Matko Marušić: Moji prijatelji Ivan i Reuben

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Ponedjeljak, 14 Listopad 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Dr. Ivan Bagarić

Ivan Bagarić je bio moj veliki prijatelj, ili, bolje rečeno, osoba kojom sam i danas očaran. Bio je neizrecivo šarmantan, iskren i duhovit, politički zreo i ljudski topao. S dozom humora služio se narodnim mudrostima i primjerima iz svojega kraja (Tomislavgrad), što sam razumio i jako volio. Umro je ove godine (2019.),ali ovdje ću o njemu pisati kao da je živ.

Ivan je i Reubena (*) brzo očarao. Njihov oje prijateljstvo bilo kao odnos oca i sina i ja sam se diskretno povukao da sliku ne kvarim nego da je samo iz daljine pazim. Jedna od njihovih ranih večera u Mostaru išla je tako da je Reuben naglo, bez uvoda rekao:
- Ivane, ja tebe jako cijenim i sve ću učiniti da napreduješ u struci i doktoriraš. Ivan se zbunio pa je iskreno upitao:
- Što sam ja to napravio da me ti toliko cijeniš.
- Još ništa - odgovorio je Reuben mirno i bez smiješka. Jer je to bila istina.
Ivan je Reubenu redovito pisao i nazivao ga sve do njegove smrti, a meni je prenosio bitne novosti. Koliko mu je pomogao s magisterijem, kako su kao dva generala i bivša zapovjednika stožera saniteta izraelske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane napisali članak za Military Medicine (Eldar R, Bagarić I. Croatian Medical Corps in Bosnia and Herzegovina during the 1992-1995 war. Mil Med. 2003 Nov;168(11):951-6.), kako su planirali Ivanov doktorat i kako je Reuben zavolio Ivanovu brojnu obitelj i, kao pametan i brižan čovjek, napose Ivanovu suprugu Veru.

Teške teme
S Reubenom smo slobodno razgovarali o svim temama, i onim teškim i najtežim, ali ja sam imao nevidljivu granicu znanstvenog, faktografskog pristupa (s natruhama splitskoga humora), a Ivan je mogao govoriti iz dubine srca; Reuben nije otvarao svoje srce, ali poštovao je Ivanovu potrebu da prijatelju objasni povijest i politiku i stradanja bosanskohercegovačkih Hrvata. Divio sam se Reubenovoj sposobnosti da sasluša drugu stranu, ali joj pristojno ne pristupi. Nije odavao empatiju, ali davao je slobodu ispovijedanja.

Nekoga dana zaputili su se Ivan i Reuben iz Zagreba u Mostar na predstavljanje Reubenove knjige „Vrsnoća zdravstvene skrbi“. No na granici se otkrilo da Reuben, kao izraelski državljanin, ne može u Bosnu i Hercegovinu bez vize. A vizu nije imao. Ivan se razljutio i vikao na graničare da jesu li ludi, to je izraelski general, veliki čovjek, čeka ga dvista ljudi u Mostaru za predstavljanje knjige, njegove knjige, odlična je i važna, udžbenik kakvog do sada nije bilo, a ne će ni bit… Graničari su znali i poštovali generala Bagarića pa je jedan rekao:
- Generale, ja tu ništa ne mogu. Vi prođite pa neka ja dobijem otkaz.
Na to se Ivan naglo smirio i okrenuo automobil natrag u Hrvatsku. Bio je ljut zbog vize i potresen graničarovim nuđenjem svojega stradanja. Pa je odlučio riskirati i rekao Reubenu:
- Reuben, ja znam put gdje nema ni graničara niti granice. Ako ti nije neugodno, možemo mi u Mostar drugim putom.
- Mi smo generali i idemo kud mi odlučimo - rekao je Ruben smireno, ali Ivan je vidio da mu je drago.
Predstavljanje knjige bilo je veličanstveno:
- Prijatelju moj, - pripovijedao mi je poslije Ivan, - mi uđemo u dvoranu a dvista ljudi ustane ko jedan i plješću Reubenu. Ustaški unuci izraelskom generalu. A on ozbiljan, iđe stolu, nakloni se i malo se smiješi. Oni ne će da sjednu. A on poče predavanje i oni sjedoše ko pokošeni. I tako odsjediše koliko je trebalo.

Nekoga dana Ivan je provalio u moj ured i povjerio mi da je pristao biti svjedok obrane dvojice svojih zemljaka koje u Hagu sude za ratne zločine. Tražio je savjet. Zaključao sam vrata i ispitivao ga kao najnepravedniji sudac na svijetu, ali ništa mu nisam našao. Pa sam se sjetio i predložio da se e-poštom javimo Reubenu koji je bio kod kuće u Izraelu. Brzo sam napisao pismo, sve objasnio i rekao da Ivan i ja sjedimo u mojemu uredu i čekamo savjet. Savjet je došao za manje od dvadeset minuta a glasio je: „Pazi da govoriš istinu“.

Na povratku iz Haga Ivan me nazvao već iz Austrije (vozio je u Hag):
- Reuben je bio u pravu. Oni sve znaju i samo čekaju da štogod lažeš. Imaju sve dokumente za koje sam ikad čuo. Ali pokažu samo jednu stranicu i onda te pitaju da se zbuniš i nešto slažeš.

Da, Reuben je uvijek bio u pravu, ali ne samo zato što je malo govorio.

Hrvatstvo
Godine 2000. dr. Eldar je počeo predavati u Splitu (v. Personal narrative of prof. Reuben Eldar, Laureate of Croatian National Decoration for Humanitarian Work. Croat Med J. 2006 Dec;47(6):801-4.), i češće smo se družili. Naše je prijateljstvo toliko napredovalo da sam mu (vrlo oprezno) predložio da zatraži hrvatsko državljanstvo. Odmah je pristao ali nije htio nikakvu pomoć od mene. Dugo je čekao i onda su ga odbili. Odbijanje ga
je jako pogodilo, toliko da je dopustio da to vidim. Nisam znao kako bih ga utješio osim da psujem komuniste. A to mu nije pomoglo. No mi se nismo predali. Hrvatski vojnik nikad se ne predaje. Reubenu je 2007. godine svečano dodijeljen Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za
posebne zasluge u poboljšanju hrvatskog zdravstvenog sustava. A kad je Reuben u Tel Avivu bio već jako bolestan i više ga nismo mogli očekivati u Hrvatskoj, Ivan mi je javio da je dobio hrvatsko državljanstvo.

Uza sve poštovanje prema Izraelu koji je Reuben izabrao za svoj dom i za posljednji počinak, moram reći da moj prijatelj Reuben Eldar tamo počiva i
s hrvatskim državljanstvom. To je toliko sjajan hrvatski državljanin da je i meni pomagao shvatiti zašto volimo Hrvatsku.

Sada je umro i moj prijatelj Ivan. I svi ćemo umrijeti. I naša će djela biti zaboravljena, neka su dobra i časna, možda i važna. Ali ne treba nam biti žao, ostat će nešto. Ostat će ljudsko razumijevanje koje donosi dobrotu i ljubav koja donosi blagoslov. Blagoslov u Gospodinu, tako se to zove.

Hitovi: 1087