Mile Prpa: Prešućena umjetnost
Napisao/la Administrator
Indeks Članka
M. Prpa: Pijetao (minijatura)
Mile Prpa, slikar, pjesnik – filozof i kolumnist, autor golemog poetsko filozofskog opusa s više od pedeset tisuća stihova i isto tako velikog, još neizloženog slikarskog projekta, relativno je nepoznat našoj široj javnosti, zbog neobjašnjivog prešućivanja od strane kako medija tako i institucija. Više je poznat u iseljenoj Hrvatskoj i jedan je od najcitiranijih kolumnista na internetskim portalima Hrvata u svijetu.
Prof. Grga Rupčić za njega piše: „U tom mnoštvu stihova Prpa je doživio potpuni rascvat duše i čega se god dotakne, poput mitskog Mide, pretvori u pjesničku sliku, stih, strofu ili pjesmu“. A sam Prpa za sebe će napisati: „Otkad znam za sebe, od najranijeg djetinjstva, interesirala me samo umjetnost, ali sam stalno nailazio na prepreke koje bi me zaustavile, ali ne i obeshrabrile...“ O Prpinu stvaralaštvu doznajte više na web stranicama (potražite na Google Mile Prpa), a ovdje, (uz ranije datu suglasnost autora), donosimo izbor iz njegovih zbirki Sonetna rapsodija i Vihor orhideja.
Mile Prpa-prešućena umjetnost!
Kamenjar, 31. 1. 2022., Kazimir Mikašek-Kazo
„Kada pušu maestrali otvorite prozore, a kada bijesni bura zatvorite prozore“! Upravo takav je njegov ukupan umjetnički opus; blag, prijemljiv, estetski besprijekoran, baš kao maestral koji kroz širom otvorene prozore ulazi u dušu svakog dobronamjernika. Onaj tko ima sreću objesiti na zid njegovo likovno djelo, zna da mu je svaki dan ljepši i radosniji ako počinje pogledom na tu sliku! Onaj tko je imao sreću pročitati njegovu knjigu „Codex moralis croaticum“ doživio je praiskonsko iskustvo ljubavi prema svojoj domovini i svim simbolima koji Hrvatsku čine našom kolijevkom. Sve što je dolazilo iz ruku i duše Mile Prpe bilo je blago i edukativno o čemu svjedoče i njegove brojne kolumne koje su objavljivane na gotovo svim relevantnim portalima u Hrvatskoj.
Čini se konačno dolazi vrijeme upoznati ruke i dušu Mile Prpe kroz plodove njegovog neiscrpnog stvaralačkog rada, kojega će zauvijek baštiniti hrvatski naraštaji u budućnosti, pa je i ovo moj skromni doprinos poželjeti Mili Prpi da mu blagi maestrali do kraja života ispunjavaju sobu i njegovu umjetničku dušu.
Izvor:
https://kamenjar.com/mile-prpa-presucena-umjetnost/
Mile Prpa
Iz zbirke: Sonetna rapsodija
U
poeziji
nemojte ništa
tražiti.
Ako je nadahnuta
ona će sama vas naći.
I tad znajte,
vi niste čitatelj
već barka
na uzburkanom moru
pjesnikova
duha.
Trinaesti sonet
Trinaesti sonet ljepotom da mi sjâ,
i da najljepši bude od soneta svih.
Tim brojem ne bjeh nikad nesretan ja,
tajnu mu ne tražih nit’ se od njega skrih.
I kad mi život nevoljama prede,
duh, zloban ne dokučuje mi znak.
Nutrinom nešto dušu mi jede –
ali, baš za prkos bivam i dalje jak.
I grobljem neki kao da me vide,
i ko bliski neki od mene se klone.
Da me voljeli ne bi, radije se stide.
Na tornju već zvona ko da mi zvone.
Premda računica moja sa svima je čista.
tek prkosno želim da duša mi blista!
O sebi
I ovim sonetom govorim o sebi,
premda tim zborom ne zborim rado.
Da mislili neki ili kazali ne bi,
da u središtu kruga sâm sebe dadoh.
Nutrinom duše nekim gnanstvom gorim,
i jače od mene, eruptivno biva.
Na tvorbu me tjera da nešto tvorim
duši mi ne da, da tajnama sniva.
I ta sila me nosi – neprekidno ćutim,
dâri me mirom, mistika me njena prože.
I sâma sebe rado na nju putim
- da rukom ona slikat ili pisat može
Ionako mnogi rekoše mi stog
- da ne stvaram ja, već kroz mene, Bog.
U daljine puste
Gdje su te daljine što ih ljudi ćute,
beskrajna prostranstva što svemirom zjape?
Tko da im otkri staze, nevidljive pute?!
I zato prema njima, duše samo vape.
Vape, žude, žeđaju žeđom usne
što suhe sahnu, a jara ih dahom prži.
Kako Svemir da se u zjenicu zgusne,
kako spoznaja sva da se pred očima drži?
Duhu dajmo krila, nek nas ponese
u daljine puste, tog svemirskog tkanja.
Tad što smo, a zvijezde tek se krijese
u nama, u tajnama našeg poslanja.
Gdje su te daljine što nas love?
Pustimo ih samo neka dâlju plove!
Na izložbi
Gle, Dürer! – jahači apokalipse te.
I Renoir! – kupačice, likovi goli.
To kao sudba, radosti tjelesne te
i mač straveži; rata, smrti, boli.
Jedni tkaju ljepote na platnima tim,
drugi pejzaž, neki grozote lik.
Zanos u duhu kistom vidim im svim
ili Guernice taj nezaboravan krik.
Dojam tad sažeh, dvoranama hod –
od platna do platna, od lika do lika.
Vizije, vizure, slutnje, oslikan svod.
Preslik duše u njima ili njena slika.
Slikar mrtav, platno životom tka -
da li motritelj samo ili duh sam ja?
U močvari
U močvari stojim, oko mene gluha
žabaca kreket i ptičica sitnih poj.
I gnjurca nekog gnjur dopire do uha,
tek prskanjem vode u gnjuridbi toj.
Do koljena u vodi, lopoči mi predu,
zelenom glazbom sliku rascvalu svom.
Cvijet bijeli, listovi ga gledu
i drže ga na vodi peteljkom tom.
I zamah ribičkog štapa razbi idilu tu,
i udice pljas tom zadrhta vodom.
U močvari stojim i motrim gozbu svu,
gdje gosti se ljepota svakim gôdom.
I sretan bijah, sreće mi malo treba,
kad je i ne nađoh, upirem oči put neba.
Tko zove Prpu
Tko zove Prpu? – neke tajne sile
što možda i oko mene se jate?!
Ili more neke što u srcu se snile
ili duše žalne što zbog nečeg pate?!
Tko zove Prpu? – možda neki ljudi,
neznani meni odnekud stigli?!
Možda mamurluk zove da me budi
- neispijeno pivo u sinoćnoj krigli?!
Tko zove Prpu? – možda nova nada
da mi opustjelu dušu dugom rosi?
Možda zamor stiha ili umor rada?
Tko zove Prpu? – da mu tek prkosi.
Možda ljubav hoće da me budi snova?
- To slapovi huče, a ne razabrah im slova?
O vinu
Gotovo da ne znam pjesnika kog
da ne pjevaše o vinu – u nebo ga diže.
I ja rado tebi sad vinski slažem slog,
burence neko kad grlu mi bliže.
Rađe nego zamor neki, trud ili jad.
Veselje nam stiže, a savjest ne gmiže
pred djelima nečasnim i tad i sad.
Da živjeli svi! – evo i čaša se diže.
I prstenja zlatnog zvek, vjenčanih tih
o staklo nam kuca, a jezik nam muca
- poneki vinski nazdravičarski stih.
A na vrata duše ponos nam suca:
i hrabrost, i istine te sve jači jek.
Čašu o čašu zvek – živjeli čitav vijek!
Kad umrem
Kad umrem, ne ukopajte me pod travu,
grobar neka pijukom ne kopa rakom.
Zakopajte me u san, možda i u javu
da bih ukopan bio ja u vama svakom.
Kad umrem, cvjetni nek se vijenac ne tkâ,
od stihova mojih nek bukti krijes.
Jer manje tijelo, više ko duh bijah ja,
- i prazan u zemlju tad položite lijes.
Od zemaljske sve što u meni bilo tvari,
sagori u stihu ili u nadahnuću tom.
Ko zvjezdano nebo, srcima sad žari
u ljudima svima kao braćom mi svom.
Kad umrem neka bukti taj moj stih
- da ukopan bih bio u srcima svih.
U kući
U kući, tamo mi rodnoj, već pustoj –
grmlje i korov oko nje zrastaju snova.
I raslinje u toj šikari već gustoj –
i crijep pomalo gdje trusi se s krova.
I kućica pseća, drvena tu trune,
na zidu potkovu konjsku hrđa uze.
Nostalgije mladosti dušu mi pune,
za sjećanjima više i ne ronim suze.
Podsjeti sve me, a sad svemu praštam,
oprošteno i meni da bi milostivo bilo.
Melankoliju dušom da ne ispaštam.
U tisućljeće novo – da se ne bi krilo
preda mnom što ono nosi, tajni bliže.
Trud – zna se, dobro nikad samo ne stiže.
I miris smilja
I miris smilja ja volim iznad svega,
simbol mi života svekolikog tog.
Najveća mi radost kad pomirišem njega.
U njem djelić sjećanja iz djetinjstva mog.
I pelin ja ljubim, premda gorčinu tvori.
Grkost mu tkanja ljekovita biva.
I nisku smreku što bodljama zbori.
Svekoliko bilje što u sebi tajne skriva.
Ja volim, volim, i prkosno to volim
smisleno u svemu i najsitnije biće.
Stradanje im svako i ja u sebi bolim.
Radošću im takvom i moje gori žiće.
Ne daj se živote smrti da te satre,
cvjetnog buka neka rascvjetaju vatre!
Što bismo mogli kazati
Što bismo o tome mogli kazati, reći
- u životu ovom za prostor se grabe.
Od pojedinca da mu on što veći –
do država što sva sredstva rabe.
A Nebo, kojim daljinama Nebo zjapi
- beskrajan prostor prazan se stere.
Za dušama novim on žeđom vapi.
Taj prostor bi nove duše da bere.
Oh, kako tamo za sve mjesta ima,
bilijuni planeta čekaju nas samo,
da ko duše njenim mi kročimo tlima.
I pocijelu planetu za sebe samo
dobit će duša i još vječna biti.
Grabežom, zato, ne sramoti se i ti!
Umro je
Umro je i humak mu mramorno zdanje,
grobnica blista – u čempresa redu.
Da li mu život bješe poneko sanje,
ili – tek stablo u ljudskom drvoredu?
Umro je, i za čim želja ga gnala,
usudom kojim provodio je ljeta?
S pladnja života što mu je dala,
kad gošćen životom, ta gozba sveta?
Umro je, a da li i živio on je,
ili život bješe za stvarima tlapnja
- uzimao sve je ono čemu sklon je.
I svugdje ta njegova vezala ga sapnja.
Sve dragosti života ne nosite sa sobom,
kad pođete u smrt – jer im bijaste robom.
Moja polja
Moja polja, da li ste i sad u cvatu,
vrulj potoka tamo grgolji li i sad?
Iznad zelenih žita, vi ptice u jatu,
lahor lagan, krila puni li vam tad?
Moja žita, zelena žita već zru;
zob, ječam, proso, raž i pšenica ta.
Izvori poljski još uvijek mi vru,
- već neznan kad tamo prošećem ja.
Stazama u gaju kročim li krokom,
ili livada cvjetna ponese li me sva.
Napasam dušu, sve ubirem joj okom,
i hranidbom tom nahraniti me zna.
Idite stazom tamo gdje dragost cvjeta
- u mirisni opoj dolazećeg ljeta.
Dvadeseti vijek
I vijek taj prođe, prepun bješe boli,
ko nijedan vijek ljudskoga roda.
Nebrojene barele suza proli
- ko prljava što se prolijeva voda.
Stotine milijuna zaglavi u krvi,
diljem cijeloga svijeta, naroda sviju.
Dva velika sraza - drugi i prvi
i učestali mali što u sebi kriju,
količinu žrtve da se mute glave.
Bješe vijek laži, lažaca vrijeme,
rodoljublja lažnog, lažne slave.
Grabež vlasti, preko žrtve na tjeme,
on da se popne, makar brdom mrtvi'.
A nebo se klanjalo, klanjalo žrtvi!
Oda radosti
(Oslobođenim hrvatskim generalima)
Kao zrake sunca, kao zlatna zora,
il' k'o more što se valovljem ziblje!
Kao morska plima ili lahor s gôra -
Hrvatskom se radost mreška, giblje!
Srca gore, gore - svud se pjesme ore!
Radosnice suze niz lica nam pale.
Skinuše im uze! – usne glasno zbore.
Sad sloboda grli drage generale!
il' k'o more što se valovljem ziblje!
Kao morska plima ili lahor s gôra -
Hrvatskom se radost mreška, giblje!
Srca gore, gore - svud se pjesme ore!
Radosnice suze niz lica nam pale.
Skinuše im uze! – usne glasno zbore.
Sad sloboda grli drage generale!
A more se ljulja, a vjetrovi huje.
raspjevom zbori slavonska ravnica!
Šume šume, svud radošću bruje
- Hrvatska nam mati ozarena lica.
raspjevom zbori slavonska ravnica!
Šume šume, svud radošću bruje
- Hrvatska nam mati ozarena lica.
Ustajte, mrtvi, vi za slobodu pali,
zapjevajte Odu radosti s nama!
Nek je čuju naši časni generali!
Nek se ori dolinama i gorama!
zapjevajte Odu radosti s nama!
Nek je čuju naši časni generali!
Nek se ori dolinama i gorama!
Zagreb, 20. studenog 2012. g.
Iz zbirke: Galaksija Vihor orhideja
Topla i hladna peć
Možete zamisliti čovjeka koji je cijeli dan
hodao po snijegu i ledu, gladan
i promrzao, uđe u jednu veliku prostoriju
u kojoj su bile dvije peći,
jedna je puna žara i topline,
a druga u suprotnom uglu prostorije je hladna kao led.
Kojoj će peći taj čovjek pristupiti?
Upitah gospođu koja je došla k meni po bračni savjet,
jer da joj muž često ide k svojoj majci,
a nju zapostavlja i ostavlja samu.
Na moje pitanje odgovori
– Naravno da će doći kod tople peći.
Rekoh joj
– Normalno je da vaš suprug često ide k svojoj majci,
jer, evo, vi ste sada priznali da mu njegova majka
pruža više topline nego vi.
Dobro razmislite o tome.
Uspomena iz djetinjstva
Poslao gazda svog slugu da mu na tržnici kupi -
uspomenu iz njegova djetinjstva.
Sluga dođe na tržnicu, i neznajući sam što da kupi,
upita jednog trgovca da li se kod njega prodaje
uspomena iz djetinjstva njegovog gazde.
Trgovac reče - Ja prodajem orahe.
Sluga ode kod drugog trgovca, a ovaj mu reče -
Ja prodajem jabuke
Ode i kod trećeg trgovca, i on mu reče -
Ja prodajem trešnje.
Sluga više nije znao što bi učinio.
Kod prvog trgovca kupi kilogram oraha,
kod drugog trgovca kupi kilogram jabuka,
a kod trećeg kupi kilogram trešanja.
Sve to pomiješa zajedno u jednu torbu.
Sluga krenu kući u strahu što će reći gazda?!
Usput susretne jednog starca i njemu se povjeri.
Starac ga upita - Kako se zove tvoj gazda, sluga mu reče.
Na to će starac – Sjećam ga se iz djetinjstva,
taj je kao dječak uvijek krao orahe, jabuke i trešnje
iz susjednih vrtova.
Znali su ga uloviti i dati mu batina.
Starac doda – Dobro si sinko sve kupio,
evo ti i jednu debelu šibu i stavi je u torbu.
Kad sluga dođe kući upita ga gazda – Je si li kupio
uspomenu iz mog djetinjstva?
Sluga reče –Jesam, i sve istrese na prazan stol.
Tog momenta kroz gazdinu dušu ponovno proletješe dani
kad je krao tuđe voće i za to dobivao šibe.
Potom upita slugu - Kako si znao što treba kupiti?
Sluga mu odgovori!
U mudrog gazde – mudar i sluga.!
Gozba u Kani Galilejskoj
I mi popismo
sve vino kojim nas domaćin pogosti.
Tada smo pričali o Kanskoj gozbi
pritom misleći
da je domaćinu ponestalo vina
jer ga pred nas više ne iznosi.
Mi smo brbljali,
nepoveznano govorili, besmisleno
maštajući o Kanskoj gozbi
ne bi li se
domaćin udostojio donijeti nam još vina
jer smo bili nezasitni.
I zbilja, gle, vidjesmo
kako domaćin prema našem
stolu nosi pun krčag.
Stavi ga na stol
i reče.
Vidim da pričate o Kanskoj gozbi
i pretvorbi vode u vino.
Evo, donio sam veliki krčag
pun čiste hladne vode,
a na vama je da izmolite
njenu pretvorbu u vino.
Košarica života
Jutro je najljepši i najvažniji dio dana.
Ujutro misli su trezvene i svježe.
Svaki čovjek živi u nadi,
a nada se najviše javlja ujutro.
Ono što jutro rodi
to podne odgaja,
a večer prosuđuje
da li će sutrašnje jutro to prihvatiti ili ne.
Bila jedna djevojka
koja, probudivši se, još za zore rane,
pomisli da će joj ovaj dan nešto lijepo donijeti.
Bio jedan mladić,
probudivši se prije zore rane,
isto pomisli da će mu ovaj dan nešto lijepo donijeti.
Dvije lijepe želje.
Djevojka nosila košaru,
i kad je slučajno prolazila pokraj tog mladića
njoj košara ispadne iz ruku ,
i sav svoj sadržaj prospe po tlu.
Mladić se sagnu sve lijepo pokupi
i složi u košaru i dade je toj djevojci.
Nakon toga i mladić i djevojka
cijeli svoj život
zajedno su skupljali plodove
u košaru života.
Bilo je to
zbog jutra obostrane nade.
Biblijska pjesma
Mudri Salomone!
Pročitah Pjesmu nad pjesmama.
Pjesmu o ljubavi.
Pomislih, da sam ja kralj Salomon,
pjesmu bih uklesao na kamen,
na mramornu stijenu
visoko na gori Sinaju.
I po naredbi Salomona,
sve bi se djevojke prije udaje
morale popeti do kamena na kojem je
uklesana Pjesma nad pjesmama,
i morale bi je naučiti napamet.
Jednako tako
i svi mladići prije svoje ženidbe.
Tražio bih, kod vjenčanja,
da zajedno recitiraju
Pjesmu nad pjesmama
da se nauče ljubavi
duše prema duši,
a ne samo ljubavi
tijela prema tijelu.
Mudri Salomone!
M. Prpa: Kompozicija
Poveznica: Prešućena umjetnost
Ovako piše Mile Prpa:
...Sloboda pojedinog čovjeka i naroda je iznad svih vrijednosti, ona je i ispred zdravlja, ispred sitotosti, ispred obitelji, ispred karijere – ona je ispred svake druge vrijednosti kao pojedinačnog dobra ili njihvog kumulativa. A ispred i iznad slobode je samo Bog!...
Gubitak slobode je jedan od najtežih bolova kako naroda jednako i pojedinca. Mali narod lako gubi slobodu, a vrlo teško je ponovo dobiva. Bolje je biti rob u ime pravde, nego slobodan u ime nepravde.
Zato, Ti, hrvatski sine i hrvatska kćeri, koji čitate ove misli, znajte da su napisane samo zato da vi ponovno ne izgubite slobodu. Sloboda se može izgubiti na stotine načina a povratiti samo na jedan jedini – prolijevanjem krvi i davanjem ljudskih života...
Toplo preporučamo!