Matko Marušić: Moji prijatelji Ivan i Reuben

Dr. Reuben Eldar 

Pokojni dr. Reuben Eldar bio je moj  prijatelj i učitelj, ne dugo i ne mnogo, ali dovoljno da ga se sjećam onako kako se sjećamo dragih prijatelja i osoba kojima se divimo i kad one odu iz naših života. Njegov je životopis opširno dan na svemrežju, pa ću ga ovdje kratko prepričati, kako se to radi u napisima o vrijednim a pokojnim ljudima. Ali životopis je zapravo tek uvod u lijepu priču o čovjeku koji je imao mnogo razloga da ne voli ni Hrvatsku, ni mene, niti brojne ljude koje je volio u Hrvatskoj i u Hercegovini – a volio nas je. Moglo bi se pomisliti da je to bila ona arhetipska čežnja za djetinjstvom, ali meni se čini da je to bilo nešto drugo, ne znam točno što. Reuben Eldar je pod stare dane postao ne samo hrvatski prijatelj, nego i pravi Hrvat. Sretan sam što sam to gledao svojim očima, divio se i bio iznenađen a onda i uvjereno sretan. Priča o Reubenu Eldaru priča je o dobroti,

ljubavi i razumijevanju, o sporazumijevanju, povjerenju i suradnji. A okružena je hrvatskom intelektualnošću i dobrotom koju vrijedi svjedočiti.

Nitko ne bi ni pomislio da će Reuben Eldar zavoljeti Hrvatsku i uzeti njezino državljanstvo samo zbog te ljubavi, jer mu to državljanstvo nije trebalo i dobio ga je neopravdano teško. Bila je to simbolična odluka, mnogo više od pomirenja i razumijevanja, kao kad se dvoje starih ljudi vjenčaju jer vide da je njihova gimnazijska ljubav bila prava i jedina, kad otkriju da je ono stvarno vrijedno i sveto preživjelo sve bure i oluje i da su upravo to tražili cijeloga života. Pa onda tu ljubav posvete.

Dr. Reuben Eldar je rođen 1926. u osječkoj židovskoj obitelji Miroslava i Jelke Lederer. Obitelj se 1930. preselila u Novi Sad i tu je Reuben pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Prije vojnoga poraza Kraljevine Jugoslavije obitelj prelazi u Bosnu i Hercegovinu, a zatim u Zagreb. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Reuben doživljava poniženja rasnih zakona: žutu traku, zabranu pohađanja redovne škole i odlaska na nogometne utakmice (što mu
je posebno teško palo). Uskoro su otišli u Kaštel Lukšić, gdje ih je talijanska vojska uzaptila i s ostalim židovskim izbjeglicama prebacila u Italiju te internirala. S kapitulacijom Italije, Reuben je s obitelji prebjegao u Švicarsku, gdje su se morali obavezati da će, kada se Drugi svjetski rat završi, napustiti švicarski teritorij. Sa završetkom rata vratili su se u Novi Sad. Tu je Reuben nastavio školovanje u partizanskoj gimnaziji, gdje je maturirao
1947. i upisao se na Medicinski fakultet u Beogradu. No nakon godinu dana sa suprugom Evom emigrirao je u Izrael. Upisao se na Medicinski fakultet u Jeruzalemu, a istodobno je radio kao noćni čuvar, lučki radnik i radnik na plantažama naranči. Diplomirao je 1955. godine. Nakon diplome odslužio je obvezni vojni rok i nakon toga upućen je na časnički tečaj, a potom dodijeljen oklopnim jedinicama pa je sudjelovao u Sinajskom ratu 1956. godine. Potom se preselio u Haifu na specijalizaciju iz neurologije, koju je nastavio u Londonu. Po povratku u Izrael obavljao je različite
odgovorne dužnosti u vojsci, da bi 1967. postao zapovjednik saniteta u činu brigadnog generala.

Demobiliziran je 1973. godine, a te godine umrla mu je supruga (s kojom je imao dvije kćeri). Poslije demobilizacije bavio se javnim zdravstvom i zdravstvenom administracijom. Bio je ravnatelj bolnice Rambam, a potom rukovoditelj Centra za rehabilitaciju i fizikalnu medicinu Levenstein u
Ranani. Bio je profesor i prodekan Medicinskog fakulteta u Beer Shevi. Svjetska zdravstvena organizacija poslala ga je u Manilu na Filipinima, a 1992. u države nastale iz bivše Jugoslavije da pomogne s rehabilitacijom ranjenika. 

S Reubenom me upoznala kolegica sa studija prof. dr. Ana Bobinac Georgievski. On je bio šutljivo strog i ozbiljno ozbiljan, ali prihvatio je moje ponude da piše za Croatian Medical Journal i da mu pomognem u proširenju njegova rada na rehabilitaciji ranjenika izvan Zagreba. Počeo sam ponudom vožnje do Splita, spavanjem (i jelom) kod moje majke, posjetom Kaštel Lukšiću i upoznavanjem mojih splitskih i mostarskih prijatelja.
S vremenom je postao gostujući profesor na Medicinskim fakultetima u Osijeku i Splitu, te je držao predavanja u Zagrebu i Mostaru. Izabran je za počasnog člana Hrvatskog liječničkoga zbora. Bio je aktivan član brojnih međunarodnih udruga, te uredničkih odbora nekoliko znanstvenih
časopisa, uključujući i Croatian Medical Journal. U mirovini je dr. Eldar živio u Tel Avivu, gdje je i preminuo godine 2015.

Prijateljstvo
U Split smo putovali mojim automobilom, što nam je tada dalo šest sati mirnog razgovora. Razgovor je ispao toliko dobar da sam se pred Kninom usudio ponuditi „kavu u Kninu“, kao tradiciju zasnovanu na obećanju (i izvršenju) Franje Tuđmana košarkašima Rađi i Kukoču. No na kavi je Reuben rekao da ja sebi ništa ne umišljam, da je on na kavu pristao zbog pristojnosti, a i pije mu se kava nakon toliko duge vožnje. On ne voli Tuđmana. Čitao je Tuđmanova „Bespuća povijesne zbiljnosti“ i zaključio je da je Tuđman antisemit. No i ja sam čitao „Bespuća povijesne zbiljnosti“ i znao sam što tamo piše. Znao sam i za srbijanskih desetak odabranih stranica, izvučenih iz konteksta tako da sugeriraju da Tuđman umanjuje žrtve Holokausta; ta je krivotvorina dijeljena po svijetu, a napose u Izraelu. Pa sam se zaletio u opsežno objašnjavanje, ali on me je prekinuo u trećoj rečenici i rekao:

- Ti dakle meni kažeš da Tuđman nije pisao o Holokaustu nego da je citirao židovske autore koji nisu suglasni o broju židovskih žrtava, ne da umanji broj žrtava nego da pokaže koliko je teško procijeniti broj žrtava?
Rekao je to nekako ozbiljno, ali u glasu sam mu čuo i radost, pa sam nespretno i nepristojno ustao i zagrlio ga preko stola. Nije se opirao, ali nije vratio zagrljaj. No razgovor je nastavio nenaglašenim priznanjem da nije čitao cijelu knjigu nego samo onaj srbijanski letak. Tako smo postali prijatelji od poštovanja i povjerenja i to smo ostali sve do njegove smrti. Nijedan moj prijedlog više nikad nije odbio, iako su mnogi bili za nijansu
preuzetni, a neki i teško zamislivi. Otklonio je samo moju šaljivu ponudu da ga po vezi učlanim u HDZ, ali sa smiješkom; znao je da mu tako samo dajem kompliment za njegovo razumijevanje i suradnju.
Primjer je moja molba da napiše udžbenik „Vrsnoća zdravstvene skrbi“, na što je on rekao da njegov hrvatski nije baš dobar, a ja sam se ponudio da lektoriram svaku riječ. Kad je pristao, meni vrag nije dao mira:
- Ne bojiš se da će ispasti da je pisan korienskim pravopisom?
On je bio previše pametan da ga to zabrine i uzvratio mi je boljim udarcem:
- Ti previše voliš hrvatski jezik da bi se bavio glupostima.
O tom prvom posjetu Splitu ne mogu dugo pripovijedati, iako je on uključio i pokušaj moje majke da Reubena oženi i njezinu potpunu pobjedu nad njegovim hladnim javnozdravstveno utemeljenim odbijanjem doručka; nakraju je pojeo što i ja – dva jaja „na oko“, tri palačinke, pola breskve i popio veliku šalicu bijele kave. I onda je zauvijek spominjao taj doručak procjenjujući da ja majku ne cijenim dovoljno, kao što čini većina lakomislenih
sinova dok su im majke žive, a žale kad je kasno da im za sve zahvale – ako se majkama uopće može zahvaliti za sve što učine za svoju djecu.

U Splitu smo obavili cijeli moj program. Kolega profesor Tonko Vlak pokazao se tihim i skromnim, ali dobrim suradnikom i s Reubenom je s vremenom objavio nekoliko finih radova o rehabilitaciji ranjenika koji ga i danas drže visoko na ljestvici znanstvene produktivnosti KBC-a Split. Uglavili smo predavanja na fakultetima koji su ta predavanja htjeli i krenuli u Mostar...

Autor: Matko Marušić, profesor emeritus

Marušić Matko HLV

• Prethodno
• Sljedeće