Pero Mioč: Livanjski rondo

Prisjetite se prvog čitanja Miłosza: kako ste ga i kada prvi put čitali? Prije Nobela? Kakvih se dojmova sjećate?

Davno je to bilo! Ah, tempus fugit, ostaju sjećanja, a sjećanja su nepouzdana. Nisam bilježio nadnevke, ni godine. Nosili me nemiri dinarskoga temperamenta i radoznalost. Nisam znao što želim, ali sam to želio odmah! Danas, kada se osvrnem na to vrijeme, sve mi se čini nestvarnim. Ne znam točno što je bilo, a niti što se nije ni dogodilo, a meni se čini kako se dogodilo, jer, bilo bi logično da se dogodilo. Nisam siguran kako sam taj tamo bio ovaj ja! Sam sebi stranac, trebam sada pisati o tom strancu. Dobro znam što je laž i lako ju prepoznajem, ali hinim, kao i većina ostalih, da me se ne tiče - ali što je istina, to ne znam, i sigurno nikada ne ću saznati, kao što nije saznao ni veliki Miłosz, premda je za njom marno, gotovo tragično, tragao potrošivši čitavi svoj život. Iz toga traganja izniknulo je golemo umjetničko djelo Czesława Miłosza, ali istini ni traga… Stoga upozorenje poštovanim čitateljima: nisam gospodar istine, ovo je samo moja istina, i ne vjerujte mi, provjeravajte!

Prvo, kako Vi kažete, čitanje Miłosza, bilo je neobično, tajno, s požutjelih stranica vrlo lošega papira. Bili su to strojopisi umnažani šapirografom, potajno predavani iz ruke u ruku. U podzemnoj, ilegalnoj, kućnoj i vrlo rizičnoj duhovnoj i političkoj pustolovini. Miłosz je bio na strogom indeksu zabranjenih pisaca u Narodnoj Republici Poljskoj sredinom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Zabranjen je još ranije. Pedesetih godina, kada je pobjegao u Pariz, izabravši slobodu! Većina poljske mlađe inteligencije toga vremena nije ni znala kako netko takav postoji. Ali podzemlje je znalo. Vrlo dobro je znalo! Glavni nositelji te podzemne djelatnosti bili su suspektni poljski književnici i kazalištarci, krug u kom sam se kretao. Godine 1970. prvi put sam stigao u Poljsku. Službeno. Tada nisam znao poljski. Sporazumijevali smo se na ruskom, ali bi moji sugovornici u tom slučaju spuštali glas i diskretno provjeravali čuje li nas netko. Animozitet prema SSSR-u bio je elementaran. Ali 1976., kada sam prvi put u rukama držao Miłoszew tekst, već sam lako komunicirao na poljskom i nitko se nije obazirao na prisluškivače. Znači, prvi put sam ga čitao prije Nobela. Dojam? Kakav sam dojam mogao steći pročitavši desetak pjesama iz podzemnih, koliko se sjećam Wiersze (Pjesme), mislim, varšavske, 1945. godine? Ali kako su moji sugovornici o njemu govorili ushićeno, a sve su to bila ugledna imena, pomislio sam, tu mora biti nečega. U to sam se vrijeme oduševljavao Mickiewiczem i Słowackim, iz romantičarske ere, a od novih Konstantyem Ildefonsom Gałczyńskim, Tadeuszom Różewiczem i Zbigniewom Herbertom. Za Wisławu Szymborsku tada nisam ni čuo. Nitko ju nije spominjao… Na povratku iz Krakowa, zadržao sam se par dana u Beču i, posve slučajno, u jednoj velebnoj knjižari ugledao i kupio knjigu Czesław Miłosz: Dolina Issy (Issina dolina), roman tiskan u Parizu 1955., naravno, na poljskom jeziku. Pročitao sam ga u vlaku od Beča do Zagreba i od Zagreba do Zadra. Nisam bio impresioniran, ali me zaintrigirala Litva o kojoj tada nisam znao gotovo ništa. I tako je započelo. Gotovo beskrvno!

Što vas je, uopće, privuklo poljskoj književnosti?

Gospodine, sada ću izreći herezu, tešku herezu za sve neupućene, pa neka mi sude! Ono što je poljska književnost od 1945. do dana današnjega dala svjetskoj književnosti, nije dala, niti je mogla dati, niti jedna književnost svijeta! To ne treba dokazivati. Tu su nepobitne činjenice. To je aksiom! Prisjetite se da u isto vrijeme žive i stvaraju Czesław Miłosz, Tadeusz Różewicz, Wisława Szymborska i Zbigniew Herbert. Takve šamane riječi (baš tako bi rekao Herbert) u isto vrijeme nije imala ni jedna književnost na svijetu! I kada su u zenitu svoga stvaralaštva, javlja se poljski Novi val (Adam Zagajewski, Julian Kornhauser, Ewa Lipska, Ryszard Krinicki, Stanisław Barańczak, Stanisław Stabro…) koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. A kontinuitet traje. Sve sam ih prevodio i objavljivao po tiskovinama, ali u Hrvatskoj izdati knjigu prijevoda bilo kojega od njih, iluzija je, ako niste umreženi! A ja se ne dam umrežiti. Pa onda Olga Tokarczuk, nova poljska nobelovka. Ja sam ju prvi otkrio Hrvatima još 2001. (roman: Pravijek i ostala vremena) i ponovo 2003. (roman: Dom danji dom noćni). Danas s podsmjehom čitam po novinama kako su to učinili neki drugi – umreženi! I konkretan odgovor na Vaše jasno pitanje! Poljskoj me književnosti privukla književnost sama. Bezinteresna ljepota. Ta ja sam, između ostaloga, i profesor književnosti – neprakticirajući! 

Kada ste počeli prevoditi Miłosza? Kakvo je to iskustvo? Kakav je njegov jezik?

Poslije Różewicza i Herberta, a prije Szymborske. Mislim 1995. Rukovet poezije: Šest izlaganja stihom. Iskustvo? Takvu poeziju do tada nisam poznavao. Veselilo me to prevoditi. Morao sam se poslužiti filozofskim pričuvama moga obrazovanja. Riječ je o refleksivnoj poeziji koja postavlja esencijalna pitanja. Hrvatski ''filozofski rječnik'' oskudan je. Mučio sam se, ali sa zadovoljstvom! I…skupa s Ivom Brešanom ulazim u Klub Društva hrvatskih književnika (a tada to nije bio sanatorij, tamo smo Brešan, Stamać, Horvatić, Ćuić, Bilopavlović, uz piće, pušili, a to nije smetalo Dubravku Jelačiću, Tahiru Mujičiću, Paji Kanižaju, sve nepušači, da s nama sjede – ta umjetnost se rađa iz poroka!) i odjedanput od svoga stola ustaje doktor Flaker i, držeći u ruci časopis ''Republika'' 7-8/1996., ide prema nama. Mislim, ide pozdraviti Ivu. Otkud bi poznavao mene? Sa smiješkom klimne Ivi, a meni pruža ruku: ''Kolega, hvala vam za Miłosza na hrvatskom jeziku.'' Nisam znao o čemu govori. Profesor je iz mog pogleda sve shvatio: ''Tu vam je'', i pružio mi je časopis otvorivši ga na aktualnoj stranici. Sinulo mi je da je profesor Flaker rođeni Poljak! Matko Boska Częstochowska , odjeknulo je u meni. Da se ne sunovratim, spasio me Profesorov glas: ''Od sad je Miłosz na hrvatskom vaš.'' Dva puta je ponovio sintagmu Miłosz na hrvatskom. Što bi to trebalo značiti, saznat ću tek par godina kasnije u telefonskom razgovoru sa samim Miłoszem. A Miłoszev jezik? Miłosz je poliglot, od rođenja ''trilingvalan'' (poljski doma i u školi, litavski na ulici, ruski nikada nije učio, ali ga je, kako jedanput negdje reče, oduvijek znao, jer je kao dijete s ocem, inženjerom cestogradnje, proputovao cijeli Sibir), nije isključeno da je poznavao i jidiš, u školi je učio grčki, latinski i francuski, engleski je sam naučio, kao i hebrejski. Djela je pisao na poljskom i engleskom. Rečenica mu je razvedena, čista i matematički precizna.

Preveli ste, među ostalim, ''Rodbinsku Europu'' i ''Usputnog psića''. U predgovoru ''Poeziji'' tvrdite da ''Rodbinska Europa'' u nas nije dovoljno pročitana. Ipak, ne može se reći da je Miłosz nepoznat u Hrvatskoj. Vaš komentar?

Ako je Miłosz bio ''trilingvalan'', vaše je pitanje polivalentno u najvećoj mogućoj mjeri. Trebat ću predahnuti.
Možda, kažem možda! ''Poezije'' ne bi bilo, možda ne bi bilo ''Rodbinske Europe'', ni ''Usputnoga psića'', pa tako ni ovoga našega razgovora da nije bilo urednice u Nakladnom zavod Matice hrvatske, Jadranke Pintarić! Nismo se poznavali. Veza je bio Tahir Mujičić. Predao sam joj strojopisom (u jednom i jedinom primjerku) prijevod ''Rodbinske Europe''. Začuđeno me pogledala: ''Pa nemate računalni materijal?'' Tada nisam znao koristiti to pomagalo. Nasmijala se. Bio je ponedjeljak. ''Navratite u četvrtak, moram to najprije pročitati.'' U četvrtak sam ju zatekao na poslu kakav vjerojatno nije radio, i ne će raditi, nijedan urednik. U računalo je osobno prepisivala prijevod! Petnaestak dana poslije, knjiga je već bila u izlogu. Slijedilo je predstavljanje knjige. Predstavljači: direktor Nakladnog zavoda Niko Vidović, Velimir Visković, Vlaho Bogišić, Ivo Sanader i ja. Za vrijeme Sanaderovoga izlaganja Visković i ja smo se istovremeno značajno pogledali! Poslije me Visković pita: ''Što si me onako pogledao?'' ''A vi mene?'' ''Pa on uopće nije pročitao knjigu.''… Pa moja primjedba kako ''Rodbinska Europa'' u nas nije dovoljno pročitana, samo je moja zlobna refleksija. A knjigu sam prevodio s mišlju kako bi ju morao pročitati svaki hrvatski ''novopolitičar'', poradi etičkih razloga, u najmanju ruku. Ta knjiga je, između ostaloga, pravi prošireni etički kompendij, ali to se u hrvatskoj aktualnoj politici još uvijek ne nosi!
A sada ''Usputni psić'' (summa milosziana, kako su ga krstili poljski i svjetski poznavatelji Miłoszewoga djela). Ljutit, telefonira mi direktor Nakladnoga zavoda Niko Vidović: ''Od Psića ništa, il ti nazovi Miłosza i zatraži, u naše ime, autorsku suglasnost!'' ''Čekaj, što je, u čemu je problem?'' I onda mi govori kako je u Londonu tražio autorsku suglasnost, a da su ga iz Londona uputili da prava traži u Beogradu: ''Ne želim u Beogradu tražiti prava za poljskoga književnika, neka ti je jasno!''
Znao sam da je Miłosz u Krakowu. Mililo mi se ili ne, moram telefonirati. Nisam se stigao valjano ni ispričati, ni predstaviti, počinje zapanjujući Miłoszev solilokvij: ''Ah, dobro što si nazvao. Ja sam htio zvati tebe, ali nisam imao broj. Htio sam ti zahvaliti. Kako znaš, na Berkeleyu predajem slavenske književnosti i nikada nisam znao koja je razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika, sve dok nisam pročitao tvoj prijevod ''Rodbinske Europe''. Znaš, oni nekako uhvate sadržaj, ali to nisam ja. Tvoj hrvatski prijevod čitao sam kao da je napisan na poljskom.'' Nisam mogao odoljeti svome vragu, a osokoljen njegovim ''tikanjem'', što nije poljski običaj, osim među najbližima, ubacio sam: ''Lako Vam je kad znate što ste napisali.'' Prasnuo je u smijeh: ''Nie żła z ciebię cholera jasna!'' . Prestao se smijati: ''Svaka tvoja hrvatska rečenica moja je poljska rečenica. Sačuvan je miris Litve, Galicije, Pariza. Pratiš moj trag. Nevjerojatno. I sada mi je jasno koja je razlika između hrvatskoga i srpskoga.'' A meni je u tom trenutku postalo jasno što je doktor Flaker mislio kada je dva puta naglasio Miłosz na hrvatskom. Eto odgovora na Vaše pitanje. Naši kolumnisti ne citiraju Miłosza u prijevodima Grasbergera, Malića, Blažine ili Mioča… Citiraju ga prema srpskim prijevodima. Stoga je Miłosz nepoznat, kako Vi velite u svom pitanju, u Hrvatskoj na hrvatskom. Miłosz me konačno upitao što mi treba. Ponovio sam razgovor koji sam vodio s Vidovićem. Čovjek se zapanjio: ''Prvi put čujem da imam predstavnika u Beogradu. Ja od njih nikada nisam dobio niti jedan dinar, marku (euro tada još nije postojao), niti dolar. Nikada nisu tražili moju autorsku suglasnost, niti sam potpisao bilo kakav ugovor. A preveli su masu toga…,nego u kojoj je fazi tvoj prijevod Psića?'' ''Nije u fazi nego u tiskari, čeka Vašu suglasnost.'' Opet se nasmijao, opet sam začuo milozvučno cholera z ciebię, a onda jasno pitanje o tiraži. Rekao sam 500 primjeraka. ''Reci direktoru neka načini ugovor na 500 maraka i neka tiskanje počne odmah. Vidović nije čekao. Za desetak dana knjiga je bila u izlogu Matice hrvatske u Matičinoj ulici. Nadam se kako je ovo bio iscrpan odgovor na Vaše polivalentno pitanje.

Kako je nastala vaša knjiga Miłoszevih prijevoda u izdanju Vuković i Runjić?

Osobno se ne poznajemo, što je sreća za njih! Ha-ha-ha. Nikada se nismo sreli niti skupa popili kavu. Toliko o nepotizmu i sličnim hrvatskim narodnim običajima. Koketiranje izdaleka, preko posrednika, trajalo je godinama. Knjiga je bila spremna za tisak još daleke 2006.godine. U Hrvatskoj nije bilo zanimanja za Miłoszevu poeziju na hrvatskom. I onda se iznenada javio gospodin Runjić. I knjiga je konačno tu. Vrlo sam zadovoljan njegovim dijelom posla, a čitatelji i kritika neka sude o mom.

Možemo li se nadati Miłoszevim sabranim pjesmama na hrvatskom?

Iz moga prethodnoga odgovora i gorkoga iskustva s hrvatskim nakladnicima – NIKADA!

Miłoszev katolicizam je sofisticiran, pun autorefleksije i ironije. Što on može govoriti o službenom katolicizmu današnjice? Miłosz i Wojtyła bili su osobito bliski. Što bi Miłosz mislio o papi Franji?

Ovo je pitanje za pet studija. Ja nisam genijalac. Raščlanimo Vaše pitanje prema temama. Što to znači da je Miłoszev katolicizam sofisticiran, autorefleksivan i pun ironije? Ta tvrdnja je besmislena frazeologija i posve suprotna onome što je u ovoj knjizi Miłosz napisao. Valja pročitati knjigu i, prije svega, znati čitati. Toliko o sofisticiranom katolicizmu. Drugo, ne znam što je to službeni katolicizam danas, a on o službenom katolicizmu danas ne može govoriti ništa jer je umro 2004.godine. Što je imao reći, rekao je, i to je tu u Runjićevoj knjizi. Treba pročitati. Ja o tome više ne bih, otišli bismo predaleko, a ja nisam omiljen među hrvatskim Velikim Katolicima, pa bi ovaj naš razgovor mogao pasti za tri stupnja svoje duhovnosti. Da su Miłosz i Wojtyła bili bliski to je činjenica, ali su jedan i drugi bili bliski s brojnim suvremenicima. Ne znam što implicira Vaše pitanje, ali slutim, i rado bih odgovorio kada bih na dispoziciji imao barem petnaestak kartica prostora. Ne znam što bi Miłosz mislio o papi Franji. Koliko znam, nije ga poznavao, a ja o papama nikada nisam razmišljao, osim o jednom – o Wojtyły, ali samo zato što je bio pjesnik i bivši glumac u tzv kazalištu riječi. I znam da je bio stvaralac, a ne rušitelj!

''Vrijeme Czesława Miłosza na hrvatskom jeziku tek počinje. Grijeh propusta valja platiti'', pišete na kraju pogovora. Što to znači?

Znači baš ono o čemu Vam čitavo vrijeme govorim. O čemu je govorio profesor Flaker i što je prepoznao Czesław Miłosz! U Hrvatskoj postoji nekoliko kompetentnih prevoditelja s poljskoga jezika. Valjda sam sada jasan.

Miłosz je od onih europskih pjesnika i intelektualaca koji su dijelili usud nestajanja svjetova dvadesetog stoljeća: od prijeratnog istoka Europe do kontrakulturn Amerike druge polovine stoljeća i natrag u drukčiju Europu. Što vama, piscu i kazališnom čovjeku u zemlji koja je prošla slične drame i potrese, govori osoba pjesnika i buntovnika Czesława Miłosza?

Odgovorit ću prispodobom koja mi se čitavo vrijeme našega razgovora nameće. Michelangelo obilazi kamenolome. Traži kamen u kom je zasužnjen David. Konačno nalazi golemu mramornu gromadu. Zna da je u njoj David, premda nitko od njegovih pomoćnika ne vidi ništa, osim goleme gromade mramora. Michelangelo odbija, lomi suvišne komade. Čini to velikim marom, znoji se. Nepotrebni dijelovi kamena otpadaju. Čini to danima, razmišlja noćima, znoji se neprestano. Kao Venera iz morske pjene iz goleme mramorne gromade pojavljuje se David! U mojoj percepciji svjetovi o kojima govorite je golema amorfna gromada, Miłosz je Michelangelo, a njegovo djelo David. 

Izvor: B.Pavelić,Novi list - intervju

• Prethodno
• Sljedeće