Vukovar - hrvatski Alamo

Vukovar – hrvatski Alamo

 Kod velikog križa na obali Dunava

Galerija Vukovar (poveznica)  

Branitelji su uništili ukupno 500 srpskih oklopnih vozila, od čega čak 200 tenkova. Oboreno je 25 borbenih zrakoplova. Broj ubijenih neprijatelja procjenjuje se na 10 do 15 tisuća, a ranjenih je dvostruko više. Nakon devedeset dana nadljudskog otpora Vukovar je 18. studenoga 1991. okupiran.

Više od 90 posto zgrada porušeno je do temelja. Devedeset dana cijeli je grad proveo u podrumima, skloništima, 56 dana nisu imali struje; samo uz veliku opasnost i rizik za život dolazilo se do vode i hrane, veze sa svijetom bile su prekinute.

Vukovarske rane

Nakon okupacije počinje neviđeni teror. Jugoslavenska vojska i četnici koje predvode zločinci - major Šljivančanin i Miroslav Radić - odvode u nepoznatom smjeru branitelje, djecu, civile. Nije pošteđeno ni 12 djelatnika vukovarske bolnice i 261 ranjenik. Sudbina mnogih od njih još je i danas nepoznata, a masovne grobnice na Ovčari, vukovarskom Novom groblju i na drugim lokacijama govore o strašnoj sudbini četničkih zarobljenika.

Vozimo se polako Trpinjskom cestom na kojoj su zauvijek zaustavljene mnoge velike i ružne gusjenice srpskog oklopa, i koja je bila  posljednje što je vidio mnogi njihov vojnik, za kojim je zakukala mnoga majka Jugovića. Ali, tko im je kriv što su išli na tuđe, na hrvatsko i što su ih s cvijetnim buketima ispraćale, nadajući se sigurnoj i lakoj pobjedi, slavi, a možda ponajviše plijenu.

Mjesto sjećanja,Vukovarska bolnica, 1991.

Krećemo se podrumom Bolnice, koji je u vrijeme okupacije bio mjesto spasa za mnoge; mlada, simpatična žena s prezimenom Soldo, koje ju odmah legitimira, s ponosom ali i nekom sjetom, priča ne samo dobro naučenu, nego i proživljenu lekciju. 

U bolnici - vidi se dr. Boris Kratofil, kolega s godine

...Unatoč jasno vidljivim oznakama Crvenog križa na krovu i dvorištu, na vukovarsku je bolnicu  tijekom opsade  prosječno padalo oko 70 do 80 granata dnevno; kadkad  i više od 700  granata....Na temelju dostupnih podataka, može se reći da je tijekom  opsade Vukovara u Medicinski centar Vukovar primljeno i obrađeno oko 2500 pacijenata. Pri tome je  izvršeno oko 1000 većih operacijskih zahvata. Najmlađi ranjenik je imao 6 mjeseci, a najstariji 88 godina. Tijekom opsade u bolnici se rodilo 16-ero djece, od kojih jedno nedonošče teško samo 700 grama, umrlo trećega dana nakon rođenja. Svi ranjenici su jednako zbrinuti bez obzira na njihovu vjeru ili nacionalnu pripadnost. U bolnici su liječeni i ranjeni vojnici agresorske JNA, čak i ozloglašeni pripadnici srpskih paravojnih postrojbi. 

Ovako je izgledalo

Nakon što su okupirale Vukovar i ušle u bolnicu, snage JNA i paravojnih postrojbi su 20. studenoga 1991. iz bolnice izvele oko 400 ranjenika, djelatnika, te članova njihovih obitelji i drugih civila. Najmanje 267 osoba izvedenih iz bolnice ubijeno je ili se vode kao nestale. Samo na Ovčari je ubijeno 200 osoba, među kojima i 20 djelatnika bolnice. (Ante Nazor, MS Vukovarska bolnica 1991...)

Nakon obilaska  Bolnice vozimo se prema  Memorijalnom groblju, gdje su posljednje počivalište našli iz različitih masovnih stratišta ekshumirani zemni ostaci poginulih branitelja i civila. Dostojno i lijepo. Mladić vrlo uljudan i dobro obaviješten priča nam do u detalje o stradanjima tijekom devedeset dana opsade i razaranja Vukovara, o broju poginulih, sahranjenih, odvedenih i nestalih. 

Na Memorijalnom groblju

Ova najveća masovna grobnica u Europi nakon II. svjetskog rata nalazi se na istočnom prilazu Vukovaru. Kažu da slika govori više od tisuću riječi, ali jedno je ovo mjesto vidjeti na slici ili televiziji, a nešto sasvim drugo biti ovdje fizički nazočan. Tada riječi ostaju u zraku i samo želite sliku koja se pruža pred vama upiti u sebe i nikad je ne zaboraviti, ponijeti sa sobom u svoj grad sliku 938 bijelih križeva od kojih svaki simbolizira jednu žrtvu, ekshumiranu ovdje. Ovdje su pokopane cijele generacije, mladost Vukovara i svih krajeva Hrvatske. Ovdje postajemo bespomoćni. Priča o tehničkim karakteristikama, veličini spomenika čini se besmislena i jedino što možemo je pokloniti im se i zahvaliti. Kažu da je ovo jedno od najljepših groblja. Oni takvo i zaslužuju. Bilo bi bolje da nikad nije ni moralo nastati.

Obilazimo groblje, molimo se, s pijetetom ponešto fotografiramo. U prvom planu dva heroja - Blago Zadro i Nikola Babić. Prvi poginuo tijekom akcije u obrani grada, a drugome, koji je od šale uništavao po desetak neprijateljskih  tenkova u jednom danu, nakon rata, tko zna zbog kakvih rana, možda za to što je drugčijom zamišljao slobodnu Hrvatsku, izmučeno srce više nije moglo dalje. Čitamo prezimena -  gotovo svako drugu upućuje na južno porijeklo. Eto razloga za sotonizaciju od strane svih onih kojima slobodna Hrvatska nikad nije bila san ni ideal, od strane „čuvara Jugoslavije“.  

Vukovarsko groblje

Ovčara

Sljedeća postaja – Ovčara. Mjesto egzekucije dvjesto ranjenika odvezenih iz bolnice, među kojima je bio i heroj Siniša Glavašević, duša i glas Vukovara u najtežim trenucima. Blaga uzvisina, na kojoj se odmah uz cestu zeleni  malo četvrtasto polje, otprilike 7 x  5  kvadratnih metara, zasađeno niskim zimzelenim žbunovima, njih 200, u spomen  200 ranjenika, tu dovedenih, ubijenih i zatrpanih. Samo zahvaljujući pukom slučaju i sreći da je jedan zarobljenik uspio uteći iz kamiona i skrenuti pozornost na to mjesto, to strašno masovno stratište je otkriveno. U protivnom, možda ne bi nikada. Jer, slučajno, u toj nepreglednoj ravnici, pronaći jedno takvo malo mjesto bez ikakve informacije, u pravom smislu je isto kao pronaći iglu u plastu sijena.

Vukovarski heroj Petar Janjić Tromblon

Vukovarski heroj Petar Janjić Tromblon

Na blagoj uzvisini široke ravnice, tik uz put, ispred polja niskih tuja, a iza mramorne ploče na kojoj  piše da je tu 20. studenoga 1991. surovo likvidirano 200 ranjenika doveženih iz vukovarske bolnice, dočeka nas čovjek  mlađe dobi, ne stariji  od četrdeset godina, vitka stasa, mršav, mišićav, kratko ošišan, s krunicom oko vrata, u ratničkoj odori i tenisicama na nogama.

Odmah sam ga prepoznao -  jedan od vukovarskoh heroja, Petar Janjić, ratnog imena  Trmblon, vukovarska legenda. Sam nadimak govori o njegovoj specijalnosti tijekom rata. On ne samo da je uspio uništiti preko dvadesetak neprijateljskih tenkova, izvući se bezbroj puta iz nemogućih situacija, preživjeti smrtonosno srpsko zarobljeništvo i višestruko ranjavanje, nego i napisati odličnu knjigu „Žedni krvi gladni izdaje“ u kojoj opisuje kako su on i njegovi suborci branili svoj grad i kroz kakve su patnje i stradanja prošli.

Kao da se upravo  vratio iz ratne akcije s Trpinjske ceste,  ili Hercegovačke ulice, ili Borova naselja, ili bilo kojega drugog dijela Vukovara kamo je sa svojim udarnim vodom jurio kad je bilo najteže i gdje je izgubio najbolje prijatelje; onako mršav, gotovo beztjelesan, grozničava pogleda, poput duha koji bdije bez prestanka iznad ovih zelenih žbunova i ove ravnice, iznad sjena pobijenih suboraca, koje jedino on vidi; kazuje nam što je bilo, što se događalo; o patnjama i neizrecivim stradanjima za vrijeme devedest dana opsade. „Da se zna. Da se  ne zaboravi.“

Ogorčen je na odnos vlasti prema braniteljima. „Ovo mjesto zaslužuje više pijeteta. Onaj je spomenik predaleko, kome je postavljen, mogli su ga staviti i u kukuruze. Ovdje je moj najbolji prijatelj. Ovdje je i moja krv“. Netko ga pokušava malo umiriti: „Bit će bolje, dobro je“. „Nije dobro“ uzvraća žestoko i nema više razgovora.

Pitam se je li moglo biti drugačije ovo s braniteljima. Toliko udruga, toliko podjela, toliko nezadovljstva i toliko frustracija. Toliko negativne energije koja svako malo eksplodira. Kao destrukcija ili kao autodestrukcija. Ja mislim da je moglo biti drukčije. I bolje.

Nitko od branitelja, onih pravih, nije išao u rat radi privilegija. Niti rente, niti priznanja ni nagrada. Oni su išli braniti svoju domovinu, svoju Hrvatsku; željeli ju, sanjali, mislili, nadali joj se, očekivali ju kao zemlju pravde, demokracije, zemlju jednakih šansi za sve; zemlju u kojoj će se cijenti poštenje, rad, čestitost, pa i njihov doprinos domovini.

A što je od toga ostvareno? Oni najbolje znaju. Ali, ništa nije izgubljeno, sve se može ispraviti, treba sačuvati vjeru i nadu. Ako smo pobijedili u ratu, zašto ne bi i u miru. I teža vremena  je ovaj naš narod preživio. Kakva bila bila, Hrvatska je sada  činjenica na karti svijeta.

Majka heroja - baka Mila Zadro

Potreseni svime viđenim u Bolnici, nastavili smo obilazak  povijesnih mjesta ne izlazeći iz autobusa. Profesor do u detalje opisuje gdje su bile najjače borbe, gdje su bile utvrđene točke, gdje je poginuo Blago Zadru, gdje je uništeno najviše tenkova, koje je mjesto prvo palo, koje posljednje, koji su bili pravci proboja prema slobodnoj teritoriji.

Najednom stajemo pred Trpinjskom 65. Otvara se prozor i pojavi se nasmiješeno lice starice. Trenutak kasnije već je na terasi ispred ulaza u kuću. Smiješak ne silazi s lica. Pozdravit će je samo profesor, njen nećak; mi ne ćemo ni izlaziti iz autobusa, da je ne bi opterećivali. Jer, nije njoj lako s devedeset godina na leđima i dvije štake, bez kojih ne može.

Baka Mila

Ali, nakon pozdrava s nećakom, ona se okreće prema nama i sa širokim, toplim osmjehom na licu poziva da dođemo svi. Nema nam druge. Pozdravljamo se, rukujemo, razgovaramo. Na stolu obavezno piće dobrodošlice, zna se koje – ono sa smokvama i košćunom. „Pa vi bi prošli isprid kuće a da ne svraite baki !?“ kori nas blagim glasom. 

Pokušavam u tom neizrecivo toplom biću, na njenom licu, u njenoj krhkoj, pogurenoj pojavi, otkriti što je to ona mogla dati svome djetetu, čime ga je hranila, kako ga je odgajala, da se u njemu rodi neustrašivi heroj koji ne ustuknu ni pred daleko nadmoćnijom silom ni po cijenu vlastite smrti.

Sjetih se i svoje majke koja je je bila istih godina kao i baka Mila. Ista pojava, blagi pogled, osmjeh, crnina kao "modni stil"... i samo jedna mala razlika: baka Mila je rodila heroja. 

(Ante Lj.: Slavonijo zemljo plemenita - iz putopisa)

• Prethodno
• Sljedeće