Dečki, djevojke, zašto ste sami?

Bolje ikad nego nikad

Sreća je okretnost uma i ruke
Tek nespretne duše ko nesretne su znane...
                                  Jesenjin

Općenito je poznato da nuditi savjete onima koji to ne traže i nema baš velikog smisla. Pametnima nije potrebno a oni drugi i tako i tako neće poslušati. Ipak, kao što se vidi i iz ovoga, uvijek se nađe nepopravljivih utopista koji će to iznova pokušati. Ovo je za one mlade kojima u nekom kritičnom životnom razdoblju uzmanjka hrabrosti  i otvorenosti  za susrete i pravu "vezu" i onda odjednom otkriju da su za nepopravljivo sami.  Željeli bi to promijeniti ali im ne polazi za rukom.  A vrijeme prolazi...

„Bijela kuga“
Sve je veći broj mladih kojima je razmišljanje o osnivanju vlastite obitelji i o potomstvu na posljednjem mjestu u životnim planovima. Ili, ako uopće i pomišljaju na taj korak, odgađaju ga unedogled. Najčešće iza četrdesete, što razumljivo, bitno smanjuje njihov biološki potencijal. Ta pojava, još ne tako davno nezamisliva, kao jedan od uzroka nacionalne depopulacije s pravom je nazvana „bijela kuga“. Iako demografi godinama upozoravaju na te porazne činjenice, čini se da kao društvo još uvijek nemamo pravog odgovora na to.

Nećemo se ovdje upuštati u opće uzroke ovakvih pojava, one društvene, ekonomske, političke, nego samo na individualne, psihološke i pokušati razmotriti što se sve to zbiva s nama kao pojedincima, koji su to razlozi što nas navode na takav izbor s pogubnim posljedicama, jednako i na individualnom i na kolektivnom planu. Ostavit ćemo ove rasprave mudrijima i pokušati zamisliti najjednostavniji obrazac promišljanja koji bi, možda, mogao biti od koristi pri donešenju odluke o jednom od najvažnijih pitanja životu – osnovati svoju obitelji ili zauvijek ostati sam. 

Moj život – smisao, svrha?
Ako bismo sami sebi pokušali odgovoriti što je to bitno u našem životu i što nas određuje, vjerojatno bi to bilo ovako: naše tijelo, emocije, razum. Oni koji vjeruju da je ovaj život tek kratka, prolazna dionica i da nas ono pravo tek čeka "s druge strane", tu će svakako pridodati, i to na prvom mjestu, svoju vjeru, duhovnost, dušu. Ovo posljednje koje se odnosi na transcendentalno ostavit ćemo teolozima, jer bismo se u tim pitanjima lako mogli izgubiti.

Ne bi trebalo biti sporno da je svaka od ovih dimenzija rezultat
• našeg genetskog naslijeđa,
• našeg načina života i
• našeg iskustva - svega onoga što smo u životu osjetili, naučili, usvojili.

Ako u bilo čemu od ovoga ima nekih loših sadržaja – naslijeđenih, iskustvenih, onih nastalih zbog propusta, svejedno – subjektivne ili objektivne prirode (traumama tijekom odrastanja, manjkavosti u procesima odgoja i obrazovanja) mogu nam se javiti poteškoće i problemi, kojih niti ne moramo biti svjesni.

Ostavimo li na trenutak tjelesnu dimenziju po strani, jer je ista sama po sebi razumljiva, i usmjerimo li pozornost na druge dvije – emocionalnu i razumsku, lako ćemo doći do otkrića da poteškoće u vezi s njima nerijetko ostavljaju tragove, bolje reći ožiljke na našoj osobnosti, što će se manifestirati na najrazličitije načine, najčešće kao : povlačenje u sebe (zatvorenost, introvertiranost), nepovjerljivost, potištenost, neodlučnost, ravnodušnost , malodušnost, beznadnost, apatija (bezvoljnost), bojažljivost, anksioznost, nesigurnost itd.

Uz bilo koji od ovih sadržaja teško je, ako je uopće, moguće postići ono što se najčešće smatra glavnim ciljem u životu: ostvariti smisao svoga postojanja, svoje poslanje (misiju), svoju sreću. Umjesto toga imat ćemo upravo suprotno: osjećaj besmislenosti, promašenosti, izgubljenosti, razočaranosti. 

Kako pomoći sam sebi?
Kaže se da je svatko kovač svoje sreće. I da su „samo nespretne duše kao nesretne znane...“ Ako je to istina, naša sreća, bez obzira na okolnosti koje mogu biti ma kako nepovoljne, na kraju ipak, najviše ovisi samo o nama. O tome na koji ćemo način odgovoriti na sve ono što nam život donosi. Uvijek postoji neko rješenje, neki izlaz. Samo ga treba pronaći. Treba upotrijebiti ono što nam je dano – svoj razum. 

A što je potrebno?
Sabrati se, razmisliti dobro o sebi, o svojim željama, potrebama, osjećajima, o svojim dosadašnjim poteškoćama i problemima, uspjesima i neuspjesima, definirati što nam je od svega toga bitno a što nije, i potražiti odgovore i rješenja u okviru realnih mogućnosti.

Dobro je sjetiti se primjera kojih nije malo kako su sve to ostvarili ljudi s najvećim mogućim hendikepima - neki bez udova, potpuno nepokretni, vezani za kolica, neki i slijepi i gluhi...), koji su na najbolji mogući način i u punom značenju te riječi ostvarili smisao svoga života.

Ako nam to ne polazi za rukom baš odmah, možda će u drugom pokušaju, trećem, četvrtom... I, zašto se ne bismo otvorili prema svojim najbližima - prijatelju, sestri, bratu, pa i roditeljima? Prema onima kojima vjerujemo, za koje smo sigurni da nam žele dobro, da su voljni pomoći. Najgore je ne činiti ništa, skrivati svoje probleme i nadati da će se sve samo od sebe riješiti. Da će vrijeme sve posložiti na svoje mjesto.
Nažalost, neće. U ovom našem ludom vremenu izgledi za takav ishod sve su manji. I lako se dogodi da nam najbolje godine pa i cijeli život odu u nepovrat, u pustoj nadi i tihoj patnji, neopazice.

Najbolje rješenje je, vjerojatno, ono koje predlaže duhovnik Ivančić, a zacijelo nije zgoreg ni postupiti prema uobičajenoj stručnoj praksi.

• Ako postoji problem a ne možemo ga sami riješiti, potražit ćemo stručnu pomoć - liječnika, psihologa, duhovnika i dr. 
• Otvaranje prema drugima i traženje pomoći nije znak slabosti, niti je sramota. Upravo suprotno, to je znak da vladamo sobom.
• Nasuprot tome, zatvaranje u sebe, ne poduzimanje ništa, znak je slabosti, prihvaćanje gubitničke uloge i put u bolesno stanje.
• Samo postavljanje ovih pitanja u fokus vlastitoga razmišljanja, a osobito njihovo verbaliziranje i razgovor sa drugima, već je više od pola puta prema rješenju, prema uspjehu.
• Pasivno prepuštanje sudbini, iščekivanje da se nešto samo po sebi dogodi, da će vrijeme sve rješiti, umjesto zdravog, aktivnog pristupa i preuzimanja pune odgovornosti za svoj život, nažalost najčešće vodi u rezignaciju, razočarenje, osjećaj manje vrijednosti i promašenosti, samosažaljevanje i nerijetko u očaj i bolest. 
  

Smisao života?
Većina ljudi, i danas kao i kroz cijelu povijest, u svim civilizacijama, smisao svoga života i sreću ostvaruju u obitelji, podižući svoju djecu; kroz posao i karijeru, kroz svoj doprinos napretku zajednice, ostvarujući prijateljstva i sklad sa svojom društvenom zajednicom.

Najčešće je misija: ostvariti svoj životni san, dati svoj doprinos, svoj pečat; učiniti nešto dobro – za sebe, svoju obitelj, društvo; u poslu, kulturi, umjetnosti, znanosti, politici i sl. Ako uspijemo onda smo sretni i zadovoljni, a ako ne onda - manje. I tješimo se: barem smo pokušali.

Pokušaji traženja nekog drugog puta, vlastitog, originalnog; zanemarivanje onoga što nazivamo baštinom i iskustava svojih predaka, najčešće nisu sretni i obično završavaju kao promašaji. Bez mogućnosti popravka. Onima koji krenu takvim putem, nakon što prođe vrijeme mladosti i traženja samoga sebe, vrijeme lutanja i ideala, najčešće slijedi iskustvo gubitka kontakata (prijateljstva brzo ishlape) i samotnjačkog života. Redovito uz osjećaj promašenosti i razočarenja. Na kraju balade imat će sreću ako dobiju mjesto u kakvom domu za starije i nemoćne u kojemu im nitko nikada neće dolaziti u posjetu.

Stoga, slijedeći samo zdrav razum, nema nikakve dvojbe da je najbolji i najsigurniji put upravo onaj na kojega nas upućuje naša tradicija: osnovati obitelj, podizati djecu i veseliti se njihovu razvoju, raditi svoj posao, graditi karijeru prema vlastitim mogućnostima i sklonostima, i tako dati svoj osobni obol dobrobiti i svoje zajednice i društva u cjelosti. Dovoljno za ispunjen i smislen život.

Prednosti i nedostatci
I bez oslanjanja na iskustva drugih, i jednostavna analiza otkrit će nam prednosti i nedostataka jedne i druge opcije – života u obitelji i samačkog života. Potvrdit će nam što je dobro i razumno a što vodi u promašaj:

• Otkriti će da život u obitelji ima niz prednosti: nikada nisi usamljen, imaš s kime dijeliti svoje brige i radosti, imaš podršku u nevolji, pomoć u bolesti. Uz sve to je ekonomičnije. I što je najvažnije, roditeljstvo i potomstvo sami po sebi dovoljni su da opravdaju smisao postojanja.
• Nedostatci života u obitelji zanemarivi su; u biti su više zahtjevi, odnosno uvjeti: prilagodba na zajednički život, tolerancija, odgovornost za druge i prema drugima, odricanje i žrtvovanje za druge, razumijevanje. Tko ih razumije i prihvaća, obično ih shvaća kao prednosti.
• S druge strane, ni samački život, vjerojatno, nije bez prednosti. Slobodan si, nikome ne odgovaraš ni za što. Nitko ti neće zauzeti tvoju fotelju, tvoj kauč, niti promijeniti tvoj tv program. Ili prigovarati ako se vratiš kasnije. I do mile se volje možeš prepustiti tišini svoje osame. Ako je to dovoljno za ispunjen život, onda sretno

Bolje ikad nego nikad
Oni mladi koji unatoč i usprkos svemu ostaju do kraja pri ovoj posljednjoj opciji – koji su izabrali usamljenost umjesto života u obiteljskoj zajednici, najčešće niti ne žele razgovarati o ovoj temi. I to je zasigurno jedan od znakova njihove opterećenosti tim problemom što u konačnici vodi u frustraciju i bolesno stanje. Ako kojim slučajem i pristanu, reći će da je to njihov vlastiti izbor, njihovo pravo, upravo ono što sami hoće; da ne žele nikakvo društvo, nikakvu vezu, da žele biti sami. Naravno, svatko ima pravo na svoj izbor i nitko nikomu nema pravo nametati svoje mišljenje. Ipak, možda bi i takvima ovo moglo biti poticaj da još malo bolje sagledaju i do kraja osvijeste sve posljedice svoga izbora i još jedna prilika za hrabriju i bolju odluku.

 Dr. A.

• Prethodno
• Sljedeće