Pričaj mi o Lijepoj Našoj

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Nedjelja, 26 Kolovoz 2018 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

A.Hebrang: Ubijeni i nestali u Domovinskom ratu

Ovdje ćemo se osvrnuti na knjigu prof. dr. Andrije Hebranga: “Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku” u kojoj on iznosi detaljne podatke o stradanju civila za vrijeme agresije koju su na teritorij Republike Hrvatske izvele Srbija i Crna gora te analitički dokazuje da su stradanju više bili izloženi civili nego vojnici.

U knjizi dr. Hebrang poručuje kako “ne smijemo dopustiti da se povijest ponovi i da podaci o tim nevinim žrtvama ostanu skriveni”. Također ističe kako je “zločin ubijati civile, a jednako je zločin i zatajiti civilne žrtve i tako politizirati smrt onih koji su ubijeni bez suda”.  Slijedi nekoliko izabranih  citata iz knjige koji će vas sigurno potresti i potaknuti  da je potražite u knjižnicama.

...Svaki oduzeti ljudski život je najveći zločin. Bez obzira na pripadnost bilo kojoj etničkoj, vjerskoj, političkoj ili drugoj skupini, svaki čovjek je jedinka koja zaslužuje poštovanje, pravo na život kao i na korištenje svih pozitivnih tekovina moderne civilizacije.

Zataškavanje istine o ratnim zločinima, a svako ubojstvo civila jest takav zločin, pokušaj je izjednačavanja žrtve i agresora. Nema pomirenja bez istine, kao što nema ni jamstva trajnoga mira bez kažnjavanja zločinaca. Proces kažnjavanja onih koji su ubili preko sedam tisuća hrvatskih civila u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku, jednako kao i onih koji su uništavali hrvatske bolnice, silovali tisuće žena i odveli u zarobljeništvo tisuće osoba, nije ni počeo. Brojni počinitelji još uvijek su među nama.

Hoće li oni biti milostivi i ne ponoviti zločin, onako kako smo mi milostivi prema njima? Imamo li pravo nad žrtvom prešutjeti zločin i krivca? Imamo li to pravo pred poviješću, želeći da se ona više nikada i nigdje ne ponovi?...

...Državna revizija je utvrdila da su izravne materijalne ratne štete prelazile tadašnjih 65 milijardi maraka, a da se zbrojem tih i indirektnih ratnih šteta dolazi do brojke od 300 milijardi njemačkih maraka koliko nas je ukupno koštala srpska agresija! Obzirom da je u toj agresiji ubijeno više civila nego vojnika Hebrang izvodi glavni zaključak knjige: ta statistika srpskoj agresiji daje snažan karakter genocida jer se u stručnoj literaturi rat u kojem pogine više civila negoli vojnika tretira kao rat genocidnog karaktera...

Ubijeni i nestali u Domovinskom ratu na hrvatskoj strani od 1991. – 1998. (*)

Ubijeni:   branitelji: 6.891 (48,7%)            civili: 7.263 (51,3%)         ukupno: 14.154

Nestali:   branitelji: 362                                 civili: 606                             ukupno nestali: 968

Civili:       ranjeni : 9.856                                 ubijeni : 7.263                   ukupno stradali civili: 17.121

Civili starij od 60 g: ranjeni:  1.854            ubijeni: 3.381                    ukupno stradali st. c.: 5.235

Žene: ranjene: 3.560 (36%)                 ubijene: 3.182 (43.8%),       uk. stradale žene: 6.742 (39%)

Djeca:  ranjena:  1.184 (12%)                 ubijena: 345 (4,8%)           ukupno stradala:  1.529 ( 8.9%

Masakrirani civili: 840 (1096)* (*samo 1 svjedok)

Pod zaštitom UMPROFOR-a:  protjerani: 17.991 ubijeni: 347 silovani: 26    mučeni: 1.617

Uništeno: 17 bolnica i preko 100 ambulanti

Ukupan broj prognanika i izbjeglica krajem 1992.: 663.000; VIII/1995: 384.375 ( 2x više od broja Srba što su dobrovoljno napustili Hr)

Kroz srpske koncentracijske logore prošlo 30.000 ljudi, ubijeno u logorima preko 1000.

Zločin silovanja: oko 3000 žena od strane pripadnika  JNA i srpsko-crnogorskih   paravojnih formacija (prema podacima udruge Žena u Domovinskom ratu)

Stradanja  srpskih civila: nema vjerodostojne evidencije, ali se prema dostupnim neprovjerenim  izvorima procjene kreću oko broja 6000  (*)

Prikazani podaci pružaju dokaz da je u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku ubijeno više civila (7.263 ili 51,3% nego vojnika ( 6.891 ili 48,7%. Slične podatke rijetko nalazimo u ratovima prve polovine 20. Stoljeća. U pravilu su to ratovi u kojima je genocid glavna strateška metoda osvajanja terena.

Žestina srpsko-crnogorske agresije koja se obrušila prvenstveno na civilne ciljeve, jasno se ogleda u broju civila starije dobne skupine, iznad 60 godina (3.381 ili 46,6%), što je jasna potvrd genocidnosti agresora. Takav udio starijih osoba među ubijenima nismo uspjeli naći među podacima o drugim ratovima. Podatak o ovako visokom udjelu starijih osoba jasno govori o strategiji, moralu i namjerama agresora, i prije je karakteristika terorizma nego ratova. Podatak jasno govori o strategiji agresora kojom se dolazi do osvajačkog cilja djelovanjem na one koji ne mogu pružiti otpor, ali čija smrt izaziva duboki šok i nevjericu. Na taj način demoralizira se obrana, izaziva strah stanovništva koje bijegom nameće obrani nove velike obaveze zbrinjavanja prognanika.

Gotovo polovica ubijenih civila bila je ženskog spola, a stradale su najvećim dijelom u svojim domovima. To je još jedan dokaz u prilog tezi da je strategija agresora bila ubijanje civila s ciljem etničkog čišćenja terena. Masovnim ubijanjem žena kao nositeljica obitelji nastojalo se psihološki uništiti hrvatsku obranu i protjerati sve Hrvate sa zamišljene linije osvajanja na pravcu Virovitica – Karlovac – Karlobag. Unutar tog pravca se nalazi većina mjesta pogibije žena, ali i civila ukupno...

Po našim podacima agresor je direktno uzrokovao smrt 345 djece ili 4,8% ubijenih civila. Nakon završetka vojnih djelovanja djeca su stradavala od mina i pronađenog oružja, pa su evidencije koje uključuju i ta stradavanja još strašnije jer sadrže preko 400 imena djece. Najčešći uzrok ranjavanja bile su eksplozije ili prostrijeli za vrijeme artiljerijskog i zračnog napada. Kasnija istraživanja su utvrdila da je među djecom ostalo 90 potpunih invalida, dok je 108 djece ostalo trajnim invalidima. Tipične rane u djece bile su razderotine velike površine, duboke rane i ozbiljne višestruke ozljede.

Osim ovih stradanja djece, postoje i brojni podaci o drugim vrstama stradavanja i patnji. Najbrojnije žrtve rata su prognana djeca. Od 325.806 prognanih Hrvata sredinom 1992. godine gotovo polovica su bila djeca. (...) Bez jednog roditelja ostalo je 4.285 djece, a bez oba 54 djece. Među zatočenicima srpskih logora, prema podacima Glavnog stožera saniteta, bilo je 219 djece, a kao nestalo vodi se još petnaestoro djece.

Visok postotak stradale djece (4,8% svih ubijenih civila i 12% svih ranjenih civila) također služi kao pokazatelj strategije agresora. Za taj masovni zločin protiv djece još nitko nije odgovarao niti je osuđen....

U ratu je potpuno ili djelomično uništeno sedamnaest hrvatskih bolnica i preko stotinu ambulanti djelovanje zrakoplovstva, minobacača, topništva i višecijevnih raketnih bacača i to bez ikakve reakcije međunarodne zajednice.  Cilj je agresora bio onemogućavanje liječenja ranjenika, a mi smo na to odgovorili otvaranjem brojnih ratnih bolnica na rezervnim lokacijama. Niti 22 godine nakon zločina nitko nije odgovarao za bezočno rušenje bolnica.

Kroz srpske koncentracijske logore prošlo 30.000 ljudi svih dobnih skupina uključujući i najmanju djecu ; priznato samo 8.000 robijaša (prema Danijelu Rehaku, predsjedniku Hrvvatskog društva logoraša srpskih konc logora). Prema istom izvoru u srpskim logorima ubijeno je preko 1000 ljudi, ali ta problematika nije u prioritetima razgovora vrhova hrvatske vlasti i vlasti bivših agresora..

Zločin silovanja: oko 3000 žena od strane pripadnika  JNA i srpsko-crnogorskih   paravojnih formacija (prema podacima udruge Žena u Domovinskom ratu. Žrtve ni do danas nisu utvrđene i popisane, niti im je pruženo barem materijalno obeštećenje. ...Do sada su za ta silovanja osuđena dvojica zločinaca, od kojih je jedan u bijegu. To je podatak koji izaziva u normalna čovjeka nevjericu, a u žrtava zgražanje...

Mnogi svjedoci povijesti postavljaju pitanje jesmo li nekažnjenim postupcima agresije na Hrvatsku zaustavili bitku za ljudska prava. Takva pitanja može nametnuti podatatak da protiv počinitelja ratnog zločina nad desecima tisuća logoraš i nad tisućama silovanih žena nije podignuta ni jedna optužnica. Optužnicu za srpske logore nisu podigle hrvatske institucije nadležne za taj posao, nego Udruga pravnika Vukovar1991...

Za moguća stradanja srpskih civila nema vjerodostojne evidencije. O hrvatskim civilnim žrtvama postoji čvrsta dokumentacija koja poimence dokazuje civilni status svake žrtve. Bez identifikacije ne može se za žrtvu tvrditi da je civilna, jer njezin status nije dokumentiran pa žrtva može biti u civilnoj odjeći, ali je mogla biti u punoj funkciji rata. Sama civilna odjeća poginulog bez identifikacije i dokaza o statusu osobe ne znači ništa. U ratovima postoje razne grupacije lažnih civila koje su u funkciji vojnika, ali bez vojne odore...

Objavljen je niz nepouzdanih podataka o stradalim srpskim civilima...(oko 6-7 tisuća -ur.) Uglavnom se radi o politički motiviranim objavama izmišljenih podataka. Tvorci takvih djela imaju za cilj optužiti hrvatsku obranu za počinjene ratne zločine...“

Hitovi: 7785