Argumentima protiv laži i kleveta
Indeks Članka
"Hrvatski je narod već više od 70 godina izložen kolektivnim klevetama, lažima i optužbama kao nijedan drugi europski narod. Kad se prate izjave pojedinih javnih ličnosti u Hrvatskoj i main-stream-medija stječe se dojam da Adolf Hitler nije bio Austrijanac, već Hrvat" (M.V.) U tekstovima koji se ovdje nude mogu se naći cjeloviti argumentirani odgovori na sve kontinuirane objede, laži i optužbe na račun hrvatskog naroda i katoličke crkve u Hrvata. Nama Hrvatima sklonima lakom zaboravu i podložnima svakovrsnim manipulacijama, kao i našoj političkoj eliti koja upravlja zemljom, moglo bi dobro doći kao podsjetnik na barem najvažnije povjesne činjenice u vezi sa spornim pitanjima koja opterećuju naše odnose sa susjedima.
Mons. Batelja o pismima bl. Alojzija Stepinca papi Piju XII.
Krašić (IKA), 21.03.2021. / 19:56
Postulator kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca mons. prof. dr. sc. Juraj Batelja na predstavljanju svoje nove knjige „U Gospodina polažem svoje nade“ – prilozi za životopis svećenika Josipa Vranekovića, u nedjelju 21. ožujka u Krašiću, odgovorio je na navode patrijarha Srpske pravoslavne Crkve Porfirija o „duboko problematičnim mjestima“ u pismima bl. Alojzija Stepinca papi Piju XII.
Mons. Batelja se nakon samog predstavljanja knjige osvrnuo na intervju patrijarha Porfirija za Hrvatsku radioteleviziju. Njegov odgovor prenosimo u cijelosti.
„Patrijarh Porfirije dobro bi učinio da je u svom TV intervjuu 19. ožujka naveo mjesta koja on ocjenjuje da su duboko problematična. A ako ostavi ovako nedorečeno, ostaje dojam podvojenosti u hrvatskoj javnosti i među katoličkim vjernicima.
Ne vjerujem da može biti patrijarhova namjera da se stvara nepovjerenje između katolika u Hrvatskoj i Petrova nasljednika u Rimu, i između katolika i bl. Alojzija Stepinca – još manje da želi produbiti nepovjerenje između hrvatskog i srpskog naroda.
O sadržaju svih pisama nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. stručnjaci su rekli svoj sud – teološki i povijesni. Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta; ne daju povod za prijepore – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca.
Zar nadbiskup Stepinac griješi kad moli Papu da bude blizu katoličkim vjernicima u Hrvatskoj?! Zar je problematično to što je informirao Papu o prilikama koje su sudbonosne za Crkvu u njegovom narodu?! Zar se iznevjerio svome zvanju moleći od Pape zaštitu za hrvatski narod i pomoć u očuvanju njegova vjerskog i nacionalnog identiteta?!
Pisma koja je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac uputio Piju XII. odraz su njegove vjere i ljubavi prema hrvatskom narodu. Ako je duboko problematično to što Hrvat želi svoju državu i voli svoju zemlju, onda je duboko problematičan i svaki Hrvat koji svoju državu izgrađuje i voli.
Njegova svetost patrijarh Porfirije pridonio bi mnogo više i povjerenju i pomirenju da je spomenuo kako su vladike SPC-a sve do 1935. godine kad god bi došli i odakle god bi došli u Zagreb odsjedali u dvoru zagrebačkog nadbiskupa. Ili da je uzeo u obzir da je nadbiskup Stepinac odlazio zagrebačkom pravoslavnom metropolitu čestitati velike blagdane, a metropolit bi takve čestitke uzvratio u Nadbiskupskom dvoru. Ili, da su u selima kroz koja je nadbiskup Stepinac prolazio autom pravoslavni Srbi pravili slavoluke, izlazili na ulice i klicali mu. On bi čak izašao iz auta i u pratnji paroha družio se s pravoslavnim vjernicima.
Pogotovo bi patrijarh pridonio jasnijoj slici stanja u Hrvatskoj da je napomenuo kako su neki pravoslavni intelektualci u Zagrebu izgubili posao ili doživjeli poniženja, među njima i njegov prethodnik vladika Emilijan, jer su na montiranom sudskom postupku 1946. godine htjeli posvjedočiti o ljubavi i pomoći koju je zagrebački nadbiskup pružio Srbima u Drugom svjetskom ratu.
Patrijarh bi više pridonio povijesnoj istini i pomirenju da je spomenuo kako se SPC borila protiv jednakosti katolika i pravoslavaca u Kraljevini Jugoslaviji; da se SPC zalagala za ukinuće Banovine Hrvatske; da je SPC u državnom puču 1941. i sama pripomogla rušenju države kada je osjetila da u njoj gubi dotadašnju poziciju.
Svjestan da Katolička Crkva može biti slobodna samo u slobodnoj državi, nadbiskup Stepinac je sa svojim narodom bio za uspostavu samostalne države. Nije joj određivao ni politički okvir ni ekonomski smjer, ali je tražio da se u njoj poštuju božanska i ljudska prava, da i katolici i pravoslavni imaju blizinu vlastite Crkve, svoj narod, svoje vjernike. A to je na ponos svakom katoliku, svakom dobronamjernom čovjeku. Baš zato ga je sv. Ivan Pavao II. i prozvao najsvjetlijim likom Crkve u Hrvata. Možemo se s njime samo ponositi i gledati vedro u našu budućnost.“
https://ika.hkm.hr/novosti/mons-batelja-o-pismima-bl-alojzija-stepinca-papi-piju-xii/
...mi Hrvati imamo i previše svojih šaljivdžija, koji se šale i igraju s teško stečenom slobodom i državnom samostalnošću”, upozorili su u priopćenju za medije general Ivan Tolj, general Ivan Kapular, admiral Davor Domazet Lošo, prof. dr. sc. Andrija Hebrang, prof. dr. sc. Slobodan Prosperov Novak i akademik Josip Pečarić reagiravši na gostovanje poglavara Srpske pravoslavne crkve, patrijarha Porfirija na svetkovinu svetog Josipa – zaštitnika Hrvatske i hrvatskog naroda, u HRT-ovom Dnevniku, u kojem je između ostalog, iznio i optužbe na bl. Alojzija Stepinca...
> Porfirije o bl. Stepincu: ‘Imam njegova pisma, tu se mogu naći duboko problematične stvari’
...Nikolić je samo izvršio svoju jadnu zadaću. I jasno, pri tome, kako drugačije, samoinicijativno, ničim izazvan potegao je pitanje Jasenovca s formulacijom koja potvrđuje srpsku mitomaniju i laži o milijun ljudi, ponajviše Srba, ubijenih u tome logoru. Umjesto da ga je pitao hoće li se kao patrijarh zauzeti da se prestane s velikosrpskim lažima i pretjerivanjima kojima se blati i tereti hrvatski narod. Zašto ga nije pitao hoće li se zauzimati da se oformi međunarodno multidisciplinarno tijelo za istraživanje svega onoga što se događalo u Jasenovcu od 1941. do 1945. i potom od 1945.do 1950.? Zašto ga nije pitao o desecima tisuća likvidiranih Židova u Nedićevoj Srbiji i zna li išta o specijalnim vozilima- plinskim komorama koja su kružila po Beogradu i u kojima su ”izletnički” ubijali ljude, pretežito židovske narodnosti?
Zašto nije iskoristio priliku pa ga pitao o srpskim, srbijanskim logorima u kojima su patili i umirali hrvatski ljudi u godinama minula rata i agresije na Hrvatsku? O neznanim jamama i grobištima, našim nestalima koje već desetljećima tražimo, ne bi li ih dostojno sahranili u hrvatsko zemlji i ne bi li njihovi roditelji i rodbina pronašli kakav takav mir.
Umjesto ovakvih pitanja, Nikolić pita Porfirija hoće li se i kada dogoditi klečanje u Jasenovcu. Trebao bi kleknuti on, njegovi episkopi i naši biskupi i na taj način priznati krivnju i pokajati se i tako potaknuti novo hrvatsko- srpsko bratstvo! Što bi to trebali naši biskupi napraviti? Priznati da su krivi što su živi i ispričavati se što zastupaju baš kao i blaženi Stepinac dostojanstvo svake osobe, svake obitelji i svakoga naroda, ispričavati se da su na liniji nadbiskupa zagrebačkoga Alojzija Stepinca, koji je u vihoru rata, jedini u Europi, hrabro govorio protiv nacizma, fašizma, komunizma, rasne diskriminacije, progona Židova, Roma… Ispričavati se što zastupaju da Alojzije Stepinac bude što prije proglašen svetim!
Naš je novinar potom postavio pitanje o Stepincu. Mogao ga je i ne postaviti. Nije moguće da nije znao kakav će odgovor uslijediti. Patrijarh nam saopćava, na Josipovo u dnevniku HTV-a, da je u ”posedu” Stepinčevih pisama koja su problematična…
Izgovorio je to hladno, ne trepnuvši. Nije moguće da ne zna što Hrvatima znači Stepinac, kojega čak i mali dio nevjerujućih Hrvata smatra moralnom veličinom i vertikalom, bez kojega je teško zamislivo sagledavanje hrvatske povijesti i duhovnosti hrvatskih katolika. Našem blaženiku svetoga sjaja sudili su komunisti u Zagrebu! Nisu uspjeli, o tome je sudu i komunističkoj presudi, zahvaljujući njegovom svetom i mučeničkom životu, povijest rekla pravorijek. Unatoč svemu tome danas mu i blaženome ponovo sude! I to u SPC-u, u Beogradu! Možda im sv. Sava prosvijetli pamet! Ta on je, kažu oni, najveći njihov svetitelj! Mi to ne osporavamo niti se u to petljamo! Neka pišu svoju hagiografiju i svoju ”istoriju”. Potpuno ih razumijemo, njima je historija ili povijest neprihvatljiva. Pogotovo povijest, nju su ”ustaše” izmislili. Jasno, kažu ”istoričari” uz veliku i izdašnu pomoć Vatikana, o kojem lažu i sustavno ga kleveću, pa im se i tamo, što je van svake pameti, pričinjaju ustaše. Takva ih stajališta ne smetaju da uspostavljaju odnose pod krinkom ekumenizma koristeći svaku priliku ne bi li spriječili proglašenje svetim katoličkoga i hrvatskog blaženika Alojzija Stepinca...
Cijeli tekst na:
Kako je patrijarhu odgovorio saborski zastupnik Nino Raspudić:
https://www.youtube.com/watch?v=Ruj7vrA6IIA&authuser=0
Pismo biskupa HBK patrijarhu SPC Irineju
Zagreb IKA 06.02.2019.
Poznato je u našoj javnosti da su hrvatski biskupi 18. studenoga 2018. uputili patrijarhu Srpske Pravoslavne Crkve Irineju Pismo, čiji sadržaj nije objavljen. U određenim novinarskim krugovima pojavile su se o njemu određene špekulacije. Kako bi se izbjegla nagađanja, pogrešna tumačenja ili neistine, HBK objavljuje Pismo u cijelosti...U pismu biskupi srpskoj strani daju cjelovit odgovor na sve kontinuirane objede, laži i optužbe na račun hrvatskog naroda i katoličke crkve u Hrvata. Nama Hrvatima sklonima lakom zaboravu i podložnima svakovrsnim manipulacijama, kao i našoj političkoj eliti koja upravlja zemljom, može dobro doći kao podsjetnik na barem one najvažnije povjesne činjenice u vezi sa spornim pitanjima koja opterećuju dva susjedna naroda.
Cijeli tekst na: Hrvatski biskupi - patrijarhu SPC
Esther Gitman: Stepinac - pravednik
"Povjesničarka Židovka dr. Esther Gitman doktorirala je na temu holokausta na području bivše Jugoslavije, te izjavila da je u svojim istraživanjima ostala šokirana nepoznatom i skrivanom dobrotom i hrabrošću običnog hrvatskog čovjeka prema susjedima Židovima rekavši: „Ti su ljudi (Hrvati op.) lučonoše mira, a takvih dokumenata o otporu fašizmu nema ni jedan europski narod“. Što se tiče Alojzija Stepinca, dr. Gitman ganuto svjedoči o njegovoj dobroti i ljudskosti prema Židovima: “Eto, ukratko, to su bili moji prvi »susreti« s iznimnom ljudskom veličinom, koju posebno cijenim – s nadbiskupom bl. Alojzijem Stepincem, koji još uvijek čeka da bude dobitnik najvišega židovskoga priznanja jer je on to doista i zaslužio, bez obzira što je spašavao ne računajući, dakako, ni na kakve zahvale ili odličja.”
Cijeli tekst na: Esther Gitman: Stepinac - pravednik
Igor Vukić: Istina o Jasenovcu
..Jasenovački logor i broj ubijenih u logoru od Drugoga svjetskog rata ne prestaju intrigirati povjesničare, a osobito Srbe i Hrvate. Bez obzira na sve dokaze, mnogi srpski povjesničari i političari tvrde da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba, a tu brojku nedavno je kao istinu ponudio i parlament Republike Srpske te je razaslao po svijetu. Bio je to povod za razgovor s Igrom Vukićem, jednim od suautora istraživačke knjige Jasenovački logori, koju je objavilo Društvo za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac...Razgovarao Andrija Tunjić..Jasenovački logor i broj ubijenih u logoru od Drugoga svjetskog rata ne prestaju intrigirati povjesničare, a osobito Srbe i Hrvate. Bez obzira na sve dokaze, mnogi srpski povjesničari i političari tvrde da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba, a tu brojku nedavno je kao istinu ponudio i parlament Republike Srpske te je razaslao po svijetu. Bio je to povod za razgovor s Igrom Vukićem, jednim od suautora istraživačke knjige Jasenovački logori, koju je objavilo Društvo za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac...Razgovarao Andrija Tunjić
Za cijeli tekst kliknite na: Igor Vukić: Istina o Jasenovcu
Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.
Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima! Četiri godine intenzivno je radio na pisanju knjige, pri čemu je bio izložen prijetnjama i pritiscima koji ga ipak nisu zaustavili u naumu. Za prilog Spektar Slobodne Dalmacije je pristao progovoriti i o mnogim drugim tabuima iz novije hrvatske povijesti.
Rekli ste da “nije zdravo napisati ovakvu knjigu”, a ipak ste je napisali. Zašto nije zdravo i zašto ste je napisali, što vas je nagnalo?
– Nije zdravo jer doslovce narušite zdravlje, a napisao sam je jer sam osjećao obvezu povjesničara i zov stotina tisuća nevinih pobijenih Hrvata u velikosrpskom genocidu. Svi mi očekujemo da će neke teške stvari za zajedničko dobro odraditi netko nepoznat drugi. Onda u jednom trenutku shvatite da je gluho doba noći, a taj “drugi“ ne pristiže, da ste taj “drugi“ zapravo vi sami, i da valja ustati i krenuti. Knjigu sam pisao godinama, sjedio, slabio vid i sve tjelesno što s tim ide. To je više od 700 stranica moga rukopisa, gotovo u cijelosti zahtjevnog historiografskoga govora, diskursa, pri čemu sam nastojao slijediti ideal kako dobra historiografija istodobno treba biti i književno djelo. Duhovni napor, gubitak nekih vještina i memorije osobnog života, to je posebna priča. Ujedno se i financijski devastirate, a nakon svega shvatite kako je tiho nestao vaš prethodni društveni život i da osim najuže obitelji komunicirate tek s još pokojim usamljenim jahačem kao što ste i sami.
Ja sam još i dobro prošao. Citirao sam na predstavljanju gospodina Hudelista, koji je 2005. godine krenuo pisati knjigu o sukobu Hrvata i Srba u 20. stoljeću, dakle ono o čemu govori i ova moja knjiga. Zbog te se knjige razbolio i praktično jedva živ ostao, a knjigu nije dovršio. Ja sam se, u nekom čudesnom hodočašću, uspio probiti kroz prašumu.
Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad Hrvatima, a onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?
– Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima. Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima usljedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, usljedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.
“Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?
– Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.
“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu. Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.
O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.
Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.
O projektu “Homogena Srbija” 1941. ne govori se u školskim udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku…
– Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995
Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se zaključiti kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi, ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?
– Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriještiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema. Kao domaćica koja nakon večernjeg druženja pospremi stol i vidljive plohe, a brdo nečistog nabaca u sudoper za sutra. Ili službenik koji na radnom stolu prikuplja predmete koje ne može tek tako riješiti, pa ih stavlja na hrpu dok ih ne strpa u neku ladicu i pobjegne od njih do daljnjega. Eto to su Jugoslavije. Nekakvo napuhavanje da bi masonska organizacija iz nekih svojih razloga “višega reda“ htjela baš Jugoslaviju, to se u mojim uvidima nije potvrdilo. Drugi je problem što je velikosrpska mreža aktivna u angažiranju masonske organizacije po nekim protuhrvatskim principima, o čemu ja u knjizi ponešto govorim. Na toj osnovi vidim i sada neke pokušaje, no po svim pokazateljima ta Srbija neće uspjeti, a ne vidim po čemu bi masonska organizacija u takvim pokušajima mogla profitirati.
Stevan Moljević i njegovi četnici, kao najsnažnija struja srpske politike, Jugoslaviju su prihvaćali tek kao prijelazni oblik Velike Srbije. Nakon izvršenja planiranoga genocida “po uskrsu Jugoslavije“, svi preostali Hrvati bili bi smješteni u smanjenu Hrvatsku nad kojom bi bila uspostavljena srpska hegemonija. To bi bio veliki koncentracijski logor potpunog uništenja Hrvata. Socijalistička Republika Hrvatska nije bila takva Moljevićeva Hrvatska, ali je imala neke njezine elemente.
Bojite li se da će vas optužiti za reviziju povijesti i još gore – za rehabilitaciju ustaškog pokreta i NDH?
– Tko će me optužiti, a da bih ga se ja bojao? Optuživali su me još u Jugoslaviji kao studenta povijesti. Nisu mi dali da uđem u hram božice Klio, ali me ipak nisu zaustavili. No ovdje mogu reći da postoji jedan drugi rizik. Kada sam počeo raditi ovo djelo, krio sam što radim i pazio koje stranice otvaram na internetu. Nadamnom je vršen progon kao da je ovo Velika Srbija o čemu ovdje nema prostora podrobnije govoriti. Oko hrama velikosrpskog zločina i laži izgrađeni su čitavi sustavi strašila i zapreka, tabua i falsifikata, pa i represije, koji tjeraju ili zavode nepoželjne. Ja sam porušio te lubanje i kosti, prošao pokraj straža i srušio im stupove hrama. Knjiga je tu i sada više ništa nije isto.
Tko će mene optužiti za revizionizam i rehabilitaciju ustaša i NDH? Četnici koji su rehabilitirali jednog od najvećih europskih zločinaca Dražu Mihailovića i kojem dižu spomenike. Oni koji daju nazive ulica po Stevanu Moljeviću, jednom od najmonstruoznijih zločinaca Europe. Ili oni koji to ne vide, a mene bi vidjeli? A gdje su tek povijesne činjenice.
Primjerice, u srednjoj Dalmaciji niti jedno srpsko selo nije uništeno. Kakve su to onda “strašne“ ustaše? U Imotskoj krajini prije rata i poslije rata postojala su i postoje sela u kojima ima pravoslavaca izjašnjenih kao Srbi, Glavina Donja, Nebriževac ili Crnogorci. Tko je tu pretrpio genocid? Pravoslavaca, izjašnjenih kao Srbi, bilo je i u zaseocima na Tijarici, kod Aržana, u Svibu, pa tko je tu pretrpio genocid? Ili u zaseocima u Dicmu, Lučanima, Biteliću? Ili u zaseocima Kaštelanske zagore, Broćancu, Ublima, Radošiću, nekolicini kuća u Brštanovu? Tko je tu pretrpio genocid? Kakav je to genocid ako ni jedan zaseok u kojem su živjeli Srbi nije, ne samo istrijebljen, nego ni pretrpio i jedan masovni zločin. A što je najzanimljivije, kad već govorimo o tim “strašnim“ ustašama i toj “strašnoj“ NDH, na istom tom prostoru srednje Dalmacije, srpski zločinci su pobili tisuće i tisuće potpuno nedužnih hrvatskih civila, uključivo i nebrojene žene i djecu, od Mosora i Kamešnice do Biokova, od Krke do Neretve.
Netko će reći da branite NDH?
NDH je bila brod koji je puštao na sve strane. U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima i tko želi više o tome znati neka uzme moju knjigu u ruke. U tom smislu je i postojeća paradigma o “strašnim“ ustašama na neki način tvorevina velikosrpske propagande. Prava je, međutim, istina da ustaše do ljeta 1941. i srpske pobune nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima, to svatko može provjeriti u mojoj knjizi, te da su funkcionirali kao neka vrsta narodne samoobrane od velikosrpskoga genocida. Ne bi se, dakle, smjelo i dalje nasjedati na srpsku propagandu, niti bi trebalo s prljavom vodom nekih ustaša izbacivati i hrvatsko dijete. Tu moramo izoštriti pogled. Također, postoji nekoliko konceptualnih rješenja koje je afirmirala NDH i koja nisu nadomještena naročito uspješnijima. Primjerice, hrvatska nacija kao zajednica ravnopravnih katolika, muslimana i pravoslavaca. Također i pristup obrani hrvatske granice na Drini. I jedno i drugo je i danas aktualno i pripada korpusu moderne europske političke podloge, naravno uz specifičan pristup u odnosu na Drinu.
Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i antifašizmu?
– Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.
Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune. Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine. Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere. Po raspadu Jugoslavije. Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima. Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima. To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.
U tom smislu, žrtve krivotvorine su i hrvatski partizani. Iz građe se vidi da nisu hrvatski partizani noć u kojoj su sve krave crne. Poraz sila Osovine bio je neminovan i mnogi hrvatski ljudi su mogli vidjeti prijeteću opasnost općeg velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Valjalo je zadržati oružje u rukama. Zbog toga treba izoštriti pogled u odnosu na partizane Srbe i u pitanju provedbe “poratnog pokolja Hrvata“, kako ja nazivam partizansku fazu genocida nad Hrvatima od listopada 1944. do lipnja 1945. godine. Prije toga provedena je četnička faza genocida. Istodobni zločini komunističke revolucije zasebno su događanje s vlastitom genezom.
Prokazali ste i neke Hrvate koji su Srbima poslužili za provedbu paklenog plana likvidacije Hrvata i izlaska na more.
– Dosta prostora dao sam obradi Jure (Đure) Vilovića i osvjetlio ga u nepoznatom svijetlu prave sitne duše i, bez pretjerivanja, moralnog jadnika gotovo u svakom pogledu. Za razumijevanje “modusa operandi“ velikosrpskog uništavanja Hrvata historiografski je vrlo značajan, a vidio sam da nije dovoljno duboko osvjetljen, te da je neprecizno i lociran kao orjunaš, Jugoslaven. No ja sam pokazao da je on prezirao jugointegraliste i da je bio posrbica, četnički zločinac koji je pozivao na potpuni nestanak hrvatskog naroda prijelazom na srpstvo. Karijeru je okrunio radom u vrhu propagadne četničkog pokreta Draže Mihailovića, odmah uz Stevana Moljevića. Četnicima je propagandno marljivo služio i posebno im bio vrijedan kao “Hrvat“. Život je konačno završio plačući nad samim sobom. Ukazujem na fascinantnu sličnost takvog Vilovića s kasnijom pojavom nekolicine novinara-pisaca podrijetlom Hrvata, čak i u današnjoj Republici Hrvatskoj, pa se zaključci nameću sami od sebe.
Na predstavljanju knjige u Splitu rekli ste kako su službeni arhivi prepuni falsifikata koji su postavljeni da hrvatske povjesničare odvedu na krivi trag i da istina ostane nedosegnuta?
– Kada vas zanatu i etici povjesničara uče Mate Suić, Petar Selem, Ljubo Boban, Nada Klaić ili Mirjana Gross, da još neke druge iznimne osobe ovdje ne spominjem, onda je za vas kritičko mišljenje preduvjet i osnova na kojoj možete pokušati pisati povijest “onako kako je to zaista bilo“. Pri tome je odnos povjesničara prema izvoru temeljni moment historiografske kreacije. Svaki izvor mora se svestrano vrednovati, provesti kritiku izvora. Dokumenti u arhivima mogu biti krivotvorine nastale u suvremenosti događaja ili naknadno pa “uvaljene“ među drugu arhivsku građu. Mogu biti potpune ili djelomične krivotvorine. I tako dalje. U knjizi ukazujem na veći broj krivotvorina, no za to valja uzeti knjigu u ruke. Jako vidljivi dio današnje hrvatske historigrafije, posebno mislim na neke katedre suvremene povijesti čiji se čelni ljudi ističu svojim najčešće protuhrvatskim politikantskim komentiranjem svakodnevnice, daleko je na nižim granama od srpske, a nažalost i daleko je na nižim granama u odnosu na onu koja se razvila u komunističkoj Hrvatskoj.
Za Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kakvom sam ja studirao čak i u vremenu komunizma, bila bi sramota da predavaju pojedinci koji danas predavaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. U svakom slučaju, htio sam poručiti i nešto drugo: moramo pisati hrvatsku povijest čak i u slučaju da nam je uskraćena neka prvorazredna arhivska građa. Ako nam Srbi ne daju naše arhive koji se sada nalaze u Beogradu, što ćemo sjesti i kukati? Povjesničar mora pronaći način i davati odgovore na ključna pitanja svoje generacije.
Izvor: Snježana Šetka – Slobodna Dalmacija
Centar Simon Wiesenthal, međunarodna židovska udruga za ljudska prava koju vodi poznati “lovac na naciste” Efraim Zuroff, oštro je prozvala hrvatsku vladu zbog toleriranja radova koji negiraju ustaške zločine u Drugom svjetskom ratu, objavio je portal Index.hr.
U članku naslova Lovac na naciste prozvao vladu zbog knjige o Jasenovcu: Zabranite to!, objavljeno je priopćenje koje potpisuje direktor Centra dr. Efraim Zuroff i koje je objavljeno na njihovim stranicama. Upozoravaju na promociju knjige “Razotkrivena jasenovačka laž”, zakazanu 16. siječnja u crkvi u Zagrebu za koju smatraju da negira sustavna i masovna ubojstva Srba, Roma i Židova, kao i hrvatskih antifašista te pozivaju na zabranu iste.
“Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koje sponzorira taj događaj, stvoreno je kako bi se sakrili stravični zločini ustaša, kojima nema ravnih na Balkanu. Te zločine potvrdili su povijesni dokumenti, svjedočenja svjedoka kao i znanstvena otkrića brojnih uglednih povjesničara. Djela kao što su “Razotkrivena jasenovačka laž” u Njemačkoj i Austriji bi odmah bila zabranjena, i to opravdano”, stoji u priopćenju koje potpisuje Zuroff.
Centar Simon Wiesenthal pozvao je Hrvatsku i da zabrani djela koja negiraju i iskrivljuju ulogu NDH u holokaustu. “Kao članica Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust (IHRA), Hrvatska bi trebala učiniti sve potrebne korake da spriječi sve one koji negiraju holokaust i iskrivljenje povijesnih činjenica. Kontinuirana pozitivna pažnja dana je naporima da se prekrojila i iskrivila povijest u Hrvatskoj što je suprotno međunarodnim obvezama koje je preuzela Hrvatska kada se priključila IHRA-i”, izjavio je Mark Weitzmann, direktor za politike Centra i bivši direktor Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust.
Kao reakciju na članak koji je 10. siječnja objavljen od strane Index.hr, o zahtjevu Zuroffa da se zabrani knjiga g. Igora Vukića i suradnika, prenosimo u cijelosti odgovor profesora emeritusa Matka Marušića.
Poštovani gospodine Zuroff,
pročitao sam 10. siječnja na hrvatskom portalu Index.hr da ste od hrvatske Vlade zatražili da se zabrani knjiga „Razotkrivena jasenovačka laž“.
Ne ulazeći u razmatranje povijesnih događaja, za što nisam kvalificiran, dopustite da Vam izrazim prijateljske, ali i vrlo ozbiljne primjedbe na rečenu reakciju. Jako mi je važno to učiniti, jer sam osvjedočeni prijatelj države Izrael, poštovatelj židovskoga naroda i Hrvat koji se stidi nedjela dijela Hrvata, poznatih kao Ustaše odnosno ustaški režim, u vrijeme II. svjetskoga rata i smatra da mi Hrvati, i kao narod i kultura, židovskom narodu zbog toga jako puno dugujemo, a prije svega duboko poštovanje i obzir. Nikako ne treba smetnuti s uma da sam ja katolički vjernik pa susljedno prema židovskom narodu osjećam dodatno, golemo poštovanje, jer je u tom narodu rođen moj Bog. Molim Vas da to nikako ne podcijenite, bez obzira na to što Vi mislite ili osjećate prema bilo kojoj vjeri – ili njezinu izostanku.
Ja sam znanstvenik i istraživač u biomedicini, sveučilišni profesor u mirovini i, premda ne znam ni puno povijesti niti metodologije povijesnih istraživanja, znam pravila znanstvenih istraživanja, metodologiju, publiciranje, komuniciranje i sve ono što ide, i mora ići, zajedno sa znanstvenim istraživanjima bez obzira na područje istraživanja. Još usrdnije se pozivam na običnu ljudsku logiku, dobru volju, toleranciju različitosti i privrženost istini, bez obzira na to gdje ona Apsolutna leži, a koliko je njoj bliza, ili daleka ona kojom smrtni čovjek barata.
Upotrijebit ću nekoliko vrlo jednostavnih argumenata da Vam prenesem i ilustriram moje duboko i nemirno nezadovoljstvo Vašim nastupom (pretpostavljam pritom da je Index.hr primjereno prenio rečenu vijest).
Laž o broju žrtava u ustaškom logoru Jasenovac postojala je i dokazana je
U komunističkoj Jugoslaviji mi đaci smo u školama, svim koje smo pohađali, učili da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi, pretežno Srba. To je pisalo u našim udžbenicima, u enciklopedija, a i vrlo često u novinama. Ta se brojka nije smjela dovoditi u pitanje, po cijenu vrlo ozbiljnih posljedica. Primjerice, pokojni gospodin Franjo Tuđman, prvi predsjednik slobodne i demokratske Republike Hrvatske, bio je u tom režimu osuđen na dvije godine zatvora jer je u jednoj svojoj knjizi procijenio da se broj žrtava u Jasenovcu kreće između 60.000 i 80.000.
Broj o 700.000 tisuća nisu opovrgli ni Tuđman, ni Ustaše, niti, na primjer g. Igor Vukić ili ja. Opovrgao ga je, u vrijeme toga istoga komunističkoga režima g. Vladimir Žerjavić, hrvatski ekonomist, demograf i stručnjak UN-a, koji je broj Jasenovačkih žrtava procijenio na oko 50.000, a to je onda i okvirno prihvaćeno. (Nemoguće mi je ovdje navesti sve procjene i njihove razlike, pa Vas time ne želim zamarati; držat ću se g. Žerjavića, jer je Titov režim njega i prihvatio.)
U Hrvatskoj postoji Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac koja žrtve toga logora navodi poimenično, i taj se broj kreće oko 84.000.
To pitanje do dana današnjega nije zaključeno, ali meni je za poruku Vama dovoljno to što sam naveo. Naime, ako se laž koja se službeno učila u školama u sustavu istoga režima otkrila kao razlika između 700.000 i 80.000, pozivam Vas da se zgrozite kao i ja, s tim da se ja imam pravo zgroziti mnogo više, jer je ta i takva strašna laž pripisana narodu kojemu ja (ponosno i sretno) pripadam.
A ako je tako objektivno i nesporno dokazano da se je radilo o strašnoj, namjerno i malignoj laži (da se zastrašujuće ružno ocrni moj dragi narod), na osnovi čega bi mi itko, uključivši i Vas, imao obraza reći da sada vjerujem u taj novi broj i da dalje ne treba (i da se ne smije!) istraživati?
Kratko rečeno: navedeni primjer govori da bi svaki pošten i obrazovan čovjek morao ustrajati na istraživanjima, ne samo zbog čežnje za istinom, nego i zbog suzbijanja laži kao nečega neprihvatljiva Čovjeku, a ponajviše zbog onoga zbog čega Vam ovo i pišem: da se izbjegnu dodatni prijepori, raspirivanje neraspoloženja i remećenje mira među ljudima.
Hrvatsko društvo razdiru kontroverze oko broja jasenovačkih žrtava i konsenzus uglednih stručnjaka preporučio je intenziviranje istraživanja
Radi se o dokumentu koji je donijelo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Vijeće je formirala Vlada Republike Hrvatske svjesna da kontroverzije narušavaju odnose u hrvatskom društvu. Članovi Vijeća odabrani su iz vrlo različitih političkih grupacija, pa je u njemu sudjelovao i „Dokument dijaloga“ potpisao i g. Ivo Goldstein, koji Vam je, vjerujem, dobro poznat.
Citiram odgovarajući odlomak iz Dokumenta dijaloga:
„Ne ulazeći u pitanja “povijesnoga revizionizma”, ipak treba reći da tamo gdje je povijest već “revizionistička”, neki novi “revizionizam” može se javljati i kao potreba za “revizionizmom revizionizma”. Dobroj praksi suočavanja s prošlošću pogodovala bi historiografska i druga istraživanja, sa znanstvenim preispitivanjem izvora i kritičkim ispitivanjem i neselektivnim izborom i objavljivanjem građe, što uključuje uz dostupnost arhivskog gradiva i nova istraživanja i otkrivanja žrtava nedemokratskih režima te dostojanstveno obilježavanje pijeteta na mjestima njihova stradanja. Svojedobne licitacije s brojem žrtava bilo kojega od nedemokratskih režima i dalje su smetnja sagledavanju povijesne istine, pa prema tomu i suočavanja u smjeru kulture dijaloga i nekrivotvorenoga povijesnog sjećanja. Tu svakako ne spada savjesno kritičko i znanstveno utvrđivanje stvarnoga broja žrtava, posebno tamo gdje je on dokazano višestruko uvećan iz političkih, politikantskih ili nekih drugih razloga.“
Ne znam jeste li svjesni postojanja toga dokumenta, ali ovdje bih Vas, držim s pravom, zamolio da mu posvetite dužno poštovanje, jer je to dokument napravljen na inicijativu Vlade Republike Hrvatske, a njegovo supotpisivanje od strane g. Ive Goldsteina, vjerujem, nepobitno dokazuje njegov demokratski karakter i suglasje hrvatskoga društva oko pitanja istraživanja hrvatske povijesne istine.
Nekoliko riječi o autoru Igoru Vukiću
Zasad mi nije poznata knjiga čiju zabranu tražite, ali poznajem g. Igor Vukića, predsjednika „Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac“.
No, ovdje ne želim biti „njegov svjedok“, nego izraziti svoje ljudsko i znanstveničko mišljenje o g. Vukiću i njegovu radu, a na to, vjerujem, imam pravo kao dokazani znanstvenik i profesor znanstvene metodologije.
Prvo, neka mi oprosti g. Vukić (ali on je to i objavio), on je podrijetlom mješavina Srba, Hrvata i Čeha, s predominacijom srpskoga podrijetla. Drugo, on je iz gradića Jasenovca, odnosno iz sela u njegovoj blizini. Treće, njegov je otac kao dijete prošao kroz Jasenovac. Četvrto, to je jedan ozbiljan, učen i vrlo pristojan čovjek i onaj tko vrijeđa njega vrijeđa sve ozbiljne, učene i pristojne ljude, uključivši i mene. A meni se to nimalo ne sviđa. Jer g. Vukić nije ni ustaša, ni nacionalist niti revizionist, nego intelektualac kojega bi poželjela svaka, i najučenija i najciviliziranija sredina. (Ako mi ne vjerujete, upoznajte ga osobno.)
Naposljetku, g. Vukić (i njegovi suradnici) nisu svoje nalaze tajili, ni tajno dijelili, nego su ih objavili kao što kvalificirani znanstvenici i rade. Djela su, kao i sva druga znanstvena djela, dakle na uvidu i raspolaganju cijeloj svjetskoj znanstvenoj zajednici za provjeru i kritiku.
Ne znam jeste li, gospodine Zuroff, Vi ili Vaši suradnici ta djela proučili prije nego što ste tražili njihovu zabranu, ali – ako niste – moram Vas upozoriti da je to neprimjeren postupak jednak postupanju Staljinova (i Titova) režima prema djelima koja im nisu odgovarala. A civilizirani i obrazovani ljudi u 21. stoljeću to nikako ne bi trebali raditi, pače takvih bi se postupaka trebali stidjeti i kad ih itko drugi radi.
A ako ste ta djela proučili – nitko sretniji od mene! Onda možemo čuti Vaše objektivne argumente koji ih pobijaju! Ja ne navijam za g. Vukića, nije to nogomet; ja navijam za znanstvenu istinu. Jako mi je važna, još me peče onaj podatak o 700.000 jasenovačkih žrtava za čije sam citiranje u školi dobivao odlične ocjene i ne znajući što mi se događa.
Tu Vas, ako ne znate, moram obavijestiti da su dio nalaza g. Vukića priznali i njegovi ogorčeni protivnici (dakle, oprostite, ujedno i Vaši sumišljenici) dr. Ivo Goldstein i dr. Mirjana Kasapović. Nakon proučavanja dokaza g. Vukića, za njih više nije sporno da je jasenovački logor bio radni logor, da su zatočenici primali plaće za svoj rad, da su u logor stizali paketi pomoći izvana (napose od hrvatske židovske zajednice) i da su se, oprostite, ali rečeno je javno, u logoru održavale priredbe s pjevanjem opera (nije još sigurno kojih sve) i da su se održavali nogometni turniri (nogomet je u Hrvatskoj uvijek bio jako popularan, eto, moj klub, splitski „Hajduk“, osnovan je još 1911. godine).
Doktori Goldstein i Kasapović zamjeraju g. Vukiću da nije dokazao bezbrojna ubojstva u logoru, ali ono što sam naveo nije im sporno. Vjerujem da će se i broj žrtava s vremenom utvrditi konsenzusom. Zasad od brojeva od 700.000 i 84.000 najviše odstupa mišljenje slovenskoga istraživača g. Romana Leljaka, koji je objavio da dokumentacija u Beogradu otkriva oko 1.600 ljudi stradalih u Jasenovcu, s tim da je nešto više od pola umrlo od bolesti. Pretpostavit ću da ni g. Leljaku ne ćete povjerovati, pa predlažem da to i sami provjerite kad ste u Beogradu.
Dokumenti
U slučaju da Vam se to ne će svidjeti, moram Vas upozoriti da je do danas (u slobodi od komunističkoga nedemokratskoga terora) u Hrvatskoj objavljeno mnogo, mnogo dokumenata koji govore da su g. Vukić i njegovi suradnici u pravu. Budete li uspjeli zabraniti njihove dokaze, morat ćete zabraniti i još mnogo drugih.
Kad već spominjemo dokumente, dopustite i ovo. Potpuna dokumentacija o radu ustaškoga logora Jasenovac nalazila se (u Titovo vrijeme) u Jasenovcu. U srpskoj agresiji na Hrvatsku 1990.-1995. srpske su snage vrlo rano, još 1991. zauzele Jasenovac i svu dokumentaciju odnijele u – Beograd. Odluka da se dokumentacija odnese u Beograd indikativna je sama po sebi, jer u Srbiji tvrde da je to bila pobuna Srba u Hrvatskoj (a da Srbija i njezina vojska s tim nije imala ništa); pobunjeni Srbi u Hrvatskoj su kao svoj glavni grad proglasili Knin; nejasno je zašto su onda tu dokumentaciju otpremili u Beograd, zar ne? I ne samo to – nije jasno zašto im u Beogradu nije rečeno: „Što će to nama, to je stvar između vas i Hrvatske, uskladištite to u Kninu, nije pošteno da mi uzimamo tuđe dokumente i još otete silom.“
Meni se čini da i taj potez, diskretno ali i jako lijepo, ilustrira da je agresiju na Hrvatsku 1991. izvršila Srbija, a ne kninski Srbi. No, to je jedna druga tema kojom Vas ne želim zamarati.
Ali saga o jasenovačkoj dokumentaciji nije završena! Srbija danas odbija vratiti tu dokumentaciju u Hrvatsku. Navodno se „boje da bi to Hrvati iskoristili za daljnje laganje o logoru Jasenovac“. Ja to ne razumijem! Prvo, ako je dokumentacija, onda se ne može lagati, a drugo, Srbija bi lako mogla sebi ostaviti kopije (npr. na mikrofilmovima) ili čak i originale, a Hrvatskoj dati kopije (na mikrofilmovima). Tada Hrvati nikako ne bi mogli lagati – vjerujem da Vam je to sasvim prihvatljivo.
Forenzička istraživanja
Što se tiče konkretnih istraživanja broja žrtava u Jasenovcu, ona su provedena. Tri puta, u Titovo vrijeme i preko komisija i stručnjaka koje je određivao tadašnji režim. Kopalo se stručno forenzički tri puta, na mjestima koja se spominju kao najveće i najužasnije grobnice, i ukupno je nađeno nešto manje od 500 kostura. Mislim da bi bilo logično da i Vi (zajedno sa mnom i g. Vukićem) predložite da se kopa sada ponovno. Bio bih sretan da se Vi, odnosno Vaša organizacija, prihvatite sudjelovanja u nadgledanju tih istraživanja.
Jasenovac Research Institute
O Jasenovac Research Institute priča je ista kao sa strašnom (a dokazanoj, v. gore) laži o 700.000 žrtava, a spominjem je zbog sljedećih razloga.
a) Taj broj je, prema Titovu stručnjaku g. Žerjaviću i popisu današnje Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (v. gore) ordinarna laž, sramota ljudska, povijesna i pojedinačno svih onih koji u toj laži sudjeluju ili je podržavaju. Ili o njoj šute. Oprostite, ali meni se čini da među te posljednje pripadate i Vi! Nikad nisam čuo da ste rekli da Jasenovac Research Institute navodi neopisivo i neoprostivo krive brojeve (i imena) i da ste ga zamolili da to ispravi. A siguran sam da za njega znate, jer to nije neka skromna hrvatska Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, nego veliki institut u slavnom i poznatom gradu New Yorku!
b) Na suđenju hrvatskom nogometašu Joeu Šimuniću za izvikivanje ustaškoga pozdrava „Za dom – spremni“ (iako je on viknuo samo „Za dom“, ali jasno je na što je mislio) svjedočio je i direktor Jasenovac Research Institute, g. Barry M. Lituchy o 600.000 žrtava Jasenovca; njegovo je svjedočenje prihvaćeno i g. Šimunić je osuđen i kažnjen kaznom koja je okončala njegovu blistavu karijeru profesionalnoga nogometaša. Vi ste svjetski čovjek, poznat i stručnjak i zacijelo pošten i dobronamjeran čovjek i ja se pitam kako to da u toj međunarodnoj aferi, u predmetu za koji ste Vi stručnjak koji se njome karijerno bavi, niste intervenirali i rekli, na primjer: „Časni sude, nije 600.000, nego 84.000, jer to tvrde (i javno su objavili) stručnjaci iz Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac, oni se time bave specifično profesionalno, znam ih, pošteni i stručni ljudi, moji su kolege, pozovite njih za svjedoke“.
c) Čvrsto vjerujem da znate da su tisuće ljudi koji su na popisu Jasenovac Research Institute navedene kao jasenovačke žrtve dokazano stradale na sasvim drugim mjestima. Navodim samo primjer koji mi je blizak: svi ljudi koji su u gradu Kaštela (kraj grada Splita) poginuli 1943. u savezničkom bombardiranju, njih nešto više od 100, tako da je bomba pogodila crkvu u Kaštelima za vrijeme mise – nalaze se na popisu Jasenovac Research Institute, iako su im grobovi, s istim imenima i stvarno s kostima – na kaštelanskom groblju.
Malo pitanje, ali jako potrebno
Gospodine Zuroff, ako ćete ustvrditi da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi, usprkos g. Žerjaviću (50.000) i službenom današnjem popisu u Jasenovcu (oko 84.000), morat ću Vam izraziti osjećaje mojega iskrenog i zaprepaštenog najdubljeg zgražanja i prezira. Pomislit ću da ste zbog nekog razloga (ne znam kojega, ne mogu ni pretpostaviti) neprijatelj mojega naroda i njegove države, bez obzira što Vam to moglo ili ne moglo značiti. Ako to doista jeste bilo bi mi to jako žao, ali mislim da nije civilizacijski i demokratski primjereno da se obraćate Vladi, dakle i narodu koji ju je demokratski i slobodno izabrao, države kojoj ste neprijatelj. Neugodno mi je o tome i misliti, a to sam Vam eto rekao samo u ime civilizacijskoga i pristojna ponašanja.
S druge strane, ako ćete reći da ne znate broj jasenovačkih žrtava, molim Vas, da se, između ostalih, svakako obratite i g. Igoru Vukiću i njegovim suradnicima jer on tvrdi da ima jako dobro dokumentirane podatke. To traži znanstvenoistraživačka metoda i etika, a i najobičnije ljudsko poštenje i pristojnost. To ne znači da se g. Vukiću mora vjerovati, ali sigurno znači da ga se mora saslušati i njegovim argumentima suprotstaviti bolje, jače i brojnije argumente. Dopustite da Vas podsjetim da sam, kao dokazani znanstvenik, i ja upućen u metodologiju procjene znanstvenih argumenata, njihovo uspoređivanje i sravnjivanje i putove dolaska do ljudske istine kolikogod ona možda odudarala od one Božje.
Prijateljsko mišljenje i savjet
Tužan sam zbog Vašega postupanja prema mojemu narodu i državi. I onom prema znanosti i znanstvenoj istini, konsenzusu dobronamjernih a učenih ljudi i naporima hrvatskoga Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, u koje su, eto, uključeni i napori g. Ive Goldsteina. Nije dobro to što radite. Svi ljudi na svijetu, dakle i mi Hrvati, danas su dovoljno dobro obrazovani (slobodni i većinom bez predrasuda bilo koje vrste) da vrlo nepovoljno gledaju na bilo koju zabranu ili ograničenje bilo kojih istraživačkih pitanja oko kojih ne postoji potpuni konsenzus.
Čini nam se to ne samo neutemeljenim i neznanstvenim nego i kao nešto iza čega stoje nakane skrivanja istine, promicanja laži a oboje dakle s nečasnim namjerama, jer – koje druge namjere mogu stajati iza skrivanja istine i promicanja laži?
A to nije dobar osjećaj.
Vaša akcija o kojoj piše Index.hr nije dobra ni za koga – za Hrvatsku i Hrvate, za Vas, a ni za časni židovski narod od kojega smo toliko mnogo naučili o mudrosti, znanju, znanosti i poštovanju istine, a sve u svrhu boljega, mirnijega i ljepšega života.
To navlastito nije dobro za nužno poštovanje i sjećanje na tragediju koju je židovski narod doživio za vrijeme II. svjetskoga rata, pa ni za sve one nesreće koje su ga pratile i prije i poslije toga. Oprostite što to govorim Vama, ali ja to iskreno mislim i moram Vam reći: tragedija II. svjetskoga rata, a u njemu strašna i najstrašnija tragedija židovskoga naroda, toliko je velika i strašna da ne smije ničim, nikakvim sporom, nikakvom pogrješkom biti uvrijeđena ni oskvrnjena! Ona je prevelika da bi joj trebalo preuveličavanja i prestrašna da se o njoj misli išta osim poštovanja i kajanja.
U to ime, dopustite da Vam se osobno ispričam za sve ono ružno i strašno što su članovi mojega naroda nanijeli Vašem u II. svjetskom ratu, pa i prije i poslije toga. Neka Gospodin blagoslovi i Vas i mene, i naše divne narode, da im se to nikad više ne ponovi.
Ali i mi tome moramo pridonijeti.
OLGA CAREVIĆ: 'Srpkinja sam, ali sve ovo je van pameti! Ma kakav građanski rat, bila je to čista agresija!' (2014)
"Olujom je oslobođen teritorij koji su zauzeli Srbi jer im nije bila dovoljna Srbija pa su stvarali srpsku Krajinu i srpsku državu u BiH, Republiku Srpsku. Dakle, na teritoriju bivše Jugoslavije trebale su biti tri srpske države. Ja sam Srpkinja, ali to mi je izvan svake pameti", riječi su znanstvenice Olge Carević.
Olga Carević velika je intelektualka, znanstvenica, mirotvorka i ugledna članica hrvatskog društva koja je svu svoju energiju s početka Domovinskog rata usmjerila na otvaranje očiju srpskoj nacionalnoj manjini, kojoj i sama pripada, kako bi se othrvali huškačkoj politici Srbije. Hrvatska je, izjavljivala je neumorno Olga, njena domovina kao i domovina njenih sunarodnjaka, pa je prvi apel na zdrav razum Srbima uputila još 18.08.1990. moleći ih da svoje probleme riješe u Saboru. Rat se, unatoč Olginoj želji za mirnim rješenjem, razbuktao nesmiljenom žestinom, ali ona nije stala s apelima.
Ova poznata znanstvenica koja je kao medicinska biokemičarka radila na Institutu Ruđer Bošković, autorica je i mnogih knjiga kao što su "Moj srpski rod – moja hrvatska domovina", "Glas srca i razuma" te "Dodirnimo zvijezdu prijateljstva", samo su jedna u nizu dijela kojima je Olga pokušala primiriti strasti i objasniti što osjeća prema svojoj domovini. Te knjige, Olga Carević je i jednom prigodom poklonila bivšem predsjedniku Srbije Borisu Tadiću:
"Željela sam da Tadić pročita knjigu o ratu, o srpskoj agresiji... On me pozorno slušao kad sam o tome govorila“, kazala je svojedobno Olga koja ovih dana ima promociju najnovije knjige "Snaga prijateljstva". Na promociji će o Olginom djelovanju govoriti dr.sc. Ante Nazor, kao i urednica knjige Marija Slišković koja o ovoj velikoj ženi priča s velikim poštovanjem:
Nikad prežaljena smrt sina, hrvatskog branitelja
- Poznato je da se bavimo pitanjem žena u Domovinskom ratu, pa je bilo sasvim logično dati prostor jednoj ženi koja je vrlo intezivno radila na promicanju istine o Domovinskom ratu. Iz usta tako velike intelektualke, Srpkinje, čiji je sin Mislav umro po povratku s ratišta na kojem je bio kao pripadnik 100. brigade u Pokupskom, čuti tako snažne i istinite poruke, to je nešto što ima težinu. Za Olgu imam samo jednu prikladnu riječ. Ona je časna. I žao mi je što nije dobila pozivnicu niti jedne vladajuće garniture za svoje političko djelovanje. Dobili su je zato Stanimirović i Džakula koji se udostojio pojaviti na proslavi Dana zahvalnosti u Kninu. To je van pameti... Davati priliku Srbima mutne prošlosti, a ne prepoznati ovakvu časnu osobu čistih namjera, suludo je – objašnjava nam Marija Slišković, urednica nove knjige Olge Carević i autorica knjige sa svjedočanstvima silovanih Vukovarki "Sunčica".
Olga Carević uložila je velike napore kako bi, u svoje ime i ime svog preminulog sina, očistila "okaljan obraz" Hrvatske, presudama generalima Markaču i Gotovini. Tada je javno istupila riječima:
- Ako je Domovinski rat zločinački pothvat, kako nazvati razaranje Vukovara, Dubrovnika, Škabrnje i zločina na Ovčari? Sram me sada izići na ulicu kada pomislim da su ovu državu u kojoj živim i za koju se moj sin borio nazvali zločinačkom organizacijom. Ako je Gotovina dobio 24 godine, koliko će dobiti Mladić ako ga ikad uhvate? Barem 24 godine na kvadrat! Sve što se događalo tijekom Oluje svalilo se na Gotovinina leđa. To mi kao humanistici strašno smeta – zborila je tada Olga Carević, osoba koja se naziva "Srpkinjom koja voli domovinu Hrvatsku" i koja nikada nije prihvatila teoriju građanskog rata:
"Građanski rat? Nikako... Čista agresija!"
- Rat je počeo pod utjecajem davno stvorene ideje o Velikoj Srbiji koja je trebala uključivati dijelove Hrvatske. Razoren je Vukovar, ljudi su s vrećicama napuštali svoje domove, bježali su s djecom u naručju, tisuće su kuća spaljene, skrivali su se po podrumima... Pa ne možete nakon svega toga reći da se vodio građanski rat. To je bila agresija. To je bilo prestrašno!- kazivala je Carević, a o "postojanju udruženog zločinačkog pothvata kako bi se trajno protjerali Srbi iz Hrvatske" nakon presude generalima, izjavila je:
- Za mene je to apsolutno neprihvatljivo. Pa nije cijela Hrvatska vojska išla kako bi ubijala ljude! Ali ovakva presuda zapravo je medvjeđa usluga cijeloj našoj regiji. Sad će se ljudi opet početi prebrojavati. Ja ću prva početi s Mladićem i Hadžićem. Gdje su oni? Zašto nisu procesuirani Kadijević, Adžić, Rašeta? Olujom je oslobođen teritorij koji su zauzeli Srbi jer im nije bila dovoljna Srbija pa su stvarali srpsku Krajinu i srpsku državu u BiH, Republiku Srpsku. Dakle, na teritoriju bivše Jugoslavije trebale su biti tri srpske države. Ja sam Srpkinja, ali to mi je izvan svake pameti.
Baš kao što se u ratu 1991. otvoreno i javno angažirala pišući javna pisma u obranu Hrvatske, tako je u više navrata zagovarala i pristup Hrvatske Europskoj uniji. U hrvatskoj javnosti doživljava ju se kao moralnu i intelektualnu vertikalu.
Za promicanje demokratskih vrijednosti primila je 1994. nagradu "Europski krug" od Hrvatskog Vijeća Europskog pokreta u Zagrebu. Na Dan državnosti 1995. odlikovana je Redom Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića za znanstveni rad. /Snježana Vučković/
http://www.portaloko.hr/clanak/srpkinja-sam-ali-sve-ovo-je-van-pameti-ma-kakav-gradanski-rat-bila-je-to-cista-agresija/0/67918/?fbclid=IwAR1Hoe3ARGJGHpS1tw3vjkaGhVO4-y0CMMeNRhwWGDs9lmvMhd6JGXJUH_o
Izjava srpsko-pravoslavnog svećenika o bl. Alojziju Stepincu
Ja, Andreja D. Dimitrijević, srpsko-pravoslavni sveštenik, koji sam posvećen u čin sveštenika 10. augusta 1953. g. u Sabornom hramu u Požarevcu (Srbija), izjavljujem pod zakletvom sledeće: Njegova Eminencija Blaženopočivši kardinal dr. Alojzije Stepinac je po mišljenju mnogih srpskih eminentnih duhovnika od kojih sam lično slušao najveći apologeta dvadesetog veka jer je branio svetu veru hrišćansku u najtežem periodu kada je bila, kao što je još uvek, ugrožena od bezbožnog crvenog ateizma.
Bio sam u drugom razredu gimnazije kada je suđen. Sav pravoslavni živalj kome je bilo stalo da se vera hrišćanska održi upirao je pogled i nadu u Njega, jer je On podgrejavao ono, u ono doba što niko od pravoslavnih Srba nije ni mogao ni smeo. Zato Ga s pravom mnogi, kao i ja poštujemo kao velikog sveštenomučenika Crkve Hristove.
Ja lično sam dobro upoznat sa arhipastirskom delatnošću ovoga velikog Nadbiskupa, pa sam slobodan tvrditi o petnaestogodišnjici Njegove smrti i to da je za vreme rata štitio sve ljude koji su bili ugroženi od ratne stihije bez obzira koje su vere ili narodnosti bili.
Tačno znam, da su mu bezbožni komunisti prvih dana njihove strahovlade ponudili saradnju kada je On (onda Nadbiskup) tu suradnju odbio, jer kao verujući nije hteo “imati udela sa nevernicima”, tek onda su se bezbožnici “setili” da Ga treba uhapsiti i suditi. Velik je Njegov svetiteljski lik sijao između dva svetska rata u našoj Domovini i tako nastavio da sije i u najtežim danima za Crkvu Hristovu te je Njegovo mučeništvo opšteg karaktera za celu Hristovu Crkvu.
Jedan veliki pravednik na samrtnom odru oprašta se od svojih bezakonih mučiteja i kaže: “Oprosti im, Gospodine!”
Da li će On biti zvanično kanoniziran za svetitelja, moje nije da o tome prognoziram, ali je On u dušama istinskih vernika Vaseljenske Hristove Crkve već sveštenomučenik.
Posedujem imena i dokumentaciju koliko je Njegova Eminencija pomogao za vreme rata ne samo Hrvatima nego i Jevrejima i Srbima. On je prvi osnovao Caritas u Europi, ali to ne mogu objavljivati jer su te osobe u Jugoslaviji. Nadam se da će zagovorom kardinala Stepinca pred Bogom uskoro sinuti sloboda i Hrvatskom i Srpskom narodu kada ćemo slobodno moći o ovome pisati i govoriti.
Napisah ovo, ne radi Njegove pohvale, jer: “Ko će maju venac plesti, kad mu ga je Tvorac spleo” (Njegoš), već radi pouke nas samih.
Prota Andreja Dimitrijević
Srpsko-pravoslavni paroh i Nastojatelj katedrale Sv. Save u Njujorku
Usporedi:
Ja, Aleksandar Stanković, hrvatski novinar, izjavljujem da je beatifikacija Stepinca OUT, a Balaševića IN.
Prof. Matko Marušić: Zašto se ljutim na g. Aleksandra Stankovića?
Narod.hr - 23. ožujka 2021.
“Ljutim se što ste 21. ožujka 2021. u svoju emisiju pozvali Ivu Goldsteina, iako je mnogostruko dokazano da je javno lagao o povijesti i da od početka karijere nije bio častan znanstvenik.”, istaknuo je između ostalog u pismu profesor emeritus Matko Marušić, voditelju emisije Nedjeljom u 2, Aleksandru Stankoviću. Dodao je kako bi trebao razmotriti i da za gosta pozove dr. sc. Nikolu Banića i Nevena Elezovića te Igora Vukića kako bi donijeli i drugačije stajalište o jasenovačkom popisu.
“Njihov je dokaz nesporan i neizrecivo važan, ponajprije da se dokazano lažnim popisom ne sramote stvarne jasenovačke žrtve.”, upozorio je prof. Marušić.
Link: https://narod.hr/hrvatska/prof-matko-marusic-zasto-se-ljutim-na-g-aleksandra-stankovica
Svakako pročitajte ovaj članak poznatog znanstvenika koji na svoj osobit način obrađuje jednu od najtraumatičnijih tema hrvatske povijeti i što je, možda, najvažnije daje poveznice na više izvora iz kojih možete dobiti najvažnije informacije o našim "povijesnim bespućima".
* * *
Zlatko Pinter: Manipulacije žrtvama Drugog svjetskog rata i mit o Jasenovcu (16. Dio)
(izlaganje prof. Ljubice Štefan na Prvom žrtvoslovnog kongresu održanom u Vukovaru od 19. do 21. lipnja 1998. – nastavak)
(Za kompletan rad Ljubice Štefan vidi:
Hrabra Pravednica među narodima, prof. Ljubica Štefan – na čije je uporno inzistiranje po prvi put uz njezino ime i ime ujaka Luje u Yad Vashemu 1992. godine upisano: “Croatia” (naši su Pravednici do tada vođeni kao “Jugosloveni”) – umrla je u Zagrebu, 17. ožujka 2002. godine. Otišla je tiho i skromno kako je i živjela – ispraćena samo od nekoliko najbližih prijatelja.
Vrkljan : ‘Više od 70 godina hrvatski je narod izložen kolektivnim klevetama’
26. siječnja 2021.
Saborski zastupnik Milan Vrkljan uputio je pismo kolegi liječniku te predsjedniku Židovske općine Zagreb, Ognjenu Krausu.
Pismo je reakcija na inicijativu koju je Kraus predložio s pojedinim saborskim zastupnicima o ‘zakonu kojem bi se zabranila ustaška obilježja i znakovlje’. Vrkljan je istaknuo kako sastanak predstavlja “kontinuitet kolektivnog blaćenja hrvatskog naroda u kojem se Hrvati konstantno moraju opravdavati za optužbe koje su ili izmišljene ili bolesno preuveličane”.
Upozorio je i kako je hrvatski narod “već više od 70 godina izložen kolektivnim klevetama”, dok se istovremeno masovni zločini, koje su činile komunističko-partizanske snage, sustavno opravdavaju.
Objavu prof. dr. sc. Vrkljana prenosimo u cijelosti.
“Poštovani gospodine Kraus, poštovani kolega,
Iz medija sam doznao da ste imali sastanak s nekolicinom kolega iz Hrvatskog sabora, te ste jednoglasno zaključili da treba zabraniti ustaške simbole u Hrvatskoj.
Ton i zaključak tog Vašeg sastanka predstavlja kontinuitet kolektivnog blaćenja hrvatskog naroda u kojem se Hrvati konstantno moraju opravdavati za optužbe koje su ili izmišljene ili bolesno preuveličane.
Danas je borba protiv antisemitizma civilizacijsko dostignuće, koje u sebi podrazumijeva borbu protiv nepravde, ili, bolje rečeno, borbu za istinom. Vaši sunarodnjaci, Elie Wiesel, Henry Siegman, Susan Sonntag, Bernard-Henri Levy, Roy Gutman te Alain Finkielkraut su bili one moralne veličine koje su se, na primjer, devedesetih godina suprotstavile genocidnoj i zločinačkoj politici Republike Srbije, te se zauzimali za pravo naroda na slobodu.
Vi ste, pak, na svom sastanku kolektivno optužili hrvatski narod i hrvatsku državu, bez da ste pritom te optužbe potkrijepili činjenicama.
Vi niste uzeli u obzir službenu statistiku država članica EU o kaznenim djelima motiviranih zbog nacionalnosti, boje kože ili vjere. Jer da jeste, onda biste zaključili da ako usporedimo na primjer Hrvatsku s Francuskom ili Njemačkom, tada biste utvrdili da je ta vrsta kaznenih djela u Hrvatskoj vrlo niska. Posljednji napad na pripadnike židovskog naroda u Hrvatskoj bio je 1991., kada su teroristi JNA u suradnji s pripadnicima stranke gospodina Pupovca izvršili bombaški napad na židovsku općinu u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. I tada su pokušali lažima oblatiti Hrvatsku.
Hrvatski porezni obveznici su sanirali štetu koju su napravili srbijanski teroristi, i od tada židovsku općinu čuvaju hrvatski policajci.
Jeste li pitali g. Pupovca osuđuje li on napad na Židovsku općinu? Jeste li ga pitali osuđuje li genocid u Srebrenici, ili genocidni čin u Vukovaru?
Jer, u vremenu kada židovski intelektualci traže pravdu za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, apelirajući na svjetsku zajednicu da reagira na podivljali srbijanski nacionalizam, Milorad Pupovac klevetnički laže i optužuje Hrvatsku da je pokrstila 12 tisuća pravoslavne djece, te redovito odlazi Slobodanu Miloševiću na konzultacije.
Taj Milorad Pupovac nikada nije osudio fašistoidne izjave predsjednika Vučića da za jednog ubijenog Srbina treba ubiti 100 Muslimana.
Jeste li pitali Furija Radina kako je moguće da u današnjoj Italiji na svakoj benzinskoj crpki možete kupiti bocu vina s portretom Benita Mussolinija?
Molim Vas navedite mi taj prošireni profašistički duh u Hrvatskoj. Tvrdnje da je pozdrav „Za dom spremni“ profašistički i sami znate da je znanstveno potpuno upitan, jer se on koristio daleko prije NDH, ali ono što je ključno, on se koristio za vrijeme Domovinskog rata u borbi protiv fašistoidnog srbijanskog agresora. Pa, ne ćemo mijenjati ime Hrvatske zato što ga je koristio Hitlerov izvršitelj Ante Pavelić?
Hrvatski je narod već više od 70 godina izložen kolektivnim klevetama kao nijedan drugi europski narod. Kad se prate izjave pojedinih javnih ličnosti u Hrvatskoj i main-stream-medija stječe se dojam da Adolf Hitler nije bio Austrijanac, već Hrvat.
Postavlja se pitanje zašto Hrvati nemaju pravo na međunarodnu komisiju, kao što je to nedavno imala Rumunjska? Komisiju koja je utvrdila činjenice u svezi holokausta u Rumunjskoj vodio je nobelovac i humanist, već spomenuti, Elie Wiesel. U ime koga i za čiji račun se zločini za vrijeme NDH znanstveno ne utvrde, a istovremeno masovni zločini, koje su činile komunističko-partizanske snage, se sustavno opravdavaju, a svaki pokušaj utvrđivanja istine, i ničeg drugog nego istine, se osuđuje kao revizionizam.
Poštovani kolega Kraus, svaka nepravda kad-tad se osveti onome koji je čini. U slučaju Vaše inicijative činite nepravdu hrvatskom narodu i osporavate mu pravo na povijesnu istinu.
Do svoje mirovine radili ste u istoj bolnici u kojoj ja još danas radim, te smo se bezbroj puta susretali, jer smo obojica radili liječnički posao koji podrazumijeva pomoć drugima, a to je najuzvišeniji poziv što pojedinac na ovome svijetu može imati. Iz razloga te zajedničke prošlosti i navedenih zajedničkih vrijednosti, dopustite mi osobnu notu.
Poštovani kolega, pozivam da se ugledate na Elieja Wiesela, borca za pravdu i humanistu, a ne sudjelujete nikakvim zajedničkim akcijama s dokazanim klevetnicima i mrziteljima europskih i hrvatskih vrijednosti.”, napisao je prof. dr. sc. Milan Vrkljan
Hitovi: 6402