Dečki, djevojke, zašto ste sami?
Indeks Članka
Tomislav Ivančić: Udaja da ili ne
Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko. Stoga je normalan čovjekov životni poziv brak, ljubav prema drugom spolu, zajednički život, pomaganje, sjedinjenje, radost jedno u drugom i rast u potpunoj čovječnosti.
Nedavno mi se pismom javila tridesetogodišnja djevojka s Jadrana. Htjela bi se udati, ali nikako joj to ne uspijeva. Stidi se proći ulicom, jer joj se čini kao da svi ljudi s prozora i ulice gledaju na nju i kao da joj se rugaju i sažaljevaju je što je neudana...Hvata je bijes kada pomisli na muškarce, jer joj se čini da su svi sebični, da iskorištavaju žene i da se samo žele iživjeti na ženi. Ne može pomisliti da će morati ovako sama ostati cijeli život. Čini joj se da će radije skratiti svoj život nego da živi tako sama. Osjeća se nesretnom kod kuće, na poslu, na ulici, ukratko, svugdje.
Optužujući druge, nikada nećemo doći do dobrih rezultata. Optuživanjem onoga tko te ranio u ruku rana neće zacijeliti, nego treba ići liječniku i liječiti je. Potrebno je da ova djevojka najprije stane pred Boga i da pred njim prihvati samu sebe. Iz njezina se pisma vidi da ona sebe ne ljubi. Kako će je onda ljubiti nekli mladić? Neka oprosti svojim roditeljima, neka oprosti svećenicima za koje misli da su krivi, neka oprosti odgajateljima, učiteljima i profesorima, neka oprosti kolegama i svima za koje misli da joj se izruguju. Neka zatim oprosti mladićima kod kojih nije imala uspjeha.
Nakon toga potrebno je da Bogu zahvaljuje za svoj život, za svoju ženstvenost, za čežnju za brakom i djecom, za svoju čežnju za mužem, ljubavlju , povjerenjem. Neka zatim shvati da su i muškarci ljudi, da i oni čeznu za ljubavlju i za djevojkom koja ima ozbiljne životne poglede, koja je sadržajna, koja je uvjerljiva, koja i s Bogom i ljudima živi u prijateljstvu, ali koja osobito voli i poštuje sebe i zato se zna i obući i našminkati i dostojanstveno vladati. Kad se promijeni ona, promijenit će se i odnos mladića prema njoj...
Za odmora na jednome skupu pristupila mi je djevojka i rekla da nema mira od svojih roditelja, rodbine i prijatelja, jer je svi tjeraju da se uda, a ona to ne može. Jednostavno ne osjeća da ima poziv da bude majka i supruga, osjeća da je rođena za nešto drugo, da treba da ostane sama, ali da to neće biti samoća, nego, naprotiv, život ispunjen za druge. Upitao sam je želi li možda u samostan ili u neku laičku zajednicu. Odgovorila je da ne osjeća ni to zvanje. Njoj se čini da je rođena jednostavno da ostane u svijetu, i to sama, da s ljubavlju radi svoj posao, ali da se nekako uključi u rad Crkve i društvenih zajednica, i uopće da pomaže ljudima i živi za njih. No, rekla je, katkad joj se čini da je hvata strah od budućnosti, od osamljenosti, od nezaštićenosti, od toga da nikome ne pripada i da ona nikome ne znači mnogo. Ali da je to toliko maleno da se, zapravo, za to mnogo ne brine...
Prirodno je biti u braku, ali jednako je prirodno biti iznimka. Crkva čak zove takve iznimke i visoko ih cijeni i posvećuje kao osobe koje žive u redovničkim zajednicama. Isus je rekao da nisu svi za ženidbu, jer ima onih koji su od prirode nesposobni za to, ima onih koje su ljudi učinili nesposobnima, a ima i onih koji su sami sebe onesposobili, naime opredjeli li se za Kraljevstvo Božje. Treba poštovati tu životnu raznolikost. Svakoj djevojci i svakome mladići treba dati prilike da živi ono što osjeća da je njihov životni poziv i put. Jer nitko ne smije raspolagati ljudima, samo Bog to može.
No, životno opredjeljenje treba izrasti iz prijateljstva sa svojom osobom i Bogom, koji jedini zna kakvu je originalnu zadaću ugradio u pojedinu osobu. Razumijevajući, prepoznajući i izgrađujući tu svoju originalnost, izrast ćemo u sretne ljude. Kako to učiniti? Otkrivajući u sebi što je to što nas čini ljudima koji žive „punim plućima“, što je to što nas tako privlači da se u tome osjećamo „kao kod kuće“, kao na pravome mjestu za nas, u okruženju koje nam daje mjesta i poticaja da redovno uključujemo sve naše životne energije.
Ako se za nešto opredjeljujemo iz negativnih razloga, zato što nam se čini lakše, zato što se bojimo neuspjeha u onome što nas više privlači, znak je to da su se na putu ostvarenja našeg života ispriječile duhovne rane koje treba liječiti. Samo su pozitivni razlozi ispravni.
Izvor: Tomislav Ivančić: Duhovno pomoći čovjeku, Teovizija Zagreb, 2009.