Ivan Golub: Tko se boji života

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Srijeda, 08 Studeni 2017 Napisao/la Administrator

I i E

Ovo je lijepo (Foto A.Lj.)

 ...Dani su prolazili. Otrgnule se kišne kapi i vjetar se dignuo i pomeo obzore. I opet me sretali znanci, žurili i pitali: “Što radiš?“ A ja sam odgovarao, njima i sebi: „Živim!“ Sebi i njima...(Iz knjige Ivana Goluba u izdanju KS Zagreb, 2000.: Čežnja za licem ili kako do radosti). Vjerujemo da je ovih nekoliko izabranih razmatranja o životu, našega istaknutoga pjesnika, povjesničara i teologa koje vam prenosimo iz spomenute knjige, najvredniji dar što vam u ovim blagdanskim danima možemo ponuditi.

IGolub

Tko se boji života
Od straha na prijelazima cesta do strepnje da neki nesmotrenjak ne zapali atomsko zlo, od bojazni pred ispitima do strahovanja pred glavarima, riječju od straha do straha ide život i teku dani.

Postoje strahovi i strahovi. Pitanje je da li je strah loš ili nije. Ako je istovjetan s razborom svakako je dobar. Ako je isto što i poštovanje, naravno da vrijedi. No jedan strah je koban. Strah od života.

Uistinu ima ljudi koji se boje života. Boje se ljudi, i klone ih se. Boje se udjela u stvaranju i izbjegavaju ga. Boje se drugih, boje se sebe, boje se svega. Ništa ih ne raduje ili ih tek na tren što razveseli.

Isus je ne jedanput izgovorio riječ: “ Ne bojte se!“ Obično nije navodio čega se ne treba bojati, nego jednostavno ne bojati se. Tu njegovu riječ valja povezati s jednom drugom riječi iz njegovih usta: “Došao sam da imaju život“ . Njegova riječ „Ne bojte se“ zapravo kazuje: ne bojte se života. Obujmiti život, radovati se zemlji, žudno dočekivati jutra i spokojno se praštati od dana, doprinositi porastu ljepote, dobrote i istine na svojoj dionici puta kroz prostor i vrijeme, prihvaćati kišu i sunce nad glavama pravednih i onih koji tako ne izgledaju, davati iz sebe staro i novo, ne kratiti ruku ruci, niti odvraćati pogled od patnje, pokloniti uho nebu i ne uskratiti ga zemlji, cvasti ali i zoriti, cvasti ali i ocvasti, biti cvijet, biti plod. Riječju – živjeti. Ne bojati se života.

A strah se, prema Bibliji, izgoni ljubavlju: u ljubavi nema straha; naprotiv savršena ljubav izgoni strah (1 Iv 4, 18)

Za život
Što je to živjeti? Tumarati grbavom zemljom kroz nekoliko godina? Više ili manje zgužvano putovati sa suputnicima koji su se slučajno našli na istom vlaku vremena i prostora? Ostaviti za sobom dublji ili plići trag? Što je to živjeti?

Živjeti ponajprije znači rasti iznutra. Kristali rastu skladno i bujno, ali ne žive. Ne rastu iznutra. Rasti iz sebe. Rasti čitav. Kako je  za čovjeka značajno to da je razumno biće, živjeti znači nadasve rasti u razumnosti.  Nije to isto što i rasti u znanju.  Razumnost je u pronicanju pozadine, nutrine pojavnoga.

Živjeti znači rasti u osjećanju. Čovjek nije samo glava, on je i srce. Čuvstveni život ne smije zakržljati.  Decartes je rekao:  „Mislim dakle jesam“, a netko drugi: „Osjećam dakle jesam“.

Pravi ljudski rast, a prema tome i puni ljudski život jest u stvaralaštvu. Čovjek raste stvarajući sebe. Život je zapravo stalno samostvaranje. On je i stvaranje iz sebe. Sve što je čovjek podigao izvan sebe ipak je iz njega, iz njegova susreta s vanjskim svijetom.

Postoje razni životi, ubitačni i dosadni, poletni i snažni. Život koji se odrekao rasta i okanio se stvaranja zapravo i nije život. Taj  paraživot, tobožnji život, u našem se jeziku primjereno zove životarenje. Tko je postavio međe svom duševnom rastu i neće ići dalje od njih, riskira da životari. Tko misli da je dosta narastao, da se više ne treba razvijati, da mu više nije napredovati, taj se udaljuje od života.

Tko raste, ne zna za dosadu, i tko stvara, ne pozna monotoniju. Svako jutro je stvoreno i svaka večer je narasla. (...)

U svemu postoji stil, u pisanju i bacanju diska, u umjetnosti zvuka i uzmijeću kista. I u životu postoji stil. Ja sam za strastvenost kao stil života. Strastvenost, zgrijanost, koja uopće ne mora biti bučna i razlivena, kao biljeg života podupire rast i razvija kreativnost. Strastvenost se, na žalost, pridržava samo za iznimne situacije u životu, najčešće negativne. Čovjek uključi strastvenost kada mu počnu gorjeti  nokti, kada mu je već svega dosta, i strastvenost tada , dakako, nije u službi života nego redovito u zatiranju života. Kada bi strastvenost bila na djelu u pozitivnome, čovjek bi živio punije, stvaralačkije. Bez strasti se ne začimlje ljudski život, bez strastvenosti čpvjek ne začimlje ništa živa i vrijedna.

Dok je u tjelesnom vidu rast zaključen s dobi, duhovni čovjekov rast nije njome omeđen. Čovjek može rasti dok živi. I obrnuto: on živi dok raste, dok stvaralački raste.

Kako se Isus postavio prema životu? Jasno, vrlo jasno. „Došao sam da imaju život, da ga imaju u izobilju“ – rekao je.

Neživot
Postoji život, postoji neživot. Neživot je život koji ipak nije život. Nije to u prvom redu težak, „pasji“ život. I udoban, „slatki“ život može biti neživot. Neživot je postavljati na život takve zahtjeve da smo uvijek nezadovoljni životom.

Neživot je kad nećemo sadašnju dionicu života primiti kao život, kad ne ubrajamo svoje dane, tjeskobe i radosti u životni staž, već se stalno spremamo za život. Neživot je kad smo stalno pripravnici za život. Neživot je biti bez doma ili ne biti doma. Kad smo bez doma, daleko od doma na rubu smo života.  Bezdomnost je pokazatelj neživota. Dakako, nije sve dom što se tako zove.

Neživot je ako ne umijemo voljeti sebe i druge. Baš voljeti, baš sebe, baš druge. Umijemo li samo računati, možemo samo uspijevati; svodimo li druge na stepenište vlastitig uspona možemo imati samo nazovi-prijatelje. Volimo li samo sebe, zapravo ne volimo ni sebe. Volimo li samo druge, zapravo ih ne volimo jer treba biti ja (a ja se održava pravom ljubavlju prema sebi) da bismo voljeli drugoga.

Neživot je ako poput droge gutamo razorna zadovoljstva, koja imaju pred očima samo trenutak a ne tijek, samo isječak a ne ukuponost.
Neživot je ako nerazložno i besmisleno guramo glavu u omču bilo koje vrste.
Neživot je daviti riječ svoju i duđu.
Neživot je uklanjati se samome sebi.
 
Htio sam reći što je neživot, a nisam uspio izreći.
Pokušajte, ako hoćete, reći vi.
 
Ivan Golub
Profesor emeritus, hrvatski je svećenik, teolog, povjesničar kulture, sveučilišni profesor, povjesnik, pjesnik i književni prevoditelj, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
 
IGČežnja
Hitovi: 475