Karol Józef Wojtyla - Sv. Ivan Pavao II.

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Utorak, 07 Studeni 2017 Napisao/la Administrator

Papa IP II

Sveti Ivan Pavao II. (lat. Sanctus Ioannes Paulus PP. II.), također zvan Ivan Pavao Veliki (Wadowice, 18. svibnja 1920. – Vatikan, 2. travnja 2005.), rođen kao Karol Józef Wojtyła, 264. nasljednik apostola Petra, papa od 16. listopada 1978. do smrti 2005. godine.
U suvremenom  društvu poljuljanih vrijednosti, okrenutom hedonizmu i konzumerizmu, dobro je vidjeti kako o nekim, uvijek aktualnom temama razmišlja istinski mislilac, teolog, za mnoge i za života svetac, naš veliki prijatelj Ivan Pavao II.  Ovih dana kada ga je i službeno njegov nasljednik Benedikt XVI proglasio svecem, najprije kratko sjećanje na jedan susret s njime, a onda nekoliko kraćih  ulomaka iz njegove  Autobiografije u kojima na svoj osebujni i neponovljivi način razmišlja o velikim pitanjima - o životu,  o ženi,  obitelji, djeci....

Susret s prijateljem u Vatikanu

Dugo smo ga čekali u prepunoj velikoj vatikanskoj dvorani. Bilo nas je više od desetak tisuća. Veliko, zavjetno hodočašće Hrvata, kao izraz zahvalnosti  dokazanom prijatelju. Prekrasne pjesme  hrvatskog  Sjevera i Juga orile su se dvoranom. Zborovi kao da su se natjecali. „Ivane Pavle....“Krist na žalu"... i dr.. Dugo se nije pojavljivao. Bože, zašto ga nema? Da nije umro? Već dugo se govori o teškoj bolesti  i skorom kraju.

Onda se pojavio. Dovezli su ga u invalidskim kolicima. Urnebes oduševljenja. Iskrenog, istinskog. Mnoštvo u zanosu. Sa suzama u očima. Suzama radosnicama, i tuge. Nisam od onih koje masa ponese. Dapače, ne volim masu. I nisam podložan  sugestiji i iluziji. Ali, tada sam bio dio tog mnoštva. U zanosu, ushićen, i s punim osjećajem da vidim pravoga sveca.

A On, u kolicima, bez i najmanjeg pokreta, izgledao je kao beživotna skulptura. Kad je lagano podigao ruku na pozdrav, oduševljenju nije bilo kraja. Pjesme su se  još jače zaorile... „Hvala ti Sveti oče...“ Nije mogao govoriti. Tek s velikim naporom i dosta nerazumljivo uspjeo je izreći pozdrav. Ali i to je bilo  dovoljno da u mnoštvu proizvede  još veći ushit.

Drugi su čitali Njegove poruke, a On je samo na momente dizao ruke, kao znak da sudjeluje i potvrđuje.

Potrajao je taj susret s istinskim prijateljem više nego što je planirano. Jednostavno,  nije se dao s pozornice. Nekoliko puta pokušali su ga  odvesti, ali on bi dao znak da stanu. Obostrana simpatija, duboko razumijevanje, istinsko prijateljstvo  i poštovanje, bili su  očiti i jasni kao dan. Bio je to susret za pamćenje. Za cijeli život. A.Lj.   

                    Prekrasan video: Una paloma bianca 

PapaW    

         https://www.facebook.com Una paloma bianca                         

 

Iz knjige:  Ivan Pavao II., Autobiografija, N.z.  Matice hrvatske  Zagreb

Žena

(...) Otkada pamtim, pobožnost prema Majci Božjoj pomagala mi je da se s posebnim poštovanjem odnosim prema že­ni. Dopuštala mi je gajiti stanovitu vrstu štovanja "ženine tajne".

Ako je naše stoljeće u liberalnim društvima razdoblje širenja feminizma, može se pretpostaviti kako je ta orijen­tacija zapravo reakcija na nedostatak poštovanja na koje ima pravo svaka žena. Sve ono što sam na tu temu napisao u Mulieris dignitatem, nosio sam u sebi od mladih dana, u stanovitom smislu od djetinjstva. Možda je tome pogodo­vala klima epohe u kojoj sam odgajan, obilježena velikim poštovanjem i čašćenjem žene, posebice žene majke.

Mislim da suvremeni feminizam nalazi svoje korijenje baš na tom mjestu – u nedostatku istinskog poštovanja žene. Medutirn, istina koja je objavljena u ženi drukčija je.

Žena ( ... ) je iznad svega srce obiteljske zajednice. Ona daje život – i ona usto prva odgaja. Naravno uz muževu po­moć ( ... ). Ta – poznato je, ljudski organizam prestaje živjeti kad prestane rad srca. Analogija je dostatno jasna. Ne može prestati u onoj roditeljici koja je srce obitelji. ( ... )

To prirodno poslanje žene majke često se dovodi u sumnju sa stajališta koja prije svega naglašavaju prava su­vremene žene. Katkada se na njezin profesionalni posao gleda kao na društveni uspjeh, a potpuna predanost pita­njima obitelji i odgoju djece uzima se kao rezignacija od razvoja vlastite osobnosti, kao nekakva zaostalost.

Istina je da jednako dostojanstvo i jednaka odgovornost muškarca i žene u potpunosti opravdavaju mogućnost da se žena bavi javnim radom. Ipak, istinski uspjeh žene od društva zahtijeva posebno uvažavanje njezinih majčinskih i obiteljskih zadaća, jer su one po vrijednosti iznad svih osta­lih zadaća i javnih zanimanja. ( ... )

Znači li to da se žena ne bi trebala baviti profesional­nim radom? ( ... ) Ženin profesionalni rad mora svugdje i uvijek biti tretiran sukladno činjenici da proistječe iz poziva žene kao supruge i majke u obitelji. ( ... ) To je velik posao. I taj veliki posao ne može biti društveno podcijenjen, mora biti uvijek dostojno vrednovan. (...)   To je "ženski genij".

Obitelj je najvažnija

... Obitelj je prvi put i iz brojnih razloga najvažniji. Ona je opći put, koji uvijek ostaje poseban, jedini i neponovljiv, kao što je neponovljiv i svaki čovjek. Obitelj je onaj put od kojeg se on ne može odijeliti. Kako obično svatko od nas dolazi na svijet u obitelji, može se dakle reći kako obitelji zahvaljuje za činjenicu što je čovjek. Ako u tom dolasku na svijet i ulasku u svijet čovjeku nedostaje obitelj, to je uvijek udarac i neizrecivo uznemirujući i bolan nedostatak koji potom opterećuje cijeli život.

Znamo da je obitelj prva i temeljna ljudska zajednica. Ona je okružje života i ozračje ljubavi. Život čitavih društa­va, naroda, država, Crkve ovisi o tome je li obitelj u njima bila pravo središte života i središte ljubavi. Suvremena obitelj - kao i uvijek - traži "lijepu ljubav". ( ... ) Civilizacija ljubavi znači radost -radost izmedu ostaloga zato što se "čovjek rodio na svijet" (usp. Iv 16,21). Ali radost takođcr i stoga što su supružnici postali roditelji.

Dar

To što se rodio čovjek, čini se statističkom činjenicom koja se registrira kao i toliko inih činjenica. Ta se činjenica pre­brojava u demografskim brojkama i bilancama. Zasigurno, dijete za roditelje znači novi napor, novu količinu potreba i troškova. I otuda također kušnja da ga ne bude, kušnja vrlo snažna u nekim društvenim i kulturnim sredinama. Zar ono zbilja nije dar? Zar dolazi samo uzimati, a ne davati? To su pitanja - to su nametljive misli kojih se s mukom oslobađa suvremeni čovjek. Dijete dolazi zauzeti mjesto kojeg je i tako sve manje na svijetu. Zar ipak uistinu ne unosi ništa u obitelj i društvo? Zar nije djelić onoga zajed­ničkog, dobra bez kojeg se ljudske zajednice raspadaju i umiru? Teško je to zanijekati. Dijete je dar za obitelj. Dar je braći, sestrama i roditeljima. Dar života istodobno postaje dar i samim davateljima. Ne mogu ne osjetiti njegovu pri­sutnost, njegovo sudjelovanje u njihovu životu, ono što do­nosi na dobro bračnoj i obiteljskoj zajednici.  U to se stalno uvjeravam, a početak tog uvjerenja seže u prve godine mog svećeništva, otkada sam počeo sjedati u ispovjedaonicu da bih dijelio, brige i strahove tolikih supružnika. Susretao sam teške slučajeve bunta i odbacivanja, ali istodobno i brojne divne, odgovorne i požrtvovne osobe. Sve su mi pred očima...i zaklanjam ih svojom molitvom....

Prvo treba promijeniti odnos prema začetom djetetu. Čak i ako se ono pojavilo neočekivano - tako se govori, "neočekivano" - ono nikada nije u1jez ni agresor. Ono je ljudsko biće. ( ... )

Svijet bi se pretvorio u užas kada bi supružnici, našavši se u materijalnim teškoćama, u svome začetorn djetetu vi­djeli samo teret i prijetnju svojoj sigurnosti; kada bi s druge strane dobro situirani supružnici u djetetu vidjeli nepo­treban a skup životni dodatak. To bi naime značilo kako ljubav u ljudskom životu više ne vrijedi.

I ja sam bio takav

Draga djeco ( ... ). Želim ponoviti ono što vi sami dobro zna­te: papa vas jako voli. Govorio sam to bezbroj puta djeci ( ... ) iz svih zemalja. U velikoj obitelji, kakva je Katolička crkva, obitelji sastavljenoj od mnoštva osoba, malih i velikih, najdraža bića su djeca.  Vi donosite radost ostalima. Vi ste naša radost i naša radost ćete ostati.

Dječaci i djevojčice! Još ste maleni... I ja sam nekada takav bio, ali sada je sve prošlo.

Volim djecu

Htio, bih vam reći kako uvijek volim gledati izlazeće sunce (...), dok sunce izlazi, sve ljepši i ljepši postaje svijet, kuće, stanovi, a takoder i naš život. Sve postaje toplije.

Veoma volim promatrati izlazak sunca.Svaki čo­vjek, svako dijete sunce je koje izlazi.

Djeca su nada koja stalno nanovo cvjeta, plan koji se neprestano ostvaruje, budućnost koja zauvijek ostaje otvo­rena. Ona su plod bračne ljubavi, koja zahvaljujući njima oživljava i jača. Dolazeći na svijet, sa sobom donose objavu života koja ukazuje na prvog Stvoritelja života. U svemu o nama ovisna, posebice u razdoblju prvih godina života, pri­rodan su poziv na solidarnost.

Nije slučajno Isus od učenika tražio da pokažu djetinje srce (usp. Mk 10, 13-16).

Svako dijete koje dolazi na svijet "objava" je Boga, dar života, nade i ljubavi. (...) Molim za djecu - nerođenu i rođenu - u svim zemljama svijeta: neka svako od njih bude primljeno i okruženo ljubavlju.

Čovjek ima pravo živjeti

Pravo na život ljudsko je najtemeljnije pravo. (...) Pravo na život znači pravo na rođenje, a onda pravo na postojanje sve do prirodne smrti: "dok živim, imam pravo živjeti".

Ipak je ovdje pitanje začetoga i nerođenog djeteta po­sebno osjetljivo i očito pitanje. Legalizacija prekida trudno­će nije ništa drugo, nego ovlast dana odraslom čovjeku, dana snagom važećeg zakona, da može nerodenog čovjeka lišiti života, čovjeka koji se ne može braniti. Teško je i zamisliti nepravedniju situaciju i teško je uistinu ovdje govoriti o opsesiji, ako se uzme u obzir temeljna obveza čiste savjesti, a to je obrana prava na život ljudskoga bića – nevinog i bes­pomoćnog.

(...) Nijedan ljudski zakonodavac ne može dakle reći: smiješ ubijati, imaš pravo ubijati, ili čak: dužan si ubijati. Nažalost, u povijesti našeg stoljeća takva je devijacija postala stvarnost. Na demokratski način dolazile su na vlast poli­tičke snage koje su izdavale propise suprotne pravu na život, na koji bez iznimke ima pravo svaki čovjek, a to su činili uime sumanutih razloga, na primjer eugeničkih, etničkih ili pak nekih drugih. Danas nisu ništa manje opasna zako­nodavstva koja ne uvažavaju pravo na život od trenutka začeća. Podržava ih, nažalost, široko odobravanje ili su­glasnost javnog mnijenja. Kako je moguće normalno prihvatiti zakone koji dopuštaju ubijanje začetog čovjeka, a koji već živi u majčinoj utrobi? Pravo na život na taj način ovisi o odlukama isključivo odraslih ljudi koji u parla­mentima mogu provoditi svoje planove i ostvarivati vlasti­te interese. Pravo na život uskraćeno je nerođenim ljudi­ma.

Ako je dopušteno oduzeti život ljudskom biću onda kada je ono najslabije, posve ovisno o majci, o roditeljima, o okružju ljudskih savjesti, tada se ne ubija samo nevinog čovjeka, nego i savjest. ( ... ) Oni koji misle i promiču stav kako je to privatna stvar, kako u takvom slučaju treba bra­niti isključivo osobno pravo na odluku – ne misle i ne govore punu istinu. Pitanje odgovornosti za život začet u krilu svake majke posve je društveno pitanje. Istodobno je pitanje sva­kog i svih. Leži u kulturnim temeljima svakog društva. Bu­dućnost ljudi i društva ovisi o tome. Prihvatimo li pravo oduzimanja dara života nerođenima, hoćemo li onda biti u stanju obraniti pravo na život u svakoj drugoj situaciji?

Prividni izbor

Biva i tako da je to pitanje ostavljeno kao pravo žene na slobodan izbor prema životu koji se u njoj već začeo, koji ona u svom krilu već nosi: ona bi trebala imati pravo izbora između rađanja djeteta, ili darovanja života, i oduzimanja života začetom djetetu. Svatko vidi kako je to prividna al­temativa. Nema govora o pravu izbora kada je riječ o očitom moralnom zlu, kada se jednostavno radi o zapovijedi: "Ne ubij!" 0

Ne može se tu govoriti o ljudskoj slobodi, jer to je slo­boda koja zasužnjuje. ( ... ) Ne može se stvarati fikcija slobode koja tobože čovjeka oslobađa, a u biti ga zarobljava i mo­ralno kvari. Stoga treba položiti račun savjesti ( ... )! Možda zbog toga govorim tako kako govorim jer je to moja majka, ova zemlja! ( ... ) To su moja braća i sestre! I shvatite, svi vi, koji tako lakomisleno pristupate tim pitanjima, shvatite da me se ta pitanja ne mogu ne ticati, ne mogu me ne boljeti. Vas bi također trebala boljeti! Lako je uništiti, teško je sa­graditi.

Na strani žene

Teško je ne zamijetiti da smo na tom polju svjedoci brojnih ljudskih tragedija. Žena je vrlo često žrtva muškog egoizma. (često se događa da muškarac, koji je pridonio začeću novog  života, ne želi preuzeti odgovornost za njega, svaljuje ju na  ženu, kao da je ona sama "kriva". Onda kada je njoj naj­potrebnija  njegova potpora, on se ponaša kao cinični ego­ist koji je iskoristio osjećaje ili žensku slabost, a onda ne  želi  prihvatiti nikakvu odgovornost za svoje djelo.

Koliko god prekid trudnoće zagovarale neke žene, posebice međunarodni feministički pokret, toliko se u biti iza toga skriva muškarac kojemu je lakše ako taj problem rješava sama žena, premda pobačaj škodi samo njoj.

Tako dakle odbacujući geslo "pro choice" (za izbor), treba se odvažno opredijeliti za geslo "pro woman" (za že­nu), to znači za izbor koji stvarno ide u korist žene. Jer će ona sama platiti najveću cijenu, ne samo za svoje majčinstvo, nego još više za uništenje tog majčinstva, za oduzimanje ži­vota djetetu koje se u njoj začelo. Jedini dostojan stav u tom slučaju jest stav radikalne solidarnosti sa ženom. Ne smije ju se u takvom slučaju ostavljati samu. Iskustva raznih istraživanja govore o tome kako žena ne želi oduzeti život djetetu koje nosi u sebi. Ako ju se u tom stavu podrži (...), tada je sposobna čak i za heroizam.

Jednom sam gledao takav film...

Velikim (...) grobljima ljudske okrutnosti u našem stoljeću pridodaje se (...) veliko groblje: groblje nerođenih, groblje  bespomoćnih, čije lice nije upoznala čak ni rođena majka, koja je pristala ili podlegla pritisku da im se oduzme život prije nego su rođeni. A već su imali taj život, već su bili za­četi, razvijali se pod srcem svojih majki, ne sluteći smrtnu opasnost. A kada je ta opasnost postala činjenicom, ta bes­pomoćna ljudska bića pokušavala su se braniti. Filmski apa­rat ovjekovječio je tu očajničku obranu nerođenog djeteta u majčinoj utrobi pred agresijom. Jednom sam gledao takav film – i do danas ga se ne mogu osloboditi, ne mogu ga zaboraviti.

To nije opsesija

Suvremena znanost potvrđuje uvjerenje da je embrion ljud­sko biće, dokazujući da je on od trenutka začeća jedinstven i biološki samostalan bitak koji se kontinuirano razvija pre­ma unutarnjem planu sve do pune zrelosti. Upravo se zbog toga na embrione – posve isto kao i na rođene osobe – odno­si Božja zapovijed "Ne ubij!" ( ... )

Stoga moram ponoviti da kategorički odbacujem sve optužbe ili sumnje koje se odnose na tobožnju papinu "op­sesiju" kada je u pitanju taj problem. Ovdje se radi o vrlo važnom pitanju... 

Sveti Ivan Pavao II. rodio se na današnji dan točno prije 100 godina, u Wadowicama, mjestu na jugu Poljske. Karol Józef Wojtyła, bio je 264. nasljednik apostola Petra, papa od 16. listopada 1978. do smrti 2005. godine. Smatra se za jednog od najvećih državnika 20. stoljeća i duhovni aktivist planetarnoga utjecaja. Bio je jedan od najmlađih papa novijega doba; njegov pontifikat je među najduljima; prvi papa ne-Talijan nakon više stoljeća; prvi papa iz jednoga slavenskog naroda. Također, osobna toplina, neposrednost i prirodna karizma Ivana Pavla II. izuzetno su snažno djelovali preko suvremenih elektroničkih medija, poglavito TV-a, šireći njegovu poruku i u najzabitnijim dijelovima planeta Zemlje.

U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 130 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa, koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike. Papa se tijekom cijelog pontifikata zalagao za mir. Zagovarao je pravo svakoga naroda, na svoju državu, samostalnost i suverenost. Osmislio je sintagmu 'kultura života' na svom putovanju u SAD 1993. godine. Pri tome je izjavio: 'Kultura života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti.'

Promicao je međureligijski dijalog i mir. Zalagao se za jedinstvo kršćana. Pokazao je otvorenost prema drugim vjerskim zajednicama. Prvi je papa, koji je ušao u džamiju i sinagogu. Za vrijeme pontifikata napisao je te izgovorio oko 15.000 raznih govora i dokumenata, što je oko 18 milijuna riječi. Napisao je 14 enciklika, 11 apostolskih konstitucija, 41 apostolsko pismo, 15 apostolskih pobudnica, 19 motu proprija i više knjiga. Na deset je konzistorija imenovao novih 231 kardinala i zaredio 321 biskupa. Proglasio je novih 1338 blaženika i 482 novih svetaca. Papa Benedikt XVI. proglasio je 2011. svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim, te odredio 22. listopada kao njegov spomendan-blagdan jer je toga dana Ivan Pavao II. održao prvu sv. Misu kao papa, a papa Franjo, samo tri godine kasnije 2014. proglasio ga je svetim.

Teško je nabrojati sve ono što je resilo lik i djelo pape Ivana Pavla II. Njegova jednostavnost, pristupačnost plijenila je pažnju mnogih naroda univerzalne Crkve, ali i onih druge vjere i ateista. Istovremeno spontan, ali vrlo jasan i duboko duhovan u svojim nastupima. Vrstan intelektualac, teolog, poznavatelj Europe i svih zbivanja na teritoriju Europe u 20. stoljeću. Govore koje je izgovarao u pastoralnim posjetima izvan Rima, pisao je sam. Oni su odisali duhovno intelektualnom i teološkom dubinom. Govorio je polako, staloženo i mirno. Vjernici su ga voljeli i bili spremni na svakakve vremenske uvjete da ga vide i čuju.

Nezaboravna su njegova tri posjeta Hrvatskoj (1994., 1998., i 2003.), te dva posjeta Bosni i Hercegovini (1997. i 2003.)

Stota godišnjica rođenja svetog i velikog pape Ivana Pavla II.
 17. svibnja 2020 

Sveti Ivan Pavao II. (lat. Sanctus Ioannes Paulus PP. II.), također zvan Ivan Pavao Veliki (Wadowice, 18. svibnja 1920. – Vatikan, 2. travnja 2005.), rođen kao Karol Józef Wojtyła, 264. nasljednik apostola Petra, papa od 16. listopada 1978. do smrti 2005. godine.

Svetac je Katoličke Crkve. Ivan Pavao II. jedan je od velikih državnika 20. stoljeća i duhovni aktivist planetarnoga utjecaja. Njegov dugogodišnji pontifikat karakteriziraju sljedeće značajke: jedan je od najmlađih papa novijega doba; njegov pontifikat je među najduljima; prvi papa ne-Talijan nakon više stoljeća ; prvi papa nakon više stoljeća iz jednoga slavenskog naroda. Također, osobna toplina, neposrednost i prirodna karizma Ivana Pavla II. Izuzetno su snažno djelovali preko suvremenih elektroničkih medija (poglavito TV.), šireći njegovu poruku i u najzabitnijim dijelovima planeta Zemlje. U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 130 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa, koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike. Papa se tijekom cijelog pontifikata zalagao za mir. Zagovarao je pravo svakoga naroda, na svoju državu, samostalnost i suverenost. Osmislio je sintagmu “kultura života” na svom putovanju u SAD 1993. godine. Pri tome je izjavio: “Kultura života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti.” Promicao je međureligijski dijalog i mir. Zalagao se za jedinstvo kršćana. Pokazao je otvorenost prema drugim vjerskim zajednicama. Prvi je papa, koji je ušao u džamiju i sinagogu. Za vrijeme pontifikata napisao je te izgovorio oko 15.000 raznih govora i dokumenata, što je oko 18 milijuna riječi. Napisao je 14 enciklika, 11 apostolskih konstitucija, 41 apostolsko pismo, 15 apostolskih pobudnica, 19 motu proprija i više knjiga. Na deset je konzistorija imenovao novih 231 kardinala i zaredio 321 biskupa. Proglasio je novih 1338 blaženika i 482 novih svetaca. Papa Benedikt XVI. proglasio je 2011. svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim, te odredio 22. listopada kao njegov spomendan-blagdan jer je toga dana Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, a papa Franjo, samo tri godine kasnije 2014. proglasio ga je svetim.

Duhovni aktivist sa upečatljivim gardom „medijske zvijezde“

Teško je nabrojati sve ono što je resilo lik i djelo pape Ivana Pavla II. Jedno je sigurno po mom osobnom sudu, a to je da je bio svojevrsna medijska zvijezda. Imao je svoj vlastiti slavenski gard gdje god se pojavio. Bio je prvi papa koji je često putovao u pastoralne posjete različitim zemljama i gradovima. Njegova jednostavnost, pristupačnost plijenila je pažnju mnogih naroda univerzalne Crkve, ali i onih druge vjere i ateista. Istovremeno spontan, ali vrlo jasan i duboko duhovan u svojim nastupima. Vrstan intelektualac, teolog, poznavatelj Europe i svih zbivanja na teritoriju Europe u 20. stoljeću. Govore koje je izgovarao u pastoralnim posjetima izvan Rima, pisao je sam. Oni su odisali duhovno intelektualnom i teološkom dubinom. Govorio je polako, staloženo i mirno. Vjernici su ga voljeli i bili spremni na svakakve vremenske uvjete da ga vide i čuju. Sjećam se da sam još kao student 1983. godine bio na susretu s papom Ivanom Pavlom II., u Austriji, u Donauparku. Mnoštvo ljudi iz raznih zemalja Europe je sudjelovalo u Euharistiji koju je predvodio. Padala je neumorno kiša tijekom cijele svete Mise. Kraj nas Hrvata bili su mladi iz Španjolske, Italije, Austrije. Da ne pokisnu do kože iznad glava su držali šatorsko krilo i sudjelovali u sv. Misi. Nezaboravno. Propovijedi pape Ivana Pavla II. davale su optimizam i zračile originalnom duhovnošću. Dan prije na bečkom trgu „ Am Hoff“ održao je briljantan govor intelektualcima, ljudima iz kulturnog života Austrije. Uistinu nešto predivno. Bio je neumoran propovjednik mira i zalagao se za kulturu života, za dostojanstvo čovjeka. Nezaboravna su njegova tri posjeta RH. Svaka rečenica, svaka riječ je imala svoju dubinu. Vidjelo se kako vrsno poznaje naše društvene prilike, prilike u Crkvi u Hrvata, hrvatsku povijest i naše velikane. Zagovarao je pravo svakog naroda na svoju samostalnost i suverenost. Kao da je znao da će pomahnitali globalizam iza njegova života sve to htjeti ugasiti.

Sveti papa Ivan Pavao II. kao pjesnik i pisac

U našim crkvama diljem Hrvatske pjeva se sa posebnim pijetetom pjesna „ Krist stade jednom na žalu“ čiji autor je veliki papa Ivan Pavao II. Osim 130 pastoralnih posjeta raznih država, veliki papa je napisao niz crkvenih dokumenata, poslanica, pobudnica i knjiga. Osjećalo se da ima dobre suradnike, dobre savjetnike, ljude koji su ga savjesno pratili u njegovom pontifikatu. Svima nama će u sjećanju još dugo ostati papa koji je odlazio na odmor: šetao, molio, skijao i susretao se sa sasvim običnim ljudima. Može li ga koji papa nadmašiti u njegovom pastoralnom radu? Čini mi se da vrlo teško. Znao je čitati „ znakove vremena“, praštati, ulaziti u problematiku vjerničkog praktičnog života. Oprostio je atentatoru njegov pokušaj atentata. Susreo se sa atentatorom u zatvoru i sa njim razgovarao. To može samo čovjek velike duhovnosti, svetac. Pamtimo ga po meditativnom sudjelovanju na Veliki Petak na Križnom putu, a pogotovo će nam ostati sjećanje papinog sudjelovanja na Križnom putu u Coloseumu kada je već bolest jako napredovala. Voljeli su ga državnici svih mogućih boja. Što je bilo vidljivo na sprovodu i oproštaju od njegovog mrtvog tijela.

Bio je bezkompromisan

Papa je imao jasne i beskompromisne stavom o gorućim svjetskim pitanjima, kako političkim (težak financijski i društveni položaj većega dijela Azije, Afrike i Latinske Amerika, razni ratovi, sukobi, te oblici nesnošljivosti-od rasizma do vjerskoga fanatizma) ili znanstvenim/ideološkim (stav prema marksizmu, darvinizmu, raznim svjetonazorima od egzistencijalizma i scijentizma do relativizma i skepticizma), tako i društvenim (pobačaj, eutanazija, smrtna kazna, radikalniji genetski pokusi). Molio je oprost za strahote učinjene u ime Katoličke Crkve, oprost zbog ponašanja Crkve prema ženama, od lova na vještice do njihove podčinjenosti. Službeno je rehabilitirao Galileja Galileja, kojeg je Crkva osudila, zbog teorije heliocentričnog sustava. Ispričao se i protiv zločina nad domorocima, te Židovima. U Auschwitzu je kleknuo, molio njima u spomen. Borio se protiv antisemitizma. Prvi je papa koji je posjetio sinagogu. To je bilo u Rimu 1986. godine. Za vrijeme posjeta Siriji, postao je prvi papa, koji je boravio u džamiji. Propovijedao je i u jednoj evangeličkoj crkvi. Vrijeme u kojem živimo vapi za beskompromisnim ljudima u crkvenoj hijerarhiji. Za ljudima koji će jasno i glasno štititi dostojanstvo čovjeka, žene, braka, obitelji, suverenost naroda. Koji će propovijedati jasnoću evanđeoskog duha.

Enciklika „Evangelium Vitae“

Objavio je još jednu encikliku na temu kulture života pod naslovom „Evangelium Vitae“ 1995. godine. Na početku enciklike uputio je apel odgojnim djelatnicima: “Poštuj život, svaki ljudski život, brani ga, voli ga i služi mu! Samo ćeš na tomu putu naći pravdu, razvitak, istinsku slobodu, mir i sreću.” Za 5. Božju zapovijed “Ne ubij” napisao je, da se odnosi na: “Ne ubij nevinoga, ne ubij nevinoga u ratu, nevinoga u miru, nevinoga u majčinoj utrobi, nevinoga u posljednjoj bolesti, ne ubij nevinoga nikada ni u kojem slučaju.” U enciklici se ističe, da je život svet, jer od Boga dolazi, ostaje u trajnoj vezi s Bogom i Bogu se vraća. Papa je izjavio: “Prema tome, autoritetom koji je Krist predao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve potvrđujem da je izravno i namjerno ubojstvo nevinoga ljudskog bića uvijek teško nemoralno djelo.” Izrazio je negodovanje, što se u zakonodavstvu zločin ubojstva nevinoga prikazuje kao pravo počinitelja. Zakon koji gazi temeljno pravo na život kosi se sa zdravim razumom. Papa u enciklici navodi, da katolike ne obvezuju zakoni kojima se ozakonjuju pobačaj, eutanazija i bilo koje drugo ubojstvo nedužnih, već katolici imaju pravo protiviti se takvim zakonima, zbog prigovora savjesti.

Papa i mladi

Ivan Pavao II. bio je popularan kod mladih. Ustanovio je 1984. godine, „Svjetski dan mladih“, na kojem se redovito okupljalo mnoštvo mladih. Papa je mlade nazvao “jutarnja straža”. Prvi „Svjetski dan mladih“ dogodio se 15. travnja 1984. godine u Rimu. Na tom sam susretu bio osobno nazočan. Bilo je veličanstveno. Čitav Trg sv. Petra bio je ispunjen mladima iz čitavog svijeta. Tako nešto mogao je samo pokrenuti i organizirati sveti papa Ivan Pavao II. Tada je mladima darovao drveni križ i potaknuo ih neka ga nose svijetom kao znak Isusove ljubavi prema čovječanstvu. Sljedeći „Svjetski dani mladih“ održani su se u Rimu 1985., Buenos Airesu 1987., Santiago de Composteli 1989., Częstochowi 1991., Denveru 1993., Manili 1995., Parizu 1997., Rimu 2000. Torontu 2002.. Nastavili su se i nakon smrti pape Ivana Pavla II. u Kölnu 2005. i Sydneyu 2008. Do sada je bio najmasovniji susret u Manili 1995. godine, kada se okupilo 5 milijuna mladih. Na „Svjetskom danu mladih“ u Rimu okupilo 2.7 milijuna mladih iz cijelog svijeta. Od tada s mladima hodočasti i lik Majke Božje Spasa Rimskog Naroda. U čast pape održan je koncert u Bologni 1997. godine na kojem se okupilo oko 300.000 mladih. Nastupali su mnogi glazbenici među kojima i Bob Dylan. Mimo protokola papa je održao govor u kojem je citirao pjesmu Boba Dylana “Blowin’ in the wind” i stih “Koliko cesta čovjek mora proći prije nego ga možete nazvati čovjekom?” Prilikom trećeg hodočašća u Hrvatsku 2003. godine, tijekom sv. mise u Zadru, mladi su skandirali: “Mi smo papini, papa je naš” te “Ivane Pavle! Ivane Pavle! Ivane Pavle!” Papa je uzvratio: “Hvala i tebi, mladeži hrvatska!”

Papin poseban odnos prema RH

Papa Ivan Pavao II. imao je poseban odnos s Hrvatskom. Rodio se u dijelu Poljske, koji se zove Bijela Hrvatska. Tu su boravili Hrvati, tijekom seobe u današnje krajeve. Aktivno se zalagao za ostvarenje hrvatske težnje za samostalnom državom i za prestanak ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Vatikan je prvi u svijetu objavio 3. listopada 1991. godine, da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju, a službeno je priznao Hrvatsku i Sloveniju 13. siječnja 1992. godine. Hrvatskoj je pružao višeslojnu i trajnu političku potporu. Upravo je njegov pritisak bio odlučujućim činiteljem kod priznanja Republike Hrvatske. Do svoje smrti ostao je zagovornikom i prijateljem RH u svim političkim zavijutcima i društvenim mijenama. Blagdan Male Gospe 8. rujna 1991. godine proglasio je svjetskim danom molitve za mir u Hrvatskoj. Katolici diljem svijeta molili su za Hrvatsku, a papa je slavio koncelebriranu svetu misu na tu nakanu. Papa Ivan Pavao II. Hrvatsku je posjetio tri puta. Drugi je papa, koji je uz Papu Aleksandra III. posjetio Hrvatsku. Papa je za vrijeme svog pontifikata proglasio dva Hrvata svetima: sv. Leopolda Mandića 16. listopada 1983. godine i sv. Marka Križevčanina u Košicama u Slovačkoj, 2. srpnja 1995. godine. Postavio je hrvatskog svećenika Nikolu Eterovića za glavnog tajnika Biskupske sinode, nakon što je vrlo uspješno organizirao zahtjevno papino putovanje u Ukrajinu 2001. godine. Hrvatski svećenik Martin Vidović djelovao je u papinskom Državnom tajništvu. Papa ga je postavio za apostolskog nuncija u Bjelorusiji 2004. godine. Posljednji dokument, koji je napisao prije smrti, bio je vezan uz beatifikaciju Ivana Merza. U Selcima na otoku Braču 1997. godine podignut je u Europi prvi spomenik papi Ivanu Pavlu II. u prirodnoj veličini, i to u znak zahvalnosti za sve što je učinio za pravednu hrvatsku stvar. Prilikom sprovoda, na njegovom lijesu bila je knjiga evanđelja, koju je dobio na dar prigodom trećeg posjeta Hrvatskoj. Prvi spomenik papi Ivanu Pavlu II. nakon njegove smrti postavljen je pred Trsatskim svetištem, na mjestu gdje je 8. lipnja 2003 godine., tijekom svoga jubilarnog 100. putovanja svijetom, bio kao hodočasnik.

Iako često bolestan, ustrajao je u papinskoj službi do kraja života

Za vrijeme pontifikata, često je bio bolestan. Nije volio dugo biti u bolnici i na bolovanju. Čim mu je bilo bolje, nastavio bi s dnevnim obavezama. Nakon atentata na njega 1982. godine, bio je na operaciji koja je trajala 5 sati. Nakon dvadesetak dana napustio je bolnicu, ali se uskoro vratio, zbog komplikacija. Godine 1992., javno je tijekom nedjeljnog govora rekao, da ide u bolnicu. To je bio prvi put, da je neki papa najavio svoj odlazak u bolnicu. On je i prvi papa za kojeg je zabilježeno, da je za vrijeme pontifikata bio na više od jedne operacije. Kirurzi su mu odstranili benigni tumor na debelom crijevu 1992. godine. Sljedeće godine iščašio je desno rame, a godinu kasnije bedrenu kost u kuku. Nastojao je biti što kraće u bolnici. Dobio je protezu u kuku 1994. godine. Operiran je ponovno na debelom crijevu i trbuhu 1996. godine. Nosio je i slušni aparat. Dugi niz godina bolovao je od Parkinsonove bolesti. Ruke su mu se tresle, teže je govorio, imao je problema u držanju usana i lica. Od 2003. godine, imao je problema s čitanjem teksta i sve teže je govorio. Nije volio da mu netko pomaže, dok to nije sam zatražio, a to je činio rijetko. Nastojao je obavljati svoju dužnost, usprkos bolovima i poteškoćama, a zahtjeve za umirovljenjem, odbacivao je i govorio, da Isus nije sišao s križa.

Sprovod pape Ivana Pavla II.

Po posjećenosti, sprovod pape Ivana Pavla II. treći je u povijesti nakon pogreba egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera iz 1970. godine, kada se okupilo oko 8 milijuna ljudi i sprovoda iranskog ajatolaha Homeinija iz 1989. godine, kada se okupilo 5 milijuna ljudi. Po praćenosti putem televizije, sprovod pape Ivana Pavla II. svrstava se u najgledanije televizijske emisije u povijesti.

 

Molitva svetom Ivanu Pavlu II.

Sveti Ivane Pavle, s nebeskoga prozora daruj nam svoj blagoslov!

Blagoslovi Crkvu koju si ljubio i kojoj si služio i koju si vodio, navodeći je odvažno putovima svijeta, da svima približi Isusa i sve približi Isusu.

Blagoslovi mlade koji su bili tvoja velika ljubav.

Potakni ih da sanjaju, da podignu pogled, te nađu svjetlo koje rasvjetljava putove života na zemlji.

Blagoslovi obitelji, blagoslovi svaku obitelj! Prepoznao si napad sotone na ovu dragocjenu i nezamjenjivu nebesku iskru koju je Bog upalio na zemlji.

Sveti Ivane Pavle, svojom molitvom zaštiti obitelj i svaki život koji niče u obitelji.

Moli za cijeli svijet koji je još uvijek obilježen napetostima, ratovima i nepravdama. Borio si se protiv rata pozivajući na dijalog i sijući ljubav: moli za nas da budemo neumorni sijači mira.

Sveti Ivane Pavle s prozora tvoga nebeskog doma, gdje te gledamo s Blaženom Djevicom Marijom Bogorodicom, pošalji nam Božji blagoslov.

Amen.

Hitovi: 613