Pričaj mi o Lijepoj Našoj
Indeks Članka
Kraljevina Jugoslavija (1918. – 1941.)
„...da se odbacuje kraljevska vlast kao nelegitimna, zasnovana tek na pukoj sili i protivno interesima i volji hrvatskoga naroda, pokazanoj na izborima, gdje je uvjerljivu većinu dobila opcija za seljačku republiku. Hrvatska nikad u svojoj četristogodišnjoj povijesti pod Habsburgovcima nije bila toliko potlačena i ponižena kao u nepune tri godine nove države...“
Evo što je pisalo hrvatsko narodno zastupstvo (70 zastupnika) izabrano u novoj državi 1923. godine u svojoj proklamaciji o položaju Hrvata u novoj državi:
„...Vlastodršci nam ne priznaju ni hrvatskog imena, ni hrvatske domovine, ne priznaju nam ni hrvatskog sabora, niti ništa od onoga što mi hoćemo, tražimo i zahtjevamo kao narod hrvatski, nego neprestano ponavljaju da mi nismo narod nego samo državljani Kraljevine SHS i da kao državljani imamo posve jedna ka prava. To je ne samo najveća pogreška, nego i najveći zločin vlastodršca. Ne daju i ne priznaju nama Hrvatima da smo narod nego nas sile i batinom i kundakom i tamnicom i progonima da budemo samo pojedini tobože ravnopravni državljani, to jest kao prašina na cesti koju po volji slobodno gaziš. Mi smo tako narod kao što je i srpski narod. Zato zahtjevamo potpuno i neograničeno pravo narodnog samoodređenja... Bez ovoga priznanja nema i ne može biti sporazuma među nama...“(2)
Pet godina nakon toga, 2. ožujka 1928. jedan će hrvatski zastupnik u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS u Beogradu izreći sljedeće:
"...Mi smo živjeli u zemlji u kojoj je bilo zakona, i to ne zakona da se njima koristi policija, niti zakona da se njima koriste oni koji su na vlasti, nego je bilo zakona, koji su osiguravali narodu njegova prava, zakona koji su osiguravali narodu mir i poredak, i koji su osiguravali njegovu imovinu i život. A prvo djelo, prvi čin režima poslije 1918. godine bio je bacanje u tamnicu najistaknutijih Hrvata i pod izlikom da su to austrijski ljudi. Navikli ste na to da se radi po intencijama osoba, a ne po tome kako odgovara potrebama i stvari naroda..." (2) .
„... U Hrvatskoj od (1920. god. – 1935. god.) sustavno je provođen izborni teror (raspuštale su se Skupštine, nisu priznavani rezultati izbora, poništavani su mandati...) bilo u izborima za Narodnu skupštinu, kao i u izborima za lokalnu upravu; vladajuće strukture su represijama raznih vrsta nastojale osigurati svoju premoć tj. premoć velikosrpskih stranaka i grupacija.
Osobito je bilo brutalno suzbijanje seljačkog nezadovoljstva (očekivali agrarnu reformu) u Hrvatskoj, koje je započelo u studenom 1918.i koje je provodila srbijanska vojska, a kasnije vojska Kraljevine Jugoslavije. Opće nezadovoljstvo hrvatskih seljaka nastupilo je u rujnu i trajalo je sve do kraja 1920., a glavni uzroci te bune bili su opće nezadovoljstvo hrvatskog seljaštva s novom državom, oličenom u srbijanskoj monarhiji Karađorđevića i obilježenom centralizmo, opterećenom skupoćom osnovnih životnih potrepština, nerješenim agrarnim pitanjem kao i brojnim drugim gospodarskim i političkim pitanjima.
Neposredni povod buni bila je odluka vojnih vlasti o žigosanju i popisu stoke za potrebe vojske, za komoru, te odluka o dvomjesečnoj vojnoj vježbi u jeku poljoprivrednih radova, na koju su obveznici morali doći sa svojim kolima i konjima; buna je ugašena brutalno represivnim državnim aparatima (žandarmerija, vojska), s nezapamćenim nasiljem, u krvi – ubijeno je 25 osoba, od čega 15 seljaka, stotine seljaka bilo je ranjeno...“(1)
Atentat na hrvatske zastupnike Narodno skupštini u Beogradu (20. lipnja 1928.)
Kulminaciia terora u Kraljevini Jugoslaviji dogodit će se u Narodnoj skupštini u Beogradu, 1928. godine, kada srpski radikal Puniša Račić hicima iz pištolja ubije Pavla Radića i dr.Đuru Basaričeka, smrtno rani Stjepana Radića, dr. Ivana Pernara i lakše Ivana Granđu. Stjepan Radić umire u Zagrebu mjesec dana nakon atentata. Prema nekim izvorima bilo je to u režiji kralja, što je on iskoristio za ukidanje ustava i proglašenje diktature. Ubojstva u Skupštini, kao i sva ostala koja su se događala na terenu od strane čuvara vlasti i četničkih skupina (oko 3000 ubijenih od 1918. do 1941.) bili su početak spirale zločina i kraj svake mogućnosti mirnog suživota dvaju naroda koji do ulaska u zajedničku državu nisu imali većih međusobnih sukobljavanja niti ratova.
* * *
1. prosinca 1918. Stvorena Jugoslavija – u pet godina ubijeno više Hrvata u Jugoslaviji nego u sto godina u Austro-Ugarskoj Petar Horvatić - 1. prosinca 2019.
„Manje je krvi proliveno za stotinu godina austrougraske vladavine nego za pet godina jugoslavenstva od srpskih žandara…“ (pismo nadbiskupa Bauera srbijanskom kralju 1935.) „Za vrijeme Austrougarske bilo je dosta 700 žandara za svu Hrvatsku, a danas ih ima 6.000 ili 7.000.” (pismo nasbiskupa Bauera srbijanskom kralju 1935.)
Prije točno 101 godinu, 1. prosinca 1918., osnovano je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslavija, koja će pod raznim imenima (Kraljevina Jugoslavija, DFJ, FNRJ i SFRJ) trajati do 1991. godine, uz prekid u razdoblju za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.).
Kroz cijelo svoje postojanja ta tvorevina je narodima koji su je sačinjavali donijela samo jad, krv i patnje, prije svega zbog izrazite srbijanske hegemonije i Srba koji su smatrali Jugoslaviju inačicom Velike Srbije, te su zbog toga ugnjetavali narode u toj zajednici. Osobita meta ugnjetavanja bili su Hrvati i Albanci, u obje Jugoslavije, nacionalno najsvjesniji narodi Jugoslavije koji su uvijek imali želju za velikim stupnjem autonomije ili samostalnosti.
Jugoslavija se održavala na krvi njezinih stanovnika, kako prva monarhistička, tako i druga komunistička. Raspad i prve i druge Jugoslavije bio je uvijek u krvi, tako da je ta nesretna tvorevina s pravom nazvana – krvava tamnica naroda.
Premda je Hrvatska svojevoljno ušla u asocijaciju sa ostalim južnoslavenskim narodima ubrzo je doživjela veliko razočaranje jer je većina srpske elite novu državu smatrala samo kao proširenu Srbiju ili u najmanju ruku strogo centraliziranu državu u kojoj nije bilo mjesta za naglašavanje nacionalnih identiteta.
Jugoslavija uvela batinjanja ljudi i nasilje nepoznato u Austro-Ugarskoj
Batinanje ljudi kao kazna pravosuđa ili čak samovoljno od strane države, a koje je odavno iz Hrvatske nestalo (još 1869. godine), obnovljeno je do tada nepoznatom i neviđenom žestinom u Jugoslaviji. Ta pojavnost nasilja, krvi i mučenja je očito bilo norma na Balkanu i Srbiji koja je 400 godina pripadala drugom – osmanskom – civilizacijskom krugu.
Zbog nastalih okolnosti u kojima se teror nije mogao dalje trpjeti, oglasio se i prvak Katoličke crkve u Hrvatskoj, nadbiskup zagrebački, dr. Antun Bauer (inače nesklon bilo kakvim miješanjima u politička pitanja). Godine 1935. godine, nadbiskup je u pratnji križevačkog vladike Dionizija Njaradija, otišao u Beograd, gdje je tadašnjem namjesniku, knezu Pavlu Karađorđeviću i ministru vojske generalu Peri Živkoviću, predao svoj Memorandum.
Bio je to popis koji je sadržavao oko 200 najnovijih i najtežih slučajeva zločina, što su ih nad Hrvatima počinili pripadnici vojske i žandarmerije diljem Kraljevine Jugoslavije. Veliki broj tih slučajeva bio je vezan za izbore koji su se održali početkom svibnja, i bili su praćeni nesmiljenim terorom i progonom hrvatskih seljaka i radništva, kako bi ih se spriječilo u izražavanju slobodne biračke volje. Najveći broj slučajeva bila su ničim izazvana ubojstva, a svaki je posebno obrađen, s navedenim vremenom i mjestom događaja, te imenima žrtava i počinitelja.
U tekstu Memoranduma dr. Bauer piše kako izvješćuje predstavnike državne vlasti o strahovitim patnjama kojima su izloženi njegovi vjernici, te da mora podići glas protiv mučenja i ubijanja. U uvodnom tekstu zapisao je i ovo:
Vodeća politička snaga u hrvatskom narodu, Hrvatska seljačka stranka bila je primorana konačno nešto poduzeti, te se u srpnju mjesecu 1935. godine, zbog sve jačeg terora i učestalih napada četnika na narod u Hrvatskoj formiraju ‘Hrvatska seljačka zaštita – po selima, i ‘Hrvatska građanska zaštita‘ po gradovima. Naoružani drvenim toljagama, ljudi brane kućne pragove i svoje obitelji, te uskoro dolazi do lokalnih sukoba u kojima ginu i neki od četničkih ekstremista. Državni aparat i dalje angažira skupine agenata i terorista kojima je zadaća likvidacija viđenijih Hrvata za koje se drži da predstavljaju smetnju održanju srbijanske hegemonije, a antihrvatska promidžba dobija zastrašujuće razmjere, tako da se putem tiska otvoreno najavljuju akcije odmazde prema svima koji se ne slažu s politikom aktualnog režima, ili na bilo koji način djeluju protivno njegovim interesima.
Za vrijeme posjeta pisca i potpredsjednika francuskog Parlamenta Ernesta Pezeta Kraljevini Jugoslaviji (listopada 1935. godine), ovaj je posjetio i Zagreb i pritom na vlastito traženje primljen je u audijenciju kod nadbiskupa-koadjutora Alojzija Stepinca. Budući da je Pezet bio i izvjestitelj za Srednju i Istočnu Europu Komisije za vanjske poslove svoga Parlamenta, on se detaljno raspitivao za situaciju u državi, posebice sa stanovišta ljudskih prava i građanskih sloboda.
Na temelju bilješki koje je Francuz objavio kasnije u svojoj knjizi Jugoslavija u opasnosti?, dijelom se može rekonstruirati o čemu su razgovarali. Pezet, dakle, navodi, kako mu je tom prigodom Stepinac dao obiman pisani materijal koji je sadržavao podatke o aktima okrutnog nasilja nad narodom, protukatoličkim pritiscima, protupravnim državnim uredbama i zakonima. Govoreći kako je dovoljan i najmanji povod (primjerice, izražavanje nacionalnih osjećaja, makar i u najblažem obliku), pa da se poduzmu čini surovog nasilja prema običnim seljacima. Evo nekih navoda iz bilješki Pezeta:
„Manje je krvi proliveno za stotinu godina austrougraske vladavine nego za pet godina jugoslavenstva od srpskih žandara…“
„Za bilo što nađe se isprike i opravdanja za zlostavljanje. Prilikom jednog od zadnjih mojih pastirskih posjeta, dva su čovjeka ubijena u jednom metežu od žandara…“
„Nakon ‘Memoranduma’ Mons. Bauera upućenog Stojadinovićevoj vladi, grožnje su sve češće i vjernicima i svećenicima i biskupima. Nasilja su bezbrojna…“
„Dobra volja Stojadinovića i Korošca uzaludna je, jer ih vojska i žandarmerija ignorira. Šef sigurnosti priznao mi je 27. rujna: „Ja sam nemoćan pred žandarima…
„Ni jedan svećenik nije siguran za svoj život. Ne prođe dan, da po koji ne dođe i zatraži moju zaštitu…“
„(…) Za vrijeme Austrougarske bilo je dosta 700 žandara za svu Hrvatsku, a danas ih ima 6.000 ili 7.000. To se opravdava zbog utjecaja i djelovanja komunista: nemoguće je stanje danas u Hrvatskoj…“
„(…) Informirao sam princa Pavla o situaciji. On mi je odgovorio: ‘Imate pravo, ali nisam ja sam i praktično ne mogu ništa’…“
„Mi živimo u režimu, koji je protiv nas. Svuda su špijuni, svuda su doušnici. To je turski sistem, koji se nastavlja po srpskom režimu. Policija, žandarmerija država je u državi…“*
* M. Landercy, Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci 1989., str. 46/47.; istaknuo: Z.-P.
Izvor: https://narod.hr
Hitovi: 50892