Crnu Goru i Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koji su posebno došli do izražaja nakon što je crnogorska Vlada predložila Zakon o slobodi vjera kojim se stvara pravna osnova za povrat nezakonito prepisane 20X30crkvene imovine s beogradske Patrijaršije na crnogorsku državu. Tim povodom postavili smo nekoliko pitanja poglavaru Crnogorske pravoslavne crkve, mitropolitu Mihailu.

Kao da se smirila žestina napada iz Srbije na crnogorsku vlast i crkvu zbog prijedloga Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori. Je li to dojam ili je stvarno tako?

Naravno da nije. Prije nekoliko dana, na koncertu estradnoga pjevača Vlade Georgijeva u Herceg-Novom, u ekstatičnom ozračju stvorenom velikosrpskim orgijanjem mase, brutalno su vrijeđani i Crna Gora i Crnogorci. Inače, srpski političari javno izjavljuju kako je crnogorska državnost privremeno rješenje, a tajno, ali i javno, uprli su sve svoje moći ne bi li ju srušili. Upravo je završeno suđenje osobama srpske nacionalisti u predmetu "državni udar", koje su prije tri godine oružanim putem pokušale dovesti zemlju do kaosa i sloma ustavnoga poretka. Očekivali su da bi se u tomu kaosu najbolje snašle velikosrpske stranke i organizacije i preuzele upravu zemlje u korist Srbije i Republike Srpske.

Kad se očekuje prijedlog toga zakona pred Skupštinom Crne Gore?

Najvjerojatnije će se naći na dnevnom redu tijekom jesenskoga zasjedanja Skupštine.

Kako biste ukratko opisali bit spora koji je otvorio taj zakon?

Koristeći se neredovnim političkim prilikama, koje su vladale u zemlji između 1989. i 2006. godine, u vrijeme srpske okupacije zemlje, Beogradska je patrijaršija, poduprta srpskom vojnopolicijskom silom, u vlasništvo nezakonito upisala oko 12 četvornih kilometara crkvenoga zemljišta, većinu od oko 600 crkava i oko 60 manastira. Do tada je ta imovina bila u vlasništvu države, sela i bratstava. Inače, iz manastira "Ostrog" godišnje prihoduje oko 50 milijuna eura. Da bi ih uvećala, bila je nakanila graditi i turistički kompleks na 30 hektara zemljišta u vlasništvu manastira "Gradište" u Buljarici kod Budve. Novim Zakonom o slobodi vjere, članom 62., utemeljena je zakonska osnova za povrat nezakonito prepisane crkvene imovine s Beogradske patrijaršije na državu. Taj je članak uzrokom nekontroliranoga bijesa koji beogradski kler i političari svakodnevno izlijevaju na državno vodstvo, zemlju i sve Crnogorce.
SPC bavi se politikom

Srpska pravoslavna crkva slavi 800. godišnjicu. Zar nije osnovana 1920., ujedinjenjem pravoslavnih crkava, nakon novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca?

Naravno da je osnovana 1920. godine. Stogodišnjica osnivanja je 22. lipnja sljedeće, 2020. godine. Te godine i toga SPCnadnevka kralj Aleksandar svojim je aktom potvrdio i sankcionirao tzv. ujedinjenje pravoslavnih crkava i eparhija s teritorije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu i jedinstvenu Srpsku pravoslavnu crkvu.

Iako su se od tada raspale dvije Jugoslavije te osnovane nove suverene države, koje je međunarodna zajednica priznala, za Srpsku pravoslavnu crkvu kao da se ništa nije promijenilo?

Razumljivo. Srpska crkva teži biti odlučujućim političkim čimbenikom u zemlji. Smisao njezina postojanja u Crnoj Gori realizacija je Načertanija Ilije Garašanina, odnosno ponovna aneksija Crne Gore Srbiji.

Ako se pravoslavna crkva zove prema državama – Ruska, Grčka, Bugarska, Srpska, Makedonska – zašto se ne može zvati i Crnogorskom? Što smeta srpskoj civilnoj i duhovnoj vlasti? Crnogorska nezavisnost, crnogorska država?

Crna Gora kao pomorska država ima strateški značaj za kontinentalnu Srbiju jer bi multiplicirala njezin vojnopolitički i privredni značaj. U geostrateškom smislu, Srbija protegnuta na Crnu Goru, presjekla bi Balkan po pravcu sjever - jug, između Subotice i Bara, i uspostavila nadzor svih putova koji obalom i kontinentom vode od istoka k zapadu Europe. Nesumnjivo je kako bi time dopustila da se na crnogorskoj obali usidre vojni brodovi zemalja kojima je ujedinjena Europa trn u oku. To bi bila situacija s opasnim posljedicama po Crnu Goru, koju ona ne može sebi dopustiti. Ali bi Srbija, osobito kad su u pitanju Kosovo i Republika Srpska, na čije teritorije pretendira, višestruko osnažila vlastiti utjecaj na politička središta koja o njima odlučuju. A to joj je i cilj. Tako da su njoj Srbi u Crnoj Gori i Srpska crkva instrument za ostvarenje toga cilja – aneksije Crne Gore i usuglašavanja crnogorske nacionalne i državne politike s velikodržavnim interesima Beograda. Takvoj politici stalo se na put obnovom crnogorske državnosti, 2006. godine, ulaskom u NATO, a na redu je i rješavanje krucijalnoga, crnogorskoga crkvenoga pitanja. Ono podrazumijeva da Crnogorska pravoslavna crkva, kao domicilna, nezakonito ukinuta 1918. godine, ponovo preuzme sve kompetencije na cijelom državnom teritoriju.

Hoće li put do autokefalne pravoslavne crkve u Crnoj Gori biti dug?

Crnogorska je pravoslavna crkva bila autokefalna, odnosno samostalna, sve do 1918. godine. S njom su CPCkomunicirale sve pravoslavne crkve u vaseljeni, uključujući Srpsku, Rusku i Vaseljensku patrijaršiju. Dokumentacija koja to svjedoči obilna je i nupitna. Obnovljena je kad se ukazala prva prilika, 1993. godine. Danas ima poglavara, trojicu episkopa i dvadeset svećenika i đakona. Parohije ima u Crnoj Gori, Latinskoj Americi, Italiji, Austriji i Belgiji. Ruku pomoći nam je svojevremeno dala i Bugarska crkva, koja nas je rukopoložila za episkopa 1998. godine u Sofiji. No vrlo je važno da ponovo uspostavimo liturgijsko zajedništvo sa svim pravoslavnim crkvama u svijetu. To podrazumijeva da zbog novih političkih okolnosti, nastalih raspadom Jugoslavije, Vaseljenska patrijaršija povuče Tomos izdan 1922. godine, kojim je dopušteno ujedinjenje svih pavoslavnih eparhija i crkava u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu pravoslavnu crkvu. Novim treba konstatirati da je Crna Gora obnovila državnost i da slijedi priznanje obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve kao autokefalne i tako bi to pitanje bilo riješeno.
Velika Srbija završena je priča

Nedavno ste u jednomu intervjuu ustvrdili kako je Velika Srbija završena priča. Mislite li da je zaista tako?

I mislim i vjerujem jer je okružena državama Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Kosovom i Makedonijom, članicama NATO-a, spremnima da štite svoj suverenitet i dignitet. Ne vidim kako ih jedna siromašna poluindustrijalizirana zemlja kao što je Srbija, od samo 7 milijuna stanovnika može vojno ugroziti, i protegnuti se na njihove teritorije.

Za državu kad stvara Crkvu kaže se da je to fenomen, a kad Crkva stvara državu i još potiče agresivno širenje njezina teritorija to je kao normalno. Može li tako biti?

Unutar pravoslavne vaseljene fenomen je, u stvari, svetosavlje. Jer sadržajno negira svih deset Božjih zapovijedi i Svetosavljejavno eksponira brutalno negiranje činjenica. U Crnoj Gori latinske crkve iz dukljanskoga perioda oglašava i tumači srpskima, nasrće na katoličku kulturnu baštinu, ruši katoličke oltare u dvooltarskim crkvama u Baru, negira crnogorsku crkvu, državu i naciju – sve tri činjenice koje materijalno egzistiraju. Ali se ne negira akt kralja Aleksandra iz 1920. godine kojim je potvrdio ujedinjenje eparhija i crkava, među njima i Crnogorske, u jednu Srpsku pravoslavnu crkvu. Taj stvaralački akt, utemeljen u srpskoj vojno-žandarmerijskoj sili, tumače intervencijom Neba. Inače, navika Srpske crkve da se proteže u dužini srpskoga mača drži ih do danas. Red je da se naviknu na činjenicu da se oni trebaju povući s teritorija kad se taj mač uvuče u korice. Taj ćemo fenomen gledati u Crnoj Gori, zbog čega u beogradskim medijima srpske crkvene i svjetovne vlasti na sve crnogorsko izlijevaju neviđenu količinu mržnje i bijesa.

Sve je snažnija teza kako je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije eksponent velikosrpskih i velikoruskih interesa u Crnoj Gori. Kako gledate na tu kvalifikaciju?

Ne samo da je to prisutno kao teza već Amfilohije svojim konstantnim, upornim i ustrajnim radom dokazuje kako nije samo eksponent već i vodeći zaštitnik i realizator velikosrpskih interesa u Crnoj Gori. Digao je ustanak protiv Crne Gore još 1990. godine, i danas je ustanički vođa, koji je upro sve svoje moći protiv ustavnoga poretka zemlje.

Kakve odnose ima Crnogorska pravoslavna crkva s Makedonskom, Bugarskom i Hrvatskom pravoslavnom crkvom?

Nemamo komunikaciju ni s jednom od pobrojanih crkava jer nas prilike dominantno usmjeravaju na rješavanje domaćih crkvenih poslova.
Svetac SPC-a veličao je Hitlera

Kako gledate na blokadu Srpske pravoslavne crkve kanonizacije bl. Alojzija Stepinca?

Bili smo vrlo nezadovoljni činjenicom da je Srpska pravoslavna crkva jednu od sesija između delegacija Katoličke crkve iz Hrvatske i Beogradske patrijaršije, u svezi s kanonizacijom kardinala Stepinca, organizirala u Podgorici. Ali Stepinacnismo ju mogli spriječiti u tomu. To će opterećivati odnose Srbije i Hrvatske dok je svijeta i vijeka. I kada jednoga dana uspostavite normalne odnose, Srpska crkva je tu, da to pitanje u jednom trenutku iznese na javnu scenu i napravi pomutnju. Morate se s time pomiriti.

Kako objasniti proglašenje svetcima, od strane Srpske pravoslavne crkve, nekih bizarnih osoba, primjerice Nikolaja Velimirovića?

Na to pitanje, pred sam Drugi svjetski rat, odgovorio je upravo njihov svetitelj, vladika Nikolaj Velimirović, javno uzdižući Hitlera na pijedestal njemačkoga nacionalnoga heroja riječima: "Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem vođi Adolfu Hitleru koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u 20. veku on je došao na ideju svetoga Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju... A nama je taj posao svršio sveti Sava. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi." Što očekivati ako im je vladika koji je ovo izjavio veliki svetitelj, osim da im i neki drugi imaju bizarne biografije, a pojedini čak i krvave ruke do lakata.

Katolički biskup u miru Mile Bogović u jednoj svojoj knjizi ustvrdio je za Srpsku pravoslavnu crkvu da to nije crkva, nego politička organizacija. Kako gledate na tu ocjenu?

Izražavam svoju punu suglasnost s ocjenom uvaženoga biskupa. Mislim isto kao i biskup, gospodin Bogović. Uostalom, i ovaj intervju potvrđuje zajedničke ocjene i podudarnost naših stavova.

Hoće li po prijedlogu novoga Ustava, Srpska pravoslavna crkva - Pećka patrijaršija - postati još više nacionalno-politička, umjesto religijska institucija?

Ne vidim da može biti još više nacional-politička jer je već odavno i odviše izašla iz okvira svoga poslanja. Očekujem jedino da još preciznije, nemuštim "svetosavsko-bogoslovskim rječnikom", razjasni nacionalno-političku platformu s koje djeluje.

Velimirović

Nikolaj Velimirović - veliki štovatelj Hitlera i glavni uzor srpsko-pravoslavnih vjernika

Što o Srpskoj pravoslavnoj crkvi govori agresija na Hrvatsku i BiH? Kako gledate na snažno naoružavanje Vojske Srbije, je li to baš u obrambenoj funkciji ili ima u tomu znakova prijetnje, čak i potencijalne agresije?

Srpska je crkva izvršila pripremu agresije na Hrvatsku i Bosnu tako što je, udružena sa SANU-om, srpski korpus ujedinila u mržnji prema islamu i katoličkom vjerskome iskazu, posljedično prema Hrvatima i Bošnjacima. Mržnju je raspirivala i s oltara i s katedre. Bila je zaslužila optuženičku klupu u Haagu, na žalost nije ju dobila. A što se Srbije tiče, njezini imperijalni interesi koji podrazumijevaju izlazak na Jadransko i Egejsko more vječni su, a saveznici su od prilike do prilike. Poslije Prvoga svjetskoga rata to su bile Francuska i Britanija, a danas su to neke druge sile. Nije se ustručavala da i od Hitlera traži i, pristupnim ugovorom Trojnome paktu, dobije jamstva kako će njezini interesi u Solunu, na Egejskom moru, biti zaštićeni. Tako da takva ambicija Srbije podrazumijeva dobro i ozbiljno naoružanu vojsku, ali njezinu moć ne treba precjenjivati. Premda, za svaki slučaj, prema toj konstanti okolne zemlje trebaju se uvijek ravnati.

Irinej

Srpski patrijarh Irinej u okupiranom Drnišu
Potencijalnih krvnika na Balkanu ne nedostaje

Mogu li se ponoviti tragedije kao u Srebrenici i Vukovaru?

Da se više nikada tako nešto ne bi ponovilo na ovim prostorima, potrebno je djelovati preventivno i osobnim primjerima. Ako obolimo od amnezije, takvi će se zločini ponavljati, pogotovo ako počinitelji ostanu nekažnjeni. Nijedan zločin, a kamoli masovni ne smije ostati nekažnjen i zaboravljen. Zato trebamo biti oprezni ako ne želimo ponovno suočavanje s njime u nekom sličnom obliku. Potencijalnih izvršitelja na Balkanu ne nedostaje, samo je pitanje mjesta i trenutka, pa da se krvavo kolo ponovo zaigra.

https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/32508-mitropolit-crnogorski-mihailo-srpskoj-pravoslavnoj-crkvi-trebalo-je-suditi-u-haagu.html

 

http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/43-glas-hrsvijeta/55034-povodom-govora-dejana-jovica-u-banskom-grabovcu-1-dio?fbclid=IwAR35NVZXjw3tJIfE6HXzDuMDUoKwiGiM8R-GoGGTmzKyHLNCC1lTmAu_qU4 

Prema popisu stanovnika iz 1931. g., u Kraljevini Jugoslaviji živjelo je 6.785.499 pravoslavaca i 6.085.482 katolika. Nakon 'genocida NDH nad pravoslavcima', popis stanovnika 1948. godine pokazao je da je katolika bilo 5.199.770 ili 884.712 manje nego 1931., a pravoslavaca je bilo 7.783.046 ili gotovo milijun više nego 1931.! Broju katolika trebalo bi odbiti gotovo sve stanovništvo Istre, koje je katoličko, jer 1931. god. ono nije brojeno, a 1948. jest. Je li ovo istina ili nije? Lako je provjeriti, a ako se pokaže istinitim postat će sasvim jasno da je u II. svjetskom ratu genocid počinjen nad hrvatskim, a ne nad srpskim narodom...(Prof. dr. Mihovil Biočić)

O slučaju Škalamera

http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/55046-vuciceva-sr-bia-iskoristila-hrvatsku-parlamentarnu-stranku-za-svoje-ciljeve

Međunarodni incident – tako se mora nazvati "slučaj Škalamera" nakon što se ispostavilo da je Dobrivoje Arsić prije podnošenja kaznene prijave protiv nevinoga Matka Škalamere bio na konzultaciji kod srbijanskog konzula u Rijeci, inače bivšeg direktora srbijanske obavještajne službe – "Bezbedosno-informativne agencije" (BIA)....

https://narod.hr/kultura/20-kolovoza-istina-o-holokaustu-u-srbiji-1-antisemitizam-i-mrznja-prema-zidovima-u-srbiji-do-i-svjetskog-rata

Što je o Srbima, lažima i patriotizmu rekao ‘otac nacije’ Dobrica Ćosić?

„Ropstvo, to je: smrtonosne su istine. Zato se i viču i šapuću laži. Svima i svakome. Laže okupator, lažu izdajnici, lažu i borci za slobodu. Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo da nas ne bude strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo radi slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom, i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima – to je apokalipsa laži.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 135.).

https://narod.hr/kultura/22-kolovoza-1941-istina-o-holokaustu-u-srbiji-3-skrivanje-mracne-antisemitske-proslosti-srbije-i-lazi-o-hrvatskom-antisemitizmu

Donosimo pismo koje je Philip J. Cohen, američki publicist židovskih korijena i bivši savjetnik UN-a u BiH, 27. veljače 1992. uputio rabinu Abrahamu Cooperu iz centra Simon Wiesnthal. U pismu Cohen uspješno raskrinkava velikosrpsku propagandu koja je početkom devedesetih Hrvatsku optuživala za fašizam i antisemitizam. Cohen ističe da je antisemitizam duboko ukorijenjen u povijest Srbije, piše hkv.hr....    https://www.hkv.hr/vijesti/dokumenti/31347-p-j-cohen-srbija-ima-povijest-duboko-ukorijenjenog-antisemitizma.html


Zašto se Savka 1971. usudila reći da je Srb mjesto velikosrpstva, a danas to političari ne čine?
Petar Horvatić, 29. srpnja 2017. 

Godine 1990. pred sam „dan ustanka“ održan je u Srbu veliki svesrpski miting s izrazito velikosrpskim nabojem i podrškom Slobodanu Miloševiću, te otvorenim prijetnjama Franji Tuđmanu, Hrvatima i tek stvorenoj mladoj hrvatskoj državi i demokraciji. Na mitingu je bilo oko 150.000 Srba sa svih strana, među njima i Vojislav Šešelj, a neke od parola bile su: „Živio Milošešvić“, „Ovo je Srbija“, „Ne bojmo se ustaša“, „Zaklat ćemo Tuđmana“.
Na tom skupu, prepunom prijetećih poziva i prizivanja krvi, postalo je očigledno da Srbi neće dozvoliti nikakvo stvaranje hrvatske države. Bila je to, na određeni način, ublažena verzija ustanka iz 1941. o kome se sve zna. Od srpnja 1941. Hrvati više nisu živjeli na području Srba, Lapca, Petrovca, Drvara, Grahova i dr., već samo i isključivo Srbi. Ustanici, zanimljivo, nisu ubili nijednog Srbina, ali su ubili stotine Hrvata i protjerali tisuće Hrvata bez prava na povratak u svoje kuće i na svoju djedovinu.
Nakon skupa u Srbu 1990. vrlo brzo su na hrvatskim cestama osvanuli naoružani Srbi na barikadama, a uskoro su počela i ubijanja ljudi. Naravno, selektivno kao i 1941. – ubijani su isključivo i samo Hrvati, a Srbi ne. “Ustanička” područja, sada južnije od Srba, na trokutu Knin-Obrovac-Gračac ostala su bez Hrvata po istom obrascu kao i malo sjevernija 1941. godine. Ubijanja, progoni, palež, jauk hrvatskih žena i djece.
I I. i II. srpski ustanak u Hrvatskoj počeo je, može se reći, u – Srbu. Koj je na taj način (p)ostao simboličko mjesto preživljavanja velikosrpske ideje u kontiniutetu događanja do danas. Pa zar nisu i prošle godine djeca iz Bobote pjevala u Srbu “Moj će tata sekiricom da udara po krvnikovoj glavi”. Djeca naravno ne znaju ništa, ali roditelji i djedovi znaju da se to pjeva upravo na mjestu gdje se to i događalo u ova dva rata. No, ne po krvnikovoj glavi, nego po dječjoj. Kao što svjedoče ostaci desetero hrvatske djece od 3-9 godina ubijene od “ustanika” i bačene u Dabinu Jamu .
No, manji broj ljudi zna da se između 1941. i 1990. zbilo u Srbu još jedno veliko okupljanje i to u trenucima kada je hrvatski narod pokušao bar malo podići glavu nakon godina mučilišta totalitarističke Jugoslavije gdje je živio, kastriran i desetkovan, uglavnom bez ikakvih narodnih i političkih prava. Dobro služeći kao bankomat Beogradu i Titovoj partiji.
Bilo je to u vrijeme Hrvatskog proljeća, ponovno 27. srpnja, ali godine 1971. Srb ponovno postaje stožerno mjesto okupljanja Srba u protivljenju Zagrebu.
Na tom skupu je bila i hrvatska partijska delegacija na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar. Zgranuta onime što je doživjela i vidjela tada, usred komunističke Jugoslavije gdje su Hrvati bili obespravljen narod sveden na razinu etničkog vegetiranja, ona događanja otvoreno opisuje u knjizi „Sedamdeset i prva ’71: hrvatski snovi i stvarnost“, poglavlje ‘Miting u Srbu’:
„Jedan od izraza raspoloženja te skupine bio je miting u Srbu, na dan koji se slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske, 27. srpnja 1971. Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu…
Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti!
Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas! S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu – na dohvat ruke. Mi – za koje se tvrdilo da želimo ponovno „klati“ Srbe u Hrvatskoj!
Organizatorima je cilj bio organizirano prikazati i dokazati da je tu „srpska Hrvatska“, svojevrsna demonstracija sile i prijetnje, uz jasnu poruku “Budite mirni, velikosrpstvo je tu, iza vas!
Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. – ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti?
Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu! Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje.“
HDZ je ‘uskrsnuo’ proslavu u Srbu prije 7-8 godina iz vlastitih oportunističkih i sitnostranačkih razloga. Još odzvanjaju riječi izrečene 2009. potpredsjednika HDZ-ove vlade iz redova SDSS-a Slobodana Uzelca “Ako vlada Jadranke Kosor do kraja godine ne sagradi novi spomenik partizanima u Srbu, SDSS će napustiti Vladu!”.
I HDZ učini tako.
Samo problem je što u Srbu nije podignut spomenik partizanima ili borbi protiv fašizma, nacizma i čega god, već je to ponajprije spomenik koji veliča ubijanje Hrvata i nevinih ljudi koje se dogodilo na taj dan. Jer kao što smo rekli nisu ubijani tada ni nacisti, ni fašisti, ni Srbi, već isključivo i samo – Hrvati.

Izvor: narod.hr


Svjedočenje agenta KOS-a o ‘Oluji’ koje trebaju pročitati svi Hrvati, ali i Srbi
Željko Dogan, kolovoz 8, 2019 maxportal

Na suđenju u Haagu Slobodan Milošević ponašao se domaćinski pa čak i bahato, ponižavajući svjedoke i obraćajući im se s visoka. Sve dok se u sudnici nije pojavio Slobodan Lazarević.

Znajući tko je stao na mjesto za svjedoke Milošević se iza neprobojnog stakla prvi put ozbiljno uznemirio, izgubio kontrolu i, na čuđenje svih, otvoreno mu zaprijetio: ”Tvoja žena se zove Zorica. Budeš li se petljao sa mnom, ja ću se pozabaviti s tvojom obitelji. Ti znaš da ima još ljudi u regiji koji su meni odani.”
Bila je to očito smrtonosna prijetnja Lazareviću da pazi što priča i morbidno podsjećanje na ono što se dogodilo Zoranu Đinđiću. No, nakon što je 4 godine svakodnevno gledao užasne zločine i posljedice Miloševićeve politike na okupiranom dijelu Hrvatske, Lazarević se nije pokolebao.
Prvi put je na suđenju Milošević izgledao toliko ponižen i utučen snagom nepobitnih dokaza i količinom informacija iznutra da nakon Lazarevićeva svjedočenja nije izlazio iz svoje zatvorske sobe tjedan dana, žaleći se na iscrpljenost.
Tko je Slobodan Lazarević i što je to njegovom svjedočenju pred Haaškim tribunalom za bivšu Jugoslaviju na suđenju Miloševiću i u obrani generala Gotovine dalo toliku važnost i težinu?
Radi se o potpukovniku kontraobavještajne službe JNA koji je za cijelo vrijeme trajanja tzv. Republike Srpske Krajine (RSK) radio kao visoki oficir za vezu jugoslavenske vojno obavještane službe i bio predstavnik vojne i političke vlasti ‘Krajine’ na međunarodnim mirovnim pregovorima s Hrvatskom.
U prosincu 1991. odlazi na okupirano područje Hrvatske gdje kao kao pripadnik 8. Operacijske grupe JNA kojoj je zapovjednik bio Mile Mrkšić, radi u 21.korpusu tzv. vojske RSK kao oficir za vezu s raznim međunarodnim organizacijama na terenu poput UNPROFOR-a, Međunarodnog crvenog križa, ECMM i stranim novinarima.
Takva pozicija, bliski odnosi i svakodnevni službeni kontakti s vodećim ličnostima iz vrha vojno-obavještajnog aparata JNA, Srbije, ‘Krajine’ i tzv. Republike Srpske (RS) u BiH, omogućili su mu da bude izravni sudionik i svjedok najvažnijh događaja iz tog vremena. Posebice dobro informiran o svemu što se događalo na okupiranom dijelu Hrvatske od početka velikosrpske agresije do nestanka ‘Krajine’ u Oluji.
Tzv. Krajina – leglo zločina
Pravni stručnjaci i svjetski mediji bili su jedinstveni u ocjeni da je nakon uhićenja i privođenja pred Haaški sud Slobodana Miloševića, svjedočenje Slobodana Lazarevića pred tim sudom bilo najznačajniji momenat za međunarodnu pravdu. Da se doista radi o itekako važnom svjedoku potvrdilo je i pisanje BBC Newsa (20.02. 2003.) u kojem se ističe kako je Lazarević pružio ‘najokrivljuće svjedočenje koje je Haaški sud ikada čuo’, a po priznanju (Hrvatskoj nesklonog) londonskog ‘The Economista’ on je bio ‘real insider’- upućeni član zatvorenog kruga koji je točno znao kako je zamršeni srpski zapovjedni lanac od Beograda na dolje za vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH funkcionirao.
Na suđenju Miloševiću u Haagu Lazarević je na sažet i pregledan način razotkrio kako je tzv. Krajina, čvrsto kontrolirana i dirigirana iz Beograda, bila područje zločina, kriminala i pljačke kojoj je jedina svrha bila nasiljem proširiti granice Velike Srbije. Iz njegovog svjedočenja potkrijepljenog vjerodostojnim dokumentima, fotografijama i dokazima kristalno jasno se uočio kriminalni karakter te terorističke paradržave koju su velikosrbi iz Beograda stvorili, nadgledali i čvrsto kontrolirali u svim njenim segmentima.
Na upit suca Maya da objasni odnos i razlike između JNA, vojske RSK i vojske RS u BiH Lazarević je odgovorio da se tu ne može govoriti o tri različite vojske nego jednoj i samo jednoj vojsci – JNA ili srpskoj vojsci.
Dalje je pojasnio da su imena kao vojska RSK ili vojska RS u BiH potpuno nevažni pojmovi u stvarnom smislu jer je sve oružje, oprema, oficirski kadar i financije dolazili iz Beograda, odnosno Srbije. Vojska RSK i RS vršile su zajedničkim snagama vojne operacije na području Hrvatske i BiH.
Lazarević je za primjer naveo opsadu Bihaća koji su istovremeno napadala dva korpusa vojske RS i tri korpusa vojske RSK. Sve vojne akcije tzv. vojski RSK i RS planirao je i koordinirao Generalštab JNA u Beogradu. Zapovjedni lanac te odnose i strukturu Lazarević je objasnio ovako: Zapovjednik Generalštaba JNA u Beogradu bio je general Momčilo Perišić, a onda se zapovjedništvo KOS-a granalo u dvije grane. Na lijevoj je bila unutarnja sigurnost ili sjeverni sektor s pukovnicima Petrom Surlom i Mladenom Karanom.
Na desnoj, vanjska sigurnost KOS-a kojoj je na čelu bio pukovnik Nikola Zimonja. Idući prema dolje bilo je vojno zapovjedništvo u Kninu s generalom Čeleketkićem i Milom Mrkšićem izravno povezanim s 21-im korpusom RSK predvođen puk. Čedom Bulatom, kojem je oficir za vezu bio on (Slobodan Lazarević).
Mile Mrkšić: ‘Pobij ta govna!’
Pukovnik Bulat je svako jutro nakon sastanka s svojim osobljem morao slati izvješće izravno u Generalštab JNA u Beograd generalu Momčilu Perišiću i prije poduzimanja bilo kakvih vojnih akcija morao se konzultirati s njime i čekati njegovo odobrenje (str. 12321.).
Na pitanje suca Maya da mu opiše tko je bio Mile Mrkšić, Lazarević je rekao da je on bio zapovjednik 8. Operacijske grupe JNA koji je kasnije, 1995., postao zapovjednik vojske RSK. Prisjećajući se razgovora s Mrkšićem u vezi vukovarske bolnice Lazarević je posvjedočio da mu je Mrkšić priznao kako je on zapovjedio Šljivančaninu da pobije ranjenike i bolesnike riječima: ”Pobij ta govna!” (str. 12318.)
Onda je sudac May zamolio Lazarevića da objasni zapovjedni lanac i strukturu Službe državne bezbjednosti Srbije (SDBS). On je to ovako opisao: Na čelu SDBS u Beogradu bio je Jovica Stanišić, a njegovi izravni pomoćnici bili su Frenki Simatović, pukovnik Ulemek (Legija) i pukovnik Božović, koji su naizmjenice radili u zapovjednom stožeru na okupiranom dijelu Hrvatske, na Petrovoj gori.
Ispod njih je bio Tošo Pajić, šef policije tzv. RSK koji je bio na izravnoj telefonskoj vezi sa Stanišićem u Beogradu kojeg je uvjek oslovljavao s ‘tata’, a Miloševića s ‘gazda’. Na izravnoj vezi s Beogradom bio je i Miloš Pajić, ministar unutarnjih poslova’RSK’. U zapovjednom stožeru MUP-a Srbije, ‘Pauk’, na Petrovoj Gori, 21. Korpus predstavljao je gen. major Mile Novaković, a Arkanove tigrove puk. Pejović i kap. Šarac. I svi su oni isto tako bili izravno povezani s Jovicom Stanišićem u Beogradu (str. 12363)
Upitan kako se Vanceov plan o totalnoj demilitarizaciji i demobilizaciji svih jedinica ‘vojske RSK’ odrazio na stanje u ‘Krajini’ Lazarević je odgovorio da taj plan nije imao nikakvog efekta budući da nije stavio nikakvo ograničenje na veličinu policijskih snaga. Vojska RSK je preko noći zamjenila sivomaslinaste vojne odore s onim policijskim, plave boje i u roku od 10 sati sva vojna vozila prebojala u plavo, tako da se u stvari ništa nije promjenilo. Osim boje odora, boje vozila i dobijanja iskaznica policije RSK. ”Svi smo mi i dalje bili pripadnici jedinica JNA i KOS-a i podložni njihovom lancu zapovjedanja”.
Po mišljenje u Beograd
Na pitanje suca Maya koliki je bio približan broj oficira JNA na službi u vojsci ‘Krajine’ Lazarević je odgovorio: ”Punih sto posto” .
Objasnio je da su svi oficiri vojske ‘Krajine’ bili u stvari aktivne starješine JNA koji su se smjenjivali svakih 6 mjeseci jer su uglavnom stanovali u Beogradu, Nišu, Kruševu, Dragojlovu i dalje dolje na jugu Srbije. Za službu u vojsci ‘Krajine’ dobivali su ekstra plaću, a onima koji su bili voljni ostajali duže od 6 mjeseci bili su zagarantirani ključevi od stana po povratku u Beograd ili bilo od kud da su došli (str. 12340.).
Na pitanje da li je Hrvatska na neki drugi način osim vojnom akcijom mogla vratiti natrag svoja područja, Lazarević, koji je četiri puta kao predstavnik ‘krajinskih vlasti’ sudjelovao na u međunarodnim mirovnim pregovorima s hrvatskom delegacijom u Austriji, Švicarskoj i Norveškoj, odgovorio je da to nije bilo moguće. Objasnio je kako se uoči svih mirovnih pregovora išlo u Beograd po mišljenje. Tu bi dobili novac, (on čak i lažnu putovnicu u kojoj je pisalo da je rođen u Kninu, umjesto u Beogradu) i striktne instrukcije koje su uvijek bile – ‘ne pristajte ni na što”.
Toliko o tvrdnjama srbijanskog pravnog tima pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu da ‘Srbija nije nadzirala, usmjeravala ni upravljala paravojnim jedinicama koje su činile teške zločine’!?
U svijetlu tog procesa i srbijanske protutužbe’za genocid hrvatske vojske nad Srbima u Oluji’, svjedočenje Slobodana Lazarevića, potpukovnika kontraobasvještajne službe JNA koji je sve vrijeme proveo na službi u tzv. Krajini, izuzetno je važno za Hrvatsku. Za razliku od Josipovića, Milanovića, Jovića, Puhovskih i sličnih koji nisu izravno sudjelovali u ratu već su sve ratne događaje promatrali nezainteresirano i izdaleka.
U usporedbi s njihovim salonskim rekla-kazala izjavama koje srbijanski pravni tim navodi kao argumente za svoju protutužbu, svjedočenje Slobodana Lazarevića, koji je bio izravni sudionik i vjerodostojan svjedok svega što se događalo na okupiranom području Hrvatske, prava je pravna bomba.
Da bi do kraja razobličio lukavo izokretanje istine u ‘srpsku istinu’ srbijanskog pravnog tima u Haagu, sve što bi hrvatski pravni tim možda trebao učiniti je sucima dati na uvid transkript Lazarevićeva svjedočenja i prikazati srpski dokumentarni film ‘Jedinica’.
Opovrgnuta optužnica
Naime, Lazarević je pred Haaškim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, u više navrata vrlo efektno opovrgnuo montiranu optužnicu tužiteljstva tog suda i njihovog glavnog suradnika Save Štrpca da su Tuđman i hrvatska vojska u Oluji ‘protjerali 250 tisuća Srba iz Krajine’. U sučeljavanju s ‘predsjednikom RSK’ Milanom Martićem, Lazarević je nepobitno dokazao upravo suprotno. To jest da je egzodus uvježbavao i zapovijed za iseljavanje stanovništva, na mig iz Beograda, izdao sam Martić. A tekst te zapovijedi njegovog ‘Vrhovnog savjeta za obranu’ bio je objavljen u vodećem beogradskom listu Politika.
Činjenica da je braniteljski tim na suđenju hrvatskim generalima, Gotovini i Markaču, odlučio za prvog svjedoka obrane uzeti upravo Slobodana Lazarevića jasno ukazuje o koliko se dragocjenom svjedoku radi. Interesantno, čim se on pojavio kao svjedok obrane u postupku protiv generala Gotovine, Haaški sud je nestao s radara zanimanja svjetskih medija. Srpski i vodeći mediji ‘međunarodne zajednice’ o svjedočenju Slobodana Lazarevića u procesu protiv hrvatskih generala šutili su kao zaliveni kako ne bi pokazali istinu o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i potpunom kolapsu politički motivirane optužnice protiv generala Gotovine.
Ali ova zavjera šutnje nije mogla sakriti da je Lazarević pred Haaškim sudom (2. 6. 2009.) do u detalje dokazao da je istina upravo suprotno od onog što su ‘haaški’ tužitelji u optužnici protiv hrvatskih generala tvrdili. I izjavio da ako ikog treba optužiti za iseljenje hrvatski Srba onda je to jedino bivše vodstvo tzv. Krajine i tadašnja vlast u Beogradu.
Kao razlog naveo je da su ‘krajinske vlasti’ uoči Oluje namjerno i smišljeno među civilnim stanovništvom širili strah od dolaska ustaša, koji je planski pokrenut iz Beograda:
”Vlasti RSK željeli su da se civili boje Hrvata i poticali su ih da odu. Za širenje straha i panike bilo je zaduženo ministarstvo informisanja u Kninu a po naredbi krajinskih vlasti provodili su ga čak i svećenici pravoslavne crkve”.
Pripreme za zbijeg počele su širenjem glasina da su Tuđman i Milošević već sve dogovorili, a neki ljudi su dobili zadatak širiti glasine među vojnicima i civilima da će ”ustaše da kolju decu”.
Svi civili bili naoružani
Na upit Gotovinina branitelja zašto su se s vojskom povlačili i civili Lazarević je odgovorio: ”U Krajini nije bilo muškaraca civila jer su svi bili naoružani. Nitko od nas nije mogao reći da nismo učinili nešto što je bio prekršaj zakona Republike Hrvatske. Prema tome svi smo imali razloga otići iz Hrvatske. Ljudi su otišli iz straha bojeći se osvete za zločine nad Hrvatima.”
Oni koji su se opirali iseljenju bili su prisiljeni to učiniti pod prijetnjom oružja ‘krajinske vojske i policije’.
Bilo bi dakle vrlo interesantno saznati tko je i na čiji nagovor naknadno, za vrijeme Račanove vlade, iz hrvatske tužbe izbacio upravo taj ključni navod kojim se za organizirano i prisilno etničko čišćenje hrvatskih Srba s prostora tzv. Krajine teretila Srbija. Kako bi se, u Mesićevom uredu nevješto friziranim transkriptom, otvorio prostor ‘haškim’ tužiteljima i Savi Štrpcu da na temelju tog ‘dokaza’ osude Tuđmana i stigmatiziraju hrvatsku državu.
Lazarević je dalje pred sudom potvrdio da je dva dana prije Oluje od jednog europskog promatrača (Berta Jensena, iz Danske) dobio detaljan plan i vrijeme početka napada hrvatske vojske, no vlast u Beogradu oglušila se na njegova upozorenja jer je već imala svoj scenarij masovnog iseljenja hrvatskih Srba i njihovog naseljavanja u BiH i Kosovo.
Prema Lazarevićevim riječima, vodstvo u Beogradu masovnim egzodusom lokalnih hrvatskih Srba ”željelo je steći jeftine političke poene”.
Taj lukavo pripremljeni zbijeg trebao je u očima svijeta prikazati Srbe kao žrtve i amnestirati Srbiju pred međunarodnom javnošću od četverogodišnjeg genocidnog ubijanja, razaranja i etničkog čišćenja Hrvata na okupiranim teritorijama.
Da je sve unaprijed isplanirano u Beogradu Lazarević je rekao da je shvatio nakon što je nazočio u Kninu razgovoru svog nadređenog, zapovjednika 21-og korpusa, Čedomira Bulata, s generalom Perišićem u Beogradu.
”Mi smo opkoljeni, sami, što da radimo” vikao je Bulat. ”Izdržite” uslijedio je odgovor i prekid veze. ”Bilo je bolno i očigledno da nas je Beograd izdao i napustio. Da smo sami”. Nakon telefonskih poziva najvišim vojnim, sigurnosnim i političkim dužnosnicima u Beogradu ”svi smo znali da smo žrtvovani” kazao je Lazarević.
”Odjednom su se ponašali kao potpuni stranci. Ponavljali su jednu te istu riječ- izdržite. Svi smo znali da je riječ o bitci koju ne možemo dobiti i da nema drugog izbora nego predati se”. Iako okruženi sa svih strana nisu imali nikakvu šansu, Milošević je naredio da izvrše kontranapad i tako možda izginu svi do jednoga. Po Lazarevićevim riječima, Miloševićeva ideja je bila je da zbog njihove ‘izdržljivosti’ i žrtve u borbi do kraja, hrvatska vojska od Topuskog napravi krajinsku Srebrenicu kako bi Beograd svijetu mogaoporučiti – ”Nitko ovdje nije cvijeće. Svi smo mi isti.” No, plan nije uspio.
Lazarević je dalje opisao kako im je, nakon predaje u Topuskom, Hrvatska vojska dopustila povlačenje preko cijele Slavonije do Šida u Srbiji, odakle su ih Srpske vlasti, blokirajući sve izlaze s autoputa proslijedile ravno na Kosovo.
Kazna za predaju
Pripovjedajući o mukama koje su nakon egzodusa prošli mnogi hrvatski Srbi u Arkanovom centru za obuku u Erdutu ”kao kaznu što su se predali”, rekao je: ‘To je ličilo na koncentracijski logor, nije bilo slobode kretanja, okolo je bila bodljikava žica i naoružani stražari. Ljudi su bili tjerani da s jednog kraja logora na drugi nose kamenje svoje težine i nisu smjeli da ga ispuste. Bili su vezani za bandere u dvorištu i svatko tko prođe pored njih mogao ih je udariti”.
Tako maltretirani i ponižavani ”trenirani su za nastavak rata protiv Hrvata”, a svakog koji je pokušao pobjeći arkanovci bi upucali u leđa.
Čovjek osjeti mučninu u trbuhu čitajući detaljne opise S. Lazarevića o podmetanjima, mučenjima i hladnokrvnim likvidacijama preostalog hrvatskog življa na okupiranom području, ali i karakternih Srba koji su pokazivali bilo kakvu samilost prema tim bespomoćnim ljudima ili prigovorili takvom ponašanju.
Budući da se ‘krajina’ temeljila na uvjerenju da Srbi ne mogu živjeti s Hrvatima, sustavno su ubijani i protjerivani preostali Hrvati. Tko god od hrvatskih Srba nije tako mislio ili se nije slagao s time bio je prebijan ili likvidiran. Lazarević je kao primjer naveo gradonačelnika Vrginmosta Dmitra Obradovića, kojeg je likvidirala tzv. antiteroristička jedinica jer se zalagao za pregovore i protivio likvidaciji Hrvata.
Takve antiterorističke jedinice koje su se sastojale od 40-45 mladih ljudi s teškim kriminalnim dosjeom imali su svi korpusi ‘vojske RSK’, a izvršavali su prljave zadatke koje drugi ‘obrazovani oficiri i vojnici ne bi izvršavali’. Tu se radilo o izazivanju nemira, izgreda i ubijanju iz čista mira Hrvata i muslimana pa čak i nepodobnih Srba.
Zapovjednik takve ‘antiterorističke’ jedinice pri 21. korpusu bio je Siniša Martić zvan Paraga. Sve takve jedinice oformio je Pero Ajdanović, zadužen za ‘unutrašnju sigurnost’ (!?). Kasnije, kada se Ajdanović vratio u Beograd, naslijedio ga je također pukovnik kontraobavještajne službe JNA, Mladen Karan.
Za bolje razumijevanje izvrnute istine koju trenutno demonstrira srbijanski pravni tim u Haagu, vrlo je indikativan dijalog (str. 12325.) kojeg je vodio sudac May s Slobodanom Lazarevićem o načinu na koji je likvidiran gosp. Obradović i kako je objašnjena njegova smrt u javnosti. Lazarević je rekao da je Obradović ubijen iz zasjede samo stotinjak metara daleko od zapovjedništva 21. Korpusa u kojem je on radio.
Istragu o njegovom ubojstvu vodili su 21. Korpus, lokalna policija i policija UN-a. Istražitelji 21. korpusa, među kojima je bio i Lazarević, pronašli su da su Obradovića ubili pripadnici antiterorističke jedinice vojske ‘Krajine’ i čak se nakon toga hvalili kako su time izvršili ‘patriotsko djelo’ jer je Obradović bio poznat po tome što se zalagao za miran suživot s Hrvatima. Službeno priopćenje za javnost je bilo da su se hrvatski teroristi po noći uspjeli prebaciti preko granice na Kupi, doći u blizinu Topuskog i ubiti gradonačelnika Obradovića.
Budući da je bio oficir za vezu 21. Korpusa s međunarodnim organizacijama, Lazarević kaže kako je zbog ubojstva gradonačelnika Obradovića ‘od strane hrvatskih terorista’ uručio protestno pismo generalu UN-a Musi Bamayi iako je znao da je sadržaj pisma potpuno lažan.
Bezakonje
Zaslijepljenost velikosrpskom idejom i mržnjom, zločin i kriminal doveli su nasilje u ‘Krajini’ do nezamislive razine. Okupirana područja bila su pustošena gangsterskim klanovima ratnih kriminalaca. Vladalo je bezakonje. Nitko nije bio siguran i nitko nije mogao zaštiti nikoga. ”Svaki se problem i poravnanje starih računa rješavalo oružjem u međusobnim obračunima”, posvjedočio je Lazarević.
Čitajući nevjerojatno uzbudljivo Lazarevićevo svjedočenja (svakako pronađite i pročitajte na internetskim stranicama Haaškog suda za bivšu Jugoslaviju) o stanju masovne patnje, industrije smrti, pljačke, kriminala i obezvređivanja ljudskosti u najprimitivnijoj formi, sam od sebe nameće se zaključak da je Hrvatska vojska morala intervenirati onako kako je intervenirala i da je jedino vojno-redarstvenom akcijom mogla riješiti ovu nezamislivu tragediju i sramotu u samom srcu Hrvatske.
Vrijeme je da vodeći hrvatski mediji preuzmu moralnu odgovornost i objavom Lazarevićevih svjedočenja na sudu u Haagu daju nepristranu i jasnu sliku karaktera tzv. RSK, Miloševića, Martića, Štrpca i ostalih krajinskih vođa prikazujući ih onakvim kakvi zapravo jesu.
Lazarevićevo svjedočenje u Haagu trebali si pročitati svi Hrvati, a poglavito oni koji se bave politikom.
Trebali bi ga pročitati svi Srbi, a poglavito Milorad Pupovac ( ako on već nije izgubljen slučaj?) i pokazati zrnce razuma i elmentarnog ljudskog i političkog poštenja i ne obilježavati Oluju s Aleksandrom Vučićem i uz slogan “Zločin koji traje”, nego proslaviti Oluju kao završnu operaciju Hrvatske vojske i policije kojim je oslobođena Hrvatska, a i time i svi njeni građani.
Željko Dogan /hkv/foto: Icty


Sonja Biserko šokirala Srbiju: “Cela srpska istorija jedna je velika laž!”
29/07/2015
 
Bez istine nema pomirenja – Srbima je svaka nezavisna hrvatska država ustaška država
Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije, izjavila je za časopis „Vijenac“, koji izdaje Matica Hrvatska, da je “cela srpska istorija „jedna velika laž“.” javljaju srbijanski mediji.

– Srbija nema pravog pristupa dijelu povijesti koji se odnosi na Otomansku imperiju. Iz nepoznavanja činjenica stvoren je mit o Kosovu, o srpskom herojstvu i nebeskom carstvu.
“Cela srpska istorija jedna je velika laž” – bez pardona je rekla Sonja Biserko u opsežnom intervjuu za časopis Vijenac koji u nastavku donosimo. Ona je još jednom ponovila da su se Srbi spremali za rat protiv Hrvata još od Titove smrti.
– Inače, Pravni fakultet u Beogradu bio je jedan od stupova velikosrpskog projekta, tu su definirani svi Miloševićevi politički poduhvati, odatle se počelo govoriti o pravu Srba na pobunu, negirale su se postojeće jugoslovenske republike, njihovi argumenti korišteni su u tekstovima objavljivanima u „Književnoj reči“ i brojnim publikacijama, novinama i knjigama.
I Memorandum SANU-a jedan je od tih dokumenata. Svi su oni tvrdili da treba reorganizirati Jugoslaviju, s tim da bi Srbi uzeli i zaokružili svoju etničku teritoriju – naglasila je Sonja Biserko.
Ona se osvrnula i na govor ministra Aleksandra Vulina u Jadovnu označivši ga kao „Vučićev megafon“.
– Može li Srbija očekivati normalizaciju odnosa s Hrvatskom ako Gotovinu proglašava ustašom, Stepinca ustaškim vikarom i svaku hrvatsku državu NDH-om?
“To znači da je svaki Hrvat ustaša” – zaključila je Sonja Biserko, prenose srbijanski mediji , a u nastavku donosimo cijeli Intervju koji je dala za Vijenac:
Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije, do raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije u svrhu stvaranja Velike Srbije radila je u jugoslavenskom Ministarstvo inozemnih poslova. Danas se bavi istraživanjem uzroka raspada Jugoslavije, ljudskim pravima, srpskom političkom poviješću i stanjem srbijanskog društva. Bio je to povod ovom razgovoru. Razgovarao Andrija Tunjić/Vijenac
Gospođo Biserko, pomalo me strah da bi vam se što moglo dogoditi nakon ovoga razgovora za Vijenac. Je li vas strah?
Nije. Ja sam uvijek otvoreno iznosila svoje stavove.
Vrijedi li žrtvovati život za istinu?
Istina je nužna da bi čovjek živio u pristojnom okruženju, normalan čovjek teži istini.
Zato se bavite ljudskim pravima?
Dok sam radila u Saveznom sekretarijatu za inozemne poslove, bila sam u mogućnosti sagledati jugoslavensku krizu iz drugog ugla. Zato sam izišla iz te državne institucije i nastavila djelovati u Helsinškom odboru Srbije, smatrala sam da je nužno govoriti javno o svemu što znam kako bi se ogolila kriza i saznala istina. I zato što su ljudima bila ugrožena ili osporena temeljna ljudska prava.
Jeste li pretpostavljali koliko je sve opterećeno prošlošću?
U početku toga nisam bila svjesna, to sam otkrivala poslije. Zato nisam reagirala emotivno kao većina ljudi, nego sam željela saznati što više o srpskoj historiji kako bih mogla sa sigurnošću govoriti o uzrocima raspada Jugoslavije. Od samog početka fokusirala sam se na sve što se događalo posljednjih desetljeća, a najviše na srpsku elitu; kulturnu, intelektualnu i vojnu. Bez tog uvida ne bih bila sigurna u tvrdnje koje su potvrdile moje sumnje i moja saznanja.
I tko je sve kriv za ratni raspad Jugoslavije?
U tom raspadu sudjelovale su sve srpske elite. Za planiranje i pripremu rata, kao i za Titovo nasljeđe, najodgovornija je kulturna elita oko Dobrice Ćosića. Kroz kulturne institucije putem knjiga, raznih publikacija, predavanja, kroz formalne i neformalne aktivnosti, elita oko Ćosića široko se angažirala u svim segmentima društva na rušenju Jugoslavije. Uz Srbiju i savezna vlast snosi povijesnu odgovornost jer nije bila intelektualno ni moralno dorasla izazovu vremena, niti je imala hrabrosti suprotstaviti se velikosrpskoj politici.
Vi ste svojedobno izjavili da su Srbi rat protiv Hrvata pripremali od smrti Josipa Broza Tita. Postoje li dokazi za vaše tvrdnje?
Te dokaze ne vidi samo onaj tko neće! Krug oko Ćosića stalno je tvrdio da su komunističke granice umjetne i da Srbija mora novom granicom zaokružiti etnička srpska područja. Pravni anali su o tome objavili raspravu. Inače je beogradski Pravni fakultet bio jedan od stupova velikosrpskoga projekta, tu su definirani svi Miloševićevi politički pothvati, odatle se počelo govoriti o pravu Srba na pobunu, negiralo postojeće jugoslavenske republike, njihovi argumenti korišteni su u tekstovima objavljivanima u Književnoj reči i brojnim publikacijama, novinama i knjigama. I Memorandum SANU-a jedan je od tih dokumenata. Svi su oni tvrdili da treba reorganizirati Jugoslaviju, s tim da bi Srbi uzeli i zaokružili svoj etnički teritorij.
Nije im bila dovoljna Jugoslavija kao proširena Srbija?!
Srpska elita bila je svjesna da od 1974. svi jugoslavenski narodi žele više samostalnosti, više samouprave, što njoj nije odgovaralo. Zato potežu pitanje Kosova. Došavši do zaključka da nikada neće moći ovladati albanskom većinom, imaju ideju o podjeli Kosova i amputaciji sjevernog dijela. Tobožnja borba i zalaganje za Kosovo zapravo im je bio instrument za teritorijalne zahtjeve u BiH i Hrvatskoj.
Možete li reći kada je to točno počelo?
Počelo je još za Titova života, a dinamiziralo se poslije njegove smrti otvaranjem srpskog pitanja na Kosovu. Time se počelo ne da bi se to pitanje riješilo, nego da bi se mobilizirali svi Srbi u Jugoslaviji. Računalo se na utjecaj kosovskog mita u homogenizaciji Srba.
Taj mit je duboko ugrađen u postojanje srpske države?
Apsolutno. Bio je zanemaren za postojanja Jugoslavije jer se smatralo da Jugoslavija okuplja sve Srbe i sve dok je Jugoslavija bila centralistička federacija, to je zadovoljavalo srpsku elitu. U trenutku kada se postavilo pitanje novoga sporazuma o jugoslavenskoj federaciji počinje srpski otpor politici koja je bila u interesu svih republika.
To je počelo ranih 1960-ih godina javnom prepiskom u Borbi Dušan Pirjavc – Dobrica Ćosić, a osobito s padom Aleksandra Rankovića 1966?
Prepiska Pirjavc – Ćosić bila je uvod, prva naznaka i provjeravanje stanja duha u ostalim republikama, i veoma važan signal za sve što je slijedilo.
Već tada Srbija odustaje od moderne države?
Točno. Kada je Srbija na Berlinskom kongresu uspostavljena, iako zaostala, ruralna sredina, počela se modernizirati. Imala je ustave koji su bili liberalni, koje doduše nije provodila, slala je mlade ljude na školovanje po Europi, ali je od tada pa sve do danas i svoju političku kulturu sagledavala kroz centralističku državu. Centralističku koncepciju zastupaju sve srpske političke elite, koje su dovele do raspada Jugoslavije i bile u pozadini svih sukoba u prošlom stoljeću. Nakon Titove smrti opet su oživjele jer su smatrale da Srbija, kao najveća i najjača, ima i najviše prava.
Tomu je pripomogla i JNA?
Naravno. JNA je sa stavom srpskih elita dijelila isti pristup centralističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji.
Kada se JNA počela pripremati za taj projekt?
Nakon Titove smrti. Kad je admiral Branko Mamula bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, razoružavanje teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. To piše Mamula u knjizi Očuvanje socijalizma i recentralizacija Jugoslavije. On je to pokušao i promjenom Ustava 1980-ih, samo nije dobio suglasnost republika. U knjizi piše da ih nije ni trebao pitati za suglasnost, jer se tako izgubilo na vremenu. Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije. Ni u Memorandumu se ne govori protiv socijalizma, nego samo o decentralizaciji Jugoslavije, a tek u drugom dijelu Memoranduma piše i o položaju srpskog naroda. I JNA i srpska elita govore o krizi, ali ne i protiv socijalizma.
Socijalizam im je samo maska za ostvarenje ciljeva?
Da. Ali i nakon 30 godina u Srbiji nije došlo do promjena, postoji veliki otpor transformaciji društva, pluralizmu i demokratskim vrijednostima.
Vojska je imala važnu ulogu i u instaliranju Miloševića?
Apsolutno. General Nikola Ljubičić omogućio je Miloševićev dolazak na čelo partije Srbije. Miloševića je vojska odabrala da projekt realizira pod parolom da nije nacionalist. Uz pomoć srbizirane JNA Milošević se od samog početka brutalno obračunava sa svim protivnicima – čistio je institucije od kadrova koji se nisu slagali s njim i sve što je mislilo drukčije.
Memorandum i poslije Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna trenutka u homogenizaciji srpske elite. Peticiju je potpisalo 215 intelektualaca. Uz potporu vojske oni su bili frontalna snaga, ali njihova snaga bila je zanemariva u odnosu na energiju koju je Milošević postigao mobilizacijom i homogenizacijom srpstva.
Ako je sve to točno, zašto se Srbi i Srbija ne mogu pomiriti s krivnjom za raspad Jugoslavije?
Srbija izbjegava činjenice koje jasno govore o njezinoj odgovornosti za raspad Jugoslavije na brutalan način. Zato namjerno izbjegava i Hašku konferenciju iz 1991, koja je nudila očuvanje okvira Jugoslavije kao federacije ili konfederacije, što je Srbija odbila.
Zašto je odbila?
Zato što je na svojoj strani već imala JNA i smatrala, procjenjujući i međunarodno stanje, da ima šansu za Blitzkrieg i stvaranje Velike Srbije. Imala je na umu da Hrvati i ostali jugoslavenski narodi nisu pripremljeni za rat, kao što i nisu bili, da se neće moći oduprijeti JNA kao srpskoj vojsci pa će oni ostvariti svoje ciljeve. Sloveniju su na neki način izgurali i zato što tamo nije bilo Srba, koji bi im poslužili kao razlog za rat.
Kada je točno održana Haška konferencija?
Počela je 1991, kada su već napadani Vukovar, Dubrovnik, Zadar… Za vrijeme same konferencije Srbija je vodila rat protiv Hrvatske. Čak je i Crna Gora bila potpisala sporazum Haške konferencije, ali je Momir Bulatović pri povratku bio zadržan nekoliko sati u Beogradu, nakon čega je povukao potpis s tog dokumenta.
Crna Gora im je bila potrebna!?
Srbiji je trebao jugoslavenski okvir jer je pred međunarodnom zajednicom i jugoslavenskim narodima trebala opravdanje za rat koji je vodila pod izlikom da brani Jugoslaviju. Pod parolom obrane Jugoslavije Milošević je spriječio pokušaj Vuka Draškovića i generala Simovića da se već tada ozakoni formiranje srpske vojske.
Je li neuspjeh Haške konferencije bio razlog za formiranje Badinterove komisije, koja je dala okvir za formiranje samostalnih država na temelju Ustava iz 1974?
Badinterova komisija poništila je tvrdnje Srbije da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike. Zahvaljujući toj komisiji republike su dobile mogućnost da se kandidiraju kao neovisne države, što je i uslijedilo nekoliko mjeseci poslije. I Kosovo je to učinilo, ali je bilo odbijeno.
Unatoč brojnim činjenicama ipak mi niste odgovorili što to Srbima ne dopušta da se suoče s istinom o kojoj govorite?
Srbi ne postoje kao pluralno društvo koje bi omogućavalo dijalog unutar njih samih i otvorilo pitanja nužna da se dođe do istine koja je očita.
Takvo je cijelo društvo?
Postoje pojedinci i grupe, postoji marginalan i marginaliziran dio društva koji to želi, ali većina društva misli da su Srbi superioran narod koji je u odnosu na Hrvate i druge jugoslavenske narode jedini sposoban organizirati i imati državu. Druge i nisu priznali osim Hrvata i Slovenaca, ali za Hrvate i dan-danas ćete od mnogih čuti da su to Srbi katoličke vjere. Isto misle i za Bošnjake, muslimane. Srbi žive u iluziji da oni kao narod moraju biti kralježnica Balkana, što je nažalost osobito izraženo u situaciji poraza.
Ali i kao poraženi Srbi su „dobili“ Republiku Srpsku?
To je dio njihova ratnog plijena i zato svaki pokušaj revidiranja Daytonskog sporazuma smatraju ugrožavanjem srpstva i tomu se žestoko opiru. Inače Srbija je vrlo teško prihvatila taj sporazum. Nakon Daytona održan je geostrateški skup na kojem je rečeno kako je to maksimum trenutka, ali da treba primijeniti strategiju kojom će onemogućiti povratak izbjeglica i pričekati vrijeme u kojem će međunarodne okolnosti dopustiti da Republika Srpska organizira referendum o nezavisnosti i proglasi ujedinjenje sa Srbijom. To je strategija kojom Milorad Dodik razara Bosnu i traži da RS ima isti status kao Kosovo.
Kosovo im je, kao što ste rekli, izlika za osamostaljenje RS?
Da. Srbija je podnijela zahtjev Međunarodnom sudu pravde koji bi poslužio za legalizaciju odcjepljenja RS. Sud je odgovorio da je deklaracija o nezavisnosti Kosova legitimna, ali i napisao da RS nema pravo na referendum o nezavisnosti. Unatoč tomu Dodik je nastavio s demoniziranjem Bošnjaka i Federacije i donekle uspio u odvajanju RS od Federacije.
Koliki je udio mitologije u srpskom nepriznavanju istine?
To je duboka tema. Srbija nema pravoga pristupa dijelu historije koji se odnosi na otomansku imperiju, nema ni jedne validne knjige koja bi se time bavila, osim male knjižice Olge Zirojević. Iz nepoznavanja činjenica stvoren je mit o Kosovu, o srpskom herojstvu i nebeskom carstvu. Cijela srpska historija jedna je velika laž!
Kada će doći do dekonstrukcije te mitologije i do istine?
Ne znam. Postoje mlađi historičari koji otvaraju ta pitanja, ali kada će ona postati mainstream, ne znam, jer znanstvene institucije vrlo ograničavaju istraživanje historije na taj način.
Koliko je srpskom odbijanju istine pripomogao i blag Titov odnos prema četnicima, koje je na Churchillov zahtjev amnestirao?
To je pitanje u vezi sa stvaranjem druge Jugoslavije. Antifašistički je pokret imao važnu ulogu u Vojvodini, dok je u samoj Srbiji dominiralo četništvo, koje je kralj 1944, vjerojatno na nagovor Britanije, pozvao da se pridruži partizanima. Na taj način privukli su Srbe da prihvate drugu Jugoslaviju i antifašistički pokret. Tako je i u samom komunističkom pokretu postojala četnička linija koja se očitovala 1960-ih, kada su počele rasprave o federiranju Jugoslavije i njezinoj decentralizaciji.
Je li to bio razlog zbog kojega Tito prema Srbima nije bio radikalan kao prema drugim narodima?
Da. Kako su Srbi bili najbrojniji narod, oni su Titu bili važan partner u federaciji, na njih i na JNA osobito se oslanjao.
Jesu li Srbi svjesni da su bili povlašteni u Titovoj Jugoslaviji?
Oni to poriču, ali činjenica je da su bili dominantni u saveznim institucijama i u JNA, a u Hrvatskoj su imali privilegirani položaj. U hrvatskim institucijama radilo ih je više od 30 posto, što danas negiraju i zbog toga sadašnju demokratsku Hrvatsku identificiraju s ustaštvom i pokušavaju je držati na stupu ustaštva. Time Srbija opravdava i ratne pohode. Na isti način to danas radi Rusija, koja Ukrajinu optužuje za fašizam i nacizam. U odnosu na svoje susjede radi isto što i Srbija.
A. G. Matoš napisao je „Srbima je laž od Boga“, a Dobrica Ćosić govorio je da je laž Srbiji omogućila sve što je politički postigla.
Jedna od Ćosićevih velikosrpskih teza jest da Srbi trebaju što maštovitije lagati kako bi ostvarili svoje ciljeve. To je i nakon njegove smrti dominantno razmišljanje i praksa. Ako uzmete u obzir sve što se sada događa u vezi sa Srebrenicom, naprosto je nevjerojatno koliko je energije uključeno u priču o uroti protiv srpstva. Čak se tvrdi da je to britanski rusofobni stav još od 1912. i da se u tome koriste Albancima, kojima su 1913. priznali državu. Tvrdi se i da je UN-ova rezolucija o Srebrenici, na koju je veto stavila Rusija, okrenuta protiv Rusije, zatim da se time ide na ukidanje RS, što se ne smije dopustiti, pa da je to početak optuživanja Srbije za srebrenički zločin itd.
S obzirom da je Velika Britanija predložila UN-u Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, znači li to da je ona napustila svoje vječne prijatelje Srbe i zbog Rusije?
Donekle da. Početkom rata Britanci su bili na strani Srbije u ključnim situacijama, mnogo više nego što su to bili Rusi. Ali Rusija je tada bila na koljenima, objektivno nije bila svjetski utjecajna. Danas je druga situacija, Rusija je jako prisutna u Srbiji i na Balkanu u svim procesima.
Zašto takav zaokret Rusije?
To su ruski strateški i pravoslavni razlozi. Oni dolaze s tezom o pravoslavlju kao superiornoj civilizaciji, kao civilizaciji koja njeguje tradicionalne vrijednosti od kojih je Zapad odustao. To u frustriranim, fragilnim, nestabilnim državama poput Srbije ima utjecaja.
Je li Srbija kriva za genocid u Srebrenici?
Srbija previđa sve presude Haškog suda koje se tiču Srebrenice, kao i presudu Međunarodnog suda pravde koji je to potvrdio. U javnosti to ne živi kao činjenica i da su tako presudile pravne institucije Ujedinjenih naroda. To je traumatska točka i zato se niječe. Pogotovo u akademskim i vojnim krugovima, koji su objavili brojne knjige i publikacije kojima se to negiranje nastoji dokazati. Svakodnevno se nude „dokazi“ da je to zločin kao i svi ostali ratni zločini.
Nije li to bolest?
Kad ovdje živite i imate dnevne dodire s društvom koje ustrajava na negaciji genocida, tada se pitate nije li to ludost. Srbi se ne žele identificirati s genocidom kao najstrašnijim zločinom, to im je trauma kao i nestanak Jugoslavije. Ne mogu priznati odgovornost i krivnju za brutalni raspad Jugoslavije jer je percepcija koja se ovdje njeguje drukčija od država koje su preživjele ratne strahote. Zato je vrlo važno usuglasiti činjenice koje su dovele do rata i raspada Jugoslavije. To je jedini način da se eventualno dođe do istine i pomirenja.
Kako? U Hrvatskoj se u najnovijem izvješću obavještajne zajednice podastiru podaci o oživljavanju velikosrpstva i četništva.
Najveća tragedija Srba u susjedstvu jest u tome što ih Srbija i dalje instrumentalizira i koristi za svoje odnose sa susjedima. Postoje ljudi koji privatno misle drukčije, ali se javno ne usuđuju to reći. Naprosto su pristali na interpretaciju koja njima najviše šteti. Zato je vrlo važno što prije pokrenuti srpsko-hrvatski dijalog unutar Hrvatske, albansko-srpski unutar Kosova i bošnjačko-srpski unutar BiH.
Može li se taj dijalog pokrenuti bez sufliranja iz Beograda?
Zato najprije treba rekonstruirati priče o raspadu Jugoslavije, a unutar toga i sve ostalo.
Trebalo bi priznati istinu?
Naravno. Bez točne interpretacije što se dogodilo i zašto je Srbija u Haagu 1991. odbila novi dogovor o Jugoslaviji mladi ljudi u Srbiji nikada neće razumjeti zašto je Srbija negativno percipirana na prostorima bivše Jugoslavije.
Stalno govorite o srpskom negiranju činjenica, o čemu mi je u nedavnom razgovoru govorila i francuska književnica Louise Lambrichs, koja je rekla da je problem Srba i njihovo uspoređivanje sa Židovima. Svoje stradanje uspoređuju sa židovskim u Drugom svjetskom ratu, a pritom ne govore o Nedićevu pismu Hitleru u kojem je napisao da je Srbija riješila židovsko pitanje. Što vi mislite o tome?
Usporedbu stradanja Židova sa Srbima osobito je promovirao Vuk Drašković prije rata. Time se homogeniziralo i mobiliziralo Srbe za rat u Hrvatskoj. Ali to su bile i poruke svijetu. Srbe se mobiliziralo na genocidu iz Drugoga svjetskog rata. Došavši u Srbiju i Beograd nakon Oluje, ti mladi Srbi iz Hrvatske uglavnom su govorili o 1941, a ne o 1991. godini. Kada smo ih konkretno pitali što se dogodilo u Škabrnji, odgovarali bi da je tamo bilo ustaško gnijezdo. Nisu se referirali na rat i posljedice rata, nego na 1941. S tim ranama oni nisu sposobni za integraciju ni u Srbiji, a kamoli u Hrvatskoj.
Zašto se u Srbiji ne govori o istrebljenju Židova?
Mi smo to pitanje pokretali godinama. O istrebljenju Židova u Srbiji Olja Milosavljević napisala je i knjigu Potisnuta istina, koju smo objavili. Iako su knjigu mnogi dočekali na nož, iako je kratko vrijeme bilo govora o tome, problem je vrlo brzo gurnut u stranu. Čak su i unutar židovske zajednice mnogi bili prestrašeni.
Koga su se bojali?
Ovdje je antisemitizam dosta dubok bez obzira što tu živi oko tisuću Židova. Srpska pravoslavna crkva jedna je od glavnih institucija koje podupiru antisemitizam i prema svjetskoj židovskoj zajednici. Srbija ne živi samo u poricanju svojih zločina, nego i u stalnom izmišljanju konspirativnih teorija koje su tobože usmjerene protiv srpstva, pravoslavlja, naravno sada i Rusije, koja je u istim problemima sa Zapadom. Te se teze stalno proširuju i dopunjuju, ali u biti te teorije onemogućavaju istinu, pokretanje i vođenje dijaloga unutar društva.
Je li Srpska pravoslavna crkva upletena u sadašnju srbijansku politiku?
SPC je uvijek bila prvo politička pa tek onda vjerska institucija. Pogotovo je involvirana u djelovanje izvan Srbije, jer može djelovati izvan granica Srbije. Što se tiče same Srbije u trenutku kada je došla „demokratska“ vlast, koja nije ponudila demokratske vrijednosti, tada je Crkva uletjela u javni prostor sa svojim antimodernim, konzervativnim vrijednostima i to će imati veoma negativan utjecaj na vrijednosni sustav budućih generacija.
Osim što kontrolira i sve desničarske stranke i organizacije koje su navodno opozicija sadašnjoj vlasti, SPC ima i veoma problematičan odnos prema drugim vjerskim zajednicama i manjinama.
Sve to govori o duhovnom stanju društva koje je antieuropsko. To utječe na nepriznavanje zločina rata i istine o ratu, što naravno zatvara društvo i izolira Srbiju. Otvaranje odgovornosti za rat i zločine ključni je i jedini mogući način da se Srbija otvori i ozdravi.
Bi li u tom ozdravljenju neku ulogu mogli imati primjerice Srbi iz Hrvatske?
Teško. Nažalost, i danas Beograd koristi razna izbjeglička udruženja u Srbiji koja imaju važnu ulogu u difamaciji Hrvatske. Općenito, presude iz Haaga Republiku Srpsku proglasile su krivom za genocid, što naravno nije išlo bez Srbije, svi koji smo tu živjeli to znamo. Ali, ako se za genocid proglašavaju krivima samo Srbi iz BiH, pitanje je kako će se oni sutra pomiriti s Bošnjacima i Hrvatima. Ja mislim da bi oni tu odgovornost i krivnju za zločine trebali prebaciti na Srbiju. Logistička, intelektualna i vojna podrška išla je iz Srbije.
Mirko Tepavac je nakon Oluje optužio Beograd za iseljavanje Srba iz Hrvatske.
Pa Beograd je organizirao iseljavanje, koje su u početku zvali egzodusom Srba. I prve izjave Srba iz Hrvatske, koje su bile istinite i autentične, to su potvrđivale. Poslije, kada je Haški tribunal počeo dobivati ozbiljnost nakon hapšenja Miloševića, kvalifikacija je preinačena u genocid. Kako je Helsinški odbor deset godina radio na povratku Srba u Hrvatsku, dobili smo dobar uvid u tragediju Srba iz Hrvatske, kao i u manipulacije Beograda.
Glede toga što piše u Memorandumu dva?
Memorandum dva reafirmira odnos prema Srbima u susjednim državama i njihovu organizaciju kako bi se sačuvali kao etnička zajednica, u čemu Crkva ima najvažniju ulogu jer jedina može djelovati preko granice. Riječ je o strateškom dokumentu Vlade Srbije koji je imao za cilj konsolidaciju Srba u susjedstvu kako bi se sačuvale pretenzije. U dokumentu između ostalog stoji kako Srbi u Crnoj Gori trebaju dobiti konstitutivni status. Poslije je zbog burne reakcije Crne Gore taj dio izbačen, ali to je i dalje sastavni dio aktualne politike prema Crnoj Gori.
S obzirom da se pravoslavne crkve temelje na autokefalnosti, to znači da SPC i dalje ne odustaje od Velike Srbije na prostoru nekadašnje Jugoslavije.
SPC ne priznaje ni Crnogorsku ni Makedonsku pravoslavnu crkvu bez obzira što Makedonska od 1967. posjeduje neki stupanj autokefalnosti. Čak je i protiv svećenika iz Rumunjske, koji dolaze među Rumunje u Srbiji. Crnogorska manjina u Srbiji želi svoju crkvu, ali joj SPC negira to pravo, kao što niječe i Crnogorce. Brani drugim crkvama prisutnost u Srbiji, ali polaže pravo na autokefalnost u drugim državama čije se granice ne podudaraju s državnim granicama Srbije.
SPC bi određivala i hoće li blaženi Alojzije Stepinac biti svetac.
Srpska javnost to povezuje s ustaštvom i NDH. Koristi se premisa da je svaka nezavisna hrvatska država ustaška država. Tako anatemiziraju Hrvate i Hrvatsku. I povratak Srba u Hrvatsku Srbija je rabila kao argument protiv približavanja Hrvatske EU.
Hoće li se Srbi vratiti u Hrvatsku?
Jedan se dio vratio, ali povratak bi sigurno bio znatniji da su postojali i ekonomski uvjeti za povratak. Za to je potrebna politička i društvena klima, koja ne postoji ponajprije zbog neraščišćenih odnosa iz prošlosti. Jasno da će mnogi od izbjeglica ostati u mjestu izbjeglištva, no pitanje Srba iz Hrvatske ostaje i dalje važno pitanje i za Hrvatsku i za Srbiju. Mislim da Hrvatska može i treba više učiniti za njih, posebno za one koji su u Hrvatskoj.
To ovisi i o odnosu hrvatskih Srba prema Hrvatskoj i Hrvatima.
Naravno. Zato bi unutrašnji dijalog s njima pomogao njihovoj stvarnoj integraciji u hrvatsko društvo.
Znate li da u Hrvatskoj i Vukovaru slobodno hodaju zločinci?
Kao i u Srebrenici.
Veliča se i jača četništvo, spaljuju hrvatske zastave, niječe se suverenitet Hrvatske… I čim se to spomene, odmah se u Srbiji govori o ugrožavanju Srba. Istup Aleksandra Vulina u Jadovnu bio je više nego neukusna provokacija…
Točno. Vulin je Vučićev megafon. On je Vučiću, koji se predstavlja kao janje, nužan jer govori što Vučić misli. Taj raskorak između Vučićevih „pomirljivih“ izjava i ratobornih izjava njegovih ministara veoma šteti njegovoj uvjerljivosti kako u regiji tako i u svijetu. To je veliki problem zbog kojega se Srbija ne može smatrati državom u koju bi se moglo imati povjerenja.
Može li Srbija očekivati normalizaciju odnosa s Hrvatskom ako Gotovinu proglašava ustašom, Stepinca „ustaškim vikarom“ i svaku hrvatsku državu NDH-om? To znači da je svaki Hrvat ustaša.
Kako sam već rekla, Srbima je svaka hrvatska država ustaška. U Srbiji se puštanje na slobodu Gotovine, Haradinaja s Kosova i Nasera Orića iz BiH tretira kao prisila, ne znam koga, a generala Perišića, Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića kao pravedan postupak Tribunala. Nedavno je nastavljeno suđenje Perišiću za izdaju jer su ga uhvatili s američkim vojnim atašeom 2002/03. godine, a dok je bio u Haagu i srbijanskoj Vladi za isto je bio amnestiran.
Na svjedočenju u Haagu rekli ste da je Stjepana Mesića na čelo predsjedništva SFRJ postavila međunarodna zajednica. Je li to točno?
U to vrijeme Srbija nije priznavala Mesićev izbor pa je europska trojka posredovala u njegovu izboru. Nažalost, u jugoslavenskoj krizi posredovanje međunarodne zajednice, posebno EU, nije uvijek bilo pravovremeno ni adekvatno, ali ipak neke odluke, kao što je Haška konferencija, itekako su važne za regiju i danas.
Mesić je rekao da je njegov posao u Beogradu završio s raspadom Jugoslavije. Je li Mesić kriv za raspad Jugoslavije?
U Haagu su me srbijanski advokati to pitali s namjerom da dokažu kako su drugi rušili Jugoslaviju, a ne Srbija. Ta bombastična rečenica ne odgovara istini. Mesić ništa nije mogao, nije bio ni vrhovni komandant. Vojska je već bila pripremljena za srpski projekt.
Bogić Bogićević, član zadnjeg Predsjedništva SFRJ, u Tuzli mi je nakon pada Srebrenice, na pitanje zašto se kao Srbin nije priklonio srpskim interesima u Predsjedništvu, odgovorio da je predstavljao cjelokupnu BiH, ali i da je jedva odolio velikosrpskom pritisku, pratili su ga čak i u WC.
Još nema dovoljno dobrih analiza i uvida o tome što se događalo u saveznim institucijama do 1991. Osim „čišćenja“ nesrpskih i liberalnih kadrova, koji su prepoznali što Srbija radi, bilo je i nerazjašnjenih ubojstava.
Jesu li presude u Haagu rezultat pravosuđa ili politike?
Haški tribunal ne bi nastao bez politike.
Jesu li presude političke?
Nisu. Ako je bilo politike, bilo je u podizanju optužnica. Presude, bez obzira što su neke dobre, a neke i nisu, imaju važnu funkciju za regiju.
Iako Srbija i Srbi presude ne priznaju?
Oni ih ne priznaju zato što nema mehanizama koji bi obvezali države da presude ugrade u svoje zakonodavstvo, pa ni kao moralne norme. Bez toga presude neće imati utjecaja na vrijednosne norme društva, pogotovo na društvo u Srbiji. Najmanje je osuđenih Srba iz Srbije, sve se svalilo na leđa Srba iz Hrvatske i BiH, osim presude za Kosovo, koja se odnosila na cijeli srpski vojni, politički i policijski vrh. U toj presudi, koja ima oko 1500 stranica, ušlo se detaljno u sukob Albanaca i Srba, ali o njoj se ovdje govorilo tri dana kao antisrpskoj i onda se zašutjelo.
Sud u Haagu cijelu regiju vraća u prošlost, to je izjava Carla Bildta. Znači li to da je njegovo posredovanje bilo navijačko, da je poticalo zločin?
To je izjava koja pokazuje da Bildt nema uvida u rad Haškog tribunala. Mislim da je uloga Haaga nezaobilazna u sređivanju odnosa na prostoru bivše Jugoslavije. Ne bi bilo svih dokumenata, filmova, fotografija, svjedočenja, ne bi bilo svih dokaza bez tog suda. Nasljeđe Haškog tribunala tek će postati važno za regiju. Ali, nažalost, još se malo ljudi temeljito bavi uzrocima i posljedicama raspada Jugoslavije.
Kada će Srbija omogućiti posjete logorima u kojima su ubijani i mučeni Hrvati nakon Vukovarske bitke, ali i Bošnjaci?
To nije pitanje o kojem se u Srbiji javno govori, to je „tajna“. Haški tribunal naložio je da se to pokrene, ali u Srbiji to nitko ne poštuje. Srbija tobože nije bila u ratu iako ima četiristo tisuća ratnih veterana.
Četiristo tisuća?
To je službeni podatak objavljen u Politici. Vojska ima najveći uvid jer je jedina sudjelovala u svemu i bila na svim ratištima. Ali to je tema koja se ne otvara jer se ne uklapa u tezu da Srbija nije bila u ratu.
Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na obljetnici obilježavanja dana antifašizma rekla je i: partizanska borba da, komunizam ne. Može li i osuda komunizma pripomoći normalizaciji stanja na prostorima bivše Jugoslavije?
Mislim da je odnos prema komunizmu, ne samo u regiji nego i na Zapadu, pogrešan. Komunizam nam nije pao s neba, već se naslonio na konzervatizam, patrijarhalnost, kolektivizam. I bio je prihvaćen. Komunizam je historijski proces kojem treba prići analitički, a ne emotivno. On ima svoje pozitivno historijsko mjesto u društvima kao što je bilo jugoslavensko.
Ima ako prizna zločine.
Molim?
Ako prizna počinjene zločine.
Mislim da postoje dobri uvidi u zločine. Tamo gdje ih nema trebaju biti predmet istraživanja, a ne manipulacija brojkama.
Tito je visoko pozicioniran na ljestvici komunističkih zločinaca.
Svi su sistemi činili zločine, svaka država treba se obračunati s tim, ali se sve mora staviti u kontekst vremena.
Ne pridajete li preveliku važnost komunističkom naslijeđu?
To komunističko naslijeđe ne može se preskočiti, naročito ako želimo razumjeti današnje trendove. Druga Jugoslavija ponudila je vrijednosni sustav na kojem smo svi odrasli i na kojem su se i nekomunisti socijalizirali. Kod procjenjivanja Druge Jugoslavije mora se uzeti u obzir i međunarodni kontekst. Demonizacija tog vremena jest nepovijesna.
Zar je demonizacija podsjećanje na počinjene zločine?
Kada se govori o odmazdama poslije Drugoga svjetskog rata, mora se znati da je taj rat srušio europsku civilizaciju i odmazde širom Europe (a i svijeta) bile su odgovor na barbarizam. To se ne može procjenjivati iz današnje perspektive. Uostalom sve što je uslijedilo poslije – Ujedinjeni narodi, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Konvencija o genocidu – sve je to pokušaj da se svijet utemelji na novim principima i vrijednostima koje su srušene u Drugom svjetskom ratu. Nije dobro današnji koncept ljudskih prava primjenjivati na ono vrijeme. Morao bi se uspostaviti drukčiji odnos prema tom vremenu, ne samo prema ideologiji komunizma.
Može li kultura biti filtar kroz koji se mogu propustiti anomalije Jugoslavije?
Može. Ali kultura može biti i zlorabljena kao što je bila u Srbiji, gdje je srpski nacionalizam kroz kulturu najviše pomogao mobilizaciji i homogenizaciji Srba. Kultura je sigurno najkomunikativnija kada je riječ o prošlosti, posebno za mlade ljude, no problem je što sve novonastale države nisu građanske, pa postoji problem viđenja drugoga i drukčijega. Zato naše kulture još nemaju ulogu katalizatora. Zato je važno da Hrvatska svojim Srbima, koji su bili instrument Beograda, omogući dijalog s Hrvatima i drugim nacionalnim manjinama. U tom smislu i kultura može otvarati prostor razumijevanju i suživotu.
U Hrvatskoj je taj prostor često prostor nerazumijevanja. Primjerice u kazališnim predstavama Hrvate se optužuje i za zločine koje nisu počinili, a Srbe amnestira i za što su krivi? Kako to riješiti?
To je veliki problem. Na djelu je rat za interpretaciju ne samo rata iz 1990-ih već cijelog 20. stoljeća. Falsificira se jugoslavenska povijest i pišu nacionalne historije izvan jugoslavenskog konteksta. U srbijanskom narativu Srbi su žrtve cijelog stoljeća i rat iz devedesetih je „osvetnički“ i opravdan. Trebat će dosta vremena i rada da se dođe do objektivne i za sve prihvatljive interpretacije.
Mnogi od jugonostalgije ne žele vidjeti uzroke rata.
Da, da, jer se vrlo malo ljudi time bavilo na pravi način i onda nedostaje objektivnosti o raspadu Jugoslavije. Zato je istina važna ne samo za žrtve nego za sve koji će sutra misliti o tom prostoru, koji će se možda zvati jugoprostor ili jugosfera. Nije ni bitno kako, ali u svakom slučaju bit će komunikativan. Ipak smo upućeni jedni na druge kulturno, ekonomski i kako hoćete. Kao nekakva cjelina, poput recimo nordijskih država, taj prostor može imati neku važnost u europskim okvirima, ali i kao regija koja ima kompatibilne interese. Tu ima mnogo toga što može biti važno.
Što možete reći Hrvatima koji kažu:, mi smo bili Europa do 1918. godine, što nam je uskraćivano u dvije Jugoslavije i zašto bismo pridavali važnost i šansu bivšem jugoprostoru?
Znate što, sedamdeset godina proveli smo u zajedničkoj državi i bilo je mnogo zajedničkog razumijevanja.
Možda razumijevanja, ali nam interesi nisu zajednički.
Slovenija je živjela bez Balkana petnaest godina, a sada se vraća u neku ekonomsku suradnju jer je premala u EU, a ovdje ipak ima i neko zajedničko iskustvo. Mislim da će i Hrvatska doći do toga, ali vjerojatno teško sve dok Srbija ne prizna istinu o ratu i sve dok je bude nacionalno osporavala. Hrvatskoj će to biti zanimljivo zbog interesa, ekonomskih prije svih.
Da bi se to dogodilo, Srbija mora priznati istinu o ratu. Kada će Srbija biti spremna to priznati?
To je objektivno složen proces za što će trebati više generacija koje će biti otvorenije za tu vrst dijaloga i odgovornosti. Nažalost, sadašnje generacije nisu sposobne buduće generacije rasteretiti bremena koje su im natovarile.


http://www.matica.hr/vijenac/558%20-%20560/bez-istine-nema-pomirenja-24730/


SOA upozorava: Četnički pokret među mladima u Hrvatskoj jača
24. kolovoza 2019.

Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) je, i po treći put, na svojim web stranicama objavila javni dokument o svojem radu u prošloj godini i sigurnosnim procjenama o stanju u Hrvatskoj i zemljama u okruženju.

Na izvješću od 40-ak stranica navodi se kako u Hrvatskoj nema izravnih terorističkih prijetnji, ali postoji potencijalni rizik. Osim Hrvatima koji se bore na području tzv. Islamske države, SOA se bavila i huliganima unutar navijačkih skupina.

Iako je razina terorističke prijetnje s islamističkih polazišta iz same RH niska, razina terorističke prijetnje se povećala za cijelu Europu pa tako i za Hrvatsku.

Proteklu godinu obilježili su teroristički napadi u Francuskoj i Belgiji, od terorističkog napada na redakciju časopisa Charlie Hebdo 7. siječnja 2015., pariških terorističkih napada 13. studenoga 2015., do napada u Bruxellesu 22. ožujka 2016., izravno povezanih sa širenjem terorizma s islamističkih polazišta. U veljači 2015. u Danskoj je dvoje ljudi ubijeno u napadu vatrenim oružjem inspiriran terorističkim motivima. Tunis i Turska su također pretrpjeli velike terorističke napade.

U ljeto 2015. i RH je bila meta terorističkog čina jer je u Egiptu otet hrvatski državljanin Tomislav Salopek. SOA, navodi se u izvješću, i dalje radi na slučaju Tomislava Salopeka, posebno kako bi se utvrdile okolnosti i počinitelji otmice te utvrdila njegova sudbina. Tijekom 2015. izvršeni su teroristički napadi i u BiH (napad na policijsku postaju u Zvorniku u travnju i napad na pripadnike vojske BiH u Sarajevu u studenom).

Broj pristaša radikalnog tumačenja islama u RH je mali, nekoliko desetaka osoba, a većina njih nisu pobornici terorističkih metoda djelovanja, navodi se u izvješću SOA-e.

Radikalizacija u Hrvatskoj, tvrde, nije poprimila šire razmjere, između ostalog i zbog vrlo dobrog ugleda, položaja i integriranosti Islamske zajednice u hrvatskom društvu. Međutim, postojanje radikalnih islamističkih enklava u susjednim državama, kao i odlasci džihadista porijeklom iz tih država koji se bore u sirijskom i iračkom sukobu na strani ISIL-a i dalje zabrinjavaju.

Od 2012. godine oko 900 osoba s područja jugoistočne Europe otišlo je na područje sukoba u Siriji i Iraku. Radi se o osobama koje uglavnom potječu iz BiH, Kosova, Srbije/Sandžaka, Makedonije i Albanije. Većinom se radi o muškarcima koji odlaze u džihad, a u Siriji i Iraku najviše su se priključivali ISIL-u, ali i Al Qaidinoj Al Nusra Fronti. Među osobama koje su otišle na teritorij pod kontrolom ISIL-a ima i žena i djece. Aktivni su na internetu, gdje i promiču svoje ideje.

Bilježi se i povratak džihadista u matične države nakon ratnih iskustava. Iako u RH trenutno nema povratnika iz Sirije i Iraka, povratak džihadista u susjedne države mijenja sigurnosnu situaciju, neizravno utječući i na RH. Na područje jugoistočnog susjedstva RH vratilo se oko 300 džihadista.

Trenutno se na području pod kontrolom ISIL-a nalazi šest osoba s državljanstvom RH, dok se jedna osoba vratila u državu u kojoj je ranije živjela. Većina njih, uz hrvatsko, ima državljanstva i drugih država. Zajedničko im je to da su prije radikalizacije odselili iz RH ili nisu ni živjeli u RH. Proces radikalizacije odvijao se u inozemstvu odakle su i otišli na teritorij pod kontrolom ISIL-a.

Za sada nema izravne prijetnje sigurnosti RH od džihadista u Siriji ili povratnika, međutim ne može se isključiti prijetnja tzv. vukova samotnjaka. To su osobe koje su spremne samoinicijativno i samostalno izvršiti teroristički napad, bez potpore terorističke organizacije, a koje je vrlo teško otkriti, stoji u izvješću SOA-e.

Također, ostaje srednjoročna i dugoročna prijetnja da džihadisti-povratnici koji su vojno osposobljeni, radikalizirani i traumatizirani ratnim iskustvom, u kontaktu s terorističkim strukturama posluže kao izvršitelji ili logistika izvršenja terorističkih napada.

Jedan od sigurnosnih izazova s kojim je suočena RH je i tranzit osoba, stranih državljana, za koje postoje indicije da podupiru terorističke aktivnosti preko hrvatskog teritorija. Ovo je posebno izraženo u kontekstu migracijskog vala preko RH. Od početka migracijske krize postojale su indicije da bi se ona mogla koristiti za prebacivanje terorista u Europu, što se potvrdilo kada je utvrđeno da su pojedini počinitelji terorističkog napada u Parizu iz studenoga 2015. godine tranzitirali i preko Hrvatske u sklopu migracijskog vala.

Hrvatske tajne službe prate i znaju za dobro organizirane ekstremističke grupe, ali i pojedince unutar glavnih navijačkih skupina. Ekstremističke skupine i pojedinci, s lijevih i s desnih ideoloških polazišta, imaju vrlo malen potencijal za ugrožavanje sigurnosne situacije u RH jer su malobrojni i slabo organizirani, navodi se u izvješću SOA-e. No, pojava ekstremizma zabilježena je i kod pojedinaca koji djeluju unutar navijačkih skupina.

Nasilje, ekstremistička retorika i simbolika kod dijelova pojedinih navijačkih skupina prisutni su godinama, a narušavaju sigurnosnu situaciju u RH i njezin međunarodni ugled.

Glavni poticatelji ovih pojavnosti su dobro organizirane ekstremističke frakcije unutar glavnih navijačkih skupina. Posebnu pozornost izaziva sve učestalije nasilno djelovanje ekstremnih frakcija navijačkih skupina izvan okvira sportskih događaja.

Na području desnog ekstremizma u RH kontinuirano je djelovanje pripadnika hrvatskih ogranaka neonacističkih i drugih sličnih organizacija. Pojedinci ekstremne desne ideološke orijentacije se međusobno povezuju, a nastoje uspostaviti kontakte s istomišljenicima u državama EU. Zbog malobrojnosti neonacističke scene u RH, njihov potencijal ugrožavanja sigurnosne situacije je vrlo malen.

S područja lijevog ekstremizma, domaće radikalne anarhističke skupine u kontaktu su s inozemnim anarho-terorističkim pojedincima i skupinama. Aktivizam ovih osoba zasad je nenasilan i uglavnom se sastoji od okupljanja i komunikacije s istomišljenicima.

Posljedice ratnih trauma i neriješenih međunacionalnih odnosa mogu biti plodno tlo za jačanje ekstremizma, navodi se u izvješću.

I dalje su aktivne organizacije i pristaše četničkih pokreta u državama okruženja. Pri tome postoje i kontakti prema istomišljenicima u RH te prema ostalim organizacijama i pojedincima s velikosrpskih ideoloških polazišta. Ono što zabrinjava jest da je iskazivanje velikosrpskog i četničkog ekstremizma na području RH sve više zamjećivano i među mlađom populacijom. Uz navedeno, pristaše četničkih pokreta zastupaju izrazito anti-NATO-ovske stavove.

I u 2015. godini više hrvatskih državljana sudjelovalo je u ukrajinskom sukobu kao pripadnici ukrajinskih postrojbi. Do početka 2016. godine je 19 državljana RH otputovalo u Ukrajinu s namjerom da se uključe u oružane sukobe. Početkom 2016. godine u Ukrajini se nalazilo još njih pet.

Do rujna 2015. glavnina izbjeglica i migranata išla je do EU preko Mađarske te su zaobilazili RH. Do tada je broj ilegalnih migranata u RH bio vrlo mali. U prvih devet mjeseci 2015. u RH je zabilježeno tek oko 1.200 ilegalnih migranata. Nakon zatvaranja mađarske granice prema Srbiji u rujnu, migranti su iz Srbije preusmjereni na RH, kojom je od 16. rujna do kraja 2015. godine tranzitiralo oko 600.000 migranata.

Korupcija u javnoj upravi, državnim institucijama i tijelima te državnim i javnim tvrtkama jedan je od najznačajnijih izazova RH koji ugrožava funkcioniranje tržišta, gospodarski rast, smanjuje porezne izvore i oštećuje državni proračun te stvara nesigurnost i gubitak povjerenja u državne institucije. Korupcija smanjuje investicijski potencijal u RH, a odražava se i na međunarodni ugled RH i aktivnosti hrvatskih tvrtki na međunarodnom tržištu, stoji u izvješću SOA-e.

Korupcija neizravno negativno utječe i na nacionalnu sigurnost pa je SOA, u suradnji s drugim nadležnim tijelima, potpora u njezinoj prevenciji i suzbijanju.

Najčešći oblici korupcije u RH vezani su uz provedbe javnih natječaja za odabir najpovoljnijeg ponuđača, javne nabave, sklapanja poslova neposrednom pogodbom te prilikom izdavanja raznih oblika dozvola i suglasnosti. Posebno zabrinjavaju pokušaji koruptivnog utjecaja na političke, pravosudne i druge procese donošenja odluka.

Procesi javne nabave su, zbog velikih financijskih iznosa i važnosti javnog sektora u nacionalnoj ekonomiji, posebno osjetljivi na koruptivne pojave i pokušaje da se netransparentnostima, malverzacijama i nezakonitostima nezakonito ‘izvlači’ novac na štetu državnog proračuna.

Na prijetnju organiziranog kriminala uvelike utječe hrvatski prometni, gospodarski i geografski položaj. RH nalazi se na jednom od krakova tzv. balkanske krijumčarske rute na kojoj su organizirane kriminalne skupine razvile snažnu prekograničnu suradnju.

Nastavljena je pojava korištenja hrvatskog teritorija kao utočišta pripadnicima regionalnog organiziranog kriminala, bilo da je riječ o skrivanju od suprotstavljenih kriminalnih skupina ili izbjegavanju kaznenog progona u domicilnim državama, odnosno planiranju daljnjih kriminalnih radnji. Tom prilikom koriste logističku pomoć osoba iz hrvatskog kriminalnog miljea. Takva će situacija i dalje biti prijetnja stanju sigurnosti u Hrvatskoj, zbog opasnosti od širenja kriminalnih obračuna i sukoba izvan teritorija njihovih matičnih država. Aktivnosti istaknutih pripadnika kriminalnog miljea iz država okruženja ogledaju se i u pokušajima financijskih ulaganja na području RH s ciljem prikrivanja izvora nezakonito stečenog novca, navodi se u izvješću.

Potvrđeno je i sudjelovanje osoba iz RH i okruženja u krijumčarskim kanalima kokaina iz Južne Amerike prema Europi, odnosno njihova dobra pozicioniranost među južnoameričkim kriminalnim skupinama.

SOA kontinuirano radi na utvrđivanju lokacija pojedinačnih i masovnih grobnica osoba nestalih tijekom Domovinskog rata, prikuplja podatke o ratnim zločinima, kao i boravištu osoba koje se nalaze u bijegu od kaznene odgovornosti zbog ratnog zločina. Pri tome ključnu ulogu ima suradnja SOA-e s građanima koji imaju saznanja o nestalim osobama i mogućim grobnicama.

Iako veza između demografije i nacionalne sigurnosti nije uvijek pravocrtna i jasna, dinamika određenih demografskih kategorija, samostalno ili u sinergiji s drugim faktorima, utječe na sigurnosno-političke procese. Radi tog utjecaja, SOA je analitički obradila povezanost demografskih kretanja i nacionalne sigurnosti.

Suvremena obilježja stanovništva Hrvatske ukazuju na naglašeno negativnu demografsku strukturu i trendove demografskih procesa čiji nastavak će se odraziti na društvenogospodarski razvoj RH i u dugoročnom razdoblju. Nastavak postojećih demografskih trendova (vrlo nizak fertilitet, depopulacija, negativan saldo migracija, poremećaj dobne strukture stanovništva) značajno će povećavati izazove s kojima se suočava hrvatsko društvo.

Migracijski procesi prema EU dodatno će utjecati na demografsku dinamiku hrvatskog i europskog društva. U 2014. godini, u EU je živjelo 19,6 milijuna ljudi koji nisu državljani članica EU-a, dok je 33,5 milijuna ljudi koji žive u EU rođeno izvan EU. Također, 14,3 milijuna državljana članica EU živi izvan svoje matične države.

SOA je tijekom 2015. državnom vrhu, Predsjednici RH i Vladi RH, uputila po oko 300 raznih analitičkih uradaka.

Uz državni vrh, SOA o svojim saznanjima izvješćuje i druga tijela, poput Hrvatskog sabora, Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, Državnog odvjetništva, MUP-a i drugih ministarstava čime podupire rad i drugih tijela u zaštiti nacionalne sigurnosti. SOA je ukupno u 2015. korisnicima uputila oko 10.500 različitih sigurnosno-obavještajnih informacija.

Osim toga, SOA svakodnevno surađuje i razmjenjuje sigurnosno-obavještajne informacije s međunarodnim partnerima: partnerskim sigurnosno-obavještajnim službama i odgovarajućim tijelima u sklopu EU-a, NATO-a i multilateralnih foruma kojih je SOA članica. Od 2013. godine SOA utrostručila broj informacija koje upućuje u odgovarajuća tijela EU.

Sigurnosna provjera je postupak kojim nadležna tijela utvrđuju postojanje sigurnosnih zapreka za fizičke i pravne osobe. Postupak provodi nadležna sigurnosno-obavještajna agencija. SOA provodi sve sigurnosne provjere osoba u civilnom sektoru. One su dio preventivnog rada SOA-e s ciljem jačanja sigurnosti organizacija, odnosno sprječavanja da pojedinci za koje postoje sigurnosne zapreke dođu u dodir s osjetljivim podacima ili obnašaju dužnosti na kojima mogu nanijeti štetu sigurnosti i interesima RH.

U 2015. godini dostavljeno je ukupno 5.670 izvješća o provedenim sigurnosnim provjerama. Njih 5.010 bilo je za stjecanje uvjerenja (certifikata) za pristup klasificiranim podacima određenih stupnjeva tajnosti, temeljem zahtjeva UVNS-a i VSOA-e. Uz njih, provedeno je i 660 temeljnih sigurnosnih provjera po zahtjevima Vlade RH, Hrvatskoga sabora, MVEP-a, Vrhovnoga suda, MUP-a, VSOA-e, DORH-a, Carinske uprave Ministarstva financija i drugih nadležnih tijela, kao i za potrebe SOA-e.

Na temelju podataka prikupljenih u postupku provođenja sigurnosnih provjera SOA je za 111 osoba dala negativno mišljenje, odnosno postojanje sigurnosnih zapreka.

Točan broj zaposlenika SOA-e tajan je podatak. No, ukupan broj zaposlenika SOA-e sličan je broju zaposlenika u drugim usporedivim službama razvijenih europskih država, stoji u izvješću. Novi zaposlenici se primaju u službu slijedom potreba za popunom konkretnih radnih mjesta, a temeljem planova i prioriteta prijma za određenu godinu.

Žene čine 40% zaposlenika SOA-e. One imaju ista prava, mogućnosti i obveze kao i njihovi muški kolege. Na rukovodećim mjestima ima 23% žena, dok je na višim i čelnim radnim mjestima u sjedištu SOA-e raspoređeno 35% žena. SOA će i nadalje voditi aktivnu politiku osnaživanja uloge žena u sigurnosno-obavještajnom sektoru.

Rad SOA-e je pod stalnim trostrukim vanjskim nadzorom: parlamentarni nadzor provodi Hrvatski sabor preko Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, stručni nadzor obavlja Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost, dok građanski nadzor obavlja Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija. Tijekom 2015. godine Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost proveo je ukupno 12 nadzora, dok je Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija provelo 5 nadzora nad radom SOA-e.

Uz vanjski nadzor, unutar SOA-e se organizirano i sustavno provodi nadzor ustavnosti i zakonitosti rada ustrojstvenih jedinica i zaposlenika SOA-e, zaštite tajnosti podataka i protuobavještajne zaštite SOA-e u cjelini. U okviru toga provode su redovni nadzori i istražuju pojedinačni slučajevi u kojima postoji sumnja u protuzakonito ili protupropisno ponašanje zaposlenika SOA-e.

U 2015. godini zaprimljeno je ukupno 25 zahtjeva nadzornih tijela i državnih institucija odnosno građana za uvidom u sigurnosno-obavještajnu dokumentaciju, vezanih za stvarno ili pretpostavljeno postupanje SOA-e. Tijekom 2015. godine inicirano je 6 disciplinskih postupaka zbog povreda službenih dužnosti, sukladno odgovarajućim zakonskim odredbama.

SOA je 24. rujna 2015. Hrvatskom državnom arhivu predala preostalu dokumentaciju bivše Službe državne sigurnosti (SDS) RSUP SRH koju je imala u svojoj arhivi. Riječ je o dokumentaciji koju su u arhivama tadašnjeg SDS-a zatekle novoformirane hrvatske sigurnosne i obavještajne službe, a koja je nastala u razdoblju od 1937. godine do 30. svibnja 1990. godine.

SOA je dvije godine planski i sustavno radila na sređivanju i kategorizaciji navedenog gradiva, a o obimu izvršenog posla govori podatak da su Hrvatskom državnom arhivu predana 134 dužna metra dokumentacije.

Namjera je SOA-e da ovo vrijedno arhivsko gradivo postane dostupno znanstvenoj i široj javnosti i omogući bolji uvid u taj period hrvatske povijesti. Dokumentacija će biti dostupna nakon odgovarajuće obrade u Hrvatskom državnom arhivu, a pri tome će za njezinu dostupnost vrijediti propisi koji reguliraju postupanje s arhivskim gradivom i zaštitom osobnih podataka.

Hrvatske sigurnosne i obavještajne službe već su ranije predale Hrvatskom državnom arhivu dosjee osoba nastale radom bivše SDS, kao i veći dio dokumentacije iz vremena Drugog svjetskog rata koju je SDS imao u svojim arhivima.

Dokument možete pogledati ovdje


 Kako su hrvatski mediji i politički ‘botovi’ naletili na Matka Škalameru
Marin Miletić, fb

(Slučaj Arsić - Škalamera)

Mediji prenose vijest i linčuju Matka Škalameru. Nakon nereda u Kninu napadnut je starac, Novi list piše – srpski povratnik. „Redatelji“ su pazili na sve… Tako djeluje. Međutim, naletjeli su na krivog lika Matko Škalamera,  Riječani su izašli na ulice nakon što je Matko Škalamera osumnjičen za navodni napad na Dobrivoja Arsića.

Nitko se ne bi smio bojati nikoga kako bi ukazao na nepravdu ili, kako kaže papa Franjo : “Nemojte se plašiti onih koji nam naređuju da šutimo, koji nas kleveću i nasrću na nas, molimo Gospodina da nas iznutra ojača kako bismo bili sigurni da je prisutan pokraj nas.” Sjećam se 2009. kada sam došao s oko 200 mladih na prosvjed protiv nasilja na riječkom Trgu sv. Barbare, gdje je šakama zatučen i ubijen Abramov. Isto tako, 2011. dignuli smo glas za generala Gotovinu, pa za iz obijesti ubijenog Simkea. Pa svake godine za – život. Nije mi strano iskreno govoriti i o materijalizmu, licemjerstvu i pedofiliji u Crkvi. Tako sam sada morao izaći i za – Matka Škalameru.

Čujem kako neki, budimo otvoreni, ideološki lijevih opredjeljenja meni zamjeraju zašto nisam poveo ljude na ulicu za ovo, protiv onog… Ti isti sami šute na sve one teme života za koje najveću odgovornost imaju ipak i neki drugi. Jeste li čuli te vrsne novinare kako pišu i snimaju emisije o zločinima komunizma? O ubijenim svećenicima po Rijeci, o srušenim crkvama – barem kao kulturna dobra kojih više nema, u našem “gradu koji teče”? Jeste li negdje čitali o jami Bezdan ili pogledali neki serijal na riječkoj televiziji ili čitali u Novom listu o ovim temama? Malo više kritičkog tona prema, ne znam, desecima milijuna kuna koji čekaju biti utučeni u Galeb? O lansirnoj raspadajućoj rampi torpeda? Ništa? Meni se čini da svaka PR služba ima zajedničku karakteristiku: nikada ne ukazuju i na drugu stranu vlastite medalje.

Dio isključive ljevice bi mogao shvatiti: kao što ja ne oduzimam njima pravo da hodaju za što žele ili protiv koga žele, dapače, tako neka samo oni velikoj većini naših sugrađana, među kojima sam i ja, ne priječe pravo da i mi hodamo – u zadnjem slučaju – za Matka Škalameru.

Pupovčeva uloga

Hajmo na “slučaj Škalamera“. Riječki spasitelj, član HGSS-a Matko Škalamera optužen je da je na nacionalnoj osnovi napao, u nekim medijima predočeno “prebio”, starog srpskog povratnika. U trenutku kada Milorad Pupovac iznosi klevetničku tezu da je „Hrvatska slika Nezavisne Države Hrvatske“ događa se i ovaj slučaj. Istom Pupovcu, u istoj Hrvatskoj kakvom ju on vidi, ipak ne smeta konzumirati hrvatske kune, aplicirati na vlast i biti dio skoro svake vladajuće strukture, a potom mrtav-hladan ispaliti da ga demokratska Hrvatska podsjeća na fašističku NDH?! Pa tko je tu lud? Premijer Plenković u maniri pravog poker igrača saziva hitan sastanak užeg dijela Vlade da bi na njemu odlučili da – neće ništa odlučiti po tom pitanju. Razočaravajuća je ta njihova nespremnost da budu istinski lideri. Razočaravajuće su i sve situacije koje zorno pokazuju kako su oni spremniji izgubiti i vlastiti obraz (što je njihova stvar – ako žele sami biti gaženi neka im je) ali pritom dopuštaju i grubo pljuvanje po hrvatskoj državi.

Nijedna na svijetu nije savršena – i zato i izlazimo na ulice jer i u ovoj našoj smrdi na veliko – ali u rijetko kojoj državi je baš toliko „in“ masakrirati vlastiti nacionalni identitet kao da je opušak na podu. A oni će i to, ma sve će samo da ne ugroze stabilnost svojih stolica. Dno jedno. Novi list se ponio baš, dopustite mi, zločesto. Smijem li primjetiti, nešto slično kao i sudac u slučaju Škalamere, jesu li u igri uistinu strane, srpske, obavještajne službe? Nisam siguran. No, da je moguće – jest. Uvijek je fora žrtvovati nekog Pedra zbog zakulisnih igara. To je fora, dakako, onima koje zaboli đon za istinu, onima koji svoje planove kuju u, bit ću slikovit, tamnim hodnicima vlastitih srdaca i smišljaju kako određene društvene kretnje usmjeriti ovamo ili onamo. Mnogo se priča o zakulisnim igrama ovdje spomentuog gospodina Pupovca te određenog dijela srpske političke zajednice koji kao da baš žele, iz njima znanih razloga, Hrvatsku prikazati nazadnom i isključivom. Matko Škalamera, Dobrivoje Arsić, Rijeka Foto: Marin Miletić Novi list na svojoj naslovnici donosi udarnički nadnaslov: “Za napad na srpskog povratnika Dobrivoja Arsića osumnjičen poznati riječki spasitelj i alpinist.” A, onda i naslov: MATKO ŠKALAMERA DOBIO MJESEC DANA ISTRAŽNOG ZATVORA. Tekst je difamistički usmjeren. Ime i prezime preko cijele naslovnice?! No, nije im prvi put. Škalamerino privođenje zbog svađe oko parkirnog mjesta Novi list podiže na razinu privođenja nekog notorog kriminalca. Dobrivoj Arsić, istovremeno, izvještava medije kako je napadnut jer je Srbin, kako je sve to namješteno, plaćeno te da je fizički napadnut, udaren šakama u lice i u prsa. On je prikazan kao – nevini starac. Ljudi se zgražaju. Mediji prenose vijest i linčuju Matka. Nakon nereda u Kninu napadnut je starac, Novi list piše – srpski povratnik. „Redatelji“ su pazili na sve. Arsić odlazi po savjete u Srpsko narodno vijeće, a oni, ako sam dobro shvatio, podižu kaznenu prijavu. Na sve su mislili baš kao da se koriste već isprobanim metodama. Tako djeluje. Međutim, naletjeli su na krivog lika jer i najbolji „meštri“ se, čisto i zbog zakona vjerojatnosti, katkada pogube u procjenama. Ta udobna stolica dnevnog boravka te klimatizirana prostorija iz koje se djeluje ipak znaju zeznuti stvar. Pa se dogodi i nešto suprotno desecima sličnih situacija u kojima se, zbog nekritične samouvjerenosti, dotad uspješno „krojilo“ javno mijenje, a samim „autorima“ stvarao osjećaj nepogrešivosti. Ali, tada se, samo odjednom, može dogodi da ispred Golijata istupi i mali David. I odjednom – paf! Sve se mijenja. Golijata, u ovom slučaju, predstavljaju mediji, počevši od Novog lista i Indexa. Zanimljiva je i uloga gospodina suca Duška Tišme koji je ishitreno pod svaku cijenu Matku dao 30!?! dana pritvora. Za razliku od Matka, po internetu možete pročitati da je isti sudac, navodno, bio mnogo naklonjeniji nekim stvarno zločestim dečkima u tim prvim fazama istrage. Ulogu biblijskog Davida su, pak, preuzeli sami građani. „Mali“ ljudi. Rado sam sudjelovao u tome i pomogao da se okupi što veći broj naših sugrađana, među kojima i hrvatski branitelji čija je koordinacija tog dana bila moje zaduženje s obzirom da već dugi niz godina, zajedno s prijateljima iz KN Armada, s braniteljima radimo različite akcije i događanja. Još od svoje petnaeste godine sam ponosan član „Armade“ i što sam trebao drugo nego prihvatiti se posla i napraviti što mogu? I što želim, uostalom. „Armada“ je dio moga života, još kao golobrade klince Ćoro nas je vodio po gostovanjima, a vodio nas je i na jednom i neponovljivom Zapadu Kantride, a mi dječaci smo postajali – muškarci. Ima nešto baš, onako, pomalo viteško u tom navijanju, u vjernosti ljubavi prema Klubu, ali o tome ću pisati nekom drugom prilikom. Buđenje Rijeke U dva dana se Rijeka probudila. Čujem da postoje svjedoci koji su kao klinci završnih razreda osnovne škole na Krimeji strahovali od Arsića. Odlazim gore i nalazim se sa svjedocima. Troskot i Salečić pristaju imenom i prezimenom stati ispred kamere i ispričati kako je Arsić ustvari u prošlosti bio – ni manje ni više nego – pripadnik radikalne srpske ideologije. Srpski radikal koji je prijetio “poklat ću vas sve hrvatska djeco kada budem išao od ovuda”, koji je prijetio bombama susjedima, kojega su se svi bojali, upravo je onaj isti Arsić koji je Škalameru otpužio za nacionalnu netrepeljivost. Poslije ubojstva Josipa Jovića na Plitvicama ovaj čovjek bježi u Srbiju. Vraća se već daleko iza rata i problemi ne nestaju nego se – nastavljaju. Prijeti ljudima u gradu da će ih izbosti nožem (za što je kazneno prijavljen), sada živi na Viškovu i teško da možete pronaći susjeda s dvije dobre riječi za Arsića. Novi list je ipak prenio izjavu ljudi u Mavrima koji govore: “U susjedstvu živi pet obitelji Srba i sa svima se dobro slažemo. Jedini problem je Arsićevo ponašanje. Gradi bez dozvole, svojata prostor, nije problem njegova nacionalnost, nego njegovo ponašanje” Na svom YouTube vlogu bavim se i tom drugom, nažalost, mračnom Arsićevom stranom. i otvoreno kritiziram toliko već izlizano – jednosmjerni Novi list. Čast pojedinicma, ali općenito kao novina – ne znam kako to urednici ne shvaćaju – naprosto ne kotiraju dobro. Neki se, npr., čude kako to da je Novi list u takvim problemima, s tako malom tiražom i dugovima. Hm. Pa čovječe oni pišu za otprilike 15% svojih ideoloških sljedbenika, dok difamiraju, ismijavaju i marginaliziraju preko 80% stanovnika PGŽ-a koji dijele mnoge zajedničke vrijednosti. Ljudima je više “puna kapa” te jedne jedine ideologije Novog lista, ali nije na meni da im otvaram oči. Vratimo se na vlog. U vlog, osim svog osvrta i svjedočenja dvoje Riječana stavljam i medicinsku dokumentaciju u kojoj je vidljivo da liječnik piše kako ne nalazi na Arsiću vidljive tragove udaraca!?! Možete li zamisliti da muškarac u naponu snage išaketa oronulog starca po glavi i prsima, a ovaj jedva da ima ogrebotinu kao jednu crtu od 3 cm na desnoj podlaktici? Zvuči nevjerojatno, zar ne? Možda bolje napisati, zvuči kao nevjerojatna laž. Kada sam vidio prve reakcije na taj vlog koji je pregledan više od 40 tisuća puta i sve objave vezane uz ovaj slučaj te nakon što sam nekoliko puta pozvao svoje sugrađane da nam se pridruže na prosvjedu – znao sam – gotovo je. Bit će nas masa. Ali nisam to uvidio samo ja, i politički ‘botovi’ zaposleni po portalima koji su u vlasništvu riječkih političara odjednom su stali pisati kako nema potrebe za prosvjedom jer će, eto, Škalameru – pustiti. „Armada“ je kao i inače, Bogu hvala, bila homogena i čvrsta, odlučilo se – u prosvjed se ide. Foto: Marin Miletić A, ta ekipica se jednostavno zaletila – i naletila – na Matka Škalameru. Matko, kao i svi mi, vjerojatno nije sveti Matko. No, ljudi koji ga poznaju, a poznaju ga mnogi, znaju da Matko nikada nije nikoga gledao niti tretirao po nacionalnoj osnovi. On je spasitelj, čovječe, spašava ljudske živote i istaknuti je pripadnik HGSS-a. I zbog toga je društveni pritisak bio opravdan, a i učinkovit: odjednom – fuuuuuu – u tri dana ispitani su svi svjedoci i Matko se može braniti sa slobode zbog čega nam je svima, vjerujem, drago. Tu je jasno – moramo izaći – i za sve one druge „male“ ljude koji nemaju iza sebe one koji će povući ljude da viču za pravdu i istinu. Tri tisuće Riječana Unatoč medijskim pokušajima da nas se zaustavi i da se javnosti objasni da ne moramo u prosvjed – tri tisuće ljudi je ipak došlo. U jednom automobilu prva ekipa Boysa, par članova Torce. Svi, jedni uz druge. Za istinu i pravdu. Ja vodim branitelje i članove udruga. Nekih tisuću ljudi je krenulo od Mosta branitelja. Hodamo polako. Pjevamo snažno. “Moja Domovina”, “Zovi samo zovi”, “Ovo je Rijeka” ori se ulicama grada. Neki mladac trči oko mene i snima. Index? Pitam ga. Kimne potvrdno. Pozdravi Matiju Babića, uzvratim mu i iskreno se nasmijem jer već znam koja je “zabrinutost” pojedinaca koji nikako ne mogu prijeći preko toga što sam po zanimanju vjeroučitelj. Dajte ljudi, nađite si život i prestanite biti toliko ograničeni. Rijeka je otvorena za svakog čovjeka, neovisno o njegovoj naciji ili vjerskoj pripadnosti. Rijeka je otvorena za vas, ali i za nas. Dosta više te isključivosti! Dolazimo tako do zatvora. Kad ono – 2.000 naših iz „Armade“ s druge strane. Pale se baklje, gore dimne i navija se: “Škala – Matko!! Škala – Matko!!”. “Zovi, samo zovi!” “Volim te Rijeko” “Najdraža Rijeko”, odzvanja ulicama našeg grada. Kako i treba, mi u „Armadi“ kažemo: živimo za Rijeku i zemlju Hrvatsku. Ja bih nadodao da mnogi od nas tome dodaju i Boga. Božo i Čečo penju se na zid, zovu me gore. Odluka grupe je da i ja govorim. Uspijevam progovoriti četiri suvisle rečenice, glas mi potpuno puca. Pjevali smo glasno cijelim putem. Neka. Tako je trebalo biti. Prosvjed je prošao veličanstveno, bez greške. Bez iti jedne jedine greške. Poruke buđenja, otvorenosti, i želje za pravdom. Rijeka je pokazala da se može ujediniti. U čistoj ideji Dobra, pravde i borbe za istinu, neovisno o tome tko je među nama tamo bio Hrvat, Srbin, vjernik ili ateist, a bilo nas je sa svih strana ujedinjenih za zajednički, viši cilj – otpor beščutnom pravno-medijskom sustavu koji je spreman zbog svojih jednokratnih ciljeva uništiti život pojedincu pa makar se tu radilo i takvom jednom altruistu kao što je naš Matko koji je u svoje slobodno vrijeme spasio više od stotinu života. U želji da se ne ponavljaju medijski linčevi na ikoga bez provjere. U želji pravednog sudstva. Rijeka je bila – jedno. Možda zato toliko i smeta ovaj povijesni skup Riječana. Jer je bio čist, otvoren i bez ideoloških zrnaca koje mu, evo, tek sada žele na silu pripisati. Baš kao i mediji Matku onih dana neistraženu krivnju. Marin Miletić | Bitno.net

https://www.bitno.net/kolumne/no-filter/marin-miletic-matko-skalamera-dobrivoje-arsic/

https://priznajem.hr/novosti/hrvatska/soa-upozorava-cetnicki-pokret-medu-mladima-u-hrvatskoj-jaca/98667/?fbclid=IwAR1GwR-agwaapKL-p2yRzaY6s9SWyhCQV5YRaRsY-tJrqlulSgLv9kBc0LI

Dopisnici2

Oni koji šalju "objektivnu" sliku stanja u Hrvatskoj u svijet


Milan Babić – priznanje krivnje

MilanBabić

Nakon istupa Pupovca: Pogledajte pokajnički govor premijera tzv. SAO Krajine

Nakon napada kod Knina oglasio se Plenkovićev koalicijski partner – predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac. U svom istupu je pobrojao napade na Srbe, spominjao ZDS i napao biskupe.

Poslije njegovog istupa javio nam se čitatelj sa zamolbom da objavimo pokajnički govor Milana Babića, uz napomenu da bi Pupovac i ostali koji govore o ‘ugroženosti Srba’ trebali barem jednom izgovoriti ono što i Babić.

Milan Babić, koji je početkom 90-ih bio politički vođa hrvatskih Srba, premijer takozvane SAO Krajine, objesio je u haškoj pritvorskoj ćeliji 6. ožujka 2006. Babić je bio osuđen na kaznu od 13 godina zatvora za zločine počinjene u Hrvatskoj od 1992. do 1995., a pred Haški sud bio je ponovno doveden da svjedoči u slučaju drugog vođe hrvatskih Srba, Milana Martića, a svjedočio je kao svjedok optužbe protiv Momčila Krajišnika i Slobodana Miloševića.

Milan Babić je bio ključni svjedok pokajnik i donosimo njegove riječi.

“Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da sudjelujem u progonu najgore vrste, protiv ljudi, samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao što se dogodilo šutio sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao osobno odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude.

Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol s kojom moram živjeti ostatak života. Ovi zločini i moje sudjelovanje u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez riječi kada trebam da izrazim dubinu moga kajanja za ono što sam učinio i za utjecaj moga grijeha na druge. Mogu se samo nadati da iznoseći istinu, priznanjem krivice i izražavanjem mog kajanja mogu poslužiti kao primjer onima koji još pogrešno vjeruju da takva nečovječna postupanja mogu ikada biti opravdana. Samo istina može dati šansu srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote.

Samo priznanjem krivice ja mogu preuzeti odgovornost za sve pogrešno što sam uradio. Ja se nadam da svojim kajanjem mogu bar malo olakšati patnju onima koji su patili. Shvatio sam da nam neprijateljstva i podjeljenost nikada ne mogu poslužiti da bolje živimo. Shvatio sam da naša pripadnost istoj ljudskoj vrsti je značajnija od bilo koje razlike između nas. Shvatio sam da samo kroz naše međusobno razumijevanje i pomirenje možemo imati šansu da živimo kao ljudi u miru i tako osiguramo bolju budućnost za našu djecu i generacije koje dolaze.

Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem i zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam sudjelovao. I na kraju, bezrezervno stavljam sebe na raspolaganje ovom Tribunalu i međunarodnom pravu. Hvala.”.

Izvor: narod.hr  https://narod.hr/hrvatska/video-nakon-istupa-pupovca-pogledajte-pokajnicki-govor-premijera-tzv-sao-krajine


Zločinci: https://web.facebook.com/189842018290200/photos/pcb.439645449976521/439645433309856/?type=3&theater


Razgovor s akademikom Ivanom Aralicom

Damir Pešorda, Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik,  srpanj - kolovoz 2019.

Aralica

Hrvatski tjednik objavio je  u četiri nastavka eksluzivni političko-književni intervju s najvećim živućim hrvatskim intelektualcem i književnikom, akademikom Ivanom Aralicom. Ovo je najveći intervju koji je on ikada dao jednome mediju, intervju koji će čitava hrvatska umjetnička i politička javnost s užitkom čitati i prepričavati i koji će imati snažan utjecaj na hrvatsku politiku.Ovo su poveznice na tekstove u HT, a ako zataje, ili ako vam je komfornije imate ga cjelovita  u nastavku.

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/32295-razgovor-s-aralicom-1-sto-je-ostalo-od-tudmana-i-u-sto-je-plenkovic-pretvorio-hdz.html

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/32335-i-aralica-komuniste-i-jugoslavene-pobijedili-smo-u-ratu-pobijedit-cemo-ih-i-u-miru.html

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/32391-razgovor-s-i-aralicom-neke-kljucne-vojne-tajne-izmedu-mene-i-tudmana-odlaze-u-grob.html

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/32415-razgovor-s-aralicom-intervju-nad-intervjuima.html

U fragmentima objavljenima prije pola godine u Hrvatskom tjedniku iznijeli ste nekoliko zanimljivih opaski o hrvatskoj književnosti. Jedna od njih je teza da je hrvatska književnost druge polovice dvadesetoga stoljeća, bježeći od stvarnosti koja nužno uključuje i politički stav, zašla u slijepi rukavac eksperimentiranja, kako kažete, “ono što u stranim književnostima postoji kao bizarnost i underground kod nas je postalo mainstream, a što je kod stranaca bio mainstream postalo je kod nas underground.“ Neobično je da je to kod nas ostalo tako i nakon propasti socijalizma i uspostave demokratske i slobodne Hrvatske. Kako komentirate takvo stanje?

Bit će zbog inercije, kao i mnogošto drugoga, a bit će i zbog načina kako se kod nas nacionalna književnost izučava. A izučava se po književnim razdobljima, čemu nemam prigovora, jer drugoga, boljeg, načina ni sam ne vidim. Pa se Aralicastječe dojam, jer se usporedno proučava svjetska književnost toga razdoblja i naša, da je nacionalna književnost samo odjek svjetske i da je neki pisac u nacionalnoj književnosti preživio vrijeme i ostao u povijesti samo zato što se uspio postaviti tako da u nacionalnom prostoru bude jeka svjetskih književnih zbivanja. Otuda jagma za uklapanjem u nešto što je ovoga trenutka trend i pruža nadu da će jednoga dana postati književni pravac koji će obilježiti određeno književno razdoblje i otuda smjelost i drskost da se trenutačno uspješni underground pretvara u mainstream. Možda se neki i uspiju ubaciti u đir, najveći dio, i što se književnoga razdoblja tiče i što se tiče književnosti, upast će u prazno ili udariti glavom o zid… To je jedno, i to je dokaz da je odavno uobičajena pomodnost traženja uzora po svjetskim književnim bunjištima postala, ako i ne izlišan, svakako sumnjiv posao, u najviše slučajeva jalov posao. A drugo je – uz mnoštvo onoga o čemu ne kanim govoriti – što književnost u današnjem svijetu gubi ulogu povijesnoga modelatora, niti se sama po povijesnom principu modelira, što postaje instant književnost, književnost trenutka, i što služi trenutačnoj pouci i zabavi, na određenom mjestu i u određenom trenutku. U tom prijelazu s poviješću opterećene i povijesno modelirane književnosti na instant književnost, književnost proživljava ono što i svijet u cjelini, da se sve više globalizira i sve više individualizira. Globalizira, jer ju spajaju i jedinstvenom čine brojni i lagano ostvarivi prijevodi s jezika na jezik, a individualizira, jer postaje instant, književnost trenutka, mjesta i naroda na čijem jeziku u određenom trenutku i na određenom mjestu nastaje.

Znam da će me zbog ovoga mišljenja – kad ga pojednostavne i vide kao ograničenje književnosti na određeni trenutak i naciju, koju, što je slučaj sa svakom, jezik nacijom čini – razapeti na križ i proglasiti ognjištarem s dna kace. Mnogo je kod nas književnih početnika koji se s prvim knjižuljkom, pogotovo ako su ga uspjeli i prevesti na koji jezik, osjećaju svjetskim piscima, što im ja ovim negiram; i mnogo je sijedih glava, koje se s više prijevoda svojih knjiga na strane jezike, umisle da su svjetski pisci, za sada u svijetu nepoznati, ali tek što poznati nisu, a ja im u brk kažem da toga čemu se nadaju, svjetskih pisaca, više u svijetu i nema. Što mogu kad ne mogu pomoći ni sebi ni njima. To smo što smo i budimo zadovoljni da smo i to što smo! Zaključujem: književnost gubi ulogu privjeska političkoj povijesti, a stječe u punoj mjeri književni ulogu, koja je, rekao bih, i povjesnija i djelotvornija od uloge dosadašnjega prirepka političkoj povijesti; i drugo, književnost u lokalnoj sredini, na lokalnom jeziku – u čemu vidim nacionalni teritorij i jezik – ostvaruje globalnu ulogu i nije joj potrebno nikakvo propinjanje, ni prijevodi, da postane svjetska, prije nego je postala nacionalna vrijednost u punom smislu.
Moj put do čitatelja

Svojedobno ste izrekli stanovite rezerve prema određenim smjerovima u okviru moderne književnosti apostrofirajući pri tomu neka poznata imena, primjerice Jamesa Joycea. To je tada bilo svojevrsno svetogrđe premda je već tada književna praksa pokazivala veću sklonost prema reafirmaciji priče nego prema Joyceovu naslijeđu. Proteklo vrijeme dalo vam je za pravo jer postmodernističku prozu također, da se poslužim Flakerovom terminologijom, nerijetko karakterizira naglašena zabavna funkcija književnosti, a ona se, između ostaloga, postiže i umješnim fabuliranjem. Kako danas gledate na vlastiti opus u kontekstu modernističkih i postmodernističkih književnih poetika?

Kad sam, usputno, ne zalazeći u detaljnija objašnjenja – u razgovoru s novinarom Kuljišem, za list „Start“ – izrazio, kako vi kažete, rezervu prema nekolicini književnika, poimence, S. Beckettu, E. Ionescu, J. Joyceu, F. Kafki i M. KnjiževnostProustu, nisam to učinio slučajno. Učinio sam to nakon višegodišnjega, i nastavničkoga i književničkoga iskustva s tim piscima. Odmah da jedno razjasnimo: nisam ni nijekao ni umanjivao visoki literarni standard koji je pripisivan tim piscima, makar sam kod nekih od njih u visoki literarni standard debelo sumnjao. Ja sam izrazio sumnju u djelo tih pisaca kao uzora kojih bi se pisci, što sada pišu, trebali pridržavati i kao „obvezne lektire“ koju bi trebali pročitati i svi učenici i čitatelji žele li biti suvremeni. Pod upitnik sam stavio njihovu uzoritost i njihovu čitljivost; uzoritost sam od sebe otklonio, a čitljivost negirao i u ime učenika i u ime čitatelja. Osvjedočio sam se da ni za koga čitljivi nisu, a to mi je, čitljivost, bila važnija od svega drugoga, pa kad ni za čitanje nisu, nisu, što se mene kao pisca tiče, ni za uzor. Mogu se i kao uzor i kao „obvezna literatura“ za suvremenike zaobići i nadomjestiti čitljivim autorima. I za uzor, po svačijem ukusu, prikladnijima… Meni je kod tih pisaca, uzimam li ih kao uzor, mnogošto smetalo, a najviše ono što mi se činilo pretjerivanje u nečemu što je književnost, upotrebljavajući ga u razumnoj mjeri, oduvijek upotrebljavala. Primjerice, psihologizam i redukcija fabule! Psihologizam dan u mjeri i dalje mi je bio prihvatljiv, ali, kad je on nadomjestio tekst raznoliko strukturiran, nisam podnosio njegovu smušenu i nečitljivu dominaciju. Reducirati fabulu u Kuljišpripovjedačkom djelu, može se, ali, ukloniti je sasvim iz djela, ne može. Bez priče pripovjedačkoga djela nema. Nema pričanja bez priče. Da tomu nekako doskoče, smislili su prozu. Ali je ta proza bila isto što i boza u smislu podvaljivanja nečega za ono što to nije – ovnovih jaja za bubrege…

Oslobodio sam se tih napasti i želje da pod svaku cijenu budem „ukorak s vremenom“. Prigrlio sam priču, suprotstavio se defabulizaciji, iskoristio sve tradicionalno naslijeđe u pričanju priče, potražio uzore u svemu vrijednomu, bilo kad da je nastalo, pronašao put do čitatelja i rekao ono što sam Kuljišu rekao – da te pisce ne treba nametati ni kao uzore našim piscima ni kao „obveznu lektiru našim učenicima i čitaocima“… Tek nekoliko godina nakon toga doživio sam od Kuljiša ono što sam doživio. U vrijeme kad sam, muko moja, postao nekakav političar, postrojen iza Tuđmana, a Tuđman su i njegove pristaše Kuljišu bili odbojni primitivci, Kuljiš je oživio moju uzgrednu rezervu prema „velikanima svjetske literature“ i protumačio je javnosti kao dokaz da sam ja nikakav pisac kad ne razumijem suvremene svjetske književne veličine pa sam, jednako kao u literaturi, nazadnjak i prizeman tip i u politici. Moram reći da su se tada, kad je to Kuljiš objelodanio, a oni prvi put čuli, mnogi pitali što mi bijaše kad to rekoh… Eto im, neka se sada upitaju što sam onomad davno rekao. Te pisce danas, kad je književnost sve više instant vezan uz trenutak i lokalitet, kad je postala sredstvo pouci i zabavi, osim znanstvenika i studenata, malo tko čita.

Kritika je u Vašim djelima zarana uočila sklonost digresijama i apelativnim iskazima, autorskim iskazima iz pozicije sveznajućega pripovjedača. Tako, pišući o Vašoj prvoj knjizi Svemu ima vrijeme, Luko Paljetak govori o „autorovim upadicama“, a Dalibor Cvitan o „sklonosti prema teoretiziranju“. Unatoč povremenim prigovorima za anakronizam zbog apelativnih iskaza ili za kompozicijske manjkavosti zbog digresija, Vi od tih književnih postupaka niste odustajali. Zbog čega su Vam ti postupci toliko važni? Kakvu oni imaju ulogu u Vašim književnim djelima?

Dajući prvenstvo priči i tražeći uzore u onim piscima koji su njegovali priču, pripovijedali radi priče i znali ju i ispripovijedati i koristiti za poruku, išao sam ususret čitatelju i na tom putu, u tom traženju, spoznao da je većina djela, koja su bila čitana u vremenu kad su nastala i nakon toga i djela koja nastaju danas a čitljiva su i čitana, neka vrsta zbirki pripovijedaka. Zbirki u dva kompozicijska oblika: jednom, da su to nekom vezom, čvrstom ili labavom, povezane po nečem srodne priče; i drugom, da su to sitne priče, njih mnoštvo i u sitnoći različitih veličina, ugrađene u jednu sveobuhvatnu priču. Dakako, postoje i djela sastavljena samo od jedne priče, ali postoje i ovakva, čiju sam kompoziciju predočio u te dvije inačice. Opredijelio sam se za priču u svakom slučaju, a koji ću oblik kompozicije priča odabrati – ležerno povezani niz po sličnosti, niz u kojemu priča izvire iz priče ili samo jedinstvenu priču – Aralica Konjanikopredjeljivao sam se od djela do djela. Drugo je što je meni priča pasala, išla od ruke, što sam bio hereditarno obilježeni eglen. A ovo su bili racionalni razlozi koji su me navodili da na putu prema čitatelju idem koristeći priču u svakom obliku, i u cjelini, i u epizodi i u digresiji… U početku sam s tim imao teškoća. Za vrijeme komunizma, kad su odluku da se knjiga tiska u državnom poduzeću donosili recenzenti! Jedan je htio da se izostavi jedna, drugi druga epizoda, digresija ili umetnuta priča.

U nekoliko sam navrata imao i dopunske recenzente koji su presuđivali hoće li se uvažiti presude prethodnih recenzenata da se nešto izostavlja. Ponekad bih popustio i dopustio da se nešto izostavi, ali uglavnom dopuštao nisam. I sad vidim da sam bio u pravu gdje dopustio nisam, a u krivu gdje sam dopustio. Ti recenzenti, čini se, nisu shvaćali kako epizoda, digresija i ubačena priča – kako god, uza sve razlike, te oblike pričanja zvali – dekomponiraju književno djelo i razbijaju znatiželju čitatelja samo ako govore o nečem što nema veze sa srži djela, s glavninom, s cjelinom. A ako epizoda, digresija i umetak srž, glavninu i cjelinu djela dopunjuju nečim novim, onda ih one obogaćuju, i ne samo da čitatelja ne odbijaju, nego ga privlače i pažnju mu za djelo prikivaju, pažnju koja čeka nove dopune, nova iznenađenja. Često te – nazovimo ih skupnim imenom – dopunske priče preuzimaju na sebe ulogu središta, postaju i njegovo izvorište i njegova poruka za pamćenje, kao što je to slučaj sa „sječom klasova koji strše“ u romanu „Psi u trgovištu“. A to se događa i u drugim mojim romanima, u mnogima! Kad nešto, neka je obimom maleno, neka je dodano usput, postaje središnje i glavno!

S ovim što zovete apelativnim i autorskim iskazima, a Cvitan i Paljetak „sklonosti prema teoretiziranju“ i „autorskim upadicama“, imao sam dosta nesporazuma s tadašnjom kritikom – valjda i sa sadašnjom – koja je to autorovo iskakanje iz teksta držala znakom konzervativizma, literarnoga i sveopćega, jer je vladalo uvjerenje, ne znam otkuda bi poteklo ako nije preneseno od nekoga uzora preko granice, da autor u tekstu, u bilo kojoj formi bio, ne smije biti vidljiv. Meni je to skrivanje autora, kad je on normalnom čitatelju vidljiv u svakoj riječi, bilo nemoguće i nepotrebno. Od nevidljivoga se zahtijevalo da sve što ima reći reče bez svoga pojavljivanja, preko onoga što kazuje. Obrnuto od toga zahtjeva, ako pričam neku priču, u kom god je obliku pričao čak i u obliku iskaza, i, ponesen njezinim sadržajem, osjetim potrebu nešto reći, nešto moje i nešto što prelazi okvire priče i što će ostati u priči skriveno, ako ga ja izrijekom ne kažem – zašto to ne bih rekao. Zato da ne bih prekidao priču, zato da ne bih iz priče iskakao? Prvo, taj prekid dobit će funkciju ritma u funkciji predaha, a drugo, nemam se ja što otkrivati i što iskakati, ja sam tu, prisutan i vidljiv iza svake riječi… Ako pričam neku priču, koliko god umješno koristio sredstva pripovijedanja, uvijek je to monotono epsko guslanje. Zašto u jednom trenutku i u razumnoj mjeri epsko guslanje ne bih prekinuo, pa rekao koju mudru o onom što guslam, da čitatelj vidi kako ne mlatim praznu slamu, kako to što guslam ima dublje, smislenije i sveobuhvatnije značenje. Zašto ne bih, iako riskiram da se moj način pričanja nazove konzervativnim, a moju mudrost mudrovanjem… Kad danas čitam te moje apelativne iskaze, te moje upadice i to moje teoretiziranje – u mojim djelima ili kao citate u knjigama drugih autora – osjećam se manji od njih. Klanjam se pred njima i zahvalan sam konzervativizmu što sam ih u tijeku pričanja priča izrekao. Da ih tada izrekao nisam, nikad ih izrekao ne bih! I Bogu hvala da jesam! Oni su začin i miris, oni su sukus mojih priča. A da o odušku ojađene duše i ne govorim!
Andrić se znao sprdati s Krležom

U Hrvatskoj se u posljednje vrijeme lome koplja oko toga koji pisci trebaju ući u lektiru po novom kurikulu, a koji ne. Iz perspektive autora koji je već za života ušao u nacionalni književni kanon, recite koji književnici dvadesetoga stoljeća, pod pretpostavkom da su takvi prijepori za ranija stoljeća već razriješeni, trebaju biti na popisu obvezne lektire?

Zato što je moje ime u optjecaju – makar ni jednom nisam pogledao kakav mi je status dan, ne želim o tomu ništa znati – ja sam u raspravama koje se o tom predmetu vode, i kad su me na to nagovarali novinari i kad su to od mene tražili ljudi iz HAZU, odbijao sudjelovati. Činilo mi se da bi se moji stavovi mogli shvatiti kao briga o statusu vlastitoga kuirkulimena, a ne kao iskustvo srednjoškolskoga nastavnika. Pred Vašim ću pitanjem ustuknuti i reći samo dvije stvari. Jedna je vezana uz kurikul i uz polemiku koja je, i tim povodom i inače, u javnosti povedena, ima li Krleže mnogo ili malo, a druga na ponašanje živih književnika u povodu lektire u kurikulu. Ako prostorom što ga Krleži dajemo – misli se na broj sati i broj djela u lektiri – prezentiramo njega i njegovo djelo, što nije isto, mislim da mu, u odnosu što ga dajemo drugim piscima, dajemo prevelik prostor. Neka se to ne shvati kao umanjivanje vrijednosti njegova djela, već kao poravnanje prema djelima drugih pisaca, kojima je njegovim komoditetom, u svoj širini, prostor ili sužen ili potpuno oduzet; i neka se to ne shvati kao animozitet prema njegovoj ideologiji – čega kod mene ima obilje – jer ta ideologija, osim onoga što je skrahiralo, komunizam s klasnom borbom, ima podosta i onoga, briga o čovjeku i posebno o hrvatskom čovjeku, što valja visoko vrjednovati i trajno cijeniti. Ako mu, pak, dajemo veliki prostor da bi svojim djelima prezentirao vrhunske književne domete vremena u kojemu je stvarao, u svim rodovima u kojima je stvarao, u eseju, kritici, žurnalistici, lirici, pripovijedanju i drami, onda ne samo da činimo nepravdu onima koji su u tim rodovima pojedinačno veći od njega, nego i dajemo krivu sliku o našoj književnosti njegova vremena. Miodrag mi je Bulatović pričao da je Ivo Andrić, uz očitu, iako suzdržanu sprdnju, često znao reći „da je Krleža naš najsvestraniji pisac“.

Bulatović je to tumačio tako da je Andrić želio kazati kako Krleža jest svestran, ali je u svemu što stvara ispod razine onih koji stvaraju samo u jednoj književnoj vrsti, poput njega, Andrića, u pripovijedanju. Možda je Bulatović smislio Krležatrač, što dvojim, i krivo interpretirao Andrića, ali jedno od toga trača ostaje, da je Krleža isti sadržaj pretakao iz jednog roda u drugi, da se ponavljao, i da je postigao književni vrhunac samo u jednom dijelu svoga dramskog stvaralaštva, nešto manje u pripovijedanju, a još manje u lirici. Za te književne vrhunce treba mu osigurati prostor u kurikulu, a ono drugo, na čemu se dosad širio, treba dati onima koji su te vrhunce postigli, pojedinačno, u drugim vrstama. O Krleži i prostoru što ga zauzima u kurikulu i javnosti za sada samo to, a o ostalom, ako mi se bude dalo, nekom drugom zgodom, na nekom drugom mjestu… Da nešto sitno ovom dodam! Neka sam rekao što sam rekao, s prostorom što ga ima, bio uzak ili širok, s prostorom što će ga imati, koliki god bio, za mene Krleža, s ideologijom i bez ideologije u prtljagi, nije sporan, niti će kada biti. Bio je izdanak svoga revolucionarnog vremena. Za mene su sporni krležijanci. Ne oni nekadašnji, koji su ga slijedili i, uglavnom, nisu shvaćali, već ovi sadašnji koji se trude u njemu održati živim vlastiti komunizam i vlastito jugoslavenstvo. Čega bi se on sam u svojoj zrelosti najradije bio odrekao da se odreći mogao, da ta guba nije srasla s njegovim književnim djelom i ovladala njegovim životom, pa je ni od sebe ni od svoga djela nije mogao odvojiti. Pokojni mi je Tuđman znao često reći: „Ivane, zapamtite, većeg Hrvata od njega nisam vidio, obrazovanijega čovjeka od njega nisam susreo, ali se ni s većom kukavicom od njega nisam susreo.“ Ja bih mu odgovorio: „Predsjedniče, ako je u vučjem vremenu i u vučjoj jazbini morao dočekati starost i napisati što je napisao, mogao je samo ako je bio kukavica. U vučjim vremenima i vučjim jazbinama, gdje svatko na svakoga čakiju poteže, kukavičluk je oblik najviše mudrosti.“

A o kolegama u najboljim stvaralačkim godinama i njihovoj vrućoj želji da im knjige postanu lektira kurikuluma! Ja mogu shvatiti što uvrštavanje svojih djela u tu lektiru vide kao otvaranje mogućnosti veće zarade na njima. Knjige će im se više čitati i zato bolje prodavati. Ali ne shvaćam kako ne vide da je pisac u lektiri upokojen pisac, za kojega široka čitalačka publika, kojoj nitko obveznu lektiru ne propisuje, slabo mari, pa će od lektire u kurikulu biti više na gubitku nego na dobitku, čisto novčano gledano. I, najzad, kako prema upokojenju, neka je i u kurikulumu, nemaju odbojnost? Kakvu ja sam imam čak i u starosti!
Kako je Tuđman složio potomke ustaša i partizana

Bili ste bliski s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Iz te činjenice izvire niz pitanja, a postavit ćemo ih nekoliko. Prvo, što je toliko snažno i moćno u njegovoj politici bilo da ga njegove pristaše i danas uzimaju kao mjernu jedinicu svake suverenističke politike? Što je, pak, s druge strane, toliko odbojno njegovim protivnicima, onda i danas, bilo kod Tuđmana da ga također ne mogu zaboraviti i posežu za njim kao mjernom jedinicom neprihvatljive politike?

S tim sam se pitanjima u punoj oštrini, jer sam ih do tada zaobilazio, susreo onu noć kad su me pozvali da dođem u Sabor, gdje se okupilo državno i stranačko vodstvo, i rekli nam da je Tuđman umro i da smo unaprijed bez njega. Predsjednik Sabora, koji je po odredbi Ustava zauzeo i mjesto predsjednika države, dok se ne izabere novi predsjednik, saopćio nam je da obitelj u vezi s protokolom pokopa ima samo jedan zahtjev. Da pokojniku posljednju riječ nad otvorenom rakom – ne neki od dužih govora, koji će se održati pred mrtvačnicom, po protokolu što ćemo ga mi napraviti, već kratak govor, prije nego će se mrtvački sanduk spustiti u raku – održim ja. Nakon čega će zavladati muk u kojemu će se čuti samo ono što će grobari činiti. Vijest me je o smrti, makar sam ju očekivao, pokosila, a želja obitelji da mu ja kažem posljednje zbogom iznenadila. Jer ja nisam zauzimao visoki položaj ni u državi ni u stranci, jer su moji odnosi s njim bili dobrim dijelom u privatnoj sferi i jer mi o toj mogućnosti nikada nitko nije ništa spominjao, ni u vremenu prije nego je dospio u bolnicu, kad sam se s njim i pojedinim članovima obitelji nerijetko viđao, ni u vremenu kad je zalegao u smrtnu postelju. Što je, tu je! Samo kad bih s uma sišao, želju obitelji, pogotovo ako je u toj želji nešto i od njegove želje bilo, ne bih ispunio. I Bog me sačuvaj te ludosti, dao znati, što će se uskoro pojaviti kod mnogih, da ga se odričem, da se, kako se ono kaže, od njega distanciram. Nikad, ni u sitnici! Jer je sitnica! A od krupnijih stvari, nemam se od čega distancirati!...

U muku koji je nastao kad je predsjednik Sabora priopćio želju obitelji, osjetio sam da bi u vremenu što slijedi, u FTizborima koji su stajali na vratima, neki od prisutnih mogli želju obitelji protumačiti kao priželjkivanje da me vide kao njegova nasljednika, pa sam društvu, pristajući na riječ nad rakom, kazao da od večeras prestaje moja pretenzija, koje ni do sada nije bilo, na bilo koju političku dužnost. Ja sam u politici bio po njegovoj želji, uz njega i zbog njega; kad je otišao on, otići ću i ja; neka me ni na kakvu izbornu listu više ne stavljaju… Nisam imao dvojbe da li prihvatiti želju obitelji, nisam sumnjao da moj odlazak iz politike družina ne će rado prihvatiti, jedva su dočekali manju konkurenciju, ali je ostala zabrinutost što reći nad rakom i lijesom u tih par minuta što će mi biti dane. Imao sam što, ako riječ koncipiram kao nabrajanje, ali ja nabrajati nisam želio. Želio sam izložiti srž, ganglij koji sve povezuje i koji sve hrani životom, i tu srž, taj ganglij izreći u nekoliko riječi. Prebirući mnogo toga, zaustavio sam se na pomirenju, koje je u to vrijeme, vrijeme njegove bolesti i smrti – pošto je odigralo svoju ulogu, da prvi put u ključnim trenucima povijesti Hrvat nije ratovao protiv Hrvata – banalizirana i proglašavana neostvarivom ludošću. Kod toga sam se zaustavio, to sam nad grobom rekao i otada pred tim stojim kao pred onim što me je, nakon stanovite suzdržanosti, uz Tuđmana vezalo i što je za me i danas „mjerna jedinica svake suverenističke politike“.

Nacionalno pomirenje kao instrument s kojim je jedino moguće ostvariti oslobođenje u ratu i punu suverenost u miru. Mislio sam, govoreći nad otvorenim grobom, da će to izmirenje ići nešto brže, ne prebrzo, ali, evo, vidimo, i sada se mirimo i tko zna dokle ćemo se miriti. Sreća Božja, da se u prepirki mirimo, da se ne tučemo međusobno; zlo bi bilo kad bi se svađali i tukli međusobno. Do čega, nadam se, jer su temelji, od Tuđmana postavljeni, čvrsti, ipak, uza sve želje zločestih ljudi, ne će doći. Što je za Tuđmana bilo nacionalno izmirenje i kako ga je, imajući ga u vidu i kao konačan cilj, koristio kao instrument ostvarenja toga cilja, što svi, ni na jednoj ni na drugoj strani, nisu zapažali i nisu prihvaćali.

Najprije nekoliko natuknica o porijeklu ideje hrvatskoga nacionalnog izmirenja kao tvoračke snage u osnivanju samostalne Hrvatske. Još u vrijeme komunizma, kad je bio u punom zamahu i kad se mislilo da je pronađena njegova, samoupravna, inačica koja će držati vodu i trajati vječno, ta se zamisao javila paralelno i u desnoj i u lijevoj ilegali, u priprostom obliku, kao da će hrvatska državna samostalnost biti ostvarena kad se slože potomci komunista i ustaša. Na jednoj razini i na drugoj: kad se udruže potomci domobrana i partizana. To je bilo svetogrdno, gledali ga pravovjerni s jedne ili s druge strane. Od onih koji su sudjelovali na strani antifašističke koalicije u ostvarenju Hrvatske kao jugoslavenske federalne jedinice i onih koji su ostvarivali Hrvatsku samostalnu državu boreći se na strani sila fašističke osovine. Štoviše, tima što su tu ideju i u lijevoj i u desnoj ilegali promicali, bilo je svejedno hoće li tako ostvarena hrvatska samostalna država imati komunističko ili kapitalističko uređenje, hoće li biti u komunističkom lageru ili će pripadati kapitalističkom zapadu. Čim ju je Tuđman izvukao iz ilegale, dao joj svoje tumačenje i počeo ju provoditi u praksi, postavljeno je pitanje porijekla te ideje, ne da bi se udovoljilo radoznalosti, već da bi se po porijeklu donijela odluka o njezinoj vjerodostojnosti, o njezinoj ostvarivosti. Zapravo, da bi ju se po porijeklu diskvalificiralo! Pronađeni su ovi i oni, ovakvi i onakvi, koji su tu ideju u ovoj ili onoj prilici zagovarali, ali ni za jednog od njih nije se moglo kazati da je toj ideji tvorac, ona je postojala prije njih, oni su se s njom samo poslužili. Istina je od davnina – i u tom se gnijezdu ta ideja izlegla – da jedan narod, želi li steći državnu samostalnost, unutar sebe mora biti izmiren, sasvim ili pretežito, kako bi udružio svoje snage, primirio unutarnje rivalstvo i spriječio svaki pokušaj protivnika da rivalstvo potpiri i snagu naroda umanji. Ta ideja vodilja, ta pretpostavka osamostaljenja slabašna je i nemoćna ako nikne i oživi u jednoj glavi ili u malom broju glava. Ona postaje djelatna kad se useli u duh i misao velikog dijela naroda.

Može se pogađati kad je Tuđman prihvatio pomirbu, ali ostaje čvrsta činjenica da je ona, kad je on počinje pretvarati u polugu postizanja samostalnosti i cilj samostalnosti, u hrvatskom narodu, i u dijelu obilježenu endehazijom i u dijelu obilježenu partizanijom, dobrano oživjela; ne od svih i prihvaćena, ali raširena do mjere da se s njom u politici može poslužiti. I on će se s njom poslužiti. Što ne će ići lako, što će ići veoma teško, što će iziskivati stalnu brigu i izazivati stalne potrese – do kraja njegova života i nakon njegove smrti. Do danas! Kod takvog stanja stvari – da je pomirenje postignuto u narodu i prije nego će ga on pretvoriti u instrument i dati percipirati kao cilj i da ga je on kao instrument iskoristi a kao cilj postigao – zaludan je posao tvrditi da je Tuđmanovo pomirenje neprovedivo, jer da se Bespućaideologije – kao da ih je on mirio – nikad ne mire. On je narod mirio, a ideologije potiskivao kao prokletstvo narodnih podjela! Evo kako!

Ubrzo će se pokazati, ako ne i na samom početku, da su za pomirenje, kod obiju strana istovremeno, potrebne određene pretpostavke i u, recimo tako, teoriji pomirenja, i u stavovima i u osjećanju pojedinaca koji na pomirbu, prema toj teoriji, pristaju. Ako si sudjelovao u ostvarenju endehazije ili si po nekomu i nečemu baštinik njezinih stečevina, želiš se pomiriti s onima koji su sudjelovali u ostvarenju Hrvatske kao jugoslavenske federalne jedinice, ili si po nečem i nekomu dionik njezinih stečevina, moraš krenuti od toga da si ti, ostvarujući endehaziju, kao i onaj s kim se miriš, ostvarujući federalnu jedinicu, djelovao unutar jednoga od dvaju totalitarnih režima, fašističkom i komunističkom, radeći na istoj stvari, na uspostavi, neka i u dva oblika, hrvatske državnosti. Pri tom, u drugom koraku, kao što se ti odričeš fašističkoga totalitarizma unutar kojega si djelovao, tako se i on odriče komunističkoga okvira unutar kojega je djelovao. Nalazite se na onomu što vam je, i jednom i drugomu, bilo zajedničko – na ostvarenju hrvatske države, kolika god bila razlika između samostalne (navodno samostalne) i federalne, da biste zajedničkim snagama stvorili i demokratsku i hrvatsku državu. Sad samo obrni, pa počni od onoga koji je sudjelovao u komunističkom totalitarizmu i završi na istomu, na djelu stvaranja i demokratske i hrvatske države. Eto, tako bi to pojednostavljeno izgledalo! Kad gledaš, jednostavno kao „pasulj“; a kad realiziraš, tvrdo kao sam vrag! Gdje ne ide?

Nije išlo, zapelo bi, kad bi obje strane, i endehaška i partizanska, pristajući na izjednačenje da su obje djelovale u okviru totalitarnih režima koje treba odbaciti i prihvaćajući angažman oko stvaranja demokratske Hrvatske, trebale pristati i na jednakost onoga što su radile u okrilju komunizma i fašizma. Svaka je od dviju strana, svaka za sebe, tražila mrvicu prednosti, samo mrvicu, pa bi se moglo reći da nije išlo lako, da je bilo lomova, zbog mrvice prednosti. Da to zbog mrvice prednosti ni danas ne ide!… Strana obilježena endehaškom prošlošću pravo na mrvicu prednosti svojatala je na osnovi vlastitoga mišljenja, što joj je druga strana osporavala, da se ona zauzimala za nezavisnu državu, štoviše, i ostvarila ju, a ne za mizernu federalnu jedinicu u prezrenoj Jugoslaviji. A strana obilježena suradnjom s komunistima pravo je na mrvicu prednosti temeljila na svom mišljenju, što joj je druga strana osporavala, da je komunizam u zamisli bio dobar, a u izvedbi je griješio, dok je fašizam bio loš i u zamisli i u izvedbi, pa oni koji su komunizmom obilježeni, trebaju proći s malo manjom negativnom ocjenom. Oni koji su, na jednoj i drugoj strani, odustali od mrvice prednosti, koji su spoznali njezinu neutemeljenost, pristali su na pomirenje i išli čvrsto za Tuđmanom, a oni koji od mrvice prednosti u svoju korist nisu odustajali, već su ju pretvarali u krupnu stvar, ukopali su se u toj prednosti, i na pomirenje nikada iskreno, punim srcem, nisu pristali. I kad bi deklarativno pristali! Neki, na obje strane, ni deklarativno nisu pristajali. Ti su na jednoj strani postajali „antifašisti“, koliko sam vidio, komunisti po mentalitetu, ali po imenu nikada; a na drugoj „ekstremni nacionalisti“, koliko mi je poznato, obilježeni ustaškim mentalnim sklopom, ali ustaškim fašističkim naslijeđem i imenom nikada… Šteta da na pomirbu nikada nisu pristali, ali je za pozdraviti što se ni jedni ni drugi, budući da su sljednici nasilnih totalitarizama, nisu laćali nasilne političke borbe. Prihvatili su demokraciju i kad pomirbu nisu! Prihvatili su dekoraciju, u čemu bi se, ipak, uz malo natege, mogao pronaći i blagotvorni utjecaj nacionalnog pomirenja.

Koliko sam puta imao priliku slušati Tuđmana, u službenom i neslužbenom govoru, kad bi, u teoriji i na primjerima, tumačio onima oko sebe koji su imali endehašku prošlost i naslijeđe, kako su i mnogi hrvatski komunisti i partizani imali nacionalno osjećanje i ciljeve. Isto tako, ako su slušatelji oko njega bili po porijeklu i naslijeđu obilježeni komunizmom i partizanstvom da obilježenima endehaškim duhom treba zamjeriti što su se uprljali suradnjom s fašistima, ali i priznati da su tražili samostalnu hrvatsku državu pod bilo kojim okolnostima, makar i pod cijenu suradnje s fašistima, čiji su ciljevi, na kraju krajeva, bili protivni njihovima. Nije da to kod mnogih nije prolazilo, prolazilo je; ali je bilo i onih, i na jednoj i na drugoj strani, kod kojih prolazilo nije. To ga je ljutilo i tu vrstu tuposti nije podnosio. Pribojavao se njezine razorne sljepoće – da će nas ponovo uvaliti u međusobni obračun. Boljelo bi ga kad bi na osobni račun čuo prigovor da nije predodređen obnavljati samostalnu hrvatsku državu – jednu je već rušio s puškom u ruci – jer je bio komunist, partizan i Titov general; boljelo bi ga kad bi od „antifašista“ čuo prigovor da ih je izdao, da je od komunista i partizana postao ustaša – jer je mislio i osjećao kako je po jednom, po hrvatstvu, ostajao uvijek isti, sebi dosljedan, što je dopustio i svakom drugomu, prilazio mu slijeva ili zdesna.

„Ivane,“ govorio bi mi, „ne razumijem kako to neki ne mogu shvatiti. A tako je lako!“

„Predsjedniče“, skretao sam na šalu, „pitanje je biste li i Vi shvatili, da Vas komunisti nisu strpali u zatvor. A bi li shvatio i jedan komunist – i sebe među njih ubrajam - da se još u samoupravnom socijalizmu s komunistima nije sukobio i spoznao kakav je taj samoupravni socijalizam gledan od strane čovjeka koga komunizam progoni.“

Kad je Plenković utemeljio ono svoje povjerenstvo za raščišćavanje prošlosti na čelu s akademikom Kusićem, nekim članovima toga povjerenstva – među njima nije Kusić, on po toj stvari akademik nije – koji su moji dobri znanci i koji predmet dobro poznaju, kao čovjek koji s tim – a radilo se o poravnanju – ima određeno iskustvo, rekao sam za dopuštanja, kojih treba biti što više, i zabrane, kojih treba biti što manje, da ih daju objema stranama jednako točnošću apotekarske vage i da ni jednoj strani ne dopuste ni mrvicu prednosti, objašnjavajući im što je to konkretno, ta mrvica prednosti, i kako će se ona, dopuste li ju, pretvoriti u krupnu razliku koja će onemogućiti dogovor. Plenkoviću se dogodila zvijezda petokraka kao mrvica prednosti lijeve opcije. Bojim se da nije shvaćeno o čemu sam govorio, o kakvoj se mrvici prednosti radi, koja, čim se dopusti, dogovor pretvara u ništa, jer se kroz rupicu napravljenu za mrvicu probija čitava bagaža. Ipak, po onomu što sam u materijalima vidio, čini se da su neki stali na put mrvici prednosti, ali ju zaustaviti nisu uspjeli i zato je sve što je povjerenstvo napravilo moralo ostati samo platforma za daljnje razmišljanje. Ništa koje je trebalo postati bar nešto!
Je li Plenković išta Tuđmanovoga pročitao?

Vidljivo je da se danas mnogi deklarativno pozivaju na Tuđmana, primjerice aktualni predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, aktualna predsjednica, a po sadržaju to je nešto posve drugo od Tuđmanove politike. Da je tako, svjedoči činjenica kako oni svojim potezima izazivaju podjele i tenzije u cijelom društvu, čega kod Tuđmana uopće nije bilo. Čini li Vam se zapravo da što se oni više pozivaju na Tuđmana, duha njegove politike je zapravo sve manje?

Ne samo da je dopustivo nego je i jedino moguće da neki političar, proglašavajući se sljednikom politike svoga predšasnika na istom mjestu, naslijeđenu politiku, budući da ju provodi u novom vremenu, u novim okolnostima, obilježi vlastitim pečatom, da to, neka je u osnovi naslijeđena, bude njegova politika. Ali mu se ne može dopustiti Plenkiprolaz bez upozorenja i ostaviti ga bez posljedica, makar bile i samo prigovor, ako politiku čijim se nasljednikom proglašava izokreće naglavačke toliko da ona postaje suprotnost politici na čije se naslijeđe poziva. Kao što se dogodilo Plenkoviću, ne u cijelom političkom spektru, već u nekoliko bitnih segmenata, koji će poljuljati stabilnost, njega, stranke i politike koju vodi. Stabilnost za koju se opravdano toliko zauzimao… Izopačenja su počinjena, nužno ih je rasvijetliti i vidjeti u čemu se sastoje; kazna je pala, nema nego prihvatiti ju i učiniti nešto da se ne ponovi. Na jedino mogući način: da se izopačenja isprave, ako se ikako mogu ispraviti. A nije belaj da ne mogu! Kad se bratska srca slože, i olovo plivat može! A sad u sredinu stvari! Glasač je HDZ-a procijenio da je Plenković pogriješio i da ga treba kazniti. Budući da će kazna ići preko HDZ-a, najbezbolnije za njegov HDZ, na izborima čiji će gubitak njihovu HDZ-u nanijeti najmanju štetu. Postoji predrasuda o HDZ-ovu biraču, da je to neosviješten birač, da glasuje bez razmišljanja o vrijednosti osoba na glasačkom listiću, glasuje za bilo koga ako mu ga vodstvo stranke na listu stavi. To je zabluda kojoj je oslonac u činjenici da se glasačko tijelo regrutira u pučkim slojevima naroda s nižim prosječnim obrazovanjem. Ali se pri tom zaboravlja da to glasačko tijelo živi u obiteljima koje su međusobno vezane srodstvom i prijateljstvom i da te obitelji žive život, pa i politički, s raznosmjernom izmjenom informacija, svake vrste, pa i političke. U tom se informacijskom krugu, vezani prijateljskim i rodbinskim povjerenjem, nalaze pomiješani i oni sa završenom pučkom školom i oni sa završenim sveučilištem, pa informacije imaju solidnu stručnost.

Kad oni u takvom informacijskom okruženju zaključe – ne obvezujući na zaključak nikoga, samo pružajući informaciju – da je netko skrenuo s pravog puta, s njihova puta, i da ga treba kazniti, onda će toga, ne svi, jedan dio od njih – sigurno kazniti. I to se dogodilo Plenkoviću, a ne crni labud. Ako to, ipak, samo upozorenje, crni labud nije!...Odlučili su mu uskratiti podršku i kaznom ga, najmanje bolnom za HDZ, upozoriti neka ne iskrivljuje Tuđmana. Tko tu njihovu odluku nije vidio dan uoči izbora – valjala se po cesti i vrištala – taj je bio gluh, slijep i glup. Taj nije euznao kakve je duševne turbulencije doživljavao glasač HDZ-a za bilo koga da je glasovao, za svoj HDZ, za neku drugu stranku ili ostao kod kuće. Ja sam teže dvojbe na bilo kojim izborima nisam doživio!

Svi smo znali da je Plenković učenik institucija EU i govorili neka je, trebaju nam ljudi koji znaju što se ondje radi i kako ondje raditi valja; svi smo znali da ja Plenković eksponent, ne što bi ga netko eksponirao, nego što se sam eksponirati želi, EU i da otuda dobiva nadahnuće i govorili neka je, to je pozicija s koje pored doprinosa općoj koristi i svojoj zemlji može biti od koristi; svi smo to znali i odobravali mu ono što jest i što čini, ali kad je, govoreći odmjerenom intonacijom čitavo vrijeme od nastupa na predsjedničku dužnost, glas podignuo do plafona i govor pretvorio u dernjavu tek na izbornom skupu, obarajući se na suvereniste i suverenizam, upitali smo se što je sad ovo i odgovorili da je pretjerao. Napad na suvereniste, izbornu koaliciju s tim imenom i privrženike te politike u svjetskom i europskom prostoru s takvom argumentacijom – da je suverenost ostvarena kad je ostvarena državna samostalnost, da je to potrošena tema i da se na nju nije potrebno vraćati – nametnuo je pitanje je li taj čovjek, u vezi sa suverenizmom i globalizmom, išta od Tuđmana pročitao ili, usput, od nekoga o tomu čuo. Ako ništa drugo ni čuo ni pročitao nije, mogao je pročitati ono što Tuđmanu piše na postolju spomenika – da se svijet globalizira, ali i individualizira – iz čega se dade pročitati da će briga oko suverenosti u globaliziranom svijetu tek početi kad se državna samostalnost stekne. Glasač je HDZ-a taj bijes na suvereniste i suverenizam shvatio kao izvrtanje Tuđmana naglavačke, podsjetio se da je Plenković to isto i do sada u više slučajeva činio i uskratio mu podršku, pa ako je na izbore izišao, glasovao za suvereniste gdje god oni po njegovu sudu bili, jer je to bila, što se globalizacije i individualizacije tiče, i Tuđmanova politika. Iz tog je gnijezda crni labud poletio!

Posebno današnji političari pokušavaju kopirati Tuđmana u tzv. politici pomirbe. Rezime je sljedeći: u vrijeme Tuđmana pomirbe je doista i bilo, makar uz činjenicu samo potisnutih a neprevladanih podjela, danas, pak, nikad podjele i nepomirljivost nisu bile veće. Vaš komentar?

Ne bih želio razgovor o Tuđmanovu naslijeđu širiti na druge političare, zadržimo se na Plenkoviću. Nisam rekao sve što imam reći, baš u vezi s pomirbom… Prije nego će nastupiti na mjesto predsjednika HDZ-e i predsjednika vlade, tijekom nekoliko godina imao sam par ugodnih susreta s Plenkovićem. Dopao mi se taj pametni, pristali, elokventni i obrazovani čovjek. Ciničan i superioran! Poželio sam ga vidjeti na ćelu HDZ-a pa sam ga nagovarao da se oko preuzimanja toga mjesta potrudi. On je to odgađao do pogodna trenutka i vjerovao u ono što su mu rekli – da će njegovo vrijeme doći. U razgovorima koje smo vodili, mahom u četiri oka ili u prisutnosti zajedničkoga prijatelja, ostalo mi je nejasno kojem svjetonazoru taj čovjek pripada, ni u minimalnom dijelu nije ga otkrivao. Mislio sam, ništa posebno, kao i većina HDZ-ovaca, malo desno malo lijevo, više tamo nego ovamo, pa po srijedi nešto nacionalno i pokoja osobna odrednica. Kad je - po Junckerovu predviđanju - „došlo njegovo vrijeme“ i on zauzeo položaj prvoga u HDZ-u i u Vladi pa izjavio da, navodim po sjećanju, ideološka i svjetonazorska pripadnost ne trebaju biti smetnje ni prednost kod sklapanja koalicija među strankama u bilo kom trenutku i na bilo kom mjestu, u takvomu sam gledištu prepoznao, zamaskirane, njegovu ideološku i svjetonazorsku pripadnost. Netko bi brzopletan i bez mog iskustva s tim naprečac presudio da čovjek nema ni ideološkog opredjeljenja ni svjetonazorske opredijeljenosti, da pliva od tamo do ovamo, slobodan i ni za što vezan. Ja sam prosudio drukčije, da je taj čovjek izvorno komunist koji se transponirao u bezidejnog administratora koji život u razlikama političkih stavova ne doživljava kao demokratsku Politikablagodat, pa teži prema poništenju tih razlika tako da im osporava značenje i da ih, podsvjesno, nivelira i pretvara u komunističko jednoumlje.

Odlučio sam s tim čovjekom – kakav mi se ukazao, ne imati unaprijed nikakav posao i nikakav kontakt. Poslao sam mu čestitku na dužnostima koje je prihvatio i u toj mu čestitci rekao - po sjećanju navodim – da političar ni svoju ideologiju ni svoj svjetonazor ne treba isticati prije svakog novog političkog koraka, ali da se svaki politički korak ili začne ili okupa u njegovoj ideologiji i svjetonazoru. Izlazeći od njih od njih blagoslovljene!... Nije mi na telegram odgovorio, a ako se otada slučajno nađemo u blizini, na istom mjestu, pravimo se i ja i on kao da se nikad poznavali nismo. Štoviše, izbjegavamo rukovanje! Meni je to zabavno i nimalo se ne ljutim, a kako on to doživljava i zapaža li to uopće – ne znam. Iz Središnjice HDZ-e povremeno mi stignu pozivnice da dođem na svečane skupove, ali dosad na njih ni jednom nisam došao. Ne durim se, uvijek se nađe nešto važnije – i dobro je da se nađe. U dva sam se navrata u javnosti oglasio – na početku kad je počinio prvi pogrešan korak i pred europske izbore kad je slijedila kazna za taj prvi krivi korak – inače sam odustao od javnih poduka, nije to moj posao i moje poduke nikomu ne trebaju; odustao sam i od javnih protivljenja, zato jer sam znao da je samouvjeren čovjek sa osjećanjem misije, kao i svi oni kojima, i ne htijući, izvorno pripada, pa će i opasku i protivljenje dočekati sa ciničnim prezirom i omalovažiti onoga koji mu prigovor upućuje, kao da mu je rival… Ono što sam zapažao govorio sam prijateljima i pitao se zna li Plenković što čini: stati na čelo HDZ-a i izjavljivati da su ideologija i svjetonazor zanemarivi!

Zna li on da je od nastanka HDZ-e držati balans između lijevog i desnog značilo držati obje poluge vlasti u toj stranci, zapravo, u tom pokretu, koji po tom, kad ravnotežu unutarnju održava, drži vlast u zemlji. I zna li on da to, držati obje poluge, ne znači ni obuzdavati, ni izbacivati iz stranke ni gurati na marginu pojedinca iz kruga dva stranačka sastavna dijela, već u prvomu redu davanje ravnomjerno prostora djelovanju jednoj i drugoj opciji! I zna li on, ako se proglašava Tuđmanovim slijednikom, da to što čini – istiskuje desnicu i kloni se desnice – nije bila Tuđmanova politika, da je to protivno njegovoj politici unutarstranačke pomirbe – jedne od dva vida pomirbe – koju je, zbog održavanja vlasti HDZ-e , iznad svega poticao!... Odlučan da s njim ne komuniciram, gledajući što čini, toliko sam mu puta poželio reći: „Ne, Andrija“, kako sam ga inače oslovljavao, „ne činite to! Tuđman to nikad ne bi učinio! Siječete jednu od dvije grane na kojima stojite!“ Nisam, i sada to činim, kad je s progonom desnice u stranci i u državi „dotjerao cara do duvara“. A uz to ću reći i još nešto.

Odmah u čelo, Plenković je, sudeći po progonu i animozitetu prema desnom i desničarima što ga je provodio i što ga je pokazivao otkako je na čelu HDZ-e i vlade – ponašanje prema Karamarku, izgon Hasanbegovića i Esih, odstranjenje Glasnovića, raskid koalicije s Mostom, izgon Milinovića, dugotrajno koškanje s Brkićem, istambulska konvencija, Marakeški sporazum i još mnogo toga – onaj od političara koji baštine, kao iskustvo ili kao naslijeđe, lijevu ideologiju i svjetonazor; koji su pomirbu s desnom opcijom prihvatili deklarativno, ali je nisu doživjeli kao izjednačenje u nesreći, sebe što su pripadali komunizmu i desničara s kojima se mire da su pripadali fašizmu, i sreći da su se našli zajedno na hrvatstvu u demokratskom okruženju i natjecanju. Onaj od političara koji dolazi s lijeva i deklarativno prihvaća pomirbu, ali ni u deklarativno prihvaćenoj pomirbi ne želi izjednačenje s desnicom, pa za svoju opciju traži mrvu prednosti, i s visoka gleda one zdesna uzimajući pravo da ih proglasi nacionalističkim ekstremistima kad god mu se to svidi. Ako ni zbog čega drugoga, da udovolji svom animozitetu! I svojoj superiornosti, zbog famozne mrvice prednosti lijevoga nad desnim!... Razumije se da postoje i obrnuti slučajevi, desnog političara, koji se prema ljevici ponaša na istovjetan način: pomirbu prihvaća deklarativno, ali je ne doživljava kao zajedništvo u potpunoj izjednačenosti… Po mome iskustvu, takvima, dolazili s lijeva ili s desna, ako nisu u poslanju da stranku iznutra destruiraju, u HDZ-i mjesto nije. Njihovo je mjesto u nekoj drugoj stranci, u nekoj od onih u lepezi stranaka, gdje se o pomirbi ne vodi računa, gdje se od mrve prednosti u svoju korist stvorila krupna stvar, konj za jahanje u političkom boju, pa makar ta mrva bila i čista fikcija.

Plenković je od dolaska na čelo vlade i HDZ-a – slijedeći samo deklarativno prihvaćeno pomirenje, vlastiti osjećaj lijeve superiornosti i svoj načelni animozitet prema desnoj politici – sustavno marginalizirao, ostracirao ili koristio samo kao glasaću mašinu unutar svoje stranke, a tjerao od sebe kao koalicijske partnere, ako ih je u toj funkciji zatekao, ili odbijajući s njima koalirati zamjenjujući ih sklapanjem koalicija sa stranama i strankama HDZ-i suprotnog svjetonazora, tako očito i tako temeljito da se u javnosti stekao dojam, za što je od ljevičara dobio gromoglasne aplauze, da je desnicu i odbio od sebe i gotovo dokrajčio. A u stvari čovjek je zaratio sa desnim biračem, pretežitim biračem HDZ-e! Na radost ljevičara!... Premda je na europskim izborima ponudio listu, desnom biraču, donekle prihvatljivu – što će spriječiti veću katastrofu – desni mu je birač HDZ-e uskratio podršku. Ne zbog liste – o čemu se sada u HDZ-i rado raspravlja – već da njega osobno upozori na progon i otklon od desna i animozitet prema desnici u načelu. Upozorili su ga tako da je dio njih koji je i dosad izlazio na izbore, izišao i ovaj put, ali nije glasao za njega – nije omaška, baš za njega, a ne za one na listi - a dio koji dosad na izbore nije izlazio, ovaj je put izišao i glasao za neku drugu konzervativnu listu, bilo ih je nekoliko i sve su na izborima solidno prošle. I tako, umjesto da desnicu dotuče ili prevesla žednu preko vode, on ju je oživio i odvojio od HDZ-e! Na svoju štetu!

Ako u HDZ-i ostane sve kako je dosad bilo, ako se nastavi unutarstranačku desnicu progoniti i marginalizirati, a vanstranačku od koaliranja s njom odbijati – što će samom Plenkoviću biti teže sprovoditi nego do sada, jer je pročitan i otpori će se povećati – ako se Plenković ne povuče i ne preda vlast onomu koji stranku unutar sebe može objediniti i učiniti je privlačnom za desne koalicijske partnere, može se obrazac postupanja desnih birača iz europskih izbora obnoviti na parlamentarnima. HDZ-a će u tom slučaju izgubiti državnu vlast i, ono najgore, stranka će se, pokret će se, sastavljen od dvije stapke, desne i lijeve, podijeliti na dvije antagonizirane stranke na desnom krilu državne desnice. Što je bila davnašnja želja protivnika HDZ-e. Još u vremenima kad su apodiktički, u ime demokracije, tražili da od pokreta prijeđe u stranku ili stranke. Žalosti me kad vidim da neki ljevičari nad tom mogućnošću likuju kao da u Plenkoviću prepoznaju svog djelatnika na privremenom poslu u HDZ-i.

Nadam se da hadezeovci koji su se za pomirbu izjasnili, koji su napustili ono otkuda su došli i koji su se lišili naslijeđa koje je otuda poteklo, a pomirbu proživjeli na opisan način, neće skrštenih ruku gledati izgon desnice iz stranke i dočekati razlaz pokreta – stranke na narednim izborima. Neka se u stranci promijeni odnos prema unutarnjoj i vanjskoj desnici ili neka se Plenkovića privoli da se mirno i legalno povuče uz pouku da je, u zrelim godinama stranku birajući, izabrao pogrešnu. Izabrao je onu koja će ga prva dovesti do vlasti, a ne onu koja se srcem bira i gdje je „sve po mom“, pa makar te do vrha vlasti nikad ne dovela.


 Komuniste i Jugoslavene pobijedili smo u ratu, pobijedit ćemo ih i u miru (2)

Akademik Aralica istinska je riznica duha i možda jedina politička i moralna vertikala u Hrvatskoj

Prije nekoliko mjeseci javila mi se ideja da s akademikom Ivanom Aralicom napravim veliki, sebi sam govorio životni, intervju o mnogim temama o kojima s njim svakoga tjedna već dvadesetak i više godina Aralicarazmjenjujem misli. Naravno, budući da je u fokusu moga svakodnevnoga posla ipak politika, zamolio sam kolegu Damira Pešordu, sjajnoga i omiljenoga kolumnista Hrvatskoga tjednika, profesora hrvatskoga jezika, autora više knjiga, čovjeka koji je i doktorirao u svojoj struci, da to učinimo zajednički: on da postavi deset književnih ili umjetničkih pitanja, a ja deset političkih. Zahvalan sam akademiku Aralici što je prihvatio ovu ideju. S njime sam vodio brojne razgovore, u svome dosadašnjem novinarskome radnom vijeku obavio desetak vrlo zvučnih intervjua za razna glasila, uvijek s nekim povodom i tempiranima tako da su imala veliki odjek. Sve te godine čitao sam većinu njegovih romana, a spoznaja, dragi čitatelji, da sam jedan od vrlo rijetkih koji se može naći s njime na kavi i uživo podijeliti misli, čini me, privilegiranim. Na Araličinim romanima sam se nadahnjivao kao i tisuće i tisuće drugih, sazrijevao i oblikovao, identificirao s njegovim junacima, strepio, divio se simbolici, figurama i pripovjedačkome umijeću... I tako, od Asmodejeva šala, Okvira za mržnju, Duša robova, Graditelja svratišta, Runolista, Sunca, Ambre, Bunara na turskoj granici nad kojim sam, čitajući ga prije nekoliko godina, u jednome trenutku i suze pustio.

Ivana Aralicu smatram najvećim živućim hrvatskim književnikom i intelektualcem, ali to je fraza od koje bježim i tražim uvijek nešto bolje. Ja mislim da je zapravo riječ o hrvatskome genijalcu, ne zato što je on jedan od najplodnijih hrvatskih književnika (napisao je više od 40 romana), ne zato što je izravni svjedok povijesnih političkih događaja, koji s lakoćom demistificira sve politikantske distorzije, nego i zato što se kroz te romane zrcali nesvakidašnja erudicija, Književnostraskošno bogatstvo povijesnih činjenica, pojedinačnih sudbina, imena, događaja, povijest našega čovjeka i našega naroda. Povijest Hrvata i Hrvatske može se učiti i naučiti iz literature, ali povijesni duh našega naroda teško se može upoznati i spoznati bez Araličinih junaka iz priča prepunih muka, sudbina, bitaka, patnji, čežnji...

Svaki čitatelj ili slušatelj zapita se odakle sve to Aralica zna jer to običan prosječan um ne može znati. Da, Aralica je hrvatski velikan i genijalac, bez obzira na to što institucionalni jal u Hrvatskoj to još nije spreman priznati samo zato što je prevelik i što se svojim patriotizmom odbija ukalupiti u arhetip oktroirane globalističke skolastike. U uvjetima sveopće destrukcije, sa svojom dosljednošću, erosom u platonističkome smislu, on je u ovomu trenutku možda jedini politički i moralni stup u Hrvatskoj. Val relativizma, koji je Plenkovićnakon 2000. zapljusnuo Hrvatsku, pokušao je i njega odbaciti u sivilo beznačajnosti, ali se rasplinuo, a oni koji su htjeli na njegovu poziciju i ugled, nestali su brže od pjene koju su izazvali. Poslužimo se stihom poznatoga indijskog pjesnika kao metaforom toga odnosa: rijeka može postati more, ali nikad ne može postići da more postane dio nje. Araličini protivnici nisu čak ni rijeke, jedva da su rukavci. Zato njegova riječ teži više nego riječi ostalih. Kad Aralica kaže da Plenković uništava HDZ i da mora otići, onda je to svojevrsni moralni imperativ trenutka, a oni koji to nisu spremni razumjeti, shvatit će naknadno. Gotovo svi njegovi stavovi potvrdili su se u stvarnosti.

Akademik Aralica prati me čitav moj radni vijek i uvijek mi je davao veliku potporu, nudio ideje, iznosio prijedloge, bio uza me. Ne znam je li me potpora toga čovjeka održala u ovakvu profesionalnom životu, ali siguran sam da je bila kapitalna u trenutcima malaksalosti i kriza. Kada sam prije petnaestak godina krenuo s izdavanjem vlastitih novina, HT Aralicapozvao me k sebi doma, u obiteljsku kuću u Zadru, i dao nekoliko svojih priča za objavu. Dok smo ispijali kavu, rekao sam profesoru da nemam izbora i da ovakav kakav jesam nemam izgleda u novouspostavljenoj Mesić-Račanovoj političkoj paradigmi u Hrvatskoj. Idem u to, u taj rizik, pa ću biti prosjak ili car. Njegova draga supruga odmah se ubacila: 'Car, car, a ne prosjak!' Ovih dana osobno sam joj zahvalio što je dobro prognozirala. Nisam car, ali jesam već samim time što nisam prosjak, što sam sa svojim dragim suradnicima i prijateljima stvorio tjednik, jedini u Europi koji živi bez sponzora, samo od prodanih primjeraka, na radost svojih čitatelja i svoga naroda.

Prošloga tjedna nazvao me akademik Aralica i rekao da produžim s vožnjom do njegove obiteljske kuće u Zadru i preuzmem intervju. Sjedili smo nekoliko sati i razgovarali o svemu, od njegova djetinjstva i obitelji, do aktualne dnevne politike. Da sam to snimio, vjerujte mi, dragi čitatelji, bio bi to još jedan, jednako zanimljiv intervju poput ovoga koji čitate u nekoliko nastavaka.

Pročitao sam ovaj intervju i ostao istodobno oduševljen, ali i pomalo nezadovoljan jer to ipak nije životni intervju kakav sam zamislio na samome početku. Da bi bio životni, nedostajalo mi je taman ono o čemu smo toga jutra pričali, ili barem dio toga. Ali, znam, kad bih čak imao i taj dio u intervjuu, opet bih na kraju osjećao da nešto nedostaje. Takav je Aralica. Kad imate ispred sebe i slušate čovjeka koji je istinska i neiscrpna riznica znanja i duha, onda nema kraja vašoj radoznalosti.

Ivica Marijačić

Prepoznajete li uopće kod kojega od sadašnjih hrvatskih političara barem neku od Tuđmanovih osobina? Tko bi Plenkovića mogao zamijeniti?

S tim se prepoznavanjem ne bavim, ali je pretpostavljam da parcijalno njegove osobine kod nekih postoje; manje je vjerojatno da postoje u cjelini; mislimo li na zamjenu Plenkoviću, nije ni potrebno da ta zamjena bude kopija Tuđmana u cjelini; dovoljno je, već sam o tomu nešto rekao, da slijedi temeljne odrednice njegove politike i primjenjuje ih, na svoj način, prilagođene potrebi vremena. A kad je o tomu riječ, mogu reći da zamjena Plenkoviću postoji, kao i svakom drugomu, u više inačica. Nije na meni da prozivam imena. Zna se kako se to radi, procedura je zamjene propisana i, radi održavanja stabilnosti vlasti, sve mora ići po tim propisima. Nema potrebe od procedure ni za dlaku odstupati.

Što mislite o lustraciji i zašto Tuđman nije imao snage provoditi ju? Možda bi danas hrvatsko društvo bilo sretnije i ne bi bilo izloženo ovakvome teroru nelustriranih komunista koji rehabilitiraju jugokomunističke ideje. Prvo, slažete li se da je društvo izloženo tom teroru, a onda oko Tuđmanove odgovornosti za to?

Što mislim o lustraciji, rekao sam u početnom poglavlju svoje knjige „Smrad trulih lešina“. Ukratko, gdje god se provodila i kako se god provodila, bila je provođena u tri oblika: sudskom, administrativnom i edukativnom. Mi smo ju FTpropustili provesti, ili u parcijalnoj mjeri proveli, u dva prva oblika i zadržali se na trećem, na edukativnom, koji dugo traje, ima karakter političke polemike i doima se iscrpljujuće. I sad smo tu gdje smo, kako kažete „izloženi teroru nelustriranih komunista koji rehabilitiraju jugokomunističke ideje“. Teško, ali utješno: budimo svjesni da smo se u Domovinskom ratu borili protiv komunista i njihova jugoslavenstva, borili i pobijedili: borimo se protiv njih i u miru, lustrirajući ih edukacijom, i bit ćemo pobjednici; lustrirat ćemo njih, a svoje ćemo pozicije učvrstiti… Ali me zapeče kad u tom pitanju, u dijelu „zašto Tuđman nije imao snage“ prva dva oblika lustracije provesti, sudbeni i administrativni – kažnjavati zatvorom i suspenzijom prava – čujem prigovor da ni snage ni volje nije imao provesti lustraciju. A da je volje i snage imao, mogao ju je provesti i kroz ta dva oblika, pa danas ne bismo imali jugoslavenske komuniste za vratom. Imao je on, koliko sam vidio, i snage i volje, ali je procijenio da su okolnosti u kojima bi lustracija i u tim dvama oblicima bila provedena krajnje nepovoljne i da bi i takvo lustriranje nanijelo neusporedivo više štete nego koristi. Zato ju je u tim dvama oblicima odbio provesti, a provodio ju je, koliko se moglo, u trećem obliku, edukacijom, koja je podrazumijevala i mjeru da ljude koje je trebalo lustrirati drži na distanci, gura na marginu i uskraćuje im puno povjerenje. To je, samo da usput kažem i upozorim na delikatnost okolnosti, i navelo neke iz njegove blizine, kad su zapazili kako ih lustrira, da se odvrgnu od njega i pokušaju ga smijeniti.

Kad se kaže da su Tuđmana nepovoljne okolnosti spriječile da se prema lustraciji ponese labavo, što ni u jednom drugom poslu nije bila njegova osobina, obično se tomu dodaje, da su nepovoljne okolnosti bile rat. I u problem se Lustracijadalje od toga prestane ulaziti. Što to konkretno u tom ratu? Reći, pa da se vidi kako je bilo mudro, kako je bilo doprinos pobjedi nad komunizmom i jugoslavenstvom što se suzdržao od lustracije u sudskom i administrativnom obliku. Jest da je to bila labavost, to gledanje kroz prste, jest da je to doprinijelo – jer su ostali na političkoj sceni – da se danas bakćemo s komunistima i jugoslavenstvom, ali jest i da je ta popustljivost umrtvila otpor i privlačila na suradnju. Time je, na drugoj strani, olakšavala i omogućavala vojnu pobjedu nad komunizmom i jugoslavenstvom s kojima smo ljuti boj bili, pa se ta labavost isplatila. U više sam navrata o ovomu s njim razgovarao. Jednom sam mu kazao kako sam došao do saznanja da je taj i taj, a taj obnaša visoku dužnost, tamo gdje sam i sam radio, bio suradnik Udbe i upitao je li on znao da je taj to bio, objekt za lustraciju, prije nego je pristao da mu se ta dužnost dodijeli. On se nasmijao i, kao i u nekim drugim slučajevima, dao mi da pročitam popis nekih imena. Ovaj je put to bio popis javnih osoba, od svećenika do pjevača zabavne glazbe, koje su nekad bile suradnici Udbe, a toga su trenutka hadezeovski aktivisti ili dužnosnici. S obzirom na ono što sam otprije znao i s obzirom na ono što vidim, ostao sam bez riječi. On je zaključio da je to tako i da s tim mora raditi. Dugoga izbora nema! „Tako je kod nas, a što je tek u drugim strankama“, zaključio je.
20 posto komunista i Jugoslavena

Indoktrinacija je komunizmom i jugoslavenstvom, prema njegovoj procjeni, dvadeset posto. Toliko je onih koji se protive uspostavi samostalne hrvatske države. Premreženost zemlje agentima više tajnih služba obuhvaćala je sve društvene slojeve i bila veoma gusta. Broj onih koje bi trebalo lustrirati jednom od triju vrsta lustracija bio je povelik. Mahom Hrvata, jer su se Srbi odvrgnuli i, s puškom u ruci, preuzeli barjak komunizma i jugoslavenstva. Veliki ih je broj, pa će se, kad ih počneš lustrirati sudskim putem i suspenzijom prava administrativnim, dio njih prikloniti Srbima, a dio prihvatiti politiku koja će ići na ruku zaštitnicima komunizma i jugoslavenstva. I što si onda učinio? Umjesto da ih lustriraš, rascijepit ćeš hrvatski korpus i odvrgnutim Hrvatima popuniti komunističke i jugoslavenske, odnosno, srpske redove. Zato se od dvaju vidova lustracije trebalo i bilo mudro, uza sva opterećenja u budućnosti, uzdržati.

Komunisti su – ne odnosi se to na sve članove Partije, već na ono što se zvalo „uvjereni komunisti“ – ostali bez Udbakrovne jugoslavenske komunističke partije, ona se raspala na republičke, bolje kazano, nacionalne; jugoslavenski državotvorno orijentirani ostali su bez orijentira, bez Jugoslavije, ona se izmrvila na nacionalne države, a ono što je od nje ostalo, pretvorilo se u mješavinu komunističkoga i četničkoga pa se s tim Hrvat, komunistički nastrojen i jugoslavenski orijentiran, nije htio poistovjetiti. Nestanak partije i države, kojoj su do tada bili i poklonici i podređeni, ostavlja Hrvate komuniste i jugoslavenski orijentirane u stanju potpune dezorijentiranosti. Mogli su birati između nekoliko mogućnosti: samoorganizirati se i osnovati nešto svoje; pripojiti se ostacima jugoslavenstva i komunizma unutar velikosrpskoga koncepta; prihvatiti suradnju s HDZ-om ili s kojom drugom strankom; hibernirati i pričekati neka druga vremena kad će oživjeti kao difuzni „antifašisti“. Malo je reći da su bili dezorijentirani! Sa stanovišta HDZ-a koji je proklamirao nacionalnu pomirbu – od samoga početka formiranja – i unutar sebe i na planu lepeze stranaka u državi, bilo je razumno da prihvate svaki mogući izlaz iz dezorijentacije, osim da se priključe komunističkom i jugoslavenskom bloku, koji se našao u službi velikosrpske hegemonije. Najpovoljnija stručna suradnja u državnoj vlasti, koja je HDZ-u, deficitarnom stručnim kadrovima, bila prijeko potrebna. Tako je oko te stručne suradnje, zapravo, obostranoga pristanka na primanje i pružanje usluga, nastala, malo kasnije, priča kako su HDZ stvarali Udbini i partijski kadrovi. Nikakva Udba, što se odnosi na sve komuniste, nije stvarala HDZ; stvorio ga je Tuđman, nekadašnji komunist, od komunista zbog nacionalizma progonjen i od komunizma na nacionalnom pitanju otriježnjen. On se, vješt tom poslu, samo poslužio uslugama u tom trenutku dezorijentiranih, jer mu te poslove, državne, stručne, u tom trenutku, nitko hdzbolje od njih nije znao obavljati. A druga je stvar što se i na tom primanju i pružanju usluga, u danom trenutku potrebnom i pametnom, obistinila narodna poslovica koja kaže „tko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju“, pa su ti koji su mu usluge davali, kad su se osjetili odbačeni i došli u priliku, na Tuđmana i njegovo djelo dignuli kuku i motiku. I do danas je dižu, da, kako ste rekli, rehabilitiraju „jugokomunističke ideje“.

A zašto je – kad je uočio njihovu dezorijentaciju, pobojao se da bi se mogli svrstati na stranu pobunjenika i povjerovao da se u njima pojavilo kajanje za ono što su bili i želja da se suradnjom s njim i njegovom strankom otkupe – koristio njihove usluge? Za to su postojala dva razloga, od kojih je prvi pretpostavka, a drugi izveden na temelju te pretpostavke. Tuđman je bio što je bio – izvorno lijevi haesesovac, partizan, komunist i Titov general; potom s nacionalnih pozicija protivnik komunizma i komunistički sužanj, da bi najzad bio tvorac samostalne hrvatske države – i po tomu što je bio vjerovao načelno u čovjekovo sazrijevanje i, ako je pošao krivim putem, obraćenje. U dolaženje pameti! Vjerovao je da većina Hrvata, pristupajući komunističkoj partiji i prihvaćajući Jugoslaviju, nije gubila s uma rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja, neka i u obliku federalne jedinice, pa je vjerovao da će se i oni koji su do jučer ostali uz komunizam i Jugoslaviju, sad, kad je i jedno i drugo propalo, pokajati za svoje sljepilo i svoje znanje biti voljni staviti u službu stvaranja samostalne hrvatske države u demokratskom duhu i okruženju. Kad je to općepoznata pojava, kad je te krize i otrežnjenja i sam prošao – a o tomu je ostavio brojna svjedočanstva – zašto sada, kad je u prilici, ne omogućiti i drugima da tim putem „pameti dođu“ i pogrješke, učinjene nekad, sada isprave. Je li pogriješio uzimajući kao istinu tu predispoziciju? Uza sve promašaje, da se neki Jugoslaveni i komunisti, čije je nacionalno osjećanje atrofiralo ili ga nikad nije ni bilo, nisu mogli obratiti, rekao bih da Tuđman u pretpostavci pogriješio nije – mnogi su se obratili. A je li bilo koristi od onih koji su se obratili? Velike je koristi od njihova obraćenja bilo!
Na desnici nije bilo dosta vičnih državnim poslovima

Među onima koji su Tuđmanu prišli zdesna nije bilo dovoljno onih koji bi bili vični obavljati brojne državne poslove. Među njima je, na nižoj razini, recimo tako, bilo najviše „regruta koji još nisu odslužili vojni rok“, a na višoj razini „političara opće prakse“. Gdje drugdje naći stručne i iskusne kadrove, nego među onima koji su mu prilazili, ili im je on pružio priliku da mu priđu, s lijeva, među kojima je, jer su bili u službi i partije i države – a nerijetko i tajnih službi – bilo ljudi vještih svim državnim i stranačkim poslovima. Ne bacajmo sjenu na veliki dio tih ljudi, bili generali ili vojnici, ministri ili portiri, oni su časno – neki i da bi se iskupili od onog što su nekad činili – ispunili svoju dužnost i siguran sam da je s njihovim prilogom osamostaljenje hrvatske države lakše stvoreno. A čini mi se da je bez njihova priloga ne bi ni bilo. I ne nukajte me da ih imenima prozivam. Samo sam ih malen broj osobno upoznao, mnoge nisam, pa ću biti nepravedan, poznate spomenuti, a meni nepoznate izostaviti. No, samo za primjer, ne čini li vam se da bi bilo nerazumno sjenu bacati na Bobetka, Červenka i Agotića? I stotine drugih! I kad je u njima bilo nešto sjenovito! Ali priznajem, što bi Vam, da je živ, prije od mene, priznao i Tuđman – koji se ponosio činjenicom da je vodio u hrvatskoj povijesti prvi rat u kojemu nije ratovao Hrvat protiv Hrvata, pa je zato i pobijedio – da je među onima koji su mu prišli slijeva, kojima je on za grijehe zbog kojih su trebali biti lustrirani pogledao kroz prste, i čak neke od njih stavio sebi uz bok, bilo i onih koji se nikad od komunizma, na neki način ni od Jugoslavije, nisu odlijepili i koji će mu, kad im dođe povoljan trenutak, sad zakićeni zaslugama da su i oni samostalnu Hrvatsku s njim, i više od njega, stvarali, tikve za života o glavu razbijati. A kad umre, preuzeti vlast i tikve razbijati o naše glave kao detuđmanizatori, što na razne načine kao „nelustrirani jugokomunisti“ čine do danas. Što možete, to vam je logika poslovice o glavama i sadnji tikava!

I to vam je moj odgovor na pitanje „zašto Tuđman nije imao snage provesti lustraciju“. I moje tumačenje, budući da sva tri oblika, razumom vođen, nije proveo, Vaše tvrdnje da ju je nama ostavio, neka se i danas bakćemo s „terorom nelustriranih komunista koji rehabilitiraju jugo komunističke ideje.“

Zanima me kao građanina i kao Hrvata koji ima mirnu savjest i humanistički dignitet, zašto ja ne smijem danas u Hrvatskoj reći da sam za Dom spreman. Komu to smeta?

Nisam siguran da ne smijete: neki se posluže tim pozdravom, kao pozdravom ili pokličem, dospiju na sud i sud ih oslobodi krivnje. A nisam siguran ni da smijete: neke sud, neke sudac sudi po istom zakonu, proglasi krivima. Stvar je, očito, u shvaćanju sudca onoga što je zakonodavac propisao. Na zakonodavcu je da sadašnju zakonsku odrednicu o tom pitanju zamijeni novom ili da sadašnju poprati objašnjenjem. Na politici je! Dok ona to ne učini, pravo je pitanje, nas koje to muči, komu smeta da se Vi tako pozdravite i da Vi to u trenutku potrebe kliknete. Ali za cjelovit odgovor na to pitanje nedovoljan je prostor namijenjen odgovoru na jedno pitanje u razgovoru s novinarem. Bio bi malen i prostor namijenjen knjizi. Jer je to pitanje oko kojega se vrti i na kojemu se prelama veliki dio političkoga života u zemlji. Doduše, to je i pitanje bez čijega se odgovora može živjeti. I u tomu je Plenković, ako se apstrahira ono što u hosEvanđelju piše – da nije sve u kruhu, nego se mnogo toga nalazi i u svakoj riječi Božjoj – u pravu. Ali je to i pitanje koje se ne će prestati postavljati dokle god na njega ne bude odgovoreno odgovorom koji će zadovoljiti one koji su za dom spremni dati sve što imaju, jer bez doma ne vide ni sebe ni doma, čiju sigurnost jamče životi ugrađeni u njegove temelje i oni, bude li mu ravnoteža narušena, koji su mu se u temelje spremni ugraditi. Srećom da se o tom pozdravu i pokliču zna sve, o porijeklu, upotrebi, zloporabi, smislu i inačicama – viđeno s lijeva i viđeno zdesna – pa se ja u to ne moram, a ni ne želim, upuštati, ima i pozvanijih od mene. Samo bih svemu tomu, negdje rečenomu, dodao dvije napomene.

„Hrvatski tjednik“ kao šalu, pa ne znam je li stvaran ili je izmišljen, neko je vrijeme donosio otisnutu inačicu pozdrava Za dom spremni na kineskom jeziku. Kad bi bilo moguće, bilo bi poučno vidjeti kako stoji s inačicama toga pozdrava na svim drugim jezicima ljudskog roda. Ne znam pouzdano, ali očekujem da taj pozdrav, istoga smisla u raznim jezičnim oblicima, imaju svi ljudi, sve ljudske zajednice, od vremena kad su njezini članovi umirali u obrani vatre u pećini do danas, kad umiru braneći domovinu, ništa drugo nego malo poveću pećinu s ognjištem i vatrom na njemu. I druga napomena! Sjećam se onih vremena kad smo stvarali vojsku i državu i kad smo u njihovu administraciju uvodili terminologiju koja je od davnina pripadala administraciji hrvatske vojske i države. Oživjeli smo mnoge riječi, koje su i ustaše za potrebe vojske i države oživljavale. Na Domu smo zastali i od njegove upotrebe odustali. Zamijenili smo ga s Domovini – vjerni! Gotovo istim što je i Za dom – spremni. Učinilo se to jer je Za dom – spremni bio predobro poznati pandan komunističkom Smrt fašizmu – sloboda narodu! I što smo se bojali da nas po tom pandanu protivnici, što čine sa svakim oblikom hrvatstva, ne proglase ustašama i crnokošuljašima. Što su i inače činili! Usporedno s tim, HOS-ovci su, čiji je način nastanka bio drukčiji, zadržali Za dom - spremni i upotrebljavali ga isključivo u značenju žrtve za domovinu, a njegovu povezanost s fašizmom preko ustaša lustrirali su u svojoj krvi, u borbi za demokratsku državu, a ne za fašističku diktaturu. Zaludu i jednima i drugima, i onima koji su Za dom – spremni zamijenili s Domovini – vjerni i onima koji su se odrekli ustaškoga fašizma i Za dom – spremni lustrirali u krvi prolivenoj u borbi za demokraciju protiv komunističkog totalitarizma. I svakoga drugoga!
Zašto se komunisti nerado koriste riječju šovinizam

I sad odgovor na Vaše pitanje! I ovu moju digresiju s dvjema napomenama! Tko ne priznaje ovo naše odricanje od ustaškoga fašizma zamjenom Za dom – spremni u Domovini – vjerni i ovo naše odricanje od ustaškoga fašizma lustracijom Za dom – spremni u prolivenoj krvi u borbi s jugoslavenskim komunizmom za ostvarenje demokratske države? Komu to, kako kažete, smeta, kad u rijetkim prigodama – kad osjećanja prema domovini i domu uskipe – čuje izgovoren ili napisan taj lustrirani – u dvama navratima, zamjenom i lustracijom u krvi – pozdrav i poklič?

U našoj današnjoj desnici, koliko je god ima – a slično je u tom pogledu i s ljevicom – ima ekstremnih stavova na verbalnoj razini, na razini slobode mišljenja i govora, ali nema upotrebe ekstremnih oblika promocije tih stavova, koji bi prelazili u nasilje i izlazili iz demokratskih oblika političke borbe, i nema, što je posebno važno naglasiti, pristajanja, koliko god im nacionalno bilo važno, uz ustaški fašizam ili bilo koji drugi oblik fašizma ili nacizma. I ne samo da nema pristajanja na naslijeđe ustaškoga fašizma, već u temeljnoj odrednici, na samom početku, postoji deklarativno odricanje od ustaškoga fašizma u cjelini, posebno od rasizma i antisemitizma. Od ustaškoga su nacionalnoga supstrata, ono od čega su ustaše počele, preuzeli samo ono što se može vidjeti u svakom drugom obliku nacionalizma, umjerenoga i ekstremnoga, kao humani nacionalizam, onaj koji oslobađa potlačeni narod, a nikoga ne ugrožava, ako takav nacionalizam želiš vidjeti kod onih koji se nacionalizmom služe u plemenite, u oslobodilačke svrhe. Ta činjenica, koja je posljedica logike stvari da su i ustaše imale segment nacionalnoga neokaljan rasizmom, antisemitizmom i ostalim fašistoidnostima, a ne posljedica ustaškoga fašističkog naslijeđa, daje povoda kritičarima hrvatskoga nacionalizma, osjećanja hrvatske nacionalne pripadnosti, da u svakom hrvatskom nacionalizmu, bio ne znam koliko human i oslobodilački, vide ustaško naslijeđe, vide, kako danas kažu, oživljavanje ustaštva, a kako su u vrijeme komunizma govorili, vide da ustaše dižu glavu. Na tom protivnici hrvatskoga humanog nacionalizma grade svoje mišljenje da je svaki nacionalizam – i kad je potpuno suprotan šovinizmu – nacionalizam u značenju narodnjaštva, onoga što se u Europi zove pučanima, isto što i fašizam najgore vrste. A posebno onaj malo naglašeniji nacionalizam! Jeste li primijetili da komunisti nerado rabe pojam šovinizam, kao potpunu suprotnost humanom nacionalizmu? Zašto? Zato da bi svaki nacionalizam, pa i humani, onaj koji i od komunizma oslobađa, prokazali kao šovinizam. Na tomu protivnici hrvatskog nacionalizma, narodnjaštva i suverenizma, grade mišljenje da je svaki nacionalizam u značenju narodnjaštva i suverenizma, isto što i ustaški fašizam najgore vrste. Kad bi bilo drukčije, kad bi Vi pozdravljali i kliktali Za dom – spremni, oživljavajući ustaški fašizam, ja bih bio prvi koji bi Vam rekao da tako ne pozdravljate i tako ne klikćete. Ustaštvo u njegovu fašističkom segmentu Hrvati u ime hrvatstva, trebaju zauvijek upokojiti kao što su to učinili i drugi narodi koji su fašizam u ovom ili onom obliku imali. A malo ih je da ga imalo nije. A tako tomu kod nas nije. A kako jest?

Pored očite činjenice, pored činjenice u prvom planu i vidljive običnim okom, da smo ratovali oslobađajući se od velikosrpske agresije koja se u tom ratu poslužila srpskom nacionalnom manjinom, mi gubimo s uma da smo se istodobno borili i oslobađali, tvarno i doktrinarno gledano, i od komunizma i jugoslavenstva. Onoliko ratovali protiv komunizma i jugoslavenstva koliko su oni participirali u velikosrpskom hegemonizmu i onoliko koliko je komunizma i jugoslavenstva bilo u nama samima. U nama na hrvatskoj strani, koja se oslobađala! Vraški složen protivnik! Dok Vas na ovo podsjećam vezano uz predmet razgovora što ga vodimo – tko je nama u ratu sve bio protivnik – sklon sam komunizam i jugoslavenstvo staviti na prvo mjesto. I pri tomu požaliti da su hrvatski Srbi odbili prihvatiti status nacionalne manjine – što sam žalio i dok su, pružajući balvane preko puta, činili – i dali se manipulirati od komunističkoga jugoslavenstva tada objedinjena s velikosrpskim hegemonizmom. U to vrijeme jednom doktrinom! Na razne načine, jedan smo od njih u ovim razgovorima rasvijetlili, segmenti su komunizma i jugoslavenstva, u nama i oko nas, preživjeli vojni i doktrinarni poraz, prošli kroz mimikriju i sada, da bi nastavili živjeti, imaju potrebu u svakom hrvatskom nacionalizmu, i u humanom koji ih je porazio, vidjeti ustaše, kako bi ga, taj humani nacionalizam – tu vašu „mirnu savjest i humanistički dignitet“ – kao nekada kad su im „ustaše dizale glavu„ kompromitirali fašizmom, koji ni u svijetu ni kod kuće nema cijenu. Eto, zato za dom ne smijete biti spremni! Pa Vi, kad ste im igru prozreli, baš budite. Pozdravite i kliknite!

Kako to da famozno Vijeće za prošlost, kojemu je na čelu bio tadašnji predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić, nije imalo taj osjećaj za dušu hrvatskoga čovjeka, pa je slijedilo Plenkovićevu ideju zabrane?

Osnivanje Vijeća za prošlost obilježila je dobronamjerna i na prvi pogled pametna namjera da se društveni sporovi riješe na znanstvenoj razini, i jedan previd, da to jest i znanstveno pitanje, ali da je to u prvom redu političko pitanje i da ga samo politika može riješiti, na način kako to politika radi, izglasavanjem većine potkrijepljeno znanošću. Većina članova Vijeća doista su bili znanstvenici, ali je svaki od njih, neki više neki manje, osim što je bio znanstvenik, bio i stranački politički obilježen – lijevo, desno ili oportunistički. Oni su sve „znanstveno“ rasvijetlili, ali kad je trebalo donijeti zajedničke odluke, u svakomu je od njih političko uz pomoć znanstvenoga odluku donijelo, pa zajedničke odluke među njima između lijevo i desno orijentiranih nije moglo biti. Koliko sam vidio, sve što su napravili, postalo je platforma za dalje razmišljanje, što su ti sporovi, i politički i znanstveno gledani, i prije rada Vijeća za prošlost bili. Ne može političko pitanje znanost rješavati, koliko god političko rješenje bilo na znanosti osnovano. Meni se čini da je u ovom slučaju posao propao na mrvici prednosti koju je za sebe tražilo jedna, lijeva, strana u sporu. Plenković je na to pristao i rad se Vijeća za prošlost, što se odluka tiče, može držati stvari od ništa.
Opstat će Hrvati u BiH

U knjizi Što sam rekao o Bosni iznijeli ste svoje stavove o Bosni i Hercegovini, o Hrvatima u Bosni i Hercegovini i o hrvatskim interesima u toj zemlji, ali i o brojnim, često za unutarpolitičke obračune isforsiranim, kontroverzama oko hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Danas je hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini možda još aktualnije nego devedesetih, a bosanskohercegovački Hrvati suočeni s pitanjem opstanka u vlastitoj zemlji. Što biste danas rekli o Bosni i Hercegovini?

Iako je to moja najnapadanija knjiga, i dok je objavljivana u dijelovima od prilike do prilike i kad je, povodom jednoga gnjusnog napada, objavljena u cjelini kao odgovor na taj napad, ja do danas nisam došao u iskušenje da u njoj i jedan stav promijenim. Veseli me da mnogi stavovi u njoj, nekad osporavani, nakon godina iskustva s Bosnom i Hercegovinom, dobivaju zadovoljštinu. Jednako kao što nemam ništa protiv onih koji umnažaju njezine dijelove, a da mene ne pitaju što je s autorskim pravima. Halal im moje autorstvo, neka prepisuju! Zato bih ja, radije nego da se ponavljam, preporučio onima koje zanima problem susjedne države i odnos Hrvatske prema njoj, da me iznova pročitaju, ako su me već čitali pa zaboravili što sam pisao, ili da me po prvi put pročitaju, ako me dosad čitali nisu. Ni onda kad sam to pisao nisam s voljom pisao. Bio sam primoran. Oko mene je o tom vladalo veliko neznanje; svi su mislili da o tom sve znaju, a malo ih je bilo upućeno u ono o čemu se tu radi. Sad se na tu temu, nakon godina šutnje - zašutio sam kad je prestao rat, sklopljen mir i Bosna i Hercegovina postale protektorat EU - ne bih vraćao. bihProtektorat je, koliko znam, uvijek i bila, a protektoratom neka se bave protektori! Protektorati se jedan od drugoga razlikuju po participaciji u podjeli suverenosti između protektora i onih nad kojima je pokroviteljstvo uspostavljeno, pa ja kao pojedinac nemam tu što raditi, oni će to u međusobnim odnosima godinama uspostavljati. Kakav god taj paritet bio, protektorat ne posjeduje suverenitet u cjelini, pa ga ne posjeduje ni današnja Bosna i Hercegovina. Tako je kako je, i ja ću govoriti o aktualnostima! Taj Komšić, danas gorući problem Hrvata u Bosni i Hercegovini, taj, po svemu što pokazuje, demokratski neodgojeni čovjek, koji je pristao biti manipuliran, i ta bošnjačka izborna mašinerija koja radi na štetu Bošnjaka, trenutačno i dugoročno, dio su tog problema, dio regulative pariteta u vlasti protektora i onih nad kojima je pokroviteljstvo uspostavljeno.

U cjelini, pa i nad onim kad oni međusobno dijele pripadajući im suverenitet! Očekujem da se to riješi u korist Hrvata, ako ne ranije, onda kad u demokraciji neodgojeni Komšić dođe pameti kako ne može učiniti ništa po svoju i kad manipulatori saznaju da manipulacijom čine uslugu u demokraciji neodgojenomu na svoju štetu. Neodgojenomu koji je odgojen u vrijeme kad je na nebu sjala zvijezda Sejde Bajramovića. U toj pomutnji između protektora i onih nad kojima je protektorat uspostavljen, između u demokraciji neodgojena, koji je pristao na manipulaciju i manipulatora koji su pronašli i zloupotrijebili neraščišćenu pravnu normu i upustili se u manipulacije na svoju štetu i na štetu Hrvata, kod Hrvata se rodio strah da će se, nastavi li demokraciji neodgojeni igrati igru, a manipulatori manipulirati 'suočiti s pitanjem opstanka u Bosni i Hercegovini', svojoj 'vlastitoj zemlji'. Ne će, bolan! Prevladali su oni i gore nevolje, a nekmoli ne će prevladati ovu pomutnju što ju napravi neodgojeni u demokraciji i oni koji ne vide dalje od nosa… Kaže se i vjeruje da je strah od Boga potekao, kad strah - u ovom slučaju od najgorega, od gubitka domovine - potiče na oprez i na djelatnost svim silama da se ne dogodi ono od čega nas je strah. A kaže se da je strah od sotone, ako vodi u paniku i rasulo. Neka strah o kojemu govorimo bude od Boga! A da bi od Boga bio, reći ću što jamči - čega i u ovom trenutku treba biti svjestan i o čemu se mora voditi briga - trajan ostanak Hrvata u Bosni i Hercegovini, pa makar kod nekih ponovo izazvao bijes. Dok budem govorio o prednosti Hrvata, ni jednog trenutka ne vidim i ne plediram da te prednosti idu na štetu Srba i Bošnjaka, već te prednosti vidim i plediram za njih, kao korist Srbima i Bošnjacima, bez čega one prednost ni Hrvatima ne bi bile. Te su prednosti jednostavno činjenice, o kojima se nerado govori; a kad se govori, govori se kao o nečem što treba kriti ili čega se treba stidjeti. Zašto o njima ne bismo govorili, zašto bismo ih potiskivali! Zar zato što su notorna stvar!
Dužnost i pravo je Hrvatske pomagati Hrvatima u BiH

Ne ulazeći podrobnije zašto je to tako - običnim su okom vidljivi: bliskost matične zemlje, povezanost njihova gospodarstva s onim u matičnoj zemlji, poslovni duh matične zemlje što ga, dobivena naobrazbom, i sami u sebi nose - Hrvati, neka su najmalobrojniji, u pogledu gospodarstva, od triju naroda Bosne i Hercegovine najbolje stoje. Tu prednost, koja je očita, trebaju i dalje koristiti i, koliko ja tu stvar poznajem, to će činiti. Ne tako da zadire u egoizam, koji će dva druga naroda iritirati, već tako da i njihov razvoj podupru upućujući ih na suradnju s Hrvatskom, koja ih okružuje, i na EU, čija je Hrvatska članica i po tom članstvu, u odgovarajućem dijelu, i protektor Bosne i Hercegovine.

Status dvojnoga državljanstva, što ga imaju Hrvati u Bosni i Hercegovini, daleko je od toga da bude formalan i bez težine. On je izuzetna blagodat, on je u teškim borbama, vojnim i političkim, stečen, on je jamac njihove ukorijenjenosti u obje države i jamstvo opstanka u Bosni i Hercegovini. Treba ga, ne povrjeđujući već pomažući druga dva naroda, koristiti, kako mu ime kazuje, dvojako, u objema njegovim dimenzijama, s trima mogućim inačicama. I da su državljani hrvatske države, sa svim pravima, i da su državljani Bosne i Hercegovine, s pravima tamošnjih državljana; i da su, preko hrvatskoga državljanstva, državljani, koliko toga ima, EU, s pravom Europljana i s dužnošću da u Bosnu i Hercegovinu, i kao žitelji i kao „protektori“, unose slovo i duh EU i prije nego Bosna i Hercegovina postanu njezine članice i prestanu biti protektorat. Taj izuzetni status Hrvati u Bosni i Hercegovini ne trebaju podcijeniti i od te dužnosti ne trebaju pobjeći ni zbog interesa matične zemlje svoga naroda ni zbog sebe i svoje domovine Bosne i Hercegovine, druge domovine, po njima, i svog naroda u cjelini. Već tu ostati i postojati kako im je, tako im je, status im dvojnog državljanstva jamči da im ne može biti lošije nego drugima! A to što ih trenutačno muči, ponašanje u demokraciji neodgojena čovjeka i ponašanje dijela bošnjačke izborne mašinerije sklone manipulaciji drugima i kad joj to, dalekosežno gledano, ne ide u korist - po onom, raduj se kad krepa susjedova krava, makar od toga koristi na duži rok nemao - jednog će se dana riješiti. Ako ne će riješiti onaj koji ne zna što je demokracija, hoće protektor koji ga je dužan naučiti.

Zbog svoga srpu sličnog oblika, nekad je Hrvatska doživljavana kao perec. Lako bi ju bilo izlomiti na sastavne dijelove i još lakše istanjiti na bilo kom dijelu. Otkako je iz rata za osamostaljenje izišla kao pobjednik, diplomatski i vojni, ona se, ostavši u predratnom obliku, pretvorila u potkovu ata koji je u sastavu najmoćnijega vojnog saveza na svijetu, potkovu koja s triju strane obuima Bosnu i Hercegovinu i jamči stabilnost njezina sadašnjega državno-pravnoga statusa, državu triju ravnopravnih naroda. I jamči sigurnost Hrvata u protektoratu, kojemu su, kako smo rekli, i sami protektori. Može se dogoditi da oni i tako sigurnu životu, pretpostavljajući mu drugi drugdje, kažu ne, hvala, ali se ne može i ne smije, što ni hrvatska država, potkovi slična, ne će dopustiti, dogoditi da zbog nesigurnosti napuste svoja ognjišta.

Koja god politička opcija bila u Hrvatskoj na vlasti, na bilo kojoj se razini vlasti nalazila, dužna je s istim marom voditi brigu o gospodarskom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, o njihovu pravnom statusu i o njihovoj sigurnosti, ne mareći za političku opciju garniture koja je u Bosni i Hercegovini trenutačno na vlasti. Političke razlike i razmirice ne prenositi preko hrvatske granice u susjednu državu, a njezine političke razlike i razmirice ostaviti susjednoj državi neka ih rješava na relacijama protektora i onih nad kojima je pokroviteljstvo uspostavljeno. Ne bi se smjelo dogoditi, kao što se do sada događalo u nekoliko navrata, da jedna politička opcija, bilo koja, traži suradnju sa sebi srodnom opcijom na štetu Hrvata u Bosni i Hercegovini, po sve tri osnove: gospodarskoj, pravnoj i sigurnosnoj. Hrvatska nema pravo ni kao susjedna zemlja ni kao djelomični protektor, raditi protiv interesa drugih dvaju naroda, ali stavljati se u zaštitu Hrvata, svojih građana, ima i dužnost i pravo, jer je ta zaštita u interesu preostalih dvaju naroda… Nekad su zagovornici Jugoslavije govorili da nedjeljivost Jugoslavije jamči nedjeljivost Bosne i Hercegovine. Iz rata je Bosna i Hercegovina izišla nepodijeljena, a Jugoslavija se raspala na nacionalne države. Dobro bi bilo da skladan život triju naroda u Bosni i Hercegovini - čemu Hrvati trebaju doprinositi - bude dokaz da je, uz samostalnu Bosnu i Hercegovinu, takvu kakva je, makar i kao dugovječni protektorat, kad drukčije ne ide, samostalni život jugoslavenskih federalnih jedinica moguć.
U 'slobodarskoj književnost' pod skutom 'socijalističke revolucije' nije bilo disidenata

U hrvatskoj književnosti gotovo da nije bilo disidenata. Brojni su pisci imali stanovitih problema s režimom, ali nisu emigrirali ili objavljivali u samizdatu. S druge strane danas su neki 'nepoćudni' pisci, otjerani na marginu, postali svojevrsni disidenti u demokraciji. Kako to objašnjavate?

Današnji 'disidenti', ili njima srodni 'odmetnici' iz ostalih nekadašnjih komunističkih zemalja, osim imena koje su prisvojili zbog lukrativnih razloga, nemaju ništa zajedničkog sa svojim starijim imenjacima. Već sam negdje pisao to što tvrdite, da kod nas u vrijeme 'samoupravnoga komunizma', pored brojnih književnika koji su kritički gledali na taj 'samoupravni komunizam' i snosili posljedice za tu kritičnost, nije bilo istinskih disidenata, onih koji bi se u punini okrenuli protiv komunizma, u načelu i posebno protiv njegove nasilne naravi. I zato bili protjerani iz zemlje ili bi u zemlji ostali ograđeni visokim zidom. Kažu da je to bilo zbog toga što naš 'samoupravni komunizam' nije bio ni tako grub ni tako nasilan kao Staljinov 'socijalizam kao prva faza komunizma'. Nije, valjda! Titov je komunizam brahijalno nasilje - ono, ubij i pokrij zemljom - koristio s mjerom i kad je bilo prekomjerno, s dozom i kad bi bilo predozirano, a u obilju je koristio rafinirano nasilje - ono, da te muči, ponižava i kinji - koje je bilo isto toliko brahijalno koliko i Staljinovo nasilje. No ostavimo nasilje postrance - disidenata kod nas, kakvih je drugdje bilo, nije bilo. Ostavimo po strani i pisce koji su se koškali s vlašću 'samoupravnog komunizma' i trpjeli posljedice toga koškanja. Idimo na glavno!

U našoj je književnosti u vrijeme 'samoupravnoga komunizma' dominirala grupacija pisaca, čitav pokret, koja je vukla porijeklo iz predratne ljevičarske i socijalne literature, marksističke literature na zasadama klasne borbe građenoj, koja je i u pobjedi, u 'samoupravnom komunizmu' nastavila 'vijati barjak slobode' u klasnoj borbi. Ta se 'slobodarska književnost' više nije imala razloga boriti protiv klasnoga neprijatelja na vlasti, buržoazije i njezinih slugu, pobijedila ih je u 'socijalističkoj revoluciji', već protiv njegovih, stvarnih i imaginarnih, ostataka u društvu. Imenom: protiv religije i nacionalizma, zakletih neprijatelja 'samoupravnog komunizma', Tita i Partije, u duhovnom i političkom pogledu… Ta 'slobodarska književnost' odnjegovana pod skutom 'socijalističke revolucije', taj klasno osviješteni i klasnom borbom zaneseni književni pokret, bez imena, koji se u 'samoupravnom komunizmu' iživljavao nad 'popovima - lopovima', nad njihovom maloumnom pastvom i njihovim osjećanjem nacionalnoga pripadništva, ostao je zatečen i zaprepašten kad je komunizam, na globalnom i domaćem prostoru skrahirao i kad su njegovi grobari nicali iz vjerskoga i nacionalnog miljea. Vojnici s krunicama o vratu i političari s nacionalnim predznakom. Osnivači nacionalnih država ondje gdje je prije nacionalne države postojala komunistička kompozitna tvorevina, kakav je slučaj sa Sovjetskim savezom, Čehoslovačkom i Jugoslavijom…

Zapanjeni činjenicom da nije mrtvo ono što su držali mrtvim! Da su i vjera i nacija itekako žive! Još više činjenicom da je ono, što su oni, osviješteni i zaneseni klasnom sviješću, vidjeli 'ostatcima mrtve prošlosti', postalo djelatnom polugom budućnosti! Neskloni da prestanu sa 'slobodoumljem' i klasnom borbom, lupetanjem po vjeri i naciji, u cijelosti i u 'ostatcima prošlosti', oni su, i kad im je komunizam propao, nastavili po starom, a sebe proglasili 'disidentima', odvojenima od vjerskoga i nacionalnoga, kao od nazadnoga, čije se nazadnjaštvo očitovalo kad su srušili komunističku vlast… Usput kazano, ti 'slobodari', ti sadašnji 'disidenti', zaslijepljeni najkolosalnijom zabludom koju je čovjek smislio, klasnom borbom - u kojoj se napredno bori protiv nazadnoga, gdje su napredni oni sami, a nazadni oni protiv kojih se oni bore - crkvu kao zajednicu duha i naciju kao zajednicu kulture i gospodarstva, nisu shvatili, amalgamirane u jedno, kao civilizaciju. Da jesu, možda bi vidjeli da je njihovo 'slobodoumlje' u znaku klasne borbe samo guba, prolazna pošast, na organizmu te civilizacije…. No sad kako god bilo sa zabludama! Nekadašnji 'slobodari' a sadašnji 'disidenti' od onog protiv čega su se godinama borili, a došlo je na površinu u njihovoj zemlji, bježeći potražili su srodnike po 'klasnoj borbi' u susjednim zemljama, demokratskim zemljama, gdje su ga našli, tražeći buržoaziju i njezinu demokraciju, i nekadašnji disidenti od komunizma.

Našli su ih u onima koji su se u buržoaskim demokratskim zemljama, pod zaštitom demokracije, godinama 'slobodarili' protiv nacije i vjere kao zastarjeloga natražnjaštva. Ti su ih srodnici po klasnoj borbi i istomišljenici u borbi protiv svega 'nazadnog', sad i udomitelji, poduprli financijski i podučili mogućnosti da koriste blagodati kršćanske demokracije, da se vrate u svoju zemlju, da preotmu institucije rušiteljima komunizma i dalje nastave pisati po starom, 'slobodariti', lupetati po 'popovima-lopovima' i po 'gramzljivim nacionalistima' koji ugnjetavaju radničku klasu, jer važnijeg posla od toga ugnjetavanja nemaju!... Ja bih tim našim novopečenim „disidentima“ poručio da im je posao 'slobodarenja' jalov. Koliko god među popovima bilo lopova, a ima ih raznih vrsta, vjera je takav zbir vrijednosti, civilizacija sama, da ju se u društvu nema čime zamijeniti, osim njom samom, njezinim vrijednostima prezentiranima na neki drugi način, primjerice, bez Boga, kao što su pokušali komunistički 'slobodari'. Ili s božanskim osobama kakvi su željeli biti i Staljin i Tito! Nacija je izmišljena zajednica, utemeljena na jednom pismu i jednom jeziku, koju je nemoguće bilo čime nadomjestiti, najmanje globalizmom, nepostojećom zajednicom, na nepostojećem pismu i jeziku. Nacija pruža i kulturno i gospodarsko utočište svima koji joj odgojem i obrazovanjem pripadaju, bez obzira na to koliko će u njoj biti poslodavaca derikoža, a koliko oderanih pripadnika 'radničke klase'. I dok se literarno 'slobodariti' isplati, ako se želi da 'popova-lopova' bude manje, a da se neprosvijećena pastva prosvijetli, i dok se isplati 'slobodariti' perom želi li se da derikoža i oderanih bude manje, dotle je i beskorisno i uzaludno 'slobodariti' da bi se vjera likvidirala, a nacionalna zajednica zatrla… Ljudi, dovedete li do toga, a već ste jednom bili doveli, nastat će kaos veći od prvoga puta! Ne nazire se regulator koji bi taj nered smirio! 'Disidenti' sadašnji su oni koji ruše prije negoli su valjano smislili što na mjestu starog novoga sagraditi. Njihovo porijeklo, klasna borba, prokazuje ih da o gradnji malo što znaju - komunizam im je propao - a o razaranju znaju sve što se ima znati.

Zaludni su trudi svima onima koji telale da je Hrvatska neuspio eksperiment (3)

Razgovor s Aralicom, koji objavljujemo u četiri nastavka, izazvao je veliko zanimanje i odjek u čitavoj Hrvatskoj već poslije prvoga nastavka objavljenoga pod naslovom „Spasimo HDZ i Hrvatsku od Plenkovićeva Aralicauništenja“, a slične smo reakcije bilježili i nakon drugoga pod naslovom „Komuniste i Jugoslavene pobijedili smo u ratu, pobijedit ćemo ih i u miru“. Reakcije su gotovo sto posto pozitivne, tek poneki glas nezadovoljstva s nekim Araličinim stajalištima. Pozivi u redakciju Hrvatskoga tjednika, dopisi uredništvu, nebrojeni su, naši čitatelji imaju potrebu čestitati na ovakvu intervjuu. Mnogi misle da ovaj intervju zavrjeđuje zasebnu publikaciju u obliku knjige te nam to preporučuju. Velik broj poziva i čestitki prima i osobno akademik Aralica. Uvjerili smo se da Razgovor s Aralicom pozorno iščitavaju na Pantovčaku, u Banskim dvorima, u pojedinim ministarstvima i političkim strankama. Nismo ni sumnjali u takav odjek i zbog atraktivnosti samoga imena intervjuiranoga akademika Ivana Aralice, koji ne istupa baš često, ali i zbog kvalitete njegovih misli i zapažanja.

Poštovani čitatelji, slijede još dva nastavka. U ovomu akademik govori o svojim odnosima s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i njegovu vođenju oslobodilačkih vojnih operacija te o politici koju vodi čelnik srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac koja je neprekidno na razini provokacije i održavanja sukoba niskoga intenziteta u Hrvatskoj. Sigurni smo da ćete s oduševljenjem pročitati i ovaj nastavak intervjua s našim velikim akademikom i spoznati ili dobiti potvrdu za bolne točke neuralgične hrvatske političke scene.

Kako danas doživljavate ulogu Milorada Pupovca, a kakva je bila u doba Tuđmana?

Pupovčeva politika hrvatskih Srba, uz njegovu je bilo i drugih, a ima ih i danas, ovisila je o trima čimbenicima, o politici Srbije, što kane s hrvatskim Srbima, o interesu samih hrvatskih Srba, po njegovoj procjeni, i o vladajućoj politici u PupovacHrvatskoj, o politici stranke na vlasti, o onomu što ona nudi i omogućuje srpskoj manjini. I zato je to bila i ostala politika od prilike do prilike, od jednih do drugih političkih i povijesnih datosti. Kao takva, stalno u mijeni i prilagodbi, teško uhvatljiva u svakom trenutku, prikrivena, pa i podmukla, zaplotnjačka. Ali, po mom viđenju, s jednom konstantom, koja iz njegovih usta nikad, od početka do danas, nije bila ni imenovana ni obrazložena, koja je kao konstanta njegove politike konstantno ostala skrivena. Pripazite na njega kad stankom, što su svi, netko prije netko kasnije, uočili, dramatizira svoje istupe – onaj što vam ovo savjetuje poznaje taj „govor tijela“! Stanka mu ne služi da bi domislio ono što kani reći, on je to odavno smislio i domislio, stanka mu služi da bi se odlučio za varijantu kako će smišljeno i domišljeno izreći, a da konstantu svoje politike pri tom ne otkrije.

Na samom početku uspostave demokratske vlasti u Jugoslaviji, kad su hrvatski Srbi pod zaštitom komunističke vojske stavljali balvane po cestama, odvajajući od Hrvatske što su mislili da je njihovo, Pupovac je u vlastitoj režiji imao ulogu premosnice. Bilo ga je malo tamo, a malo ovamo, s jedne i druge strane balvana. Kad je Hrvatska usuprot balvanima dobila međunarodno priznanje u avnojevskim granicama kao i druge federalne jedinice, pa se Jugoslavija raspala, razišao se s vodstvom odcijepljenih „balvan krajina“ oko statusa tih „krajina“ u godinama koje će, kao konačan rasplet, neminovno doći. Kako je poznato, s tim je vodstvom dijelio mišljenje da Srbi u Hrvatskoj moraju imati corpus separatum, „posebno tijelo“ u okviru balvanima ucrtane granice, ali su se razlikovali u tomu hoće li taj corpus Ćosićseparatum, te balvanima omeđene „krajine“, ostati u sastavu međunarodno priznate hrvatske države, za što se zauzimao Pupovac, ili će se od nje u konačnom raspletu odvojiti i doći u sastav nove isključivo srpske Jugoslavije, za što se zauzimalo krajinsko rukovodstvo. Te razlike i taj sukob došli su do uha hrvatskih vlasti. I u potrazi za Srbima, koji će odustati od „krajina“ izdvojenih iz Hrvatske i ostati u Hrvatskoj u statusu nacionalne manjine, izbor je pao na Pupovca. Osnovano je vijeće za suradnju sa Srbima, Pupovac je priznat za reprezentanta Srba. I sam sam se u tom vijeću našao! Znam da je Pupovac emisario: jednom, kad je bio poslan Dobrici Ćosiću u Beograd, u tom trenutku čelnom čovjeku Jugoslavije, rekao sam Pupovcu da mi ga pozdravi – poznavali smo se osobno, a zadnji smo se put vidjeli u Ljubljani godinu dana prije toga – ali ne znam je li taj pozdrav prenio i koji su rezultati Pupovčeva emisarenja bili. Nešto je moralo biti!

Nisam nikada čuo, ni tada ni kasnije, je li se Pupovac, bilo svojevoljno, bilo zamoljen s hrvatske strane, izjašnjavao je li za corpus separatum, odnosno za podjelu suvereniteta ili pristaje na status nacionalne manjine. S hrvatske je strane bilo glavno da pristaje „ostati u Hrvatskoj“. A njemu je bilo dovoljno na to difuzno „ostati u Hrvatskoj“ pristati. Pretpostavljam da je, kao i mnogi drugi u to vrijeme, na hrvatskoj strani komunisti, a na srpskoj većina, vjerovao kako će Hrvatska na corpus separatum morati pristati, na podjelu suvereniteta, jer je vojno inferiorna, a samo vojnim putem može Srbe privoljeti na prihvaćanje statusa nacionalne manjine.

Prošlo je određeno vrijeme, Pupovac je izrastao u prezentanta onih Srba koji žele „ostati u Hrvatskoj“, ali je i hrvatska vojska stasala da bude pobjednica. I mogla je, pokazujući to iz akcije u akciju, kad već milom ne ide, ratom privoljeti Srbe da prihvate status nacionalne manjine. I u tom trenutku, neznano otkud, pada Plan Z4, plan o srpskoj državi u hrvatskoj državi, o corpusu separatumu, o podjeli suvereniteta. Koji, da je usvojen, nikada do nikakva mira ne bi doveo! Luđačka košulja!

Ne znam je li i, ako jest, u kolikoj je mjeri Planu Z4 Pupovac suflirao odredbe. Ali, da je bio po njegovoj volji, dade se zaključiti iz činjenice da je slična vizija rješenja srpskoga pitanja u Hrvatskoj dovela Pupovca do razlaza s krajinskim vodstvom. To se vodstvo suprotstavilo i Planu Z4 iz istih razloga iz kojih se suprotstavilo Pupovčevu viđenju, što je, OKupacijaneka i kao corpus separatum, srpske „balvan krajine“ ostavljalo u granicama hrvatske države. Uslijedila je Oluja i srpsko je pitanje u Hrvatskoj, dijelom vojno, a dijelom vojnom akcijom iznuđenom mirnom integracijom, riješeno kao pitanje nacionalne manjine, u obilnoj mjeri po europskom standardu, i preko te mjere. Svake godine na obljetnicu Oluje kao Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, najvećega hrvatskog državnog blagdana, jer je toga dana Hrvatska svoje biti ili ne biti, koje je preduga ljeta trajalo, pretvorila, na najteži način, sabljom, u biti, stalno se postavlja pitanje hoće li Pupovac proslavi prisustvovati. Mislim da je to pitanje, što se tiče onih koji slave, nepotrebno postavljati, a što se tiče Pupovca, neumjesno postavljati. Niti bi njegovo prisustvo onima koji slave uveličalo slavlje; niti je njegovo odsustvo, što on priželjkuje, slavlje umanjilo. A pritisak na njega da dođe, nosi u sebi dozu bespotrebno iskazanoga sadizma, kao što bi dolazak, kad bi pristao doći, od njega iziskivao obilat mazohizam. Čemu to, čemu ga prisiljavati i čemu zahtijevati od njega da se prisiljava! Druga bi stvar bila kad bi Pupovac, dosljedno tomu i oni koje predstavlja, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti doživljavali kao dan koji ih je oslobodio zabluda i obveza da služe jugoslavenstvu, velikosrpskom i komunističkom, što su skupo platili, i omogućio im da, kao srpska nacionalna manjina, uživaju prava hrvatskih građana. To bi druga stvar bila! Onda bi imalo smisla da Pupovac i njegovi sljedbenici na proslavu toga dana dolaze i sjede, recimo tako, u počasnoj loži.

Ali, u sjeni toga natezanja, doći će i ne će doći, od godine do godine, smetnuto je s vida da Pupovac, ni deklarativno ni faktično, nije prihvatio ono zbog čega je Oluja, kao i sve ostale oslobodilačke akcije, poduzeta, a mirna integracija Podunavlja Olujom iznuđena – da Srbi u Hrvatskoj pristanu na status nacionalne manjine i da konačno prestanu biti oružje velikosrpske izmišljotine. I da zato što nije prihvatio posljedice Oluje, među kojima je najvažnija status nacionalne manjine, ne dolazi na proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, kako se ne bi pomislilo da ih je u cijelosti prihvatio.
Sve što radi je sa svrhom podjele suvereniteta

Pupovcu je status nacionalne manjine nametnut – kao i brojnim hrvatskim Srbima – i on ga je prihvatio kao mogući minimum i privremeno polazište. A radit će u promjenljivim uvjetima, sve ovo vrijeme otkako su ratni sukobi prestali i Srbi postali nacionalnom manjinom da za Srbe osigura bilo koji oblik „posebnoga tijela“ i preko njegovih derivata, koje sustavno izmišlja, krijući namjere, podijeli suverenitet s Hrvatima. To ga u hrvatskoj javnosti prokazuje kao onoga koji politiku Srba u Hrvatskoj ugađa onoj koja se trenutačno vodi u Srbiji. A otuda se može čuti i takva nebuloza, ne od nekoga s periferije, nego od onih s vrha, da je Kosovo i danas srpsko i da će ponovo početi ujedinjavanje „srpskih zemalja“. Samo što nije počelo! Ne kažem da to svjesno čini, kažem da na to podsjeća sve što čini. I pitam se kako ne Pupovacdođe pameti i ne zaključi da to činiti ne bi trebao, ne zbog Hrvata, lako za njih, nego zbog ono malo Srba što je ostalo živjeti u Hrvatskoj, o čijoj bi sadašnjoj situaciji morao brigu voditi. Poslušajte me!

Pupovac umišlja kako radi u korist svih Srba, koji su pred trideset i četrdeset godina živjeli u Hrvatskoj, i njihove matične zemlje koja ih je u svom anemičnom ekspanzionizmu zloupotrebljavala. Kad tih hrvatskih Srba u tolikom broju više nema, a ekspanzionizam je matične zemlje postao senilni anakronizam, Pupovac radi za nešto što ne postoji u realnom svijetu kao realnost već kao sjena prošlosti. I to bi bila njegova stvar, mogao bi ju, po vlastitoj želji, eksponirati u umobolnici i u sabornici, da on sve to ne radi na štetu onih Srba koji su u Hrvatskoj, nakon svega, ostali živjeti – koliko ih je da ih je – pa, ili se asimilirati, što, na Pupovčevu žalost, čine kad god mogu, ili prihvatiti status nacionalne manjine po europskom standardu. Kad bi netko htio nauditi Srbima koji danas žive u Hrvatskoj, za vođu bi im stavio Pupovca! Na žalost, biraju ga oni sami sebi! I, još uvijek pod opijatima starih zabluda, ne pitaju se – što štetu sami sebi rade!

Hrvatska prizna Kosovo, a Pupovac izjavi – da bi podijelio suverenitet – kako ga on ne priznaje, niti će ga priznati dok ga Srbija ne prizna. Hoće li njegova izjava biti na korist Srbima koji su odlučili živjeti u Hrvatskoj kao nacionalna manjina? Takve stvari čini iz dana u dan! Sve poteze koje vuče iz godine u godinu i s njima sve dublje tone – veliki ih je broj i ja se ne namjeravam upuštati ni u njihovo nabrajanje ni u njihovu analizu, nema od toga potrebe, to je već u tisku učinjeno – kao što je, primjerice, taj s Kosovom i ovaj posljednji: izlazak na europske izbore! Ili kao što mu je ono okupljanje oko „Novosti“ i sebe sama sveukupne komunističke i jugoslavenske bulumente i prisvajanje čelnoga mjesta svih nacionalnih manjina! Sve je to na tragu težnje da s Hrvatima dijeli suverenitet, ne otvoreno, to ne može, nego u obliku derivata suvereniteta. I stekne neki oblik corpusa separatuma, što ide na štetu srpske nacionalne manjine jer ju u očima Hrvata prokazuje kao one koji „i dalje tjeraju po svome“ i izazivaju novi sukob. Kad bi ga imati i mogli, a ne mogu, Srbima je nepotrebno imati predstavnika u europskom parlamentu koji će ondje pričati o „ustašama koji dižu glavu“ kad kliknu Za dom – spremni! I izvješćivati o vodostaju hrvatskoga nacionalnog osjećanja, što mu je, da je izabran, Pupovac namijenio! To bi bilo žarište novih nemira. To ni Srbima ni Hrvatima u Hrvatskoj ne treba.

Svi ti njegovi potezi, koji spektakularno počnu i spektakularno završe ni u čemu potječu od krivoga viđenja stanja u kojemu se danas srpska manjina nalazi. On ju ne vidi u realnom stanju, koje je obilježeno gerijatrijskim teškoćama i nedostatkom pomlađivanja. Uz stalno osipanje smrću, selidbama i asimilacijom s većinskim stanovništvom! Ono u što je on vjerovao, povratak – propalo je! Ono u što je on utrošio državni novac, ne dopuštajući otkup srpske imovine, u obnovu kuća, uludo je bačen novac, „promašena investicija“, „Obrovac“. Sad se i srpska imovina i te kuće prodaju daleko ispod cijene po kojoj se imovina, bez obnovljenih kuća, mogla prodati kad ju je on proglasio „etničkim čišćenjem“. On srpsku manjinu vidi – ili želi vidjeti , što je u ovakvim slučajevima isto – u stanju u kakvom je prije Oluje bila. Ne ni u tadašnjem stanju, i tada je izgledala derutno i jadno, već u stanju, što ga je činilo stvarnim, srpske grandomanije, kad se po uglovima tuđih kuća pisalo „Ovo je Srbija“. Ja ću podržati Pupovca ako se zauzima da se obitelji u nekom selu, koja u kući nema struje i vode, uvede struja i voda, ali ga ne ću podržati ako traži da se u neko opustjelo selo, gdje više nitko ne živi, uvede struja i voda, kako bi se netko tu izvolio naseliti jer se može dogoditi da se u to selo, i pored struje i vode u njemu, ne naseli nitko, kao što se to do sada na mnogo mjesta događalo. Zaslugom upravo Pupovca! Eto, to je razlika između moga stava, koji uvažava ono što je Oluja donijela, i Pupovčeva stava, koji uvažava ono što je Oluja odnijela i više ga u realnom svijetu nema. A ona je odnijela i njegov corpus separatum i podjelu suvereniteta.
Svršili su, Mare, bali – što se jugoslavenstva tiče

Je li po Vašemu mišljenju razdoblje hrvatske politike i društva nakon 2000. godine, dakle, nakon Tuđmanove ere, razdoblje regresije i, ako jest, zašto se to dogodilo? Već smo šest godina u sastavu EU-a, a kao da se vraćamo Jugoslaviji. Zašto se Hrvatska tako teško oslobađa tog zla jugoslavenstva?

O onomu što se dogodilo nakon Tuđmana govorio sam na drugom mjestu, pa sad ne bih. Zašto se sporo oslobađamo jugoslavenstva? Nešto sam već rekao u ovomu razgovoru. Jer smo se od njega oslobađali na dvije Jugafronte: na duhovnoj u sebi i na vojnoj oko sebe. Od jugoslavenstva oko sebe oslobodili smo se na najteži način, oružjem, ali je oslobođenje trajalo kraće vrijeme. A od oslobođenja od komunističkoga mentaliteta, na čemu je izraslo potonje jugoslavenstvo, potrebno je da prođe dugo vrijeme. Neki kažu, i vijek generacije koja je komunističkim jugoslavenstvom inficirana. Neki bolesnici zaraženi tom bolešću ne pristaju na liječenje ili su, i kad pristanu, neizlječivi. Sad smo u fazi kad državotvorno jugoslavenstvo – ovo potonje, komunističko, građeno na paroli o vlasti radničke klase i bratstva i jedinstva kao hegemonima i ono prethodno građeno na paroli o troimenom narodu kao hegemonu – nikakav čudotvorac ne može oživjeti, jer su ga se svi zasitili, ponijeli iz njega loša iskustva i krenuli putem samostalnosti. Druga je stvar što inficirani komunizmom oživljavaju sve vrste jugoslavenstva, da bi oživjeli državotvorno jugoslavenstvo – što za sada ne uspijevaju, s državotvornim jugoslavenstvom „svršili su, Mare, bali“. Budući da im to ne polazi za rukom, oživljavanje jugoslavenstva upotrebljavaju kao kroćenje hrvatstva, i preuzimanje prostora hrvatstvu, u Hrvatskoj, kako bi Jugoslaviju i komunistički mentalitet ugradili u Hrvatsku. Jamčim da u tomu ne će uspjeti! To su također zaludni trudi svima onima koji telale da je Hrvatska neuspio eksperiment. Pa, kakve razlike ima između te tvrdnje i nekadašnje – kako će Sava prije poteći uzvodno, od Beograda prema Zagrebu, nego što će Hrvatska postati samostalnom državom. Kako vidimo, Sava teče kako je oduvijek tekla, a Hrvatska živi samostalnost. Tako će biti i s tim „neuspjelim eksperimentom“.

Bili ste uz Tuđmana u najsudbonosnijim trenutcima. Je li kad izgubio vjeru u uspjeh, je li ga bilo strah „moćne srpske vojske“?

Ah, silite me da odajem vojne tajne, a neke se vojne tajne u grob nose. A osim toga, iako je on meni dodijelio čin brigadira, ja s njim ni u jednom času nisam bio na relaciji brigadir prema vrhovnom zapovjedniku. Ja sam s njim u svakoj prilici bio akademik pored akademika, akademik književnosti pored akademika povijesti. Ostavit ću ključne vojne tajne za grob, a reći ću Vam o tomu što me pitate gledano iz perspektive literarnoga promatrača. Uz rizik da budem shvaćen kao onaj koji u ovoj stvari sebi pridaje veliku važnost. Koju nije imao, niti se važnim doživljavao! Doista ne znam što sam ja njemu značio i zašto me je prihvatio onako kako me je prihvatio, a pogotovo ne znam zašto se sa mnom upuštao u razgovore čisto vojne naravi. Ja sam se njemu predstavljao samo u jednomu obliku – kao pripovjedač priča, što ja jedino i jesam. Doduše, priča u kojima se mnogo ratuje i to baš na terenu gdje je i on rat vodio. Jednom smo se, putujući od mjesta do mjesta, od jutra do mraka, kretali po terenu gdje se do pred dva dana ratovalo i ja sam mu, usput, kroz stakla automobila, pokazivao rječicu i most „na kojemu smo ih razbili“, „glavicu s kojom smo imali gadnih muka“, „brdo s kojega su nas tukli njihovi topovi“, i tako redom, što je on poznavao iz ftzemljovida i izvješća, ali nije to do tada vidio u naravi. Kad sam mu rekao da svratimo u jedno selo „gdje su iz grobova izbacili kosture i od njih napravili zaklone“, okrenuo se prema meni i upitao: „Gdje ste Vi zapravo rođeni?“ Shvatio sam što me pita – otkuda ja to sve poznajem – pa sam mu rekao: „Ja sam, predsjedniče, rođen ispod jedne planine u blizini Knina, preko sto kilometara daleko odavde. Ali ja sam po ovomu što vam pokazujem – 'hodo'. „ Eto to su bile relacije brigadira i vrhovnoga zapovjednik! Ako sam bio jasan i ako ste po ovoj priči mogli shvatiti što sam htio reći!

Dakako da je strepio i strahovao pred izazovima, da je tražio rješenja u sebi i kod drugoga, kod onih u koje je imao povjerenje. Povjerenje u njihovu odanost i njihovu pamet. Ali da bih ga vidio bez nade u konačan uspjeh ili da bi se od straha uspaničio i izgubio pribranost – to se nije dogodilo. Iako se, sa strane gledano, ne bi dalo zaključiti, bio je strpljiv u pripremi vojnih akcija. Dugo se za njih pripremao i čekao kad će biti potpuno pripremljene i kad će doći pravi trenutak da se akcija poduzme. U trenutcima odluke silno ga je mučila neminovnost gubljenja ljudskih života. Govorio bi mi kako naši vojnici imaju izuzetno borben duh, ali im nedostaje umijeće ratovanja pa im ga treba dati prije nego što ih se pošalje u akciju. A za stjecanje toga umijeća treba vremena. Treba čekati, učiti i biti strpljiv čekajući odlučujuću bitku. Nije podcjenjivao „moćnu srpsku vojsku“. Zaboga, kako bi to mogao! Pored gomile njezina naoružanja, brojnosti, sprege s indoktriniranim stanovništvom, i dugotrajne uvježbanosti. Ali ju, što su mnogi drugi činili, nije ni precjenjivao i držao nepobjedivom. Od vremena do vremena, kad bi se pripremio i izišao joj na megdan – a u svakomu je pripremljenom megdanu on odnio pobjedu – trljao je ruke dajući mi znati kako je bio u pravu što je tu vojsku držao pobjedivom. Uz pomirbu na političkoj strani, stvaranje hrvatske vojske bio je drugi nosivi dio njegove politike. Vjerovao je u pobjedivost „moćne srpske vojske“, vjerovao je da ju hrvatska vojska može pobijediti kad njezinim borbenim duhom bude zapovijedala hrvatska vojna pamet stečena kod kuće i u tuđim vojnim učilištima, jugoslavenskim i inozemnim. Odmah nakon Oluje čitao sam članak Branka Mamule u kojemu analizira uzroke – zašto je srpska vojska doživjela totalno rasulo. On glavnu zaslugu vidi u obuci i obučenosti hrvatskoga vojnika i njihovih zapovjednika; pa kaže, kao dokaz svom stavu, da je to bila izuzetno obučena vojska i to obučena na zapadnjačkoj doktrini ratovanja. Da tako obučena nije bila, kaže Mamula, nikad joj ne bi mogla pasti na pamet mogućnost da se Knin napadne i osvoji iz pozadine, preko Dinare, što je bilo i mukotrpno i rizično jer je trebalo, prije napada na Knin, obaviti brojne predradnje i time otkriti namjere, a iza leđa joj je bila brojna srpska vojska, koncentrirana oko Bihaća i Banje Luke… Inače, kad bismo Tuđman i ja ocjenjivali kvalitetu vojski koje su na teritoriju Jugoslavije ratovale u tijeku Drugoga svjetskog rata, slagali smo se u mišljenju da su četnici, posvuda, a posebno oni oko Knina, bili najrazularenija vojska, neumjerena u hvalisanju i razmetljivosti , ali kao udarna snaga najgora i najsklonija odustajanju i „bežaniji“. Odustajanju dočeka li ju žestok otpor, a „bežaniji“ doživi li žestok udar! Iz toga bi se zajedničkoga mišljenja, budući da je i trenutačna srpska vojska bila strukturirana i obučena kao četnici u prošlomu ratu, dalo zaključiti da će se ta „moćna srpska vojska“, kad mi na nju sa svih strana krenemo, na sličan način ponašati. Dati petama vjetra! Tako se i dogodilo. Bilo je, kako se to nekad za takvu „bežaniju“ govorilo: „Bježite noge, posrat će vas guzica!“ Eto, samo toliko o tomu!
Komunistička plemenita mržnja

Akademiče, je li i danas u slobodnoj Hrvatskoj ozračje takvo da se može napisali neki novi roman „Okvir za mržnju“?

Može i ja bih ga napisao kad bih bio pri snazi kao što sam bio u godinama kad sam pisao „Okvir za mržnju“. Ovoga bih puta pisao o komunističkoj mržnji, u svoje vrijeme zvanoj i glorificiranoj kao „plemenitoj mržnji“, koja je, kad je komunizam propao, mutirala u „mržnju protiv mržnje“ i plemenitu namjeru „borbu protiv govora mržnje“ učinila svojim „okvirom za mržnju“. Okvirom iza kojega se skriva dok i dalje širi komunističku, Staljinovu, Đilasovu i Titovu „plemenitu mržnju“. Kakva je, kao uzoran obrazac za sva vremena, prikazana na Bleiburgu i „križnim putevima“. Ali čitajte moje priče i dalje. Pojavi li se jedna pod naslovom „Mačke i macani“ – u njoj ćete o tomu nešto naći.

Uz određene uvjete spreman sam oprostiti

Što mi nikada ne će oprostiti

Ovo je posljednji nastavak nesvakidašnjega intervjua s akademikom Ivanom Aralicom. Dojam je brojnih čitatelja i mnogih poznatih osoba koje nam se javljaju da bi to trebao biti tek početak jer s užitkom čitaju ovaj intervju. I mi, autori intervjua, ostajemo nekako s osjećajem nedovršena posla jer nismo čuli ni mali dio onoga o čemu može akademik i najveći hrvatski živući književnik pripovijedati, poučiti, informirati, obrazložiti. Četiri broja, čak oko 70 novinskih kartica jednog intervjua, a što je najvažnije, vrhunskoga štiva, djeluje impresivno i za nas u Hrvatskome tjedniku, za naše čitatelje i javnost ekskluzivno. Hvala akademiku Aralici na razgovoru i povjerenju u Hrvatski tjednik, hvala čitateljima koje smo, nadamo se, još jednom uvjerili da je Hrvatski tjednik dosegao vrh hrvatske žurnalistike zahvaljujući upravo i ovakvim prilozima.

Napisali ste roman o zločinima nad Hrvatima na Bleiburgu 'Četverored', a redatelj Jakov Sedlar snimio film. Napadani su i Vaš roman, kao možda najslabije vaše djelo, a još više Sedlarov film. Nikada nije repriziran. Je li taj 'embargo' uslijedio zbog umjetničkih ili političkih razloga?

Roman sam napisao gotovo slučajno i usput. Ako ni usput ni slučajno, onda sigurno u vrijeme kad ocjena o njemu, je li bio na umjetničkoj razini mojih ostalih romana, nije mogla biti građena samo na umjetničkim razlozima, pa do tih ocjena ne treba mnogo držati, kao ni do sličnih ocjena Sedlarova filma. Takve su ocjene diktirali isključivo politički razlozi i te ocjene, ti razlozi drže do danas, da bi se iza njih skrili pravi, politički motivi. A, evo, kako se to sve dogodilo!

ČetveroredOporba se radovala Tuđmanovoj smrti, a meni je bilo sve jasnije da 'Četverored' nikada ne će oprostiti Sedlaru i meni, no nisu nas začudili napadi mentalnih komunista, nego napadi HDZ-ovaca koji su se nakon smjene odricali Tuđmana i dodvoravali novim vlastimaOno što sam ja do sedamdeset i prve znao o Bleiburgu i 'križnim putovima' bilo je toliko malo da je kod mene stvaralo dojam Cetverored1o minimalnim događajima, o neznatnim okršajima na austrijskoj granici pri kraju rata. Sav moj rod i najveći dio mojih mještana u ratu su prve dvije-tri godine proveli kao domobrani, pretežno u Kninu, a pri kraju rata završili su u partizanima i ondje ili izginuli ili se otuda živi kući vratili. Neki su kao partizani došli do austrijske granice. Jedan, koji je do tamo došao i otuda se živ vratio, stric Marko, znao bi zalomiti rukama, stuštiti se do plača i reći: 'Ajme, što su ljudima radili. Gole bi ih poredali. Oni zapomažu i mole milost, a ovi mitraljezom po njima.' Više od toga ja ga nisam čuo da bi pričao. Meni je to bila prva vijest da se ondje nešto strašno dogodilo. Uz to je išlo i šaputanje da su ondje stradali neki iz našega sela, koji su služili domobranstvo u Slavoniji - Stipe Čvrajin i Petar Meliničin. Poznavao sam ih dobro, bili su koju godinu stariji od mene. Krasni mladići! Tek sedamdeset i prve, 'kad sam postao ustaša kao i oni', kako su govorili, prema meni su se otvorili prijatelji, znanci i susjedi, koji su bili i na Bleiburgu i na 'križnim putevima', a do tada su to preda mnom tajili. Gdje su bili, kako su ratovanje završili i zašto su to do tada preda mnom krili? Ono što bi mi oni kazali ili bi s neke druge strane doznao, unosio sam u bilježnicu. I tako je počelo prikupljanje građe, ne u cilju da o tomu jednoga dana pišem, već da doznam što se to ondje događalo i kakve su posljedice snosili oni koji su se ondje našli… Samo za primjer tih bilježaka i spoznaja u njima! Čim sam pedeset i šeste doselio u Zadar, sprijateljio sam se s pjesnikom Slavkom Mikolčevićem, piscem knjige pjesama 'Kameni pleteri raspleteni', kojoj sam za jedno izdanje napisao i pogovor, i s njim drugovao do sedamdeset i prve. Da bih tek tada od njega, u suzama, dočekao priznanje kako je bio na 'križnom putu'. Pitam ga zašto mi to ranije nije rekao. Kaže da je od prvoga dana vidio tko sam, ali se meni nije usudio povjeriti, jer sam bio na 'njihovoj strani'. AralicaA sad reći može jer su me 'oni' stavili na 'njegovu stranu'… Susjed, bačvar, pošto je rekao da mi se povjeriti može, sad sam, kao i on, ustaša, rekao mi je da je bio i na Bleiburgu i na 'križnom putu' i da otada pa do danas odlazi u zatvor pet dana prije i pet dana nakon Titova dolaska u Dalmaciju - da Maršal bude siguran… Uslijedila su usmena očitovanja, koja sam pretvarao u bilješke, i poneko pismeno, ali je i jedno i drugo bilo s gledišta pojedinca, što je on doživio i što on općenito o tomu zna, ničega što bi pružalo cjelovitu sliku. Ali su i pismeni i usmeni osobni iskazi bili zrnca od kojih je nastajao cjelovit mozaik… U drugoj polovici osamdesetih godina napisi iste naravi, ispovjedni, politički neobojeni, kao dotad nepoznati doživljaji pojedinaca među nama, pojavili su se i u tisku. U to sam vrijeme imao putovnicu i, dok bih se nalazio u inozemstvu, o tomu sam čitao razne tekstove, ali ih u zemlju nisam mogao unositi. Ako bi ih kod mene našli, mogli bi me kazniti. Ovisilo bi tada o volji organa gonjenja, pa tu volju nisam želio iskušavati. Istodobno su se stidljivo pojavili i književni tekstovi o toj stvari. Kad je došlo do obnove demokracije, tiskalo se svako svjedočenje koje do tada nije bilo tiskano. Postalo je dostupno sve što je do tada bilo objelodanjeno u inozemstvu, u emigrantskim krugovima. Opet obilje svjedočenja i tek nekoliko obimnijih pregleda o onomu što se zbilo. Nikakav imalo ambiciozniji literarni rad. Ne ubrajajući u to knjigu Milana Baste! Pitao sam Vinka Nikolića, koji je sada sjedio sa mnom u Županijskom domu Sabora, može li me uputiti na kakav ozbiljni povijesni ili literarni rad o toj temi tiskan u inozemstvu. I on mi je rekao da postoje brojna svjedočanstva, ali da cjelovitih povijesnih pregleda ni značajnijih literarnih djela nema. Ipak, uza sve to, ja sam iz mnoštva svjedočenja, literarnih pokušaja i napisa raznih vrsta, slažući mozaik zrnce po zrnce, uspio do kraja devedesetih steći predodžbu što je to tamo bilo i prikupiti dovoljno materijala da su se od toga mogli ispričati tomovi priča i romana. Bilo je vrijeme da od toga napravim roman! A ja sam ga izgubio volju pisati. Zašto? Postojala su tri razloga!
Nisam mogao odbiti Jakova Sedlara

Prvi! Ono što je za mene, kad sam za Bleiburg i 'križne puteve' čuo, bio izazov novine, o čemu vrijedi pisati, sad je, na kraju stoljeća, postalo opća tema, o kojoj svatko ponešto zna - koliko, to je suvišno pitanje - i ja tu, gdje ništa novoga ne mogu naći i čitatelju ponuditi, nemam posla. Ne želim biti preživač suhe slame! Drugo! Ja nemam 'krvno srodstvo' s Bleiburgom i 'križnim putevima'. Tamo nisam bio ja ni itko moj, pa bi bilo dobro da tu temu u prozi obradi onaj tko je s njom 'krvno vezan'. I treće! Jer -'srodstva krvnoga' nije bilo, nisam imao svoju originalnu priču, pa, ako počnem pisati o tomu, morat ću izabrati kompoziciju Ksenofontove 'Anabaze' u koju ću uključiti priče drugih ljudi 'krvno vezanih' s temom i može mi se dogoditi da netko svoju priču u mojoj knjizi prepozna i pokuca mi na vrata sa zahtjevom da platim što je njegovo.

U trenutku dvojbi javio se Sedlar s molbom da mu napišem scenarij za film o Bleiburgu i 'križnim putevima'. jsedlarTo je prevagnulo. Jakovu to odbiti nisam mogao. Ja sam njemu radio scenarij za film o međugorskom ukazanju i pokajao se što prije scenarija nisam napisao roman 'Godine tame', kako se u početku zvao film 'Gospa'. Ovoga se puta nisam htio kajati, pa sam mu rekao: 'Imam građu, imat ću roman 'Četverored', a Vama ću po tom romanu napisati scenarij.' Najprije je objavljen roman, potom je došao film, a onda serijal na televiziji. Jedno za drugim - ne zaboravite - kad boluje i umire Tuđman i kad dolazi do smjene vlasti koju je on stvorio s onom, imenujmo ju u najblažem obliku, koja mu je cijelo vrijeme vladanja bila opozicija. A i Jakov smo i ja, zna se, za njegova života, što reći, u političkom smislu - bili Tuđmanovi pajdaši! I nas je, kao i sve ostale oko Tuđmana, trebalo i smijeniti s položaja, ako smo ih imali, i difamirati, ostaviti bez časti i dara. A mi se baš tada isprsili, ja s knjigom, Jakov s filmom, na temu koja je dijelu te vlasti, kao ideološkim nasljednicima komunizma i jugoslavenstva, tema 'križnih puteva' smrdjela kao vragu tamjan.

Roman je izišao iz tiska i bio u fokusu čitatelja i kritike, dok se film pripremao i snimao, a Tuđman živio svoje posljednje dane. Oporba se, mentalni komunisti, netaknuti i reformirani, radovala njegovoj smrti, očekujući da će joj, nakon te smrti, vlast pasti u ruke. Kad će krenuti u detuđmanizaciju, po njima denacifikaciju Hrvatske. Za tu sam oporbu u to vrijeme ja, ne mareći što sam u njihovo vrijeme bio disident, bio 'državni pisac', što je značilo Tuđmanov pisac, jer da sam mu blizak, jer da moje knjige drži na noćnom ormariću i tomu slične objede, što su ih, natječući se, svakodnevno stvarali… Prije nego Jakov snimi film, u takvim okolnostima - da je Tuđman na samrti, da oporba očekuje vlast i sprema udar na sve ono što je u Tuđmanovo vrijeme nastalo - knjiga je u javnosti živjela samostalan život, bila izuzetno čitana i bila recenzirana, ali u nešto manjem obimu i nešto drukčijoj intonaciji nego prethodne moje knjige. Nakladnik mi je dostavljao sve recenzije. Po intonaciji sam - je li pozitivna, je li negativna ili je ni tamo ni ovamo, 'ni uzmi ni podaj', ako se zadržimo na tri osnovne intonacije - zapazio da ih je najviše 'niti smrdi niti miriše', da ih je najviše u trećoj skupini 'ni uzmi ni podaj'. Ne bi se ljudi u taj posao htjeli miješati! Bila je to ovakva kritika! 'Državni pisac' s državnom politikom u priči! A to je velika šteta za toga pisca. Nekad je bio dobar pisac, u vrijeme socijalizma, a sad je loš. Za njega bi bolje bilo da je komunizam i danas na vlasti, bio bi dobar pisac. To su negativne kritike, a bilo je i pozitivnih. Te su kritike vidjele 'Četverored' po estetskoj vrijednosti među mojim boljim romanima. One su odobravale piscu što je jednoj tako krupnoj temi dao mjesto u svom opusu. Nasuprot njima, kojima je roman po taman u svakom pogledu, pojavila su se zakerala koja su tvrdila i da je tema potrošena i da pišem trivijalnu književnost u službi politike, i da, budući da sam porijeklom slijeva, od partizana, nisam dostojan tu temu zdesna obrađivati, i da sam tolika neznalica u tom poslu da mi je glina crne boje i da pojma nemam o ušima i gnjidama. Pa, bi bilo najbolje da taj roman, pod tim naslovom, s tom temom u ulozi 'dvorskoga pisca', po sebe i svoje književno djelo, nikad nisam napisao.
Nisam mogao slutiti što me čeka

Sve negativno intonirane kritike, od mlohavih 'ni tamo ni ovamo' do zajedljivih o ušima i gnjidama, sve pozitivne kritike, usmene i pismene, s prigušenim i ojađenim hvalama, upozoravale su me da se nešto 'u ozračju' po mene i temu romana izmijenilo i da ću, tek kad Tuđman umre, a vlast se, eventualno, promijeni i film snimi, doznati što. Ali, da ću tada, kad to dođe, doznati što sam doznao i osjetiti na svojoj koži što sam osjetio kao pisac 'Četveroreda', to, bogme, iz onoga kako je kritika 'Četverored' dočekala, nisam mogao naslutiti. A jedva da mi je i moja intuicija, osim u očekivanju dodatnih teškoća, mogla pomoći.

Kad bude došlo to što je imalo doći, očekivano i samo naslućivano, i dok bude trajalo - pa, evo, do današnjega dana - uvijek ću se sjećati onoga što mi je o svomu dojmu, jednom u prolazu, na benzinskoj postaji u Sesvetama, o svom doživljaju 'Četveroreda' kazao povjesničar Mirko Valentić, u to vrijeme ravnatelj Hrvatskoga instituta za povijest. Aralica TudjmanOn je radio tamo gdje je nekad i Tuđman radio, mi smo se, kako narod kaže, 'lijepo držali' i na svakom bi susretu malo o povijesti i politici porazgovarali. On me je, imajući potrebu da kaže svoje mišljenje i dojam o 'Četveroredu', toga puta zadržao i preko moje volje, jer mi se žurilo, i rekao - ono što ću sve ove godine pamtiti, što ne mogu citirati, što ću prepričati. Počeo je s pitanjem znam li ja što sam napisao. Napisao sam nešto veoma značajno, ali nešto oko čega će se koplja lomiti. Bit će to teška i mučna borba, moram se na nju pripremiti. A evo o čemu se radi! On je do sada pročitao sve što je o toj temi napisano, a njemu u ruke došlo. A sve do 'Četveroreda', budući da je dosad pročitano bilo svjedočenje iz osobne perspektive, nije shvatio što se to tamo na Bleiburgu dogodilo. A nakon 'Četveroreda' znade - dogodila se strašna stvar. Strašna se stvar dogodila! I to mi ne će biti oprošteno - to da sam prvi razotkrio što se to tamo strašno dogodilo… Rastali smo se i ja se otada do danas pitam što sam ja otkrio u 'Četveroredu' da se na Bleiburgu dogodilo, a što se prije mog otkrića znalo nije.

Najprije ću vam reći što se dogodilo kad su film i serija snimljeni. To će mi pomoći da otkrijem ono na što je mislio Valentić. A potom ću Vam reći što ja o tomu mislim.

TuđmanIza Tuđmana ostalo je njegovo djelo - slobodna i samostalna hrvatska država - stijena o koju se razbijaju 'zlobe vraga paklenog'Tuđman je umro na kraju prve dekade prosinca, ispratila ga u tuzi masa svijeta, koliku Zagreb do tada ni u jednom sprovodu nije vidio, a na kraju treće dekade prosinca na televiziji je prikazana serija, najgledanija emisija u povijesti Hrvatske televizije i bilo koje naše televizijske kuće. Iza nove godine krenula je izborna promidžba za predsjednika države i promjena Ustava, a paralelno sa svim tim krenut će i parlamentarni izbori. 'Četverored', i knjiga i serijal, našli su se u unakrsnoj vatri između onih koji su napadali, vjerujući da je to isto što i napadati tuđmanizam, obavljati odjednom i umjetničku kritiku i izbornu promidžbu, i onih koji su branili sebe i, tobože, Tuđmana, odricali se svih grijeha za koje je Tuđman optuživan - pa smo se nas dvojica, pisac i režiser, našli na nišanima s obje strane. Jedni su nas napadali, a drugi nas se odricali. Malo je bilo onih, žalosno malo, koji su nas branili. A i oni tako da otklon zaslužujemo, ali totalnu blasfemiju ne. Otklon zato što nije u redu umjetničko djelo zlorabiti u političke svrhe. I tako da bi najbolje bilo taj film ne snimiti i taj roman ne napisati. Ne želim ništa od tih bijesnih napada i tih mlohavih obrana navoditi, bilo bi ih sve nemoguće navesti, kad bih i htio, toliko ih je, ali ih sve, koliko ih poznajem, želim svrstati u svega dvije skupine, da se vidi dokle se s tim išlo i da prstom pokažem koja je psihološka osnova toga bijesa i te mlakosti bila.

U prvu skupinu ubrojio bih zakerala koji godinama trube da se umjetnost ne smije prljati niskim političkim temama, kakva je Bleiburg i 'križni putovi', pogotovo ako su ispolitizirane, da ona treba sačuvati distancu od politike i težiti za nečim višim. I komunističke ideološke lisce koji djeluju po pravilu da je sve politički desno estetski nazadno i retrogradno, a sve što je politički nalijevo estetski progresivno i napredno; i po pravilu da su desničari margina, a ljevičari estetsko središte, odreda vrhunski umjetnici. Zakerala su nas proglasila 'državnim piscem' i državnim redateljem, a komunistički ideološki lisci natražnjacima i marginom. I u književnosti i na filmu!
Tko nas je najviše napadao

Druga je skupina za nas obojicu bila iznenađenje, brojna i žalosna skupina, iskrsnula iznenada kao posljedica obrata u politici jer se, kako je poznato, u prijelomnim trenutcima redovno pojavi. Mi smo mislili da se pojaviti ne će! Njezina prva podskupina bili su političari iz hadezeovskih redova, koji su se htjeli prikopčati na novo političko napajanje, pa su, distancirajući se u cjelini ili u segmentima od Tuđmanove politike, procijenili da se trebaju distancirati i od nas, od surogata te politike. OcjeneOcjene romana i filma 'Četverored' nisu građene na umjetničkim nego na političkim razlozima pa do njih i ne treba držatiKao, nije s temom Bleiburga i 'križnih putova' trebalo ići sada, to zavađa narod, trebalo je to ostaviti za mirnije dane. Uglavnom, nisu za ponovan hod 'Četveroreda' ni u knjizi ni na zaslonima televizora. Bože, tko li se sve našao među tima, da bi spasio vlastitu kožu! U drugoj podskupini ove skupine - za koju bi prirodno bilo da nas je branila - vjerovali mi ili ne vjerovali, bili su sudionici 'križnih puteva', oni od kojih sam doznavao što se tamo događalo. Ne svi, Bogu hvala, pojedinci! Oni su rjeđe pisali, a češće pričali, što su novinari rado tiskali, da je ništa ono što smo mi o 'križnim putovima' rekli, da bi oni znali reći bolje; da smo ih mi plagirali i u plagijatu krivo vidjeli i zločesto protumačili; i, najzad, što je bilo najteže čuti, da smo mi, obnavljajući priču o Bleiburgu i 'križnim putovima' skrivili obnovu njihovih strahova da će se, kad komunisti ponovo dođu na vlast, na njih sručiti stare muke. Ponovo će postati građeni drugoga reda - Bleiburga bili su se taman lijepo smirili i na sve one strahove i strahote zaboravili! Među potonjima bile su dvije vrste. Ispovijedima skloni! I agresivni! Oni koji su se željeli ispovjediti dolazili su do moga telefona i dugo sa mnom razgovarali. Slušalicu nisam spuštao, želio sam ih saslušati do kraja, a oni pričati i plakati nisu prestajali, priča im je u plaču bila terapija. Govorili su mi da sam trebao napisati, a redatelj snimiti ono što su oni doživjeli, pa bi to bilo nešto - i potom ispričali i snimili svoj 'Četverored'. Zbilja, zbilja je njihova priča bila vrijedna i pisane i filmske obrade! Agresivci su me napadali, koji mi je vrag bio da sam se s tim bavio i njih doveo u stanje da se plaše obnove onih strahova koje su nekada doživljavali. Kako je od 'Četveroreda' krenulo, obnovit će se sve što je i prije Tuđmana bilo! Tješio sam ih, ne će, bit će dobro, a sebi sam prigovarao što sam se tim vulkanom zla i strahova ikada pozabavio… U tom bacanju krivnje na sebe sama nisam se mogao ne sjetiti Mirka Valentića i njegovih riječi da sam u 'Četveroredu' otkrio nešto strašno, da je i njemu, povjesničaru, tek nakon 'Četveroreda', postalo jasno što se to tamo groznoga dogodilo. U čemu je moja krivnja? Što sam ja tamo pronašao?... Pričekajte malo, jedan trenutak i reći ću vam!

BleiburgNa Bleiburgu je bila nepobijeđena Hrvatska vojska koja se probila do Austrije. Iako je pod britanskim pritiskom dogovorena predaja, vodstvo te vojske nije se predalo jer nije vjerovalo komunističkome ubojici Titu. Tito je ostao do kraja nezadovoljan… Njemu u ruke nije dopalo ni vojno ni civilno vodstvo te vojskeHrvatska raznorodna vojska, nešto ranije reorganizirana u jedinstvene Hrvatske obrambene snage, krenula je, u dobrom dijelu organizirano, na Zapad u strahu od komunističke odmazde i u nadi da će doći do austrijskog teritorija, da će se predati zapadnim saveznicima i da će, ako dođe do sukoba, o čemu se živo pričalo, čim Njemačka bude slomljena, između kapitalističkog zapada i komunističkog istoka, u sukobu sudjelovati na strani kapitalističkog zapada. Koliko god da je u njezinim ciljevima bilo iluzija i koliko god da je golem pothvat poduzet stihijski i panično, i bez čvršćega državnog i vojnog vodstva, koje se u pohodu raspalo, pogubilo i napustilo vojsku, ona je, kroz uzastopne bitke, u kojima je listom pobjeđivala, izbila na granicu Jugoslavije, prešla u Austriju ulogorila se na bleiburškom polju, nepobijeđena, pred zapadnim saveznicima. To je nepobijeđena vojska spremna na predaju, to nije dezorganizirana i razularena rulja, koliko god bila deprimirana i prepuštena sebi samoj. Vojska zapadnih saveznika koja stoji pred njima, toj je vojsci vojno inferiorna. Njezino je zapovjedništvo britansko, ono pronalazi način da se u bleiburškom dvorcu sastane a improviziranim vodstvom HOS-a. Tom sastanku prisustvuje i predstavnik Titove vojske. Britanski general diktira improviziranom vodstvu HOS-a da njihove uvjete predaje - neka ih zadrže u svom zarobljeništvu, jer će ih, predaju li ih njima, jugoslavenski komunisti pobiti - ne može prihvatiti. Njega obvezuje dogovor u Jalti da će, kad rat završi, zarobljenike koji su pripadali njemačkoj vojsci zadržati svatko svoje, a da će njihove suradnike, kvislinge, vratiti u zemlju njihova porijekla. Na strahovanje improviziranoga HOS-ova vodstva da će ih Titovi komunisti pobiti, britanski general odgovara, da je to kleveta njegova saveznika Tita, i da on, Tito, kao častan čovjek, ne će to učiniti, zarobljenike bez suđenja ubijati. Improvizirano vodstvo HOS-a, zbunjeno onim što čuje, pod pritiskom Britanaca, pristaje na predaju. A vojsci, kad su se k njoj vratili, priopćavaju kao - neka se predaje tko hoće i tko očekuje da će kao komunistički zarobljenik preživjeti, a tko ne će, neka se, kako umije i zna, probija na Zapad. Što god učinili oslobođeni su dane zakletve. Od improviziranoga se vodstva, što je na predaju pristalo, ni jedan nije predao, pa su ih u emigraciji optuživali, ne za predaju, nego za izdaju nepobijeđene vojske. A nisu se predale ni jedinice ustaša ni jedinice crne legije, 'crnci'. S oružjem u rukama krenuli su u proboj, svladali lagan otpor, ušli duboko u teritorij Austrije, pričekali kratko vrijeme na zaokret savezničke politike prema zarobljenim kvislinzima - kad su vidjeli da im je saveznik Tito obična komunistička ubojica - i završili u savezničkim zarobljeničkim logorima…

Oni koji su se predali, u tijeku noći, misleći da idu u dubinu austrijskoga teritorija, bili su izručeni Titovim komunistima još u tijeku marša na austrijskom teritoriju i preko mosta na Dravi kod Dravograda vraćeni u Jugoslaviju, u kandže Titovih komunista. Na takav način, izdane i napuštene od vlastitoga vodstva, od zapadnih saveznika na osnovu sporazuma iz Jalte izručene Titu, završile su i sve druge jedinice HOS-a koje su prešle austrijsku granicu, na bilo kojemu mjestu. U tim jedinicama bio je samo ili pretežito samo mobilizirani domobran, onaj koji se nije osjećao politički krivim, a od ustaša i legionara samo onaj koji nije imao izbor bijega, šeprtlja i maloumnik koji je mislio da bi ga komunisti mogli tretirati kao ratnoga zarobljenika. Odreda naivno i nevino, mahom 'cvijet hrvatskog naroda', kako će ih nazvati blaženi Alojzije Stepinac, kad se to 'cvijeće' nađe pod zemljom, misleći pri tom, u prvom redu, na njihovu mladost i nevinost. I na njihove potomke, da su ostali živi!
Tito je želio uništiti Hrvatsku vojsku

Tito je mogao vjerovati ili ne vjerovati u nagađanja, priželjkivati ga ili strahovati od sukoba među Saveznicima nakon pobjede nad Hitlerom, ali tu mogućnost, kao klasno zadrti revolucionar, nije mogao isključiti. S njom i mogućnost da će nepobijeđena hrvatska vojska, koja se nađe u okrilju buržoazije, uskoro ratovati protiv njega. titoBeskrupulozan, kakav je bio kad bi bila ugrožena njegova osoba, želio je tu vojsku uništiti. Kako je pobijediti nije uspio, želio je do nje doći kad se preda zapadnim saveznicima. Zato je na pregovore između vodstva savezničke vojske i improviziranoga vodstva hrvatske vojske poslao svoga promatrača, komesara, da kontrolira zapadnjake i, ako bude trebalo, podsjeća na sporazum iz Jalte. I da, kad improvizirano vodstvo HOS-a bude prinuđeno na pristanak bezuvjetne predaje, sa Saveznicima dogovori i obavi izručenje zarobljenika iz savezničkih u njegove ruke. I sve je bilo urađeno po njegovoj želji, samo je u jednomu ostao do kraja nezadovoljan… Njemu u ruke nije dopalo ni vojno ni civilno vodstvo te vojske, njemu u ruke nije dopao ni elitni dio te vojske, ustaše i legionari, a u ruke mu nije dospio ni pretežit dio nižeg časničkog kadra te vojske. Oni su, osim iznimaka, ne vjerujući 'savezniku Titu', kao što je vjerovao britanski general, u vlastitom aranžmanu pobjegli na zapad i, ako ih je Tito htio bar dijelom imati, morao ih je pojedinačno loviti. Ponavljam, jer je to važno znati! TitoTito je u zločinu nadmašio svoga učitelja StaljinaOno što mu je s bleiburškoga polja na prijevaru vraćeno i ono što mu je vraćeno s nekoga drugog lokaliteta pod savezničkom nadležnošću, da bi se poštovala odredba Jalte o zarobljenim kvislinzima, bio je odreda, izuzev pokoje budale, naivni i nevini domobran reformiran u HOS-ovca, bio je, kako Stepinac reče, 'cvijet hrvatskoga naroda'. Previđajući tu činjenicu, možda i ne znajući u prvi mah za nju, strahujući od neizvjesne budućnosti, želeći da hrvatsku vojsku uništi, on je uobrazio da u šapama ima cjelovitu vojsku od borca do vrhovnoga zapovjednika, od fukare do elite, pa je nad njom primijenio svoj, od Staljina i NKVD-a naučeni model uništenja zarobljene vojske, što ga je prakticirao bezbroj puta, na mnogim mjestima, u mnogim slučajevima, ali u manjim razmjerima. I počinio je originalan zločin, na posebno surov način, kakve su samo Lenjin i Staljin znali činiti… A to je ono što mi je Valentić rekao da je u 'Četveroredu' otkriveno, da je to strašno i da mi to od strane njegovih pristaša ne će biti oprošteno. To je, konačno, ono čega sam i sam, ali tek naknadno - jer ja priču pričam, a ne pišem povijest - postao svjestan.

A sad, u najkraćem obliku, o modelu zločina! Prije toga da napomenem kako je, kao Tito nad hrvatskim vojnicima, paralelno s njim i sam Staljin izvršio zločin nad kvislinzima, koji su pali u englesko zarobljeništvo i koji su mu, poštujući sporazum iz Jalte, Englezi izručili. Tito se u taj Staljinov zločin nije ugledao, on se na drugim, tomu sličnim, zločinima , naučio pojedinačnim i masovnim likvidacijama. Tu je učenik svoj zločin obavio prije učitelja, pa se moglo dogoditi da je učenik u znanju nadmašio učitelja, pa je i učitelj od učenika, da ne izgubi primat, morao učiti… Taj se model zločina realizira u dvije faze. Prvu bismo mogli nazvati odmazda, a drugu preodgoj. Ili ucjena privremeno poklonjenim životom.
Plemenita mržnja

U prvoj fazi, kao da je zarobljene vojnike i civile u državnoj službi dobio u cjelini, odlučio je podijeliti na vođe i zavedene, ne mareći što je među zavedenima bilo malo ili nimalo vođa. Vođe su, kako smo vidjeli, otišle svojim putem. BritanciBritancu su krivi za zločin na Bleiburgu. Trebali su znati kakav je čovjek njihov saveznik Tito. Ali je njima uvijek, i to opravdano, stajala pri ruci mogućnost 'da se prave Englezi' i da se posluže isprikom kako nisu znali da je taj fini čovjek toliki lažljivac i zločinac da će tijelima zarobljenika, koje sam zarobio nije, puniti rudnička okna i onemogućavati kopanje rude. Da će leševima zarobljenika puniti riječne tokove i zagađivati pitku voduMogao je to i bez realne osnove zato učiniti, jer je već tada kod njega i njegovih bila uobičajena pretvorba svakoga Hrvata, ako to nekom treba - u ustašu. Tako odabranu vodeću jezgru među zarobljenicima - a birali su ju na licu mjesta od egzekutora sklepani 'vojni sudovi', na temelju 'sudačkog uvjerenja' da je 'osveta sveta' i komunističkoga načela da je mržnja kojom se mrze buržuji i sluge buržujske 'plemenita mržnja', a da 'ustaše nisu ljudska bića' - svlačili su do gola, pa šišaj mitraljezima po njihovim tijelima ili udri maljevima po njihovim lubanjama. S tim tijelima i lubanjama puni napuštena rudarska okna, tenkovske jarke i špilje u krasu! Ono što bi iza toga 'odabira' ostalo živo - a to je već druga faza dvodijelnoga zločina - ako je bilo nesposobno za vojsku, djeca i starije žene, pušteno je da se vrati kući, a ono što je bilo boračkoga, ženska i muška, upućivano je na „križni put“. Pa ako preživi duga putovanja, nove 'odabire vođa', glad, žeđ, torture neprijateljskoga stanovništva mjesta kroz koja će prolaziti, poklonit će im se život i ucijenit će ih se poklonjenim životom. O čemu se radi, kakav poklon života, kakva ucjena životom! Zar su 'križni putovi' bili smišljeni i izvođeni da bi na njima zarobljenici, izdrže li ih, na poklon dobili život! U svojim dnevnicima, od kojih ste odlomke tu skoro i vi objavili, i svojim istupima Tito se hvalio da su njegovi oblici kažnjavanja 'slugu i izdajnika' instituti preodgoja zabludjelih ljudi. Tamnice su i logori za njega instituti za preodgoj, pa će biti da su mu to bili i 'križni putovi'. I da ga oni, takvi kakve ih on vidi, razlikuju od Staljinovih instituta kažnjavanja - smrti u zatvorima tajne policije ili progona u Sibir, katorge, od smrti gore. A ta se razlika sastoji u ovomu! Kad je zabludjeloga na 'križnom putu' preodgojio , kad je sudionik 'križnog puta' uspio ostati živ, Tito će ga ostaviti na životu, pokloniti mu život, ali uz uvjet da nikad nikomu ne priča kakvu je školu polazio i da nikad ni jednom riječju ne prigovori ni školi ni svom učitelju kako su ga preodgajali. Po tom se dobročinstvu, kako i sam u dnevnim bilješkama tvrdi, Tito razlikuje od okrutnoga Staljina. A mi bismo, po tom što u dnevnom zapisu sam napisa i po onom što njegove pristaše danas o golemoj razlici između Tita i Staljina pričaju, mogli reći da je ta razlika, što se Titova socijalizma i politike u cjelini i Titova preodgoja tiče, isto što i razlika između 'križnog puta' i progona u Sibir. Jadna je to razlika!

Opravdano se upitati jesu li onomu što se na polju kod Bleiburga dogodilo i saveznici, Britanci, štogod krivi. Trebali su znati kakav je čovjek njihov saveznik Tito. Krivi su! I bili su prozivani za tu krivnju. Ali je njima uvijek, i to opravdano, stajala pri ruci mogućnost 'da se prave Englezi' i da se posluže isprikom kako nisu znali da je taj fini čovjek toliki lažljivac i zločinac da će tijelima zarobljenika, koje sam zarobio nije, puniti rudnička okna i onemogućavati kopanje rude. Da će leševima zarobljenika puniti riječne tokove i zagađivati pitku vodu.

Pri kraju, akademiče Aralica, parafrazirajući naslov publicističke knjige Nenada Ivankovića, pitamo Vas što je ostalo danas od Tuđmanove Hrvatske, što je ostalo od zanosa i ideala iz 90-ih, što je ostalo od HDZ-a…?

Ostala je samostalna i demokratska Hrvatska, njegovo djelo, a nama okvir za život u slobodi, i ostao je njegov spomenik na ulazu u hrvatski glavni grad, da nas i njegovim likom i citatima iz njegovih govora i knjiga podsjećaju na njega. OprostSvima koji su me očešali dajem oprost, a oprost za udarce što sam ih drugima zadao tražit ću kod nekoga drugoga kad mu pred lice dođem, jer da ga tražim od onih koje sam derao, ne bi mi ga dali, ne bi im to njihova 'plemenita mržnja' dopustilaNe mislite da je to malo, ni kad mislite da bi moglo biti mnogo više! To je najviše što iza živa čovjeka može nastaviti život. To je stijena o koju se razbijaju 'zlobe vraga paklenoga'.

Stekli ste ogorčene protivnike koji su bili naročito glasni krajem 90-ih i nakon 2000., a danas su, koliko se čini, posve utihnuli. Napadali su Vas, prvo, zbog angažmana u politici i prihvaćanja da budete savjetnik prvomu hrvatskom predsjedniku dr. Tuđmanu, a onda su osporavali i vašu književnu vrijednost. Napadali su i druge, primjerice pokojnoga Slobodana Novaka nazvali su kretenom. Posebice je agresivna u napadima bila skupina nadobudnih mladih književnika i novinara i formalno jedno vrijeme organiziranih u neke udruge. Meni se čini da od tih napadača i napada nije ostalo ništa, oni parazitiraju danas kao kolumnisti pamfletisti, propali književnici, ili kao pisci jednako pamfletskih scenarija koji se međusobno 'kolju' za proračunski novac za filmove koje nitko ne gleda. Odgovorili ste mnogima u svojim romanima, publicističkim zapisima, intervjuima, ali kako Vi nakon svega gledate na te napade i napadače?

Bila je tučnjava, a za tu priliku ruska poslovica kaže: kad je tučnjava, batine se ne biraju. Držao sam se pravila kojemu me je obitelj u djetinjstvu naučila: prvi tučnjavu ne započinji, ali na se ne daj; odgovori istom mjerom; i jače, ako znaš. Danas, kad je sve prošlo, kako Vi kažete - iako ne bih rekao da i danas neki na mene ne reže - svima koji su me očešali dajem oprost, a oprost za udarce što sam ih drugima zadao, tražit ću kod nekog drugoga kad mu pred lice dođem, jer da ga tražim od onih koje sam derao, ne bi mi ga dali, ne bi im to njihova 'plemenita mržnja' dopustila. Ne izmotavam se, ne prenemažem se, doista, danas me više bole udarci koje sam morao drugima zadati, nego udarci što sam ih od njih primio. Pogotovo ako su udarci što sam ih primio zbog svojih stavova i svoga držanja verbalne naravi, svađa riječima. Malo teže ide s praštanjem onih udaraca što su mi preko puščanoga nišana zadani, ali sam i njih, vidjeli ste i u ovomu razgovoru, uz određene uvjete, spreman i oprostiti i na njih zaboraviti.

(Razgovor je vođen pismenim putem od kraja ožujka do kraja lipnja 2019.)

Damir Pešorda, Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik


Hrvatski tjednik: Ekskluzivni razgovor s Predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović

KGK
Kolinda Grabar Kitarović: U prvome mandatu izvukla sam Hrvatsku iz tzv. regiona, a u drugome ju želim vratiti na put ponosa i dostojanstva koji je 90-ih zacrtao dr. Tuđman

S hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović već dugo želim obaviti pravi novinarski intervju, razgovor u kojemu ću bolje spoznati neke njezine stavove koje još ne poznajem dovoljno, kao i motive određenoga razmišljanja te razmjenom mišljenja i međusobnih neslaganja vidjeti tko od nas dvoje bolje stoji s argumentima na kojima temelji svoja uvjerenja i stajališta. Prije pet godina objavili smo dva intervjua s gospođom KGKKolindom Grabar-Kitarović, u doba kada je bila službenica NATO-a. U Hrvatskome tjedniku najavila je tada svoju predsjedničku kandidaturu. U neizvjesnoj je završnici, kao kandidatkinja HDZ-a uspjela pobijediti naveliko favoriziranoga ljevičara jugoslavenske orijentacije, dotadašnjega predsjednika Ivu Josipovića. Ta je pobjeda razgalila većinski domoljubni dio hrvatskoga biračkoga tijela koji je dugo proslavljao taj uspjeh.

Godine njezina mandata prošle su, evo, brzo zato što godine i inače, rekao bi Vergilije, krilato lete, ali i zato što je politika prepuna važnih presudnih događaja kao na filmskoj vrpci, koji pojačavaju dojam prolaznosti. Gospođa predsjednica imala je poteze koji su od čitave domoljubne javnosti toplo pozdravljeni i prihvaćeni, ali čini se kako je kasnije došlo do zahlađenja u toj interakciji. Dogodilo se, naime, nekoliko nepopularnih istupa koji su, blago je reći, izazvali razočaranje toga biračkoga tijela. Putanja njezine popularnosti krenula je, čini se, u silaznomu smjeru nakon posjeta srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića u Zagrebu prije godinu i pol dana. Već i zbog tog tzv. kratkoga spoja, a ne samo zbog približavanja kraja mandata i pripreme eventualne nove kandidature, htio sam razgovor s Predsjednicom. Znao sam da će to biti teško realizirati zato što ju u svojim novinskim prikazima prijašnjih nekoliko godina nisam štedio. PantovcakIzložio sam razornoj kritici neke njezine poteze i ti moji tekstovi izazvali su velike reakcije. Ni danas ne mislim da sam pretjerao u kritici.

Dana 24. srpnja ove godine bio sam na Pantovčaku, s Predsjednicom u njezinu uredu. Dočekala me iznimno srdačno, kao i njezini savjetnici prije toga, na čemu im od srca zahvaljujem. Sebe nikada ne precjenjujem ni podcjenjujem - ni u kom slučaju – ali ja sam ipak samo novinar, a ona je u danu kada je u Afganistanu smrtno stradao jedan naš vojnik, posvetila mi čak sat i pol i ukazala poštovanje koje se pamti.

Susret je započeo svojevrsnom Predsjedničinom ispovijesti o njezinoj obitelji u sadašnjosti i prošlosti. Ta povijest kao ni povijest nebrojenih hrvatskih obitelji nije bila lagana. Premda su joj se pretci borili pod crvenom zvijezdom za Hrvatsku, dočekali su kao i mnogi hrvatski primorski antifašisti Jugoslaviju u kojoj je simbol pod kojim su se borili bio okrvavljen, osramoćen. Njezina je obitelj bila i ostala duboko religiozna, redovito su odlazili na mise, surađivali sa župnikom i kuhali za njega, dolazili su i u sukob s bivšom državom zbog, kako kaže, rigorozne porezne presije prema njima kao obrtnicima mesarima. Jednom su obitelji obračunali porez za pet godina unatrag iako je zakon uveden te KGK utakmicagodine. S tim novcem mogli su, kaže gospođa Predsjednica, kupiti stan za djecu u Zagrebu, ali nona se nije dala, čak je htjela tome režimu platiti nametnute obveze u naturi.

I danas je obitelj preokupacija Predsjednici. Informira nas kako su njezini pretci, nono i nona oboljeli od teških malignih bolesti. Sada joj istu priču prolazi i otac koji je na liječenju u Zagrebu. Upravo zbog te nesretne činjenice koja kao da se prenosi s naraštaja na naraštaj i ona je lani obavila temeljiti pregled i rezultati su, hvala Bogu, u redu.

U nastavku je Predsjednica govorila o ukorijenjenosti svoga visokoga patriotizma. Nju osjećaj domoljublja obuzme ponekad i do te mjere da se previše opusti. Zato priznaje da je lani malo pala kada su naši nogometni reprezentativci na Svjetskom prvenstvu u Rusiji srebrnim slovima ispisivali povijest pred očima čitave međunarodne javnosti, a ona im egzaltirano letjela u zagrljaj. Da, opustila se možda malo previše, ali promidžbena korist za Hrvatsku od svega, bila je enormna, kaže u razgovoru predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

U tom dijelu našega susreta na Pantovčaku predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović htjela je posvjedočiti da njezino srce, srce njezine obitelji vječno kuca za Hrvatsku. „ I ja imam dušu za Hrvatsku kao što ju imati i Vi, gospodine Marijačiću“, rekla je pri čemu sam pomislio, ali joj nisam rekao, da moja patriotska duša ni u kom slučaju ne obvezuje kao mjerilo bilo koga. Svatko od nas zasebno odlučuje o svojim ljubavima prema osobama, obitelji, Apsolutu, Ivan PavaoIIDomovini..., a odabranim oblicima naših ljubavi, dakle i oblikom patriotizma, određuje se i vrijednost svakoga života. Ivan Pavao II to je sjajno rezimirao u sljedećoj rečenici: „Recite mi što volite i ja ću vam reći tko ste!“

„O, bella Ciao… To je pjesma mojega nonića i none koji su branili Hrvatsku od fašizma, ali nije pjesma moga strica koji je završio na Golom otoku. Meni su moji nono i nonica sve objasnili, i to kad je on meni rekao: „Vidiš moju fotografiju s ovom petokrakom tu? To je kad sam ja branio Hrvatsku, ali onda su me prevarili i to više nije bila Hrvatska!“

To su bila takva vremena. Svjesna je komunističkoga zla. Jugonostalgičarski plitki i maliciozni novinari lani su ju ismijali kad je izjavila da u komunizmu nije bilo jogurta, ali ona se jogurtom koristila kao metaforom za nedostatak izbora te i danas stoji iza svojih tvrdnja. No dosta je, kaže, podjela, svađa i sukoba. Iznad svih je Hrvatska i potrebno je pomirenje...

U tom trenutku napokon se i ja ubacujem u njezin monolog pa se može reći da je tada tek konkretni intervju i započeo.

U redu je što zagovarate pomirbu, ali za nju su, kao za ljubav i mržnju, potrebne dvije strane. Vi pružate ruku komunistima. I predsjednik Tuđman pružao im je ruku, ali ju neki nisu prihvatili. Ne prihvaćaju je ni danas.

Pa, naravno, moramo pružati ruke pomirenja. Kako ćemo to drukčije riješiti?

Teško, gospođo Predsjednice. Evo, dok Vi sada zagovarate pomirbu, prije nekoliko dana na pulskom festivalu nagradu je odnio film koji je prezentirao lažnu priču o humanitarki Diani Budisavljević, što je po mome mišljenju četnička propaganda. Sinoć sam komunicirao s jednim uglednim povjesničarom s Hrvatskoga instituta za povijest koji je objavio znanstveni rad o Diani Budisavljević dokazavši dokumentima kako je ona bila posve sporedna osoba, humanitarka koja se samo odazvala Pavelićevu pozivu da se cijeli sustav vlasti uključi u zbrinjavanje djece poraženih neprijatelja te da ona ni u kojemu slučaju nije izvukla iz logora smrti 10 tisuća djece niti je tih logora smrti bilo. Taj mi je povjesničar kazao otprilike: “Čuj, prijatelju, ja mogu raketu lansirati na Mjesec, mogu dubiti na trepavicama, ali ne mogu spriječiti Danu Budisavljević da napravi pamflet od filma jer je dobila milijune za tu notornu laž.“ Hoću reći da Vi uzalud zagovarate zajedništvo i pomirenje, postoje snage koje to ne žele, nego žele laž, mržnju i podjele. Što kažete na to?

Svi smo mi ljudi, nitko od nas ne može prvi baciti kamen, ali Ante Pavelić učinio je neke fatalne pogrješke. Mi možemo danas raspravljati o tomu zašto je to učinio, je li morao ili nije morao, ali to ne će promijeniti činjenicu da jest, ni Pavelićosjećaje ljudi koji su se osjetili prevarenima i izdanima. A posljedica su, uz ostalo, bili razni zločini nad Hrvatima. Imamo, primjerice, selo Podhum u mojemu zavičaju, gdje su talijanski fašisti učinili strašan zločin na Hrvatima. Znam da su i partizani krivi jer su bacili u jamu učitelja i učiteljicu. Mnogi su živjeli pod tim utegom jer su vidjeli da su partizani ubili civile. Talijani su zato spalili cijelo selo, više od 90 muškaraca poubijali. To je moja duboka rana i upravo to je ono što mene označuje i zbog čega volim svoju nonu i nonića jer su se borili za Hrvatsku protiv okupatora. Za Hrvatsku pod crvenom zvijezdom, ali ne za onakvu kakvu smo dobili u Jugoslaviji. Oni su bili vrlo religiozni. Moja nona svaki dan kuhala je ručak župniku. Nije bilo teorije da ne odemo na misu. Ja sam išla na vjeronauk od prvoga razreda osnovne škole. Dakle, kod nas, u mojoj obitelji, živjela se vjera. Ali da se vratim u sadašnjost. Ja ovu državu želim izvesti na put kojim je krenula devedesetih. Ne vratiti u devedesete, nego vratiti na put koji je zacrtao predsjednik Tuđman, na put dostojanstva i ponosa, na put europejstva koje ne će biti podložničko bilo kome, ali i na put političke odlučnosti, djelotvornosti i odgovornosti. Tomu sam posvetila sve svoje projekte, sada posebno i branding. Napravili smo taj prijedlog odlično, no srce me boli što sada to stoji, a trebalo bi početi s tim što prije, kako bismo Hrvatsku što bolje brendirali dok predsjedamo EU-om.
Ne mogu sada okrenuti leđa svojoj Hrvatskoj

Što ste im konkretno predlagali?

Ono što ja predlažem za predsjedanje Hrvatske u EU jest da pokažemo kako Hrvatska nije nekakva mala država. U redu, važno je i da tzv. zapadni Balkan uđe u EU, pogotovo Bosna i Hercegovina. Ali da to bude lajtmotiv našega predsjedanja? Hrvatska je mnogo više od toga. Zato sam Hrvatsku izvukla iz tzv. regiona u Srednju Europu, uspjela Itzborisam dobiti potporu i predsjednika Trumpa i predsjednika Putina. Ne pristajem, dakle, da je Hrvatska mala država samo zato što je malena teritorijem i brojem stanovnika. Nije, i to smo mnogo puta dokazali.

Poštovana gospođo Predsjednice, prije takvih odgovora i pitanja, predlažem da krenemo od onoga koje hrvatsku javnost u ovomu trenutku možda više zanima. Jeste li donijeli odluku da idete u predsjedničku kampanju?

Gospodine Marijačiću, kako bi to sada izgledalo da ja okrenem leđa Hrvatskoj i prihvatim neki od poslova koji mi se nude, koji su mnogo više plaćeni diljem Europe i svijeta, a ja da napustim svoj hrvatski narod i svoju vlastitu djecu, koja vide budućnost ovdje? Naravno, idem u kandidaturu za novi predsjednički mandat, objavit ću ju uskoro, ali želim prije toga raditi kao predsjednica što veći dio mandatnoga vremena. Oslanjam se prije svega na hrvatski narod, ali ne ću leđa okrenuti stranci iz koje sam izrasla ma koliko god se u nekim aspektima ne slagala s njezinim politikama, bilo to u vrijeme Sanadera ili bilo koga drugoga. Ja nisam nikada, kao što znate, rekla riječ protiv Sanadera ad hominem niti protiv bilo koga drugoga. To što sam ja vjerna Hrvatskoj demokratskoj zajednici, ne znači da nisam vjerna cijelom spektru ljudi koji vole Hrvatsku.

Mislite li da su Vam u ovoj situaciji Andrej Plenković i HDZ, koji su ipak doživjeli poraz na Europskim izborima, a i dalje im pada rejting, pomoć ili teret?

Nikoga ne želim kriviti niti uzdizati. Sve što postignem u životu jest rezultat onoga što sam ja radila sa svojim suradnicima. Sve je u mojim rukama.

Zanima me način na koji ćete se obratiti hrvatskom narodu i tražiti povjerenje za drugi mandat? Zato što ste to zaslužili ili nekako drukčije? Hoćete li u tom stilu nešto reći i obrazložiti narodu?

Dragi moji Hrvatice i Hrvati, i svi hrvatski državljani u domovini svijetu! Prvo: Hrvatska nije mala država, Hrvatska je država ljudi velikoga srca, država vrijednih, dobrih i umnih ljudi i država velikih mogućnosti. Moramo spriječiti depopulaciju, zadržati mlade, dati im priliku da se školuju i rade vani ako to žele, ali vratiti ih u Hrvatsku. To je broj jedan. Drugo: za to su potrebne porezne i druge reforme, poslovi koji će biti više plaćeni, bilo da je riječ o plavom Zstavatrlišu – strukovnim poslovima kojima se ne ćemo smijati nego ćemo poštovati te ljude – ili o bijelim kutama. Tu trebamo preko porezne reforme smanjiti troškove za poslodavca, a podići plaće radnika, bez obzira na to tko to bio pa će to privući i strane investicije. No to je samo početak programa.

Je li Hrvatska sada, nakon Vašega petogodišnjega mandata, bolja ili lošija nego što je bila?

Bolja je.

U čemu?

Prije svega zato što je pokazala i dokazala da ima ljude koji ju mogu učiniti boljom i najboljom. Drugo, vratili smo interese Hrvatske i hrvatskoga naroda u fokus politike, jače smo se povezali s Hrvatima u BiH i iseljeništvu. Treće, napredak pokazuju i statistički rezultati. No ne ću reći ono što su znali nekoć govoriti neki političari: da ljudi žive bolje, ali to ne osjećaju. Ja ću reći ovo: na makroekonomskom planu pokazuju se mnogo bolji rezultati: porast BDP-a, manji javni dug, bolji kreditni rejting, ali ono što mene zanima je da se to odrazi na računu građana i da građani sami kažu kako im je danas bolje nego prije pet godina. Dakle ničemu ne ću vjerovati, nikakvim statistikama osim ljudima diljem Hrvatske, u koje čvrsto vjerujem, koji su ostali ovdje i koji vole ovu državu i kažu: Predsjednice, meni je danas malo bolje, hajdemo raditi da nam bude još bolje.

Često govore za predsjednika države da mora biti čvrst čimbenik političkoga sustava. Mnogi su se u Hrvatskoj pitali zašto niste reagirali na evidentnu krađu referendumskih potpisa.

Jesam, itekako jesam. Reagirala sam tako što sam rekla: u čemu je problem, zašto ne bi proces bio transparentan? U čemu je problem da oni koji prebrojavaju glasove za referendum ne dopuste ako već ne inicijativama koje su IK narodsudjelovale u skupljanju potpisa, onda barem neovisnima, recimo HHO-u, da sudjeluju u provjeri potpisa. Oni bi to objektivno pogledali. Način na koji se postupilo nije način na koji treba postupati država – s nepovjerenjem u građane, u narod. Uskoro ću dati prijedlog kako unaprijediti referendum. S jedne strane, da to ne bude priča kako se bilda nečija osobna popularnost ili važnost, s druge strane, da se omogući građanima dovoljno vremena za skupljanje potpisa i da svaki proces bude razvidan, s jasnim rokovima. Tražit ću da oni koji su pripremili referendum ili nezavisni promatrači budu ti koji će pratiti proces nakon prikupljanja potpisa. Dat ću Vam jedan primjer koji će Vam, biti jako zanimljiv. U državi Aljasci Republikanska je stranka godinama dobivala izbore. Senatorica s Aljaske bila je Lisa Murkowski, međutim, nakon nekog vremena prevladala je „Tea party“ (politički pokret – o.a.) i predložila drugoga kandidata. E, sada, što dopušta američki sustav! Dobijete glasački listić na kojemu pišu imena, ali vi imate pravo napisati i Lisu Murkowski kao trećega kandidata. Građani su dopisivali ime Lise Murkowski. Mnogi su krivo ispisali njezino prezime, ali svaki listić iz kojega je bilo jasno da su građani mislili na nju – priznat je. Rekli su „ne ćemo ga prekrižiti i proglasiti nevažećim zbog krivo napisanoga imena“ i gospođa Murkowski ponovno je ušla u Senat.
Imam jednak odnos prema totalitarizmima

Mislite li da je pravedno da ostane ovako, dođe ministar i ukrade 40 tisuća potpisa?

Rekla sam da postupak nije bio razvidan i to ostavlja sumnju. Demokracija znači kontrolu vlasti, a vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu. Zato ni predsjednik države ne smije imati moć bez kontrole, što neki predlažu. Moć, odnosno vlast, mora ostati u rukama naroda i mi ćemo dati prijedlog kako se to može riješiti. Ali naš ključan problem, ne želim da se to zaboravi, jest demografija. To je pitanje opstanka države. S druge strane, ja ne mogu i ne smijem ni jednome građaninu ove države zanijekati njegovo pravo da ide raditi i učiti nekamo drugamo. Smatram svojom zadaćom i zadaćom Vlade svakomu osigurati uvjete da se vrati. To ne će biti samo demografski nego i društveni dobitak. Zašto? I Vi ste živjeli u komunizmu i znate da se vrte jedna te ista rješenja. Ako ta rješenja nisu funkcionirala u prošlosti, ne će ni u sadašnjosti. Mi trebamo ljude koji su živjeli u Irskoj, koji će se školovati u Americi ili drugdje, a koji će se vratiti i reći – Hrvati i Hrvatice, možemo raditi bolje nego sada!

Meni se čini da nemate pravedan i jednak odnos prema jednoj i drugoj totalitarnoj prošlosti. Zašto nemate snage sa svojim narodom otići u Bleiburg i pokloniti se žrtvama, nije li sramotno to što praktički skrivećki odete onamo dan prije naroda?

Imam isti odnos prema svim totalitarnim režimima. Apsolutno ih osuđujem – i nacizam i fašizam, i komunizam i njihove huda jamtotalitarističke derivate u Hrvatskoj, kao i četništvo. I to nije sporno. Rekla sam Vam sve o svojoj obitelji, koja se borila za Hrvatsku, ali kad je crvena zvijezda postala znak diktature i totalitarizma, rekli su – to više ne dolazi u obzir. Što se tiče uzroka, razloga i povoda nastanka totalitarnih režima i njihovih posljedica, to trebaju utvrditi i posložiti povjesničari. Ali smatram da ne smijemo razlikovati žrtve. Tko god je ubijen bez pravednoga suđenja – uzimajući u obzir da je tadašnje pravosuđe gotovo svuda u svijetu predviđalo i smrtnu kaznu – nevin je.

A pitanje o bježanju od naroda, ne zamjerite, smatram pomalo malicioznim. Kao što znate, ja nisam otišla ni u Jasenovac na službeni dio. Ali ja kao osoba, kao Hrvatica, kao majka i građanka odem u Jasenovac pa se poklonim žrtvama. Isto tako na Bleiburg, Macelj, Hudu jamu i drugdje, ali bez kamera i izjava.

Ja Vas pitam zašto s hrvatski narodom niste komemorirali žrtve prije nekoliko godina kada se ondje okupila više od 60 tisuća ljudi? Očekivali su Vas, koliko se sjećam, bio je najavljivan Vaš dolazak, ali ste odustali. Bio sam te godine u Bleiburgu i nije bilo nikakvih fašista... Meni se čini da ne bježite od naroda samo u takvim slučajevima, nego ste i u Kninu izbjegli koncert Marka Perkovića Thompsona 2015. godine iako ste očekivani?

Mislim da sam odgovorila na to. Dugo sam odvagivala što je bolje i postupila sam kako sam ocijenila da je najbolje za Jasenovachrvatsko društvo i državu.

Jeste li ikada upitali povjesničare gdje su kosti tih 83 tisuće žrtava iz Jasenovca?

Naravno da jesam. Dobila sam svakakve odgovore. Treba provesti kompletnu forenziku. Osim toga, mi još nismo proučili arhive koji su, na žalost, još uvijek u Beogradu i koje nam trebaju vratiti. Tek tada ćemo pouzdanije moći utvrditi što je sa žrtvama u Jasenovcu, ali i sa svim ostalim žrtvama, od Bleiburga nadalje. Ponavljam: svi su totalitarizmi grozni i svakoj žrtvi treba odati počast. Ne prihvaćam argumente onih u Hrvatskoj koji žrtve Bleiburga i Križnoga puta opravdavaju tako što kažu kako su to bili ubojice pa ih je trebalo ubiti. Ne! Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

Imali ste jednu sjajnu ideju koju je javnost pozdravila: da se Jasenovac temeljito istraži. Najviše su protiv toga vrisnuli oni koji promiču srpske teorije o broju stradalih, kao i oni kojima je prihvatljiv službeni podatak o 83 tisuće ubijenih, za koji ne postoji ni jedan jedini znanstveno provjerljivi dokaz. Zašto ste odustali od međunarodne istrage Jasenovca?

Nisam, još to stoji, ali Vi znate da ja nemam izvršnu vlast u tom pitanju.

Hoćete li u drugom mandatu raditi na tomu? Rumunjska je, primjerice, upravo temeljitom istragom riješila problem sa stradalim Židovima nakon Drugoga svjetskog rata i danas su svi mirni. Zar ne vidite da se Hrvatsku upravo nedokazanim jasenovačkim žrtvama drži u stanju stalne ucjene i pokornosti?

Ja nisam forenzičarka. Želim taj posao ostaviti stručnjacima forenzičarima – i medicinskim i arhivskim – a kada dođemo do rezultata, onda ćemo donijeti zaključke. No Vlada, dakako, mora odobriti takav projekt.
Vukovar je bio i ostat će Hrvatska bez obzira na popis stanovništva

Gospođo Predsjednice, što mislite o izbornome sustavu? Evo, samo jedan aspekt njegove anomalije: je li za Vas pravedna situacija da je nekoliko milijuna Hrvata u svijetu svedeno na tri glasa u Hrvatskomu saboru, odnosno da naši ljudi moraju putovati na dan izbora tisuću kilometara da bi dali glas, isto kao i srpska nacionalna manjina koja je brojčano deset i dvadeset puta manja? Tri glasa dijaspori koja je toliko dala za Hrvatsku, koja pomaže silnim priljevima razvitak Hrvatske, i tri glasa agresorskoj manjini koja je oružano napala Hrvatsku i izazvala toliko smrti i zla i Vukojoj, nota bene, još i plaćamo da autobusima dođe na glasovanje. Ima li jasnijega znaka da je ovo izopačena država? Što Vi mislite?

Ne, ne mislim da je izborni sustav pravedan. Ne ću ponavljati to što ste rekli. Mislim da bi svaki glas trebao biti jednako dostupan, dakle da uvedemo dopisno ili elektronično glasovanje, što je jedini način na koji možemo svim ljudima omogućiti pravo glasa. To što su neki govorili da treba plaćati poreze u Hrvatskoj da bi se imalo pravo glasovati – to su gluposti. Pa ljudi u zatvorima ne plaćaju poreze pa imaju pravo glasa. Ako ste državljanin, Ustav RH kaže da imate pravo glasa ako navršite 18 godina. Sukladno tomu, koliko je glasova došlo za dijasporu, koliko za nacionalne manjine u odnosu na sveukupni broj glasova, a koliko im je „razrezano“ saborskih zastupnika? Po meni je ovo, neka se nitko ne naljuti, nepošteno. Želim da mi u Hrvatskomu saboru imamo i predstavnike Srba, Talijana i ostalih nacionalnih manjina. Ali treba uvažiti i činjenicu da mnogi ne žele da ih se bira kao manjine niti žele glasovati kao manjine. Imam prijatelja Srba kojima je njihova etnička pripadnost njihova privatna stvar, ali žele da Hrvatska napreduje i zato žele prije svega glasovati po političkom, a ne manjinskom kriteriju jer ovdje vide život svoje djece. To je ono što nas mora voditi.

Primili ste gradonačelnika Vukovara i to je javnost dobro primila.

Ja ga oduvijek podupirem. Njegov je posao golem i strašno težak.

Koji je Vaš prijedlog za izlaz iz ove situacije? Kao što smo čuli, dali ste potporu stajalištu gradonačelnika Ivana Penave o ćirilici u Vukovaru i nedavnoj odluci Ustavnoga suda. Ne čini li Vam se da je forsiranje uvođenja ćirilice u Vukovaru dio projekta velikosrpske srbizacije Vukovara kako bi se sutra, kad se uvede ćirilica na temelju vjerojatno lažiranoga popisa stanovništva, ucjenjivalo Hrvatsku s podjelom suvereniteta, da se stvori neka srpska autonomija?

Ne dolazi u obzir! Vukovar je Hrvatska i uvijek će biti Hrvatska. Bez obzira na popis stanovništva, bez obzira na to koliki bio postotak Srba u Vukovaru. Uostalom, vjerujem da je većina njih za hrvatsku državu. Pojedinci nisu, ali vjerujem da većina jest. Kad sam nedavno došla na vukovarski vodotoranj, prvi put, (nikad do sada nisam imala prigodu) prisjetila sam se kako sam maketu toga vodotornja i ranjenoga grada držala u svojim uredima ranije, pa i u TrumpUredu pomoćnice glavnoga tajnika NATO-a. Ukratko, Vukovar je Hrvatska, što god tko sebi zamislio tamo preko Dunava, i nikakve manipulacije ne dolaze u obzir. Ne ću to dopustiti.

Smatrate li Donalda Trumpa, kao mnogi političari, uskogrudnim nacionalistom koji predstavlja prijetnju ekonomskim interesima EU-a i svjetskom miru?

Donald Trump i ja imamo jako dobre odnose. Čovjek je suverenist, brine se o interesima svoje države, to je njihovo prirodno pravo. Pravo je svake države, i SAD-a i Hrvatske, da odlučuje tko će joj biti useljenici. I mi ćemo se s tim morati suočiti, ali naše je pravo odlučiti tko će biti ti ljudi koji će dobiti stalne dozvole boravka u Hrvatskoj. Po meni su to oni ljudi koji mogu brzo naučiti jezik, brzo se prilagođavati i prihvaćati naš sustav demokracije.

Gospođo Predsjednice, vrlo loše je lani prihvaćena vaša konferencija za novinare u povodu četiriju godina mandata. Sazvali ste ju da biste obavijestili javnost kako je pozdrav Za dom spremni neprihvatljiv. Ljudi su bili ogorčeni i mislim da ste u tom trenutku srozali svoje izglede za novi mandat. Zato što Hrvati taj pozdrav u današnjoj hrvatskoj vezuju za obranu Vukovara i Hrvatske i Vaše odricanje od toga, neshvatljivo im je. Mislim da Vam je u promidžbenom smislu to jedan od lošijih poteza. Što Vi mislite?

Možemo to sada ovdje riješiti u jednom potezu da Vam kažem što stvarno mislim. Kad sam rekla da je Za dom spremni stari hrvatski pozdrav, onda su me napali neki povjesničari tvrdeći da nije. Kad sam rekla da nije stari hrvatski pozdrav, opet su me napali. Pozdrav „Za dom“ spominje se u književnosti, koliko znam, još od Vitezovića, imamo ga poslije i u libretu opere „Nikola Šubić Zrinjski“. U vrijeme Domovinskoga rata postrojbe HOS-a borile su se s tim sloganom protiv združene agresije zvijezde i kokarde – i to je neupitno. Kad je Milanović bio na vlasti 2015., tada smo imali vojni mimohod u povodu 20. obljetnice Oluje i Milanović nije imao ništa protiv da HOS-ova zastava sa Za dom spremni bude u povorci. Nije pitanje riječi, pitanje je namjere, a ovo je bila namjera oslobađanja Hrvatske. Dakle za branitelje HOS-a to nije upitno, a ako se tim pozdravom obnavljaju simpatije za NDH, onda mi taj pozdrav nije prihvatljiv, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što je Pavelić polovicu Hrvatske predao Talijanima, uključujući i nas.
U slučaju Paro Dorh mi je vezao ruke

To nije istina! Jednostavno nije istina da je Pavelić prodao polovicu Hrvatske Italiji, on je samo potpisao Ugovore o stanju koje je davno bilo sprovedeno. Pavelića ne treba idealizirati, ali ni pakirati mu. Nije da Vam dijelim lekcije, ali Zadar je bio i prije Pavelića pod Italijom, kao i vaša Rijeka. Netko je drugi prodao, nije mi jasno da o tomu kao predsjednica RH površno govorite. Nemoguće je govoriti o tomu, a da se ne poznaju Londonski ugovor iz 1915. i Rapalski ugovor iz 1920. No čak i da jest istina to što tvrdite, Pavelić je prvi raskinuo te ugovore i prije famoznoga Zavnoha vratio te krajeve Hrvatskoj, a sve to jugosrpski mediji prešućuju.

Ovo posljednje točno je, ali, kako kaže narod – „prošla baba s kolačima“. Kasno je bilo i za njega i za NDH. A ovo s Rapalskim ugovorom nije točno. Pogledajte zemljovide Kraljevine SHS i NDH pa ćete vidjeti da je Pavelić mnogo više dao Talijanima nego što su dobili Rapalskim ugovorom, primjerice Šibenik i Split te cijelo zadarsko zaleđe. No neka o tomu povjesničari kažu svoju riječ.

Nije samo Milanović, i Plenković je doveo do situacije s pozdravom Za dom spremni koja nije normalna, da je pozdrav pod kojim je branjen Vukovar kompromitiran, a zvijezda petokraka nije. To je još jedna shizofrena i nenormalna situacija.

To je ono što sam već rekla za svoga nona i nonicu pod zvijezdom za slobodu Hrvatske, a kasnije je petokraka bila kompromitirana.Joško ParoPitanje je kad je što bilo kompromitirano. Nisu svi hrvatski partizani bili komunisti ni Jugoslaveni, dapače, većina je bila nekomunistički i hrvatski orijentirana. A nijedan pozdrav pod kojim je branjen Vukovar ne može biti kompromitiran.

Dakle svaki je pozdrav u jednom trenutku bio kompromitiran, jednom pozitivan?

Slažem se s tim.

Trebamo li onda imati jednak odnos prema jednomu i drugomu, a ne forsirati jedno?

U tom pitanju načelno stojim na poziciji predsjednika Tuđmana koji je izrekao na prvom saboru HDZ-a. To je politički mjerodavno. Ali o tomu treba slobodno, a prije svega stručno raspravljati.

Na samom kraju, jeste li hrvatsku diplomaciju učinili hrvatskijom, to ste sami obećavali na početku mandata? Slučaj Paro govori da niste, a poznato mi je da ste u jednoj komunikaciji i sami izjavili kako je taj čovjek pronevjerio pola milijuna dolara? Osim toga, napustio je SAD prije no što ste onamo došli u posjet?

Nemojte gledati izolirane slučajeve.

Zašto ste pristali na Plenkovićevu ucjenu?

Paro je bio prijedlog tadašnje ministrice. S obzirom na to da je Dorh potvrdio kako se protiv njega ne vode nikakvi Plenkovićpostupci, dala sam privolu.

Da, ali nakon tragikomične Plenkovićeve izjave da tu nema ničega? On je očito zaštitio pljačku i pljačkaša?

Ja se kao izvršna vlast ne mogu miješati u pravosudna pitanja. Ono što mogu reći jest da smo diplomaciju učinili bar malo više domoljubnom. Imam veliko očekivanje od ministra Grlića Radmana koji je sa mnom radio 90-ih godina, da vratimo diplomaciji domoljubni zanos kojim smo radili i obnovimo politiku da Hrvatska nije mala država bez obzira na broj stanovnika i geografsko područje, već da je Hrvatska država koja je toliko toga pridonijela Europi i svijetu te ima pravo štititi i promicati svoje državne i nacionalne interese. Jako mi je žao što Vlada nije iskoristila priliku, nakon što smo mi šest mjeseci naporno ovdje radili i s ljudima iz ljevice i desnice napravili brending Hrvatske, da se u ovoj rekonstrukciji nije napravio ured koji bi radio na tomu.

I od Vas se očekivalo da reagirate na takve situacije. Niste se zauzeli, primjerice, da Pogorelić bude jedan od brendova Hrvatske, s druge strane na pojavu antihrvatskoga djelovanja u kulturi niste reagirali… Znate li Vi što uopće znači ime Ive Pogorelića u svijetu glazbe i kulture, možda je prvi među pola milijuna sjajnih pijanista, a nitko nikada izHrvatska Hrvatske s njim nije kontaktirao?

Napravili smo koliko smo mogli, nemojte precjenjivati ni podcjenjivati mogućnosti jedne osobe. Uvijek se svatko može uključiti. Osim toga, predsjednik ne smije zamjenjivati druge institucije. Predsjednik nema operativne resurse nadležnih ministarstava i državnih ureda.
Merčep je zaslužan za obranu Vukovara

Kako zamišljate budućnost EU-a i Hrvatske u njoj? Kakve koristi Hrvatska crpi od Inicijative triju mora i ne vodi li ta inicijativa Hrvatsku u konflikt s vodećim zemljama EU-a? Je li za Vas prihvatljivija politička platforma Orbana ili, primjerice, Angele Merkel?

Hrvatska je, to treba priznati, politički sve prisutnija i važnija u EU. Dio te važnosti oblikuje i naš zemljopisni položaj. Zato sam i pokrenula „Tri mora“, da Hrvatsku usidrim ondje gdje ona povijesno, kulturno i na svaki način pripada, a to je Sredozemlje i Srednja Europa, koja je prirodno zaleđe Hrvatske. Tu su nacije i države s kojima nas je povijest najviše vezala i dalje će nas najviše vezati. Stoga je prirodno osloniti seTomislav Merčepna suradnju s tim zemljama. No treba imati u vidu da se svijet dinamično mijenja i da u tim promjenama i EU traži nove modele političkoga djelovanja, a svaka zemlja svoje probleme rješava u tom zajedničkom okviru, ali i dalje suvereno. Ne vidim suprotnost između ideje europejstva i suverenizma europskih nacija. Naprotiv, europejstvo pretpostavlja sve naše različitosti, ali zahtijeva suradnju.

Je li Vama normalna Hrvatska u kojoj je zapovjednik obrane Vukovara Tomislav Merčep po zapovjednoj odgovornosti, vrlo dvojbeno utvrđenoj, osuđen na višegodišnju robiju, a okupacijski gradonačelnik Vukovara Vojislav Stanimirović koji je 1991. u odori JNA pisao da je palo posljednje ustaško uporište i koji kao liječnik nije spasio pacijente od Ovčare, uživa sve povlastice u ovoj državi i mirno živi na slobodi? Je li Vama kao Hrvatici, građanki, humanistkinji to Hrvatska za koju su ginuli hrvatski mladići? Je li normalna Hrvatska u kojoj se uklanjaju spomen-ploče poginulim HOS-ovcima zato što to traže njihovi ubojice, a čuvaju se spomenici četničkim ubojicama (Borovo Selo)? Znam da to nisu Vaše ovlasti, ali niste ni vrisnuli protiv takva nakaradnosti?

Ne mogu tvrditi je li osuda gospodina Merčepa pravedna ili nije. Znam ono što svi znaju, a to je da je zaslužan za obranu Hrvatske od velikosrpske agresije i taj njegov doprinos poštujem. Vojislav StanimirovićA što se tiče ratnih zločina, osobito u Vukovaru, koliko puta sam tražila da se sve ispita i utvrdi i da se osumnjičeni izvedu pred sud! I sada sam to učinila prigodom susreta s gradonačelnikom Penavom pa su me napali da ne poštujem Ustavni sud, da kršim Ustav i sl. Ali ostajem pri onomu što sam rekla i ponovno sada tražim od istražnih tijela da pokrenu, odnosno završe istražne procese. Posebno sam o tomu svake godine govorila i u Borovu Selu 2. svibnja. A što se tiče četničkih spomenika, reći ću ovako: svatko ima pravo na grobno spomen-obilježje, ali ne i na četničke slogane i obilježja.

Milorad Pupovac svake godine provokativno obilježava četnički ustanak u Srbu. Kaže da je to antifašistički ustanak iako su ga organizirali četnici s talijanskim fašistima, što je dokazano. Obilježava se pokolj Hrvata toga kraja. Znate li da su četnici pobili tih dana pleme Ivezića i da je stari guslar Ivezić morao guslati dok su bacali naše ljude u jame? Sve je to već utvrđeno. Nadalje, Pupovac svake godine održava komemoraciju u Jadovnu nad praznom Šaranovom jamom. Forenzičari i speleolozi službeno su potvrdili kako u jami nema ni jedne ljudske kosti, a on govori o desetinama tisuća navodnih žrtava. Vidite li Vi zlo koje čini taj čovjek?

O tzv. ustanku mislim što i većina Hrvata misli – to nije bio nikakav ustanak, nego pokolj Hrvata. Zato u tomu ni na koji način ne sudjelujem. Pitanje je treba li to zabraniti ili ne treba. Mislim da tomu ne bi trebalo pridavati nikakvu medijsku pozornost. Što se tiče Jadovna, problem je isti kao za Jasenovac i druga stratišta kao što su Macelj ili Jazovka, gdje, kako sam obaviještena, ima indicija da postoji druga jama, a to je problem što država nije donijela odluku da se sustavno i temeljito prihvati forenzičkoga i pupovacarhivskoga utvrđivanja broja žrtava i počinitelja. Imala sam u svom predizbornom programu i tu točku, ali kada je Vlada osnovala Vijeće za suočavanje s prošlošću odnosno totalitarnim režimima, nisam htjela to pokretati. Vijeće je dalo preporuke, no ništa se ne događa i stoga ću to pitanje pokrenuti.

Uvijek se recikliraju tvrdnje da je Pavelić prodao Dalmaciju, što je krajnje suspektno i, kao što sam rekao, neistinito (Uostalom, Pavelić je prije Zavnoha i vratio te teritorije Hrvatskoj, no tek Mirovnom konferencijom u Parizu 1947. i formalno su vraćeni Jugoslaviji, a do tada je vrijedio Rapalski ugovor) . Ali ono što je istinito jest činjenica da je Josip Broz Tito oteo Hrvatskoj teritorije – Boku kotorsku dao Crnoj Gori, Neum Bosni i Hercegovini, dio Srijema Srbiji... Nije li to najveći hrvatski izdajnik i zločinac kojega komunisti slave svake godine u Kumrovcu?

Ja sam maknula Tita iz svojega Ureda. Mislim da jasnija nisam mogla biti.

Lijepo je što ste se lani identificirali sa sjajnom nogometnom reprezentacijom. Ali djelatnici u kulturi ostali su razočarani jer nikada niste reagirali na financiranje antihrvatskih filmova i laži hrvatskim novcem. Sjećate li se filma 15 minuta – Masakr u Dvoru, zatim još nekih drugih filmova s klevetama na račun Domovinskoga rata... Pripremajući se za ovaj intervju, mnogi naši glumci i redatelji zamolili su me da komentirate takvo tragično stanje u filmskoj industriji?

Slažem se da stanje nije dobro. U dvadeset četiri godine od rata mi još gotovo da nemamo pošten film o Domovinskom ratu.

Je li glumac Rade Šerbedžija zaslužio Nagradu za životno djelo ako je općepoznato da je 90-ih otišao u Srbiju i podupirao Miloševića?

Pa nisam mu ja dodijelila nagradu!
Pozivajući Vučića htjela sam učiniti više dobra

Osluškujući ozračje, mogu Vam reći da Vam hrvatski narod teško oprašta pozivanje u posjet srbijanskoga vučićpredsjednika Aleksandra Vučića, ne zato što je riječ o srbijanskome predsjedniku, ni samo zato što je bio notorni četnički huškač po okupiranim hrvatskim krajevima 1995. nego i zato što je upravo tih dana imao u UN-u zastrašujući izložbu o Jasenovcu s kojom je Hrvatsku pribijao na stup srama zbog laži o 700 tisuća žrtava. I Vi ga u tim trenutcima pozivate i primate. Zar to nije strašno? Napokon, koja je to konkretna korist od njegova posjeta i zašto je on Vama bio toliko vrijedan da uvrijedite braniteljske udruge nazivajući ih rubnima, marginalnima. Je li Vam možda žao zbog svega?

Žao mi je što su se mnogi osjetili povrijeđenima. Ali, znate, strašno je kad dvadeset godina nakon rata imate toliko nestalih Hrvata, čije obitelji mole: Predsjednice, učinite nešto! Onda taj problem želite riješiti i dužni ste ga barem pokušati riješiti. Ne ću reći da sam učinila manje zlo što sam ga pozvala nego da ga nisam pozvala. Reći ću da sam htjela učiniti veće dobro. I ne ću od dobra nikada odustati. Ali, molim vas, shvatite da braniteljske udruge i udovice nikada nisam nazvala marginalcima. Moja se izjava odnosila na one koji su nosili transparente poput – konju jedan. Bez obzira na to što tko mislio o bilo komu, ja sam uvijek protiv jezika kojim se vrijeđa.

Gospođo Predsjednice, jesu li Jugoslavija i komunizam predstavljali zločin nad Hrvatskom i hrvatskim narodom?

Kad se sve zbroji i oduzme, jesu.

Imaju li po Vama književnik Mile Budak iz doba NDH i njegova okrutno mučena i ubijena kći Grozda pravoFranjo Tuđman na obiteljski grob u Hrvatskoj?

Tu bih ponovila ono što je ove godine rekao kardinal Bozanić na misi za Domovinu citirajući pismo bl. Alojzija Stepinca Bakariću: „Na grobljima više nema prijatelja i neprijatelja.“

Kakve osjećaje u Vama izazivaju djevojačke pletenice iz Hude jame?

Žalost, tjeskobu i pitanje: zašto? I ljutnju što nismo kao nacija složni barem u moralnoj osudi jugokomunističkih zločina kad smo već propustili kazneno goniti krivce.
Zašto sam odlikovala I. Z. Čička?

Dodijelili ste odličje čelniku HHO-a Ivanu Zvonimiru Čičku, a i povremeno se konzultirate s njim. Ivan Zvonimir Čičak od 90-ih pa dalje denuncirao je Hrvatsku, tajno se sastajao s Georgeom Sorošem u zagrebačkoj Esplanadi i tajno su dogovarali kako probiti sustav hrvatske države i otvoreno ga rušiti –sustav države koja je, nota bene, bila u očajničkim naporima da se odupre srbijanskoj agresiji. Ivan Zvonimir Čičak je u doba hajke na generala Gotovinu u znak zahvalnosti nosio darove tužiteljici Carle Del Ponte i sastajao se s njom, a denuncirao je i druge. Na prijmu kod Vas, Bog je poslao znak da su mu pale hlače te se razgolitio. Čime je takav čovjek u Vašim očima zaslužio tu počast?

Znate, držim se onoga kako je činio predsjednik Tuđman: svakomu je dao priliku da pokaže svoje domoljublje. Kod nekih je pogriješio, Kolinda Grabar Kitarovićali neki koji su bili protiv njega i njegove politike danas su najveći pobornici njegove politike.
Ne želim voditi prljavu kampanju

Doajen HDZ-a Vladimir Šeks prije mjesec ili dva javno je iznio sumnju da bi Vam u kampanji mogli nešto objaviti, neke kompromitirajuće snimke. Bojite li se te mogućnosti, kako komentirate taj istup Vladimira Šeksa i imate li uopće razloga za bojazan takve vrste?

Ne znam što bi se to moglo objaviti. Moguće su i razne fabrikacije, ali to ide na dušu onima koji žele prljavu kampanju. Ja takvu kampanju ne ću voditi.

Kojega protukandidata smatrate najopasnijim, onim koji bi Vam mogao oduzeti mandat? Je li Vam veća prijetnja gospodin Škoro ili gospodin Milanović? Tko će biti u drugome krugu predsjedničkih izbora?

Prerano je davati takve procjene. Hrvatski narod i građani reći će svoje. Naše je prihvatiti pravorijek birača.

Tko su najzvučnija imena u Vašemu izbornome timu, možete li reći u ovomu trenutku?

Nadam se da ne ćete zamjeriti što s time još ne bih izlazila u javnost. Znat će se uskoro.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

 http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/32409-hrvatski-tjednik-ekskluzivni-razgovor-s-predsjednicom-rh-kolindom-grabar-kitarovic.html

novinar-indexa-sokirao-mrznjom-
https://priznajem.hr/novosti/novinar-indexa-sokirao-mrznjom-oj-ti-govo-govo-velebita/98434/


Fekalije, govnovito smeđe, Ja ljubim tvoje smrade. Ljubim tvoga opojnoga prdeža, I onoga ličkoga rukovanja. Ti govno Velebita Ti našeg crijeva diko! Kenjala, premila, Kenjala, premila, Kenjala, oj premila, Ti stolico svih Hrvata!”, napisao je novinar, koji se inače u svojim tekstovima bori protiv govora mržnje (‘Za dom spremni’) te bi prijestupnike kažnjavao i zatvarao.

 

Z. Hodak

U izvrsnoj kolumni “Životinjska farma“ Borislav Ristić u Večernjaku piše: “Njih dvjesto cijeli je život mukotrpno radilo kako bi osnovali 23 udruge, i sad bi jedan povijesni revizionist htio sve to poništiti oduzimajući im 45 milijuna kuna prihoda?“
Potpisujem, osim cifre od 45 milijuna kuna. I 45 milijuna eura je premalo koliko nas koštaju “duševni bolesnici“ koje plaćamo. I tako crveni, do ušiju zaljubljeni u maršala, demaskirali su i povijesno razgolitili i njega i sebe.

 

Hitovi: 155