Pandemija, cjepiva, lijekovi

 ...u uvjetima velikog straha i neizvjesnosti zbog kraja pandemije COVID-19, cjepiva trebaju biti osigurana za one koji to žele. Cijepljenje mora biti dobrovoljno i moraju se objasniti moguće posljedice. Cijepljenje se, naravno, mora provesti uz prethodnu provjeru razine zaštitnih antitijela. Ne zaboravimo da je prirodna imunizacija (preživljavanje bolesti) najbolja imunizacija. Također je više nego jasno da cijepljenjem neće prestati pandemija COVID-19. (Prof. dr. sc. Velo Markovski)

Ovdje donosimo dijelove teksta iz najnovijeg broja Liječničkih novina o iskustvima liječnika s prve crte obrane od Covida - 19, koja su doista impresivna i koja vrijedi pročitati. Kao urednik ovog teksta i netko tko je cijeli svoj radni vijek proveo u istoj struci, ne mogu ne izraziti im svoje divljenje i poštovanje. I zahvalnost. U ovo vrijeme neizvjesnosti, sumnji i nepovjerenja, ako se ikomu može vjerovati na riječ, onda su to oni. A njihova stajališta o temama iz naslova jasna: pridržavati se smjernica o zaštiti... Pročitajte! Ur. Dr. A.Lj.

*      *        *

Postoje samo tri učinkovite mjere. Jedna je zabrana velikih okupljanja, druga je limitiranje manjih okupljanja i treća je edukacija ljudi. Sve drugo donosi puno više štete no koristi

Molekularni biolog prof. dr. sc. Gordan Lauc, član Znanstvenog savjeta Vlade, od početka pandemije izdvaja se svojim izjavama koje su često oprečne znanstvenom mainstreamu, daleko su optimističnije od onih koje iznosi većina drugih znanstvenika, a zbog njih je gotovo neprestano u sukobu s njima.

Cijeli tekst na:

https://kamenjar.com/dr-lauc-vjerujem-da-nas-ceka-mirno-ljeto-s-milijunima-turista/

*      *        *

“Svečano obećavam da ću svoj život posvetiti služenju čovječanstva, zdravlje i dobrobit mog bolesnika bit će najvažnija briga”. Ove riječi Hipokratove prisege danas, kada je cijeli svijet talac virusa SARS-CoV-2, kao da imaju još veće i jače značenje nego ikada prije. Prošlo je godinu dana otkako se Hrvatskoj dogodila epidemija novoga (?!) koronavirusa. Liječnici i drugi zdravstveni radnici preuzeli su na sebe potpun teret borbe s COVID-19 stavši na prvu crtu obrane od virusa. Svakodnevna borba za živote i zdravlje pacijenata, stalan rad pod potpunom zaštitnom opremom, gledanje golemog broja smrtnih ishoda, strah i ugroženost od zaraze, ožiljci na licu od višesatnog nošenja maski, enormna količina najveće razine stresa... Sa svime time se liječnici nose posljednjih 12 mjeseci. O tome kako ovakav iscrpljujući i stresan rad u ekstremnim uvjetima utječe na liječnike i njihovo fizičko i psihičko zdravlje, razgovarali smo s nekoliko liječnika. Ovo je njihova priča o borbi s još uvijek razmjerno nepoznatim virusom, njihovim strahovima, strepnjama i nadanjima. Priča o beskompromisnoj i požrtvovnoj predanosti liječničkom pozivu...

Doc. dr. sc. MARKO KUTLEŠA, dr. med.pročelnik Zavoda za intenzivnu medicinu i neuroinfektologiju, Klinika za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“

Na našem odjelu mi smo naviknuti na puno rada, jer je rad u svakoj intenzivnoj intenzivan rad. No, nama je ipak bilo lakše jer su bolesnici s virusnim pneumonijama i teškim ARDS-om bolesnici s kojima se mi i inače bavimo. COVID-19 bolesnici zahtijevaju intenzivno liječenje dosta dugo te su skloni raznim komplikacijama od tromboza, pneumotoraksa do nozokomijskih infekcija. Svega toga ima i inače, ali nikad prije u ovolikoj mjeri kao kod COVID-19 bolesnika.

Mi smo kao referentni centar za ECMO imali u drugom valu respiratornih zatajenja 32 bolesnika koji su zahtijevali ECMO potporu, od kojih je 11 preživjelo. Iako smo zbog tih 11 jako sretni, to je ipak značajno niže preživljenje nego kod naših drugih bolesnika koji su prije COVID-19 trebali tu vrstu potpore.

Najteže je psihički podnijeti tolike smrti, bez obzira na to što nam smrt nije strana. Naravno da je bilo iscrpljujuće na svim razinama posla, ali smrti su sigurno najgore jer su nam bolesnici s ovom bolesti puno više umirali nego od bilo koje druge bolesti. Imali smo mi i pandemiju gripe 2009., ali smrtnost u intenzivnoj nam tada nije bila ovolika, a također smo primali najteže slučajeve kao i sada. Količina opterećenja na zdravstveni sustav bila je ogromna i moramo priznati da je u jednom trenutku sustav zapravo puknuo pod teretom broja bolesnika. Hvala Bogu pa je to najkritičnije razdoblje bilo ogra-ničenog trajanja te je postupno došlo do poboljšanja, u smislu broja oboljelih pa tako i hospitaliziranih.

No, moj dojam je da borba još nije gotova. Sve će ovisiti o nekoliko stvari: o razvoju mutacija koje se učinkovitije šire, o brzini procjepljivanja i o epidemiološkim mjerama. Osim toga bit će iznimno važno i to hoće li koja mutacija biti nedostupna zaštiti cjepivom. Mislim da je sada cjepivo tu i da treba imati epidemiološke mjere takve da što manje ljudi sada oboli jer će od njih dio i preminuti. Svaka smrt sada je još veća frustracija jer je cjepivo na dohvat ruke. 

Zato je moj savjet svima da se cijepe onim cjepivom koje je dostupno, jer se čini da sva štite od teže bolesti, a to je zapravo ključno.

Što se tiče stresa, svatko se sa stresom nosi na svoj način i nije važan samo njegov intenzitet već i osobnost kojoj se stres događa. Ovo je svakako bila enormno stresna situacija i ako stres inače teže doživljavate. onda je, naravno, opasnost od „burn outa“ ili duljih posljedica veća. No, čini mi se da je nekako otpornost na stres u ljudi općenito sve manja, jer svi očekuju da im život bude lagodan, a život je često sve osim lagodan. Što se tiče rješenja za stres, to može biti neka fizička aktivnost, pa sve do stručne pomoći. Stres bi nama svakako bio manji i da su nam bolji uvjeti rada u smislu infrastrukture. No, uglavnom, moj je stav da ne treba previše kukati, nego, kad je kriza, stisnuti zube i odraditi posao za koji ste se opredijelili. Bolesniku je uvijek gore nego vama.

Doc. dr. sc. MARIJA SANTINI, infektolog, Klinika za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević

”Sjećam se dana kada su u našoj Klinici dijagnosticirani prvi slučajevi COVID-19. Sjećam se tišine, ozbiljnosti, zabrinutosti, ali i odlučnosti da damo svu svoju snagu i znanje kako bismo oboljelima pružili najbolju skrb. Gledali smo i slušali što se događa u svijetu, osobito u susjednoj Italiji, i nadali se da će pandemija biti zaustavljena. Odjednom su se otvorila brojna pitanja na koja smo morali odgovoriti – kako zaštititi osoblje i druge pacijente, kako najbolje zbrinuti bolesne, kako organizirati službu, kako prevladati neprimjerenu postojeću infrastrukturu, kako prevladati manjak osoblja koji je postojao već prije pandemije, kako ostvariti kvalitetnu suradnju među liječnicima različitih specijalnosti, kako osigurati dovoljan broj mjesta u jedinicama intenzivnog liječenja.

Čitali smo ponovo o iskustvima sa SARS-om i MERS-om, iskustva s COVID-19 koja su publicirali kolege iz Kine, a potom i iz drugih zemalja. Razmjenjivali smo saznanja bez obzira na doba dana. Hrvatsko društvo za infektivne bolesti Hrvatskog liječničkog zbora (HDIB HLZ) snimilo je i 18. ožujka 2020. objavilo video o primjeni osobne zaštitne opreme za tada malo poznati COVID-19. Ovaj je materijal do danas pogledan više od 58 000 puta. Objavili smo tekst “Kliničko zbrinjava-nje pacijenata s COVID-19” 24. travnja 2020. te nakon toga dvije revizije. Zahvaljujući epidemiološkim mjerama i savjesnom postupanju građana, tada se činilo da je pandemija izgubila snagu. Tijekom ljeta i rane jeseni organizirali smo onlineseminare o zaštitnoj opremi, novostima u liječenju COVID-19 i novim kliničkim očitovanjima ove bolesti (kao što je MIS-C).

Potom je došla jesen i pokazalo se koliko je COVID-19 podmukao protivnik. Pokazalo se koliko je teško uvjeriti građane u ozbiljnost ove bolesti i koliko su važne odlučne i pravodobne epidemiološke mjere. Našli smo se u razdoblju u kojem je broj oboljelih bio velik i u kojem su se gotovo sve bolnice morale prilagoditi zbrinjavanju COVID bolesnika. Bili su brojni teško bolesni kojima nismo mogli pomoći unatoč svemu što smo činili. Bolni su bili gubitci, oproštaji od pacijenata, razgovori s obiteljima preminulih. Susretali smo se s takvim situacijama i prije, ali ne tako često kao tada. Mi rijetko pričamo, a još rjeđe pišemo o tome. Bilo je, naravno, uspjeha za koje je trebalo puno strpljivog rada liječnika svih struka, naših marljivih medicinskih sestara, laboratorijskih stručnjaka, ali i nemedicinskog osoblja koje je pralo, čistilo i kuhalo. Tek kada se uključio velik dio naše zajednice, počeli smo osjećati da pandemija na našem području ide u boljem smjeru. Naše HDIB HLZ dalo je vjetar u leđa cijepljenju protiv COVID-19

Prvi je razorni potres u Zagrebu 22. ožujka 2020. i evakuacija COVID-19 bolesnika u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”, gdje je svoju sabranost i nese-bičnost pokazalo svo osoblje koje se toga jutra zateklo u Klinici, ali i oni koji su došli od svojih domova i uplašenih obitelji, spuštali nepokretne bolesnike iz zgrada, zbrinjavali ih satima u šatorima na hladnoći. Srećom, imali smo dovoljno zaštitne opreme i bili smo oprezni te se tada nitko od nas nije zarazio. Također, zgrade u Klinici nisu bile znatno oštećene, pa smo mogli ubrzo nastaviti s radom.

Drugi, vjerojatno najbolniji događaj do sada, bio je tragičan odlazak naše drage kolegice koja je radila s nama u Klinici 15 godina. Ona je bila primjer vrhunske ljudske i profesionalne skrbi za bolesnike, kolegijalnosti, naš ponos, naš visoko pozi-cionirani predstavnik u Union Européenne des Médecins Spécialistes (UEMS). Bila je energična kada se borila za bolesne, ali istodobno osjetljiva duša, empat, estet... webinarom održanim 23. prosinca 2020., na koji se uključilo 2500 slušatelja, od kojih su brojni nakon toga izgubili strah ili nedoumice oko cijepljenja.

Priča o COVID-u i njegovim posljedicama nažalost nije gotova, još dugo će okupirati našu pozornost. Ako me pitate što je bilo najteže, izdvojit ću dva događaPandemija se prošle jeseni spustila na nas poput teške noći. Svatko je proživljavao svoju moru i trudio se ostati profesionalan. U toj je noći ovaj svijet napustila naša kolegica. Nenadoknadiv gubitak s kojim moramo živjeti! Bila je moj prijatelj. Kada me pitate kako se nosim s fizičkom i psihičkom iscrpljenošću, moram reći da se svatko snalazi na svoj način. Postoji uži krug ljudi s kojima se susrećem svaki dan i širi krug s kojima se čujem i dopisujem. To su uglavnom kolege iz struke. Koliko možemo, slušamo jedni druge i pokušavamo dati jedni drugima razumijevanje, utjehu i snagu. Iskreno, teško da nas itko izvan struke može razumjeti. Sindrom izgaranja postojao je i prije pandemije i svakako postoji i danas. Da, ukratko, umorni smo.

Ali, čovjek je žilavo biće, izvuče iz sebe energiju kada treba. O posljedicama ne razmišljam. Recimo, tijekom ožujka 2020. nisam dolazila kući zbog straha da ću se razboljeti i bolest prenijeti na članove obitelji starije životne dobi, osobito na oca koji se tada oporavljao od teškoga kirurškog zahvata. Tijekom nekoliko tjedana nisam susrela svoje dvanaestogodišnje dijete. Premalo je reći da mi je nedostajalo. Sredinom studenog i sama sam preboljela COVID-19. Zarazila sam se iako sam se trudila pridržavati se svih mjera. Tada je pandemija u Zagrebu bila na vrhuncu. Ipak, imala sam blag oblik bolesti, vjerojatno jer je nošenje maski i distanciranje smanjilo ekspoziciju uzročniku. Ponovno sam se izolirala od obitelji i prebrodila bolest uz podršku bliskih prijatelja, ali i ljudi koji mi nisu tako bliski. Znali su se pojaviti pod prozorom, mahnuti, donijeti neko iznenađe-nje pred vrata. To je značilo puno.

Povezani članci:

Cijepiti se ili ne cijepiti?

„...Jedino legitimni autoriteti, naravni i nadnaravni, (ili oni koje ti autoriteti službeno delegiraju) imaju poslanje donositi javne i službene preporuke o takvoj temi (o cijepljenju), a onda mi ostali možemo u svojoj dobro formiranoj i informiranoj savjesti privatno odlučiti što i kako“ – tako na svom fb postu piše pater Petar Nodilo.

https://tockanai.net/index.php/14-o-stranici/516-cijepiti-se-ili-ne-cijepiti-2

• Prethodno
• Sljedeće