Ceterum censeo: Sve za Hrvatsku...
Indeks Članka
Ali zato ću reći nešto drugo, što se s njim itekako može dovesti u korelaciju! Treba jasno upitati, tko to i u ime koga proteklih godina dozvoljava da se u Hrvatskoj, na račun njezinih poreznih obveznika otovoreno smimaju i prikazuju filmovi poput „Srbenke“, „Ministarstva ljubavi“, „Ustav RH“ i sličnih umotvorina, zaodjenutih u fraze o slobodama umjetničkog izražavanja i td.? Jer prikazivati u njima primjerice (konkretno u filmu „Ministarstvo ljubavi“) udovice hrvatskih branitelja kao kurve, prepune novaca od plaća na ime svojih poginulih muževa-hrvatskih branitelja, do te je mjere uvredljivo i degutanto da vapi u nebo! … Spomenute najnovije negativne pojave u hrvatskom društvu imaju svoju jasnu genezu, svoje ishodište, svoje pobornike, i na kraju – svoje operativce, već odavno izišle iz „trojanskog konja“, poklonjenog Hrvatskoj u ime njezine dobrodošlice u europske integracije. Sve je to i više nego dobro poznato onima u Hrvatskoj koji bi se tim stvarima po zakonu trebali baviti i sasijecati ih u samome korijenu. Jer te pojavnosti za cilj imaju isključivo diskreditaciju i demonizaciju Republike Hrvatske u očima šire međunarodne zajednice, za što se, kao „alati“, obilato koriste i ugledni medijski resursi u inozemstvu, od kojih mnogi za svoje izvjestitelje iz Hrvatske i regije koriste upravo one osobe, najblaže rečeno nesklone Hrvatskoj i njezinim legitimnim nacionalnim interesima.
Proteklih sam dana suočen s brojnim upitima, kako mojih poznanika tako i čitatelja našega portala, o novonastalom stanju u Hrvatskoj u kontekstu evidentnih zaoštrenih podjela u društvu i o potrebi davanja odgovora na pitanja: kuda nas sve to vodi i čime sve to može rezultirati? Zabrinutost hrvatske javnosti je očita i opravdana pa je u tome smislu na postavljena pitanja opravdano i pokušati dati odogovor.
Ali najprije podsjećam kako se Geopolitika News, kao specijalizirani vanjskopolitički portal ne bavi unutarnjom politikom Republike Hrvatske, a Hrvatsku, općenito, kao temu, u svojim analizama zahvaća isključivo u kontekstu širih globalnih ili regionalnih politika i problematika, koje su, prije svega povezane sa sigunosnim ili drugim aspektima ili pojavnostima, poput terorističkih ugroza ili ugroza koje proizlaze iz procesa globalnih migracija kojima smo i sami izloženi i na čijem smo putu. Ali i tada, kao u slučaju vanjskopolitičkih analiza, to činimo posve otvoreno, bez kalkuliranja i podilaženja bilo kome, prema potrebi i vrlo kritički, već sukladno onome što sami smatramo istinom ili dosegnutom spoznajom o tome „kako stvari stoje“ po određenom, bitnom pitanju. I po tome smo već prepoznatljivi i izvan hrvatskih okvira. Naravno, to niti u kom slučaju ne znači da i mi ne možemo pogriješiti i(li) da ne griješimo, jer ipak, kao relativno mali portal baratamo suženom količinom podataka i informacija u odnosu na državne institucije i njihove resurse, zbog kojih one imaju (ili bi barem morale imati) puno širu sliku i uvid u bilo koji problem koji se javlja u svijetu ili na hrvatskom tlu u odnosu na bilo koji domaći ili strani medij. Pri tom portal Geopolitika News u svom radu zazire od širenja bilo kakve mržnje i prizemnih, novinarskoj profesiji nedostojnih komentara i izjava, kojih je, na žalost, prepun ne samo hrvatski medijski prostor, a svojim tekstovima uvijek nastojimo smirivati strasti i razvijati širu svijest o potrebi međusobnog dijaloga, kao i suradnje među narodima i državama, prije svega u duhu kršćanstva kojemu i sami pripadamo. A upravo nam ta činjenica daje kredibilitet da racionalno i bez suvišnih emocija povremeno reagiramo i na one negativne događaje i pojavnosti u našoj zemlji za koje prosudimo da se na njih mora reagirati s ciljem odašiljanja jasne i nedvosmislene poruke ili široj javnosti, ili nositeljima državne vlasti, ili (najčešće) jednima i drugima. Neki od tih događaja samo su refleksija ili posljedica trenutačnog složenog globalnog geopolitičkog stanja od kojega niti jedna zemlja svijeta nije i ne može biti imuna, ali većim su dijelom, na žalost, ipak rezultat nepostojećih ili promašenih strategija hrvatskih vlada u posljednjih 20 godina, kao i nedostatka državničke mudrosti, odlučnosti, pa i osobne hrabrosti, ali i (nikako ne manje važno!) evidentnog manjka domoljubne svijesti i spoznaje o potrebi vječne brige za državu i opće dobro, barem u vrijeme dok se obnaša vlast na bilo kojim razinama ili se rukovodi ključnim državnim ili javnim institucijama.
Drugim riječima, kada portal Geopolitika News osjeti potrebu da se sa svog primarnog, vanjskopolitičkog prostora interesa okrene onom unutarnjem – hrvatskom, tada je to, obično, i jasan signal (i tako ga se mora shvatiti) da se u hrvatskom društvu događa nešto izvanredno, što ne može i ne smije ostati bez šire društvene reakcije i reakcije nadležnih državnih tijela, službi, institucija, i naravno – medija.
Unutarnja destabilizacija hrvatskog društva dio je puno šireg i osmišljenog projekta
Procesi koji se posljednjih dana, tjedana, mjeseci (na žalost, i godina) permanentno događaju u Hrvatskoj imaju tendenciju ne samo za dugoročno onemogućvanje stabilizacije društva, već i za njegovu daljnju radikalizaciju i otvaranje puta prema otvorenim sukobima, koji za cilj imaju destabilizaciju ukupnog stanja u zemlji. A za te i takve procese, krivnju u hrvatskome društvu snose mnogi, preciznije, od nje gotovo da i nitko nije imun. Ali krenimo redom.
Ukoliko polazimo od nepisanog pravila, uvriježenog diljem svijeta (a u biti stvarne činjenice) da povijest na kraju uvijek piše pobjednik, u Hrvatskoj se, samo naizgled čudno, odvija posve suprotan proces: stječe se dojam da hrvatsku povijest ne pišu pobjednici, već one poražene, dogmatske snage iz vremena Domovinskog rata i prije njega, koje hrvatsku državnost ne samo da nisu željele, već su se na nju okomile svom silom oružja, kao i psihološko-propagandnim medijskim i kulturnim, ali i klasičnim obavještajnim ratom. Radi se, kako o izvanjskim tako i njima služećim unutarnjim razornim silama, koje potpuno otvoreno, bez ikakvih posljedica djeluju unutar današnjeg hrvatskog društva na njegovim brojnim razinama, i koje se već jednom i službeno mora prozvati njihovim pravim imenom – hrvatskom petom kolonom!
Opasna zamijena teza: Hrvati „demoni“, Srbi „anđeli“
Najnovija društvena, politička i medijska protuhrvatska histerija, inicirana posljednjim nemilim incidentima na širem prostoru Knina kroz napade skupine neodgovornih maskiranih huligana na pripadnike srpske nacionalnosti (koje svi moramo osuditi jer ne mogu, čak i da su u pravu s moralne točke gledišta, pojedinac ili skupina njih kada se sjete „uzimati pravdu u svoje ruke“, jer bi nas to sve skupa odvelo u kaos i anarhiju), ili navodnog napada iz mržnje na izvjesnog povratnika srpske nacionalnosti na području grada Rijeke, izišla je iz okvira svih dopuštenih granica jedne uređene i samostalne države, kakva Hrvatska, očito nije.
Jer na djelu je opasna zamijena teza, kojom se do neslućenih visina preuveličava hrvatska mržnja prema Srbima (nje nedvojbeno ima ali u kudikamo manjem obliku i broju nego bi se, možda, moglo očekivati s obzirom na svu brutalnost kojoj je mlada i tek stvorena hrvatska država bila izložena u vrijeme velikosrpske agresije (1991.-1995.) i s obzirom na ne funkcioniranje ključnih hrvatskih državnih institucija kada je u pitanju privođenje pravdi zločinaca za sva ona zlodjela počinjena prema hrvatskom življu od strane pobunjenih hrvatskih Srba ili onih uvezenih s drugih područja bivše SFRJ, od kojih su brojna još uvijek ostala nesankcionirana. Štoviše, neki od tih zločinaca i dalje se slobodno kreću Hrvatskom, a što sve skupa i predstavlja najveći izvor frustracija, kako hrvatske mladeži tako i rodbine stradalih hrvatskih branitelja i civila ali i svih onih koji jako dobro znaju što se u to vrijeme u Hrvatskoj događalo!), a potpuno zatvaraju oči na istu takvu pojavu mržnje prema Hrvatima od strane domaćih Srba i njihovih nalogodavaca. A da o „ljubavi“ prema Hrvatima od strane srbijanske političke i društvene scene i šire javnosti uopće i ne govorim jer ona već odavno izlazi izvan okvira racionalnog i nije niti vrijedna spomena, te će se prije ili kasnije, ogoljena do kosti i izgubljena u labirintima laži i podmetanja, slomiti u bespućima velikosrpske ideologije poput onih iz vremena 90.-ih godina prošloga stoljeća. Zato mi je gadljivo iznova iščekivati iz godine u godinu iste i patetične poruke hrvatskog državnog vrha na komemoracijama velebnoj vukovarskoj žrtvi, o tome, da hrvatske institucije moraju i hoće kazniti sve počinjitelje zločina nad Hrvatima, ne samo u Vukovaru, već i i diljem Hrvatske. Jer se već godinama tom istom Hrvatskom neometano kreće i jedan ubojica snimatelja HRT-a Gordana Lederera iz 1991.g. Milan Zorić, i to isključivo zbog hrvatskih„pravnih zavrzlama“, kao i niz drugih hrvatskim zakonom aboliranih zločinaca, kao da se taj zakon ne može iili ne smije ukinuti, promijeniti ili dograditi – jer zločin ne zastarjeva! U ovoj istoj Hrvatskoj, tako se tek se prošli tjedan (valjda pod pritiskom svih ovih događaja), nakon punih 28 godina čekanja!, na mjestu pogibije drugog snimatelja HRT-a Žarka Kaića, pokraj Osijeka podiže spomenik njegovoj žrtvi. Istodobno hrvatska policija, permanentno, već godinama fizički čuva spomenik ratnom zločincu iz Borova Sela, glavnom krivcu za masakra hrvatskih policajaca, Vukašinu Šoškočaninu (o njegovoj „važnosti“ i „doprinosu“ za stvaranje Republike Hrvatske i „miran suživot“ Hrvata, Srba i drugih naroda, zbog kojih mu je podignut spomenik kojega čuva hrvatska policija, možete pogledati na videu na ovom linku.
A najnovije prijetnje samoproglašenih vođa srpske zajednice u Hrvatskoj nekakvim svojim obraćanjem međunarodnoj zajednici (jer u hrvatsku vladu, u kojoj, inače, redovito participiraju i od koje dobivaju izdašna financijska sredstava za svoje projekte i udruge, oni ne vjeruju) s ciljem zaštite „ugroženog srpstva“ od eskalacije mržnje i fizičkih napada od strane Hrvata, zanimljivo, koincidiraju s izjavama srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića o njegovom „razumijevanju“ za pobunu hrvatskih Srba u osvit stvaranja samostalne hrvatske države početkom 90-ih. Jer ta je pobuna, valjda, prema Vučiću i brojnim njegovim istomišljenicima bila „preventivne prirode“, naslonjena na zloglasnu, tada u Srbiji toliko popularnu tezu o „neporavnatim računima iz 1941.“ , i koja nije dozvoljavala da tek stasala hrvatska demokracija uopće i dobije priliku pokazati što može i što želi sa svojom državom. Pri tome su se kao „argumenti“ za nedavanje šanse koristile i brutalne srbijanske medijske falsifikacije o novim velikim zločinima, ovoga puta hadezeovskih „povampirenih ustaša“ protiv „nezaštićene srpske nejači“ diljem srpske krajine, čije se formiranje takvim konstrukcijama željelo opravdati u kontekstu oživotvorenja velikosrpskog projekta prema kojemu svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi. Naravno, ta i brojne druge psihološko-propagandne konstrukcije, puštene iz dugo čuvane„boce“ s pomno pripremljenim sadržajem i rukopisom srpskih obavještajnih službi imale su isključivo za cilj mobilizaciju ukupnog srpstva za “pacificiranje” Hrvatske. Taj se izraz službeno koristio i u planovima tadašnje JNA, a koji nisu bili ništa drugo nego planovi za klasičnu vojnu agresiju na prethodno, oduzimanjem oružja teritorijalne obrane (pripadalo je tadašnjim republikama, kao dio ukupne obrambene koncepcije bivše države u borbi protiv pretpostavljene vanjske agresije) potpuno razoružanu Hrvatsku.
Osim sadržajne i vremenske koincidencije u izjavama Milorada Pupovca i srbijanskog predsjednika Vučića, ovaj prvi dodatno se brutalno obrušava i na Katoličku crkvu u Hrvata, a bez da se ikada i pokušao prisjetiti a kamoli ispričati za otvorene pozive na „klanje“ Hrvata od strane brojnih svećenika Srpske pravoslavne crkve, uključno i onih iz njezine najviše hijerarhije. O Miloradu Pupovcu nešto više još na kraju teksta, a sada bih samo dodao slijedeće:
Hrvatskoj je poklonjen „Trojanski konj“
Spomenute najnovije negativne pojave u hrvatskom društvu imaju svoju jasnu genezu, svoje ishodište, svoje pobornike, i na kraju – svoje operativce, već odavno izišle iz „trojanskog konja“, poklonjenog Hrvatskoj u ime njezine dobrodošlice u europske integracije. Sve je to i više nego dobro poznato onima u Hrvatskoj koji bi se tim stvarima po zakonu trebali baviti i sasijecati ih u samome korijenu. Jer te pojavnosti za cilj imaju isključivo diskreditaciju i demonizaciju Republike Hrvatske u očima šire međunarodne zajednice, za što se, kao „alati“, obilato koriste i ugledni medijski resursi u inozemstvu, od kojih mnogi za svoje izvjestitelje iz Hrvatske i regije koriste upravo one osobe, najblaže rečeno nesklone Hrvatskoj i njezinim legitimnim nacionalnim interesima. Na žalost, proteklih je dvadesetak godina u svoj toj prljavoj kampanji koja se vodi protiv Hrvatske veliku ulogu odigrala i nemušta hrvatska diplomacija, s pojedincima u svojim redovima koji se, s obzirom na svoj raniji politički angažman i stavove u odnosu na samu pomisao o stvaranju hrvatske države na tim položajima nisu smjeli naći. O srbijanskom strateškom dokumentu „Memorandumu 2“, kao slijedniku ozloglašenog i propalog Memoranduma SANU, i njegovim operativnim zadaćama s ciljem diskreditacije vlada Srbiji susjednih zemalja bivše SFRJ i destabilizacije stanja u društvima tih država ovdje neću govoriti jer je o tome već jako puno rečeno.
Ali zato ću reći nešto drugo, što se s njim itekako može dovesti u korelaciju! Treba jasno upitati, tko to i u ime koga proteklih godina dozvoljava da se u Hrvatskoj, na račun njezinih poreznih obveznika otovoreno smimaju i prikazuju filmovi poput „Srbenke“, „Ministarstva ljubavi“, „Ustav RH“ i sličnih umotvorina, zaodjenutih u fraze o slobodama umjetničkog izražavanja i td.? Jer prikazivati u njima primjerice (konkretno u filmu „Ministarstvo ljubavi“) udovice hrvatskih branitelja kao kurve, prepune novaca od plaća na ime svojih poginulih muževa-hrvatskih branitelja, do te je mjere uvredljivo i degutanto da vapi u nebo! I tu ne pomažu konstrukcije kako se radi o „komedijama“ i sl. jer takve „komedije“ ne služe ničemu drugom osim pljuvanja na vlastitu žrtvu, na vlastitu prošlost ali i na svoju sadašnjost tj. na hrvatski narod, koji , valjda, prema podlim zamislima tvoraca tog filmskog smeća i onih koji ih u svom „stvaralaštvu“ pomažu, sve to mora šutke i „stoički“ podnositi. Siguran sam kako niti jedna civilizirana zemlja na svijetu ovakve stvari kod sebe ne bi dopustila (a ako to, kojim slučajem i čini, tada sigurno nije u položaju da joj netko od susjeda, s kojima je još do nedavno ratovala, permanentno negira njezino pravo na državnosti ili čak nacionalni identitet a kako je to u odnosu na Hrvatsku prečesto slučaj unutar pojedinih srbijanskih političkih i intelektualnih krugova i medija!). Međutim, one su u Hrvatskoj gotovo redovita pojava, svojevrsni trend koji prelazi u trajnu modu. A s kojim to ciljem, gospodo iz Ministarstva kulture? Zar stvarno očekujete da Hrvati stalno šute? Ne osjećate li se barem malo odogovrni za pojave u hrvatskom društvu koje su tema ove, neću reći analize, već apela, vapaja da se konačno prekine s anomalijama u društvu na koje se sigurno može utjecati ukoliko za to ima iskrene želje? Ili Hrvatska i Hrvati do beskonačnosti moraju gutati svoj ponos, da bi se preko hrvatskih nacionalnih interesa i obične želje običnih ljudi da konačno počmu živjeti kao građani normalne i uređene države, rješavali nekakvi regionalni problemi za račun nekih drugih i od nas puno jačih država. Izjave tipa kako je Hrvatska predvodnica –lokomotiva za druge zemlje iz regije i nositelj njihovog privlačenja u euro-atlantske integracije je isprazna fraza koja samo šteti stvarnim hrvatskim interesima i u zemlji i u BiH. Uostalom, koje to velike uspjehe Hrvatska uopće može pokazati drugima a da bi im bila uzor? Možda „bijelu kugu“ i demografsku pustoš nastalu iseljavanjem stanovništva „trbuhom za kruhom“ u koju se upravo „ubrizgavaju“ imigranti s civilizacijski, kulturološki i vjerski gledano drugoga svijeta? Zašto, recimo, predvodnica regije s tim ciljem ne bi bila jedna Italija, koja je kudikamo gospodarski snažnija i politički utjecajnija od Hrvatske, ili, još bolje, one druge zemlje kojima je do toga najviše i stalo i koje za to imaju neusporedivo snažnije resurse? Ili im Hrvatska, kao ne jednom u povijesti, treba poslužiti samo za podmirenje teritorijalnih apetita njezinih susjeda u zamjenu za njihov pristanak za ulazak u integracije pod njihovim vodstvom?
Zato je odgovornost za ovo hrvatsko stanje, kako sam i rekao u uvodu teksta, na svima nama, što nikako ne znači da ga zbog toga nekažnjeno smiju iskorištavati oni koje sam naznačio kao hrvatsku petu kolonu. Milorad Pupovac, taj, kako su ga 90.-ih godina neki zvali „Tuđmanov Srbin“, možda je to i bio, što osobno ne znam ali što i nije isključeno s obzirom da vrlo često među državama koje su u ratu postoje kanali direktne veze koje moraju ostvarivati određeni pojedinci i osobe, sposobne pridonijeti smirivanju stanja. Je li baš tu ulogu imamo Pupovac u Domovinskom ratu osobno ne vjerujem. Ali sve i da je, pokojnog Tuđmana već odavno nema, a time je i Pupovac odavno odletio svome jatu kojemu i pripada. Problem je samo što on iz „svoga jata“ i dalje participira u hrvatskoj izvršnoj vlasti, što je nedopustivo. Nešto slično, kao kada bi neka palestinska osoba, bliska Hamasu, bila član izraelske vlade, a osim toga, povremeno odlazila u pojas Gaze i mirno sudjelovala na sastancima i svečanostima Hamasa na kojima se pljuje, omalovažava ili negira taj isti Izrael. A je li i Milorad Pupovac među hrvatskim petokolonašima, prosudite sami iz ovoga ali i iz moga teksta iz sada već daleke 2014. godine. Možete ga pročitati na slijedećem linku:
‘Pupovac je tijekom Domovinskog rata održavao tajne kontakte s oficirima KOS-a iz Beograda, na teritoriju Slovenije’
Da je politika svuda u svijetu miljama udaljena od naroda, svima je već znano. Da su istinska demokracija i svekolika prava, od onih temeljnih ljudskih, pa do manjinskih, samo kulisa iza koje se valjaju različiti skriveni interesi, također je već svima poznato. Ali politika u Hrvatskoj, kao i shvaćanje demokracije i modalitet njezine primjene u … Nastavi čitati ‘Pupovac je tijekom Domovinskog rata održavao tajne kontakte s oficirima KOS-a iz Beograda, na teritoriju Slovenije’
Dnevno.hr