J. Ratzinger: Novo doba

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 04 Studeni 2017 Napisao/la Administrator

Ratzinger

(...) povijest velikih ateističkih diktatura XX. stoljeća, nacionalsocijalizma i komunizma, pokazuje kako je pad crkve, raspadanje i odsutnost vjerovanja kao odlučujuće snage, gurnulo svijet u ponor. Ako je pretkrščansko poganstvo bilo u određenom smislu još nevino i pretpostavljalo povezanost s bogovima i iskonskim vrijednostima koje su zlu određivale granice, onda će sada, kad više nema sila što djeluju protiv zla, propast biti doista velikih razmjera. Sa sigurnošću, koja ima potvrdu u iskustvu, možemo reći da kada bi moralna snaga koju predstavlja kršćanska vjera iznenada bila istrgnuta iz svijeta, onda bi ona bila poput broda koji se zabio u ledenu santu i postojala bi velika opasnost za preživljavanje čovječanstva (...)

Joseph Ratzinger, iz knjige Sol zemlje, Mozaik knjiga

Razgovor s Peterom Seewaldom

(...) Na završetku drugoga stoljeća nakon Krista čini se da je stanje lošije nego ikada prije. Američki spisatelj Louis Begleu naziva 20. stoljeće čak „sotonskim rekvijemom“. To je pakao pun ubojstava, pokolja  i nasilja, dakle koncentracija užasa. U  20. stoljeću bilo je ubijeno više ljudi nego ikada prije.  To je doba Holokausta i stvaranja atomske  bombe....Kod mnogih se ljudi pri promišljanju djelovanja Boga i djelovanja čovjeka na svijet javljaju velike dvojbe: je li svijet doista spašen? Mogu li se godine nakon Krista uistinu nazvati godinama spasenja?

To je veliki broj razmatranja i pitanja. Temeljno je pitanje zapravo ovo: je li kršćanstvo doista donijelo spas, izbavljenje, ili je ostalo besplodno? Nije li kršćanstva možda u međuvremenu izgubilo svoju snagu?

Mislim da se najprije mora reći kako spasenje, dakle – spasenje koje dolazi od Boga, nije kvantitativna veličina i da se ne može dodavati. U tehničkim znanjima  u čovječanstvu može još doći do rasta, koji doduše ponekada poklekne, ali je ipak na neki način kontinuiran. Ono što je čisto kvantitativno može se mjeriti, može se utvrditi je li se povećalo ili se smanjilo. Nije moguće količinski izraziti napredak dobrote ljudi jer svaki je čovjek nov i sa svakim novim čovjekom, u određenom smislu, povijest iznova počinje. 

Vrlo je važno da naučimo  to razlikovati. Dobrota čovjeka, da se tako izrazim, ne može se kvantitativno izraziti. Ne možemo, dakle, poći od  toga da kršćanstvo, koje je nulte godine počelo kao zrno gorušice, na kraju mora izgledati kao neko snažno stablo i da svatko mora vidjeti  kako je ono iz stoljeća  u stoljeće postojalo sve snažnijim. Ono se uvijek može slomiti i prelomiti jer je izbavljenje povjereno  čovjeku, a Bog mu nikada ne želi oduzeti tu slobodu.

Osnovna je misao prosjvjetiteljstva bila  da proces civilizacije mora čovjeka gotovo prisilno dovoditi do istine, do lijepoga, do dobroga te da se, prema tome, u budućnosti  barbarska djela više ne mogu ni zamisliti.

Ali to što se izbavljenje uvijek  odnosi na slobodu, to je, tako reći, avanturistička struktura izbavljenja. Ono nije nikada nametnuto izvana, nema čvrstu strukturu,  nego se nalazi u lomljivoj posudi ljudske slobode. Ako se misli da je ljudsko biće dospjelo na neki viši stupanj, mora se voditi računa o tome da je sve to vrlo nesigurno i da se lako može vratiti unatrag. Rekao bih da je upravo to sporna stvar koja je izražena u Isusovim iskušenjima: mora li izbavljenje biti nešto što je strogo određeno, kao neka struktura u svijetu i što se može kvantitativno izraziti u smislu – svi su dobili kruh, odsad više nigdje nema gladi? Ili je izbavljenje nešto posve drugo? Zato što je vezano za slobodu, što nije nametnuto čovjeku, nego je prepušteno njegovoj slobodi pa se stoga može  i razoriti do određenoga stupnja.

Također moramo priznati da je kršćanstvo uvijek oslobađalo velike snage ljubavi. Dovoljno je samo pogledati šti je sve s kršćanstvom ušlo u povijest. Gothe je rekao: nastalo je strahopoštovanje prema onome što se nalazi među nama. Uistinu, tek je s pojavom kršćanstva nastala sustavna njega bolesnika, briga o slabima i čitava organizacija ljubavi. Tek pojavom krščanstva počelo je rasti i štovanje prema svim ljudima na svim položajima. Zanimljivo je već to što se car Konstantin priznanjem kršćanstva osjećao obvezatnim, promijenivši zakone, uvesti nedjelju za sve i što se pobrinuo da robovi dobiju određena prava.

Ili da, na primjer, spomenem  Anastazija, velikog aleksandrijskog biskupa iz četvrtog stoljeća, koji iz vlastitog iskustva opisuje kako su sva plemena bila međusobno neprijateljski raspoložena, s noževima u rukama – sve dok kršćani nisu sa sobom donijeli određeno raspoloženje za mir. Ali, to su stvari koje nisu dane samom političkom strukturom carstva. Kao što vidimo, one mogu opet propasti.

Tamo gdje čovjek napusti vjeru veća je mogućnost da će se vratiti strahote  poganstva. Mislim, a to i sami doista možemo vidjeti, da Bog manje utječe na povijest nego što bismo mi to htjeli. To je njegov odgovor na slobodu. A ako želimo  i potvrđujemo da Bog poštuje slobodu, tada  moramo i mi poštivati i naučiti voljeti blagost njegova djelovanja.

Kršćanstvo  još nikada nije bilo tako rašireno kao danas, ali širenje kršćanstva je jamči svijetu dolazak spasenja.


Činjenica je da kvantitativno širenje kršćanstva, koje se mjeri brojem vjernika, ne znači automatski da će svijet postati bolji jer nisu svi oni koji se nazivaju kršćanima uistinu kršćani. Kršćanstvo djeluje na oblikovanje svijeta samo indirektno, preko ljudi i njihove slobode. Ono nije nikakva ustanova novog političkog i socijalnog sustava koji treba iskorijeniti zlo.

Kakvo značenje ima postojanje zla u odnosu na izbavljenje ili neizbavljenje?

Zlo ima moć nad slobodom i ono stvara svoje strukture. Jer posve je očito da postoje strukture zla. One vrše pritisak na čovjeka, one mogu blokirati njegovu slobodu, mogu podići zid koji će spriječiti dolazak Boga u svijet.  Bog nije pobijedio zlo s Kristom u tom smislu da ono više ne bi moglo biti iskušenje za čovjekovu slobodu, nego nam je ponudio ruku da nas vodi, ali nas ne prisiljava.

Znači li to da Bog ima premalo vlasti nad ovim svijetom?


U svakom slučaju Bog nije htio obnašati vlast nad ovim svijetom onako kako mi to zamišljamo. Dakako, upravo je pitanje koje bih ja postavio „svjetskom duhu“, kako ste Vi to na početku formulirali: Zašto je  Bog tako nemoćan? Zašto vlada na takav, neobično blag način, preko raspetoga Krista, kao nekoga tko sam nije uspio? Bjelodano je međutim, da je to način na koji Bog želi vladati, to je Božanska vrsta moći. Bog ne iskazuje svoju moć na onaj drugi način – pritiscima, nametanjem i silom.

...ne moramo li biti potreseni stanjem ovoga svijeta, koje se opisuje kao „sotonski rekvijem“?


Mi kršćani znamo da je svijet ipak  uvijek u Božjim rukama. I u slučaju  da se čovjek udalji od njega i krene  k razaranju, ON će u propasti svijeta započeti nešto novo. Vjerujući u njega, mi radimo tako da ne dođe do toga da se čovjek odvoji te i nastojimo postići, koliko je to u našoj moći, da svijet kao Božja tvorevina i čovjek kao Božji stvor mogu iznova živjeti.

Međutim, moguća je i pesimistička dijagnoza. Može se dogoditi  da odsutnost Boga postane tako snažna – Metz je govorio o tome kao o „krizi Boga“, a to je pomalo neobičan izraz -  da se čovjek nađe u moralnom vrtlogu, nakon kojega slijedi razaranje svijeta, apokalipsa, propast. Mi moramo biti i na to spremni. Apokaliptična dijagnoza ne može se isključiti, ali tada će Bog zaštititi čovjeka koji ga bude tražio. Ljubav je na posljetku ipak jača od mržnje.

Čini se da nije lagan teret povijesti koji pritišće Crkvu.  U povodu proslave petstote obljetnice Kolumbova otkrića Amerike pojavile su se, na primjer, tako jake emocije protiv misionarskog rada da se moglo pomisliti kako su se te stvari dogodile jučer.

To su, dakako, djelomično bile paušalne ocjene, koje ne proizlaze iz povijesne istine nego iz emocija trenutka. Ja ne želim osporavati krivnju Crkve, koja je zasigurno bila velika. Ali upravo s tim u svezi objavljene su nove, iscrpne studije što potvrđuju da su vjera i Crkva ustale protiv pohlepnosti osvajača koji su okrutno uništavali kulture i ljude. Pavao III. i pape nakon njega osobito su se zalagali za prava domorodaca i donijeli odgovarajuće pravne uredbe.(...) Prvi franjevciu koji su bili misionari u Meksiku propovijedali su jedno vrlo jednostavno i neinstitucionalizirano kršćanstvo jer su bili još nadahnuti teologijom duha trinaestoga stoljeća. Da ljudi nisu tu vjeru spoznali kao oslobađajuću snagu, ne bi moglo doći do tako velikoga prihvaćaanja kršćanstva – kao što je to bio slučaj u Meksiku. Vjera je tamo značila i oslobađanje od kultova koji su se održavali prije dolaska misionara. Meksiko je i mogao biti osvojen zato što su se  potlačeni narodi  udružili sa Španjolcima da bi se oslobodili od te vladavine.  Sve je, dakle, malo drukčije nego što se misli, iako ne poričem ni ono loše što je učinila Crkva...

(...) ne može se odgovoriti na pitanje kojim bi putem svijet pošao da nije bilo Crkve. Jednako tako nije moguće previdjeti da je kršćanska vjera oslobodila i kultivirala svijet i to upravo razvojem ljudskih prava, umjetnošću, znanošću te moralnim odgojem. Europu se ne može zamisliti bez te oplodnje. Židovski publicist Franc Oppenheimer pisao je: „Demokracije sus nastale u judeo-kršćanskom svijetu. Povijest nastanka jest temeljni preudvjet našega pluralističkog svijeta. Istoj toj povijesti možemo zahvaliti za mjerila na temelju kojih su se naše demokracije do danas mogle provjeravati, kritizirati i ispravljati“ I Vi ste sami ukazivali na to kako su demokratske i kršćanske vrijednosti srodne.

Ja mogu samo potvrditi ono što je Oppenheimer rekao. Danas znamo da se demokratski model razvio iz redovničkih ustava koji su imali odredbe o glasovanju u kaptolima. Misao o jednakim pravima za sve mogla je također naći svoj politički oblik. Naravno da je već prije postojala grčka demokracija koja je dala odlučujuće poticaje, ali koja se morala obnavljati nakon sloma bogova. Bjelodana je činjenica da obje izvorne demokracije, američka i engleska, počivaju na konsenzusu vrijednosti koji proizlazi iz kršćanskoga vjerovanja te da su one mogle i još mogu funkcionirati samo ako postioji suglasje o vrijednostima. One bi se u protivnom raspale. Tako se i na povijesnoj razini može dobiti pozitivna bilanca kršćanstva koje je stvorilo nov odnos prema čovjeku i prema samome sebi te koje je otvorilo vrata novoj čovječnosti. Antička grčka demokracija počivala je na sakralnom jamstvu bogova. Kršćanska demokracija novoga doba počiva na sakralnosti vrijednosti koje jamče  vjerovanje, vrijednosti koje proizlaze iz autonomnoga upravljanja većine. Upravo ono što ste rekli o svođenju računa dvadesetoga stoljeća pokazuje kako su nestankom kršćanstva  iznenada izbile na površinu arhaične sile zla koje je kršćanstvo bilo protjeralo. Pozivajući se na povijest možemo reći da ne postoji demokracija bez religioznih, „sakralnih“ temelja.

(...) Upravo povijest velikih ateističkih diktatura XX. stoljeća, nacionalsocijalizma i komunizma, pokazuje kako je pad crkve, raspadanje i odsutnost vjerovanja kao odlučujuće snage, gurnulo svijet u ponor. Ako je pretkrščansko poganstvo bilo u određenom smislu još nevino i pretpostavljalo povezanost s bogovima i iskonskim vrijednostima koje su zlu određivale granice, onda će sada, kad više nema sila što djeluju protiv zla, propast biti doista velikih razmjera.

Sa sigurnošću, koja ima potvrdu u iskustvu, možemo reći da kada bi moralna snaga koju predstavlja kršćanska vjera iznenada bila istrgnuta iz svijeta, onda bi ona bila poput broda koji se zabio u ledenu santu i postojala bi velika opasnost za preživljavanje čovječanstva.

(...) Mogućnosti za preživljavanje ovoga planeta očigledno se smanjuju. Od sredine osamdesetih god.(XX. stoljeće) neprestano raste broj i opseg katastrofa diljem svijeta. Također postaje sve jasnije da priroda nije uzrok tim katastrofama, nego čovjek – bilo da čini zahvate na prirodnim sustavima, bilo da gubi kontrolu nad vlastitim sustavima. Mnogi već spominju bijes Božji kad govore o tome.....Možda se staro mora uništiti da bi moglo nastati novo. Je li to stvaran zadatak apokalipse?

Teško je to reći. Morali bismo uložiti nedvojbeno velik napor da omogućimo novi početak, i to napor koji proizlazi iz snaga stvaranja i izbavljenja. Morali bismo osloboditi ine snage koje će čovjeka naučiti da ograniči sebe sama. Posve je očito da sve ovisi o tome. Čovjek bi morao naučiti da ne čini sve što bi mogao učiniti – on bi tako mogao razoriti i samoga sebe i svijet ; morao bi znati da se nasuprot moći nalazi trebati i smjeti. Čovjek ne bi smio samo fizičku nemoć priznati kao nemoć, nego bi trebao priznati i one nemoći koje određuju sadržaj moralnogaa. Zasigurno je bitan odgoj takvoga čovjeka koji će se moći oduprijeti iskušenju zabranjenoga voća.

Crkva se mora također potruditi osposobiti  čovjeka da bude dorastao sam sebi, da može svojim fizičkim mogućnostima suprotstaviti odgovarajuće moralne mogućnosti. Znamo da to ne proizlazi iz puke moralnosti, nego iz unutarnje povezanosti sa živim Bogom. Samo ako se ON doista nalazi kao snaga u našem tu-bitku, moral će dobiti svoju snagu. Nije dovoljna samo neka vlastita računica.

Možda doista više nije moguće liječiti izvana, nego samo iznutra....“To je naše stanje duha koje se odražava na prirodu“?


(...) Jasno je da je vanjska zagađenost okoline što je proživljavamo – zrcalo i odvod unutarnje zagađenosti kojoj ne poklanjamo dovoljno pozornosti. Mislim također da su to nedostaci pokreta za zaaštitu prirode. Oni se  s razumljivom i opravdanom strasti bore  protiv zagađenja prirode, a duhovno samozagađenje čovjeka i nadalje se smatra jednim od njegovih prava, njegovom slobodom. U tome je razlika.  Mi želimo odstraniti mjerljiva zagađenja, ali ne poklanjamo dovoljno pozornosti duhovnom zagađenju čovjeka i prirode u njemu kako bi mogao disati kao čovjek, nego potpuno neistinitim pojmom slobode branimo sve što čovjek radi po svojoj volji.

Tako dugo dok podržavamo tu karikaturu slobode, naime  - slobode unutarnjega razaranja duše, njezino će vanjsko djelovanje ostati nepromijenjeno. Mislim  da se moramo tome posvetiti.  Nije samo priroda koja ima svoj red, svoje životno obličje  koje moramo poštivati ako želimo živjeti u njoj i od nje, nego je i  čovjek  u svojoj nutrini stvorenje i ima svoj red. On ne može sebe učiniti onim što želi. Da bi mogao živjeti, on mora naučiti sebe priznati stvorenjem i shvatiti da u sebi mora imati unutarnju čistoću – ekologiju duše, ako tako hoćete. Ako se ne shvati ta bit ekologije, sve će se drugo pogoršati....

Hitovi: 666