JoomlaTemplates.me by iPage Reviews

Mile Prpa: Prešućena umjetnost

Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Prpa4
                 Mile Prpa

Iz zbirke: Sonetna rapsodija 

U
poeziji
nemojte ništa
tražiti.
Ako je nadahnuta
ona će sama vas naći.
I tad znajte,
vi niste čitatelj
već barka
na uzburkanom moru
pjesnikova
duha.

Trinaesti sonet
Trinaesti sonet ljepotom da mi sjâ,
i da najljepši bude od soneta svih.
Tim brojem ne bjeh nikad nesretan ja,
tajnu mu ne tražih nit’ se od njega skrih.
I kad mi život nevoljama prede,
duh, zloban ne dokučuje mi znak.
Nutrinom nešto dušu mi jede –
ali, baš za prkos bivam i dalje jak.
I grobljem neki kao da me vide,
i ko bliski neki od mene se klone.
Da me voljeli ne bi, radije se stide.
Na tornju već zvona ko da mi zvone.
Premda računica moja sa svima je čista.
tek prkosno želim da duša mi blista!

O sebi
I ovim sonetom govorim o sebi,
premda tim zborom ne zborim rado.
Da mislili neki ili kazali ne bi,
da u središtu kruga sâm sebe dadoh.
Nutrinom duše nekim gnanstvom gorim,
i jače od mene, eruptivno biva.
Na tvorbu me tjera da nešto tvorim
duši mi ne da, da tajnama sniva.
I ta sila me nosi – neprekidno ćutim,
dâri me mirom, mistika me njena prože.
I sâma sebe rado na nju putim
- da rukom ona slikat ili pisat može
Ionako mnogi rekoše mi stog
- da ne stvaram ja, već kroz mene, Bog.

U daljine puste
Gdje su te daljine što ih ljudi ćute,
beskrajna prostranstva što svemirom zjape?
Tko da im otkri staze, nevidljive pute?!
I zato prema njima, duše samo vape.
Vape, žude, žeđaju žeđom usne
što suhe sahnu, a jara ih dahom prži.
Kako Svemir da se u zjenicu zgusne,
kako spoznaja sva da se pred očima drži?
Duhu dajmo krila, nek nas ponese
u daljine puste, tog svemirskog tkanja.
Tad što smo, a zvijezde tek se krijese
u nama, u tajnama našeg poslanja.
Gdje su te daljine što nas love?
Pustimo ih samo neka dâlju plove!
 
Na izložbi
Gle, Dürer! – jahači apokalipse te.
I Renoir! – kupačice, likovi goli.
To kao sudba, radosti tjelesne te
i mač straveži; rata, smrti, boli.
Jedni tkaju ljepote na platnima tim,
drugi pejzaž, neki grozote lik.
Zanos u duhu kistom vidim im svim
ili Guernice taj nezaboravan krik.
Dojam tad sažeh, dvoranama hod –
od platna do platna, od lika do lika.
Vizije, vizure, slutnje, oslikan svod.
Preslik duše u njima ili njena slika.
Slikar mrtav, platno životom tka -
da li motritelj samo ili duh sam ja?
 
U močvari
U močvari stojim, oko mene gluha
žabaca kreket i ptičica sitnih poj.
I gnjurca nekog gnjur dopire do uha,
tek prskanjem vode u gnjuridbi toj.
Do koljena u vodi, lopoči mi predu,
zelenom glazbom sliku rascvalu svom.
Cvijet bijeli, listovi ga gledu
i drže ga na vodi peteljkom tom.
I zamah ribičkog štapa razbi idilu tu,
i udice pljas tom zadrhta vodom.
U močvari stojim i motrim gozbu svu,
gdje gosti se ljepota svakim gôdom.
I sretan bijah, sreće mi malo treba,
kad je i ne nađoh, upirem oči put neba.

Tko zove Prpu
Tko zove Prpu? – neke tajne sile
što možda i oko mene se jate?!
Ili more neke što u srcu se snile
ili duše žalne što zbog nečeg pate?!
Tko zove Prpu? – možda neki ljudi,
neznani meni odnekud stigli?!
Možda mamurluk zove da me budi
- neispijeno pivo u sinoćnoj krigli?!
Tko zove Prpu? – možda nova nada
da mi opustjelu dušu dugom rosi?
Možda zamor stiha ili umor rada?
Tko zove Prpu? – da mu tek prkosi.
Možda ljubav hoće da me budi snova?
- To slapovi huče, a ne razabrah im slova?

O vinu
Gotovo da ne znam pjesnika kog
da ne pjevaše o vinu – u nebo ga diže.
I ja rado tebi sad vinski slažem slog,
burence neko kad grlu mi bliže.
Rađe nego zamor neki, trud ili jad.
Veselje nam stiže, a savjest ne gmiže
pred djelima nečasnim i tad i sad.
Da živjeli svi! – evo i čaša se diže.
I prstenja zlatnog zvek, vjenčanih tih
o staklo nam kuca, a jezik nam muca
- poneki vinski nazdravičarski stih.
A na vrata duše ponos nam suca:
i hrabrost, i istine te sve jači jek.
Čašu o čašu zvek – živjeli čitav vijek!

Kad umrem
Kad umrem, ne ukopajte me pod travu,
grobar neka pijukom ne kopa rakom.
Zakopajte me u san, možda i u javu
da bih ukopan bio ja u vama svakom.
Kad umrem, cvjetni nek se vijenac ne tkâ,
od stihova mojih nek bukti krijes.
Jer manje tijelo, više ko duh bijah ja,
- i prazan u zemlju tad položite lijes.
Od zemaljske sve što u meni bilo tvari,
sagori u stihu ili u nadahnuću tom.
Ko zvjezdano nebo, srcima sad žari
u ljudima svima kao braćom mi svom.
Kad umrem neka bukti taj moj stih
- da ukopan bih bio u srcima svih.

U kući
U kući, tamo mi rodnoj, već pustoj –
grmlje i korov oko nje zrastaju snova.
I raslinje u toj šikari već gustoj –
i crijep pomalo gdje trusi se s krova.
I kućica pseća, drvena tu trune,
na zidu potkovu konjsku hrđa uze.
Nostalgije mladosti dušu mi pune,
za sjećanjima više i ne ronim suze.
Podsjeti sve me, a sad svemu praštam,
oprošteno i meni da bi milostivo bilo.
Melankoliju dušom da ne ispaštam.
U tisućljeće novo – da se ne bi krilo
preda mnom što ono nosi, tajni bliže.
Trud – zna se, dobro nikad samo ne stiže.

I miris smilja
I miris smilja ja volim iznad svega,
simbol mi života svekolikog tog.
Najveća mi radost kad pomirišem njega.
U njem djelić sjećanja iz djetinjstva mog.
I pelin ja ljubim, premda gorčinu tvori.
Grkost mu tkanja ljekovita biva.
I nisku smreku što bodljama zbori.
Svekoliko bilje što u sebi tajne skriva.
Ja volim, volim, i prkosno to volim
smisleno u svemu i najsitnije biće.
Stradanje im svako i ja u sebi bolim.
Radošću im takvom i moje gori žiće.
Ne daj se živote smrti da te satre,
cvjetnog buka neka rascvjetaju vatre!

Što bismo mogli kazati
Što bismo o tome mogli kazati, reći
- u životu ovom za prostor se grabe.
Od pojedinca da mu on što veći –
do država što sva sredstva rabe.
A Nebo, kojim daljinama Nebo zjapi
- beskrajan prostor prazan se stere.
Za dušama novim on žeđom vapi.
Taj prostor bi nove duše da bere.
Oh, kako tamo za sve mjesta ima,
bilijuni planeta čekaju nas samo,
da ko duše njenim mi kročimo tlima.
I pocijelu planetu za sebe samo
dobit će duša i još vječna biti.
Grabežom, zato, ne sramoti se i ti!

Umro je
Umro je i humak mu mramorno zdanje,
grobnica blista – u čempresa redu.
Da li mu život bješe poneko sanje,
ili – tek stablo u ljudskom drvoredu?
Umro je, i za čim želja ga gnala,
usudom kojim provodio je ljeta?
S pladnja života što mu je dala,
kad gošćen životom, ta gozba sveta?
Umro je, a da li i živio on je,
ili život bješe za stvarima tlapnja
- uzimao sve je ono čemu sklon je.
I svugdje ta njegova vezala ga sapnja.
Sve dragosti života ne nosite sa sobom,
kad pođete u smrt – jer im bijaste robom.
 
Moja polja
Moja polja, da li ste i sad u cvatu,
vrulj potoka tamo grgolji li i sad?
Iznad zelenih žita, vi ptice u jatu,
lahor lagan, krila puni li vam tad?
Moja žita, zelena žita već zru;
zob, ječam, proso, raž i pšenica ta.
Izvori poljski još uvijek mi vru,
- već neznan kad tamo prošećem ja.
Stazama u gaju kročim li krokom,
ili livada cvjetna ponese li me sva.
Napasam dušu, sve ubirem joj okom,
i hranidbom tom nahraniti me zna.
Idite stazom tamo gdje dragost cvjeta
- u mirisni opoj dolazećeg ljeta.

Dvadeseti vijek
I vijek taj prođe, prepun bješe boli,
ko nijedan vijek ljudskoga roda.
Nebrojene barele suza proli
- ko prljava što se prolijeva voda.
Stotine milijuna zaglavi u krvi,
diljem cijeloga svijeta, naroda sviju.
Dva velika sraza - drugi i prvi
i učestali mali što u sebi kriju,
količinu žrtve da se mute glave.
Bješe vijek laži, lažaca vrijeme,
rodoljublja lažnog, lažne slave.
Grabež vlasti, preko žrtve na tjeme,
on da se popne, makar brdom mrtvi'.
A nebo se klanjalo, klanjalo žrtvi!