Za treću dob

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Subota, 29 Veljača 2020 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Evolucija skrbi za umirovljenike: Starije se nekada ubijalo, a danas im se servira crkavica od mirovine
Mirovina.hr, Josip Mihaljević, 24. siječnja 2020.

Što se događa kada osoba postane prestara da bude društveno korisna? Danas, posebice u zapadnom svijetu, ljudi navrše određenu dob i odu u mirovinu. Tada od države ili bivšeg poslodavca primaju iznos koji proizlazi iz minulog rada. Mirovine su relativno mlad “izum” u ljudskoj povijesti i daleko su od savršenstva, no jeste li znali za grozote koje su ljudi radili svojim starima u prošlosti?

Što dugujemo starijim članovima društva? Pitanje je staro koliko i samo čovječanstvo, a odgovori se razlikuju ovisno o mjestu, vremenu i kontekstu.

I dok se većina svijeta globalizirala i igra po više-manje istim pravilima, na svijetu danas živi oko 370 milijuna ljudi koji pripadaju domorodačkim narodima. Žive u oko pet tisuća različitih grupa, ali svi su oni homo sapiensi.

Nekada se starije ubijalo kada bi postali društveno beskorisni

Međutim, po odnosu prema starijima drastično se razlikuju, piše bbc.com.

“Ja sam svečano ubijao starije žene. Sve su umrle, tamo pored velike rijeke. Nisam ni čekao da posve umru prije nego što bi ih pokapao. Bojale su me se”, kazao je jedan pripadnik naroda Aché.

Aché su domorodačko pleme koje žive na istoku Paragvaja, a antropolozi Kim Hill i Magdalena Hurtado su saznali nešto više o njihovom odnosu prema starijima.

Sugovornik im je objasnio kako su bake u njihovom plemenu dobrodošle dokle god mogu pomagati s kućanskim poslovima i čuvanjem unuka, ali u trenutku kada postanu prestare da bi bile korisne – tu prestaje sva sentimentalnost.

Ubijali bi ih brutalno, najčešće sjekirom. Stariji muškarci su bili pošteđeni ubojstva. Njih bi poslali u divljinu, izvan plemena, i rečeno im je da se nikada ne smiju vratiti.

Pleme Aché samo je kapljica u moru primjera brutalnog odnosa prema starijim ljudima. Antropolog Jared Diamond intervjuirao je pripadnike plemena Kualong u Papui Novoj Gvineji koji su imali još radikalniji ritual nasilja. Kada bi starija žena ostala bez supruga, dužnost njenog sina bila je da ju zadavi.

Slično je i na Arktiku, gdje se stariji pripadnici plemena Chukchi ohrabruju da počine samoubojstvo, s obećanjem nagrade u zagrobnom životu.

Kod nekih su stariji vladari

Neka druga plemena krenula su u skroz suprotnom smjeru. Rodile su se gerontokracije, gdje je starost povezana s mudrošću i gdje mlađi samo slušaju starije.

U nekima od njih, mladi su čak morali žvakati hranu za starije, ako je za time postojala potreba.

Pa i stari Grci su dijelom bili okrenuti gerontokraciji, nije Platon bez veze rekao da je “stariji čovjek tu da vlada, a mlađi da ga sluša”.

Međutim, u prošlosti su ljudi puno rjeđe dolazili u godine koje se danas smatraju trećom dobi, dok je danas starost osigurana velikoj većini ljudi.

Kako smo uopće došli do instituta mirovine?

Svima njima je pak bila jedna stvar zajednička. Od ljudi se očekivalo da rade, da sudjeluju u svojim zajednicama, dokle god bi im tjelesna i mentalna snaga to dopuštala.

Danas više nismo toliko radikalni. Stvorili smo svijet pun pravila, a jedno od njih je i očekivanje neke vrste mirovine na temelju rada obavljenog u “radnim” godinama.

Riječ “penzija” datira iz starog Rima, označava “isplatu”, a tada su najčešći korisnici bili rimski vojnici.

Prava “penzija” je ekonomski i društveni izum koji datira tek u 19. stoljeće, kada se prvi put s vojske proširila i na drugi radni puk. Prvu univerzalnu državnu mirovinu uveo je njemački željezni kancelar Otto von Bismarck, a prve isplate datiraju iz 1890. godine!

Bismarckov mirovinski sustav više-manje koristimo i danas. Radi se o paktu međugeneracijske solidarnosti, u kojem oni koji više ne mogu raditi primaju mirovinu koja se financira iz plaća trenutno radno aktivnog stanovništva.

Svaka treća osoba na svijetu nema ili ne zna za mirovinu

Pričali smo s demografom Marinom Strmotom, ima loše vijesti za budućnost mirovina

Pravo na neku naknadu u trećoj dobi, izvan radnog odnosa, još uvijek nije globalno. Gotovo trećina svjetske populacije starijih ljudi nema nikakvu mirovinu, a većina onih koji je imaju – kažu da je premala.

Ljudi su se vrlo brzo u posljednjih stotinjak godina “navikli” i odrasli s mišlju da će se netko o njima brinuti kada odrastu. To danas postaje sve veći i veći izazov.

Već godinama diljem svijeta razni ekonomisti govore da se u mirovinskim sustavima diljem svijeta događa pravi mali spororastući požar.

Demografija sporo nagriza mirovinske sustave

Budućnost financiranja starijih izgleda sivo, a prava mirovinska reforma tek slijedi

Problem je demografske prirode. U Hrvatskoj je broj radnika i umirovljenika gotovo izjednačen, što znači da mirovine mogu narasti samo u malenim postotcima, jer svaki radnik svojim doprinosima uzdržava jednog umirovljenika. Kako tom radniku raste plaća, tako i umirovljenik dobije dio svoje povišice.

Prosječna obitelj se smanjila s 2.7 djece na 1.7 djece što znači da će broj starijih biti sve veći, a broj radnika će biti sve manji.

Globalno gledano, tijekom 1960-ih godina imali smo gotovo 12 radnika na jednog umirovljenika. Danas imamo 8 radnika na jednog umirovljenika, a do 2050. godine ćemo imati četiri radnika na jednog umirovljenika. Ti trendovi neće zaobići ni Hrvatsku koja trenutačno ima omjer 1,25:1, s trendom pada. Mada je i taj omjer po nekima preoptimističan, jer je velik broj radnika bez stvarne potrebe zaposlen u javnom sektoru.

Tko će biti novi Bismarck?

U narednih nekoliko desetljeća u mirovinu će otići više ljudi nego što će nove radne snage doći na tržište. Ako sustav ostane ovakav kakav imamo danas, to znači da će te mirovine u budućnosti vrijediti manje. Zbog toga vlade diljem svijeta, a posebice u Europi, pokušavaju smisliti načine da ljudi samostalno štede za starost.

No, nije lagano uvjeriti nekoga da se fokusira na daleku budućnost. Mladi ljudi imaju druge probleme – kupiti nekretninu, stvoriti obitelj. Drugim riječima, trenutačno ne osjećaju pritisak da se skrbe o starijoj osobi kakve će u budućnosti i oni postati.

Ne postoji održiva količina štednje za sigurnu starost, uvijek će nam trebati radna snaga koja će zarađivati za umirovljenike – bilo to kroz doprinose, iznajmljivanje nekretnina koje posjeduju stariji, ili radom za tvrtke u koje su uložili mirovinski fondovi.

Kada sve to stavimo u novu perspektivu, skrb za starije je u 20. stoljeću doživjela veliki napredak, ali izazovi pred nama sugeriraju da nam treba jedan novi Bismarck i novi društveni ugovor o štednji za treću dob.

Izvor: https://www.mirovina.hr

Hitovi: 380