Nenad Piskač: Stoljeće srbijanskog terora

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Srijeda, 16 Listopad 2019 Napisao/la Administrator

Piskac knjiga

Stoljeće srbijanskoga terora u Hrvatskoj od 1918. do 2018. prošle su godine obilježila dva događaja. Film Jakova Sedlara 'Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj' i knjiga Nenada Piskača 'Stoljeće srbijanskoga terora 1918. - 2018.'. Film je s prijevodom na engleski jezik prikazan diljem Hrvatske i u izvandomovinstvu. I prije premijere doživio je kritiku srbijanskoga državnoga vrha i domaće pete kolone. Knjiga je pak u Hrvatskoj prešućena pa je ove godine prevedena na engleski jezik. Dostupna je na globalnom tržištu putem internetskih knjižara Amazon i Lulu. Ovdje prenosimo autorov sažeti prikaz tog dijela hrvatskih povjesnih bespuća objavljen u tri nastavka u Hrvatskom tjedniku, koje svakako treba pročitati. Ako pak želite izvorni tekst - poveznice su na kraju.

N. Piskač: Od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca (1)
Hrvatski tjednik, 23. rujna 2019.

I film i knjiga, realizirani bez kune proračunskoga novca, na temelju provjerenih povijesnih vrela dokazuju kontinuitet srbijanskoga terora od Pribićevića i Karađorđevića do Pupovca i Vučića. Kako se srbijanski teror nad hrvatskom državom i narodom nastavlja i poslije 2018. godine, hrvatska javnost mogla je prepoznati i u ljetošnjim izjavama Milorada Pupovca, koji je Hrvatsku usporedio s NDH, pokušavajući u hrvatski i međunarodni politički prostor ponovno progurati mit o tomu da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi od navodnoga hrvatskoga fašizma. Tim mitom pokušava se opravdati i oprati velikosrbijanska politika i agresija. Riječ je zapravo o kontinuitetu velikosrbijanske politike o kojemu govori Sedlarov film i Piskačeva knjiga.

Svaka im je hrvatska država bila, jest i ostat će zločinačka

Kad je bosanski Srbin Gavrilo Princip u Sarajevu 28. lipnja godine 1914. ubio austrougarskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu, izbio je Prvi svjetski rat. Kraljevina Srbija Niškom deklaracijom 1914. definirala je ratne ciljeve – ujedinjenje Hrvata i Slovenaca iz Austro-Ugarske Monarhije sa Srbijom i Crnom Gorom. U ratu je poginulo oko 130.000 Hrvata. Tijekom rata u Parizu je osnovan Jugoslavenski odbor, Londonskim sporazumom Antanta je Italiji obećala velike dijelove hrvatske obale, otoke i poluotok Istru, Srbija je priznala Italiji pravo na okupaciju dijela istočne jadranske obale s nadom da će ostatak hrvatskoga Jadrana 'prisajediniti' Beogradu. S političke karte Europe nestala je Austro-Ugarska Monarhija.

Hrvatski sabor 29. listopada 1918. prihvatio je zaključak o raskidu državnopravnih sveza hrvatskih zemalja s Austro-Ugarskom i o proglašenju Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Rijekom nezavisnom državom koja s ostalim zemljama do tada pod austrougarskom vlašću ulazi u zajedničku Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, kojoj je na čelu Narodno vijeće i obuhvaća područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine. Srbi koji su živjeli na teritoriju nove Države SHS, osobito političar Svetozar Pribićević i Kraljevina Srbija, rade pritisak na novu državu s ciljem da ju priključe Beogradu. Predstavnici Države SHS, na čelu s Antom Pavelićem starijim i Svetozarom Pribićevićem odlaze 'kao guske u maglu' u Beograd i 1. prosinca 1918. nazoče jednostranome proglašenju 'prisajedinjenja'Države SHS Kraljevini Srbiji i imenovanju države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Odmah se pokazalo kako nije riječ o ujedinjenju dviju država, već o klasičnoj okupaciji. Započelo je stoljeće srbijanskoga terora nad hrvatskim narodom. Prve dvije i pol godine 'prisajedinjenje' se provodilo bez državnoga ustava.

Krvavo stoljeće sastoji se od nekoliko razdoblja. Prvo je razdoblje od srbijanske okupacije Hrvatske 1. prosinca 1918. do uspostave hrvatske države 10. travnja 1941. Drugo je od 1941. do obnove Jugoslavije 1945. Slijedi dugotrajno razdoblje jugoslavenskoga komunističkoga totalitarizma od 1945. do uspostave Republike Hrvatske s Danom državnosti 30. svibnja 1991. Posebno su zanimljiva zadnja dva razdoblja: doba hrvatskoga oslobođenja od srbijanskoga i jugoslavenskoga komunističkoga terora od 1991. do 2000. i doba puzeće obnove jugoslavenskih odnosa i pristajanja na balkansko pozicioniranje hrvatske države u godinama od 2000. do 2018. U svim razdobljima Srbija je provodila istu imperijalističku vanjsku politiku prema nesrpskim narodima na Balkanu, smatrajući ih svojim kolonijama.

Srbijanski teror nad Hrvatima u prošlih sto godina provodio se fizički i pravosudno, jezično i teritorijalno, mitovima i propagandom. Kontinuirano je likvidirao i zatvarao brojne Hrvate, nametao nepostojeći jezik i ćirilizirao Hrvatsku, otimao hrvatske državne i povijesne teritorije i u hrvatsko društvo i međunarodnu zajednicu ugrađivao velikosrpske i jugoslavenske mitove. Srpska intelektualna, klerikalna i politička elita polazi od toga da Hrvati nisu politički narod dostojan vlastite države. Na Balkanu samo su Srbi politički narod. Ondje gdje Srbi u 'srpskim zemljama' nisu politički narod, oni to trebaju postati. Stoga su srbijanski i prosrbijanski režimi u prošlih stotinu godina poticali pljačku, iseljavanje, sijali strah i nad Hrvatima provodili masovne zločine s elementima genocida, a svaku hrvatsku državu proglašavali zločinačkom.

Uvijek je Beograd imao svoje ljude u Zagrebu

Srbijanski teror nad nesrpskim narodima ideološku i političku podlogu ima u planu koji je 1844. u doba raspadanja Osmanskoga Carstva izradio srbijanski ministar vanjskih poslova, Ilija Garašanin, o tomu kako slavenske zemlje iz okružja priključiti srpskoj državi. Plan se oslanjao na teze Vuka Stefanovića Karadžića: postoje Srbi pripadnici triju vjera i svi štokavci su Srbi, te na crkvenu jurisdikciju pećkoga patrijarha. Od Garašanina do danas operativna su polazišta Srbije nepromjenjiva: Na Balkanu su 'Srbi svi i svuda', granice srbijanske države na zapadu obasežu sva područja gdje žive Srbi, napokon, sve 'srpske zemlje' treba 'osloboditi' i 'prisajediniti' ne birajući sredstva, kao što je početkom 1989. objasnio Slobodan Milošević: 'Institucionalno ili vaninstitucionalno, statutarno ili nestatutarno, na ulici ili unutra, populistički ili elitistički, argumentovano ili neargumentovano'.

U područja koja je smatrala 'srpskim zemljama', Kraljevina Srbija još u 19. stoljeću poslala je svoje agente kako bi pripremali uvjete za 'oslobođenje' svih Srba i 'prisajedinjenje' svih 'srpskih zemalja'. S tom praksom nastavilo se u Hrvatskoj do današnjih dana. Tijekom posjeta Hrvatskoj godine 2018. srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić prokazao je zastupnika Hrvatskoga sabora, Milorada Pupovca, kao čovjeka Beograda, a hrvatske političke elite lažno su prikazale četnika Vučića kao 'europskoga Vučića'. Na isti način prije stotinu godina Pribićević je prikazivao srbijanskoga Kralja kao idealno rješenje hrvatskoga pitanja.

U Zagrebu je Beograd uvijek imao svoje ljude. Prenoseći poruku Beograda zagrebački list srpske nacionalne manjine Srbobran 1902. objavljuje tekst Nikole Stojanovića u kojemu je zanijekao hrvatsku narodnost i jezik. Najavio je: 'Hrvati, dakle, nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu srpska narodnost... Proces toga pretapanja niko ne može zaustaviti. Pretapanje Hrvata u Srbe, međutim, zaustavljeno je 1941. i 1991. uspostavom hrvatskih država. Prva je nestala obnovom Jugoslavije, a drugu su nakon početnih uspjeha, suvremene guske u magli dotjerale na rub održivosti.

Uoči veleizdaje i okupacije, 13. studenoga 1918., u Zagreb je stigao opunomoćenik srbijanske Vrhovne komande, pukovnik Dušan Simović. Rekao je predstavnicima Narodnoga vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba kako Srbija ne može dopustiti na svojim granicama formiranje nove države koja bi u svoj sastav uzela njezine sunarodnjake. Dodao je - Srbiji po pravu oružja pripadaju Srijem, dio Slavonije, Bosna i Hercegovina i Dalmacija. I zaključio: „Izvan te teritorije možete se opredjeljivati po volji.' Unatoč tomu, veleizdajnici i guske, prihvatili su 1. prosinca 1918. politiku pretapanja Hrvata u Srbe i utapanja Hrvatske u Srbiju. Taj se proces nije mogao provesti bez prisile, nasilja i diktature. Srbija je, naime, čin 'ujedinjenja' u Kraljevinu SHS planirala, provela i održavala isključivo kao proširenje Srbije.

1. razdoblje od 1918. do 1941.

Srbijanska okupacija u izravnoj je suprotnosti planu od 14 točaka američkoga predsjednika Wodrowa Wilsona, prema kojemu poslije završetka Prvoga svjetskoga rata pokoreni narodi imaju pravo na samoodređenje i samostalnost. Okupaciji, jednostranom ujedinjenju, usprotivila se Hrvatska pučka seljačka stranka sa Stjepanom Radićem i Hrvatska stranka prava - frankovci. Neustavni okupacijski režim odmah je pokazao velikosrpske namjere i diktatorski način održavanja vlasti.

Šef policije Grga Anđelinović 4. prosinca 1918. zabranio je izlaženje zagrebačkog dnevnika 'Hrvatska', koji je dan ranije objavio proglas „Hrvatskom narodu“ u kojemu u povodu 'ujedinjenja' piše: 'Oduzeše Tebi, hrvatski narode, Tvoju suverenost i prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na N. V. srpskoga kralja Petra I. (...) za Tvoju odluku u tom važnom času nitko Te nije pitao.' Hrvati su 5. prosinca u Zagrebu demonstrirali protiv veleizdaje i okupacije. Anđelinovićevi žandari ubili su 15 i ranili više od 20 demonstranata. Anđelinović se kasnije javno ponosio 'svojim krvavim rukama'. U prosinačke žrtve spadaju i 23 dočasnika i časnika koje je vojni sud osudio na kazne zatvora od 18 mjeseci do 10 godina upravo na dan kad je srbijanska Narodna skupština 29. prosinca potvrdila akt 'ujedinjenja', koji Hrvatski sabor nikad nije ratificirao. Vojnu vlast u Hrvatskoj preuzima srbijanski pukovnik Dušan Simović sa svojim oficirima. U prosincu oduzeto je oružje domobranskim pukovnijama, dijelom su raspuštene, dijelom pridružene srpskoj vojsci. Hrvatska je razoružana! Velikosrpski bal vampira mogao je neometano početi. I počeo je!

Za početak Hrvatska je temeljito opljačkana. Režim je odredio: 4 krune vrijede 1 srpski dinar. Hrvati su zamjenom valute ostali bez tri četvrtine kapitala. Hrvatska je ostala bez milijarde i 400 milijuna dinara gotovine. Suočila se i s najezdom koruptivne državne uprave, čijeg se korijenja nije riješila do 2018. Rudolf Bićanić piše: „Jedan glomazni, tromi, lijeni, indiferentni, do očaja formalistički, neekspeditivni, nepraktični, neracionalni i ignorantski, a strašno skupi birokratski aparat s orijentalnim tradicijama, metodama i moralom koji se samo 'mazivom' može da pokreće, koji se održava samo ličnim protekcijama ili pak strada od ličnih partijskih osveta, a koji uz to drži u svojim rukama čitavu moć i vlast u državi... – najpodesniji je milieu za korupciju, koja se odatle širi po cijeloj državi.“

Pljačkalo se i velikim opterećenjem uvoza i izvoza – koje su plaćali zapadni krajevi kao najveći izvoznici i uvoznici, potom i poreznom nejednakošću, zaduženjima države koje opet porezom najviše plaćaju Hrvati. Zemljarine i kućarine iznose i do četiri puta više u Hrvatskoj negoli u Srbiji. Pruge se za razliku od Srbije u Hrvatskoj ne grade, u luke se ne ulaže, kako bi Hrvatska sve više zaostajala. Godine 1934. investicije u građevinske objekte u Srbiji iznose 220 milijuna dinara, istodobno u Hrvatskoj 38 milijuna. Beograd je digao zajam od sto milijuna dolara na 40 godina otplate s kamatom od 8 posto za gradnju tzv. „Jadranske željeznice“ koja je trebala spojiti Beograd s Kotorom preko Loznice, Višegrada, Foče i Nikšića. Hrvatska kadrovi participiraju u državnim službama samo s 15 posto.

Ćirilica tada, ćirilica danas

Vlada Kraljevine SHS na prvoj sjednici 21. prosinca 1918. proglasila je „na cijelom državnom području ravnopravnost upotrebe latinice i ćirilice“, što je utrlo put nametanju ćirilice i potiskivanju latinice u Hrvatskoj, Bačkoj i Bosni i Hercegovini – sto godina kasnije Hrvatska još nema zakon o hrvatskome jeziku. Ćirilica je postala sredstvom srbijanske hegemonije. Ćirilizacija se razmahala poslije donošenja Vidovdanskoga ustava, osobito poslije „Uredbe o irilicapodeli zemlje na oblasti“. U 33 državne oblasti postaje jedinim pismom komunikacije državne uprave, na tiskanicama, u školstvu, na novčanicama, u vojsci, na željeznici... Punih dvadeset godina ostala je dijelom službene državne i jezične politike. Stoljeće poslije svjedoci smo pokušaja ćirilizacije Vukovara i progona njezinih protivnika.

Režim Kraljevine SHS iskazao se i promjenom toponima. Karlsdorf je preimenovan u „Karadjordjevo“, Alajbegovci u „Petrovo Selo“, Marija Zvijezda u „Putnikovo brdo“ . Sutivan je postao „Sv. Jovan“, Sućuraj - „Sv. Gjorgje“, Nerežišća – Nerezi. Mali Ker i Stari Ker prekršteni su po živim srbijanskim političarima u Pribićevićevo i Pašićevo. Česte su i promjene prezimena u „politički korektna“, kao Deutch u Dragić, Dragojević u Prodanović, Franjić u Gjurković, Grünwald u Gorjan, Hajduk u Hajduković, Spannbauer u Ferić...

Okupatorska vlada Nikole Pašića od početka je provodila pravoslavno klerikalnu politiku. Iz državnoga proračuna vladikama Srpske pravoslavne crkve isplaćivala je plaću od 10.000 dinara, a katoličkim biskupima 3.976. Mirovina vladike iznosila je 9.000 dinara, više negoli plaća dvaju katoličkih biskupa. Katoličkoj crkvi agrarnom reformom oduzeti su posjedi, no, kako nisu bili gruntovno preneseni, za oduzete posjede plaćala je porez. Katoličke bolnice i gimnazije u stalnoj su opasnosti od ukinuća, svećenici zatvarani i ubijani. Režim i Srpska pravoslavna crkva onemogućavali su konkordatsko uređenje položaja Katoličke crkve.

Izbornim zakonom određeno je da izborne jedinice ne mogu imati manje od 30.000 ni više od 45.000 stanovnika, što je otvorilo vrata izbornim manipulacijama. U Srbiji se birao veći broj narodnih zastupnika budući da su u njoj utvrđene izborne jedinice s manjim brojem stanovnika negoli u Hrvatskoj.

Radićeva stranka 3. veljače 1919. upućuje Memorandum Mirovnoj konferenciji u Parizu sa zahtjevom za pravo na hrvatsko samoodređenje s potpisima dvjesto tisuća Hrvata. Pribićević, ministar policije, 25. ožujka uhićuje Radića i drži ga 11 mjeseci u zatvoru. Italija je u rujnu 1919. okupirala Rijeku provodeći Londonski sporazum iz 1915. s kojim se suglasila srbijanska vlada, a sada i Vlada Kraljevine SHS. Talijanske vlasti u Istri godine 1923. ukinut će i hrvatske škole. Hrvatsku istodobno teroriziraju Italija i Srbija.

Prepuštanje hrvatskoga teritorija Italiji

Kraljevina SHS 1920. u Rapallu Italiji je prepustila Istru, Cres, Lošinj, Zadar, Lastovo i Palagružu. Usvojila je, bez Hrvata, tzv. Vidovdanski ustav 1921. kojim je promoviran unitarizam i državni centralizam. Razbijene su hrvatske povijesne cjeline. Ukinuta je saborska institucija i banska čast. Zatim je usvojen i Zakon o zaštiti države. Njime su SHSozakonjene brutalne kazne sve do smrtne, za one koji su se suprotstavljali okupacijskoj politici „prisajedinjenja svih srpskih zemalja“.

Okupatorska vlada prepustila je Mađarskoj Pečuh, Mohač, Barč, Siget i Baju, čime je tamošnji hrvatski korpus od 350.000 Hrvata razdijeljen na mađarski i srpski dio. Srbijanski režim potiče plansku srbijanizaciju, osobito Vojvodine, naseljavanjem srpskih dobrovoljaca, tzv. „solunaca“, nametanjem srpskoga jezika i pisma. Godine 1922. Uredbom o administrativnoj podjeli države Hrvatska je razdijeljena na 6 oblasti, Boka kotorska izdvojena je iz Dalmacije, Baranja je pripojena bačkoj oblasti. Rimskim ugovorima između fašista Mussolinija i Pašića okupatorska vlast 1924. prepustila je hrvatsku Rijeku Italiji.

Još od 28. travnja 1919. na područjima „neprijateljskih oblasti“, „prisajedinjenih“ od Države SHS, vrijedi članak 298. srbijanskoga „krivičnoga“ zakona: „Stanovnici neprijateljskih oblasti koje je vojska zauzela, predležu suđenju vojnih sudova“. Kaznu batinanja uveo je srbijanski pukovnik Teslić, a nebrojeno puta odobrio Svetozar Pribićević. Zagovornik republike kažnjavan je s 25 udaraca batinom. Obitelj strijeljanoga Hrvata morala je okupatoru platiti metke kojima je ubijen! U prvim godinama Kraljevine u Hrvatskoj je izravno terorizirano više od 30.000 ljudi.

Kanadski general F. E. Burnham po povratku iz Kraljevine SHS izjavio je: „Ono što se sada zove Jugoslavija, to je krvavi pandemonijum nečuvenih grozota, progona, pljačkanja, političkoga podjarmljivanja i najstrašnijih represalija. Pučanstvo Crne Gore, Albanci, Makedonci, Hrvati i Muslimani složni su u dubokoj mržnji protiv svojih tlačitelja, koji se služe najgroznijim metodama, kao u srednjem vijeku.“

Srbijanski režim podupire ondašnje tzv. „nevladine organizacije“, fašističku Pribićevićevu Organizaciju jugoslavenskih nacionalista i Pašićevu Srpsku nacionalnu omladinu. Ove terorističke organizacije nesmetano provode teror nad neistomišljenicima režima i protivnicima srbijanske okupacije.

Vrhunac srbijanskoga terora dogodio se 1928. kad je srpski zastupnik Puniša Račić usred beogradske skupštine ubio zastupnike HSS-a Đuru Basaričeka i Pavla Radića, ranio Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića, vodećega hrvatskog političara koji je od zadobivenih rana ubrzo preminuo. Zdravomu razumu u tom je trenutku preminuo svaki oblik jugoslavenske zajednice.

Ne bi li smirio nezadovoljstvo, kralj Aleksandar Karađorđević predlaže Pribićeviću velikosrpski Amputacijski plan izdvajanja Hrvatske iz Kraljevine uz oduzimanje Slavonije, Dalmacije i dijela središnje Hrvatske s granicom velike Srbije na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag. HSS je odbio plan. U Zagrebu sveučilištarci proglašavaju generalni štrajk, koji je završio novim krvoprolićem, povučen je veliki župan, a uprava je povjerena srpskom pukovniku Maksimoviću.

Kralj je 1929. izvršio državni udar i uveo tzv. šestojanuarsku diktaturu, pod geslom „jedan kralj, jedan narod, jedna država“. Skupština je raspuštena. Ustav suspendiran. Zabranjene su nacionalne stranke i političke slobode. Šef vlade postaje zapovjednik Kraljevske garde srbijanski general Petar Živković, poznat kao Pera Kapija. Beogradski sud za zaštitu države osuđuje na smrt potpisnike zajedničke Deklaracije Hrvata i Makedonaca kojom se zalažu za ljudska i nacionalna prava, političke slobode i potpunu nezavisnost Hrvatske i Makedonije. Među osuđenicima je i Ante Pavelić mlađi, koji odlazi u emigraciju. Hrvatsku stranku prava preuzima književnik Mile Budak.

Banovine

Kraljevina SHS preimenovana je 1929. u Kraljevinu Jugoslaviju podijeljenu na 9 banovina čije granice nisu uvažavale etničke i zemljopisne cjeline. Hrvatska je raskomadana na četiri banovine kako bi se poništio nacionalni i povijesni identitet hrvatskoga naroda. Od nje je izuzet Srijem, a od Dalmacije dubrovačka oblast južno od Neretve. Politika se provodi pod unitarističkim sloganom „Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo Jugoslovene“. Jugoslavenstvo postaje državnom ideologijom, a brisanje nacionalnih identiteta ostvaruje se najgrubljom silom.

Takvo stanje izaziva hrvatske reakcije. U Italiji 1930. djeluje organizacija Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret. Istodobno HSS šalje Ligi naroda Memorandum u kojemu ističe apsolutistički režim kralja i sve lošiji položaj Hrvata i njihovih prava. Upozorava na zabranu kulturnih i znanstvenih društava, na nestanak hrvatskoga jezika iz škola i javnih služba, na krivotvorenje i brisanje hrvatske povijesti u udžbenicima te da srbijanska diktatura zaustavlja kulturni napredak Hrvata, zapostavlja katoličku vjeru, oštećuje nadgrobne spomenike...

U ime Jugoslavije, kao Velike Srbije, bio je dopušten svaki zločin nad Hrvatima

Od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca (2)

Beogradski režim, provodeći samovolju, nastavlja s diktaturom. Godine 1931. ubija Milana Šufflaya, povjesničara, književnika i člana Hrvatske stranke prava. Reagiraju Albert Einstein i Heinrich Mann u New York Timesu zahtijevajući da se Liga naroda zauzme za Hrvate te da prikupi „svu moguću pomoć da zaštiti taj maleni, miroljubivi i veoma Piskacivilizirani narod“. Godinu dana kasnije u Zagrebu je izvršen atentat na hrvatskoga političara Milu Budaka. Potom i na pravaša, geopolitičara Ivu Pilara koji je te 1933. objavio u Berlinu raspravu „Uvijek iznova Srbija: Sudbonosni trenutak Jugoslavije“, koja je odmah zabranjena.

Kralj 1931. nameće Ustav, opet centralistički i u duhu jugoslavenskoga unitarizma i prikrivenoga velikosrpstva. Zabranjene su sve „plemenske, vjerske i pokrajinske stranke“, tj. nacionalne, a glasovanje na izborima bilo je javno.
U Italiji 1932. počinje izlaziti list Ustaša – vjesnik hrvatskih revolucionaraca. Ustaški pokret reakcija je na srbijanski teror u hrvatskim krajevima. Cilj mu je bio stvaranje samostalne hrvatske države. Protiv srbijanske diktature demonstrira se diljem Hrvatske, u Senju, Ludbregu, Kosinju, Splitu... Ustaše 1932. podižu Velebitski ustanak. Ne bi li zadobili simpatije, njega su verbalno poduprli i komunisti: „Komunistička partija obraća se cijelom hrvatskom narodu s pozivom da svim snagama podupre borbu ustaša... Dolje velikosrpska vojno-fašistička diktatura! Za nezavisnu Hrvatsku!“. Iste godine Hrvati reagiraju Zagrebačkim punktacijama, osuđujući kraljev apsolutizam i srbijanski hegemonizam. Traže preuređenje Kraljevine Jugoslavije vraćanjem „na 1918. kao ishodišnu točku“. Zbog Punktacija režim odmah uhićuje Vladka Mačeka i osuđuje ga na tri godine strogoga zatvora.

Četničke organizacije nisu, na žalost, u RH zabranjene

Pod geslom „Za kralja i otadžbinu“ od početaka dvadesetih godina započinje osnivanje brojnih četničkih organizacija na prostorima „prisajedinjenih neprijateljskih oblasti“. Četnici su u službi režima, podupiru diktaturu, srpski imperijalizam, služe kao sredstvo srbizacije i provođenja politike i čuvanja velikosrpskoga režima. Kad je 1934. u Marseillesu ubijen kralj Aleksandar, četničke organizacije dobile su novi zamah. U zapadnoj Slavoniji osnovano je 40 četničkih pododbora, koji izazivaju, prijete, napadaju, ubijaju političke protivnike, uglavnom Hrvate. Godine 1935. u Lici je osnovano 15 četničkih odbora s pedesetak pododbora. Od 1933. do 1935. utemeljeno je u našičkom kotaru 20 organizacija „Udruženja četnika za slobodu i čast otadžbine“, pet u valpovačkom i četiri u donjomiholjačkom. Najpoznatiji četnički vojvode bili su Ilija Trifunović Birčanin i Kosta Pećanac, a danas su ratni zločinac Vojislav Šešelj i Tomislav Nikolić, bivši predsjednik Republike Srbije. Četnik je i sadašnji predsjednik Aleksandar Vučić. Iako su četnici i krajem 20. stoljeća sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku, njihove organizacije u njoj nisu službeno zabranjene, kao ni nedemokratska velikosrpska ideologija.

Represija jugorežima očitovala se 19. i 20. veljače 1935. Počinjen je bezrazložan zločin nad seljacima Jakačine Male, Grižića, Gornjih Andrijevaca, Donje Vrbe i Ruščice, poznat kao Sibinjske žrtve – s pet ubijenih i mnoštvom ranjenih. Grijesi seljaka bili su klicanje Mačeku, povici „živjela Hrvatska“ i „dolje četnici“! Zločinom se htjelo zaplašiti seljaštvo sklono HSS-u, vodećoj političkoj snazi hrvatskoga naroda. Nadbiskup Antun Bauer u svibnju 1935. uručio je Kralju memorandum u kojemu ustaje protiv progona hrvatskoga naroda. Zbog nesmiljene diktature i kontinuiranoga terora Hrvata, Hrvatska seljačka stranka je 1935. utemeljila Hrvatsku građansku zaštitu, Hrvatsku seljačku zaštitu i Gospodarsku slogu.

Godine 1937. srbijanski teror uzima nove žrtve. Prilikom odlaska s proslave u Senju, bez ikakva povoda žandari su pucali na vozila s istaknutom hrvatskom zastavom, u kojima je bila mladež iz Gospića i Pazarišta. Ubili su sedam mladića i jednu djevojku u dobi od 20 do 25 godina, dok je petero ranjeno.

Pritisnut unutarnjim i vanjskim silnicama, režim je pristao na sporazum Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka kojim je 1939. utemeljena Banovina Hrvatska s nekim elementima državnosti, što je odmah potaknulo Srbe iz pojedinih kotara Banovine da zatraže „prisajedinjenje“ srpskom dijelu države, u čemu ih podržavaju Srpska pravoslavna crkva i beogradski vojni krugovi, te su utemeljili srpski pokret „Krajina“ s ciljem sprječavanja bilo kakve hrvatske države. U Zagrebu 1939. godine izlazi i brošura „Krajina – Srbi u našim sjeverozapadnim pokrajinama“. Hrvatske krajeve navedene u brošuri Srbi će okupirati 1991. i pokušati pripojiti Srbiji. Utemeljen je i pokret „Srbi na okup“. I prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske Srbi pokušavaju pojedine kotareve odcijepiti od Banovine Hrvatske. Poslije 1945. nazvat će to „antifašističkim ustankom“. Banovina je predstavljala koncepcijski otklon od kraljevskoga centralizma. U njoj je, uz ostalo, zaživio i pokret za hrvatski književni jezik.

2. razdoblje od 1941. do 1945.

Kraljevina je kapitulirala 1941. Kralj je pobjegao u inozemstvo. Uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska. Proglašena je po ustašama 10. travnja 1941. u Zagrebu, a po izrazu težnje hrvatskoga naroda dva dana ranije, 8. travnja u Bjelovaru. Reakcija jugoslavenske vojske i četnika bila je brutalna. Na području grada Bjelovara do 25. travnja ubijeno je 27, a na području bjelovarskoga kotara 72 Hrvata, među ubijenima je 19 žena i 17 djece. Četnici 12. travnja napadaju Slunj. Ostatci jugoslavenske vojske u povlačenju ubijaju nekoliko desetaka civila u okolici Mostara paleći kuće po hrvatskim selima. Istodobno četnici rade pokolje u Čapljini i okolici.

Na čelu četničkoga pokreta bio je pukovnik Jugoslavenske kraljevske vojske Draža Mihailović. Pokretu je pristupio znatan dio Srba iz NDH. Njih je kralj Petar II. Karađorđević pozvao „na oružje“ riječima: „Svrstavajte se u redove po selima i gradovima pod vodstvom mojih najhrabrijih i najčestitijih ljudi... Sve one obaveznike koji su otišli neprijateljima, smatrat ću izdajicama!“

Kraljev četnik Mihailović izjavio je: „Borit ću se za najuzvišenije ideale koje Srbin može imati: za oslobođenje i ujedinjenje zauvijek svih srpskih zemalja. (...) Gdje god ima srpskih grobova, ono je srpska zemlja.” O kakvoj velikoj Srbiji Mihailović sanja, vidljivo je u njegovim Instrukcijama iz prosinca 1941. u kojima je naveo glavne ciljeve četničke borbe: 1. stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srijema – Banata – Bačke; 2. očistiti državni teritorij od svih narodnih manjina i 3. stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore te Srbije i Slovenije čišćenjem muslimana i Hrvata.

Uz četnike protiv hrvatske države ustali su i komunisti. Obje skupine željele su obnovu Jugoslavije. Četnici obnovu Kraljevine okrenute zapadu s dominacijom Srba. Komunisti su se svrstali uz boljševičku ideologiju i oslanjali se na SSSR. Jedni i drugi željeli su osvojiti vlast u budućoj Jugoslaviji. Glavna prepreka bili su im hrvatski narod i država.
Od travnja četnički zločini nad civilnim stanovništvom zabilježeni su u kotarevima Knin i Sinj, zatim u Blagaju, kotaru Gacko, zapadnoj Bosni, Podrinju – Foči, Čajniću, Srebrenici, Višegradu i Goraždu, gdje masovno stradavaju muslimani, što će se ponoviti 1995. srbijanskim genocidom u Srebrenici. Slijede zločini u okolici Prozora, zapadnoj Hercegovini, biokovsko-imotskom području, okolici Splita, Dalmatinskoj zagori. Od 1941. do 1945. četnici su na području današnje Republike Hrvatske ubili oko 20.000, a u BiH oko 12.000 Hrvata katolika i muslimana.

Vlada Nezavisne Države Hrvatske suočena s jugoslavensko-četničkom pobunom 17. travnja donosi Zakonsku odredbu za obranu naroda i države. Hrvatska je vlast bjelovarski masakr nad Hrvatima kaznila strijeljanjem 176 Srba iz bjelovarskoga kraja. U logore zatvara političke protivnike NDH, orjunaše, četnike, žandare bivše države i komuniste. U rujnu 1941. NDH je otvorila sabirni i radni logor u Jasenovcu, od kojega će velikosrpska i jugoslavenska propaganda poslije rata napraviti mit kako bi Hrvate proglasili genocidnim narodom nedostojnim samostalne države. Znanstvena istraživanja broja žrtava stradalih u Jasenovcu onemogućuju se sve do naših dana.

Suprotstavljajući se unitarističkoj jezičnoj politici Beograda, Vlada NDH zabranila je ćirilicu i ustrojila Hrvatski državni ured za jezik. Za valutu uvela je kunu. JAZU je preimenovana u HAZU. Njemačka i NDH u lipnju 1941. dogovorile su granicu između Hrvatske i Srbije na crti stare granice između Austro-Ugarske i Srbije, što je svojedobno bio hrvatski zahtjev Zagrebačkih punktacija.

Komunistička partija Jugoslavije sa svojih 8.000 članova – od kojih je pola gusaka iz Hrvatske – zatečena raskidom pakta Hitlera i Staljina, odlučuje se boriti protiv njemačkoga okupatora, koji je porazio jugoslavensku kraljevsku vojsku u rekordno kratkom roku. KPJ vodi Josip Broz, agent Kominterne. On je zauzeo deveto mjesto na rang listi najvećih ubojica u povijesti. Odgovoran je za više od milijun i 170.000 žrtava. Tito je samo 1942. u svoje jedinice primio više od 20.000 četnika.

Hrvatska država bila je podijeljena na tri zone. Prva je bila interesna zona Talijana. Predstavnici Srba sjeverne Dalmacije, Boško Desnica i drugi, održavali su veze s četnicima i zatražili priključenje Bukovice i Ravnih kotara talijanskoj zoni te poduprli namjeru Talijana da anektiraju Dalmaciju. Desnica je 1944. prešao u partizane, što je pri kraju Drugoga svjetskoga rata bila masovna pojava, dok je poslije rata oko 8.000 četnika završilo u Velikoj Britaniji.

Pobuna četnika i partizana protiv Nezavisne Države Hrvatske provodi se terorom koji u Bosanskom Grahovu i okolnim selima 27. srpnja prerasta u genocid nad Hrvatima. U obnovljenoj Jugoslaviji 27. srpnja slavio se kao „Dan antifašističkog ustanka naroda Bosne i Hercegovine“. Partizanske postrojbe sastavljene uglavnom od Srba tijekom kolovoza i rujna spaljuju hrvatsko selo Boričevac i masakriraju hrvatsko i muslimansko stanovništvo Kulen Vakufa. Na području hrvatske države krajem 1941. djelovalo je oko 5.000 četnika, a krajem 1944. oko 20.000.

Njemačke vlasti u kolovozu 1941. na čelo Srbije postavljaju nacistima privrženoga srpskoga generala Milana Nedića, koji se zalagao za Veliku Srbiju. On je do rujna 1942. uništio 94 posto Židova u Srbiji. Nacisti su priznali Srbiji da je prva Judenfrei zemlja u Europi.

Tijekom Drugoga svjetskoga rata u Hrvatskoj djeluje partizanska vojska. Krajem 1944. imala je oko 120.000 boraca. Od toga je bilo 60 posto Hrvata i 28 posto Srba. U Glavnom štabu Hrvatske, međutim, bilo je 658 Hrvata i 633 Srbina. Hrvatski jezik već je u to doba marginaliziran. Vladimir Nazor, predsjednik Zavnoha, zahtijeva 1944. da uredništvo Tanjuga svoje biltene namijenjene hrvatskome području tiska hrvatskim jezikom i naglašava: „Vi ste u Biltenu zaveli jezik beogradske čaršije, vi ga namećete i pored toga što se nalazite na teritoriji države Hrvatske. Dok ste ovdje na našoj teritoriji, imate pisati hrvatski, a kad odete u Srbiju, pišite i govorite kako god želite.“

Masovni zločin na Daksi, u Hercegovini

Početkom rujna 1943. NDH raskida Rimske ugovore i proglašava pripojenje okupiranih dijelova Dalmacije i otoka, a krajem rujna Zavnoh donosi odluku o pripojenju Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji. Početkom travnja 1945. Glavni narodnooslobodilački odbor Vojvodine odlučio je Vojvodinu priključiti Srbiji, što je u kolovozu potvrdio AVNOJ. U proteklih sto godina Hrvatsku se teritorijalno cijepalo i u ratu i u miru. Taj proces traje i danas sumnjivim arbitražama i nerješavanjem otvorenih teritorijalnih pitanja sa Slovenijom, Srbijom, Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom.

Titove jedinice ulaze u Dubrovnik u listopadu 1944. i odmah likvidiraju hrvatsku inteligenciju. Na Daksi je ubijeno 36 uglednih Dubrovčana. Likvidacije provode dojučerašnji četnici. Bio je to prvi masovni zločin jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj.

Početkom 1945. partizanske jedinice čine zločine nad Hrvatima u Hercegovini. Do kraja svibnja ubijeno je 69 fratara Hercegovačke franjevačke provincije. Titove jedinice pod zapovjedništvom srpskih generala 8. svibnja 1945. ulaze u Zagreb. Vojska NDH i civilno stanovništvo zgroženo četničkim klanjima i komunističkim likvidacijama povlače se prema Austriji. Britanske vojne vlasti 15. svibnja na Bleiburgu isporučuju Titovim mesarima razoružanu hrvatsku vojsku i narod. Britanskom izdajom započinje nova etapa terora nad Hrvatima.

3. razdoblje od 1945. do 1990.

Godine 1945. u svibnju započeo je najveći pokolj Hrvata u njihovoj povijesti. Komunistički režim preuzeo je „jugoslavensku ideologiju“, a Kraljevu diktaturu zamijenio revolucijom. U ime obnove i opstanka Jugoslavije bio je dopušten svaki zločin. Poslijeratni masovni zločini jugoslavenskih komunista s integriranim četništvom, od Bleiburga do križnih putova, vršeni su u ime opstanka Jugoslavije kao proširene Srbije. Milovan Đilas izjavio je: „Hrvatska je vojska morala biti pobijena, da bi mogla zaživjeti Jugoslavija.“ Jugoslavije, naime, nema, ako postoji hrvatska država. Revolucionarnim metodama zatirana je sama pomisao na hrvatsku državu. Kako Kraljevinu tako i komunističku Jugoslaviju, Srbi su doživjeli kao proširenu Srbiju. Njihovi vodeći političari i provoditelji sustavne srbizacije bili su Milovan Đilas do 1954. i Aleksandar Ranković do 1966. Uloga Srba u komunističkoj Hrvatskoj bila je postati političkim narodom koji će u pokornosti držati Hrvate i državotvornu ideju.

Započinju likvidacije „narodnih neprijatelja“ bez suda i evidencije. Pobijeno je više članova Vlade NDH negoli je u Nürnbergu na smrt osuđeno Hitlerovih nacističkih prvaka. Likvidirano je više od 600 katoličkih svećenika. Ulaskom partizana u Gospić, ubijeno je 28 posto stanovnika kako bi se etnički očistio put do Karlobaga, krajnje točke velike Srbije. U poraću je progonjeno, mučeno ili strijeljano više Hrvata negoli građana svih država Sila Osovine zajedno. U obnovljenoj Jugoslaviji Hrvati su ostali bez polovice teritorija Nezavisne Države Hrvatske, pa i bez Boke kotorske i većega dijela Srijema.

Diljem Slovenije i Hrvatske danas su poznata masovna stratišta. Godine 1945. sudbinu Dubrovnika prolaze i drugi gradovi obuhvaćeni završnim ratnim operacijama. Više je ljudi stradalo 1945. negoli 1941. U narodu i danas postoji izreka: Lako je bilo preživjeti rat, teško je bilo preživjeti „oslobođenje“. Po završetku rata nastala su masovna stratišta nevinih žrtava kod Dravograda, Kočevskoga Roga, Maribora, Maclja, Varaždina...

Vlasti uvode totalitarizam. Desetkuju novinare, od 330 novinara ubijeno je 38, 131 novinar pobjegao je u inozemstvo, 45 je promijenilo profesiju, a licencu je dobilo samo 27 novinara. Zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac osuđen je na 16 godina zatvora u kojemu ga truju. Uhićen je i u Beogradu ubijen visokopozicionirani Hrvat, komunist Andrija Hebrang, jer se zalagao za hrvatske interese. Za političke neistomišljenike u srpnju 1949. otvoren je koncentracijski logor Goli otok. Logor je radio do 1989.!, punih 40 godina.

Jasenovački mit

Komunistički režim ubrzo izlazi s podatkom o ratnom gubitku od 1.700.000 stanovnika. Stvarni ratni gubitci stanovništva kreću se od oko 1.014.000. Srbijanska propaganda razliku je iskoristila za stvaranje mita o tomu da je u Jasenovcu tijekom rata ubijeno između 700.000 do milijun Srba. Taj mit i danas pronose političari srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i srbijanska vanjska politika. Jasenovačkom mitu u Jugoslaviji prvi se suprotstavio dr. Franjo Tuđman.

Hrvati u iseljeništvu pokreću političke organizacije s ciljem uspostave hrvatske države, a u Buenos Airesu pokrenuta je Hrvatska revija. Katolički bogoslovni fakultet isključen je iz sastava Sveučilišta u Zagrebu. Zbog Stepinčeva proglašenja kardinalom, Jugoslavija je prekinula diplomatske odnose s Vatikanom.

Nastavlja se praksa srbizacije hrvatskoga jezika. Novosadskim dogovorom utvrđeno je 1954. da je književni jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedinstven s jednakopravnim ijekavskim i ekavskim izgovorima i jednakopravnim latiničkim i ćirilskim pismima. Taj će dogovor propasti godine 1967. kad Hrvati usvajaju Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Tito je osudio Deklaraciju. Autori, potpisnici i hrvatske ustanove iz kojih je potekla Deklaracija, izvrgnuti su političkim pritiscima i udaljeni iz javnoga života.

Krajem šezdesetih godina totalitarni režim počinje uvoditi pojam „hrvatski nacionalizam“ koji će poslužiti za etiketiranje i progon Hrvata. Srbi u Partiji 1970. optužuju hrvatske komuniste da dopuštaju širenje nacionalizma. Iduće godine zbog tekstova o gospodarskoj neravnopravnosti Hrvatske u SFRJ iz Partije izbačeni su Marko Veselica i Šime Đodan. Te, 1971., hrvatski emigranti u Švedskoj izvršili su atentat na jugoslavenskoga veleposlanika. Osuđeni su na doživotni zatvor. Tito popušta Srbima i traži od hrvatskih komunista odlučnu akciju protiv nacionalističkih i separatističkih tendencija u Hrvatskoj, napada Maticu hrvatsku i Savez studenata. SKJ kritizira komuniste iz Hrvatske, Savku Dabčević-Kučar, Peru Pirkera i Miku Tripala da potiču nacionalizam i šovinizam. Hrvatski sveučilištarci štrajkaju u znak potpore hrvatskomu rukovodstvu i zalažu se za političke promjene i gospodarsku ravnopravnost, kako bi devize koje Hrvati zarađuju ostale u Hrvatskoj. Policija uzvraća nasiljem i guši hrvatsko proljeće. Smijenjeno je rukovodstvo u Hrvatskoj. Matica hrvatska zabranjena je. Stradavaju brojni istaknutiji Hrvati, među njima i budući hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, zatim Vlatko Pavletić, Hrvoje Šošić, Dražen Budiša, Vlado Gotovac i drugi. Od tada do kraja osamdesetih godina u Hrvatskoj prevladava tzv. „hrvatska šutnja“.

Hrvati i u tom razdoblju nastoje izaći iz Jugoslavije. U Kanadi osnivaju Hrvatsko narodno vijeće s ciljem oslobođenja Hrvata. Godine 1976. hrvatski emigranti u Americi otimaju zrakoplov sa zahtjevom da se u svjetskome tisku objave podatci o jugoslavenskoj represiji nad hrvatskim narodom. Zvonko Bušić osuđen je u SAD-u na doživotni zatvor. Jugoslavenska Udba ubila je 1978. Brunu Bušića, Tuđmanova suradnika i jednoga od politički najaktivnijih emigranta, zagovornika pomirbe hrvatske ljevice i desnice. Jugoslavenski režim od 1945. do 1990. u inozemstvu je likvidirao na najbrutalnije načine najmanje 67 Hrvata. Ne samo da je obnovljena Jugoslavija stvorena na zločinu, ona se bez represivnoga aparata nije mogla održavati. Za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića suđenje se održalo tek u naše dane, ali u Njemačkoj.

Kompletan represivni, vojni, diplomatski i upravljački aparat jugokomunističke države temeljito je srbiziran. U hrvatske krajeve pod parolom „bratstva i jedinstva“ naseljavaju se Srbi. Ponajviše kao milicajci i oficiri JNA, šefovi u državnoj upravi i javnim poslovima. Istodobno Hrvatima iz Hrvatske i BiH otvorena su vrata „privremenoga rada u inozemstvu“. Na zapad je otišlo oko milijun Hrvata. Time su se oslobađala radna mjesta za Srbe, koji su pak upravljali devizama iseljenih Hrvata.

U društvo je uvedena agresivna agitacija i propaganda, jednoumlje i marksistička ideologija. Seljaci su ostali bez zemlje i prisiljavani ući u radne zadruge ustrojene po uzoru na sovjetske kolhoze i sovhoze. Pojavljuje se dogovorna povijest. Ona uvjerava u laž o tomu kako su pod komunističkim vodstvom divlja plemena ušla u neraskidivo jugoslavensko zajedništvo. Radnici su nazivani samoupravljačima. Tvrtke su bile „radne organizacije“. Plaća – „lični dohodak“. Jugoslavija se izvana održavala zapadnim kreditima i hrvatskim devizama, a iznutra represijom i jednoumljem.

Kad je 1980. Tito umro, bilo je jasno da će se Jugoslavija raspasti. Srbi se vraćaju Garašaninovu planu stvaranja Velike Srbije, koji 1985. osuvremenjuju Memorandumom SANU-a u kojemu ističu lažnu tezu da su Srbi izvan svoje socijalističke republike ugroženi, stoga ih treba „osloboditi“ i „prisajediniti“ s tuđim teritorijima. Kako bi se od raspadajuće Jugoslavije stvorila velika Srbija, upregnute su sve srbijanske političke, vjerske, intelektualne, medijske i vojne snage. U tom ozračju 1990. u Beogradu se raspao Savez komunista Jugoslavije, a od države je preostala samo temeljito srbizirana Jugoslavenska narodna armija. Iste godine u kolovozu dolazi do nove pobune Srba protiv tek uspostavljene Republike Hrvatske, prema istom scenariju kakav je proveden protiv uspostave Nezavisne Države Hrvatske i Banovine Hrvatske. Stari srbijanski plan širenja na zapad ne predviđa nikakvu hrvatsku državu.

Krvava srpska agresija 1991. godine, veličanstvena pobjeda 1995. i izdaja nakon 2000. godine koja traje do danas

Od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca (3)

Godina 1990. započela je ponovnom registracijom Matice hrvatske, ali i registracijom Srpskoga kulturnoga društva Zora s predsjednikom Jovanom Opačićem. On u srpnju srpski kulturno izjavljuje: „Dođe li do raskida jugoslavenske federacije, onda će integralna srpska država biti od Like i Korduna do Pirota, odnosno od Subotice do Dubrovnika“.

Na prvim demokratskim izborima borbu vode HDZ s Tuđmanom na čelu, koji se zauzima za hrvatsku državu, zatim NPSocijalistički savez i Savez komunista – zauzimaju se za ostanak u Jugoslaviji, te Koalicija narodnog sporazuma, koja se, kao nastavak '71., zauzima za ugovorni savez Hrvatske s ostalim republikama. Komunistički prvak jugoslavenske orijentacije, Ivica Račan, naziva HDZ „strankom opasnih namjera“, budući da jedina predviđa slobodnu hrvatsku državu. Komunističko predsjedništvo SR Hrvatske ocjenjuje kako je prvi sabor HDZ-a, održan u veljači 1990., 'atak na demokraciju'. Istodobno oko 50.000 Srba i Jugoslavena okuplja se početkom ožujka 1990. na Petrovoj Gori, kličući velikosrpskom vođi Slobodanu Miloševiću, ističući parole: 'Ovo je Srbija!', 'Ubit ćemo Tuđmana!' i 'Nećemo podele'. Pjevalo se: 'Slobodane srpski sine, kad ćeš doći do Udbine'.

Između dvaju izbornih krugova srbizirana JNA bez stvarnoga otpora komunističke vlasti na odlasku oduzima oružje hrvatske Teritorijalne obrane. Hrvatska je po drugi put od 1918. temeljito razoružana. O tomu Miloševićev najbliži suradnik Borisav Jović piše: 'Praktično smo ih razoružali. Formalno, ovo je učinio načelnik Generalštaba, ali faktički po našem nalogu. Slovenci i Hrvati oštro su reagovali, ali nemaju kud'. Hrvatskoj je onemogućena i legalna kupovina oružja za obranu u čemu se osobito istaknuo jugoslavenski diplomat Budimir Lončar. On će desetak godina kasnije postati savjetnikom Predsjednika Republike!

Srbi odbijaju svaku ponudu Zagreba

Osim u razoružanju, odnos srbiziranih JNA i predsjedništva Jugoslavije prema demokratskim procesima u Hrvatskoj očituje se i u onemogućavanju hrvatske policije u pokušaju uspostave narušenoga mira i sigurnosti na pobunjenim JNApodručjima, u premještanju vojnika i časnika Hrvata, Slovenaca i Albanaca iz Hrvatske na teritorije drugih republika uz istodobno dovođenje jednonacionalnih (srpskih) vojničkih sastava u garnizone na području Hrvatske te u naoružavanju pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Generalsku strukturu JNA činilo je 70 posto Srba i 30 posto ostalih. Od ukupnoga broja aktivnih vojnih pripadnika JNA, Srba je bilo 54,43 posto, Hrvata 12,31. U takvim okolnostima vlast u Hrvatskoj po demokratskim izborima preuzima HDZ. 30. svibnja održana je prva sjednica Hrvatskoga sabora, koju su Srbi bojkotirali zbog insceniranoga slučaja Mlinar. Desetak idućih godina 30. svibnja slavio se kao Dan državnosti, sve do povratnoga, izvana poduprtoga, jugokomunističkog udara godine 2000. godine.

Potpredsjednik Srpske demokratske stranke, Branko Marijanović izrazio je stajalište većine Srba u Hrvatskoj u govoru održanom u Smokoviću 16. lipnja 1990. Rekao je: „Mi izbore dobijamo i nakon izbora, izbore koje smo za vrijeme izbora izgubili naknadno dobijamo jer narod sad vrši izbor između naše stranke i drugih stranaka. Umjesto petokrake sad su stavili neke kocke na sebi, to nisu komunisti nego kockari. Vi znate da smo mi... zaledili odnose sa Hrvatskim saborom i sa svim kroatocentričnim strankama, uključujući i Račanov SKH SDP... Ako je Hrvatska naša domovina i Jugoslavija naša domovina i naša ljubav, a Kosovo naša narodna duša.... stvaramo svoju zajednicu općina.“

Hrvatska demokratska vlast kontinuirano je pokušavala uspostaviti dogovor sa Srbima. Njihovu pobunu i protuustavno djelovanje unatoč tomu pokušavalo se velikosrpskom promidžbom opravdati lošim odnosom hrvatskih vlasti prema Srbima. Srpski političari u Hrvatskoj prihvatili su tezu, koja se bezbroj puta ponovila sve do naših dana, koju je formulirao ključni čovjek Beograda u Hrvatskoj: „Pojedinačne, grupne i masovne likvidacije Srba počele su već u prvoj polovici 1991. godine (prema nekima i ranije). Nedužni civili odvođeni su iz svojih domova, zajedničkih skloništa, s posla ili s ulice te ubijeni skončavali u rijekama i masovnim grobnicama.“ Godine 2013. hineći srpsku ugrozu i hrvatski fašizam, zastupnik Milorad Pupovac u Hrvatski sabor došao je sa žutom trakom na kojoj je pisalo 'Gost'.

Protuustavno djelovanje s prekrajanjem teritorijalno-administrativnoga ustroja Hrvatske, međutim, započelo je još u lipnju 1990. kad u Kninu pobunjenici donose odluku o ustroju zajednice općina sjeverne Dalmacije. Protuustavne odluke usvajaju i Srbi u Donjem Lapcu, Obrovcu, Dvoru, Vojniću, Glini, Kostajnici, Gračacu i Benkovcu. Pobunjeni Srbi proglasili su 'ništavnim za Srpski narod u Hrvatskoj sve Ustavne i zakonske promjene, koje negiraju njegov suverenitet kao naroda i umanjuju njegovo autonomno pravo“ na odcjepljenje i 'prisajedinjenje' Srbiji. Vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj i Beograd tvrdili su da se od Jugoslavije 'odcjepljuju narodi, a ne države'.

Poslije 'zajednica općina' pobunjeni Srbi osnivali su protuustavne „srpske autonomne oblasti“ u Hrvatskoj: 'SAO Krajina' (Knin, 21. prosinca 1990.), 'SAO Zapadna Slavonija' (12. kolovoza 1991.) i 'Srpska oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srem' (Beli Manastir, 25. rujna 1991.) s ciljem ujedinjenja 'srpskih oblasti' s istima u Bosni i Hercegovini, napokon i sa srbijanskom državom. Poslije 'srpskih autonomnih oblasti' utemeljena je i „Republika srpska Krajina“.

Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj počela je 17. kolovoza 1990., proglašenjem „ratnog stanja“ i okupljanjima naoružanih terorista ispred policijskih postaja u Kninu, Benkovcu, Obrovcu, Gračacu, Titovoj Korenici, Dvoru na Uni i Donjem Lapcu. Zaposjednute su prometnice na kninskome području. Minirana je turistička sezona. Nešto kasnije u okupatorskoj Republici srpskoj Krajini 17. kolovoza postao je „državnim“ praznikom, Danom ustanka srpskoga naroda. Navedeni nadnevak prihvatila je i Srbija u svojem zakonodavstvu.

Srbijanski oficir, vojni obavještajac Slobodan Lazarević, svjedočeći u Haagu o „spontanom ustanku naroda“ pojašnjava kako je predsjednik Srbije “Milošević imao izaslanike u Krajini, koji su se starali za to da sve njegove želje budu ispunjene. Njegovi predstavnici su gotovo bez izuzetka bili agenti Službe državne bezbednosti – SDB (Srbije). Oni su se od početka nalazili u Krajini i navodno 'spontana' pobuna protiv hrvatskih vlasti 1990. organizovana je iz Beograda“.

O čemu se u početku devedesetih godina radilo, pojasnio je Borisav Jović: „Sada se radi etnička karta srpskoga prostora, naročito u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, da se jasno prikaže teritorija gde su Srbi u većini; od Šibenika, preko Like, Bosanske krajine, pored Save do Bijeljine svuda su Srbi u većini. U centru Bosne su Muslimani. Srbi presijecaju i Sandžak pored Drine, pa se Muslimani ne mogu ujediniti. To je budući prostor Srbije.”

Glavni cilj srbijaniziranoga Predsjedništva Jugoslavije i vojnoga vrha JNA bio je rušenje demokratske izabrane vlasti u Hrvatskoj. Zbog toga je 9. siječnja 1991. Predsjedništvo SFRJ naredilo da se moraju “rasformirati svi oružani sastavi koji nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova i čija organizacija nije utvrđena u skladu sa saveznim propisima”. Hrvatska je, naime, počela ustrojavati redarstvene, antiterorističke i specijalne policijske snage.

U Zagreb 28. veljače 1991. dolazi Britanac Douglas Hogg, drugi čovjek Foreign Officea i nudi predsjedniku Tuđmanu staru ideju koju su od 1918. zagovarale hrvatske guske u magli, zatim Titovi komunisti, te sedamdesetprvaška Koalicija narodnoga sporazuma, na koju bi velikosrbi rado pristali, naime, „da sve republike proglase suverenost, ali da odmah potom paralelno uslijedi i dogovor o zajednici jugoslavenskih republika, za što bi osnovni interes bilo jedinstveno tržište te jedan glas u EZ-u”. Dodao je kako mu je Milošević izjavio da je „rješenje ili jugoslavenska federacija ili Velika Srbija“. Kod osamostaljenja Hrvatske od Jugoslavije ovu britansku tezu zagovarali su Račanovi komunisti, pa kad nije prihvaćena, izašli su iz Sabora i mentalno ostali u Jugoslaviji. Dok je Tuđman slušao te i takve projugoslavenske ideje i s njihovim zagovornicima razgovarao, stvarao je vojnu silu bez koje nema hrvatske države.

KOS-ove diverzije po Hrvatskoj

Kontraobavještajna služba JNA pod vodstvom srpskoga generala Aleksandra Vasiljevića diljem Hrvatske izvodi diverzije, uhićuje i sabotažama širi osjećaj nesigurnosti i potrebe za intervencijom JNA. Vodstvo pobunjenih Srba ne prihvaća razgovor na poziv legitimne vlasti. Već ranije Sabor su napustili članovi Srpske demokratske stranke, a krajem siječnja 1991. jedanaest zastupnika srpske nacionalnosti, birani na komunističkim listama SKH-SDP i Socijalističke partije, priopćilo je da napuštaju rad Sabora. Redom: Marko Atlagić, Dušan Badža, Milorad Bekić, Stevan Cupać, Petar Džodan, Savan Grabundžija, Ilija Knežević, Branka Kuprešanin, Veljko Pjevac, Milivoj Vojnović i Jovan Vukobrat.

Pobunjeni Srbi provociraju u Pakracu, Plitvicama..., a nakon intervencije hrvatskoga redarstva dolazi JNA s oklopnim jedinicama. Ginu prvi hrvatski redarstvenici. JNA se razmjestila na crte koji su velikosrpski stratezi planirali kao granice nove srpske države. Utjecajan ratni huškač, predsjednik Srpskoga pokreta obnove, Vuk Drašković, 1991. dokazuje kontinuitet velikosrpske politike: „Optimalan program je (...) sjedinjenje svih srpskih zemalja u jednu državu. Jedan optimalan program mora računati i, na primjer, Skadar. (...) Ako je naše do Ogulina, ako je tako zapisano u ‘Načertaniju’, naš ideal će biti da u pogodnim historijskim okolnostima stignemo do Ogulina. (...) Sada je suludo i nezamislivo inzistirati na pripajanju Temišvara Srbiji, ali 1945. godine, da je pobijedio Draža Mihailović, mogli smo ga dobiti”.

Vodstvo pobunjenih Srba iz Hrvatske i predstavnici Srba iz “Bosanske Krajine” 27. lipnja 1991. donijeli su “deklaraciju o ujedinjenju SAO Krajine i Zajednice opština Bosanska Krajina”. Sadržaj deklaracije pokazuje kako je krajnji cilj obnovljene velikosrpske politike i srpske pobune u Hrvatskoj – izražen načelom “da svi Srbi žive u jednoj državi” – bilo “stvaranje jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi na Balkanu”.

U prva tri mjeseca poginulo 170 branitelja

Od 2. svibnja do 2. kolovoza 1991., u napadima JNA i srpskih paravojnih postrojba ubijeno je najmanje 170 hrvatskih branitelja, od toga 83 hrvatska policajca. Najviše hrvatskih policajaca poginulo je u istočnoj Slavoniji - 42, na Banovini - 23, u Lici - 6, zapadnoj Slavoniji - 5, Dalmaciji - 5. Srpska agresija na Hrvatsku, koja se otvoreno provodila od ljeta DR1991., imala je za cilj presijecanje hrvatskoga teritorija i potom okupaciju Hrvatske ili barem onih dijelova hrvatskoga teritorija koje je velikosrpska politika željela pripojiti planiranoj jedinstvenoj velikoj srpskoj državi. Baranja je najvećim dijelom okupirana već u kolovozu 1991. prodorom Novosadskoga korpusa JNA iz Vojvodine (Jugoslavija, Srbija), a okupacija Slavonije planirana je usklađenim djelovanjem JNA iz Srbije i Bosne i Hercegovine u jesen 1991. Do kraja 1991. okupirani su dijelovi Slavonije, Dalmacije, Like, Banovine i Korduna. JNA je 1991. djelovala kao srbijanska vojska 1918.

Karakter rata protiv Hrvatske i ulogu JNA opisao je u LeMondeu 4. listopada 1991. francuski filozof i političar Alain Finkielkraut: “Hrvatska nije, kao što neki uporno ponavljaju, poprište građanskoga rata već vojne invazije. Mornarica, ‘migovi’, tenkovi i vatreno oružje u cijelosti su samo na jednoj strani, onoj ‘federalne’ armije. Neovisno o tome koliko je u njoj preostalo ideologije, ta armija nije federalna, već komunistička, a sačinjavaju je Srbi. Nije to borba protiv ponovnoga rađanja ustaškog fašizma, već protiv odluke koju su Hrvati donijeli na demokratski način da budu gospodari vlastite sudbine, da ne budu više podčinjeni neprijateljski raspoloženoj vladi, te da osnuju suverenu državu unutar europske zajednice. Nije to pokušaj zaštite srpske manjine u Hrvatskoj, već kažnjavanje Hrvata tretiranjem njihovih spomenika kao neprijateljskih i otimanjem teritorija u korist Srbije”. Tri dana kasnije zrakoplovi JNA bombardirali su Banske dvore s ciljem likvidacije predsjednika Tuđmana.

Ubijeno 266 ranjenika iz vukovarske bolnice

S područja koje su nadzirale srpske snage ubijeno je ili protjerano gotovo sve nesrpsko stanovništvo, čak i Srbi koji nisu podržali velikosrpsku politiku, a hrvatska je kulturna i crkvena baština opljačkana i razrušena. Ipak, Hrvatska Vu1991. nije poražena. Od mnogih napadanih hrvatskih gradova srbijanski agresor uspio je okupirati Knin i Petrinju, te razoriti Vukovar. U njemu je tijekom srbijanske agresije poginulo najmanje 1.739 osoba, većinom civila, a ranjeno je najmanje 2.500. Po okupaciji prognano je oko 22.000 Vukovaraca, više od 4.000 osoba iz hrvatskog Podunavlja nasilno je odvedeno na područje Srbije. Najmanje 2.796 zarobljenih osoba mučeno je i zlostavljano u logorima i zatvorima u Srbiji. Najmlađi zatočenik imao je 15 godina, a najstariji 81. Iz vukovarske bolnice odvedeno je i ubijeno na raznim stratištima najmanje 266 osoba. Od toga je 200 osoba, među kojima i 20 djelatnika vukovarske bolnice, ubijeno na poljoprivrednom dobru Ovčara. Iz masovne grobnice 1996. ekshumirano je 200 tijela u dobi od 16 do 72 godine. Ulicu Stjepana Radića srbijanski okupatori preimenovali su u Ulicu Puniše Račića, Radićeva ubojice.

Metode su to kojima se provodio Memorandum Srpske akademije znanosti i „umetnosti“ i Garašaninovo Načertanije u kojem piše: “Temelj srpske politike jest da teži sebi priljubiti sve srpske zemlje koje ju okružuju, a ne da se ograničava na svoje sadašnje granice”. Hrvatske guske i hrvatski komunisti nikad nisu shvatili da je srbijanska politika trajna i da je svako podilaženje njoj – izdaja Hrvatske.

Samoegzodus jer nije ostvarena Velika Srbija

Hrvatska se „vlastitim snagama uz pomoć Božju“ oslobodila velikosrpske okupacije vojnom silom 1995. Zapovjednik 21. kordunskog korpusa tzv. “Srpske vojske Krajine”, pukovnik Čedo Bulat, potpisao je predaju Hrvatskoj vojsci 8. kolovoza 1995. Za srpskom vojskom otišao je veliki dio Srba s oslobođenih područja. Samoegzodus Srba ponovio se i 1998. poslije mirne reintegracije Podunavlja. Zašto su otišli? Zato što na hrvatskom teritoriju nisu ostvarili veliku Srbiju. Te 1998. Hrvati su unatoč izloženosti osmogodišnjoj agresiji, osvojili treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu!

Vojni uspjesi Hrvatske protiv okupatora 1995. doveli su i do Daytonskoga sporazuma. Ne samo da Sporazum, koji je uspostavio mir u Bosni i Hercegovini, nikad nije ratificiran u parlamentu BiH, već je i zajamčeno pravo svih izbjeglica i prognanika na povratak u svoje domove, posebice na području “Republike Srpske”, u praksi ostalo neostvareno. TraktoriAgencija za informiranje SAD-a stoga zaključuje: “U ožujku 1996. uputili smo Zagrebu analizu državne Agencije za informiranje SAD-a od prosinca 1995., koja upućuje na probleme Hrvata u BiH kojima se treba koristiti kao argumentacijom: 1) nemogućnost povratka 200.000 Hrvata na teritorij pod kontrolom ABiH; 2) posebno problem Bugojna; 3) međunarodna zajednica zanemaruje kršenje ljudskih prava i ratnog prava od strane ABiH, što koči zaživljavanje Federacije (najmanje osam masakra); 4) nemogućnost pristupa Hrvata sarajevskim medijima (de facto isključivanje Hrvata iz politike i diplomacije u Vladi u Sarajevu); 5) tijesne veze Sarajeva i Teherana“.

Američka je agencija uočila da je nemogućnost povratka 200.000 Hrvata u srednju i sjeverozapadnu Bosnu važniji problem za Federaciju nego pitanje Mostara, gdje su Muslimani predstavljali 2 posto bošnjačkog stanovništva, dok spomenuti broj protjeranih Hrvata čini 25 posto ukupnoga stanovništva u FBiH. Upozoreno je na to da je 42 posto bosanskih Hrvata pretrpjelo fizičke štete i ozljede, za razliku od 15 posto Bošnjaka i 13 posto Srba. Unatoč tomu, u anketi Agencije, Hrvati su se pokazali najspremnijima oprostiti svojim neprijateljima i podržati zapadnu demokraciju.

Ne zaboravimo, godine 1918. BiH je „prisajedinjena“ srpskoj Kraljevini kao dio države SHS. Daytonskim sporazumom 77 godina poslije BiH je podijeljena država s dvama entitetima i trima konstitutivnim narodima. Srpskom entitetu, zahvaljujući agresiji, pripalo je 49 posto, a Federaciji BiH 51 posto teritorija unatoč tomu što je srbijanska politika glavni krivac za izbijanje krvoprolića kako u monarhističkoj, tako i u komunističkoj Jugoslaviji.

Prema podatcima dr. Andrije Hebranga, ratnoga ministra zdravstva, na hrvatskoj strani tijekom srbijanske agresije ubijen je 6.891 hrvatski vojnik i 7.263 civila. Oko 47 posto ubijenih civila bilo je starije od 60 godina, a 44 posto bile su žene. Bez jednoga je roditelja ostalo 4.285 djece, a bez obaju 54. Ubijeno je više od 400 djece.

Na neokupiranom području ranjeno je 30.578 osoba, od toga čak 7.169 civila i 21.959 hrvatskih branitelja. Među ranjenim civilima je 1.044 djece. Od posljedica ranjavanja 188 djece ostalo je invalidima. Od ukupnoga broja poginulih civila više od 54 posto stradalo je u istočnoj Slavoniji, a više od 12 posto na području pod upravom snaga Ujedinjenih naroda.

Srbijanska agresija na Hrvatsku uništila je ili teško oštetila ukupno 1.313 sakralnih objekta: 265 župnih crkava, 306 ostalih crkava, 221 kapela, 252 župne kuće i dvorane, 80 samostana, 62 groblja i 127 križeva na otvorenom.

Više od 150 masovnih grobnica

Do sada je otkriveno više od 150 masovnih grobnica s najmanje 3.995 žrtava i oko 1.200 pojedinačnih grobnica žrtava srbijanske agresije. U Hrvatskoj je uništeno ili oštećeno najmanje 195.000 stambenih jedinica, oko 120 gospodarskih objekata i 2.423 spomenika kulture. U prvoj godini srbijanske agresije stradalo je 590 naselja u 57 hrvatskih općina, od kojih je 35 do temelja uništeno, a 34 su pretrpjela teška oštećenja, među njima i veći gradovi. Samo izravne ratne štete procijenjene su od hrvatske vlade godine 1999. na iznos od 37,1 milijarda američkih dolara. Prema novijim istraživanjima, ukupna ratna šteta od 1991. do 2004. iznosi oko 142 milijarde dolara. Izravna ratna šteta iznosi 56,5, a neizravna oko 85,5 milijarda američkih dolara.

Hrvatska je zbog pretrpljene agresije do 2015. izgubila između 7,5 i 9 godišnjih bruto društvenih proizvoda prema BDP-u za 2004. Da bi se dosegle ukupne štete hrvatskoga naroda posljednje srbijanske agresije potrebno je dodati i štete Hrvata u BiH, koje su također ogromne. Od 1992. do kraja 1995. u Bosni i Hercegovini poginulo je i nestalo oko 9.900, dok je djedovinu u BiH pred napadima srpskih snaga ili Armije BiH moralo napustiti više od 400.000 Hrvata. Procjena je da se nakon rata najmanje polovica protjeranih Hrvata nije vratilo u BiH.

Prihvaćen je opći zaključak: “Organizacije koje su se bavile prikupljanjem činjenica, kao UN, Ministarstvo vanjskih poslova SAD, CIA, Helsinki Watch i druge, jednoglasno su zaključile da su Srbi počinili 90 posto zločina u ovom balkanskom ratu i da su izvršili 100 posto genocida sukladno definiciji genocida koju je dao UN, naime, organizirano, planirano i sustavno uništavanje naroda u cjelini ili djelomično, temeljem etniciteta, religije ili drugog grupnog identiteta”.

5. razdoblje od 2000. do 2018.

Predsjednik Tuđman, unatoč vojnoj i diplomatskoj pobjedi, pred kraj života bio je zabrinut za državu i naciju. Izjavio je: „Veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i samostalnosti i velebne hrvatske olujne ratne pobjede žele obezvrijediti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno – prodane duše“. Stoga je u Ustav ugradio članak 141., nazvan Tuđmanova tvrđava, kojim je onemogućeno legalno geganje u nove, prije svega jugoslavenske magle.

Vlast je 2000. preuzela kriptokomunistička koalicija projugoslavenske orijentacije na čelu s Račanom i Mesićem. Njihovim stopama nastavili su Sanader i Kosorova s Josipovićem. Hrvatskom je upravljala i Milanovićeva vlada, šesta najlošija vlada na svijetu, u kojoj su veliki broj ministarstava vodili Srbi, čak i potomci krvavoga Anđelinovića iz 1918. Plenković je izmislio i novi tip vlade – tzv. inkluzivnu vladu, do temelja ovisnu o Vučićevu Pupovcu.

U proteklih 18 godina promijenjeni su državni blagdani, ukinut je Županijski dom, Hrvatski državni sabor preimenovan je u Hrvatski sabor, ukinut je polupredsjednički sustav, za parcijalne ciljeve elita prilagođavan je i Ustav. Uspostavljen je nakaradni izborni sustav u kojemu svi hrvatski državljani nisu ravnopravni. Iz političkoga života izbačeno je hrvatsko izvandomovinstvo, ubačene su manjine. Zapostavljeni su Hrvati u Bosni i Hercegovini. Proaktivna vanjska politika zamijenjena je pasivnom. Umjesto na međunarodnim sudištima, vlade su međudržavne probleme pristajale rješavati na sumnjivim arbitražama. Ponovo je privilegiran srpski element. Hrvatski branitelji višekratno su izdani. Više od 3.000 hrvatskih branitelja se ubilo. Narod i država prezaduženi su. K tomu, vinkovački Križevci i danas nose ime – Karadžićevo!

Agresor je u kolovozu 1996. priznao poraz Sporazumom o normalizaciji odnosa, kojim je dogovoreno da će se sklopiti i Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu, što je uvod u plaćanje ratne odštete. U proteklih 18 godina nijedna vlada nije pristupila realizaciji Sporazuma o naknadi štete. Ustavni članak 141. nekoliko je puta grubo narušen. Vanjski dug enormno se penjao. Iseljavanje je svakodnevna pojava. Demografski slom prijeti izumiranjem hrvatskoga naroda. Hrvatska je sto godina od „prisajedinjenja“ na gospodarskom začelju Europske unije, ponajviše zbog pristajanja političkih elita na novo balkansko pozicioniranje države s rehabilitacijom jugoslavenstva i četništva.

Srbijanska agresija preimenovana je u građanski rat. Antifašizam je postao vrhovna vrjednota. Zastupnik SDP-a, Nenad Stazić, napisao je 2018.: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.“ Sabotirana su istraživanja o masovnim poratnim zločinima komunista i četnika. I dalje se promoviraju jugoslavenski i velikosrpski mitovi. Četnici su postali antifašistima u Srbiji, a u Hrvatskoj saborski zastupnici, poput ministra okupatorske vlade RSK, Vojislava Stanimirovića. Hrvatske guske obnavljaju spomenike četničkom ustanku iz 1941. Velik dio poslova jugoslavenske Udbe preuzele su tzv. vladine organizacije na državnom proračunu. Suspendiraju se policajci koji istražuju srpske zločine, kao onaj na Ovčari. Uhićuju se i sude protivnici ćirilizacije Vukovara. Marginalizirani su Srbi branitelji Hrvatske. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Srbija s predstavnicima iz Hrvatske obilježava kao Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe.

Srpski intelektualac iz britanske kuhinje, Dejan Jović, profesor na hrvatskoj plaći i Pupovčev suradnik, smatra kako je referendum o hrvatskoj neovisnosti bio „vrlo neliberalan“ te da nije održan u slobodnim i poštenim okolnostima. Kasnije u svojoj knjizi laže da je „mit o Domovinskom ratu“ (Hrvata protiv srbijanske agresije), prijetnja slobodi u Hrvatskoj, osobito za pripadnike manjina.

Medijski teror jugoslavenstva

Hrvatska je izložena medijskome teroru integralnoga jugoslavenstva. Uspostavljen je jugohranidbeni lanac u kojemu istaknute uloge igraju Tomislav Jakić, Mirko Galić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, pokojna Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Jurica Pavičić, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Mladen Pleše, Branko Mijić, Matija Babić, Ladislav Tomičić, Tomislav Klauški, Žarko Puhovski...

Nastavljena je praksa „dogovorne povijesti“. Nju zagovaraju povjesničari Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina i Dragan Markovina. Nastavljeno je teroriziranje hrvatskoga jezika sve do donošenja protuustavne Deklaracije o zajedničkom jeziku 2017. Civilnim društvom vladaju dokazani jugoslaveni, financirani izvana i iz hrvatskoga proračuna, umrežujući se u „jugosferu“. Najpoznatiji su Zoran Pusić, Rada Borić, Vesna Teršelić, Dragan Zelić...

U takvim okolnostima, političari srpske nacionalne manjine ne prihvaćaju status manjine. Srbobran s početka prošloga stoljeća preimenovan je u Novosti, a uređivan kao da su Srbi vlasnici Hrvatske. Taj protuhrvatski list izlazi usred Zagreba. Iako je izdašno financiran hrvatskim proračunom, kontinuirano vrijeđa Hrvate i hrvatsku državu, obezvrjeđuje hrvatske ustanove i nasrće na hrvatski identitet. Nakladnik je privilegirano Srpsko narodno vijeće na čelu s neizostavnim Miloradom Pupovcem. On već nekoliko mandata nastavlja posao koji je započeo Nikola Stojanović i Svetozar Pribićević, nastavio Aleksandar Ranković, potom Dušan Dragosavac, pa Jovan Rašković. Postao je najmoćnijim arbitrom u državi, premda na izborima osvaja minoran broj glasova. Hrvatski pak političari vodećih stranaka sve više nalikuju onima iz Jugoslavenskoga odbora i Narodnoga vijeća, koji su prije sto godina hrvatski narod i teritorij uveli u zajednicu sa Srbijom iz koje je hrvatski narod izašao desetkovan, opljačkan i teritorijalno prepolovljen.

Hrvatski narod treba se zapitati kamo su ga doveli političari Ivo Sanader, Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Jadranka Kosor, Zoran Milanović, Andrej Plenković, Zlatko Tomčić, Vladimir Šeks, Luka Bebić, Boris Šprem, Josip Leko, Željko Reiner... Kako su Hrvatsku pozicionirali ministri vanjskih poslova poput Vesne Pusić – koja Hrvatsku optužuje za nepostojeću agresiju, ili veleposlanici poput Ive Goldsteina, koji je u Parizu Hrvatsku predstavljao s fotografijom komunističkoga zločinca Josipa Broza Tita?

Posljednji jugoslavenski Dan republike proslavljen je u Haagu 29. studenoga 2017. osuđujućom presudom protiv skupine Hrvata iz BiH, kojom se Hrvatska proglašava agresorom na BiH. General Slobodan Praljak oduzeo si je život u sudnici uz krik: „S prijezirom odbacujem vašu presudu“.

Kao da nije dovoljno što su rehabilitirane velikosrpska i jugoslavenska ideologija, Plenkovićeva vlada 2018. nametnula je i rodnu ideologiju ratifikacijom Istanbulske konvencije. Povrh svega, Srbija i SPC u Bačkoj Palanci 4. kolovoza 2018. u nazočnosti Milorada Pupovca usporedile su Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, gradeći novi mit o Oluji kao pogromu Srba.

Uzalud protuhrvatska histerija

Unatoč sustavnom djelovanju hrvatske pete kolone ugrađene u duboku državu – Hrvatska je u nogometu 2018. osvojila drugo mjesto na svijetu i pokazala odnarođenim političkim elitama da je globalni subjekt, a ne balkanski objekt. Uspjeh nije spriječila višegodišnja proizvodnja protuhrvatske histerije Zorana Stevanovića iz Rijeke, profesionalnoga nogometnog doušnika. Njemu uz bok ide i riječki mu sugrađanin Željko Jovanović. Kao ministar hrvatske vlade šutke je promatrao paljenje hrvatske zastave na stadionu u Beogradu. On je s ministarske pozicije izveo niz diverzija na području znanosti, obrazovanja i športa. Sve njegove „reforme“ srušile su pravosudne ustanove. Za vrijeme ministra Ranka Ostojića na stadionu u Splitu osvanuo je kukasti križ. Poniženjima treba dodati da su državni službenici morali u šetnju izvoditi psa ministrice Milanke Opačić.

Istodobno u Srbiji legalno djeluje vlada RSK u izbjeglištvu, ulice nose imena po istaknutim ubojicama Hrvata, četnicima, agresorima i slugama velikosrpske politike u Hrvatskoj. Četnici postaju predsjednici. Srbija i SPC jedini u svijetu protive se kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca. Srbijanska državna politika, kao i Srpska pravoslavna crkva i u 21. stoljeću Hrvatsku smatraju privremeno izgubljenom srpskom zemljom, koju u pogodnom trenutku treba „osloboditi“ i „prisajediniti“. U tom poslu odlično joj pomaže hrvatska peta kolona jugoslavenskih gusaka i velikosrpskih i komunističkih zmija.

Hrvatski narod mora u svojoj državi poraziti jugoslavensku, velikosrpsku i komunističku ideologiju. Od te pobjede ili poraza ovisi hoće li kraj 21. stoljeća dočekati kao slobodan i suveren politički narod ili će nestati iz povijesti. Srbija prema Hrvatskoj 2018. ima ista politička polazišta kao i godine 1918.

Nenad Piskač
Hrvatski tjednik

https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/32626-n-piskac-od-karadordevica-i-pribicevica-do-vucica-i-pupovca-1.html

https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/32683-n-piskac-u-ime-jugoslavije-kao-velike-srbije-bio-je-dopusten-svaki-zlocin-nad-hrvatima.html 

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/32725-krvava-srpska-agresija-1991-godine-velicanstvena-pobjeda-1995-i-izdaja-nakon-2000-godine-koja-traje-do-danas.html

Hitovi: 399