Pričaj mi o Lijepoj Našoj

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Nedjelja, 26 Kolovoz 2018 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Kraljevina Jugoslavija (1918. – 1941.)

 

MG3 Small
Iz Muzeja Seljačkih buna - Gornja Stubica, Pod galgama
 
Nije trebalo dugo da se pokaže pravi karakter vlasti nove tvorevine: bila je to najobičnija diktatura daleko od demokracije. Hrvati su izgubili većinu prava koja su imali u bivšoj zajednici, bili su grubo diskriminirani, ugnjetovani i izloženi brutalnom teroru od strane srpskih vlasti. Već prvoga dana hrvatski su domoljubi na glavnom trgu u srcu Zagreba na svojim leđima osjetili što je to palica u rukama kraljevih žandara. U poruci republikanskih zastupnika banske Hrvatske upućenoj “njegovom kraljevskom visočanstvu, regentu Kraljevine Srbije  Aleksandru 28. studenog 1920.navodi se:

 „...da se odbacuje kraljevska vlast kao nelegitimna, zasnovana tek na pukoj sili i protivno interesima i volji hrvatskoga naroda, pokazanoj na izborima, gdje je uvjerljivu većinu dobila opcija za seljačku republiku. Hrvatska nikad u svojoj četristogodišnjoj povijesti pod Habsburgovcima nije bila toliko potlačena i ponižena kao u nepune tri godine nove države...“

Evo što je pisalo hrvatsko narodno zastupstvo (70 zastupnika) izabrano u novoj državi 1923. godine u svojoj proklamaciji o položaju Hrvata u novoj državi:

„...Vlastodršci nam ne priznaju ni hrvatskog imena, ni hrvatske domovine, ne priznaju nam ni hrvatskog sabora, niti ništa od onoga što mi hoćemo, tražimo i zahtjevamo kao narod hrvatski, nego neprestano ponavljaju da mi nismo narod nego samo državljani Kraljevine SHS i da kao državljani imamo posve jedna ka prava. To je ne samo najveća pogreška, nego i najveći zločin vlastodršca. Ne daju i ne priznaju nama Hrvatima da smo narod nego nas sile i batinom i kundakom i tamnicom i progonima da budemo samo pojedini tobože ravnopravni državljani, to jest kao prašina na cesti koju po volji slobodno gaziš. Mi smo tako narod kao što je i srpski narod. Zato zahtjevamo potpuno i neograničeno pravo narodnog samoodređenja... Bez ovoga priznanja nema i ne može biti sporazuma među nama...“(2)

Pet godina nakon toga, 2. ožujka 1928. jedan će hrvatski zastupnik u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS u Beogradu izreći sljedeće:

"...Mi smo živjeli u zemlji u kojoj je bilo zakona, i to ne zakona da se njima koristi policija, niti zakona da se njima koriste oni koji su na vlasti, nego je bilo zakona, koji su osiguravali narodu njegova prava, zakona koji su osiguravali narodu mir i poredak, i koji su osiguravali njegovu imovinu i život. A prvo djelo, prvi čin režima poslije 1918. godine bio je bacanje u tamnicu najistaknutijih Hrvata i pod izlikom da su to austrijski ljudi. Navikli ste na to da se radi po intencijama osoba, a ne po tome kako odgovara potrebama i stvari naroda..." (2) .

„... U Hrvatskoj od (1920. god. – 1935. god.) sustavno je provođen izborni teror (raspuštale su se Skupštine, nisu priznavani rezultati izbora, poništavani su mandati...) bilo u izborima za Narodnu skupštinu, kao i u izborima za lokalnu upravu; vladajuće strukture su represijama raznih vrsta nastojale osigurati svoju premoć tj. premoć velikosrpskih stranaka i grupacija.

Osobito je bilo brutalno suzbijanje seljačkog nezadovoljstva (očekivali agrarnu reformu) u Hrvatskoj, koje je započelo u studenom 1918.i koje je provodila srbijanska vojska, a kasnije vojska Kraljevine Jugoslavije. Opće nezadovoljstvo hrvatskih seljaka nastupilo je u rujnu i trajalo je sve do kraja 1920., a glavni uzroci te bune bili su opće nezadovoljstvo hrvatskog seljaštva s novom državom, oličenom u srbijanskoj monarhiji Karađorđevića i obilježenom centralizmo, opterećenom skupoćom osnovnih životnih potrepština, nerješenim agrarnim pitanjem kao i brojnim drugim gospodarskim i političkim pitanjima.

Neposredni povod buni bila je odluka vojnih vlasti o žigosanju i popisu stoke za potrebe vojske, za komoru, te odluka o dvomjesečnoj vojnoj vježbi u jeku poljoprivrednih radova, na koju su obveznici morali doći sa svojim kolima i konjima; buna je ugašena brutalno represivnim državnim aparatima (žandarmerija, vojska), s nezapamćenim nasiljem, u krvi – ubijeno je 25 osoba, od čega 15 seljaka, stotine seljaka bilo je ranjeno...“(1)

Atentat na hrvatske zastupnike Narodno skupštini u Beogradu (20. lipnja 1928.)

Kulminaciia terora u Kraljevini Jugoslaviji dogodit će se u Narodnoj skupštini u Beogradu, 1928. godine, kada srpski radikal Puniša Račić hicima iz pištolja ubije Pavla Radića i dr.Đuru Basaričeka, smrtno rani Stjepana Radića, dr. Ivana Pernara i lakše Ivana Granđu. Stjepan Radić umire u Zagrebu mjesec dana nakon atentata. Prema nekim izvorima bilo je to u režiji kralja, što je on iskoristio za ukidanje ustava i proglašenje diktature. Ubojstva u Skupštini, kao i sva ostala koja su se događala na terenu od strane čuvara vlasti i četničkih skupina (oko 3000 ubijenih od 1918. do 1941.) bili su početak spirale zločina i kraj svake mogućnosti mirnog suživota dvaju naroda koji do ulaska u zajedničku državu nisu imali većih međusobnih sukobljavanja niti ratova. 

Hitovi: 6892