Pričaj mi o Lijepoj Našoj
Indeks Članka
Memento
U pozamašnom nizu naslova koji slijede, što samo na prvi pogled može izgledati pomalo pretenciozno, otkrit ćete, uz ponešto "umovanja" priređivača ovog kolopleta (što lako možete prepoznati i bez štete preskočiti) tek najskromniji podsjetnik na neke od ključnih datuma i događaja iz hrvatske povjesti, poneki citat iz korištenih izvora i, kao što je već navedeno, poveznice s izabranim tekstovima koji se uglavnom odnose na najnovije doba, odnosno na XX. stoljeće.
Svašta nam se događa po izlasku iz „našeg Egipta“, glavinjamo pustinjom svoje slobode, kao da je nismo zaslužili. Kao da su uzaludne sve one silne žrtve koje smo dali. Zaboravljamo da smo bili bez ikakvih izgleda, bespomoćni, da nas je samo krunica spasila. Ona ista krunica koju sada odbacujemo i priklanjamo se današnjim kumirima - svemu što je okrenuto protiv nje: trci za novcem, moći, slavom, uspjehom, ugodom ili kakvim boljim mjestom u hranidbenom lancu.
Podjele među nama čine se katkad nepremostivima. Ili su one ipak samo prividne, vanjske, plod sustavnog nuđenja otrova i manipulacija od strane onih kojima je to u interesu. Koji su uspjeli zadržati u svojim rukama poluge vlasti i kontrolu medija, i ne žele ih ispustiti. A mi ostali smrtnici valjda bismo, ipak, samo željeli živjeti u miru i sigurnosti. I blagostanju. Bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. I lijevi i desni, i konzervativni i liberalni, i oni koji vjeruju i koji ne vjeruju, većina i manjine, i svi drugi i drukčiji, Jer, svi smo na, kraju, samo krhka ljudska bića. Upravo sve to su bili ideali zbog kojih se ginulo za Hrvatsku. Tako smo ju zamišljali i takva bi morala biti. Nikakva drukčija.
Optimizam opravdaju nedavne masovne manifestacije zdravog domoljublja i rodoljublja nakon veličanstvenog uspjeha naših sportaša u Rusiji i ispraćaja velikog umjetnika i dobrog čovjeka Olivera Dragojevića. On je bio jedan od rijetkih koji je mogao odoljeti izazovnim ponudama za nastup u gradu iz kojega je krenula agresija na Hrvatsku. U njegovu odbijanju nije bilo mržnje; rekao je: „ Bog ih blagoslovio, ali ne mogu zbog toga što su učinili mome narodu“. Možda ipak ovo naše lutanje pustinjom duha ne mora potrajati sve dok i posljednji od robova starog mentaliteta koji ne mogu zaboraviti i prežaliti ostavljene „misirske lonce“ ne odu u povijest. Optimizam budi i veliki odaziv na referendumske inicijative za promjenu izbornog zakonodavstva i odbijanje Istanbulske konvencije.
Normalno je i razumljivo da djeca u svojoj obitelji postupno „otkrivaju“ svijet i dobivaju prve informacije o svemu što ih zanima. A njih zanima sve. Zašto ovo, zašto ono? Na roditeljima je, osobito bakama i djedovima da ih u tome ne iznevjere. A to ni najmanje nije lako. Moja bi djevojčica možda ispjevala neku drugu pjesmicu da sam joj znao prenijeti prave informacije o „ljubljenom“ Vođi. Možda sam nešto i znao, ili naslućivao, ali tko bi se u to vrijeme usudio o tome govoriti!? I to djeci!
Danas je ipak drukčije, iako nije onako kako smo željeli. Na nama je odraslima koji smo uživo gledali grozote što su se se događale, osobito onima koji su ih osobno doživjeli i u njima stradali, i koji smo nešto naučili u školi života da to prenesemo mlađim naraštajima. Kako i oni ne bi morali ponavljati te krvave lekcije. Ako mi to ne činimo, tko će? Jer onima koji drže poluge vlasti i moći, u uvjetima još uvijek nezrele demokracije, istina često nije ni prioritetna niti u interesu.
Teško je shvatiti kako je moguće da se toliko možemo razlikovati u viđenju istih stvari, istih događaja. I čnjenica koje je moguće provjeriti, objektivno verificirati. Kao i po odnosu prema zajedničkim vrijednostima. Kako je moguće živjeti s onima koje ne voliš, u zemlji koju ne voliš? Ili mrziš? Kako je uopće moguće živjeti s mržnjom? Prema bilo komu? Ili čemu? Mrziti zlo, nepravdu, laž - to je valjda normalno. Još bi se nekako moglo raspravljati („umovati“) da je domoljublje za nekoga barbarizam, vjera zatucanost i obmana, obitelj, brak, rodoljublje – uzroci nasilja i atavizmi koje treba iskorijeniti. Ali kako prihvaćati i podržavati očite laži usmjerene na uništenje onih s kojima živiš, ignorirati i opravdavati najgnusnije zločine nad nedužnima a vjerovati da si uredan, dobar i častan - čovjek, građanin, susjed, prijatelj...? E, to ne ide! Nikako! Niti se preko toga može i smije prelazitii! To je ona crta od koje nema odstupanja, ono čemu se moramo suprostaviti. I kao pojedinci i kao društvo. Ili neće biti dobro... Ne ćemo opstati.
Ovdje ćemo pokušati naći odgovore na neka od onih dječjih „Zašto?“. Tko smo mi Hrvati? Otkada, otkuda? Zašto nas ne vole? Zašto nas optužuju? Da smo ovakvi, onakvi? Da smo zločinački narod, da smo fašistoidni, genocidni? Da smo odgovorni za zločine iz prošlosti, k tomu višestruko uvećane? Zločine koji nemaju nikakvu vezu s današnjom Hrvatskom? Da smo krivi što smo se branili i obranili od velikosrpskog barbarogenija. Što smo živi?
Većina se odgovora na ta pitanja može naći u tekstovima povjesničara i publicista (za koje se navode poveznice ili kraći citati) koji raskrinkavaju mitove i laži o kolektivnoj krivnji hrvatskog naroda i njegovoj genetski uvjetovanoj zločinačkoj naravi. Te se laži uporno ponavljaju od strane sljedbenika Garašaninova „Načertanija“, kao i poklonika propaloga režima kojega oni ne mogu prežaliti. Unatoč činjenici da je prošlo već više od četvrt vijeka kako imamo svoju državu za koju se toliko ginulo i stradalo.
Mnogi od nas, umorni od svega toga, osobito mladi, zatvaraju oči pred tim lažima kao da je riječ o nečemu što nije vrijedno pozornosti, što će samo vrijeme izbrisati. Iako nas povijest uči, i to ne tako davna, da je sve to dio starog, dobro osmišljenog plana kako ovladati našim prostorom i našim životima. Neki će opet reći: - Čemu okretanje unatrag? To je samo gubitak vremena i energije i vodi produbljivanje i tako predubokih podjela u društvu. Zar nije bolje okrenuti se budućnosti, boljem životu, poslovima, ekonomiji?
Spomenuta „učiteljica života“ a i zdrav razum nas poučavaju da nema napretka bez pomirenja. Ili barem konsenzusa. I o prošlosti i o budućnosti. A ni jednog ni drugog nema bez istine. Jer „jedino istina oslobađa“. A ona – istina cijelo je vrijeme skrivana iza sedam brava. U raznim arhivima ili duboko pod zemljom u masovnim grobištima, u kojima još uvijek trunu kosti tisuća i tisuća smaknutih ljudi, žena i djece, bez suda i suđenja.
Zločin je zločin i treba ga osuditi. A žrtve identificirati i dostojno sahraniti. I prepustiti vječnom miru. Bez obzira o kojim se i čijim žrtvama radi, tko je zločine učinio i u ime koga ili čega. U ime države, nacije, rase, vjere, ideologije ili osvete. Nema kolektivne krivnje, ona se uvijek mora individualizirati. Ne može se suditi narodu niti državi. Suditi se može samo režimima i odgovornim pojedincima. Sudovima i povjesničarima treba prepustiti da u miru, objektivno i nepristrano utvrde istinu. Što se i kako sve događalo, tko je odgovoran, tko je prvi počeo, kako se odvijala spirala zločina i kakve su okolnosti bile. Ako treba i uz sudjelovanje neutralnih međunarodnih stručnjaka .
Za sada to nikako ne ide, jer na sve takve prijedloge s jedne strane, one domoljubne, suverenističke, druga strana, dobro ukopana u društvenim institucijama i podržana od većine medija koje kontrolira, čvrsto ostaje na konstrukcijama iz doba komunističkog režima, uzvraćajući svim mogućim objedama i optužbama o revizionizmu povijesti, fašizaciji, ustašizaciji Hrvatske, zapravo svega što hrvatski misli i diše. I pjeva!
Ipak, ne smijemo gubiti nadu. Jer ako su to mogli učiniti i drugi narodi čija je povijest bila još traumatičnija, zašto ne bismo i mi! Ideologije se vjerojatno nikad neće pomiriti, ali ljudi mogu. I moraju. Prije ili kasnije. Jer sve drugo značilo bi nastavak prokletstva koje nas već predugo prati, zastoj u razvoju, produbljivanje podjela, međusobnu mržnju, možda i sukobe, i na koncu vjerojatno nestanak s karte svijeta. Kao što se to, uostalom, kroz povijest događalo i daleko većim narodima.
U nastavku slijedi podsjetnik na ključne točke iz povijesti Hrvata, poneki citat iz korištenih izvora i, kao što je već navedeno, poveznice s istima – na tekstove koji se odnose na najnovije doba, odnosno na XX. stoljeće. (Ur.)