Pero Mioč: Livanjski rondo
Indeks Članka
Vojna utvrda na rijeci Dnjestru, u jugozapadnoj Ukrajini, koja je tada bila sastavni dio Velikoga Litavsko-Poljskoga Kneževstva (Litavsko-Poljska Unija).
Od 2. rujna do 9. listopada 1621. poljska vojska (35000 vojnika) pod vodstvom hetmana (vojskovođe) Jana Karla Chodkiewicza (Hodkjèvič) brani utvrdu od Turaka. Žalosnu i licemjernu atribuciju antemurale christianitatis nisu nosili samo Hrvati i hrvatski krajevi, nego i Mađarska i Poljska skupa s dijelovima Ukrajine pod poljskom vlašću. Od 23. rujna Chodkiewicz se razbolio pa zapovjedništvo preuzima vojskovođa Stanisław Lubomirski (Stanjìslav Lubomìrski). Njemu se pridružuje kozačka vojska (30000 vojnika) predvođena kozačkim atamanom Piotrom Konaszewiczem-Sahajdacznim (Konašèvič-Sahajdàčni). Nasuprot njima stajala je turska vojska (120000-150000 vojnika). Poljaci bilježe pobjedu premda je istina bliža sklapanju primirja bez pobjednika! Legenda bilježi kako je u trenutku sklapanja primirja u poljskom logoru preostala samo jedna bačva baruta… Gundulićev Osman odnosi se na ovu prvu bitku.
11. studenoga 1673. poljska je vojska, pod vodstvom hetmana Jana Sobieskoga (Sobjèski), doslovno zgromila tursku vojsku koju je predvodio Husein-paša utaboren u staroj poljskoj utvrdi. Ta velika pobjeda odlučila je o kraljevskoj sudbini Jana Sobieskoga, te o njegovom imenovanju za glavnog zapovjednika obrane Beča, 1683. (!)
Za tu bitku Turci su angažirali golemu vojsku skupljenu po svim svojim pokrajinama u Aziji, Africi i Europi. Od velikog broja vojnika iz Bosne (muslimana, katolika i pravoslavnih) malo se tko živ vratio u Bosnu (Nešto malo o tome je natuknuo Meša Selimovioć u ''Dervišu i smrti''). Bosna je doslovno ostala bez muške glave. Zemlja je ostala zapuštena, gladna i tamna (tamni vilajet). Da bi to izbjegla, Porta je zapovjedila travničkom veziru da otvori granice kršćanima (kaurima) iz Dalmacije koji su masovno naselili Bosnu, jer su uvjeti bili za to vrijeme bez presedana u Europi. Kmetovi su dobili zemlju ''iz trećine''! A tada počinje i islamizacija novodoseljenoga puka… Bogumilima poslije chocimske (hoćimske) bitke nigdje više nije bilo traga.
Znači, islamizacija bilo kakvih bosanskih krstjana ili tzv. bogumila ne dolazi u obzir. Ako su bogumili islamizirani poslije pada Bosne, 1463., onda su kao Turci izginuli pod Chocimom skupa s ostalim bosanskim vojnicima i martolozima.
Siromašni neobrazovani puk, bez nacionalne svijesti, koji je gore trpio pod mletačkom nego pod turskom upravom, lako je mijenjao vjeru i stjecao bilo kakve ovozemne privilegije. Problem nije ideološki niti svjetonazorski, nego sociološki i pragmatični. Tom se činjenicom ne bi smjelo špekulirati, a upravo to čine kojekakvi Zulfikari, Filipovići i hodi mi-dođi mi navrnuti muslimani. Ne pada mi na pamet nijekati islam kao vjeru, ali etnos je nešto drugo. Etnos je jedinstven, a vjeroispovijesti osobne. Jasno kao dan. Isti korijeni povijesno obvezuju normalne ljude, ali ne one koje muče frustracije izgubljenoga korijena.
Najbolji dokaz su sama prezimena, recimo, u livanjskom kraju; i katolička i muslimanska, pa čak i pravoslavna prezimena nalazimo i dan danas od Ravnih kotara do Pelješca i Lastova isključivo kao hrvatska (i katolička) prezimena: Álić (a ne Àlić i Àliić) na otoku Žirju kod Šibenika (glumac Božidar Alić), a izvodi se od latinske riječi ala>krilo (vojske) pa se iz toga lako izvodi i hrvatsko prezime Krilić i čin u NDH krilnik (general); Baljak, Mrša, Bubalo, Brkić, Milak, u šibenskom zaleđu, pa onda Borčilo, Španja, Pirija (otok Murter,okolica Unešića), Palić (Gornje Sitno), Lemo (čitavo trogirsko zaleđe), Huskić, Hotić, Ledenko, Duran (Drniš), Čatlak (otuda Ćitak, Ćitlak, Čitlak), Dizdar, Burza (izvorno: Stošić; nadimak Búrza postao prezime!), Ljutić, Mačkić, Dizdar (Dizdar znači isto što i Kaštelan!)… također Drniš i Oklaj, Đeldum (lako bi se pomislilo kako je to turska riječ ''dođoš'', ali ne, ona je talijanskoga podrijetla i danas još uvijek to prezime nalazimo na Šoliti. Mušići na Braču, Mulići na Pelješcu, Kamber i Kero (pola Bibinja kod Zadra), Čizmići sa Zadvarja, Vrepci i Balići od Imotskoga, Klinac iz Vrgorca, Jarebica, Golub, Pivčić, Murga, (talog maslinovoga ulja), Jeleč, Šeremet, Krivić, Bulić, Babić, Graho (Grašo), Jandrić, Nejasmić (Nejašmić), Terzić, Maslić, Mastalić, Bilkić itd. itd… Preko 50 prezimena! A pravoslavna prezimena: Vuleta, Vranješ, Duvnjak, Ždero, Šobot, Rosić, Pažin, Jagodić, Đuran, Radoja, Marijan, Lovren, Lalić, Vidović… s dalmatinsku stranu Dinare redom su katolička prezimena. Pametnome dosta.
Ova tema, o kojoj pišem ovako s brda-s polja (nemam vremena), kod nas uopće nije ozbiljno obrađena. Naši povjesničari znaju što je Amurabi jeo 11. kolovoza 1717.g. prije Krista, ali o dvije Hoćimske bitke i njihovim posljedicama za nas pojma nemaju. Dva puta sam im u glasilima podmetao tu temu, nitko nije zagrizao. Ja ipak povjesničar nisam i ne bih ih htio unižavati i vrijeđati.
A, a propos, ''Srbina'' Solovjeva, molim Te, pozorno pročitaj Miłoszevu poemu, i ne samo poradi Solovjeva. Ona ima daleko veće filozofsko i opće značenje. Ugodno čitanje! ( Proslijeđeno od prijatelja Nike Vidovića)