Za treću dob
Indeks Članka
Za mene jer kasno, tko uopće želi čuti što ja mislim, ništa nema smisla… Lako je dopustiti takvim mislima da nas preuzmu, pogotovo kad zađemu u neke godine. No takve misli su otrov. Koji je protuotrov? Djelovanje! Odagnajte crne misli
Dobizam (ageizam) je podmukao. I prisutan je svugdje. Vreba na nas na radnim mjestima, tove nas njime preko reklama, formira naše ekonomske strukture. Dobizam se pojavljuje u politici, uče ga u školi, utječe na naš zdravstveni sustav.
On također čuči i duboko u nama. Dobističke pristranosti koje nosimo u sebi utječu na naše izbore i kako se osjećamo. Dobizam se prvo pojavljuje u našim mislima. Ponekad smo ih svjesni, a ponekad nismo. No takve nam misli štete. Zadržavaju naše napredovanje i razvoj. Ispunjavaju nas sramom.
Pa kome je to potrebno? Umjesto toga, portal Psychology Today nudi nekoliko alternativa, nekoliko misli koje valja napustiti i čime ih zamijeniti:
1. Za mene je kasno!
To je loša misao. U redu, možda nam je u par stvari prošao vlak. Možda više ne možemo imati djecu, narasti još koji centimetar ili prohodati s Johnom Lennonom.
Ali kada izraz “za mene je prekasno” koristite kao moto života, trujete se i lišavate se mogućnosti. Nije kasno za mnogo stvari. No ako tako mislite, zatvarate vrata imaginaciji i motivaciji.
Što napraviti umjesto toga?
Kad primijetite misao “za mene je kasno”, učinite nešto. Kad se Mary poželjela pridružiti biciklističkom klubu, pomislila je da je za nju prekasno. No tada se trgnula i uzela bicikl iz spremišta te se provozala susjedstvom. “Ja to mogu!”, pomislila je.
Liz je pomislila da je “za nju prekasno” kad je razmišljala da upiše poduzetnički tečaj. Zato je na internetu pronašla odgovarajući članak i ideje su počele samo frcati.
Umjesto da samo mislite, napravite nešto! Misao je otrov, a protuotrov je djelovanje!
2. Moji najbolji dani su iza mene!
To je također loša misao koja nas samo rastužuje. Tužna je pomisao da ste vi, zapravo najbolje od vas, prošlost, zauvijek izgubljeni.
Kate nedostaje tijelo koje je nekad imala: “Izgledala sam najbolje s 22 godine.” Missy je bila pustolovna: “Moj uzbudljiv život je gotov!” Susan je voljela brinuti o svima: “Najbolje mi je bilo kad je obitelj bila na okupu.”
Naravno, odvajanje od osoba ili stvari koje smo voljeli može biti teško. No želite li provoditi vrijeme oplakujući nekadašnji život ili želite živjeti?
Što napraviti umjesto toga?
Odlučite da postajete sve bolji i bolji. Inzistirajte na tome da je najbolje tek pred vama. Što je sada u vama posebno, jedinstveno i sjajno? Napravite popis. Zapištite svoje dobre strane i polijepite te papiriće uokolo. I ne slušajte druge već vi sami odlučite što je kod vas najbolje. Preuzmite odgovornost za vaš vlastiti narativ i pričajte priče koje vas vesele.
Kateino tijelo je jako. Ona je dobra plivačica. Missy svake godine otputuje nekamo. Susan organizira druženja u svom domu. Imamo život iza nas, ali živimo i u ovom trenutku. Učinimo život vrijednim!
3. Nitko ne želi čuti što stara žena ima za reći!
To je također loša misao. Je li istinita? Kako to znate? Jeste li pokušali reći nešto zanimljivo u posljednje vrijeme? Podižete li glas? Ili unaprijed pretpostavljate da vas nitko ne sluša, pa mumljate sebi u bradu? Što imate za reći? Koju biste poruku voljeli prenijeti?
Lako je dopustiti da vas proguta vakuum dobizma u kojem nemamo glasa. No to nije izgovor da kažemo da nas nitko ne želi čuti, pogotovo ako ništa i ne govorite.
Što napraviti umjesto toga?
Pričajte priče. Nazdravljajte. Pišite blog. Najvažnije je da govorite stvari koje su vam važne, da ustanovite što vam je važno i slušate sami sebe, da znate što vas zanima.
Onda kad odlučite što vam je okupiralo pažnju, naučite više o tome. A nakon toga ispričajte drugima što vas fascinira, što vas ispunjava energijom.
Lako je uljuljkati se u površno čavrljanje pa govoriti o vremenskim prilikama, no to nisu pravi razgovori. Vjerojatno ste previše vremena proveli sušajući druge i zaboravili kako da se i vaš glas čuje. No to nije nemoguće postići. To je osnažujuće. Pokušajte!
Zaokupite pažnju okupljenih oko stola za blagovanje i ispričajte im nešto zanimljivo. Budite u centru pažnje.
4. Ah ta današnja djeca…
I to je loša misao. Nemojte misliti tako niti izgovarati te riječi. To je umarajuće. To je… staro. To su govorili o vama, to su govorili o vašoj majci, a to su govorili i o njezinoj majci.
Ovo je istina: današnja djeca su fascinantna! Oduvijek su i bila. Zašto? Jer su različita. Imaju različite probleme, nove izume, žive u zanimljivo vrijeme. Osuđujući ih, gubite mogućnost da se s njima povežete na smisleni način. Odbacujući ih, propuštate priliku da se inspirirate i naučite nešto novo, da dobijete novu energiju, isprobate nove i zanimljive stvari.
Što napraviti umjesto toga?
Zainteresirajte se za nove generacije. Sprijateljite se s njima. Raspitajte se o njima. Čitajte njihove knjige. Slušajte njihovu glazbu. Plešite njihove plesove. Počujte njihove ideje, politička razmišljanja i stavove otvorenim umom. Najbolji način starenja je ne pokušavati ostati mlad, već se inspirirati mladim ljudima.
5. Prošlost je bolja od budućnosti
To je loša misao! Ako je tome doista tako, zašto uopće investirati u budućnost. Ako budućnost nije vrijedna, onda možemo jednostavno ostati na kauču, više piti, izolirati se od svijeta i prestati učiti. Ta misao “prošlost vrijedi više od budućnosti” zadržava nas, koči nam napredovanje i uvjerava nas da su naše poznije godine samo nešto što treba izdržati. Ako budućnost ne vrijedi, zašto uopće danas napraviti nešto smisleno?
Što napraviti umjesto toga?
Vaša budućnost, bez obzira imate li 49, 59 ili 99 godina, jako je važna. Važna je jer ste sada ovdje i dok god ste ovdje možete ono što dolazi učiniti smislenim. Tko želite biti? Tko ste budući vi? Pišite o toj osobi. Dizajnirajte je. Donosite odluke do posljednjeg daha.
6. Nemam puno toga za ponuditi
To je jako loša misao. Ona nas ljuti. Naravno, događa se da nam dobizam oduzme važnost i snagu u svijetu okrenutom mladima. No moramo li baš odlučiti da nemamo ništa za ponuditi? Naime, to bi vas moglo natjerati da odustanete, prestanete pokušavati.
Doprinos društvu, činjenje razlike, ostavljanje nasljeđa osobine su generativnosti. Taj je izraz skovao psiholog Erik Erikson i označava brigu za nadolazeće generacije. To se smatra važnim korakom u procesu starenja. Bez generativnosti, kaže Erikson, nema napretka. A tko želi tako nešto?
Što napraviti umjesto toga?
Pronađite način da date svoj doprinos. Ponudite nešto. Odlučite kako ćete pomoći i kome tu pomoć uputiti. Dajte sebe!
7. Ne mogu podnijeti još jedan gubitak!
To je loša misao. Vi ćete svakako iskusiti još neki gubitak jer gubici su, baš kao i starenje, dio života. Ne možete zaustaviti starenje baš kao što ne možete zaustaviti gubitke. Također, sazdani smo tako da sve to možemo izdržati.
Svaki put kad sami sebi kažemo da ne možemo izdržati još jedan gubitak, bez obzira radi li se o našem voljenom, našem ljubimcu, nečemu materijalnom ili možda samo zubu, osiguravamo si dodatnu patnju. Jer smrt i ponovno rađanje dio su kruga života.
Što napraviti umjesto toga?
Budite tu i sudjelujte u evoluciji svojega života. Vi ste dio tog mističnog, čarobnog svemira. Vi ste zvjezdana prašina. Gledajte svijet oko sebe s divljenjem! Obavljajte one male posebne rituale, povežite se s drugima. Sagledajte širu sliku. Volite. Počnite primjećivati sve pristranosti vezan uz starenje. Preuzmite odgovornost i činite stvari koje će vas odvesti na neko novo mjesto.
Mijenjajući način na koji mislite, promijenit ćete sebe. A mijenjanjem sebe, mijenjate svijet. Starenje je zapravo sjajno! A sjajni ste i vi!
Izvor:https://www.mojevrijeme.hr
Vezani članci: A godine prolaze...
Jesmo li sa 65 godina srednje dobi, stariji ili naprosto – stari?
Jasmina Grgurić, 15. veljače 2020.
Možda bismo na prvu za osobu koja ima 65 godina rekli da je stara. No, koju bismo klasifikaciju izabrali onda za nekoga tko ima 95 godina? Metuzalem, gerijatrija ili jednostavno – prastar? No, životna se dob u grubo određuje kao mlada, srednja i stara. A kada spadamo u koju od tri navedene kategorije, nije baš jednostavno odrediti.
Više na: https://www.mirovina.hr
Papa Franjo: Gdje nema poštivanja prema starijima, nema ni budućnosti za mlade!
(...) Stariji to smo mi: uskoro, u dogledno vrijeme, no neminovno, iako na to ne mislimo. A ako ne naučimo lijepo postupati sa starijima, isto tako će se postupati s nama. Krhki smo pomalo svi, stari. Neki, međutim, su posebno slabi, mnogi su sami, i bolesni. Neki ovise o nužnim lijekovima i pažnji drugih. Hoćemo li zato učiniti korak natrag? Hoćemo li ih prepustiti njihovoj sudbini? Društvo bez blizine, gdje besplatnost i ljubav bez protuusluge – čak i među strancima – nestaju, je izopačeno društvo...(Papa Franjo)
Ova današnja kateheza i naredne srijede su posvećene starijim osobama, a to su, unutar obitelji, djedovi i bake, ujne i ujaci, strine i stričevi. Danas ćemo razmišljati o aktualnom problematičnom položaju starijih osoba, a sljedeći put, to jest u iduću srijedu, više pozitivno, o pozivu sadržanom u ovom životnom dobu.
Zahvaljujući naprecima u medicini ljudski vijek postao je duži: no društvo se nije “proširilo” na život! Broj starijih osoba se mnogostruko povećao, ali naša društva nisu dovoljno organizirana da bi se napravilo mjesta za njih, uz ispravno poštivanje i konkretno uvažavanje njihove krhkosti i njihova dostojanstva. Dok smo mladi, skloni smo ignorirati starost, kao da je riječ o bolesti koje se treba podalje držati; kada pak ostarimo, pogotovo ako smo siromašni, ako smo bolesni i sami, na vlastitoj koži osjetimo nedostatke društva utemeljenog na učinkovitosti, koje posljedično ignorira starije. A stariji ljudi su bogatstvo, ne smije ih se ignorirati.
Prilikom posjeta jednom domu za starije Benedikt XVI. je izrekao jasne i proročke riječi: “Kvaliteta nekog društva, može se reći jedne kulture, prosuđuje se također na temelju toga kako se postupa sa starijim osobama i mjesta koje zauzimaju u zajedničkom životu” (12. studenog 2012.). To je istina, civilizacije se razlikuju prema odnosu prema starijim osobama. Posvećuje li se u nekoj civilizaciji pažnju starijim osobama? Ima li mjesta za starije osobe? Ova će civilizacija ići naprijed ako bude znala poštivati mudrost starijih osoba. U civilizaciji u kojoj nema mjesta za starije osobe ili su one odbačene jer predstavljaju problem, to društvo nosi sa sobom virus smrti.
Na Zapadu, znanstvenici su ovo stoljeće nazvali stoljećem starenja: broj djece opada, a starijih raste. Ta neravnoteža nas poziva na razmišljanje i traženje odgovora, štoviše, to je veliki izazov za suvremeno društvo. Ipak kultura profita insistira na tome da se starije prikazuje kao teret, kao “balast”. Oni ne samo da ne proizvode, smatra ta kultura, već su teret: ukratko, što je rezultat takvog razmišljanja? Bivaju odbačeni. Ružno je vidjeti odbačene starije osobe, to je ružno, to je grijeh! Ne usuđuje se to reći otvoreno ali to se čini! Ima nešto bijedno u tome navikavanju na kulturu odbacivanja. Ali mi smo navikli odbacivati ljude. Želimo otkloniti svoj sve veći strah od slabosti i ranjivosti; ali time povećavamo tjeskobu kod starijih osoba da će predstavljati teret i da će biti napušteni.
Već tijekom svoje službe u Buenos Airesu imao sam priliku iz prve ruke upoznati tu stvarnost sa svim svojim problemima. “Stariji su ostavljeni, i to ne samo u materijalnoj neizvjesnosti. Ostavljeni su u sebičnoj nemogućnosti da se prihvate njihove granice koje odražavaju naše ograničenosti, u mnogim teškoćama koje se mora danas prevladati da bi se opstalo u društvu koje im ne dopušta sudjelovati, imati pravo glasa, niti biti uporišna točka po uzoru na potrošački model ‘samo mladi mogu biti korisni i mogu uživati’. Te starije osobe bi naprotiv trebale biti, za društvo u cjelini, zaliha mudrosti našeg naroda. Stariji su zaliha mudrosti našeg naroda! S kolikom se samo lakoćom uspava svijest kada nema ljubavi!” (Samo nas ljubav može spasiti, Vatikan 2013., str 83.) I to se i događa.
Sjećam se, dok sam posjećivao staračke domove, razgovarao sam sa svima i mnogo puta sam čuo ovo: Kako ste? A djeca? – Pa, dobro – Koliko imate djece? – Mnogo. – I dolaze li vas posjetiti? – Da, da, uvijek, da, dolaze. – Kada su došli zadnji put? Sjećam se jedne starice koja mi je rekla: “Ah, za Božić!”. A bio je kolovoz! Osam mjeseci je djeca nisu posjetila, osam mjeseci napuštena! To se zove smrtni grijeh, jeste li razumjeli? Dok sam bio dijete, baka nam je pričala priču o starom djedu koji se prljao dok je jeo jer nije mogao dobro prinijeti juhu sa žlicom ustima. A sin, koji je već imao vlastitu obitelj, odlučio ga je premjestiti sa zajedničkog stola te je napravio mali stol u kuhinji, gdje ga drugi nisu mogli vidjeti, da jede sam. I tako nije stvarao neprilike kada su dolazili prijatelji na ručak ili večeru. Nekoliko dana kasnije, došao je kući i našao najmlađeg sina kako se igra s drvom, čekićem i čavlima, nešto je pravio. Upita ga otac: “Što to radiš? – Pravim stol, tata. – Stol, zašto? – Da ga imam kad ti ostariš, tako da možeš jesti na njemu”. Djeca imaju više svijesti od nas!
U tradiciji Crkve postoji obilje mudrosti koja je uvijek podupirala kulturu bliskosti sa starijim osobama, raspoloživost za praćenje osobe s ljubavlju i solidarnošću u tom završnom dijelu života. Ta je tradicija ukorijenjena u Svetom pismu, kao što to potvrđuje na primjer ovaj tekst iz Knjige Sirahove: “Ne podcjenjuj govora staraca, jer oni su učili od svojih roditelja, a od njih ćeš se ti naučiti razboru i u pravo vrijeme odgovarati” (Sir 8,9).
Crkva se ne može i ne želi prikloniti mentalitetu bezosjećajnosti, a još manje ravnodušnosti i prezira prema starosti. Moramo probuditi kolektivni osjećaj zahvalnosti, poštivanja, prihvaćanja, koji će pomoći starijima da se osjećaju živim dijelom svoje zajednice.
Starije su osobe muškarci i žene, očevi i majke koji su bili prije nas na našem istom putu, u našem istom domu, u našoj svakodnevnoj borbi za život dostojan čovjeka. Oni su muškarci i žene od kojih smo mnogo primili. Starija osoba nije tuđinac. Stariji to smo mi: uskoro, u dogledno vrijeme, no neminovno, iako na to ne mislimo. A ako ne naučimo lijepo postupati sa starijima, isto tako će se postupati s nama.
Krhki smo pomalo svi, stari. Neki, međutim, su posebno slabi, mnogi su sami, i bolesni. Neki ovise o nužnim lijekovima i pažnji drugih. Hoćemo li zato učiniti korak natrag? Hoćemo li ih prepustiti njihovoj sudbini? Društvo bez blizine, gdje besplatnost i ljubav bez protuusluge – čak i među strancima – nestaju, je izopačeno društvo. Crkva, vjerna Božjoj Riječi, ne može tolerirati te degeneracije. Kršćanska zajednica u kojoj se blizinu i besplatnost više ne smatra neophodnim, izgubit će zajedno s njima i svoju dušu. Gdje nema poštivanja prema starijim osobama, tamo nema budućnosti za mlade ljude!
Izvor: IKA, Bitno.net
Umjesto u staračkom domu oni žive u sretnoj komuni sa svojim vršnjacima
www.mirovina.hr, Jasmina Grgurić, 10. travnja 2018.
Umjesto u staračkom domu, oni žive u zajednicama, odnosno komunama namijenjenima isključivo suživotu starijih osoba. Ovakav koncept zajedničkog življenja započeo je još 1972. godine u Danskoj. Iz Skandinavskih zemalja počeo se širiti u druge europske zemlje, a posljednje desetljeće i na ostale kontinente. Starenje u zajednici na području Australije i Sjedinjenih država doživljava pravi procvat, o čemu svjedoči i video jednog takvog umirovljeničkog sela u Oklahomi.
Druženja i aktivnosti dio su suživota
Starenje u umirovljeničkoj zajednici predstavlja kvalitetnu alternativu životu u domovima umirovljenika. Naime, živeći u komuni za starije od nekoliko desetaka domaćinstava, osoba ima važnu ulogu u donošenju odluka i doprinošenju raznim rješenjima. Svoje vještine, talente i iskustva može koristiti ne samo za vlastiti razvoj, nego na dobrobit kolektiva u suživotu s ostalim članovima. Drugim riječima, umirovljenici na ovaj način ostaju aktivni građani koji uživaju u međusobnom društvu, ali zadržavaju visok stupanj samostalnosti i privatnosti.
Ipak, s godinama su pomoć i utjeha sve potrebniji, a upravo je to ono što na ovakvim mjestima starije osobe jedne drugima pružaju. Velika obitelj služi tako za zabavu, zajedničke poslove i fizičke aktivnosti, učenje, daljnji razvoj, ali i kao oslonac u potrebi. Takav primjer pruža i zajednica Oakcreek u Oklahomi koju čine 24 zasebna domaćinstva, pri čemu su svi stanari malenih kućica ujedno i zajednički vlasnici zemljišta na kojemu se nalaze brojni vrtovi i cvjetnjaci, kao i zajednička kuća.
Jedna od stanarki, Cheryl Wilson doselila je iz Kalifornije, a kako kaže, sviđaju joj se prostor i ljudi te posebice životni stil. Naime, kada ujutro ustaneš i izađeš, sretneš nekoga od susjeda i s njim popiješ kavu, imaš što za raditi ako tako odlučiš, a svi su od pomoći. Iako ima svoj privatni prostor, nije usamljena jer je zajedničkih aktivnosti uistinu mnogo. Zapravo, radi se o malenom susjedstvu u kojem se svi znaju i mare jedne za druge. Iako ovakav koncept življenja zahtjeva određene financijske resurse, zahtijevaju i ostali oblici skrbi, no ovaj se do sada čini kao – najhumaniji.
Izvor: https://www.mirovina.hr
Evolucija skrbi za umirovljenike: Starije se nekada ubijalo, a danas im se servira crkavica od mirovine
Mirovina.hr, Josip Mihaljević, 24. siječnja 2020.
Što se događa kada osoba postane prestara da bude društveno korisna? Danas, posebice u zapadnom svijetu, ljudi navrše određenu dob i odu u mirovinu. Tada od države ili bivšeg poslodavca primaju iznos koji proizlazi iz minulog rada. Mirovine su relativno mlad “izum” u ljudskoj povijesti i daleko su od savršenstva, no jeste li znali za grozote koje su ljudi radili svojim starima u prošlosti?
Što dugujemo starijim članovima društva? Pitanje je staro koliko i samo čovječanstvo, a odgovori se razlikuju ovisno o mjestu, vremenu i kontekstu.
I dok se većina svijeta globalizirala i igra po više-manje istim pravilima, na svijetu danas živi oko 370 milijuna ljudi koji pripadaju domorodačkim narodima. Žive u oko pet tisuća različitih grupa, ali svi su oni homo sapiensi.
Nekada se starije ubijalo kada bi postali društveno beskorisni
Međutim, po odnosu prema starijima drastično se razlikuju, piše bbc.com.
“Ja sam svečano ubijao starije žene. Sve su umrle, tamo pored velike rijeke. Nisam ni čekao da posve umru prije nego što bi ih pokapao. Bojale su me se”, kazao je jedan pripadnik naroda Aché.
Aché su domorodačko pleme koje žive na istoku Paragvaja, a antropolozi Kim Hill i Magdalena Hurtado su saznali nešto više o njihovom odnosu prema starijima.
Sugovornik im je objasnio kako su bake u njihovom plemenu dobrodošle dokle god mogu pomagati s kućanskim poslovima i čuvanjem unuka, ali u trenutku kada postanu prestare da bi bile korisne – tu prestaje sva sentimentalnost.
Ubijali bi ih brutalno, najčešće sjekirom. Stariji muškarci su bili pošteđeni ubojstva. Njih bi poslali u divljinu, izvan plemena, i rečeno im je da se nikada ne smiju vratiti.
Pleme Aché samo je kapljica u moru primjera brutalnog odnosa prema starijim ljudima. Antropolog Jared Diamond intervjuirao je pripadnike plemena Kualong u Papui Novoj Gvineji koji su imali još radikalniji ritual nasilja. Kada bi starija žena ostala bez supruga, dužnost njenog sina bila je da ju zadavi.
Slično je i na Arktiku, gdje se stariji pripadnici plemena Chukchi ohrabruju da počine samoubojstvo, s obećanjem nagrade u zagrobnom životu.
Kod nekih su stariji vladari
Neka druga plemena krenula su u skroz suprotnom smjeru. Rodile su se gerontokracije, gdje je starost povezana s mudrošću i gdje mlađi samo slušaju starije.
U nekima od njih, mladi su čak morali žvakati hranu za starije, ako je za time postojala potreba.
Pa i stari Grci su dijelom bili okrenuti gerontokraciji, nije Platon bez veze rekao da je “stariji čovjek tu da vlada, a mlađi da ga sluša”.
Međutim, u prošlosti su ljudi puno rjeđe dolazili u godine koje se danas smatraju trećom dobi, dok je danas starost osigurana velikoj većini ljudi.
Kako smo uopće došli do instituta mirovine?
Svima njima je pak bila jedna stvar zajednička. Od ljudi se očekivalo da rade, da sudjeluju u svojim zajednicama, dokle god bi im tjelesna i mentalna snaga to dopuštala.
Danas više nismo toliko radikalni. Stvorili smo svijet pun pravila, a jedno od njih je i očekivanje neke vrste mirovine na temelju rada obavljenog u “radnim” godinama.
Riječ “penzija” datira iz starog Rima, označava “isplatu”, a tada su najčešći korisnici bili rimski vojnici.
Prava “penzija” je ekonomski i društveni izum koji datira tek u 19. stoljeće, kada se prvi put s vojske proširila i na drugi radni puk. Prvu univerzalnu državnu mirovinu uveo je njemački željezni kancelar Otto von Bismarck, a prve isplate datiraju iz 1890. godine!
Bismarckov mirovinski sustav više-manje koristimo i danas. Radi se o paktu međugeneracijske solidarnosti, u kojem oni koji više ne mogu raditi primaju mirovinu koja se financira iz plaća trenutno radno aktivnog stanovništva.
Svaka treća osoba na svijetu nema ili ne zna za mirovinu
Pričali smo s demografom Marinom Strmotom, ima loše vijesti za budućnost mirovina
Pravo na neku naknadu u trećoj dobi, izvan radnog odnosa, još uvijek nije globalno. Gotovo trećina svjetske populacije starijih ljudi nema nikakvu mirovinu, a većina onih koji je imaju – kažu da je premala.
Ljudi su se vrlo brzo u posljednjih stotinjak godina “navikli” i odrasli s mišlju da će se netko o njima brinuti kada odrastu. To danas postaje sve veći i veći izazov.
Već godinama diljem svijeta razni ekonomisti govore da se u mirovinskim sustavima diljem svijeta događa pravi mali spororastući požar.
Demografija sporo nagriza mirovinske sustave
Budućnost financiranja starijih izgleda sivo, a prava mirovinska reforma tek slijedi
Problem je demografske prirode. U Hrvatskoj je broj radnika i umirovljenika gotovo izjednačen, što znači da mirovine mogu narasti samo u malenim postotcima, jer svaki radnik svojim doprinosima uzdržava jednog umirovljenika. Kako tom radniku raste plaća, tako i umirovljenik dobije dio svoje povišice.
Prosječna obitelj se smanjila s 2.7 djece na 1.7 djece što znači da će broj starijih biti sve veći, a broj radnika će biti sve manji.
Globalno gledano, tijekom 1960-ih godina imali smo gotovo 12 radnika na jednog umirovljenika. Danas imamo 8 radnika na jednog umirovljenika, a do 2050. godine ćemo imati četiri radnika na jednog umirovljenika. Ti trendovi neće zaobići ni Hrvatsku koja trenutačno ima omjer 1,25:1, s trendom pada. Mada je i taj omjer po nekima preoptimističan, jer je velik broj radnika bez stvarne potrebe zaposlen u javnom sektoru.
Tko će biti novi Bismarck?
U narednih nekoliko desetljeća u mirovinu će otići više ljudi nego što će nove radne snage doći na tržište. Ako sustav ostane ovakav kakav imamo danas, to znači da će te mirovine u budućnosti vrijediti manje. Zbog toga vlade diljem svijeta, a posebice u Europi, pokušavaju smisliti načine da ljudi samostalno štede za starost.
No, nije lagano uvjeriti nekoga da se fokusira na daleku budućnost. Mladi ljudi imaju druge probleme – kupiti nekretninu, stvoriti obitelj. Drugim riječima, trenutačno ne osjećaju pritisak da se skrbe o starijoj osobi kakve će u budućnosti i oni postati.
Ne postoji održiva količina štednje za sigurnu starost, uvijek će nam trebati radna snaga koja će zarađivati za umirovljenike – bilo to kroz doprinose, iznajmljivanje nekretnina koje posjeduju stariji, ili radom za tvrtke u koje su uložili mirovinski fondovi.
Kada sve to stavimo u novu perspektivu, skrb za starije je u 20. stoljeću doživjela veliki napredak, ali izazovi pred nama sugeriraju da nam treba jedan novi Bismarck i novi društveni ugovor o štednji za treću dob.
Izvor: https://www.mirovina.hr
Genetika ili stil života – što je presudno za dug život?
Istraživanja, provedena širom svijeta, pokazala su da veći utjecaj na očekivano trajanje života u ljudi imaju različiti čimbenici okoliša (75%), dok se približno jedna četvrtina može pripisati genetičkim razlikama među pojedincima, s time da utjecaj gena nakon 60. godine života postaje snažniji.
Više na: https://www.mojevrijeme.hr/
Hrvatski umirovljenici su gladni. Tko u to ne vjeruje, prvo bi trebao pokušati prehraniti se od 1.500 kuna mirovine nakon što plati režije. Upravo tako u Hrvatskoj živi oko 250 tisuća, odnosno svaki četvrti umirovljenik. Mnogi od njih prisiljeni su hladna jutra provoditi pred vratima brojnih pučkih kuhinja i socijalnih samoposluga. Na doručak svaki dan pred osječkom “Rijekom ljubavi” čeka stotinjak socijalno ugroženih, mahom starijih osoba. Pomoć im sa 17 volontera dijeli 81-godišnja humanitarka Štefica Čučak koja je čitavu stvar pokrenula prije osam godina, jer više nije mogla gledati ljude kako kopaju po smeću.
Više na: https://www.mirovina.hr
* * *
Tko je kriv što naši očevi i bake leže u ilegalnim domovima?
J. Grgurić, 10. veljače 2020.
Skrb o djeci s jedne strane te o starijima, bolesnima i nemoćnima s druge strane, uz osiguravanje kvalitetnog obrazovanja te radnih mjesta za sve one koji se nalaze između, glavna je obaveza društva. Uz očuvanje prirodnih i kulturnih resursa, takva zadaća djeluje vrlo jednostavno s obzirom na sve mogućnosti koje nudi život u 21. stoljeću. Da je praksa ipak nešto posve drugo, govore svakodnevni izazovi. Vrtići nisu dostupni svoj djeci, obrazovni sustav u neprestanom je previranju, nezaposleni su sreću prisiljeni potražiti izvan granica, polja su nam prazna, a kultura zadnja rupa na svirali… Briga o starijim članovima obitelji, čijoj blago rečeno “neadekvatnosti” posljednjih mjesec dana intenzivno svjedočimo, nusproizvod je svega navedenog.
Više na: https://www.mirovina.hr/
Na svijetu trenutačno živi ovih 10 ‘generacija’. Kojoj vi pripadate?
Josip Mihaljević, 3. rujna 2019.
Što uopće čini jednu generaciju? Prema nekim sociolozima, ljudi rođeni u istom periodu razvijaju slične osobnosti, političke i kulturne preferencije. Kada na to dodate sve svjetske događaje, određene generacije će zauvijek biti obilježene događajima iz njihovog života – poput ratova, ekonomske i političke situacije.
Znanstvenici William Strauss i Neil Howe razvili su “generacijsku teoriju”, prema kojoj se povijest može opisati u generacijskim ciklusima. Prema njima, generacije traju 20-22 godine, a svaka ima svoje posebnosti.
Događaji i opća klima u kojoj jedna generacija odrasta drastično će na gotovo isti način obilježiti sve ljude koji su u njoj rođeni i krenu odrastati. To će rezultirati “sličnim” ponašanjima, političkim stavovima i navikama koje će ta generacija ‘kolektivno’ posjedovati. Naravno, u prosjeku i u usporedbi s drugim generacijama. Svaka generacija će unutar sebe imati velike različitosti.
Na svijetu trenutačno živi 10 različitih generacija:
Izgubljena generacija – Imaju između 104-129 godina (r. 1890.-1915.)
Međuratna generacija – Imaju između 106-118 godina (r. 1901.-1913.)
‘Najveća’ generacija – Imaju između 95 i 118 godina (r. 1910-1924.)
Tiha generacija – Imaju između 74 i 94 godine (r. 1925.-1945.)
‘Baby Boomer’ generacija – Imaju između 55 i 73 godine (r. 1946.-1964.)
Generacija X – Imaju između 40 i 54 godine (r. 1965.-1979.)
Xenijalci – Imaju između 34 i 44 godine (r. 1975.-1985.)
Milenijalci – Imaju između 25 i 39 godina (r. 1980.-1994.)
iGen / Generacija Z – Imaju između 7 i 24 godine (r. 1995.-2012.)
Generacija Alfa – Imaju između 1 i 6 godina (r. 2013.-2025.)
Kao što vidite, generacije se ponekad preklapaju. Ne postoji točan datum kada jedna generacija počinje, a druga završava. Također, starije generacije su odrastale u još neglobaliziranom svijetu tako da se ne može govoriti da će Hrvati s početka 20. stoljeća imati jednaka životna iskustva i utjecaje kao i Kinezi s početka 20. stoljeća.
Sad ćemo ukratko predstaviti generacije, od najstarijih prema najnovijima.
‘Najveća’ generacija
Ljudi rođeni između 1910. godine i 1924. godine nazivaju se još i ‘najvećom’ generacijom. Djetinjstvo su proveli u iznimno nesigurnim ekonomskim uvjetima i vjerojatno su ratovali u II. svjetskom ratu.
Ime su dobili od poznatog voditelja Toma Brokawa koji ih je nazvao ‘najvećima’ jer su se borili za ideale, a ne za sebe. Za života su napravili velike žrtve, a nakon II. svjetskog rata su krenuli u izgradnju i modernizaciju svijeta što je stvorilo povoljne ekonomske uvjete za nadolazeće generacije.
‘Tiha’ generacija
Rođeni u predratno vrijeme ili na samom kraju II. svjetskog rata, ova generacija dobila je ime jer su se zbog nesigurnosti političke situacije uglavnom držali za sebe. Nisu previše istupali i razbacivali se s mišljenjima, iako su držali političku stabilnost s “tihom većinom”.
S druge strane, djetinjstvo im je bilo obilježeno strogim odgojem, pa su pripadnici ove generacije kroz život prolazili vrlo oprezno. Posljedice radikalnih ideologija i pomalo represivni režimi vladanja ostavili su trag te su ovi ljudi odrasli vjerujući kako je opasno izraziti svoje mišljenje. Taj period također je bio obilježen siromaštvom, pa je većina ljudi iz ovog perioda tijekom odrastanja bio sretan ako bi za Božić dobili jednu naranču ili nešto slično.
Baby boomeri
Nakon II. svjetskog rata u zapadnom svijetu došao je procvat ekonomije. Većina ljudi si je mogla od samostalnog rada priuštiti kuću i dovoljno hrane za velike obitelji. Zbog toga ne treba čuditi da je generacija iz ovog perioda dobila naziv po velikom natalitetu – baby boom (eng. eksplozija rođenja djece).
Za razliku od nekoliko prijašnjih generacija odrasli su u odsustvu rata, a mnogi od njih su u vrijeme svoje mladosti bili članovi hipi pokreta, prosvjedovali protiv rata u Vijetnamu itd.
Boomeri su postali poznati po svojim potrošačkim navikama i trošili su svaku lipu koju su zaradili.
Njihovo odrastanje obilježili su važni događaji poput Hladnog rata, ubojstva predsjednika Kennedyja, ali i pokret za građanska prava u SAD-u koji je pospješio demokratičnost zapadnog svijeta.
Generacija X
X u nazivu generacije označava ‘stop’ koji se dogodio u natalitetu nakon velikog baby booma koji je prethodio. Prošla generacija je proširila prava i postavila ekonomiju na noge, a to je značilo da se u tržište rada sve masovnije uključuju žene.
Što je to ostavilo generaciji X? Prazne domove kad su se vraćali iz škole. U istom periodu počeo je drastično rasti broj razvoda, a pripadnici ove generacije po prvi puta su odgojeni gledajući TV. Kao adolescenti, vodili su bogat kulturni život s rastućim subkulturama u popularnoj glazbi poput hip-hopa, metala, grunge i drugih.
Sada, kada su odrasli, stručnjaci čitavu kohortu opisuju kao uspješne ljude koji vode balansirane živote, s nešto jače izraženom poduzetničkom sposobnošću.
Milenijalci
Između Generacije X i Milenijalaca dolazi kratak period Xenijalaca, koji su kombinacija između te dvije velike skupine.
Milenijalci su pak prva generacija koja je do svoje punoljetnosti već imala neograničenu internetsku vezu i računala te su bili pioniri na društvenim mrežama.
Ekonomska predviđanja za ovu generaciju nisu baš povoljna. Recesija iz 2008. godine žestoko će utjecati na ovu generaciju koja je počela raditi prekasno (sredina ili kasne 20-e), a većina milenijalaca nema pojma kako će kupiti prvu nekretninu.
Iz tog razloga velik broj milenijalaca i dalje živi kod svojih roditelja, koji su u pravilu baby boomeri ili generacija X.
Vaši unuci – Generacija Z
Iako su još uvijek premladi da bi drastično utjecali na svijet, iskustva s prijašnjim generacijama osigurala su ‘povećalo’ nad ovom kohortom.
Ovo su neke karakteristike koje ih obilježavaju:
Tolerantniji su prema drugima više nego ijedna druga generacija
Preuzimaju manje rizika
Manja konzumacija alkohola i eksperimentiranje s drogama u srednjoj školi
Manje religiozni
Više samostalni, ne mare za institucije poput Crkve ili Vlade
Više Instagrama, manje Facebooka
S druge strane, imaju i neke potencijalno negativne karakteristike:
Preferiraju komunikaciju porukama, a ne “okom u oko”
Previše vremena na računalima
Manje čitaju knjige, novine, časopise
Odrasli su ‘zaštićeniji’ nego bilo koja druga generacija
Moguće više deprimirani nego druge generacije
Osjećaju se usamljeno
Ova generacija će biti prva koja će odrasti i nove tehnologije poput virtualne stvarnosti smatrati normalnim.
Više na: https://www.mirovina.hr/
* * *
Mirovinski sustav je odavno pukao, čak i ako izbacimo sve braniteljske mirovine
Josip Mihaljević, 10. veljače 2020.
Velimir Šonje, ekonomski analitičar, vlasnik tvrtke Arhivanalitika i Ekonomskog laba, kazao je kako je mirovinski sustav odavno pukao – čak i kada bi iz njega bile izbačene sve povlaštene mirovine.
velimir šonje
“Mirovinski sustav pukao je davno”, kazao je ekonomski analitičar Velimir Šonje u svom intervjuu za Telegram.
Šonje smatra kako Hrvati imaju pred-moderno poimanje države:
“Hrvatska je politički konstruirana kao društvo bez liberalne tradicije, a na bazi romantične nacionalne ideje u kojoj se država izjednačava s dobrim – ostvarenjem stoljetnoga sna, jamstvom zaštite i prosperiteta. Međutim, povijest poučava da su države višedimenzionalne pojave. Države nemaju samo jednu stranu – jedan povijesni karakter. One su, jednako tako, izvori represije, nekontrolirane moći, korupcije, nepravde i neefikasnosti”, kazao je.
O mirovinskom sustavu: “Mirovine se ne mogu financirati iz doprinosa”
Šonje se u intervjuu osvrnuo i na mirovinski sustav za kojeg kaže da je odavno pukao:
“Mirovinski sustav “pukao” je davno. Zdravstveni još nije, iako je na rubu i o njegovim dugovima piše se puno više nego o dugovima mirovinskog sustava. Naime, kada bi se sve braniteljske mirovine obračunale izvan mirovinskog sustava, njegov bi deficit i dalje iznosio oko 3 posto BDP-a. Znači da se mirovine ne mogu financirati iz doprinosa”, kazao je Šonje za Telegram.
Smatra da povećanje doprinosa za prvi stup nije rješenje, jer se povećava trošak rada i smanjuje konkurentnost:
“Zato su rješenja reforme koje će dovesti do povećanog zapošljavanja te mirovinska reforma uz koju će se isplate mirovina s vremenom sve više seliti na isplate iz osobne mirovinske štednje, kako obavezne tako i dobrovoljne”, kazao je.
Više na:https://www.telegram.hr/
https://www.mirovina.hr/novosti
* * *
Glas Slavonije 12. srpnja, 2016.
Prosječna mirovina u Hrvatskoj iznosi samo 2245 kuna i čini svega 39,7 posto prosječne plaće, po čemu je Hrvatska pri samom europskom dnu. Koliki su razmjeri umirovljeničkog siromaštva još bolje ilustrira podatak Matice umirovljenika Hrvatske koja je izračunala na temelju službenih podataka da je u travnju 2016. čak 868.830 umirovljenika, odnosno njih 76,3 posto primilo prosječnu mirovinu u iznosu od samo 1682 kune, a gotovo polovina umirovljenika, njih oko 550.000 primilo je prosječnu mirovinu od 1233 kune.
Podaci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje govore da je u travnju ove godine mirovinu manju od 500 kuna dobilo 67.515 umirovljenika. Njih 55.254 primilo je između 500 i 1000 kuna, a 74.409 ima mjesečna primanja između 1000 i 1500 kuna. Nadalje, 125.782 umirovljenika preživljava s 1500 do 2000 kuna mjesečno, 219.891 umirovljenik mjesečno na ime mirovine primi između 2000 i 3000 kuna. Predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna A. Petrović pak upozorava da su novi podaci Eurostata pokazali da je životni standard Hrvata pao na razinu Rumunja i Turaka.
Ekonomski zaostali
- Kupovna moć građana Hrvatske lani je pala na 58 posto od prosjeka EU-a, izjednačivši se s onom u Rumunjskoj i Turskoj. Očito, Hrvatska u posljednjih četvrt stoljeća dramatično ekonomski zaostaje, jer su je u međuvremenu gospodarski dostigle i prestigle gotovo sve usporedive države koje su joj nekoć gledale u leđa. Riječ je o svim bivšim komunističkim državama, danas članicama EU-a, osim Bugarske. I tako, dok Hrvatska tone na dno Europe, političari više ne mogu tješiti građane kako su naše plaće i mirovine, preračunate u eure, ostale najveće među svim bivšim komunističkim državama, osim Slovenije. Točno je jedino to da Hrvati za svoje plaće i mirovine u dućanima mogu kupiti manje od Slovenaca, Čeha, Mađara, Poljaka, Slovaka, Estonaca, Letonaca i Litavaca. Mogu kupiti isto koliko i Rumunji, te samo malo više od Bugara - razbija famu o većim primanjima u Hrvatskoj predsjednica SUH-a.
U Poljskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj cijene hrane su oko 40 posto niže od prosjeka EU-a. Slovenija je među tranzicijskim državama najskuplja kad je riječ o hrani, s cijenama gotovo na razini prosjeka EU-a. No, slovenske su plaće bar 50 posto veće od hrvatskih. A ako je teško prosječnom hrvatskom građaninu, kako li je tek hrvatskom umirovljeniku?
Četvrti od dna
- Stvarna vrijednost naših mirovina najniža je u regiji, a četvrta od dna u Europskoj uniji. Prosječna plaća u Sloveniji iznosi 1054 eura, a u Hrvatskoj 753 eura, prosječna slovenska mirovina 613 eura, a kod nas samo 297 eura. No, kad se gleda tzv. relativna vrijednost mirovine, tj. njezin udjel u prosječnoj plaći, stvar je za Hrvatsku još mnogo gora, jer taj udjel iznosi samo 38,22 posto, dok je u Sloveniji 58,44 posto, u Crnoj Gori 57,8 posto, u Srbiji 47 posto, u Makedoniji 60 posto, u Federaciji Bosne i Hercegovine 43,8 posto. Zanimljivi su i cjenovni vrijednosni sustavi pa tako u Hrvatskoj hrana košta prosječno 91 posto od prosjeka EU-a, dok su cigarete tek 56 posto europske cijene. U susjednoj Srbiji hrana je 69 posto EU prosjeka, u Makedoniji niskih 58 posto, a Sloveniji 96 posto. I Crna Gora je skupa sa 78 posto, a BiH sa 70 posto. Kad se cijena hrane ugradi u relativnu vrijednost mirovine, hrvatski su umirovljenici doista nevoljeno dijete svoje domovine - ističe Jasna A. Petrović.
Eduard SOUDIL
* * *
Više od milijun ljudi u Hrvatskoj živjelo je lani u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, njih točno 1,01 milijun ili samo 308 tisuća manje nego prije devet godina.
Čak 1,75 milijuna ljudi ili gotovo 43 posto živi u obiteljima koje teško i vrlo teško spajaju kraj s krajem mjeseca, a 40 posto ili njih 1,6 milijuna žive u kućanstvima s malim teškoćama spoje kraj s krajem.
Samo 24.530 obitelji vrlo lako podmiruje svoje obveze. Zimi se u svojim domovima smrzava 314.760 ljudi jer 7,7 posto građana ne može platiti grijanje, dok ih još više, svaki deseti stanovnik, ne može kupiti ribu, meso ili vegetarijansku zamjenu svaki drugi dan.
Osobna je to iskaznica na kojoj se nižu pokazatelji rizika siromaštva, a kad se tom riziku doda onaj od socijalne isključenosti, u Hrvatskoj tako živi milijun ljudi ili njih 24,8 posto.
Procjena je Eurostata da smo od 2010. do kraja prošle godine, znači u devet godina, broj ljudi u “opsegu” ova dva rizika smanjili za njih 308 tisuća. Zanimljivo je da Austrija ima stanovnika kao dvije Hrvatske i malo više ljudi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, njih milijun i pol.
U riziku od siromaštva i socijalne isključivosti živi 997 tisuća Danaca, 894 tisuće Finaca, 860 tisuća Norvežana, oko 850 tisuća Slovaka, a sve su to zemlje koje imaju od 5,3 milijuna do šest milijuna stanovnika. Bugari, primjerice, imaju mnogo više ljudi u ovakvoj nezavidnoj situaciji, njih 2,3 milijuna, ali su u devet godina njihov broj spustili za čak 1,4 milijuna ljudi.
Danas je 6,7 milijuna Poljaka u ovim rizicima, a prije devet godina bilo ih je 3,4 milijuna više, Rumunja je u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti krajem prošle godine bilo 6,3 milijuna, dva milijuna manje nego u 2010. Rumunjska i Bugarska inače imaju veću stopu rizika od siromaštva od Hrvatske, jednako kao što je imaju Litva i Letonija, ali su te četiri zemlje proteklih devet godina znatno više smanjivale siromaštvo.
Hrvatska je, kako je to ovih dana objavio Državni zavod za statistiku, sa stopom rizika od siromaštva od 19,3 posto na 21. mjestu u Europskoj uniji.
Sedam je zemalja lošije, a najvišu stopu od 23,5 posto siromašnog stanovništva ima Rumunjska, no kad se ti podaci usporede s europskom statistikom, jasno je da neke zemlje brže mijenjaju stvari unutar svojih granica i smanjuju razliku s “konkurencijom”.
Gotovo petina svih građana u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva, odnosno, njih 19,3 posto ili 788.940 ljudi. Prije devet godina, u 2010. godini, u takvom je riziku bilo 20,6 posto stanovništva.
Rizik od siromaštva obuhvaća one koji imaju manje novca od praga rizika od siromaštva koji je lani iznosio 29.820 kuna za samačka kućanstva i 62.622 kune za obitelji s dvoje odraslih i dvoje djece. Mjesečni prag rizika od siromaštva za jednočlano je kućanstvo 2485 kuna, a za četveročlanu obitelj 5218,50 kuna.
Najgore sa siromaštvom je samcima starijim od 65 godina, samohranim roditeljima i mnogočlanim obiteljima i nezaposlenima.
S nezaposlenošću ide ruku pod ruku opasnost od siromaštva, a u toj je nezavidnoj situaciji 54,3 posto nezaposlenih muškaraca i 41,7 posto žena. Stopa rizika od siromaštva samaca starijih od 65 godina iznosi 48 posto, za kućanstva samohranih roditelja 36,7 posto, a u kućanstvima s dvije odrasle osobe s troje i više djece, stopa rizika od siromaštva iznosi 31,1 posto
Znatno više ljudi u Hrvatskoj, svaki četvrti građanin živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti što znači da imaju manje novca od praga siromaštva ili su u teškoj deprivaciji, odnosno, oskudici ili žive u kućanstvima s niskim intenzitetom rada, a to znači da u tim obiteljima nitko ne radi ili radno sposobni članovi rade samo do 2,4 mjeseca u godini. Malo i nimalo radi se u 11,2 posto obitelji, dok u teškoj materijalnoj oskudici ili deprivaciji živi 8,6 posto stanovništva ili 351.550 ljudi.
U “običnoj” oskudici živi 23,3 posto ljudi u zemlji ili njih 952.500, a to znači da zbog nedostatka kuna ne mogu sebi priuštiti tri od devet stavki s liste kojom se važe stupanj oskudice, dok oni koji su u teškoj oskudici ne mogu imati četiri stavke koje obuhvaćaju, hranu, grijanje, posjedovanje televizora, perilice rublja, automobila... Ljudima u Hrvatskoj najteže pada kada moraju podmiriti iznenadni financijski izdatak – to ne može vlastitim novcem učiniti 52,9 posto građana, nije im lako ni s plaćanjem svojih obaveza - 17,5 posto kasne s plaćanjem računa za režije...
- 7,7 posto kućanstava ne može platiti grijanje u najhladnijim mjesecima
https://www.slobodnadalmacija.hr , http://trecadob.com
Ni HDZ ni SDP nije želio gostovati u HRT-ovoj emisiji o partizanskim mirovinama, a Natalija Kanački je istaknula: Primaju ih čak i unuci
“Javnost treba imati transparentne i istinite informacije o tome tko su sve ‘privilegirani’ korisnici mirovinskog sustava. Prema posljednjim informacijama iz rujna 2016., u mirovinskom sustavu postoji 16 320 korisnika mirovina pripadnika NOR-a i više od sedam tisuća korisnika mirovina pripadnika bivše JNA. Sredstva za te mirovine se nisu uplaćivala u mirovinski fond RH, već u saveznu blagajnu SFRJ.
Republika Hrvatska je preuzela obvezu isplate tih mirovina, iako nije postojala obaveza. Vlada Zorana Milanovića je usvojila Zakon o mirovinskom osiguranju koji je posebno ranjivu skupinu invalida Domovinskog rata, te udovica i djece branitelja Domovinskog rata stavio u izuzetno nepovoljan položaj te je prema tom zakonu, sve do 1. 1. 2017., kada je na snagu stupio novi zakon, udovica pripadnika bivše JNA vrijedila 120 posto više od udovice hrvatskog branitelja, a invalid Domovinskog rata je vrijedio 100 posto manje od invalida sudionika NOR-a.
Novi zakon je ispravio tu nepravdu, no ostaju otvorena mnoga pitanja, posebno pitanje nasljeđivanja mirovina određenog broja mirovina boraca NOR-a, gdje pravo nasljeđivanja mirovine imaju ne samo članovi njihove obitelji, već i braća i sestre te unuci. Hrvatskoj javnosti postavljam jedno ozbiljno pitanje – da li bi se o tome šutjelo kada bi braniteljske mirovine također postale nasljedne”, rekla je za kraj Natalija Kanački.
Napomenuvši da su u emisiju zvali predstavnike HDZ-a i SDP-a “koji su ’90-ih bili bliski mirovinskim sustavima, bavili se time i to vodili”, voditeljica Anita Hrstić navela je kako su “iz HDZ-a s nama komunicirali preko poruka, čak se niti na telefon nisu htjeli javiti”, dok su iz SDP-a, govoreći o uredbama po kojima su se tretirala prava na mirovinu boraca NOR-a, istaknuli “da bi, da su to išli propitivati ’90-ih, to bilo pokazivanje političke zlovolje”. Također su rekli da su to “neka stečena prava i da civilizacijski ne bi bilo lijepo preispitivati ta prava”.
Izvor: https://www.dnevno.hr Narod.hr/HRT
* * *
Eh, te mirovine
Brojnim hrvatskim umirovljenicima posljednjih mjeseci na kućne adrese stižu rješenja Mirovinskog zavoda kojima im se utvrđuju nove - znatno niže - mirovine od onih koje su primali dosad. Riječ je, čini se, uglavnom o umirovljenicima koji su dio ili cijeli radni staž ostvarili u nekoj od republika bivše Jugoslavije, a kojima se tek sada - 30 godina od raspada bivše države i 20-ak godina od sklapanja ugovora kojim se regulira međudržavno socijalno osiguranje na tom teritoriju - ažuriraju iznosi mirovina, i to u pravilu rezultira bitno nižim iznosima.
Vezane vijesti
Mogli bismo jako skupo platiti nebrigu države o starenju nacije
Sve što trebate znati o štednji u trećem mirovinskom stupu
Prema neslužbenim podacima, radi se o oko 2000 ljudi, a glavni je razlog što se to čini tek sada, kažu u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, što su za pojedine umirovljenike iz BiH i Srbije izračune čekali i 15 godina.
- Stiglo mi je rješenje prema kojemu mi je mirovina od prošlog mjeseca niža za čak 1100 kuna pa ću, umjesto 3750, primati 2657 kuna. Meni je to smanjenje veliki novac, a ne razumijem koji je razlog tom smanjenju sada, toliko godina nakon što smo sve definirali - kaže Antonija Z., 71-godišnja umirovljenica iz Zagreba (podaci su poznati redakciji), koja je krajem prošle godine od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) dobila novo rješenje o mirovini.
Novi izračun
Antonija je korisnica obiteljske mirovine koju je naslijedila od pokojnog supruga iza kojeg je bilo više od 37 godina radnog staža. Veći dio staža, 20 godina i mjesec dana, njezin je suprug ostvario na području Hrvatske, dok je devet godina i pet mjeseci radio u Srbiji, a sedam godina i 11 mjeseci u BiH. Kada se sve zbroji i oduzme, Antonija Z. je za suprugovih 37 godina i pet mjeseci staža naslijedila mirovinu od oko 3750 kuna. No, sukladno novom izračunu, koji se odnosi na mirovinu za prosinac prošle godine, a koja joj je isplaćena u siječnju ove godine, Antonija, po novome, ostvaruje čak 1100 kuna manju mirovinu. Ili, preciznije, 2656,77 kuna, od čega se 2176,38 kuna odnosi na staž u Hrvatskoj, 316,48 kuna na staž u Srbiji i 163,91 kuna na staž u BiH. I ne samo to: kako bi ostvarila pravo na dio mirovine iz BiH i Srbije, Antonija mora otvoriti i devizni račun jer je riječ o uplatama iz inozemstva.
Antoniji su u HZMO-u objasnili da je to posljedica primjene međudržavnih sporazuma sa Srbijom i BiH. Ipak, žali se naša sugovornica, nitko joj nije rekao zašto joj je mirovina umanjena za čak 1100 kuna.
- Samo su mi rekli da su to trebali napraviti još 2011. godine - rekla nam je Antonija Z.
Prema neslužbenim informacijama, još je oko 2000 hrvatskih umirovljenika čije mirovine nisu usklađene s međudržavnim ugovorima, što znači da i oni mogu očekivati manja primanja ili upravo dobivaju rješenja o njima. Razlog je tome što im se, pojednostavljeno rečeno, mirovina dosad isplaćivala kao da je u cijelosti zarađena u Hrvatskoj.
Posljedica je to zaživljavanja međudržavnih sporazuma o socijalnom osiguranju koje je Hrvatska sklopila s Bosnom i Hercegovinom te Srbijom. Iako su ti ugovori sklopljeni još krajem 90-ih godina ili početkom ovog stoljeća, njihova je puna primjena krenula znatno kasnije. Primjerice, ugovor o socijalnom osiguranju koji imamo sa Srbijom Hrvatska je sklopila još s nekadašnjom Saveznom Republikom Jugoslavijom: iako ta država ne postoji još od 2003. godine, kada je preimenovana u Srbiju i Crnu Goru, nakon čega je i ona 2006. godine, odvajanjem Crne Gore, prestala postojati, ugovor je ostao na snazi i prenesen je na Srbiju. No, prava primjena počela je tek desetak godina poslije, a kako se čini, još nije završila jer mirovinski zavodi iz Srbije i BiH tek sada, u mnogim slučajevima i nakon 15 godina, šalju izračune za hrvatske državljane koji su staž ostvarili u tim zemljama. Naravno, valja reći da je najveći dio tih novih izračuna odavno poslan korisnicima pa su i njihove mirovine odavno usklađene s novim propisima, ali dio korisnika rješenja dobiva tek sada.
Zaštitni mehanizmi
U HZMO-u nam kažu da je problem s kojim se suočava Antonija Z. posljedica primjene međudržavnih ugovora.
- U konkretnom slučaju, Hrvatska je na svoj teret preuzela razdoblja osiguranja koja je pokojni osiguranik navršio u BiH i Srbiji te je udovici priznala pravo na obiteljsku mirovinu na temelju hrvatskih, bosanskohercegovačkih i srbijanskih razdoblja osiguranja - objašnjavaju u HZMO-u.
No, upozoravaju, sklopljenim ugovorima određeno je da će se mirovine stečene u više današnjih država ponovno utvrđivati, i to tako da svaka od država odredi dio mirovine koju je osiguranik ostvario na njezinu teritoriju. Problem je, međutim, nastao u izračunu koji su korisnici obiteljske mirovine morali izračunati mirovinski zavodi u Srbiji i BiH, a na koje su, kako doznajemo, u Zagrebu morali čekati otprilike 15 godina.
Prekogranična birokratsko-matematička zavrzlama kroz koju prolazi dio umirovljenika, smatra Silvano Hrelja, šef Hrvatske stranke umirovljenika (HSU), potencijalni je novi okidač siromaštva velikog broja ljudi. Mirovine u Hrvatskoj, iako veće od onih u BiH ili Srbiji, ionako su premale za spajanje početka i kraja mjeseca, a sada, nakon novog izračuna, mnogi umirovljenici dobivaju i znatno manje od onoga što su dosad dobivali, a što im ionako nije bilo dovoljno za pokrivanje životnih troškova. Sklopljene međudržavne sporazume, kaže Hrelja, treba poštivati, ali na Hrvatskoj je da kreira mjere koje će oštećenim korisnicima mirovina nadomjestiti izgubljena primanja. U protivnom, upozorava Hrelja, nastat će nova vojska siromašnih.
- Hrvatska mora definirati mjere da umirovljenici koji primaju razmjerne mirovine ne padnu u siromaštvo - napominje Hrelja i upozorava da se radi o potencijalnoj socijalnoj bombi.
Mirando Mrsić, ministar rada i mirovinskog sustava u vrijeme Vlade Kukuriku koalicije, s druge strane, vjeruje da je rješenje u izmjenama međudržavnih ugovora sa Srbijom i BiH. Kaže i da je Vlada Zorana Milanovića u više navrata pokušala inicirati izmjene tih ugovora, ali na drugoj strani nije bilo sluha za zahtjeve koje je slao službeni Zagreb.
- Rješenje je da se u te ugovore ugrade zaštitni mehanizmi za naše umirovljenike jer su mirovine koje dolaze iz tih zemalja puno manje od onih u Hrvatskoj - zaključuje Mrsić.
Izvor: https://novac.jutarnji.hr
Mirovina - novi početak
...I, tko zna što je sve pred nama? I koliko nam vremena predstoji, koliko sati, dana, godina? Možda malo, možda dugo, svejedno, nije bitno. Važno da je smisleno i sadržajno, a to ovisi ponajviše nama samima. Pa osmislimo svoj plan, sjetimo se o čemu smo razmišljali kad smo bili pritisnuti svakodnevnim radnim obvezama i govorili sebi: Kad će jednom doći taj dan kad više ne ću morati na posao i kad ću moći raditi što me je volja?...
Više na: https://tockanai.net/index.php/moj-blog/8-napokon-mirovina
Doživjeti stotu
Oduvijek su ljudi skloni maštanju o besmrtnosti ili vraćanju vremenskog kotača unazad. Katkad su spremni i samu dušu vragu za to prodati. Ove su teme često eksploatirane u literaturi i ugrađene u mnoge mitove i legende. Iskustvo nas, međutim, uči da je to nemoguće. Da život takav kakav jest ima svoj početak i kraj, svoj “rok trajanja” i da je to datost na koju, nasreću, ne možemo utjecati. Ovdje ćemo se samo ukratko osvrnuti na neke medicinske aspekte starenja, te na pokušaje poboljšanja kvalitete života u starijoj dobi. Navedimo i podatak da je posljednjih desetljeća u razvijenim zemljama broj stanovnika starijih od 65 godina u neprekidnom porastu, što se objašnjava produženjem životnog vijeka kao posljedicom porasta životnog standarda, bolje zdravstvene zaštite, a ponajviše smanjenja prirodnog priraštaja...
Više na: https://tockanai.net/index.php/od-prijatelja/258-a-godine?start=1
* * *
Na koncu konca
Sve je u redu, smrt nije ništa posebno - samo sam otišao u drugu sobu. Ja sam ja i vi ste vi - što smo si bili, još smo si uvijek. Zovite me mojim starim imenom, razgovarajte sa mnom obično kao i uvijek. Neka ne bude promjene u vašem glasu, neka ne bude usiljen, svečan i žalostan. Smijte se, kao što smo se uvijek smijali našim veselim šalama. Zabavljajte se, smijte se, mislite na mene, molite za mene. Neka ne budem zaboravljen samo zato što me se ne vidi. Ta čekam vas, negdje blizu, tu iza ugla.
Sve je u redu.
Henry Scott Holland
Hitovi: 10810