Pričaj mi o Lijepoj Našoj

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Nedjelja, 26 Kolovoz 2018 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Južnoslavenska ideja

U takvim okolnostima sve više raste nezadovoljstva među hrvatskim staležima, što postaje plodno tlo za ideje o izlasku iz Monarhije i povezivanju s drugim južnoslavenskim narodima. Na povjesnoj sceni pojavljuju se redom Frano Supilo, Ante Trumbić, zatim biskup Josip Juraj Strossmayer, Stjepan Radić i kao posljednji Vlatko Maček. I dok oni sanjaju o demokratskoj zajednici ravnopravnih naroda u kojoj će nacionalni interesi Hrvata biti najbolje osigurani i sve čine za ostvarenje te ideje, srpska strana, koristeći postojeće okolnosti nastale raspadom Austro – Ugarske monarhije i veći utjecaj u međunardnom okruženju, sustavno radi na oživotvorenju starog plana o Velikoj Srbiji. To im na kraju i uspjeva. Kraljevina Jugoslavija po svemu je odgovarala viziji njihove Velike Srbije. Ubrzo će se pokazati da je to bila najveća zabluda i najtragičnija pogreška Hrvata u cijeloj njihovoj povijesti.

Shvatili su to ubrzo Supilo i društvo, ali nažalost prekasno. I završili duboko razočarani, tragično kao i cijeli hrvatski narod. Kao i uvijek kroz našu povijest nisu nam za takav razvoj događaja bili krivi samo drugi, nego i naše hrvatske podjele, nesloga i neznanje. I izdaja. Mada su u tome, zasigurno, ključnu ulogu imale velike sile kada se krojila sudbina Europe nakon raspada austrougarskog carstva (Versajski ugovor 1918.), kao i oni koji su bježeći pred Turcima našli spas u Hrvatskoj – Srbi Prečani sa svojim tadašnjim vođom Svetozarom Pribičevićem. On je u odsudnonom razdoblju bio na čelu Narodnog vijeća koje je odveo u Beograd na poklon kralju Aleksandru i praktički mu izručio Hrvatsku na milost i nemilost velikosrpstvu.  

Uzalud je Stjepan Radić upozoravao, grmio i molio da se ne srlja kao "guske kroz maglu" bez jasno denfiniranog ustroja nove zajednice i bez sigurnih jamstava za ravnopravan državnopravni status Hrvatske u njoj. Evo što je izrekao 24. 11. 1918. g. članovima Narodnog vijeća prije njihova odlaska u Srbiju. (2): 

 ..." Ništa vas i nitko ne goni ako to nije vaša nečista savjest koja vas sili da što brže svršite djelo za koje znate da ga hrvatski narod neće odobriti, a koje želite što prije i protiv njegove volje provesti i tobože učvrstiti. Najstrašnija je stvar, najveći grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodskoj voljici, bez naroda i protiv naroda..."

Nisu ga poslušali. I po svršetku Prvog svjetskog rata 1918. godine, nakon raspada austrougarske monarhije našli smo se u novoj zajednici Južnih Slavena - Državi Slovenaca, Hrvata i Srba (naroda koji su živjeli na području bivšeg Carstva) koju će srpska strana s Nikolom Pašićem na čelu vještim manevrima i na prijevaru priključiti Srbiji. Bit će to oživotvorenje njihova dugogodišnjeg sna (plana) o stvaranju Velike Srbije, tek privremeno pod nazivom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (ubrzo Jugoslavijom) kao njenom istoznačnicom, koja je proglašena 1. prosinca 1919. godine. Nova vlast odmah šalje u bivše slavenske austrougarske zemlje jedinice Narodne straže (sokolaše) i policijske snage koje će već 5. prosinca 1918. godine na Jelačićevu trgu u Zagrebu pucati u demonstrante i pobiti 15 i raniti 20 -tak osoba (prosinačke žrtve) pokazujući time na najbrutalniji način tko ima moć u novoj drži i što čeka sve one koji joj se budu opirali (v. Posinačke žrtve)

Hitovi: 8663