Jezik, kultura, vjera... identitet...

Kategorija: Uncategorised Objavljeno: Srijeda, 01 Svibanj 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

P.Kerempuh
           Iz Muzeja Seljačkih buna - Gornja Stubica
 
 „...Pali smo na dno, jer su prepreke do toga dna nestale – nestale su hijerarhije vrijednosti i ljudi, hijene su postale lavovi, blato je postalo gorski izvor, WC se prometnuo u dnevni boravak, glupan u genija, kriminalac u moralista, nepismenost u uzor, ništarije u elitu. Stvara se ozračje da nitko ne vrijedi ništa kako bi najviše vrijedili nitkovi...“ Ovako na pitanje o stanju u hrvatskom novinarstvu danas odgovara istaknuti novinar Milan Ivkošić. Pri tomu je izdvojio nekoliko imena koja tu ne spadaju, a koja opet za one iz prve skupine, zajedno sa svima onima koji ih prihvaćaju i dijele njihova stajališta i vrijednosti, predstavljaju sve što je mračno, nazadno, primitivno i negativno. Zasigurno bi se nešto od ovoga moglo projicirati na društvo u cjelosti, pa se moramo upitati: Kamo ideš Hrvatska? O ovakvim i sličnim pitanjima i problemima koji opterećuju suvremeno hrvatsko društvo promišljaju neka od istaknutih imena iz svijeta naše kulture i umjetnosti. Neke ste od tih tekstova vjerojatno čitali jer su objavljeni prije više godina, ali, složit ćete se, njihova aktualnost ni danas nije ništa manja nego ranije.
 
Da smo u ovoj Lijepoj Našoj domovini, državici sa samo oko četiri milijuna duša temeljito i duboko podijeljeni, pa i posvađani, jasno je već svima. I kao i da su te podjele sve dublje i dublje,  međusobne optužbe sve teže, i da od pomirbe nema ni govora. Ne bih se ovdje upuštao u raspravu o tim problemima, jer bi nas to daleko odvelo, uostalom već je o tomu bilo dosta riječi i na ovim stranicama, nego bih vam približio tekstove u kojima neki od najistaknutijih predstavnika suprotstavljenih strana iznose svoja viđenja i stajališta.

Iako bi se tu moglo govoriti o podjelama po mnogim osnovama, u stvarnosti se one na kraju uvijek svode na dvije strane – desnu ili lijevu, i hoćeš, nećeš, nema nam druge, nego makar onako intimno, samo u svojim mislima, ili u trentucima kad zaokružujemo neko ime na izbornim listama, svrstati se na jednu ili drugu. Priznajem da je meni izbor uvjek bio reduciran samo na jednu stranu koja je bila jednostavno zadana. Zadana svime onim što uključuje ljubav prema domovini, prema svome narodu, svojoj naciji, tradiciji, obitelji (ne osporavajući ni drugima to isto), vjeru u Boga, u Dobro, dostojanstvo i ravnopravnost svih ljudi, zahvalnost i priznanje braniteljima zaslužnima za činjenicu da danas, nakon toliko stoljeća, živimo u slobodi i demokraciji u svojoj domovini Hrvatskoj.

Gotovo sam siguran da bih već zbog ovoga što sam naveo, od korifeja one druge strane čija je optika posve drukčija, suprotna, dobio atribute natražnjaka, mračnjaka, konzervativca, primitivca, katotalibana, klerofašista, i tko zna što još i gore, koji ne zaslužuje mjesto pod suncem. I još bih to mogao shvatiti kao već do savršenstva dovedenu tehniku specijalnog djelovanja (po Chomskom), bolje reći rata, k tomu dobro financiranog, u funkciji borbe za osvajanje i očuvanje pozicija vlasti i moći, ali ne mogu razumjeti neke svoje dobre i drage prijatelje koji takvima daju podršku. Kao da su zaslijepljeni njihovim mega manipulacijama, lažima i obmanama.

Kako je moguće biti s onima koji opravdavaju ili relativiziraju masovne likvidacije nedužnih ljudi, žena, djece i ratnih zarobljenika, bez suda i suđenja, i monstruozne zločine poput zazidavanje živih ljudi, i to na tisuće njih, u rudarskim rovovima hudih jama i jama bezdanki, i dijeliti s njima bilo što? Ili prihvaćati trajnu sotonizaciju vlastitig naroda kojemu se pripisuju višestruko (pa i stostruko) uvećani zločini  nad manjinama učinjeni u posebno složenim i teškim okolnostima tijekom II. svjetskog rata od strane tadašnjeg režima. Ne razumijem nikako! Možda bi nas tekstovi koje ovdje donosimo, a od kojih neki pripadaju doista velikim imenima, mogli prosvijetliti.
Ante Bukovac
 

imac
 
Prof. dr. Neven Šimac: Hrvatski i europski identitet i vrjednote.

U ponedjeljak 25. travnja  u Osijeku održan je treći korizmeni susret pod nazivom „Hrvatski i europski identitet i vrjednote“. Predavanje/tribinu vodio je prof. dr. Neven Šimac, doktor prava sveučilišta Paris II, stručnjak u području političkih i državno-upravnih znanosti, bogate znanstvene, predavačke i konzultantske karijere te utjecajni katolički intelektualac.

Temu predavanja motivirale su brojne činjenice koje ukazuju na krizu u Europskoj uniji; od neslaganja oko migrantske, vanjske i obrambene politike do pojave novoga ”hladnog rata”, starenja Europe te predstojeće ekonomske krize. Pojam identiteta usko je vezan uz navedene probleme jer osim što je određen voljom življenja zajedno (nacija), također je određen i osjećajem poistovjećivanja (što je narod) te se postavlja pitanje može li postojati jedan identitet ili će on uvijek biti pluralan.

Šimac je uputio nazočne na povijest naziva i korjena Europe koja se sve do 15. stoljeća nazivala kršćanskim svijetom ili Svetim Rimskim Carstvom, a prvo ujedinjenje pod nazivom Europe javlja se iz potrebe obrane kršćanskog (europskog) svijeta pred Osmanlijama i islamom. Danas su države Europske unije ujedinjene pod krilaticom Ujedinjeni u različitosti, što sa sobom nosi pozitivne strane kao podjelu vlasti, unutarnju i vanjsku solidarnost, ali i negativne poput pitanja o tome koje države pripadaju Europi, mogu li se pravni zakoni temeljiti na ideologiji o ljudskim pravima te kao najizraženija negativnost – pojava mržnje prema vlastitom nacionalnom identitetu.

Takav stav prisutan je i u Hrvatskoj unatoč preobilnom povijesnom bogatstvu kulturne pluralnosti (3 jezika, 4 pisma, 5 vjerskih iskustava) i otporu svim vrstama totalitarizmima te je potrebno ponovno, kritičko preispitivanje prošlosti. Među negativnim stranama ujedinjenja u različitosti izdvajaju se i relativiziranje dobra i zla, pojava sve snažnije individualizacije i gubitka tolerancije nasuprot sve većeg zahtjeva za sigurnosti te izgubljenost u relativizmu i nihilizmu, što su pokazale Europske studije vrjednota i Eurobarometar (statistička institucija EU).

Šimac je zaključio da se cijela Europa treba okrenuti prema njezinim izvornim kršćanskim vrjednotama kako bi se uspješno suočila s nadolazećim izazovima i krizama te posebno istaknuo važnost da građani prepoznaju nužnost aktivnoga odnosa prema EU, za što su najbliža prilika upravo izbori za narodne zastupnike u Europskom parlamentu.


Miro Gavrean

 Razgovor s Mirom Gavranom: Hrvatska je iznimno uspješan projekt, sa sjajnom perspektivom
Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik, 25. travnja 2019.

Sretan sam i zbog naše Hrvatske što se u cijelome svijetu moje predstave igraju, a romani prevode

(...) Vjera je predivan oslonac i predivno utočište u teškim trenutcima, a i sveobuhvatan pogled na svijet zahvaljujući kome osjećamo da naš život ima viši smisao. A Hrvatska je za mene nešto kao proširena obitelj, prostor uz koji sam emotivno vezan, prema kome osjećam i ljubav i odgovornost... Ja sam naučio s jednakim mirom prihvaćati uspjehe i neuspjehe, naučio sam se da na ovome svijetu nismo radi sebe, nego radi drugih, naučio sam se biti sluga svojim čitateljima i gledateljima. Moji čitatelji mogu prepoznati moj svjetonazor, ali on ih ne iritira, jer ga ne naturam, nego nastojim opravdati i razumjeti sve svoje likove...Ovo su detalji iz velikog intervjua kojega je za Hrvatski tjednik dao Miro Gavran, najprevođeniji hrvatski književnik, jedan od najplodnijih, najpopularnijih i najtraženijih naših pisaca. Vrijedi pročitati kako veliki književnik i intelektualac gleda na mnoga pitanja i probleme koji danas pritišću Lijepu Našu i njene ljude, i to iz svih područja društvenog života - kulture, umjetnosti, znanosti, ne bježeći ni od škakljivih tema oko kojih postoje podjele i kontroverze. 

Upravo ste objavili Priče o samoći, nakon dugo vremena zbirku s desetak priča u kojima preko različitih, životno pomalo sumornih sudbina likova dočaravate fenomen samoće. Rekli ste kako je taj fenomen obilježje 21. stoljeća i kako je samoća ili diktirana silinom okolnosti svijeta i društva ili karakternim osobinama ljudi. Prvo, zašto ste imali potrebu nakon brojnih drama i romana, vratiti se pričama i, drugo, zar fenomen samoće nije podjednako prisutan i u prošlome stoljeću? Po čemu bi suvremena samoća bila specifična?

Doista je tema samoće dominantna tema dvadeset i prvoga stoljeća u Hrvatskoj, a i u Europi. Još do prije pedesetak godina samačka su „domaćinstva“ rijetkost, i po tri generacije znale su živjeti zajedno, komunikacija među ljudima bila je neposredna. Prošlih četvrt stoljeća s masovnom uporabom interneta i pojavom mobitela, čovjeku se sve više pruža mogućnost živjeti u svom „virtualnom“ svijetu. Moja knjiga „Priče o samoći“ donosi deset priča i gotovo jednak broj različitih aspekata samoće: imamo primjere samoće koja je odabir mojih junaka, samoće koja im je nametnuta te najgori oblik samoće: kada moji junaci žive sa svojim partnerima i bližnjima kao sa strancima. Usuđujem se reći da smo bježeći od svega „kolektivnoga“ i naglašavajući u prošlom stoljeću važnost individualnosti, ne htijući neprimjetno došli do egoizma, osamljenosti, bešćutnosti te posvemašnje nespremnosti za suživot s bližnjima. Bilo je samoće u prošlom stoljeću, ali zbog svega pobrojanoga, samoća koju brojni ljudi dodiruju u ovome stoljeću postaje neželjenim dominantnim stilom života, pogubnim poput neke nezaustavljive epidemije, a ta „bolest“ snažnije pogađa mlađe generacije. Povratak kratkoj priči činio mi se logičnim, s obzirom na moje autorsko nastojanje da sa što manje riječi pokušam što više toga izreći.

Najprevođeniji ste hrvatski književnik, jedan od najplodnijih i, s obzirom na žanrove, te jedan od najraznovrsnijih autora, nadalje jedan od najpopularnijih i najtraženijih pisaca. Jesu li Vam opseg poslova i popularnost u nekoj mjeri pojeli slobodu i općenito kako se sa svim time nosite?

Imam tu sreću da sam s obje noge čvrsto na zemlji. Još od studija dramaturgije na Akademiji za kazalište, film i hnkteleviziju, pa do današnjih dana, i kod nas i po svijetu nagledao sam se dragih glumaca, redatelja, pa i pisaca, koje je uspjeh doslovno izobličio i obezljudio ih, zavrtio im glavom, pa im više nisu bili dobri ni dotadašnji prijatelji, ni dotadašnja djevojka ili mladić, muž ili žena... Svi ljudi koji pomisle da su sami zaslužni za svoje talente, koji ne shvate da je to dar od Boga, prema kojemu moramo postupati nježno i odgovorno, uzohole se i unište svoj život i živote svih ljudi koji se zadese u njihovoj blizini. Kao dijete seoskih učitelja naučio sam se biti vrijedan i s jednakim mirom prihvaćati uspjehe i neuspjehe, naučio sam se da na ovome svijetu nismo radi sebe, nego radi drugih, naučio sam se biti sluga svojim čitateljima i gledateljima, naučio sam se zahvalnosti prema ljudima od kojih živim i zahvalnosti prema Bogu koji mi tako često šalje nadahnuće za pripovijedanje priča u kojima istinski uživam.

Drame se hvale, ali se slabo gledaju. Komedije se kude, ali se više gledaju

Kada uspijete pisati, s obzirom na sve ostale obveze, predstave, premijere po raznim državama, gostovanja, putovanja...? Imate li navike prosječnoga čovjeka, možete li ih uopće i imati s obzirom na to koliko radite, putujete. Slušate li glazbu, pratite li šport i koji, što Vam je najpoželjniji kontrapunkt od obveza i posla?

Ma, sve se posložilo gotovo samo od sebe. Od siječnja 1993. godine slobodnjak sam koji se može do kraja posvetiti pisanju kojim sam fasciniran i kojim se bavim od svoje šesnaeste godine.

Ljudi na svim paralelama i meridijanima na sličan način vole, mrze, pate, doživljavaju uspone i padove, zaljubljuju se, zanose i razočaravaju na sličan način. Ako uvjerljivo opišem nekoga čovjeka u svojoj Slavoniji ili Zagrebu, u njegovu specifičnom mikrokozmosu, to ispadne uvjerljivo i u Indiji i u Sjevernoj i u Južnoj Americi...

Dogodilo se da uglavnom pišem ljeti i zimi dok tijekom jeseni i proljeća nazočim pokusima za novu predstavu Teatra GAVRAN, ili odlazim na književne nastupe, na premijere svojih predstava diljem svijeta. Za pisca je bitna osama, pogotovo u trenutcima kada nastaje prva inačica novoga romana ili drame, a bitno je i da je uronjen u svakodnevni život, da ne egzistira pod staklenim zvonom. Toliko još uvijek uživam u pisanju, da me ono veseli poput najstrasnijega hobija. Ne bavim se nikakvih športom, izuzmemo li to što ljeti volim svakodnevno plivati, a preko godine volim šetati... Ja sam nepopravljivi pješak i šetač, volim šetati i po prirodi i po gradu. Dobro dođe ponekad i dobra glazba, lijepo je pogledati i dobru nogometnu utakmicu, ali u svemu sam neredovit – izuzev u pisanju.

Što je najviše pridonijelo Vašoj prihvaćenosti u svijetu, stotinama izdanja, milijunima gledatelja? Ono što svatko može konstatirati – da ste jedan od rijetkih, ako ne i jedini iz Hrvatske koji uspijeva bez politizacije, ne koristeći se, primjerice, nikakvim statusom disidenta kao što mnogi to kapitaliziraju? Je li to točno?

Mojoj prihvaćenosti u svijetu pridonijelo je stotinjak prevoditelja koji su me prevodili na četrdesetak jezika do sada, knjipomogli su i desetci urednika koji su s ljubavlju odabirali i uređivali moje knjige te više od stotinjak redatelja koji su poželjeli oživjeti moje dramske svjetove. Moj privatni afirmativni odnos prema životu i ljudima vidljiv je i u mojim književnim tekstovima, a to što nikada nisam bježao od jednostavnosti iskaza, što se nisam sramio emocija i humora i što sam uvijek inzistirao na atraktivnoj fabuli, izgleda da je palo na plodno tlo. U brojnim kulturnim sredinama moji su tekstovi bili lako prihvaćeni od ljudi koje nikada u životu nisam susreo, a koji su bili moji „pomagači“ ili koje sam tek nakon mnogo godina upoznao.

Nerado Vas to pitam, ali moram: mogu li danas književnici osigurati dostojanstven materijalni status svojim radom? Pretpostavljam da u Vašemu slučaju to odavno nije dvojbeno s obzirom na Vašu nazočnost i traženost, ali golema većina ističe da je na rubu egzistencije. Znam da to nije estrada i nogomet, ali okreće li se u svijetu izrazito prevođenih i prikazivanih drama velik novac?

Iznimno je teško živjeti od pisanja književnicima koji pišu na tzv.“malim jezicima“ bez inozemnoga uspjeha u većem broju zemalja; malo koji književnik u Europi može živjeti od pisanja, stoga je idealno ako je književnik srednjoškolski profesor ili sveučilišni profesor, ako ima posao koji mu ipak ostavlja dovoljno vremena i za pisanje. Naklade knjiga izrazito su se smanjile proteklih godina tako da je teško živjeti od knjiga. Malo je bolja situacija ako ste uspješni u mirokazalištu, ali i tu treba napomenuti da značajniji financijski uspjeh pisci lakše ostvare komedijama nego dramama. Tako je u većini zemalja: drame se hvale, ali se slabo gledaju. Komedije se kude, ali se više gledaju. Tako je bilo i prije, tako je i u novije vrijeme.

Što mislite o skupini pisaca koji su 90-ih napustili Hrvatsku i sa stigmom disidenta, počeli objavljivati mahom političku ili politikantsku literaturu, stekli neke statuse na Zapadu? Stoji li iza njihove tamošnje prihvaćenosti kakvoća literarnoga djela ili oporbena politička pozicija prema Hrvatskoj, u nekim slučajevima praktički i neprijateljska prema zemlji iz koje su otišli?

Jedan je američki psiholog napisao: „Sretni ljudi govore o sebi, a nesretni o drugima.“ Stoga mi dopustite da ne govorim o svojim kolegama, nego o svome književnom i kazališnom poslu. Mogu tek primijetiti da je i ona stara istinska disidentska literatura koja je nastajala u vrijeme socijalizma, padom Berlinskoga zida, preko noći „izgubila na cijeni“, postala nezanimljiva... Preživjela su samo ona djela koja nisu bila jeftino politiziranje, nego su na kompleksan i umjetnički uvjerljiv način donosila prikaz sveukupne ljudske egzistencije. A svaki čovjek je i seksualno biće, i duhovno, i političko, i poslovno i obiteljsko... Ako ga svedemo samo na jednu od tih dimenzija, postaje neuvjerljiv – i on i cijeli njegov tekst.

Moja Judita prevedena je na 12 jezika, doživjela je 11 izdanja u Hrvatskoj

Vratimo se malo fenomenu Vaše popularnosti. Moj je dojam da tek zadnjih godina u Hrvatskoj dobivate zasluženu javnu pozornost. Mislim da su Vas prije mediji mahom ignorirali zato što ste se odbili svjetonazorski i ideološki svrstati u njihovu ljevičarsku političku paradigmu, nego ste jednostavno ostali neutralni i posvetili se svome poslu. Slažete li se?

Prošle tri godina ima me dosta u medijima i praktički svaki tjedan ili svaki drugi odbijem po neki pisani intervju ili neki VjeraVjera je predivan oslonac i predivno utočište u teškim trenutcima, a i sveobuhvatan pogled na svijet zahvaljujući kome osjećamo da naš život ima viši smisao. Hrvatska je za mene nešto kao proširena obitelj, prostor uz koji sam emotivno vezan, prema kome osjećam i ljubav i odgovornost.televizijski ili radijski nastup. U dane kada mi izlazi nova premijera ili sada kada pričamo netom što je objavljena i promovirana moja nova prozna knjiga „Priče o samoći“, malo se više dadem javno izložiti kako bih skrenuo pozornost čitatelja ili gledatelja na svoje nove tekstove. A to što sam u nekim godinama, u čitavom jednom desetljeću bio naglašeno prešućivan doma, nije bilo loše za mene, dapače; mogao sam se u miru posvetiti svome poslu jer i intervjui i javni nastupi oduzimaju piscu i vrijeme i energiju.

Vas na pozornicama gleda cijeli svijet. Voli vas publika na svim kontinentima. S Vama po svijetu putuje i Vaš hrvatski univerzum, u obliku koji u svakoj kazališnoj dvorani osvaja duhovitošću, jednostavnošću i bliskošću. Po svijetu Vas doživljavaju kao da ste njihov susjed, premda dolazite iz daleka, iz zemlje o kojoj znaju malo ili nimalo. U čemu je odgonetka?

Odgonetka je u tome što ljudi na svim paralelama i meridijanima na sličan način vole, mrze, pate, doživljavaju uspone i padove, zaljubljuju se, zanose i razočaravaju na sličan način... Pa ako uvjerljivo opišem nekoga čovjeka u svojoj Slavoniji ili Zagrebu u njegovu specifičnom mikrokozmosu, to ispadne uvjerljivo i u Indiji, i u Sjevernoj i u Južnoj Americi... A ja sam sretan i zbog naše Hrvatske što se moje predstave igraju diljem svijeta. Trenutačno imam šezdeset i dvije žive predstave u tridesetak zemalja, a svake godine iziđe i po desetak ponovljenih izdanja mojih knjiga u zemlji i inozemstvu. Prošle godine imao sam čak dvadeset i jednu inozemnu premijeru. Evo su mi upravo stigli doma autorski primjerci moga romana „Kafkin prijatelj“ objavljenoga na francuskom jeziku u Parizu.

Većina Vaših romanesknih ili općenito literarnih likova ljudi su koje Vaš gledatelj ili svakodnevno susreće ili ih nikad nije susreo, ali mu se čini, bez obzira na kostim u kojemu se pojavljuju, da ih je negdje sreo baš te večeri kad je pošao u kazalište. Vaše je umijeće u tomu da i prve i druge, bilo u priči, bilo u drami, prikažete tako da ih gledatelj ili čitatelj poželi upoznati i pozvati ih na piće. Koga biste Vi od svojih likova najradije pozvali na čašicu razgovora i što mislite o tome odnosu autora i njegova književnoga lika?

Najneviniji je moj junak Mislav iz romana „Zaboravljeni sin“, taj lakše mentalno retardirani dvadesetogodišnji mladić koji ima svijest djeteta od deset godina zavukao se mnogim čitateljima pod kožu, a i ja sam ga zavolio. Početkom singodine izišlo je deseto izdanje toga romana na hrvatskom, a tiskan je i na njemačkom u Beču, na slovenskom u Ljubljani, na španjolskom u Santijagu de Chileu. Najemotivnija je moja junakinja Judita iz istoimenoga romana. Tko je pročitao roman, znat će o čemu govorim. Sretan sam što je taj roman preveden na dvanaest jezika, a imao je jedanaest izdanja na hrvatskom. Najnesretniji moji junaci su Franz Kafka i Max Brod iz romana „Kafkin prijatelj“, najrazočaraniji je moj junak Bileam iz romana „Krstitelj“, mladi Židov koji želi osloboditi svoju zemlju od Rimljana.

Imate obiteljsko kazalište, Vaši su ukućani ujedno i Vaši glumci, i obratno. U čemu su prednosti u usporedbi s 'normalnim' teatrom?

Najveća je prednost u tomu što možemo birati suradnike s kojima želimo surađivati na ugodan i kvalitetan način. To je blagoslov i istinski preduvjet za nastanak uspješne predstave i sretan život u kazalištu. Surađujemo s ponajboljim hrvatskim glumcima, redateljima, scenografima, glazbenicima, putujemo po cijeloj zemlji, a povremeno se zaletimo i na inozemna gostovanja. Naše su predstave komunikativne, mobilne i u njima je uvijek glumac u prvom planu.

Kad odete u kazalište, uspijeva li Vam u mraku gledališta biti onaj koga zanima samo drama i ništa više?

Uspijeva, itekako. Još uvijek se na posve nevin način radujem svakoj uspješnoj predstavi, svakom glumcu koji kreira sugestivan lik.

Na pozornici ste oživjeli mnoge slavne ličnosti. Da možete, koga biste od pokojnih glumaca prvoga oživjeli i dali mu ulogu u svojoj predstavi?

Nikada nisam dobio ovakvo pitanje. Baš ste me iznenadili. Bolno mi nedostaju brojni moji glumci koji su umrli i koji više nikada ne će zaigrati u mojim tekstovima. Ne tražite da sada među tim dragim pokojnicima radim selekciju i neke izdvajam, a da neke druge previdim.

Fra Didak Buntić bio je svojevrsni Schindler – ali četvrt stoljeća prije

Rekli ste jednom da imate jasne poglede – svjetonazorske, političke i ideološke – ali da ne mašete njima u javnosti jer jednostavno ne želite biti glasnogovornikom neke političke opcije? Je li to izbjegavanje odgovornosti intelektualca u situacijama kada postoje viši razlozi da se ipak izjasni?

Ne, to nije izbjegavanje odgovornosti. To je moje uvjerenje da za pisca nije dobro da bude svakom loncu poklopac. To je moje uvjerenje da pisac ne treba naturati svoj svjetonazor i svoje političke stavove u svome djelu jer se time dovodi u opasnost da stvori plakatno djelo

Svi ljudi koji pomisle da su sami zaslužni za svoje talente, koji ne shvate da je to dar od Boga, prema kome moramo postupati nježno i odgovorno, uzohole se i unište svoj život i živote svih ljudi koji se zadese u njihovoj blizini. Ja sam naučio s jednakim mirom prihvaćati uspjehe i neuspjehe, naučio sam se da na ovome svijetu nismo radi sebe, nego radi drugih, naučio sam se biti sluga svojim čitateljima i gledateljima.nalik socrealističkoj bezvrijednoj literaturi kod koje je ideologija pojela umjetnost i životnu uvjerljivost. Moji čitatelji mogu prepoznati moj svjetonazor, ali on ih ne iritira, jer ga ne naturam, nego nastojim opravdati i razumjeti sve svoje likove.

Koliko je u Hrvatskoj problem pogrešno imenovanih pojava, koje po Camusu mogu dovesti do rata? Ja smatram da je ovdje elementarno osjećaj domoljublja prozvan fašizmom, da se pod pojmom ekstremizam trpa nešto normalno... Osjećate li Vi taj hijat između stvarnih činjenica i njihovih svjesno i krivo nadjenutih i danih imena?

Živimo u vremenu kada onaj koji posjeduje medije, posjeduje i istinu. Internet, doduše, pruža mogućnost korektiva „službenim“ istinama, ali i pojačava kakofoniju koja je sve snažnija. Odviše lako dijele se etikete sa svih strana svakomu. Riječi treba pažljivije odvagivati, a i prosudbe.

U jesen 2016. godine objavili ste roman Nekoliko ptica i jedno nebo, a središnji je lik hercegovački fratar Didak Buntić koji je spašavao hercegovačku djecu od gladi tako što ih je selio vlakovima u tada bogatiju Slavoniju. Pratite ljubavi i živote nekoliko ljudi, zatim sudbine njihovih unuka, dakle isprepleću se sadašnjost i prošlost. Kako je došlo do ideje da pišete taj roman koji ima obilježja i nacionalne povijesne priče?

Taj mi je roman posebno drag jer sam zahvaljujući njemu povezao svoje hercegovačke korijene i svoju rodnu Slavoniju, na način kako ih je povezao veliki humanitarac i prosvjetitelj fra Didak Buntić, koji je u vrijeme Prvoga svjetskoga rata, kada su zbog dvogodišnje suše masovno umirala djeca u Hercegovini, poveo akciju spašavanja u kojoj je od smrti spasio sedamnaest tisuća djece, među kojima nije pravio nikakve vjerske ni nacionalne razlike, tako da je spasio i četiri tisuće pravoslavaca i osamsto muslimana. On je bio naš Schindler, četvrt stoljeća prije poznatoga spasitelja Židova u Drugom svjetskom ratu. A na pozadini te poznate povijesne epizode i biografskoga lika fra Didakova, ja sam sagradio desetke likova čija se sudbina mijenja tim konvojem, čiji se životi isprepliću i daju mi prigodu za istinsku romanesknu literaturu. Evo, baš je prošloga mjeseca izišlo četvrto izdanje toga romana koji se pojavio prije dvije i pol godine. Zaista su ga lijepo prigrlili čitatelji i visoko ocijenili kritičari. A poticaj je došao iz Hercegovine. Fra Marinko Šakota, župnik iz Međugorja, pozvao me da napišem filmsku priču, a ja, kada sam pročitao sve te dostupne dokumente o fra Didaku i toj akciji, došao sam na ideju ispisati roman. Sada mi svi govore da bi se po njemu mogao snimiti uspješan film.

Objavili ste i roman Kafkin prijatelj u kojemu obrađujete odnos velikoga književnika i njegova prijatelja Maxa Broda zahvaljujući kojemu su sačuvana Kafkina djela jer ih unatoč autorovoj zadnjoj želji nije htio spaliti. Što ste htjeli postići obradom toga romana zanimljive strukture?

Želio sam progovoriti o junacima kojima je književnost jednako važna koliko i sam život... I želio sam, slijedeći poznate biografske činjenice, a mijenjajući odnos svojih junaka prema ženskim junacima, donijeti nešto posve novo i drugačije... Igor Žic taj je roman proglasio jednom od četiri najznačajnije hrvatske knjige u prošlih pedeset godina, čime mi je dao veliki kompliment. Pišući roman asketskim škrtim rečenicama, kroz posve kratka mala poglavlja nalik skicama poglavlja, postigao sam neko neobično redukcijsko pripovijedanje u komu sam dvije velike biografije sveo na izrazito kratku knjigu u kojoj čitatelja očekuju brojna iznenađenja.

Shakespeareov Hamlet i stvarni princ Hamlet nemaju mnogo zajedničkoga

Za Vas je karakteristično da posežete za slavnim autorima i njihovim slavnim likovima kako biste napisali svoje drame i romane. U Vašim djelima ti likovi, međutim, doživljavaju transformacije. To se događa s Kafkinim prijateljem Maxom Brodom koji je u Vašemu romanu i ljubavnik Kafkine majke; to se događa i u romanu Nekoliko ptica i jedno nebo, gdje svećenik nakon užasnih iskustava u ratu s posljednjim ispovijedima na smrt osuđenih dezertera, počini samoubojstvo, a transformaciju doživljava i vaša Judita u odnosu na Marulićevu i biblijski predložak. Prvo, otkud ta orijentacija na sa slavne likovima kao podloga vaših romana i drama, je li riječ o pragmatičnome porivu da Vaši romani s likovima već stečene slave lakše probiju put do čitatelja i gledatelja? Drugo, što je cilj fikcija kojima mijenjate stari i dajete novi narativ tim likovima?

S podjednakom strašću pišem suvremene tekstove u kojima su moji junaci „izmišljeni“ , kao i tekstove u kojima posežem za biografskim i povijesnim likovima. Ali budimo iskreni, u svakoj opciji junak postaje moj i određen je mojom selekcijom važnih događaja iz njegova života, mojom rečenicom, mojim poigravanjem nepouzdanim povijesnim faktima i jednako nepouzdanim biografskim faktima. Nama je danas jasno da Shakespeareov „Hamlet“ i stvarni princ Hamlet nemaju mnogo zajedničkoga i ne uzbuđujemo se zbog toga. Najvažnije književno pitanje nije je li neki književni tekst napisan po istinitom događaju i koliko se vjerno slijedi neka biografija, nego je li autor ispripovijedao priču na umjetnički uvjerljiv način i jesmo li povjerovali njegovim junacima. Čak i autori dokumentarnih filmova, obrađujući istu temu, stvorit će dva potpuno različita filma. Tako da i ja u povijesne događaje i u biografske junake upisujem one sadržaje koji su meni bliski i za koje vjerujem da će se svidjeti mome čitatelju te ga emotivno i estetski uzbuditi.

Što Vama kao kozmopolitskome autoru, kojemu je strana svaka pomisao o mržnji, znači vjera, posebice katolička vjera, što Vam znače Hrvatska i hrvatstvo?

Vjera je predivan oslonac i predivno utočište u teškim trenutcima, a i sveobuhvatan pogled na svijet zahvaljujući kome osjećamo da naš život ima viši smisao. A Hrvatska je za mene nešto kao proširena obitelj, prostor uz koji sam emotivno vezan, prema kome osjećam i ljubav i odgovornost.

Neki se autori, politički aktivisti, pa i Vaši kolege (Igor Mandić, primjerice) nisu ustručavali ustvrditi da je Hrvatska promašen projekt. Što mislite o takvoj konstataciji?

Moje je mišljenje da je Hrvatska iznimno uspješan projekt, sa sjajnom perspektivom. Što bi dali Katalonci, Škoti, Baski, Kurdi i mnogi drugi da mogu ostvariti projekt svoje države i samostalnosti, a nama je pošlo za rukom... Usuđujem se čak ustvrditi da naša zemlja nema krupnih političkih problema. Mi imamo tek gospodarske probleme koji su rješivi uz bolje planiranje te uz jedinstvenu poreznu stopu kojom bismo lakše privukli strana ulaganja i kreirali brojna nova radna mjesta. Tako su to učinili Slovaci i u desetak godina učinili snažan gospodarski iskorak. Podsjećam da se početkom stoljeća u Slovačkoj nije proizvodio niti jedan automobili, a prije četiri godine postali su europska zemlja s najvećom proizvodnjom automobila po glavi stanovnika. Znači može se kada se hoće.
Bleiburg
Moja je prva asocijacija na Bleiburg poniženje i ubijanje djece i nevinih, a nametnutu ratifikaciju Istanbulske konvencije doživio sam kao nepotrebnu „prodaju roga za svijeću“.

Što Vas je, koji događaj ili pojava, najviše rastužilo u Hrvatskoj posljednjih godina, a što najviše razveselilo?

Rastužuje me to masovno iseljavanje, pogotovo odlazak ljudi koji imaju dobre poslove, pa ih svejedno ostavljaju, previđajući koliko je komplicirano otpočeti život u drugom kulturnom prostoru, koliko je teško jednoj obitelji prilagoditi se na novi stil života. Rijetki to prožive bez velikih stresova, lomova i poteškoća. A veseli me svaki uspjeh koji vidim u Hrvatskoj i u svojoj okolini, na bilo kojemu planu – od gospodarskoga do kulturnoga i športskoga.

Jest li ikad bili u kušnji da, bez obzira na to što se klonite politike, javno istupite i reagirati i ako jeste, kada je i zašto to bilo?

Bilo je to vezano uz ratifikaciju Istanbulske konvencije, koju sam doživio kao nepotrebnu „prodaja roga za svijeću“, potom uz želju da se rasprodaju hrvatske autoceste.

Koje asocijacije u Vama izaziva ime Bleiburg?

Poniženje i ubijanje djece i nevinih.

Nama treba Vijeće za suočavanje s budućnošću, ali ne i ideologizirani povjesničari i nesposobni kvaziintelektualci

Što mislite o preporukama tzv. Vijeća za prošlost da se ne dopusti javna uporaba pozdrava branitelja Jeana Nicoliera (i drugih vukovarskih heroja) „Za dom spremni“ pod kojim je kao Francuz branio Vukovar, a dopustio bi se simbol zvijezde petokrake pod kojim je okrutno smaknut na Ovčari i pod kojima je Vukovar spaljen?

Suglasan sam s jednim mojim prijateljem koji je rekao da nama treba Vijeće za suočavanje s budućnošću, a ne Vijeće za prošlost. Iscrpljujemo se nepotrebno u borbi za bolju prošlost, koju ne možemo popraviti, umjesto da se usredotočimo na budućnost, što je prirodnije, korisnije i vitalnije. Na žalost, imamo hrpu izideologiziranih povjesničara, tako da su ljudi frustrirani od njihovih pristranih javnih nastupa, pa ne odole sami amaterski odrađivati posao koji su trebali odraditi stručnjaci... Možda Vam se moj odgovor ne će svidjeti, ali teza o pomirenju ustaša i partizana i njihove djece kratkotrajno nam je koristila na početku rata, a dugotrajno nam je učinila ogromnu štetu, čije posljedice sada stižu na naplatu. Naime, i ustaše i partizani došli su na vlast revolucionarnim putem; i jedni i drugi poništili su parlamentarizam i privatno vlasništvo, ograničili građanske slobode... Podsjećam da su na zadnjim parlamentarnim izborima pred početak Drugoga svjetskog rata Hrvati 1939. godine glasovali s devedeset postotaka za izrazito umjerenu Hrvatsku seljačku stranku koju je vodio Vladko Maček i koji je nastradao i od ustaša i od partizana. Jedan od viđenijih pripadnika HSS-a pokojni Drago Stipac doživio je da su ga u zatvor prvo poslale ustaše, a nakon 1945. godine i partizani. Za mene je on simbol nesretne hrvatske prošlosti u kojoj smo svi imali štete od revolucionara svih boja, stoga mi je muka od rehabilitacije bilo koga tko osvaja vlast ubijajući druge revolucionarnim metodama. Zato bih se zauzeo za formiranje Vijeća za suočavanje s budućnošću za koju su brojni naši kvaziintelektualci posve nespremni. Takvi bi intelektualci da ih maknete na godinu dana s državnih jasala, umrli od gladi zbog svoje nesposobnosti. Takvi na svjetskom tržištu ne vrijede apsolutno ništa.
Egoizam
Usuđujem se reći da smo bježeći od svega „kolektivnoga“ i naglašavajući u prošlom stoljeću važnost individualnosti, ne htijući neprimjetno došli do egoizma, osamljenosti, bešćutnosti te posvemašnje nespremnosti za suživot s bližnjima.

Kod nas se uloži milijun eura u film koji malo tko gleda, a u manjoj Litvi film po mojoj komediji zaradio je i bez eura državnoga poticaja

Velike su kritike u široj javnosti da hrvatski književnici i redatelji nisu stvorili ni jedan ozbiljan roman ili film o Domovinskome ratu. Slažete li se s tim oblikom nezadovoljstva javnosti?

Kada je književnost u pitanju, nastalo je tridesetak odličnih knjiga koje tematiziraju Domovinski rat, spomenut ću sunjasamo dvije: „Piše Sunja Vukovaru“ Miroslava Međimorca i „Glasom protiv topova“ Alenke Mirković. Kako se poznajem dobro i s Međom i s Alenkom, sjećam se razgovora s njima dok su se pripremali ispisati te knjige i sjećam se koliko im je bilo važno na literarno uvjerljiv način prenijeti čitateljima svoje svjedočanstvo, svoju istinu...

A kada je u pitanju hrvatski film, on nije u problemima samo kada je u pitanju tema Domovinskoga rata, on je u problemima i u prikazivanju naše suvremenosti pa se nerijetko događa da film koji stoji oko milijun eura, ima tek nekoliko tisuća gledatelja. Za usporedbu, mogu navesti da prosječna predstava Teatra GAVRAN stoji oko dvadeset i pet tisuća eura, da ima stotinjak repriza i oko trideset tisuća gledatelja. Dakle nisam protiv toga da se u našoj zemlji snimaju filmovi, samo bi bilo dobro da filmaši ne zaborave da se to čini za publiku i da se pažljivo raspolaže s proračunskim sredstvima. Primjera radi, spomenut ću da sam imao iznimno dobro iskustvo u Litvi s njihovim glasovitim redateljem Donatasom Ulvydasom koji je 2013. godine po mojoj komediji „Papučari“ u Vilniusu snimio film koji je u prvom mjesecu prikazivanja imao više od stotinu tisuća gledatelja. Riječ je o filmu za koji producent i redatelj nisu dobili niti jednoga eura državnoga novca i koji je zaradio dvostruko više novca nego što je utrošeno u njegov nastanak. Znači, može se i tako gospodariti u filmskoj industriji, čak i u zemljama s manjim brojem stanovnika od Hrvatske.

https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/31748-razgovor-s-m-gavranom-hrvatska-je-iznimno-uspjesan-projekt-sa-sjajnom-perspektivom.html


 Sanja Nikcevic 03A

Dr. Sanja Nikčević: ‘Sekularizam je ubio umjetnost u hrvatskome kazalištu; to što rade Frljić i slični običan je osobni poraz i kukavičluk’
Marko Curać, 16. rujna 2018., Narod.hr

To što rade Frljić i slični običan je osobni poraz i kukavičluk. On poslušno slijedi europske poetske trendove prikazivanja crne slike svijeta s točnim popisom grijeha koji “se nose” (homofobija, nacionalizam, rasizam) i institucija koje ruše (crkva, obitelj) bez obzira na to jesu li to stvarni problemi te zemlje, a naša navodna nacionalna krivnja odlično se uklopila u to

Popisala sam sve hrvatske drame koje imaju izravnu vezu s ratom. Došla sam do fascinantnih brojeva: gotovo 130 drama i 15-ak autorskih projekta je od 1990. do 2016. na ratnu temu, što znači da je više od trećine hrvatske kazališne produkcije vezano uz rat

Dr. sc. Sanja Nikčević o smislu svog literarnog mozaika ‘Slike Domovinskog rata’: ‘Pravo na povratak katarzi!’

Nedavno je objavljena nova knjiga prof. dr. Sanje Nikčević “Slika Domovinskoga rata u hrvatskom kazalištu 1990.-2016. Od svetišta do nametnute krivnje” u izdanju zagrebačke Alfe, u kojoj sveobuhvatno obrađuje hrvatsko kazalište u Domovinskome ratu i drame na temu Domovinskoga rata. Tim povodom Marko Curać razgovarao je s autoricom, redovitom profesoricom na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, za Hrvatski tjednik.

Zbog čega su jedna od prioritetnih meta neprijateljskoga topništva u vrijeme Domovinskog rata bile baš kazališne zgrade?

Dr. Sanja Nikčević: Istina je da su prve granate bačene na Vukovar u kolovozu 1991. ciljale Namu i kazalište u središte grada. Dana 16. studenoga 1991. četiri ciljane granate jugovojske izvan dotadašnjih putanja granatiranja pale su na krov HNK u Osijeku i uništile gledalište. Kada je granatiran Zagreb (2. i 3. svibnja 1995.), gađali su TV toranj na Sljemenu, Banske dvore (s Predsjednikom u njima), Dječju bolnicu u Klaićevoj (!) i – Hrvatsko narodno kazalište! Promašili su i pogodili susjednu zgradu Akademije dramske umjetnosti, ranili studente i baletne umjetnike. Kazalište je bilo „dostojna” meta jer je u tome ratnom okruženju odjednom postala svima vidljiva ona njegova nadumjetnička uloga. Nacionalna su kazališta u cijeloj Europi osnivana kao mjesto definiranja i očuvanja nacionalnoga identiteta, zato napadi na HNK-ove. Oni su bili simboli!

Ali nisu bili samo simboli…

Dr. Sanja Nikčević: U ratno vrijeme kazalište se doživljavalo kao svetište i zaklon pa su glumci predstave Stjepan, posljednji kralj bosanski u Zadru trčali kroz snajpere vjerujući da će ih kad dođu u kazalište ono štititi. Kazalište je bilo i otpor neprijatelju i to ono koje se smije pa su odmah na početku rata postavljani kabarei! U Zadru su 1992. igrali Kabaret sklonište u skloništu kafe bara Basket, smijali se ratu i neprijateljima i sebi iako je deset minuta prije početka pala granata nedaleko ispred. Bila je to posljedica vjere da umjetnost doista čuva ne samo grad nego je i čuvar duše grada, kako su rekli za zadarske umjetnike okupljene u Samostalni vod; zato je Helena Peričić u Zadru pisala drame, dnevnik i kolumne za radio jer je to bila hrana za dušu… HNK u Osijeku imao je u ratnoj sezoni (1992.) i s uništenim gledalištem – desetak premijera, prigodne koncerte i jednu operu (Zlatka!). Dječje kazalište Branko Mihaljević, čija je zgrada bila kilometar i pol od bojišnice, i sve izrešetano, igralo je posvuda, ali, kako je rekla Jasminka Mesarić, nije bilo nikad u pitanju da odustanemo, predstave su bile prepune djece… osmijeh na licima djece bio je jednostavno neprocjenjiv. Umjetnici su pronosili i istinu o Hrvatskoj i tome tko je koga napao. Kazalište je bilo važno. Životno važno.

“Laži su me potaknule na istraživanje”

Što Vas je potaklo na pisanje knjige “Slika Domovinskoga rata u hrvatskom kazalištu 1990.-2016. Od svetišta do nametnute krivnje”?

Dr. Sanja Nikčević: Prvo me je potaknuo poziv iz Hong Konga da napišem nešto o kazalištu u ratu jer je i svijet bio fasciniran temom. Kad sam počela pisati za druge, onda sam artikulirala i taj osjećaj životne važnosti kazališta u ratu. Ali na pravo su me istraživanje potaknule dvije lažne teze koje su se nakon rata neprestano mogle čuti. Prva je bila da smo za vrijeme rata igrali samo budnice i davorije, kao neko veličanje nacionalnog junaštva (tzv. nacionalistički kič), a druga da je to bila mržnja prema drugima, nešto huškačko, zlo. Toga devedesetih nije bilo u kazalištu, a naročito ne u novonapisanim ratnim dramama. One su govorile o tome tko je koga napao jer su bile auto/biografske, ali su bile pisane iz pozicije žrtve iliti slaboga junaka jer smo svi bili u toj poziciji… Nigdje nije bilo mržnje, veličanja nacionalnoga bića preko svake mjere ili poziva na osvetu i linč… Naprotiv, to su bile drame koje su afirmirale svijet oko nas, koje su pokazivale da Bog postoji i da je čovjek dio nekoga velikog plana koji čak i tako strašnim trenutcima ima smisla. U vremenu zla predstave su govorile i ojačavale dobro, u vremenu ružnoće nosile ljepotu, u vremenu nesigurnosti govorile o smislu… To je bilo jedno iskustvo katarze, pročišćenja negativnih emocija koja je sve ojačavalo i zato su neprijatelji napadali i kazališta (kao i crkve) jer im je cilj bio ljude dovesti do beznađa. Poslije rata shvatila sam da ako se to ne zapiše i ne dokumentira, za deset godina ostat će kao istina ona laž o budnicama. Druga lažna teza je bila da nema ratne drame jer je to sve skupa tako strašno i tako blizu da bi se moglo umjetnički odgovoriti. Ja sam se sjećala izvrsnih novonapisanih ratnih drama koje sam vidjela, pratila sam dramsku produkciju i znala da ima odličnih tekstova napisanih i nakon rata. Da bi te drame pokazala kazališnoj javnosti, predložila sam uredniku Alfe Božidaru Petraču projekt antologije ratne drame koji je to prihvatio, a ja napravila ozbiljno istraživanje. Popisala sam sve hrvatske drame koje imaju izravnu vezu s ratom (lik ratnika prognanika, ratna situacije i sl.).

Dr. sc. Sanja Nikčević: ‘Kazalište glavne struje ima glavne medije i novac, ali je izgubilo publiku!’

Do kakvih ste podataka došli?

Dr. Sanja Nikčević: Došla sam do fascinantnih brojki: gotovo 130 drama i 15-ak autorskih projekta je od 1990. do 2016. na ratnu temu, što znači da je više od trećine hrvatske kazališne produkcije vezano uz rat. Budući da je to bilo pravo bogatstvo i tema i žanrova (komedije, mjuzikli, tragedije, drame s tragičnim ali i sa sretnim krajem) iz toga su proizašle tri antologije koje svima preporučujem i za čitanje i za igranje: Antologija ratne drame 1991. – 1995. (Alfa, Zagreb, 2011.); Antologija ratne komedije 1991. – 1997. (Privlačica, Vinkovci, 2013.); Antologija poratne drame 1996. – 2011. (Alfa, Zagreb, 2014.).

Podnaslov “Od svetišta do nametnute krivnje“ upućuje na dvije slike Domovinskoga rata, ratnu i poratnu. Nije li, u stvari, to pokazatelj i političke podijeljenosti?

Dr. Sanja Nikčević: Da, velika je razlika između ratne i poratne drame. Ratna je drama kao ratno kazalište, kako sam rekla, afirmativna prema svijetu oko sebe i temeljnim ljudskim vrijednostima. Čak kad junak i pogine na kraju drame, ostane živjeti nešto dobro i plemenito: ljubav prema ženi i izmirenje prijatelja (Matko Sršen Farsa od gvere), ljubav prema Bogu (Milan Grgić Sv Roko na brdu), ljubav prema domovini (Slavko Mađer Srijemski put), ljubav prema djetetu i životu (Lydia Scheuermann Hodak Slike Marijine), u tim se dramama oprašta i pomiruje, a i vrlo se ozbiljni problemi mogu riješiti (različite političke opcije dviju sestara u Dvije sestre Nine Škrabea ili problem nasilnoga ulaska u tuđi stan u Deložaciji Mire Gavrana). Mislim da su pisci tada tako pisali iz duše. Nitko nije slijedio trendove ni mislio na uspjeh, novac, poziciju pa čak ni politiku… Kao i kazalište i ratna se drama vratila onim svojim korijenima iz kojih je kazalište izašlo – bilo je lijepo, dobro, bilo je istinito i bilo je gotovo sveto. Iz toga je pisana i većina ratne drame i to se i danas može iščitati u njima i žao mi je da se više ne igraju na scenama.

Poratna drama, katarza i smisao svijeta

S kakvim je ciljevima pisana “poratna” drama?

Dr. Sanja Nikčević: Prije svega iz jednoga zajedničkog osjećaja razočaranja u poratno društvo, ali uz jednu razliku (političku) i jedno ograničenje (poetsko). U poratnoj su drami tzv. lijevi krivili za loše stanje sadašnjosti nacionalistički poriv koji je srušio Jugoslaviju taman kad nam je krenulo, a tzv. desni su za ovo stanje krivili komuniste koji su se preobrazili i uništili stoljetni san o Hrvatskoj. No oba ta stava nisu vezana uz kvalitetu, ona je u nečem drugom jer se u oba „tabora“ nalaze odlične drame: Telmah Hrvoja Barbira Barbe, Deus ex machina Vlatka Perkovića govore o krivici komunista, a Fragile Tene Štivičić i Ines & Denise Slobodana Šnajdera o krivici nacionalizma. No i jedni i drugi su potpali pod suvremeni trend koji kaže da je jedino kritika društva vrijedna umjetnost i izgubili ono što je imala ratna drama: katarzu i smisao svijeta, afirmaciju vrijednosti tako da u poratnoj drami imamo tek trenutke smisla i uzvišenosti duše (Djeca CNN-a Amira Bukvića, Žaba Dubravka Mihanovića, Vukovarski nokturno Mire Međimurca).

Više od jednoga desetljeća na sceni je drama koja na neki način krivotvori sliku Domovinskoga rata. Ima li kazalište pravo na falsifikat i manipulaciju, pokušaj nametanja krivnje?

Dr. Sanja Nikčević: Sad smo došli do teme poratnoga kazališta glavne struje. Za vrijeme rata tzv. kazališta glavne struje (velika kazališta s mnogo novca, međunarodnom suradnjom, medijski eksponirana) pritajila su se jer nisu znala kamo će rat otići i koja će politika zavladati, a nemojmo zaboraviti u cijeloj Europi ravnatelje velikih kazališta postavlja politika jer je kazalište u cijeloj Europi (osim Velike Britanije) državno subvencionirano. Za vrijeme rata u medijima se pisalo o ratnim kazalištima i ratnoj drami, ali nakon rata sve se promijenilo i nastavilo ondje gdje je stalo prije rata – slijedeći poetske i političke trendove. Umjetnici, naročito oni najglasniji, često govore da je umjetnost iznad politike, ali to nije istina. Kazalište uvijek u povijesti slijedi i politiku i osnovni svjetonazor. Tijekom cijele svoju povijesti, a tako i danas, u svakoj se drami može iščitati njezina politička poruka. Velika kazališta poslije rata su prvo slijedila europske trendove crnila na sceni od 1995. do 2000. uz pokojega ludog branitelja, a nakon 2000. krenuo je trend prikazivanja konkretne hrvatske krivice iako se do tada nije na tim istim scenama nije govorilo ni o čijoj drugoj krivici. Zanimljivo je da u cijelome korpusu ratne i poratne drame nema mnogo drama o hrvatskoj krivici jer su, kako sam rekla, pisane iz onoga što se vidjelo i doživjelo. Ima ih nekoliko i one su dobile jako mnogo kazališnoga i medijskog prostora, ali to redateljima nije bilo dovoljno pa su uzeli stvari u svoje ruke. I počeli raditi autorske projekte hrvatske krivice, a najpoznatiji i najeksponiraniji je Oliver Frljić sa svojom Trilogijom o fašizmu.

U knjizi ste autorima “hrvatske krivice” posvetili čitavo poglavlje, analizirali njihove drame i upozorili da ih ne zanima istina….

Dr. Sanja Nikčević: Ja doista vjerujem da umjetnici iskreno govore da umjetnost mora biti hrabra kritika društva koja će ukazati na probleme i suočiti nas s istinom na sceni ma kako teška bila jer to svima nama zvuči kao dobar razlog djelovanja u raznim područjima pa i umjetnosti i zato sam u knjizi njihove argumente uzela vrlo ozbiljno, međutim kad sam ih analizirala na temi ratne drame, vidjelo se da ne stoje. Ne zanima ih istina jer uzimaju pojedinačni izdvojeni primjer samo s jedne strane iako je crna statistika na drugoj strani, ne zanima ih kritika jer ne kritiziraju doista ozbiljne probleme u društvu, a nisu ni hrabri jer ne napadaju doista moćne strukture društva. Oni samo traže emotivnu ranu zbog koje će ljudi vrisnuti jer taj tip teatra nema ni publiku ni smisao izvan pobune protiv njega. Zato traže sve snažnije provokacije i uvrede. Ali to nisu predstave, predstave su trodimenzionalne, ovo su najčešće politički plakati koji su dvodimenzionalni i imaju samo tu poruku. Kada je politička drama sedamdesetih kritizirala sa scene, pisci su imali ozbiljnih problema, sada Frljić postaje intendant. A intendant nacionalnoga kazališta u cijeloj je Europi državna funkcija poput ministra ili doministra. Čak i to što dobivaju funkcije i novac – nije najgori problem. Njihov osobni poraz je to što nisu hrabri nego vrlo poslušno slijede europske poetske trendove prikazivanja crne slike svijeta koja ima točan popis grijeha koji se nose (homofobija, nacionalizam, rasizam) i institucija koje ruše (crkva, obitelj) bez obzira na to jesu li to stvarni problemi te zemlje, a naša se nacionalna krivnja odlično uklopila u to.

Nije baš točno da ništa nismo stvorili o stradanju i žrtvi za slobodu

U javnosti vlada mišljenje kako nismo iznjedrili ni roman, ni dramu, ni film, kao ni likovno ostvarenje, koje bi prikazalo golemo stradanje, patnju i žrtvu naroda za slobodom. Je li ta percepcija približno točna?

Dr. Sanja Nikčević: I jest i nije. Drukčija slika rata itekako postoji. U mojoj drugoj teorijskoj knjizi Kako prikazati rane na sceni. Ratne teme u hrvatskoj, bosanskoj i angloameričkoj drami (Alfa, Zagreb, 2016.) analizirala sam drame o ratu i pisce koje smatram važnima jer govore o ozbiljnim i teškim temama na umjetnički relevantan način istodobno poštujući istinu, ali nedovoljno su poznate i prisutne u glavnoj struji (Tomislav Bakarić, Lydia Scheuermann Hodak, Miroslav Međimorec, Marijan Gubina, Dubravko Jelačić-Bužimski), a tu su i odlične drame o ratnim razaranjima u Dubrovniku (Čedo Prica, Generalova baština), Zadru (Helena Peričić, Ratni profiteri u ratu), Slavoniji (Goran Tribuson Doviđenja u Nuštru), o tijeku rata (Miroslav Međimorec, Vukovarski nokturno) itd. U pokušaju govorenja istine glumci su posezali za autorskim projektima (Rene Medvešek i Pere Eranović za dnevnikom Siniše Glavaševića Priče iz Vukovara, Trpimir Jurkić za dnevnikom Branka Sbutege) koji su ostajali na medijskim i kazališnim rubovima iako su to odreda izvrsni glumci i predstave. Na kraju su sami branitelji, dakle kazališni amateri posegnuli za scenom da kažu istinu koju su proživjeli. Damir Plavšić radi veliki spektakl Bitka za Vukovar, Mario Filipi duhovitu monodramu Kako glumiti normalnog čovjeka, Stjepan Škvorc napisao je odličnu potresnu dramu Za domovinu… Sve je to istina, ali ona ne zanima glavnu struju.

Što nedostaje još u hrvatskoj ratnoj drami?

Dr. Sanja Nikčević: Imamo mnogo odličnih drama gdje je lik branitelja u ratnoj drami osoba od koje očekujemo spas ili je razočaran svakodnevicom u poratnoj drami. Ali ono što nam još nedostaje jest slika ratnoga događanja iz pobjedničke perspektive, kao i slika junaka. Nedostaje nam ono što su Amerikanci napravili za sve svoje ratove i one koje su izgubili i one u kojima nisu bili u pravu…

Hrvatski ratni vojni invalid Mario Filipi: ‘Možda bi nekima bilo zabavno da osim ruke i noge nemam ni mirovinu’

Može li se hrvatska kulturna politika smatrati suodgovornom za iskrivljavanje povijesnih činjenica?

Dr. Sanja Nikčević: Djelomično, jer sad dolazimo do priče o svjetonazoru koji je najmanji mogući nazivnik jednoga društva, u ovom slučaju ne Hrvatske, nego Europe kojoj pripadamo. Često ga i ne primjećujemo, ali je jako važan jer određuje naš odnos prema onome iznad nas (duhovnosti), prema onome oko nas (društvu) i nama samima. Kršćanski je svjetonazor vladao do 19. stoljeća kada se pojavio sekularistički koji se svjesno borio uz pomoć umjetnosti (samo je tu bilo i nacionalne i političke borbe pa se to nekad ne vidi dobro, ali kad Zagorka piše svoje romane protiv vlasti i crkve, doslovno slijedi tadašnje političke ideje prosvjetiteljstva) i nakon Drugoga svjetskog rata pobijedio i zavladao u cijeloj Europi. On je promijenio hijerarhiju vrijednosti u društvu kao i svrhu i odnos umjetnosti. Umjetnost je u sekularizmu vrijedna isključivo ako kritizira društvo koje će kad problem osvijesti uz pomoć znanosti i tehnologije, svijet promijeniti nabolje. Iz te ideje doslovno je napravljen umjetnički kanon vrijednih djela nakon Drugoga svjetskog rata i vi u njemu nemate djelo u kojem se prikazuje neki smisao svijeta, svrha / cilj / smisao ljudskog života, bilo kakvo svjetlo. Kod nas je to u djelima od Krleže do Frljića, ali tako je u cijeloj Europi u vladajućem kanonu. Iako je na početku ta kritika izgledala kao poticajna, problem je da je nakon sedamdeset godina vladavine toga svjetonazora protjerivanje Boga protjeralo na kraju i temeljne vrijednosti jer znanost koja je stavljena umjesto Boga nije vrijednost – ona je sredstvo. Problem je da je umjetnost kao objektivni kritičar iznad društva u cijeloj Europi i da u takvoj situaciji Ministarstvo kulture teško može išta zabraniti jer mu se odmah digne cijela Europa u obranu. Ono što ministarstvo može napraviti poticanje je i druge slike od one trendovske, ali se mora usuditi stati iza nečega.

Lako je vidjeti da se zagrebačka kazališta već 30 godina bave stereotipima

Kao profesorica, možete li utjecati na buduće redatelje, glumce, pisce drama da ne podliježu ideološkom aktivizmu, već stvaraju djela trajne umjetničke vrijednosti?

Dr. Sanja Nikčević: Svatko treba razmisliti što sam radi. Naime, uopće nije problem u Frljiću, on je samo kritiku društva doveo do ekstrema, do krika i bijesa uvrede bačene sa scene, ali svi smo potpali pod tu ideju da je samo kritika društva dokaz pameti (intelektualca) i visoke umjetnosti. Taj je svjetonazorski trend kritike bez smisla svijeta i viših vrijednosti tako jak da se nitko ne usudi ništa afirmirati, samo jedni druge napadamo u nekome pravednom gnjevu i samo pojačavamo buku i bijes. U jednome trenutku shvatila sam da će i mediji koje me otvoreno ne vole otvoriti prostor ako nekoga želim napasti, ali da će mi i mediji koji me otvoreno vole teško dati prostor za afirmaciju „nepoznatoga“. A to je zatvoreni krug jer nam je poznato samo ono što je u medijima i u kanonu. Kad je zavladao ovaj novi kanon, sve je osim realizma i modernizma doslovno pometeno iz knjižara, učionica, sa scena… Vi religioznu dramu morate svijećom tražiti kako biste ju pročitali iako se stalno piše, građansku dramu imate objavljenu samo u nekim posebnim edicijama i morate ju ozbiljno tražiti, a ovo što je u trendu vrišti s kioska. Dakle da bi se išta promijenilo, mora se vidjeti što smo izbacili i zašto i onda to sada objektivno vrjednovati. Kao profesorica pokušavam pokazati studentima što je bit, što trend i omogućiti im slobodan izbor, zašto netko ne bi imao pravo i voljeti vladajući trend, nisam ja protiv trendova kao takvih, ja sam protiv vladavine jednoga uskog viđenja svijeta i izbacivanja svega drugoga.

Prof. Sanja Nikčević: Majka Terezija je svojim životom dokazivala da Krist živi i danas

Mogu li se u Europi naslutiti novi kazališni trendovi?

Dr. Sanja Nikčević: Koliko vidim, i u Europi se kreće u redefiniciju kanona jer se pokazalo da ovaj sekularizam ne može riješiti niti jedan problem – niti smo slobodni, niti smo sretni, niti smo pametniji, a ni umjetnost nije uspjela u svome naumu poboljšanja društva, nego je upala u silne stereotipe kritike društva. Ja vam mogu ispričati točan sadržaj svih naslova koje postavljaju iduću sezonu najveća zagrebačka kazališta samo na temelju triju rečenice iz najave. Jer se radi uglavnom o stereotipima koje sam gledala zadnjih trideset godina. Mislim da je sad pravo vrijeme da se stvari malo drukčije slože, samo se treba usuditi upravo na osobnoj razini, profesora, novinara, umjetnika, političara. Voljela bih da ova knjiga ne služi samo za argumente protiv Frljića, nego da potakne ljude da se usude reći da je nešto lijepo i dobro, da se usude napraviti na sceni i u svome poslu nešto lijepo i dobro, da se usude afirmirati ono što vole…

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik


 
EvaKBilić
Razgovor s mr. art. Evom Kirchmayer Bilić, pijanisticom i profesoricom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu
Davor Dijanović, HT       

(...) Problem postaje kada nenormalne situacije, zbog nekažnjavanja postupaka i ne snošenja posljedica, postaju ‘normalne’ i prihvatljive, sveprisutne, te se ne otklanjaju. U tome vidim razlog odustajanja mnogih od ostajanja ovdje u Hrvatskoj – odustaju ljudi u naponu snage, u najboljim godinama, a pokazali su iskrenu želju da zaista potaknu, osmisle i učine dobre i kvalitetne pomake. Umorili su se, razočarali, odustali. To uistinu stvara gorak okus.... No svjesno zatirati i ne otklanjati neispravne pojave čini veliku štetu, a posljedice snose naraštaji koji tek dolaze. Čim je nečiji položaj viši i odgovornost veća, tim više se posljedice naoko malih propusta, itekako odražavaju na životima pojedinaca. Ljude boli licemjerje, nedostatak kriterija, višestruki kriteriji, podobnost i slično, te ignoriranje, iscrpljivanje i izoliranje onih koji takve stvari primjećuju i na njih upozoravaju (...) Iz razgovora s izuzetnom osobom - pijanisticom, profesoricom, intelektualkom, koji je, unatoč tomu što je vođen pred nešto manje od dvije godine, još uvijek itekako aktualan, zanimljiv i inspirativan.

U hrvatskom narodu posljednjih godina zavladali su apatija i rezignacija. Političari svojim postupcima kao da se natječu u tome kako Hrvatima ogaditi vlastitu državu, a mediji šire samo loše vijesti bez isticanja pozitivnih primjera (kojih ima) iz života u Hrvatskoj. Koliko opisano stanje i nedostatak jasnih vrijednosnih orijentira uz lošu ekonomsku situaciju potiču iseljavanje iz Hrvatske?

Svi pojmovi istaknuti u Vašemu pitanju precizno opisuju stanje u Hrvatskoj. Da, ključnim držim upravo nedostatak vrijednosti, u čemu mediji igraju itekako važnu ulogu, a što rezultira apatijom i rezignacijom među brojnim ljudima. Ukoliko svakodnevno pratite medije, uvidjet ćete dakako nedostatak isticanja i predstavljanja vrijednosti, nedostatak živih primjera, uzora, ljudi, koji itekako svjedoče i žive vrijednosti svakodnevno. No, ako ih na samo nekoliko dana ne pratite i sami potražite vrijednosne okvire, vjerujte, ima ih, naći ćete ih. Nažalost, u medijima ne nailazimo niti na pojmove, a kamoli na značenje pojmova ili ljude koji svjedoče riječi kao što su vrline, krjeposti, čast, poštenje, mudrost, zahvalnost, poniznost, razboritost, hrabrost, odgovornost, služenje, čestitost, odanost, nada, ustrajnost, dostojanstvo, suzdržljivost. No, zaista, među nama žive brojni iznimno kvalitetni i uspješni pojedinci, obitelji, zajednice, djeca, mladi, odrasli i stariji… Zasiguno ne slučajno, tu sliku Hrvatske stvarnosti mediji ne šire i ne promiču, naprotiv, prešućuju ili ignoriraju.

Zamislimo da nas nekoliko dana obasiplju vijestima o brojnim natjecanjima državnim i međunarodnim, koja se tijekom godine odvijaju u Hrvatskoj, te da su dio svakodnevnih razgovora uspjesi i rezultati mladih pijanista, te da Hrvatska vidi uzor u primjerice mladom pijanistu Ivanu Krpanu, Aljoši Juriniću, Martini Filjak, Moniki Leskovar i njihovim obiteljima, ili violinistici Katarini Kutnar i njezinoj obitelji, trubaču Luki Buljanu, sopranistici Dariji Auguštan, pijanistima Ivanu Vihoru Krsnik Ćoharu ili Marijanu Đuzelu i još tolikim mladima, samo iz područja glazbe…? Zatim, o uspjesima učenika na svim područjima, od humanističkih i prirodnih znanosti, preko umjetnosti i športa, o zajednicama i pokretima mladih koji se okupljaju, razmišljaju, djeluju i mole u brojnim katoličkim i drugim udrugama…

U temeljima svih njihovih uspjeha jest pojam od kojeg se u suvremenom svijetu, usuđujem se reći, i najviše bježi, i nedovoljno ga se čuje i susreće, a to je: žrtva, odricanje. U konačnici, kad zbrojite sve što je uloženo u uspjeh, pa i onaj svakodnevni, najmanji i onaj naoko najveći, doći će se do riječi Ljubav. Stoga se pojam žrtve i ljubavi poistovjećuju, one se prožimlju, obuhvaćaju, jedna o drugoj ovise, jedna uz drugu hode, jedna drugu slijede. To nam je Krist pokazao. Opiranje nametanju svega onoga što nam danas nameće ‘svijet’, zapravo je svjesno prihvaćanje žrtve iz ljubavi. To je uostalom i poruka i smisao kršćanstva.

Pomno prateći i promatrajući povijesna zbivanja i društvene mijene proteklih nekoliko desetljeća, ne možemo se oduprijeti dojmu da je svo vrijeme na udaru upravo ljudski život i sve je usmjereno protiv života i obitelji, te se u sve pore našeg svakodnevnog života i društva, posebice djece, pod maskom lijepih riječi, suptilno nameću nevjerojatne, izvrnute pojave i destrukcije Čovjeka – posebice u obitelji, temeljnoj stanici ljudskog društva i čovječanstva. Moćni pojedinci, zacijelo opijeni lakomošću, svoju časnu službu koriste za obmanjivanje nedovoljno upućenih i u moruinformacija, često ostajemo zakinuti za pravo znanje i mudrost. (‘Moj narod gine jer nema znanja – ‘Hoš 4,6). ‘Hrvatska se danas brani znanjem i poštenjem’, rekao je dr. Zlatko Tomašić, hrvatski dragovoljac i dječji kirurg, čiju smo prvu obljetnicu iznenadne smrti obilježili uoči blagdana Svih Svetih.

Svjesno nam uništavaju duh, unutarnju snagu, ponos, zajedništvo – sve one vrijednosti i vrline koje su devedesetih bile temeljno obilježje ponajprije hrvatskih branitelja i cijeloga hrvatskog naroda i donijele nam neovisnost, slobodu, državu. Prikazivanjem Hrvatske kao odbojne i nepoželjne države za život, reklamiraju i potiču odlazak ljudi iz Hrvatske. Negativne pojave postoje dakako, njih vidimo svako u svojoj okolini; njih treba prepoznati, a potom i otkloniti, te nastojati ne ponavljati ih.

Problem postaje kada nenormalne situacije, zbog nekažnjavanja postupaka i ne snošenja posljedica, postaju ‘normalne’ i prihvatljive, sveprisutne, te se ne otklanjaju. U tome vidim razlog odustajanja mnogih od ostajanja ovdje u Hrvatskoj – odustaju ljudi u naponu snage, u najboljim godinama, a pokazali su iskrenu želju da zaista potaknu, osmisle i učine dobre i kvalitetne pomake. Umorili su se, razočarali, odustali. To uistinu stvara gorak okus. Dakako da nitko od nas nije savršen, da svatko tko radi, također i griješi, to je razumljivo. No svjesno zatirati i ne otklanjati neispravne pojave čini veliku štetu, a posljedice snose naraštaji koji tek dolaze. Čim je nečiji položaj viši i odgovornost veća, tim više se posljedice naoko malih propusta, itekako odražavaju na životima pojedinaca. Ljude boli licemjerje, nedostatak kriterija, višestruki kriteriji, podobnost i slično, te ignoriranje, iscrpljivanje i izoliranje onih koji takve stvari primjećuju i na njih upozoravaju.

Veterani i branitelji jedne države odraz su i ogledalo te države – u njima se odražava i ogledanaš odnos, odnos države, točnije, onih koji su na vlasti, prema vrijednostima, slobodi, pravednosti, junaštvu, zahvalnosti, domoljublju..
Uistinu vjerujem da sve kroz što i moja domovina i cijeli svijet prolazi nije slučajno i sastavni je dio Božjega plana, Njegove Providnosti. Među nama živi i djeluje veliki broj malih i jednostavnih ljudi, koji u svojoj svakodnevici uspijevaju, svjedoče, mole. Oni su sjeme, svjetlo i nada. I mladi uspješni pojedinci i njihove obitelji podnose žrtvu, neprimjetno živeći tu među nama kao uzori i poticaji. Stvarnost koja nam se u medijima nameće, često nema puno veze sa stvarnošću koju živimo. Na svakome je od nas, svaki dan, odluka, hoćemo li pristati na ‘teror medija’ koji nam uporno truje misli, razgovore, usporavajući i zarobljavajući nas,onemogućavajući, pa i potpuno blokirajući naše (pozitivno) djelovanje, trošeći nam vlastitu energiju i vrijeme, ili ćemo svoj dan posvetiti činjenju, stvaranju, djelovanju na dobro u svemu, od najmanjeg i naoko nevidljivog. Na nama je sijati sjeme, a Bog će odlučiti kada će ono dozrijeti i donijeti ploda.

Bez obzira što nije nimalo lako, imamo divnih uzora, te ističem poruku fra Bonaventure Duda o bl.Alojziju Stepincu: „Taj njegov ‘Ostajem!’ ima posebnu težinu za napasti koje još uvijek traju: napustiti domovinu radi veće sigurnosti. Stepinac je čovjek nade, čovjek ostanka na svome mjestu, Stepinac je čovjek savjesti“.

A sâm bl. Alojzije Stepinac rekao je riječi koje i danas itekako vrijede: ‘Karaktera danas treba više nego ikada. Treba nam ljudi koji se neće sagibati ni lijevo ni desno, već prema tome kako puše vjetar, nego ljudi, koji će stajati, kako veli riječ – kao klisura..’.

Zvonko Bušić, netom po povratku s robije, zagrebačkim je sveučilištarcima 2010. g. poručio: ‘Oni kojima je Hrvatska zapela u grlu, i koji se bore na sve moguće načine da bi anulirali i uništili sve ono što se postiglo u Domovinskom ratu, oni pokušavaju uništiti sve tekovine Domovinskog rata i pokušavaju nama nametnuti neki osjećaj krivnje, kao da smo mi narod koji nema pravo na sunce… Nemojte se ničega bojati jer je Bog na našoj strani, jer je priroda na našoj strani, i ljudska priroda čovjeka je ljubiti svoju obitelj, svoj dom i svoj narod… Sami sa sobom razgovarajte i postavite si pitanja: tko sam, kud idem, otkud sam došao, zašto živim i koji mi je smisao postojanja i života? Živim li samo zato što sam rođen ili ima neki dublji smisao? Što želim u ovom životu? Pamtite ta pitanja i pripazite na svoje vlastite odgovore.. Davno je još Platon tvrdio da na svijetu, i ovom životu, jedine svetinje za koje smo sigurni da su naše to su naša djeca, to su naši očevi, naši djedovi, naši preci i naš narod, naš identitet. Zato smo apsolutno sigurni da su naši. Jer doista, čovjek ako nema unutarnju snagu, ako nema živi duh, kad umre u nama ono unutarnje, onda smo živi mrtvaci…

Sjećam se, jedanput sam kao desetogodišnjak našao listić stranice iskinute iz knjige s pjesmom koja nije bila po volji tadašnjim vladarima, u kojoj je pisalo, mislim da je to Matoševa pjesma bila, – Domovino moja, tvoje sunce pada, ni mrijet za te Hrvat snage nema, dok ti tuđin majko propast sprema.. U meni se tada rodio neki prkos, ja sam tada vjerovao u te ideale, i sam sam sebi rekao „E, pa ako nema nigdje nikoga, ja ću..” i završio sam tamo gdje sam završio.I nije mi žao. Ne kukam nad svojim patnjama, jer su me te patnje naučile što je život. Nema života bez patnje. Ja vam kažem, ja vam potvrđujem da život bez ideala nije život.’

Iskustva onih koji su se školovali u inozemstvu nisu do sada kvalitetno ‘ucijepljena’ u hrvatsko društvo i način života
Razloga iseljavanja su, međutim, višeslojni…

Osim već navedenog, mogu dodati da su razlozi iseljavanja zacijelo višeslojni i višestruki: neke su zacijelo mediji zarazili prilozima u kojima se iščitava gađenje i odbojnost prema vlastitoj državi, neki su razočarani i demotivirani stanjem duha i osjećajem nemoći da išta promijene, a vjerujem da nije mali broj onih, koji su, kao i svi mi, ‘nasjeli’ na brojne ponude banaka, dopuštanjem velikih ‘minusa’ na računu, zaduživanju kojem nema kraja, blokirani…

Još bih dodala da, kada se uspostavljao tzv. Bolonjski sustav studiranja i mogućnost prelaska/nastavka studija u drugim državama i brojnim mogućnostima razmjena studenata, prošla mi je kroz glavu misao, o kojoj nigdje nisam uočila nikakvo upozorenje ili komentar: s obzirom da je doba studija, vrijeme u kojemu mladi ljudi oformljuju svoje obitelji, donose presudne životne odluke, a Bolonjski sustav omogućuje veliku razmjenu studenata, postoji puno veća vjerojatnost da se studenti više neće vratiti u svoju matičnu domovinu. Vidjeti i naučiti novo u drugim zemljama iznimno je vrijedno i korisno iskustvo, to je neupitno, a danas je, zahvaljujući tehnologiji, sve jednostavnije i dostupnije, no bilo bi vrijedno, kada bi studenti prenosili stečena znanja i iskustva u svoju matičnu domovinu, koja je (mi, porezni obveznici), na koncu, značajnim dijelom i financirala školovanje.

I moj je sin trenutno na razmjeni (Erasmus) u Amsterdamu, te sa čuđenjem otkriva jasnoću i logičnost sustava u koji je ušao, iznenađuje ga jednostavnost i brzina rješenja svakog njegovog upita ili zamolbe, te gotovo ushićeno zaključuje kako se njihovi modeli, mogu, ako se to želi, vrlo jednostavno mogu prenijeti, preslikati u Hrvatsku stvarnost i svakodnevicu. U inozemstvu žive milijuni Hrvata, koji su upoznali sve prednosti i nedostatke država u kojima žive, pa je znakovito, zašto njihova iskustva nisu do sada kvalitetno ‘ucijepljena’ u hrvatsko društvo i način života.

Hrvatsku obilježava vrlo loša demografska situacija, pri čemu problem nije samo iseljavanje, nego i negativna prirodni prirast. Mladi kao da se sve više boje ulaska u brak i odluke o podizanju djece. Kako to komentirate?

U Vašemu pitanju prvo sam uočila pojam straha: ‘boje li se’?’ Opet se vraćam na već rečeno; potrebito je da se (i) u medijima promiče vrijednost života i obitelji i opire strahu od (novog) Života. Podsjećam na riječi sv. Pape Ivana Pavla II. kada je izabran za papu 1978.g.: ‘Ne bojte se!’. Ta poruka, gotovo zapovijed, koja se na puno mjesta spominje u Bibliji, temelj je kršćanskog življenja u radosti. Suprotnost strahu je vjera.
Poznajem i od djetinjstva sam povezana s više obitelji koje su iz brojnih obitelji, i koje i same danas imaju brojnu obitelj. Promatrajući brojnu obitelj, posebice nakon puno godina braka, u njima vidim svu žrtvu, neprospavane noći, brigu i blizinu u bolesti i veselju, promatranje odrastanja, bratskih odnosa, snagu da se prihvate sve poteškoće i nadvlada ih se strpljivošću, s-trpljenjem. Prihvaćajući žrtvu iz ljubavi, u konačnici, obitelj prima obilje blagoslova i radosti; vrijednost kojuuistinu ne mogu riječima opisati. To je osjećaj dubokoga, iskonskog i iskrenoga ganuća od kojega se svakome oči orose – suze zahvalnice što to postoji. Tek danas, s određenim vremenskim odmakom, kada je većina moje djece već u odrasloj dobi, shvaćam i vidim tu ljepotu u svojoj i drugim brojnim obiteljima, te još više cijenim vrijeme koje nam je dano, najmlađe članove obitelji i svaki naš zajednički dan.

Više smo gladni vrijednosti, nego hrane

Gdje potražiti optimizam za budućnost, kako mlade potaknuti da ostanu u domovini?

Mogu u svoje ime reći, da, brojnim nedaćama usprkos, optimizam nalazim prvenstveno i isključivo u vjeri, u Bogu i ljubavi prema Domovini, obitelji i predcima, u koju me Božja Providnost smjestila. I duboko sam uvjerena da mjesto u koje sam smještena, ukorijenjena, rođena i poslana u Život, nije slučajno. Kao što to mjesto, u koje nas je Bog posadio, kroz povijest do danas, nije slučajno ni kod koga. Vjerujem da su tu vjeru i sigurnost u mene usadili ponajprije moji roditelji i šira obitelj. Nisu ni oni živjeli u lagodnom vremenu, naprotiv. Kao dijete sam upijala mnoge stvarnosti koje nisam razumjela, ali danas kada ih razumijem, osjećam da njihovu žrtvu ne mogu ignorirati, izdati. Bila sam, u studentskim danima, na usavršavanju u Frankfurtu, no pri samom odlasku, znala sam da ću se vratiti i da ono što naučim, želim prenijeti, vratiti svojoj Domovini.

Sadašnjost je rezultat prošlosti; danas živimo posljedice događaja iz vlastite povijesti, kao pojedinci i kao narod: desetkovani, protjerani, raspršeni, s brojnim svjetskim silnicama, više desetljeća usmjerenih protiv nas. Uzroci se nalaze u bremenitoj nam povijesti, ali i u rukama moćnika koji napredak Hrvatske uvijek iznova, neprestano, očito i svjesno usporavaju i onemogućavaju, te im odgovara nered. Često znam reći: jednostavno nam ne daju bîti, živjeti, postojati. No, još uvijek, tu smo. I uvjerena sam da nas je vjera spasila. ‘Ne boj se, stado malo!’ Isusova je poruka iz Lukinog Evanđelja. Naglašavam riječ ‘malo’.

Kao što vidimo i znamo, hrvatski se čovjek vrlo brzo prilagodi i nije mu problem prihvatiti život u uređenim državama i sustavima. Dakle, imamo u sebi osjećaj za red i rad. Ponovo ističem, milijuni Hrvata živjeli su i žive u inozemstvu s nevjerojatno vrijednim iskustvima koja se, uvjerena sam, vrlo jednostavno mogu preslikati i prenijeti u malu Hrvatsku. Pitanje je zašto smo prihvatili ili prihvaćamo da taj red i rad ne primjenjujemo vlastitoj Domovini i kako je moguće da tako mala država, s tolikim prirodnim i ljudskim potencijalom, ne uspijeva?! Kao što sam rekla, desetljećima promatramo kršenja pravila za koja nema kazne, te je tako već nekoliko naraštaja i mladih ljudi, odraslo u sustavu koji šalje poruku da se za kršenja pravila ne snosi odgovornost, posljedice. A svaki roditelj svoje dijete odmalena uči da se neposluh kažnjava i snose posljedice! I u tome je otpor, ponos, pa i prkos svih nas koji ostajemo tu gdje jesmo, spremni svjedočiti da se može, treba, a danas i mora ostati.

Sigurna sam da je svatko od nas susreo stranca oduševljenog jedinstvenim ljepotama Hrvatske. I sama sam se, zahvaljujući naravi moga posla, uvjerila u njezinu ljepotu, bogatstvo i raznolikost. Pamtim suze jednog kolege, svjetski poznatog glazbenog umjetnika, koji mi je pri nekoliko godina, po povratku u Hrvatsku, nakon što je ljeto proveo putujući našom obalom, drhtavim glasom rekao: ‘Prošao sam cijeli svijet, a nisam imao pojma da je moja vlastita Domovina toliko lijepa!’

Dakako da oni koji vode državu trebaju osmisliti sve načine kako pod hitno, čim prije i jednostavnije vraćati, a ne tjerati mlade školovane ljude i cijele obitelji iz Hrvatske, posebice Slavonije – to je primarna zadaća, jer što nam sve vrijedi ako nemamo ljude? Nikad dovoljno angažmana na povezivanju iseljenika i matične Domovine…za to dakako treba stvoriti i omogućiti preduvjete, stvarne, a ne tek na razini obećanja.
U konačnici, mislim da smo više gladni vrijednosti, nego hrane. U današnje je vrijeme znakovit i jedan događaj koji mi je nedavno ispričao kolega: u njegovom rodnom selu u zaleđu Dalmacije, početkom 20. stoljeća, u vrijeme istinske i doslovne gladi, neki je starac bio ismijavan jer je predviđao da će u budućnosti živjeti ljudi koji će biti siti, a neće biti sretni.

Sv. Papa Ivan Pavao II. uputio nam 2003.g. u Rijeci vapaj i poziv: „Budite narod nade!’. No, još mi odzvanjaju nedavne, u listopadu 2017. izgovorene riječi mons. dr. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog, koji u propovijedi sveučilištarcima na misi sa zazivom Duha Svetoga uz početak 349. akademske godine u kojoj je duboko promišljeno tumačio Knjigu mudrosti, očinskom brigom savjetuje i moli današnje sveučilištarce: ‘.. sveučilišna zajednica živi od nada, snova i čežnja; živi od radosti traženja i darovanih susreta. Premda postoje okviri u kojima djeluje određena institucija, njezina je vrijednost i ljepota uvijek u oduševljenju ljudi koji ugrađuju sebe, koji se daruju drugima, koji osjećaju da se najbitnije ne može opisati planovima, programima, strategijama; koji osjećaju da je konačno mjerilo nutarnja radost koja se razvija iz povezanosti slobode i istine… dragi studenti i studentice, žarko osjećam potrebu reći vam i to da ne mislite da se polje s biserom nalazi daleko. Tražite ga u Hrvatskoj. Druga će vam polja izgledati ljepša, bogatija, privlačnija; znam da ćete biti razočarani što je na mnogim hrvatskim poljima zapuštenost, korov i neprohodno grmlje, i doslovno i preneseno, ali vama je dano da ispod pijeska, kamena i blata, štoviše – u njima, pronađete sjaj s kojim ništa nije mjerljivo. U svakoj životnoj prilici, pred svakom poteškoćom, pamtite mudrost staroga koja nas je dovela do spoznanja novosti Božje ljubavi u Isusu Kristu: Pomolih se, zavapih, zavoljeh… Gospodina, ljude, domovinu, Sveučilište. Pomolih se, zavapih, zavoljeh…’.

Članica ste Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije (2016.). Možete li nam reći nešto o tim aktivnostima?

Puno Vam hvala na interesu! Ovogodišnji Sinodalni hod, upravo u Godini svetog Josipa (od Hrvatskog sabora prije 330. godina izabranog za zaštitnika Hrvatske), jedno je iznimno iskustvo, poslanje i prilika za cijelu Crkvu zagrebačku, a vjerujem, posebno nama laicima. Premda od djetinjstva živim u Crkvi i sa Crkvom, kao i moja obitelj, ova direktna povezanost i blizina s Njom nešto je posebno, sadrži ponizniosjećaj divljenja, poštovanja, povezanosti, privrženosti i prožimanja. I odgovornosti.Zahvalna sam za iznimnu priliku promatrati svoju Crkvu izbliza, osjetiti da sam zaista dio Nje i Njezin sastavni dio, doživjeti i promišljati ju i ‘iznutra’ i ‘izvana’, tj. na jednom mjestu čuti i vidjeti kako promišljaju Bogu posvećene osobe, svećenici, redovnici, a kakomi vjernici laici. Upravo to međusobno slušanje veliko je obogaćenje.

U brižno pripremljenim radnim materijalima vidljivo je koliko je Katoličkoj Crkvi u Hrvata, u Zagrebačkoj nadbiskupiji, stalo do čovjeka, ljudi, njezinog naroda, Crkve, u svim porama života, djelovanja. Ona brine, bdije i skrbi, Ona je uvijek tu i blizu, svjedočeći Uskrslog Krista, kroz stoljeća, ucijepljena u povijest, sadašnjost. Divno je slušati kako na temelju već pomno pripremljenih materijala svi članovi Sinode nalaze još i još prijedloga, ideja, izazova, mogućnosti. Dakako, Sinoda je hod i taj se hod nastavlja iiznova počinje, čim završe sva sinodalna zasjedanja. Tada ćemo svi imati priliku i obvezu,nastojati i truditi se odluke, preporuke i zaključkeprovoditi i djelovati. O ozbiljnosti i odgovornosti svakoga od nas u Crkvi i društvu ovisit će plodovi Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije.Koristim ovu priliku zahvaliti brojnim svećenicima, redovnicima i redovnicama, koji su me odmalena oblikovali i pratili nam mom životnom putu odrastanja i sazrijevanja.

Ministar Hasanbegović svojedobno vas je imenovao članicom Vijeća za glazbu i glazbeno-scenske umjetnostipri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, ali Vas je aktualna ministrica razriješila. Komentar?

Dakako da sam bila počašćena imenovanjem od strane tadašnjeg ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića, te sam i tu službu shvatila maksimalno odgovorno, savjesno i ozbiljno, pomno se pripremajući za sjednice, proučivši i promišljajući svaki pojedini prijedlogprograma koje je Vijeće razmatralo. Uočila sam kako sustav funkcionira ‘iznutra’, te sam stoga sva svoja zapažanja, primjedbe i prijedloge zapisala i prenijela kolegama – tadašnjim članovima Vijeća, te potom, tada imenovanoj ministrici.

Predavanja na Muzičkoj akademiji

Koje bi projekte i aktivnosti istaknuli u okviru predavanja na Muzičkoj akademiji posljednjih godina?

Zaista neizmjerno volim svoj posao i često znam reći da se ponovno rodim, isto bih izabrala. Također, preda mnom i PredavanjaZaista neizmjerno volim svoj posao i često znam reći da se ponovno rodim, isto bih izabrala.Također, preda mnom i mojim kolegama, kako nastavnicima, pa tako i studentima, uvijek je otvoreno beskrajno područje mogućnosti, kreativnosti, istraživanja, učenja, izvođenja… I u tome je upravo sva ljepota. Što dublje istražujem, otvaraju se novi i novi ‘rukavci’ i svjesna sam da je to, uz moju obitelj, najkorisnije i najbolje što danas, sada i ovdje mogu učiniti, odgajajući nove naraštaje.mojim kolegama, kako nastavnicima, pa tako i studentima, uvijek je otvoreno beskrajno područje mogućnosti, kreativnosti, istraživanja, učenja, izvođenja… I u tome je upravo sva ljepota. Što dublje istražujem, otvaraju se novi i novi ‘rukavci’ i svjesna sam da je to, uz moju obitelj, najkorisnije i najbolje što danas, sada i ovdje mogu učiniti, odgajajući nove naraštaje.

Tijekom više od dvadeset godina djelovanja u radu sa studentima pjevanja kao njihov klavirski suradnik na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, neprestano se oduševljavam uvijek novim skladbama nadahnutim poezijom. Taj spoj riječi i glazbe koji se prožima u pripremi, kreiranju i izvođenju umjetničkog djela kojega čine glas i glasovir, nepresušno je vrelo nadahnuća. Posebno ističem kolegij Hrvatska vokalna baština kojeg radim s kolegicom prof. Kristinom Beck-Kukavčić, te smo zahvaljujući njezinom trudu i istraživanju literature, unatrag skoro 9 godina pripremili i izveli gotovo 150 skladbi hrvatskih skladatelja, nikad ili rijetko izvođenih, a studenti su po prvi puta čuli i upoznali ne samomnoge hrvatske umjetničke popijevke, nego i skladatelje.

Prošle smo akademske godine priredili veliki program posvećen pijanistu i skladatelju Božidaru Kuncu, a ove pripremamo priču o skladateljici Ivani Lang. Studentima klavira pak nastojim predstaviti i otkriti umijeće, mogućnosti i ljepotu, ponekad zanemarivane ili nedovoljno cijenjene klavirske umjetničke suradnje i cilj mi je potaknuti i njih da na svome glazbenom putu steknu što više znanja i vještina koje će im olakšati profesionalni umjetnički ili pedagoški put. Ističem da je nas umjetničkih suradnika – pijanista za pjevače i instrumentaliste u cijeloj državi Hrvatskoj tek dvadesetak, te je itekako važno odgojiti kvalitetne nasljednike u ovome specifičnome poslu. Također želim istaknutida je, zahvaljujući neizmjernoj strpljivosti, upornosti i zajedništvu svih kolega umjetničkih suradnika sa zagrebačke Muzičke akademije,nakon petnaestogodišnjeg (!) upornog zalaganja za dostojanstvo struke, bezbrojnih dopisa, obrazloženja, analiza i prijedloga, napokon ‘vraćen’ treći stupanj napredovanja (koji je bio ukinut prije dvadesetak godina).

Angažirani ste i u Hrvatskom slovu?
Ove godine, upravo u ovo vrijeme, navršava se 20 godina kako je objavljen moj prvi tekst u Hrvatskome slovu, a bio je posvećen 70. rođendanu ugledne pijanistice i pedagoginje Zvjezdane Bašić (1926.-2005.). Izborom tema za tekstove u Hrvatskome slovu nastojim barem malo doprinijeti promociji glazbenih, ali i drugih vrijednih zbivanja, koja ne dobivajuprostora u medijima. Uvijek imam na popisu, ‘listi čekanja’ hrpu zbivanja i sadržaja o kojima bih voljela ostaviti trajni pismeni zapis, međutim, zgusnuti obiteljski i profesionalni raspored mi to jednostavno ne dopušta. A suradnike ne mogu tražiti niti angažirati, zbog nemogućnosti financiranja. Stoga sam uvijek zahvalna svim suradnicima koji prate kulturna zbivanja, pišu i šalju svoje priloge, a posebno dr.sc. Zdenki Weber na ustrajnosti, energiji i neprekidnom angažmanu u našem tjedniku, tijekom više od dvadeset godina.

Od 2010. g. sam urednica glazbene rubrike u Hrvatskome slovu, teiz tjedna u tjedan osmišljavam i oblikujem glazbenu stranicu. Ono što me u Hrvatskome slovu sve ove godine ‘drži’ da ne odustanem, jest upravo potreba isticati brojne glazbene događaje i ljude koji ostaju nezapaženi ili prešućeni, istražiti i predstaviti zanemarenu, ponajprije hrvatsku glazbenu baštinu i njezine marne nositelje. Sadržaja, posla i ideja ima toliko da bi časopis, da su okolnosti normalne i zdrave, mogao imati najmanje tri stranice posvećene samo glazbi. Uz pisanje, kada god mogu, priređujem glazbene priredbe – koncerte u dvorani Hrvatskoga slova.

Prije nekoliko godina bili smo započeli s redovitim održavanjem koncerata, ponajprije mladih glazbenika i hrvatske glazbe, te smo, uz pomoć Grada Zagreba, za tu prigodu kupili pijanino. Započeli smo s mjesečnim koncertima i koncertima vezanim uz važne hrvatske državne obljetnice i blagdane, dodjele Nagrada, predstavljanja knjiga i/ili izložbi, no bez financijske i logističke podrške, nemoguće je zadržati taj tempo i ostvariti sve zamišljeno.
Aktivni se na brojnim predavanjima, tribinama i događajima iz područja kulture i djelovanja braniteljske populacije.

Jedno od prvih predavanja, koje je i mene samu potaknulo više i dublje istraživati i predstavljati kulturu i umjetnost (manje) zainteresiranoj široj hrvatskoj javnosti, bio je poziv teatrologinje dr. Sanje Nikčević prije par godina. Bila je to divna tribina o Umjetnosti kao odrazu Božje Ljepote, te je i nama dvjema i publici bilo zanimljivo ispreplitanje kazališne/dramske i glazbene umjetnosti tijekom povijesti. S obzirom da redovito sudjelujem pri organiziranju glazbenih sadržaja u brojnim programima koje priređuju hrvatski branitelji, bila sam pozvana i u Našice sudjelovati predavanjem vezanim uz glazbu na Danima mentalnog zdravlja, u kojoj sam nastojala prikazati važnost i snažan utjecaj glazbe u životu čovjeka. Slična predavanja održala sam u Virovitici na Festivalu radosne kulture, te u Berlinu u Hrvatskoj katoličkoj misiji i drugdje.

Dakako, predavanja redovito sadrže i kraći koncertni program u kojemu nastupim i sa svojim studentima, pa i oni na taj način stječu vrijedna glazbena i ljudska iskustva. Posebno vrijednim smatram koncerte na kojima sudjeluju roditelji i djeca, braća i sestre glazbenici. To su zaista posebna iskustva i svjedočenje u samoj obitelji koja priprema koncert i zajedno s djecom nastupa, a poseban dojam takav program ostavlja i na publiku.
Više od deset godina pomagala sam okupiti, organizirati, te svirala na misnim slavljima djeca-djeci u zagrebačkoj katedrali, na kojemu bi neposredno nakon Božića, uz blagdan Nevine dječice i Svete Obitelji, misno slavlje predvodili i nakon mise kratkim se programom predstavili brojni dječji zborovi iz Zagreba i bliže okolice, a također trudim se okupljati djecu hrvatskih branitelja i voljela bih da se nastave održavati koncerti djece hrvatskih branitelja za djecu hrvatskih branitelja. Kao suautorica udžbenika za glazbenu kulturu, bila sam pozivana održati niz predavanja diljem Hrvatske na Županijskim stručnim vijećima s temama Domoljubna pjesma kroz povijest, Učenik i učitelj u glazbi, Afroamerička glazba, Glazboterapija i dr., a na poziv dr. Zvonimira Šeparovića odazvala te priredivši opširnu analizu stanja i pojava u hrvatskoj kulturi u okviru Tribina Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta.

Niz godina sam sa Studentskim zborom Sveučilišta u Zagrebu koordinirala glazbeni dio liturgijskih slavlja na misnim slavljima uz Zaziv Duha Svetoga i Te Deum zagrebačkoj katedrali, kao i na hodočašćima zagrebačkih i hrvatskih sveučilištaraca na Mariju Bistricu, a posebno mi je drago vidjeti današnji naraštaj studenata, koji se u tom smislu već sami tako međusobno povezuju i organiziraju. Zavičajne studentske udruge i klubovi posebna s vrijednost, jer oni čuvaju povezanost s rodnim zavičajem, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Bosni i Hercegovini, priređujući vrijedne sadržaje, tribine, susrete i druženja, među njima i sudjelovanje u Koloni sjećanja u Vukovaru. Jedna od takvi također je nedavno gostovanje predstave studenata Franjevačke teologije iz Sarajeva u Zagrebu, s iznimno dojmljivom povijesnom predstavom o kraljici Katarini Kotromanić – Kosača u organizaciji Kluba bosanskih studenata.

Koji su planovi za budućnost?
Živim danas, sada i ovdje. Budućnost ovisi upravo o trenutku kojega upravo sada, danas i ovdje živim; ona je rezultat mojega ‘sada’. Stoga se ne opterećujem tim pojmom, te sve stavljam u Božje ruke, Njegovu Providnost, vjerujem u snagu molitve i znam da Bog uvijek sve okreće na dobro.

Davor Dijanović, https://www.hkv.hr


 Kuzma Kova 1 04

Kuzma Kovačić ususret otkrivanju spomenika Franji Tuđmanu: ‘Kultura je ciljana žrtva one politike koja djeluje protiv dobra našega naroda’
19. rujna 2018.


“U svjetlu zauzimanja za istinu i vrijednosti, s kojima umjetnost uvijek zajedno hodi, gledam i na sudbinu Oltara hrvatske domovine na Medvedgradu. Sramotnom, izdajničkom Mesićevom i Račanovom odlukom (kao i njenim prihvaćanjem od svih koji su došli nakon njih na čelo države) o ukidanju funkcije toga spomenika“, ističe za Narod.hr akademski kipar Kuzma Kovačić, s kojim smo razgovarali ususret otkrivanju spomenika Franji Tuđmanu.

Akademski kipar Kuzma Kovačić rođen je 1952. godine na Hvaru gdje je upravo predstavljao svoju veliku monografsku izložbu koju je kako kaže, posjetilo preko 60.000 posjetitelja, što ju čini ne samo jednom od najposjećenijih izložbi, već i uspješnijom od ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara. Njegovo najnovije autorsko djelo, spomenik prvom predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu bit će postavljen, u središtu Zagreba, u Ulici hrvatske bratske zajednice, gdje će zamijeniti glasovitu piramidu “Granit koji pamti”.

Kuzmi Kovačiću, koji je profesor kiparstva u trajnom zvanju na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu, ovo će biti treći i najveći spomenik dr. Franji Tuđmanu, a prvi spomenik nalazi se u Škabrnji, dok je drugi spomenik postavljen u Velikom Trgovišću.

Oltar i ambon na Bleiburškom polju, spomenik Gojku Šušku u Širokom Brijegu, vratnice hvarske katedrale, oltar hvarske katedrale, oltar hrvatskoj domovini, spomenik papi Ivanu Pavlu II., spomenik hrvatskoj slobodi u Čapljini, kip bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu i reljef sv. Ivana Pavla II. u Nadbiskupskoj palači u Splitu samo su neki od brojnih javnih (spomeničkih i sakralnih) kiparskih djela Kuzme Kovačića.

Akademski kipar Kuzma Kovačić priredio je preko 60 samostalnih izložaba te je izlagao na više od 200 skupnih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu. Djela mu se nalaze u nacionalnim galerijama i muzejima, ali i Papinskoj zbirci u Vatikanu.

Za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 2012. godine, a od 2017. godine vitez je papinskoga viteškoga reda Svetoga groba jeruzalemskoga. Kuzma Kovačić je također predsjednik hvarskog ogranka Matice Hrvatske i redoviti član družbe ‘Braće hrvatskoga zmaja’.

Narod.hr: Gospodine Kovačić, trenutno ste na Hvaru gdje predstavljate svoju veliku monografsku izložbu s preko 180 izložaka povodom 150. obljetnice organiziranog turizma u gradu Hvaru. Što biste proglasili presjekom vašeg višedesetljetnog opusa?

Kuzma Kovačić: Ta izložba u drevnome obnovljenom Hvarskom arsenalu doslovni je presjek kroz moj četrdesetgodišnji kiparski opus. Izloženo je , eto, i nekoliko mojih davnih, prvih radova, jedan je napravljen još za studija na Akademiji u Zagrebu. Izloženo je dosta skica i studija za skulpture, spomenike i sakralna djela, crteži i modeli hrvatskoga optjecajnog kovanog novca kune i lipe te modeli nekih medalja i prigodnoga kovanog novca, crteži – skice za skulpture, nekoliko modela i maketa za spomenike (ostvareni ili neostvareni), nekoliko portreta (poprsja), a najveći dio čine moje „kiparske pjesme“ – skulpture i reljefi slobodnoga oblika. U izložbu je uključeno i nekoliko mojih djela u Hvarskoj katedrali, a nad hvarskim glavnim trgom postavljena je svjetlosna instalacija. Tako je čitav grad, njegovo središte, prostor moje izložbe. U svemu izloženo je 186 djela (kipovi, crteži i instalacije).
Želio sam svome rodnome gradu Hvaru, ljudima s kojima sam živio i rastao, pokazati što sam i kako radio – na zajedničku radost. Hvar je također i veliko hrvatsko turističko središte na Jadranu, pa je tako mnogo ljudi iz svih krajeva svijeta vidjelo izložbu i doživjela je kao pravo iznenađenje. Izložbu je posjetilo preko 60 000 posjetitelja, pa je slobodno možemo nazvati najposjećenijom izložbom danas u Hrvatskoj. Imala je više posjetitelja nego čitave ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre.

Zapravo, presjek kroz moje kiparsko djelo govori o tome da sam se bavio svim kiparskim vrstama i disciplinama i oblikovao kipove u brojnim različitim tvorivima nastojeći dati prilog obrani i obnovi kiparstva, vratiti tu drevnu umjetnost njenoj pravoj naravi te posvjedočiti pred svijetom o njenu izvoru i smislu. To sam pred godinu dana učinio i samostalnom izložbom u Rimu, koja je održana pod pokroviteljstvom Papinskoga vijeća za kulturu.

Narod.hr: Osim u Hrvatskoj, vaša se djela nalaze u značajnim galerijama i muzejima kao i u Vatikanu. Na koji su način, za Vas osobno, isprepletene vjera i umjetnost te kakav je njihov međusobni odnos u suvremenom, postmodernom razdoblju?

Kuzma Kovačić: Jednostavno, moja se kiparska umjetnost rodila iz vjere. Kad sam osjetio poziv, u gimnazijskim danima, mislio sam upravo na to da bih kroz umjetnost mogao svjedočiti o svojoj i našoj kršćanskoj, katoličkoj vjeri, u nadi da bih tako mogao biti bliže Bogu. Utjelovljenjem Sina Božjega i umjetnost je postala (i zauvijek ostala) – nova. Po utjelovljenskome principu po kojemu i sama postoji i djeluje, umjetnost, a osobito kiparstvo, najizravnije očituje i posreduje tu veliku radost i nadu ljudskim naraštajima kroz dvije tisuće godina. Znajući to, postavio sam sebi zadaću da tako bude i danas, u našoj suvremenosti. Nastojao sam svoju vjeru utkati u samu bit kiparske forme, prihvaćajući nadahnuće odozgor. Koliko zahtjevna zadaća!

Znamo, međutim, da u tzv. suvremenoj umjetnosti (onoj koja samo sebi dopušta to ime), kršćanska vjera veoma rijetko prebiva. U općem relativizmu postmoderne vjera je zastrta velikim zastorom i zaboravlja se na Tvorca svega vidljivoga i nevidljivoga, dakle i umjetnosti same. Umjetnost tako zdušno radi na vlastitoj propasti. Ali, ne i svi umjetnici, jer se neki još uvijek raduju biti sustvaratelji Božji.

Narod.hr: Jedan od vaših najvažnijih radova jest spomenik Oltar domovine, posvećen svima koji su se kroz povijest žrtvovali za slobodu domovine, posebice braniteljima. Poznato je da su Mesić i Račan donijeli odluku o napuštanju spomenika. Iz perspektive očuvanja istine i vrijednosti, koliku žrtvu su umjetnici dali za očuvanje hrvatske baštine, a koliko je kultura i sama žrtvom neriješenih sukoba u mladoj hrvatskoj državi?

Kuzma Kovačić: U svjetlu zauzimanja za istinu i vrijednosti, s kojima umjetnost uvijek zajedno hodi, gledam i na sudbinu Oltara hrvatske domovine na Medvedgradu. Sramotnom, izdajničkom Mesićevom i Račanovom odlukom (kao i njenim prihvaćanjem od svih koji su došli nakon njih na čelo države) o ukidanju funkcije toga spomenika kao mjesta davanja počasti hrvatskoj državi i svima koji su se kroz povijest za Hrvatsku žrtvovali, ostaje na samome spomeniku, dakle na umjetnosti i umjetniku, da brane te vrijednosti i istinu. I to činimo, evo, već 18 godina. Kad su kroz protekle godine razni „mudraci“ htjeli maknuti spomenik s Medvedgrada, rekao sam da to mogu učiniti samo preko mene mrtvoga. Taj su spomenik napustili, jer je podignut i za onih pola milijuna Hrvata koje su komunisti zajedno s četnicima ubili koncem i nakon II. svjetskog rata. Pola milijuna! Da bude jasnije, toliko je bilo ono mnoštvo na nedavnom dočeku hrvatske nogometne reprezentacije u Zagrebu. Mnogi su se umjetnici žrtvovali za istinu, sjetimo se samo života Ive Dulčića, i tako čuvali i stvarali hrvatsku baštinu, hrvatstvo samo. I ne razumijem, zaista, sve one nadziratelje umjetnosti, njihovo neumorno nasilje. Ta znaju, vjerujem, da je „slava umjetnosti neprolazna“, a time i sve ono za što umjetnost svjedoči. Tu nikakava pamet, nikakvo lukavstvo ni sila ni vlast ne pomaže.

Tako je i s kulturom danas u Hrvatskoj, ona je žrtva. I to ciljana žrtva one politike koja djeluje protiv dobra našega naroda i koja zna da kulturnim krivotvorbama može poljujati same temelje identiteta, opstojnost naroda i nacije. To je mnogo jače oružje od topova i novca. Zato su pravi otpori nasilju uvijek prvo dolazili iz prostora kulture, prostora slobode. I tako će nužno biti opet.
Foto: Zoran Alajbeg, spomenik dr. Franji Tuđmanu

Narod.hr: Vaš najnoviji rad jest spomenik prvom predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu koji će uskoro biti postavljen u središtu grada Zagreba. Koliko Vam je zadaća bila zahtjevna i kako ste odlučili što će Vam biti cilj ovog autorskog djela?

Kuzma Kovačić: Zadaća je bila uistinu vrlo zahtjevna. Na njoj radim već dvije godine i sad sam se približio samome koncu. Najprije, velika je to odgovornost, profesionalna i, naravno, ljudska. Umjetnik je posredovatelj, komunikator zajedničkih vrijednosti i osjećaja čitave jedne zajednice, u ovom slučaju hrvatskoga naroda. Teret odgovornosti u profesionalnom smislu je tim veći što sam do sad već napravio dva spomenika predsjednika Tuđmana, onaj u Škabrnji (prvi u Hrvatskoj, 2001.) i onaj u Velikom Trgovišću (u Predsjednikovu zavičaju, 2015.). Osim toga, same dimenzije izmodeliranoga kipa su tolike (4,25 m) da je to i fizički i vizualno teško bilo savladati. Svejedno, kip mora biti neupitno lijep, vrijedno kiparsko umjetničko djelo. I konačno, nakon 20 godina od usnuća Prvoga hrvatskog predsjednika i tvorca hrvatske suvremene države, podižemo mu u znak zahvalnosti spomenik u glavnome hrvatskome gradu. Naša zahvalnost za ponovo osvojenu slobodu je smisao i cilj podizanja ovoga spomenika – kipa dr. Franje Tuđmana. Taj spomenik je, ujedno, i simbol zahvalnost svim našim braniteljima koje je tvorac hrvatske države vodio te simbol naše ljubavi prema Domovini. A onaj posebni cilj koji želim podijeliti s našim ljudima, koji je utkan u tvorivo i formu ovoga kiparskog djela, jest – nada, uvijek živa nada hrvatskoga čovjeka. Ona nada koju je izrazio pred kraj svoga ovozemaljskoga života gospodin Predsjednik riječima: „Ostaje narod!“.

Izvor: narod.hr


 Jurkić

Trpimir Jurkić: ‘Projekt Frljić’ se hrani na mogućnosti zabranjivanja, onaj tko bi rekao ‘ne’ bio bi medijski ‘rastrgan’ i proglašen fašistom
Goran Andrijanić -23. travnja 2017.

Splitski glumac, kazališni redatelj i dramski pisac Trpimir Jurkić jedini je scenski hrvatski umjetnik koji je na Marulićevim danima dobio tri nagrade u dvije različite kategorije – dvaput kao glumac i jednom kao dramski pisac.

Jurkić je vršitelj dužnosti ravnatelja drame u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu i član Vijeća festivala Marulićevih dana koji je još u veljači glasao protiv ovakvog programa ovogodišnje manifestacije.

Goran Andrijanić razgovarao je s njim za bitno.net o sporovima koji su nastali oko predstave Olivera Frljića “Naše nasilje i Vaše nasilje” koja u ponedjeljak treba biti prikazana na sceni splitskog HNK-a.

Vi ste, kao ravnatelj Drame HNK-a bili član Vijeća festivala „Marulićevih dana“ i glasali ste još u veljači protiv ovakvoga programa manifestacije. Protiv su glasali i predstavnik Ministarstva kulture i predstavnik Splitsko-dalmatinske županije. Unatoč tome, program je prošao u takvom obliku i sada smo svjedoci prosvjeda zbog prikazivanja Frljićeve predstave. Koji su bili vaši razlozi zbog kojih ste glasali protiv?

Ja sam glasao protiv ne samo zbog Frljićeve predstave, već zbog cjelokupnog izgleda ovogodišnjeg festivala. Kako sam i rekao na vijeću, smatram da je izbornikov odabir potpuno legitiman, no on je po mom mišljenju u suprotnosti s onim što bi festival “Marulićevi dani” trebao biti. Dakle, festival hrvatske drame, kako i stoji u njegovom nazivu. Naime, od devet predstava koje je je izbornik Igor Ružić odabrao, samo tri predstave su nastale po hrvatskom dramskom tekstu, a čak šest predstava su autorski projekti, od kojih su neki inspirirani predlošcima koji nemaju nikakve veze s hrvatskim dramskim pismom. Ali to je pitanje za otvoreni razgovor struke o budućnosti i koncepciji festivala.

Za mene nije pitanje može li ‘to nešto’ što nazivaju kazališna predstava biti dio Marulićevih dana, već može li ‘to nešto’ uopće biti tretirano kao kazališni čin. Odavno je jasno da opus Frljića prestaje biti relevantna kazališna činjenica, već ulazi u nešto što možemo povezati jedino s medicinom

„Slučaj Frljić“ pak, širi je od konteksta ovog pitanja koncepcije festivala. Za mene nije pitanje može li „to nešto“ što nazivaju kazališna predstava biti dio programa festivala Marulićevi dani, već može li „to nešto“ uopće biti tretirano kao umjetnički kazališni čin. Naime, odavno je potpuno jasno da opus dotičnoga prestaje biti relevantna kazališna činjenica, već ulazi u nešto što možemo povezati jedino s nekim granama medicine.

Splitsko-makarska nadbiskupija objavila je priopćenje u kojem izražava žaljenje jer u gradu Marka Marulića, u vrijeme proslave najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa neki prikazuju predstavu koja vrijeđa vjerske i nacionalne osjećaje građana Splita na iznimno ružan način! Slažete li se s ovim konstatacijama?

Naravno da se slažem. Ja čak mislim da bi se i sam dotični autor tih „predstava“ složio s tom konstatacijom o „predstavi koja vrijeđa vjerske i nacionalne osjećaje građana…“ Pa baš to je plan i program, i on se provodi potpuno otvoreno, bez imalo skrivanja i zadrške. Vrijeđati druge, uvijek, svuda i na sve moguće načine! Takve nazovi predstave se i rade samo zato da bi se drugog, ma tko on bio, moglo vrijeđati.

Ali ne „samo“ vjerske i nacionalne osjećaje. „To nešto“ što se naziva predstava, vrijeđa kazalište kad koristi kazališnu formu da bi izlijevalo otrov valjda neke svoje vlastite nesreće. Vrijeđa i zloupotrebljava glumca i glumački zanat kad ga koristi na najgnusniji mogući način. Ako hoćete, to vrijeđa i sve one pokojne velikane glumišta koji su hodali splitskim kazališnim daskama i na njima srcem i dušom stvarali istinske umjetničke doživljaje, jer smo na prošlogodišnjem istom tom festivalu mogli vidjeti kako glumci, u predstavi istog režisera, obilno zalijevaju svojom mokraćom te iste daske koje život znače.

Umjetnost jest sama po sebi provokacija. Ona to mora biti. Ali u slučaju umjetničke provokacije stvar je kao i sa slobodom. Pitanje je dokle seže?

Dakle, takva predstava izlazi iz okvira vrijeđanja nas ili njih. Ona vrijeđa zdrav razum i svako ljudsko dostojanstvo.

Ravnatelj splitskog HNK-a Goran Golovko izjavio je kako bi u ovoj situaciji bilo „najgore da se predstava ne održi“. Slažete li se s njim?

Nažalost u ovakvoj trenutačnoj slici društva, ne mogu se ne složiti. Naime, „projekt Frljić“ (a nazivam to „projekt Frljić“ zato što on sam ne bi ništa značio da nije medijskog, političkog i naravno opće društvenog angažmana koji ga je stvorio, i zato jer je Frljić uvijek važniji od svake svoje predstave), dakle, „projekt Frljić“ je i nastao, odnosno on se hrani na mogućnosti zabranjivanja. Nitko sretniji od njega da ga zabrane. Na taj način netko tko duboko u sebi gaji mržnju prema drugom, postaje „žrtva“. I nažalost to je zatvoreni krug. Pogotovo u ovoj zemlji, u ovom našem društvu.

Kod drugih, uređenijih društava to je ipak malo drugačije. Premijera dotične predstave bila je u Beču i od kritike je dolično ispraćena. Naime, opasan otrov se obično duboko zakopa. Predstavu su gledali i ljudi iz Švicarske jer je plan bio da se nakon austrijske premijere predstava igra i u Švicarskoj. Nakon odgledane predstave, gospoda su se zahvalila, rekla kako se tako nešto ipak neće raditi u Švicarskoj i vratila se kući gdje im nitko ništa zbog toga nije rekao ili zamjerio. E sad, zamislite nekog „hrabrog“ ravnatelja koji bi na taj način rekao „ne“ projektu Frljić, u ovoj našoj zemlji. Taj bi u trenutku bio medijski „rastrgan“ i naravno proglašen fašistom.

I naposljetku, što nam cijela ova situacija govori o stanju hrvatskog kazališta i hrvatske kulture općenito i napetostima koje vladaju u njoj?

Ne govori to samo o stanju hrvatskog kazališta i kulture općenito, to govori o cjelokupnom mentalno i duhovnom stanju jednog društva koje je nažalost teško bolesno, koliko god ružno to zvučalo.

Mi smo društvo u kojem se vrijednost zajedništva prokazuje kao primitivna i zadrta, a gledanje svog posla ili usko klanovskih, ako hoćete i ideoloških interesa, vlastiti komoditet i princip vječnog nezamjeranja percipira se kao individualnost i osobna sloboda

Mi smo jednostavno, društvo koje ne brine o sebi, koje nema osjećaj odgovornosti prema samom sebi. Mi smo društvo u kojem se vrijednost zajedništva prokazuje kao primitivna, zadrta, „ognjištarska“ kako se to zna onako posprdno nazvati, a gledanje svog posla ili usko klanovskih, ako hoćete i ideoloških interesa, vlastiti komoditet i princip vječnog nezamjeranja percipira se kao individualnost i osobna sloboda.

Sve što nam se događa je logično i sve smo to mi izgradili, jer smo zatvarali oči, jer smo šutjeli, jer se „nismo šteli mešati“. Zlo je činjenica. I mi se možemo koliko god hoćemo sablažnjavati i zgražati nad njim, ali ništa tim nećemo učiniti. Zgražanje i sablazan je oružje nemoćnih, onih koji prešućuju vlastiti stav ili odustaju od njega jer:“…znaš nije zgodno… da se ne bi krivo shvatilo,…ma nisu to moja posla…nemam s tim ništa…“ A zlo se hrani našim odustajanjem.

Izvor: narod.hr/bitno.net


novak slobodan 1
 
Ak. Novak: Nema pomirbe s onima koji se dive prekrojenoj šajkači s krvavom zvijezdom
Hrvatski tjednik, 26. svibnja 2015.

Nema savezništva s onima koji ljube glave od kamena i hodočaste kumiru u Kumrovec - umjesto po slovenskim jamama

Komunistički antifašizam kao i fašistički antikomunizam nisu - kako se predstavljaju – idejno antagonistički pozicionirani, ni bitno humanistički suprotstavljeni, nego su upravo istog podrijetla, roda i naravi: to su dvije međusobno uperene suparničke mržnje u isključivo zločinačkom rivalstvu za svjetsku dominaciju i manipuliranje ljudskim sudbinama i životima. Sve druge njihove sofisterije samo su zamka i udica.

Razlikuju se donekle tek stilom i svojim dvjema koncepcijama u praksi: jedni preferiraju uglavnom ljuljačke na kandelaberima ili ekspresnu uporabu tuš-komora s konzervama otrovna plina te čist posao u krematorijskim pećima, a drugi bi prakticirali nasilnu indoktrinaciju i slamanje ljudskih duša u bijelim pejzažima tundre na minus 50⁰ C, ili pak bubotke u drugarskim špalirima, i besmisleno teglenje na tragljama po kamenjaru pustog otoka - također uz čist posao: s mljevenjem ljudskih kostiju u drobilicama za šoder. Oboje uz iscrpljujući i ponižavajući robski rad u infernalnim uvjetima, jedni pod ciničnom zvjezdastom parolom: Rad oplemenjuje, u paradi na Krasnoj ploščadi, drugi pod željeznim slavolukom Treblinke: Rad oslobađa; Jedni su podrigujući i lupkajući potpeticom, žovijalno i selektivno nazdravljali ideološkom kameradschaftu, drugi, jednako licemjerno, kolektivnom tavariščestvu.

Upravo svi komunisti su takvi antifašisti, kao što su i svi fašisti na isti način i s istim porivima antikomunisti. I to nije njihov izbor; i jedni i drugi takvi moraju biti. Jer u suprotnome, smlavio bi ih protivnik, pa žele prije toga preventivno satrti i smožditi oni njega. Komunisti su uistinu beskompromisni zatirači fašizma, ali i slobodoumlja, tradicije i rodoljublja. Ne moraju se busati uvjerenjima! Jasno je: antifašizam je uvjet bez kojega oni ne mogu, i samo slijede svoj goli instinkt samoodržanja. A ideologija je zapravo prividno prilagodljiva, privremeno promjenjiva, utilitarno elastična. Jednima i drugima to je imanentno, jer je za njih to upravo vitalno i egzistencijalno uvjetovano. Njihova je konkurentska borba u pravilu kataklizmična, i vodi se bilo tenkovima, bilo kazamatima, mitinzima, paradama ili kongresima. Opredjeljenja su im po potrebi prividno elastična, a konkurentska nadmetanja nalik na buvlju pjacu.
Jame i stratišta

Istinski antifašisti nemaju ni s time ni s njima ništa zajedničko. Mi se protivimo i fašizmu i komunizmu istodobno i podjednako, i borba protiv jednih i drugih naš je logičan, ŽrtveNema savezništva ni nadmetanja u antifašističkoj iskrenosti, dosljednosti i pravovjernosti s onima koji ljube glave od kamena i hodočaste kumiru u Kumrovec - umjesto po slovenskim jamama; koji pjevaju budnice onome tko je te jame napunio, a ne rekvijeme njegovim žrtvama.pošteni i neizbježni izbor. Istinski antifašisti svjesno se bore protiv dva najveća svjetska zla, a ne za jedno od njih. Ne bore se s oponentima i konkurencijom za neku svoju stranku i ideologiju, za svoj šićar, nego za humane ciljeve, dobrobit čovječanstva i za ljudske slobode.

Zato nema savezništva ni nadmetanja u antifašističkoj iskrenosti, dosljednosti i pravovjernosti s onima koji ljube glave od kamena i hodočaste kumiru u Kumrovec - umjesto po slovenskim jamama; koji pjevaju budnice onome tko je te jame napunio, a ne rekvijeme njegovim žrtvama. Nema pomirbe s onima koji su pruženu ruku popljuvali u strahu da će ostati prikliješteni, i koji pod razlistalom formom sa šakom u zraku komemoriraju protivnikove zločine, zašuškavajući u istom gnijezdu svoja kukavičja jaja; koji se dive prekrojenoj šajkači s krvavom zvijezdom i srpom koji je nemilice kosio.

Ne može svijet zanemariti da su komunistički antifašisti u ime takvog svog antifašizma ostavili za sobom jame i stratišta sa destcima tisuća izmasakriranih, nedužnih, nekomunista. Lako je povjerovati i da su doista to učinili pod egidom svog antifašizma, ali s drugim poticajima; u ime svog antifašizma, oni su autori nepreglednog broja smrti, više nego i sam fašizam, i iz tog nedjela očekuju prije svega za sebe korist. Da, oni jesu antifašisti, samo s kojim poticajem?! S kojim krajnjim ciljem? A isto toliko su i zatirači ljudskih sloboda i rodoljublja. Pa što nude čovječanstvu i istinskim antifašistima u zamjenu? Svoju inačicu fašizma, Sibir, Katinsku šumu i Goli; ono što nude i fašisti pod drugim imenom, na drugim lokacijama...

Stoga ljudi slobodnih uvjerenja, istinski antifašisti, očito, nisu i ne mogu biti s njima u istome rovu - čak ni protiv zajedničkog neprijatelja. Osim doslovce, kao u Drugome svjetskom ratu, što je bila neizbježna spasonosna epizoda.

Akademik  Slobodan Novak: Gospodine Goldsteinu, morali biste se stidjeti!
 Hrvatski list, 09. rujna 2012.

Pročitavši, pitam se, kako može i kako smije jedan doktor povijesti, profesor koji, recimo tako, odgaja naraštaje hrvatske mladeži, u dvije rečenice istresti ovako blasfemičnu i upravo sramotno blesavu tvrdnju. Ali, očito, smije i može, zaštićen kordonom intelektualaca iIvo Goldsteinintelektualki koji ne skrivaju svoje apatridske fige, nego djeluju odnarođeno pod maskom Europejaca i građana svijeta.

Ma, dakako, gospodine Goldsteine, dakako, nacizam i komunizam nisu jednaki, ako već zbrajate bodove. Razumio sam vas. Kudikamo je veći i teži zločin, zar ne, Negacija zlaMa, dakako, gospodine Goldsteine, dakako, nacizam i komunizam nisu jednaki, ako već zbrajate bodove. Razumio sam vas. Kudikamo je veći i teži zločin, zar ne, ubiti Židova, nego nekog tamo ruskog mužika, ili kojeg rodoljuba; patra Pericu, stotine svećenika, tisuće, milijune časnih ljudi. Ne, ne, nisu jednaki... osim upravo po zlu što su ga donijeli svijetu. Ali i to vi negirateubiti Židova, nego nekog tamo ruskog mužika, ili kojeg rodoljuba; patra Pericu, stotine svećenika, tisuće, milijune časnih ljudi. Ne, ne, nisu jednaki... osim upravo po zlu što su ga donijeli svijetu. Ali i to vi negirate.

Treba doista imati u glavi posljednji fiziološki ostatak već komunizamprobavljenog cušpajza, pa govoriti ( u ime znanosti! ) o nejednakim zločinačkim režimima, koji nisu svijetu donijeli jednaka zla! Pa dakako da i nisu jednaki režimi i njihove metode! Jer komunizam je imao specifični protokol i originalnu praksu, a i neusporedivo veći broj žrtava. Nacizam je nastupao bestidno, razbojnički, javno, s isukanim krvavim noževima, zločinački, kao Sparafučil, prijetio i spektakularno ubijao, vješajući na kandelabre, plakatirajući i izvikujući svoje egzekucije. A komunizam je humanističkim floskulama, hipokritskim parolašenjem i dernečkom samohvalom, licemjernim proklamacijama dovodio u bludnju premnoge časne i dobronamjerne ljude, idealiste, humaniste... pa onda skrivao svoja stratišta i grobove svojih žrtava, tragove svojih nedjela, u ime ideala, a zapravo interesa partije, uništavao egzistencije, žderao svoju djecu i naivne privrženike, genocidno likvidirao cijele narodne zajednice, masakrirao u ratu, dapače, u poraću, u miru... tisuće i tisuće nedužnih.

Vi, koji ste od svoje časne nacionalne ili rasne, kako hoćete, pripadnosti stvorili movens i svrhu jedne pseudoznanstveničke djelatnosti, morali biste se stidjeti pred jazovkama i pred Barbarinim rovom, pred križnim putevima, pred kazamatima, logorima, pred GULAG-ima i pred onim časnim sestrama kojima su španjolski komunisti zakucavali petnaest-centimetarske čavle u tjeme. Ako već ne na crti osobne etike, a onda barem na poticaj onog proklamiranog znanstveničkog morala. Jer inače ostaju deplasirane one kratice pred vašim imenom, a pogotovu vaše jalove i pretenciozne ambicije da se nazivate hrvatskim akademikom.

Esej o homoseksualnosti: Kad dvojica ili dvije tepaju 'dijete moje' – licemjerno lažu!
Slobodan Novak, 11. studenoga 2013.

Na svijetu ne postoji, niti je ikada živjelo ni jedno jedino ljudsko biće kojemu nije bila – dekretom sudbine – uskraćena većina ljudskih prava: bioloških, građanskih, strukovnih, fizičkih, duhovnih itd., pa i spolnih. Jer svako je pravo uvjetovano i ograničeno mogućnošću. Čak i pravo na život uvjetovano je stanjem organizma i uvjetima preživljavanja. Samo, mnogi su toga svjesni i s time suživljeni, a neki bahato zahtijevaju ono što im ne pripada, jer misle da imaju i sva formalna prava kroz pravo “slobodnog izbora”.

Ali, kako se uopće može govoriti o slobodnom izboru ako se radi o osnovnim prirodnim zakonima!? Tjelesni organi imaju svoju funkciju, koju ne možemo birati ni mijenjati. Pravo na različitost? Da, svakako imamo pravo na različitost! U svemu, osim u onome za što nemamo osobne mogućnosti da ga ostvarimo. I, razumije se, ni u kriminalu. Može li se slobodnim izborom promijeniti psihička devijantnost? Može li se fizička nedostatnost poništiti slobodnim izborom? Mediokritetski mozak zamijeniti visokim faktorom inteligencije? I koji se uopće vitalni prirodni zakon može slobodnim izborom izmijeniti, a da to ne bude neprirodno i nakazno? Može se nadoknaditi ili odstraniti organ, ali samo u istoj funkciji. Korigirati vid, nagluhost, može se gristi zubnim protezama, može se djelomično nadomjestiti amputirana noga, odstraniti mandule, žučna kesica, može se i disati na kanilu, premošćivati žile i crijeva. Ali samo prisilom krajnje nužde, da bi se sačuvala funkcija, ne nikakvim voljnim slobodnim izborom. I tek – oskudnom umjetnom nadoknadom, a najčešće zakinućem i siromašenjem, pa i sakaćenjem. I ne može se jetrom zamijeniti srce, ni slušnim aparatom ispraviti vid...

Čovjeku u organiziranoj zajednici ne pripadaju društvena prava na djelatnosti kojih svrhu ne može ispuniti. Može ih do mile volje inokosno pokušavati ostvariti, ali ne i legalizirati. Praktički, nitko ne može spriječiti skakanje bez padobrana. Može nam biti ne znam kako žao ako nemamo pravo biti astronaut, rekordni ronilac na dah, virtuoz na violini. Ali nemamo pravo natjecanja čak ni sa zviždačima kroz prste, ako nam to ne ide; a puhati u šaku možemo do mile volje... Ne ćemo zbog toga s onima koji dijele našu sudbinu krenuti u povorku gradom i skakutati u tankim trikoima treskajući jalovim grudima, bolje reći nedojkama ili puzdrama, fućkati, udarati činelama, bubnjevima i tamburinima, mahati krpicama, ispisivati svoju uskraćenost na transparente, panoe i zastave u svim duginim bojama... pa onda još svoje egzibicije i svoje tobožnje ogorčenje i želju za promocijom i publicitetom paradoksalno i komično nazivati Paradom ponosa. Ima u ovom našem konzervativnom narodu izreka: Čega se normalni stide... time se oni drugi ponose. Možda bi neki frustrirani daltonist mogao isto tako paradno i ponosno zahtijevati zabranu obojenih svjetala na semaforu ili boja na zastavi, jer nisu prilagođene njemu; možda bi neki slabovidni astigmatičar zaželio pilotirati; bezbožnik tražiti crkveno vjenčanje; nepismeni sveučilišnu katedru; idiot ministarsku stolicu... Istina, ni to se danas pouzdano ne zna... ali pretpostavljam da im ipak ne bi bilo odprve udovoljeno, čak ni prema političkim mjerilima. Iz jednostavnog razloga: što je bjelodano kako nisu u stanju ispuniti svrhu, ili barem ne potpuno, pa ni zadovoljavajuće.

Doduše, lažni demokrati i kvazi liberali, degenerirana ljevica, prodaju svoje prigodne floskule o jednakim pravima za sve manjine, apsolutizirajući sve odreda, kao da svaka manjina koja nije kriminalna, ima pravo na javno priznanje, posebnu zakonsku zaštitu i potporu, izjednačavanje s nacionalnom, jezičnom, vjerskom, ili političkom manjinom, i to upravo u svojim devijantnim i ekscesnim segmentima. A manjina ima mali milijun! Dakako, zakonodavcu je kudikamo jednostavnije, na primjer, ovisnost o drogama proglasiti kriminalom, i nesretnike satrapski kažnjavati, nego zaštititi manjinska ljudska prava narkomana, alkoholičara, kockara, pušača. Izjednačavanje u svim pravima svih ekscesnih manjina bez ikakve selekcije, nalikovalo bi izjednačavanju paraolimpijaca s olimpijcima, bez uvažavanja njihovih hendikepa. Ne zaboravimo da zakon ne samo ne štiti samoubojice i njihovo pravo “slobodnog izbora”, nego, ako može, kažnjava i sam pokušaj, pa i eutanaziju. A kad je tako, zašto onda ne sankcionirati tisućgodišnji etički krimen, zloglasni protuprirodni blud!? Zar je veći grijeh skratiti voljno vlastiti život, pa i vlastite muke, nego lišiti ljudsku zajednicu jednog ili više budućih ljudi?

Ovi veseljaci oskudna stida, što paradiraju gradovima zahtijevajući neke administrativne privilegije, ističući svoje ljudske nemogućnosti kao imanentno svoje pravo, najvažniji dio “zakinutih” ljudskih prava: svoju seksualnu nasladu, ostvaruju, zasad još, ne javno, ali niti tajno, već u relativnoj diskreciji, onako kao i svi ostali. To je tako činio i čini ljudski rod manje-više u svim društvima od početka svijeta, slobodno – jer ilegalno – i u punoj mjeri, osim u zemaljskom raju, ali tamo je to bilo zbog nedostatka partnera (no da su zatražili od Boga još po jednog Adama i po jednu još Evu, bili bi možda heteroseksualci zakinuti. A gdje bismo tek onda bili bez Kaina i nepoznate mu partnerice!?). Danas pak oni mogu i kudikamo više nego samo šetkati Rivom i Zrinjevcem trljajući se kukovima, mazeći se i držeći se za mali prstić, i nitko dobra želudca ne želi im to uskratiti. Pa tako, uostalom, i svi mi drugi, jednostavno prisvajamo i uzurpiramo svoja prava, katkad i sablažnjivo, katkad i bez ponosa, samo dakako, bez šarenih parada. Varamo šutke prirodu praveći djecu tek kada sakupimo novac za pelene i za kolica, a sve ostalo tek marljivo i legalno prezervativno fingiramo, čak i uz odobrenje Svete Stolice, sve do – odlučujućega trenutka, kad zasnivamo novi život. Ali oni traže i ono na što nemaju ni pravo ni mogućnosti, budući da nema u njih ni na vidiku – “odlučujućega trenutka”. Nemaju pravo stoga što nisu u stanju ispuniti svrhu, makar imali i za troja kolica. Oni zapravo i nisu spremni prihvatiti svoju prirodnu onemogućenost, svoju izdvojenost i uskratu, iako je inače deklarativno smatraju velikom srećom, a to je onda njihova privatna proturječna zbrka, frustracija i nevolja, a ne društveni propust. Jer drugi se jednostavno ne žele radovati njihovoj sreći u nesreći, nego su još k tome, srećom, lišeni mogućnosti da budu sretni onim čime su sretni oni. Zahtijevaju svoj separatni status, a u isti mah i izjednačenje s onima od kojih se naglašeno razlikuju, s kojima hoće biti različito-jednaki. Ne prihvaćaju činjenicu da su devijantni, neprirodno usmjereni, a da su im ipak sva tjelesna zadovoljstva sačuvana, i samo neka socijalna i formalno-administrativna, po svakoj ljudskoj logici, uskraćena; da su u neizmjerno manjoj mjeri oštećeni negoli, recimo, dvospolci, uškopljenici ili nemoćnici, kojih ipak nigdje nije čuti ni vidjeti. Da im nije toliko stalo do egzibicionizma i neshvatljivo bestidnog publiciteta, zar im ne bi bilo mudrije, ljudskije, pa i pristojnije, zadovoljiti se svojom srećom, a neke društvene forme zanemariti primjereno stanju stvari, negoli na njima tako bučno ustrajavati i zamarati klonulu državu i prekapacitirani Sabor? Jer time samo degutantno skreću pozornost na svoju nakaradnu osujećenost i uznemiruju većinsku javnost, ljude koji svoje prirodne sklonosti ne namjeravaju oglašavati i promicati (osim u pornografskom tisku), jer nemaju za to potrebe, ne pokreću lažne dileme, ne odvode u bludnju nedorasle i nezrele, ne preusmjeruju njihov odgoj i opredjeljenje, ne bacaju državu u trošak, ne dižu specijalce s nedjeljnoga ručka, ne ometaju gradski promet, ne deranžiraju hrvatske ministre i ministrice (koji bi, umjesto demagoškog posjeta i aplaudiranja paradi, posjetili radije koju pivnicu ili solarij). Ti većinski njihovi antipodi, povremeno samo lijepo, obično u sreći, tišini i zadovoljstvu stvore po koji novi ljudski život. Tako ispune svoju namjenu i poslanje u prirodnom lancu reprodukcije, i onda uživaju u dječjem smijehu, i to s autorskim pravom!

Onaj tko je prirodno onemogućen, ne može nikoga kriviti i ni od koga tražiti da mu nadoknadi njegovu prirodnu uskraćenost nekim zamjenskim paragrafskim nadomjestcima, kao što ne mogu žena i muž međusobno zamijeniti svoje prirodne uloge i funkcije. Kad dvojica ili dvije tepaju “dijete moje” – licemjerno lažu! A tražiti tako bučno i rezolutno da se uspostavi besmisleni i surogatni privid, komično je i groteskno, nakazno, i asocijalno do apsurda. I može uživati i, nažalost, uživa licemjernu podršku samo u dekadentnim slojevima suvremene moralno razrovane civilizacije.

https://www.vecernji.hr/vijesti/nisu-svi-u-stanju-ispuniti-svoju-svrhu-902314 

MILJENKO JERGOVIĆ O SLOBODANU NOVAKU; Njegovi romani jedina su autentična povijest epohe
 

Jurica Pavičić: Smijem li nakon svega izreći istinu o starom prostaku Slobodanu Novaku?
Jutarnji list, 16.11.2013.

Zahvaljujući općoj ćudorednoj invaziji koju je pokrenula Katolička crkva, hrvatski je medijski prostor već tjednima i mjesecima zasićen seksualnošću. Kondomi i banane, stidnice i rodnice, snošaji ovih i onih vrsta postali su nažalost do te mjere zaglušujuće prisutni u novinama i na TV-u da mnogim ljudima, uključujući mene, ta invazija ideologije u ponjave i kušine dobrano izlazi na nos.

Nisam mislio da ću i sam sudjelovati u takvom trovanju javnog privatnim, no jedan tekst koji je ovog tjedna objavljen u jednim jaaako, jaaako srednjestrujaškim novinama ponukao ma da - eto - zagnjavim općinstvo i nečim što je moja privatnost.
Vezane vijesti

Ja sam, naime, u pubertetu dobio zaušnjake. Kao posljedica tih zaušnjaka ostao sam neplodan. Negdje sredinom devedesetih, liječnici su mi iznijeli nalaze i priopćili mi da sam po svemu sudeći “biološki uskraćen”, da sam “prirodno onemogućen”, da “nisam u stanju ispuniti svrhu” i “poslanje” u “prirodnom lancu reprodukcije”. Unatoč tomu, nisam klonuo glavom nego sam odlučio - eto - “fizičku nedostatnost promijeniti slobodnim izborom”. Odlučio sam se - ukratko - za “oskudnu umjetnu nadoknadu” i “zamjenski paragrafski nadomjestak”, pa smo se supruga i ja ne samo oženili nego i - “umjetno” i “zamjenski” - usvojili dijete. Naš “surogatni privid” danas ima četrnaest godina, ima akne po licu, jedinicu iz matematike i slušalice smartfona po cio dan u uhu. Imamo s njim iste “ups” i “downs” kao i svi roditelji svijeta, razdoblja kad je najmedeniji, kao i razdoblja kad bih ga (ključna riječ: primanje roditelja) bacio s balkona. Ukratko, “oskudna nadoknada” meni je sasvim obilna i dobra.
‘Manjinska’ obitelj

Ipak, činjenica da je naša obitelj po nečemu specifična, drukčija i (ajmo upotrijebiti tu političnu riječ) “manjinska” dosta me naučila i učinila osjetljivijim. Zahvaljujući njoj, razvio sam dodatnu averziju prema svim ideologijama krvnih zrnaca, rasa, nacija i etnogenetika, od Tuga i Buga do kinderštubea i “splitskih kolina”. Zahvaljujući takvoj obitelji, postao sam osjetljiviji na mehanizme “samorazumljive” klasne reprodukcije u kojoj djeca pravnika, doktora i inženjera “prirodno podrazumijevaju” da će i njihova djeca biti pravnici, doktori i inženjeri. Zahvaljujući takvoj obitelji, dodatno me iritira bataljun socijalno autističnih nerdova koji nam prodaju obrazovnu “izvrsnost” (a koje - usput rečeno - Jutarnji list obožava). Zahvaljujući takvoj obitelji, stvorio sam i ponešto nijansiraniji, kompleksniji stav prema pobačaju, zbog kojeg me feministice vjerojatno ne bi prigrlile. Konačno, činjenica da moja obitelj počiva na “fizičkoj nedostatnosti” dokinutoj “činom slobodnog izbora” natjerala me da drukčije gledam na manifestacije samorazumljivog seksualnog fašizma.

Na manifestacije kao što je, na primjer, tekst “Kad dvojica ili dvije tepaju dijete moje - lažu!” kojeg je ovog tjedna na stranicama Večernjeg lista objavio svojedobno vrlo dobri pisac, a već dugo pretužno medijsko spadalo, rapski romansijer Slobodan Novak. U svom tekstu- naime- Novak se bavi aktualnom temom ćudorednog referenduma i na homoseksualne zajednice obrušava rječnikom koji pomiče čak i prilično poodmakle granice hrvatske konzervativne nedoličnosti. Za Novaka su - naravno - pederi i lezbe “biološki uskraćeni”, “fizički nedostatni”, oni su “prirodno onemogućeni” “ispuniti svrhu” i “prirodno poslanje u lancu reprodukcije”, stoga on kritizira njihovu težnju da taj defekt kompenziraju “oskudnom umjetnom nadoknadom”, “surogatnim previdom” i “zamjenskim paragrafnim nadomjestkom”. No, osim što nešto prostačkijim i odurnijim rječnikom izlaže standardne katoličke prigovore “nenaravnoj” seksualnosti, Novak ide korak dalje u smjeru kakav zadnji put pamtimo u eri Himmlera i Goebbelsa. “Biološki uskraćeni”, naime, “lišavaju zajednicu jednog ili više budućih” ljudi što je naravski “grijeh”. Pa kao što zakon inkriminira samoubojice ili počinitelje eutanazije, morao bi - konstatira Novak - tako i one koji zajednicu lišavaju tih potencijalnih ljudi. Što znači, Novak bi “biološki uskraćene” (to znači - i mene?) u prežun. OK - u logor: slažem se, to je više hrvatska tradicija.

Nakon što je sredinom tjedna izišao taj tekst, sjedio sam u društvu s jednim profesorom kroatistike koji mi je rekao kako ga je - kao profesionalnog čitatelja Novakove proze- taj tekst jako rastužio. Ja vam moram priznati nešto što je s kršćanskog stanovišta neprijeporno grijeh, a ja ga i osjećam kao majušni grijeh: ja sam, naime, bio zlurado sretan. Bio sam sretan zato što sam pred nekih godinu dana u istom ovom prilogu objavio esej u kojem sam izložio luk privlačnosti i zazora koji sam prošao sa Slobodanom Novakom. Izložio sam vlastiti odnos prema piscu koji je napisao par (zapravo: dvije i pol) stvarno sjajne knjige, koji je tim knjigama izgradio spomenik mojoj (jadransko-dalmatinskoj) kulturi, a onda se izvrgnuo u društvenu karikaturu, grintavog nacionalističkog starca koji ljubi skute “ocu domovine”, uzdiže prostaštvo, udvara se rulji i piše neinteligentne tekstove lošim, kvrgavim jezikom. Važni pisac moje kulture - napisao sam - pretvorio se u kretena.
Potjernica madre s TV-a

Znate što se poslije dogodilo. Madre badesa televizijske korupcije Hloverka Novak Srzić organizirala je za mnom TV potjernicu, napalo me nekih pedeset-šezdeset portala i kolumnista, uključujući i modnog mačka nove desnice Nina Raspudića, mafijaškog advokata Zvonimira Hodaka, te Slavena Leticu, Tuđmanovog nadri-savjetnika. Naravno, kad me napadaju Raspudić, Hodak ili Letica, onda to ne doživljavam kao problem. Veći mi je problem bio stav pristojne, dolične hrvatske intelektualne većine koja je - doduše - smatrala da ono što Novak piše “nije baš u redu”, ali se isto sa starinom ne smije tako, a pogotovo se ne smije koristiti ta “k- riječ”. Sličan razgovor imao sam pred svega nekoliko tjedana s jednim uglednim pjesnikom i likovnim kritičarom, čovjekom kojeg inače jako cijenim i mislim da ga krasi distancirana intelektualna mjera. I on mi je prigovorio da sam “malo previše šarf” i da “nije trebalo tako”. Štos je, međutim, u tome što Novakov “pedere-u-logore” tekst nije ni po čemu različit od nebrojenih njegovih tekstova koje je u zadnjoj dekadi prosipao po perifernim i neutjecajnim nacionalističkim novinama. Podjednako je tvrdo i gobavo napisan, podjednako neinteligentno proturječan, podjednako zažaren i razularen u tonu. Razlika je samo što ovaj tekst nije izišao u perifernom kriptoustaškom fanzinu, nego u novinama srednje struje kojima je vlasnik jedna srednjeeuropska nadbiskupija. Izišao je - ukratko - u novinama koje bi morale paziti da jednu oronulu veličinu nacionalne književnosti ne izvrgnu javnoj sablazni time što će joj objaviti protofašistički tekst.
Moja riječ s ‘k’

I tu dolazimo do onog što mislim da je bit problema. A bit problema nije Novak. On je - naime - jadan: književno davno neaktivan, punih ruku sa svojom biografijom koju bi rado retuširao. On je star, i vjerojatno ne baš najbistrijih klikera. Problem stoga nije on: problem je dolična, pristojna hrvatska intelektualna zajednica koja svih ovih godina s parnaske distance ignorira Novakovo prostaštvo i mržnju, ali joj onda najednom smeta jedan epitet. Novaka se, naime, sve ove godine prešutno trpjelo dok je bio prost, dok je mrzio, dok je neistomišljenike blatio skarednom verbalnom agresijom. Toleriralo se to što je tim i takvim pisanjem nasrtao na tuđe ideale, tuđe ideje, tuđe prošlosti i tuđe vrijednosti (ne nužno moje: ja sam - recimo - kao i Novak euroskeptik, samo iz sasvim drugih razloga).

Sada smo, međutim, došli do konačne točke. Sad Novak više ne juriša na tuđe vrijednosti ili tuđe ideje. On sad napada “male prstiće”, “jalove grudi”, “nedojke” i “puzdre” (čak ni za svrhu istraživanja za ovaj tekst nisam uspio saznati što je “puzdra”: u mene doma, Madona Markantunova nije koristila takav rječnik). On sad - ukratko - istim zapjenjenim rječnikom napada tuđa tijela, a samim tim posredno i moje (“biološki uskraćeno”, “fizički nedostatno”) tijelo. Daje li mi bar sada- kad se nakon svega i ovo dogodilo - hrvatski književni politbiro pravo da izreknem “to”. Ili je i dalje u cijelo priči najveći problem moja riječ koja počinje s “k”?

https://www.jutarnji.hr/arhiva/pise-jurica-pavicic-smijem-li-nakon-svega-izreci-istinu-o-starom-prostaku-slobodanu-novaku/920765/


Jurica Pavičić ne može akademiku Novaku oprostiti hrvatstvo
Milan Jajčinović, Večernji list, 12. prosinca 2012.

Novakovo hrvatsko političko pisanje smeta Pavičiću, kao što mu je smetalo i hrvatstvo Ranka Marinkovića

Da je književni klasik Slobodan Novak za novinsko-književnoga prozaika Juricu Pavičića, razljućen njegovim političkim stavovima, napisao da je “turobna karikatura, nedostojno strašilo”, “ruševina nečeg bivšeg” i “kreten”, s pravom bi se uzbunio i uzjogunio cijeli lijevi medijsko-književni klan. No, kako je Pavičić time u subotnjem Jutarnjem listu častio Novaka, klan se nije uzrujao. Valjda im je bilo drago što je Pavičić starome Novaku “dao po labrnji”.

Pavičić je huliganski besramno “išamarao” Novaka ne samo zbog pisanja u zadarskome Hrvatskome listu nego i zbog emocionalne “izdaje”, kako napisa, nekoć mu zavičajno najdražeg i poetički najbližega pisca. Ispalo je kao da su Pavičiću Novakovi “Izgubljeni zavičaj” i “Mirisi, zlato i tamjan” toliko literarno i svjetonazorski bliski da bi ih, da ih nije napisao Novak, napisao sam, kad bi imao talenta. Ali uz jal, glavni je razlog za Pavičićevo ruženje vremešnoga klasika Novakovo hrvatstvo.

Glavni je Novakov krimen, po Pavičiću, što je od mladoga ljevičara, dalmatinskoga partizana i “suputnika revolucije”, bio za samostalnu Hrvatsku, za Tuđmana, i što se zalaže za promicanje nacionalnog identiteta. Pavičić ne može oprostiti književnome akademiku ono što je za Novaka esencijalno, njegovo hrvatstvo.

Kao anacionalnome Mediterancu, Pavičiću je neshvatljivo da Novak nadasve može biti Hrvat. Povrh svega toga, Novak je umjetnička veličina koja se ne može poreći. Da se to može, i Pavičićev bi naum bio vrlo lagan, sveo bi ga na “ognjštara”, natražnjaka i hrvatskoga primitivca. No, kako je Novak rođenjem građanin, građanski uljuđen, silno darovit i književno uspješan, uobičajena pavičićevska eliminacija različitih nije moguća. Osim bestidnom arogancijom i gubljenjem svake pristojnosti i mjere.

Pavičiću i njegovome društvu smeta Novakovo hrvatsko političko pisanje. Kao što im je svojedobno smetalo i hrvatsko očitovanje drugoga hrvatskoga književnoga klasika Ranka Marinkovića. Tome društvu najednom ni Marinković ni Novak nisu više bili književne veličine, nego samo maloumni Hrvati! Tako su i Marinković i Novak strpani u literarno-politički uskokrug sumnjivih dalmatinskih partizana koji su postali izuzetnim hrvatskim književnicima.

Tome su vrsnome ljudskome i lijepoknjiževnome uskokrugu pripadali pokojni Jure Kaštelan, Petar Šegedin i Ranko Marinković, a danas je još ostao Slobodan Novak. Novaka se ruži jer dijeli slične nacionalne vrijednosti, a podmeće mu se s anacionalne pozicije. Medijsko-književni redari okupljeni u “crveno jato” ne podnose ni Ivana Aralica iz istih razloga, premda je i on bio u partizanima. Kada je dobio Nagradu “Vladimir Nazor”, usplahirili su se i razgraktali jer da nagradu s Nazorovim imenom ne može dobiti “desničar Aralica”, usprkos svemu vrijednome što je napisao.

Pavičić Novaka, mimo svake pameti i poštenja, uspoređuje sa srpskim piscem, četnicima bliskim, Momom Kaporom! Kapor, koji se druži s četnicima, Pavičiću je očito isti kao i Slobodan Novak koji “misli Hrvatsku”! Ako je Kaporovo srpstvo četničko, onda je nedvojbeno i kamo smjera Pavičićeva usporedba Novaka s Kaporom. Ako je kulturno i civilizacijski prihvatljivo da “djelo otkupljuje pisca od biografije”, onda se možda uime literature može “otkupiti i Kapora”.

Stoga je nejasno s čime je, s kakvim djelom, Pavičićevo novinsko-književno pajdaško društvo nedavno “otkupilo biografiju” Đure Vilovića. Njegovim drugorazrednim “Picukarama”?, premda je Vilović bio četnik, združen s Dražom Mihailovićem, u četničkom štabu u selu Ba! Nejasno je samo u čemu je to “zastranio” i Slobodan Novak? Valjda u tome što je umjetnički neosporan i nacionalno svjestan.

U “karikaturu” i “kretena” ga pokušavaju pretvoriti Pavičić i njegovi, u biti nedaroviti drugari, koji su stvorili pajdašku književnost, u kojoj hvale jedni druge i dodjeljuju si nagrade po principu: danas ja tebi, sutra ti meni.

Istovremeno sve one koji ne dijele njihov upitni svjetonazor, koji je često ljeviji i od pameti, proglašavaju desničarima. To pajdaško društvo nikome ne može oprostiti darovitost i hrvatstvo. Pa ni Slobodanu Novaku.

https://www.vecernji.hr/jurica-pavicic-ne-moze-akademiku-novaku-oprostiti-hrvatstvo-485964


RASPRAVA O ZADAĆAMA VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika bilo je stručno tijelo Republike Hrvatske za skrb o hrvatskom standardnom jeziku. Za čelnu osobu bio je postavljen hrvatski akademik Radoslav Katičić, a za zamjenika akademik Mislav Ježić. Članovi Vijeća bili su: Ivo Pranjković, Dunja Pavličević-Franić, Mirko Peti, Ljiljana Kolenić, Dunja Brozović-Rončević, Marija Turk, Branka Tafra, Tomislav Ladan, Mile Mamić, Ivan Zoričić, Joško Božanić, Marko Samardžija.

Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 13. svibnja 2005. na svojoj prvoj sjednici. Na njoj su razmotreni zadatci koje je Vijeću postavilo Ministarstvo. Predsjednik Vijeća, akademik Radoslav Katičić rekao je tom prilikom ovo:

"Započinjemo posao od bitne važnosti za narodnu kulturu i za sav narodni život. Kao Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika skrbit ćemo za veliku jezičnu stečevinu i raspravljati o pitanjima što se postavljaju u vezi s njome.

Tu, na početku, umjesno je sažeto izreći odakle pri tome polazimo:

Hrvatski jezik postoji kao povijesna danost, skup idioma obilježenih pripadnošću vlastitoj kulturnoj cjelini, različitoj od drugih. On ima svoj standardni oblik, izrastao i učvršćen u vlastitom razvojnom tijeku s prepoznatljivom vlastitom fizionomijom. Taj standardni jezik valjano je razvijen i dobro nam služi. Nema dakle mjesta kao zadatak koji se postavlja ovomu Vijeću spominjati i standardizaciju hrvatskoga jezika, pa o njoj, opravdano, tu i nema riječi. Ako pak hrvatski jezični standard postoji i dobro funkcionira, čemu onda Vijeće i njegova sustavna skrb za taj standardni jezik? Čemu raspravljanje o pitanjima oko njega? Za to postoje dva glavna razloga:

U naravi je svakoga standardnog jezika da se stalno mora prilagođivati sve novim situacijama i razvijati se kako bi bio dorastao sve novim zadatcima što mu se postavljaju u njima. Pri tome se otvaraju i nova pitanja i nastaju nedoumice oko njih, pa ima posla za stručno tijelo koje to prati i s pogledom na cjelinu prosuđuje i usmjerava. Taj je razlog univerzalan.

Drugi je razlog taj što je, koliko god imamo valjano izgrađen i dobro razvijen jezični standard, odnos hrvatske jezične zajednice prema njemu duboko poremećen. Nedostaje joj uravnotežene jezične svijesti i samosvijesti. Posljedica je to puta kojim je prošla hrvatska jezična standardizacija te ideologijskih zasada u znaku kojih je ostvarena. Bit će da upravo odatle dolazi to što, premda nema znatnijih otvorenih pitanja oko hrvatskoga jezičnog standarda, oko njega ipak nastaju prijepori, pa se od njih uznemiruje i javnost. Taj pak razlog proizlazi iz osobitih hrvatskih jezičnih prilika. Vijeću se stoga postavlja zadatak da sve to pozorno razmotri i temeljito raspravi, te potakne razjašnjavanje tih odnosa i uravnoteživanje shvaćanja o svojem standardnom jeziku u našoj kulturnoj javnosti. Raspravljajući o tome, oštrit će se i kriteriji po kojima valja prosuđivati aktualne prijedloge za opis i dotjerivanje hrvatske standardnojezične norme."

Akademik Radoslav Katičić na  27.  (posljednjoj) SJEDNICi  VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

»Pitanje statusa hrvatskoga jezika u posljednje vrijeme zadobilo novu aktualnost. Do toga su dovela osporavanja što su oživjela novom žestinom i upornosti, a prije svega ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju, za koji nam govore da mu službeno zaključivanje neposredno predstoji. Nema dvojbe da se oko statusa hrvatskog jezika nastoji stvoriti nesigurnost ili u najmanju ruku nemir. Dosta je sjetiti se kako se pojavila knjiga Snježane Kordić “Jezik i nacionalizam” u kojoj ona žestoko i polemički zastupa gledište da su hrvatski i srpski zapravo isti jezik i kakav je zauzet publicitet dao velik dio medija toj autorici i njezinoj knjizi. Onaj koji upravlja medijima očito hoće uzdrmati status hrvatskoga jezika kakav je on dobio u ustavu Republike Hrvatske. A Haaško je sudište uvođenjem i priznavanjem jedino bosanskoga / hrvatskoga / srpskoga jezika kao jednoga te istog vrši stalan pritisak na hrvatski jezik i na Hrvatsku da se u međunarodnom prostoru prilagodi tomu okviru i skvrči u njem. Hoće se tako, bar zaobilazno, dokinuti ustavom stečena sloboda.

Kraj takva pritiska, poduprta iznutra i izvana, potrebno je da ovo Vijeće kao legitimirano državno stručno tijelo jasno izreče kakvo je držanje prema pitanju o tome kakav treba da je status hrvatskoga jezika primjeren i koliko je status koji mu daje hrvatski ustav i međunarodno trajno obvezatan.

Zapravo tu i nema mnogo što govoriti. Razumije se samo po sebi da je Ustav obvezatan za sve dok je na snazi, a promijeniti se može jedino takvom kvalificiranom većinom hrvatskih glasača i njihovih izabranih zastupnika kakvu svi oni koji rade na potkapanju i mrvljenju ustavnoga statusa hrvatskoga jezika za svoje nastojanje teško da mogu skupiti. Ipak, mnogo je načina da se na sitno i kroz mala vrata uvede ono što se ne može u krupnome i na velika. Stoga ovo Vijeće svim dužnosnicima i predstavnicima hrvatske Države glasno i neprečujno mora reći ovo:

Hrvatski jezik nedvojbeno je među jezicima svijeta poseban jezik za sebe. Bez obzira na to kako se to pokazuje s drugih gledišta, on to kao književni i standardni jezik sigurno jest. Ima svoje pomno izbaždarene izražajne vrijednosti i njihovu istančanu hijerarhiju. To je izraz kulture u sredinama kojima hrvatski jezik služi kao sredstvo komunikacije i ekspresije. Izvorni govornici po tome točno znaju što mu pripada, a što ne, koliko god inače slično, srodno, poznato i prepoznatljivo bilo. Nesigurni su u tome samo onoliko koliko su svi izvorni govornici na svijetu nesigurni prema nadosobnom autoritetu svojih književnih jezika.

U susjedstvu hrvatskoga rabe se drugi standardizirani južnoslavenski književni jezici: srpski, bošnjački i crnogorski, slovenski, makedonski i bugarski. Prva tri su i po svojim dijalekatskim obilježjima hrvatskomu vrlo usko srodni i stoga njegovim govornicima uvelike razumljivi, iako ne uvijek i u svemu i ne uvijek baš sasvim lako i točno. Stoga tu uglavnom nije potreban tumač osim kada se radi o terminološkim i frazeološkim tančinama. Zato se nekima čini da bi sve to valjalo uzimati kao da je jedan te isti književni jezik, a pripravni su mu priznati tek to da je razuđen na “varijante”. Pa i kad govore o njima, frazeološki je dominantan kontekst u kojem su to onda “samo varijante”. Do toga im je najviše i stalo da ono što mi samorazumljivo doživljavamo kao hrvatski jezik bude “samo varijanta”. Na nju se onda ne treba osvrtati, nju ne treba njegovati i ona nema nikakvih prava, ne predstavlja nikakvu vrijednost, ne iziskuje nikakav obzir. Nema je u izobrazbi i školovanju. Nekima je tako prikladnije. Olakšava manipuliranje i vladanje na širem prostoru. No takvo izjednačivanje jasno različitoga, koliko god su te razlike tanke, nemoguće je drukčije nego kao pritisak. To je nasilje. Hrvatski narod i hrvatski glasači jasno su rekli što misle o tome. I time bi to pitanje trebalo biti skinuto s dnevnog reda. Ali i dalje nema mira.

Stoga valja nepopustljivo ustrajati na ustavnom statusu hrvatskoga jezika, na njegovu statusu kao jezika među jezicima svijeta. Tu nema mjesta nikakvoj pragmatičkoj elastičnosti. No to ne znači da treba zatvarati oči pred posebnim položajem hrvatskoga jezika u odnosu na spomenute druge južnoslavenske jezike. Oni, kao što svi znamo, doista predstavljaju mogućnost zajedničkoga prostora jezične komunikacije. U normalnim prilikama i pri razumnom i pragmatičkom pristupu ta se mogućnost na njoj primjeren način i ostvaruje. Ne pada nam na pamet da se kad uđemo u Bosnu, Srbiju ili Crnu Goru jezično ponašamo kao da smo ušli u Mađarsku.

Nažalost, prilike već dugo nisu baš normalne i stanje duhova tu već dugo vremena otežava onakvo ponašanje kakvo bi inače bilo najpragmatičnije. To je uvelike posljedica pritiska da se srodno i slično, ali u svojoj različitosti razgovjetno, uzima kao da je posve isto, kao da je jedno. Taj pritisak, kako vidimo, ne jenjava niti u slobodi. Ne prestaje stoga dražiti i uzbuđivati, otežavati da se oko toga postavljamo razumno. Najneposrednije aktualne ostaju tako riječi kojima je u svoje vrijeme Julije Benešić odgovorio na anketu kojom se pripremao “Novosadski dogovor”: „Pustite nas na miru! Što nas više budete puštali na miru, to ćemo se oko jezika bolje slagati.” Ali pritisak nije prestao. A samo ako potpuno prestane taj pritisak na izjednačavanje više jezika kao da su samo jedan, stvaraju se pretpostavke za razumno rješavanje jezičnih odnosa, kako načelnih, tako pragmatičnih.

Gdje se dosljedno poštuje sloboda i kulturni identitet, gdje se dosljedno poštuje kultura koju neki jezik izražava i posreduje, tu se može bez straha u opuštenoj porabi ubirati korist od međusobne razumljivosti književnih jezika koliko god ih se dosljedno razlikuje.

Mučan je bio doživljaj kad je visoka dužnosnica Haaškoga suda na televiziji progovarala slabim srpskim jezikom. I nije bilo mučno to što je taj jezik bio srpski i slab, jer tako je i toliko naučila, nego je bilo mučno to što je u tome bio impliciran zahtjev da moramo prihvatiti kako nam ona govori našim jezikom. A to se ne može iskreno prihvatiti. Stoga je od svega najbitnije oduprijeti se svakomu pokušaju da se hrvatskomu uskrati status posebnoga jezika, izravno ili neizravno. Popustiti u tome znači oslobađati bezobzirne i od svake obveze na obzirnost prema hrvatskomu jeziku. Tu treba biti željezno načelan. Poštivanje različitih identiteta i jezika koji ih izražavaju temeljno je napokon načelo udruživanja u Europsku uniju.

Ne valja stoga dolaziti s nerazumnim zahtjevima niti protiviti se da se praktički iskorišćuje dalekosežna uzajamna razumljivost spomenutih južnoslavenskih književnih jezika, koliko to ostaje na sasvim pragmatičkoj razini i ne dira u vlastitost hrvatskoga jezika. Treba postojano zahtijevati da se on uvijek uzima u obzir kao samosvojan. Ne može se pristajati na to da se rabi srpski, pa da to bude kao da je hrvatski.

Ne će uvijek biti lako u praksi povlačiti tu granicu, ali mi moramo umjeti i to. Ne vrijedi ustrajati na nerazumnim zahtjevima i očekivanjima da se hrvatski svugdje poučava odvojeno od srodnih slavenskih jezika jer to dugoročno samo slabi međunarodni položaj hrvatskoga jezika. Na kraju krajeva ugrožava njegovu opstojnost u međunarodnom prostoru. No mora se zahtijevati da se uvijek od tih srodnih jezika, s kojima se može zajedno studirati, ipak jasno razlikuje kao poseban jezik i primjereno opisuje i poučava.

Na svim hrvatskim predstavnicima i pregovaračima koji uglavljuju položaj i porabu hrvatskoga jezika u Europskoj uniji leži stoga vrlo velika odgovornost. Ovo je Vijeće bilo dužno upozoriti na to.

Ono mora reći i to da se nikako ne može pristati na to da u Europskoj uniji bude samo jedan ured za prevođenje na hrvatski i druge njemu srodne jezike, pa kako god velika ta srodnost bila. Isto tako, ne može se na to pristajati niti na suđenjima pred Haaškim sudom. Temeljno je pravo svakoga optuženika da mu se barem presuda i njezino obrazloženje prevodi na jezik koji je doista njegov. Pri objavljivanju presude našim generalima to nije bilo tako. Protiv toga treba prosvjedovati i tražiti da se to više ne događa. Time se hrvatskomu jeziku uskraćuje status koji mu daje Ustav. A na to naša Vlada ne može pristajati.«

https://hr.wikisource.org/wiki/Zapisnik_s_27._sjednice_Vije%C4%87a_za_normu_hrvatskoga_standardnog_jezika


Podgorska deklaracija o položaju i javnoj uporabi hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji

Podgorska deklaracija o položaju i javnoj uporabi hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji
autor: sudionici znanstvenog skupa: Dunja Brozović Rončević, Željka Brlobaš, Ivan Marković, Jurica Budja, Smiljana Šunde, Domagoj Vidović, Mijo Lončarić, Ivana Kurtović Budja, don Drago Šimundža, Snježana Zima, fra Andrija Nikić

Dokument je koji je donesen 22. svibnja 2010., nakon znanstvenog skupa koji se održao u Podgori, u sklopu Dana don Mihovila Pavlinovića. Deklaracija je bila završni dokument. Na skupu koji je nosio naziv Hrvatski jezik – jedan od službenih jezika Europske unije na kojem su izlagali ugledni jezikoslovci/Hrvatski jezik - od politički nepriznatoga jezika (do 1870.) do jednoga od službenih jezika Europske unije.

JEZIK NAŠ HRVATSKI -  Ne b/h/s-u, da Prijedlogu zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika

Mi sudionici znanstvenoga skupa Hrvatski jezik: od politički nepriznatog jezika do jednog od službenih jezika Europske unije, održanog u Podgori (od 20. do 22. svibnja 2010.), rodnome mjestu don Mihovila Pavlinovića, svećenika, pjesnika, pisca, narodnog zastupnika u Dalmatinskome i Hrvatskome saboru te Carevinskome vijeću, novinskog urednika i novinara, narodnog tribuna i preporoditelja, ali nadasve hrvatskoga domoljuba i borca za pravo hrvatskoga naroda da svoj jezik zove narodnim imenom i da se njime slobodno služi u javnosti – u školstvu, znanosti, književnosti, javnim i državnim ustanovama i novinstvu – usvajamo:

Podgorsku deklaraciju o položaju i javnoj uporabi hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji

1. Neprijeporna je činjenica da je upravo jezik jednom od temeljnih odrednica nacionalnog, kulturnog, vjerskog, državotvornog i političkog identiteta kao i to da je hrvatski jezik stoljećima bio glavnim zalogom stvaranja i opstojnosti hrvatskoga narodnog jedinstva.

2. Negativna iskustva raznih, hrvatskomu jeziku nesklonih jezičnih politika koja baštinimo iz dosadašnjih, nesretnih ili nedovoljno sretnih državnih saveza i unija nameću nam u današnje doba, doba priključenja Europskoj uniji i budućega života u njoj, obvezu oblikovanja znanstveno dobro osmišljene i politički dobro promišljene jezične strategije i politike.

3. Primjer borbe don Mihovila Pavlinovića za ime, opstojnost, razvoj i procvat hrvatskoga jezika od prije stotinu i pedeset godina koji je, među inim, imao za posljedicu donošenje odluke Dalmatinskoga sabora 1870. da se zapisnici dotada talijanskim jezikom podjarmljenoga Sabora vode na hrvatskome jeziku trebaju nam danas biti putokazom i poukom kako je i u najtežim povijesnim vremenima moguće i potrebno čuvati i razvijati hrvatski jezik.

4. Republika Hrvatska ima puno pravo na zaštitu imena i položaja hrvatskoga jezika u Europskoj uniji na onaj način kako ga je definirao Ustav RH u članku 12. jer su višejezičnost i načelo poštivanja te njegovanja jezične i kulturne raznolikosti kameni temeljci i nosivi stupovi suvremene Europe. Međutim, službeno pravo na uporabu hrvatskoga jezika kao jednoga od službenih i radnih jezika Europske unije, zahtijeva od svih znanstvenih, stručnih i državnih ustanova da do trenutka prijema naše zemlje u Europsku uniju i nakon toga rade sustavno, stvaralački i odgovorno na njegovanju hrvatskoga standardnog jezika na svim područjima svakodnevnoga, gospodarskoga, stručnoga i društvenoga života.

5. Ovim putem pozivamo i molimo Hrvatski sabor da u što kraćem roku, a najkasnije do kraja 2010., usvoji Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika kako bi taj zakon postao dijelom pravne stečevine Europske unije, a time i osigurao opstojnost i slobodan razvitak hrvatskoga jezika u europskoj zajednici slobodnih i ravnopravnih naroda i država. Snažnu je potporu Prijedlogu Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika dalo i Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa RH koje se o tome očitovalo na poziv Vlade RH na svojoj 25. sjednici održanoj 18. svibnja 2010.

6. Pozivamo sve građane RH, a poglavito znanstvene i kulturne ustanove te javne medije, da njeguju krajnju osjetljivost prema svim pokušajima da se, služeći se mogućim i već prisutnim izgovorima o tzv. ekonomičnosti, praktičnosti i „olakšanoj“ komunikaciji, u javnoj uporabi rabe strani jezici, primjerice u oglašavanju, pri sklapanju poslovnih i radnih ugovora, u poslovnome komuniciranju i sl.

7. Vladu RH i njezine pregovarače molimo i u ime uspomene na don Mihovila Pavlinovića i sve druge koji su u minulima stoljećima branili, obranili i razvijali hrvatski jezik da ni pod kakvim uvjetima, mogućim ucjenama i izgovorima ne pristanu da se praksa provođenja europske jezične politike u odnosu na slavenske narode jugoistočne Europe svede na uporabu jednog „zajedničkog“ ili „svima razumljivoga nadjezika“ koji se krije pod nakaradnom kraticom b/h/s.

U Podgori 22. svibnja 2010.

https://hr.wikisource.org/wiki/Podgorska_deklaracija_o_polo%C5%BEaju_i_javnoj_uporabi_hrvatskoga_jezika_u_Republici_Hrvatskoj_i_Europskoj_uniji

 

HKV: Ponovno uspostaviti Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika

Smisao i svrhu Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika najbolje je objasnio akademik Radoslav Katičić u časopisu „Jezik“, 2012. Citiramo: “Dva su razloga da se Vijeće bavi normom hrvatskoga standardnog jezika. Najprije tu valja spomenuti da je u naravi svakoga standardnog jezika da se stalno mora prilagođavati sve novim situacijama i razvijati se kako bi bio dorastao sve novim zadatcima što se postavljaju u njima, a da se pri tome n e ra z g r a d i nj e g o v a s t a n d a r d n o s t. Tako se otvaraju sve nova pitanja i nastaju nedoumice oko njih, pa ima posla za stručno tijelo koje to prati i s pogledom na cjelinu prosuđuje i usmjerava. Taj je razlog za postojanje Vijeća univerzalan. Vrijedi u većoj ili manjojmjeri za sve standardne jezike. Drugi je razlog taj što je, koliko god imamo valjano izgrađen i dobro razvijen jezični standard, odnos hrvatske jezične zajednice prema njemu duboko poremećen. Nedostaje joj uravnotežene jezične svijesti i samosvijesti. Posljedica je to puta kojim je prošla hrvatska jezična standardizacija te ideologijskih zasada u znaku kojih je ostvarena....“

Više na: 

https://www.hkv.hr/o-nama/priopenja/22829-priopcenje-hkv-a-o-potrebi-ponovne-uspostave-vijeca-za-normu-hrvatskoga-standardnog-jezika.html



Radoslav Katičić:  Okanite se zapadnog Balkana – u njemu su samo mali dio Hrvatske i neznatan dio Srbije

U publicističkom se diskursu našega vremena često pojavljuje dvočlani sklop riječi zapadni Balkan kad se piše ili govori o našim prostorima. Hrvati to ne čuju rado, većinom zato što ne žele da ih smatraju Balkancima ili tako zovu, naprosto ne žele biti Balkanci, ni sjeverni ni južni ni istočni, pa onda ni zapadni. Nikakvi. Pa dvočlani izraz zapadni Balkan ne prihvaćaju kao naziv za išta svoje. Ali to je psihološki problem koji moraju i jedino mogu riješiti Hrvati sami. Oni će to i učiniti čim im svijet oko njih dopusti da kao narod, kao nacija, potpuno dozriju. Ako ne bude tako, oni će punu zrelost svijetu oko sebe otprkositi.

Treba samo ozbiljno razmotriti temeljne činjenice. U tijeku novoga vijeka htjeli su Hrvate potpuno potisnuti i ukloniti ih iz kruga europskih nacija. Htjeli su to: Habsburško Carstvo i Kraljevina Ugarska i Osmanska Carevina i Mletačka Republika. Taj popis, kakogod nije iscrpan, i takav je impozantan. Upitamo li se što je danas s tim silama, odgovor je kratak i jezgrovit: Nema ih više. A Hrvati, s kolikim su se teškoćama borili, tu su i imaju svoju državu. To su činjenice, sviđalo se to komu ili ne. Nema dakle dvojbe da su Hrvati sposobni sebi nesklonoj međunarodnoj okolini otprkositi ono što im je važno. A potpuna zrelost kao nacije sasvim nedvojbeno jest nešto takva. U tome dakle imamo razloga za samopouzdanje i optimizam...

Pročitajte više na:    https://www.vecernji.hr/premium/zapadni-balkan-srbija-regija-radoslav-katicic-jugoistok-europe-1218227


Slobodan Prosper Novak: Zadatak im je da poreknu Hrvatsku, nisu uspjeli i nikad neće uspjeti

Politika ulice, a ne neka službena hrvatska politika zasjekla je duboku brazdu u hrvatski obrazovni sustav. Sve to još je osjetljivije jer se tu prije svega radi o interesu jedne malobrojne, ali vrlo glasne grupe koju zanima gušenje identitetskih sadržaja u humanističkom dijelu predmeta, što je nikad dokraja odbačeni rad Jokićevih ad hoc složenih skupina, prikriveno zagovarao. Tu se radi o prikrivenom zagovaranju tri nevjerojatne ali još uvijek djelatne pseudo-političke teze.

Prva glasi: Hrvatska jest slučajna država, nastala na tradiciji neke navodno zločinačke povijesti. Upravo zato je svakodnevno potrebno dokazivati da su Hrvati pametni i dobri, budući da to zapravo nisu.

Druga teza odnosi se na Domovinski rat. Čak i kad se o njemu ne govori izravno, promovira se pesimizam. A sve što se tiče toga kompleksa događaja iz 90-ih godina, tumači se nekim posve arbitrarnim građanskim sukobom, u kojem su Hrvati, citirajmo Marxa, „uobičajeni šljam i slučajni narod“, pa nisu vodili oslobodilački rat, nego su se u tome ratu izjednačili s agresorom.

Treća teza, koju nalazimo prikrivenu u Jokićevim kurikulima, odnosi se na razdoblje od 1945. do 1990., vrijeme takozvane druge ili nove Jugoslavije. Ono se tumači kao jedino pozitivno vrijeme koje je stvorilo uvjete da se suvremena Hrvatska uključi u europske tokove i postane dio Europske unije, kao antifašistički konstrukt pri čemu se zaboravlja da je u uljuđenoj Europi jedini normalni antifašizam isto što i antikomunizam. Više na:

https://www.hkv.hr/


 Željko Jovanović: Političko vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika obična je demagogija

...Kao ministar znanosti donio sam 8. svibnja 2012. godine odluku o ukidanju Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, jer takvo Vijeće nije bilo utemeljeno ni na jednom zakonskom aktu, već se radilo o politički imenovanom tijelu u kojem je, bez ikakve dileme bilo vrlo stručnih ljudi, ali i pojedinaca kojima je Vijeće služilo samo za osobnu promociju i zaradu na raznim izdanjima pravopisa...

Više na:  https://radiogornjigrad.wordpress.com/2017/04/06/zeljko-jovanovic-politicko-vijece-za-norma-hrvatskog-standardnog-jezika-obicna-je-demagogija/


Uzalud vam smetnjaci, zapozorja i ostali nacionalistički lingvistički treš kad Maya Berović puni Spaladium
vlaška posla
Ante Tomić, Slobodna Dalmacija
 
Dok sam bio mlad, trudio sam se što više znati, bilo me je sram priznati da nešto ne znam, ali to je, kao i moja mladost, sada prošlost.

Primjećujem posljednjih godina kako sve manje znam. Svi su zidovi u mom kvartu, na primjer, izlijepljeni plakatima za koncert Maye Berović u Spaladium Areni, jednom očito vrlo omiljenom pjevačicom, koju mnogo naroda voli jer inače ne bi nastupala u tako velikoj dvorani, ali ja ne znam baš ništa o njoj.

Da mi prislonite pištolj na glavu, ne bih vam mogao kazati ni jedan jedini stih iz njezine pjesme. Ustvari, da mi netko nije rekao da je ona pjevačica iz Srbije, ja bih možda mislio da je Maya Berović gejmerica, influencerica, jutjuberica ili kako se već danas zovu slavni.

Tko je ona? Nije bitno

Naravno, lako je saznati tko je ona. Da poželim, Google bi u treptaju raspršio sve sumnje o Mayi Berović, ali nekako sam lijen i da ukucam njezino ime u tražilicu. Šta će mi to?

Ako se kome sviđa, na volju mu, nemam ništa protiv njezinog koncerta u Spaladium Areni, ali ja ću ga bez kajanja propustiti. Četrdeset devet godina sam poživio ne znajući za Mayu Berović pa mogu, vala, i ubuduće. Dapače, na jedan čudan način mi se i sviđa kako svakodnevno raste popis stvari, bića ili pojava o kojima blage veze nemam, kako se mic po mic udaljavam od svijeta, postajem stranac ovdje. Na kraju ću živjeti samo u svojoj glavi.

Nije to napokon ni tako neobično, ima i većih luzera, čudaka s još labavijim vezama sa stvarnošću. Ima ih među jezikoslovcima, kako u nas zovu lingviste, koji se okupljaju jednom godišnje da bi dodijelili godišnju nagradu od pet tisuća kuna za najuspjeliju novu hrvatsku riječ. Sve od 1993. oni se trude obogatiti naš jezik, mijenjati mrske tuđice, među kojima su nepatvorenim, organski uzgojenim domaćim proizvodima i, za ne vjerovati, nikad nam nisu isporučili ništa da valja, nijednu upotrebljivu novu riječ.

Dvadeset šest godina oni vijećaju, prepiru se koju bi između stotina pristiglih riječi prvu pustili u posvećeni hrvatski krug, dali blagoslov njezinoj upotrebi u službenom, administrativnom jeziku, u novinama, na radiju i televiziji, preporučili je, tko zna, možda i pjesnicima. I svaki put dosad, bez iznimke, to su bila jezična mrtvorođenčad.
Riječi poput očvrsja, umjesto hardvera, ili vrtoleta, umjesto helikoptera, ili smećnjaka, umjesto kontejnera, nitko duševno zdrav nikad nije ni rekao ni napisao.

Dobili smo tako i ove godine novu riječ, zapozorje, umjesto bekstejdža, i ne treba ni sumnjati, bit će to veliki hit među estradnim licima. “Napokon hrvatska riječ!” viknuo je zadovoljno poznati pjevač i već naručuje od menadžera da ga nakon koncerta u disku u Posušju na zapozorju čekaju boca viskija i dvije od sedamnaest.

Pa, nabijem vas na očvrsje, opsovao bih sada. Sto trideset hiljada kuna su u posljednjih dvadeset šest godina lingvistički antitalenti poput Sandre Ham i akademika Stjepana Babića potrošili spašavajući naš jezik od tuđinskih zagađenja.

Izmišljali su sve luđe riječi da bi se hrvatski što više udaljio od srpskoga, da bi od svega na kraju dobili jedan krasni šipak. Kraj svega truda i novca, za koji će dan možda i deset hiljada ljudi biti na koncertu Maye Berović.

Zamislite, molim vas, deset hiljada obožavatelja u Spaladium Areni njihat će podignutim rukama i zajedno s umjetnicom pjevati na tečnom srpskom. Oni će pjevati srpske pjesme, a vi, drage Hrvatice i dragi Hrvati, otraga na zapozorju možete pjevati borbene.

Izmišljajući vrtolete, smećnjake, zapozorja, uspornike i slične riječi koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću, ovdje se jezik već gotovo tri desetljeća sustavno uništava.

I nije ni čudo da hrvatsku kulturu, hrvatski film, kazalište i književnost na tome nakaznom, obogaljenom jeziku nitko ne treba, da kultura gubi bitku od turbofolk treša. Kultura bolje nije ni zaslužila. Nacionalistički treš koji prave Sandra Ham, akademik Babić i slični toksičniji je za zdravlje ljudi od svakog turbofolka.

https://slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/595655/ante-tomic-uzalud-vam-smetnjaci-zapozorja-i-ostali-nacionalisticki-lingvisticki-tres-kad-maya-berovic-puni-spaladium


KAKVU ZEMLJU ŽELIMO?
KOLUMNA HRVOJA KLASIĆA: ‘Zvuči patetično, ali zajedno možemo bolje. Čitajte Karakaša, gledajte Šprajca i Frljićeve predstave’

https://net.hr/danas/hrvatska/kolumna-hrvoja-klasica-zvuci-pateticno-ali-zajedno-mozemo-bolje-nastavite-citati-karakasa-gledati-sprajca-i-frljiceve-predstave/


Rat za jezik
Tihomir Dujmović, Slobodna Dalmacija

Drsko i izazivački, točno na pedesetu obljetnicu donošenja „Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog jezika“ prva liga jugoslavenskih nostalgičara iz Hrvatske, potpomognuta adekvatnom ekipom iz Srbije, BiH i Crne Gore, krenula je u borbu za stari jugoslavenski jezik i oživotvorenje sadržaja njegova Novosadskog sporazuma.
Naime, inicirali su potpisivanje „Deklaracije o zajedničkom jeziku“ Hrvata, Srba, Crnogoraca i Bošnjaka, u kojoj se tvrdi da nam je jezik zajednički, samo da postoje četiri varijante tog istog jezika, no umjesto punog sadržaja Deklaracije, koji prve dane skrivaju da bi dobili na medijskoj pompoznosti, pokušavaju nas impresionirati imenima prvih potpisnika.
Tu je, dakle, prva liga feralovaca koja je istrčala u punom sastavu, od Viktora Ivančića do Ede Popovića, od Dubravke Ugrešić do Slobodana Šnajdera, od Vesne Teršelić do Zdravka Zime, od Srećka Horvata, Rade Šerbedžije i Rajka Grlića do Dejana Jovića! Pola stoljeća nakon što su najrelavantnije hrvatske institucije još pod čvrstom komunističkom čizmom rekle što misle o toj tematici, te četvrt stoljeća nakon što su Hrvati u svoj Ustav ugradili hrvatski jezik kao ustavnu kategoriju!

Hrvati uvijek prvi

Je li moguće da su tako uporni nakon svih mogućih potoka krvi koji su se ovdje prolijevali, je li moguće nakon svih ratova i apsolutne želje, volje, namjere i svjesne ambicije svih naroda bivše Jugoslavije da nastave svoj vlastiti put, sadržajno što dalje jedan od drugoga, izuzev nužnog uzajamnog trgovanja, da još uvijek ima dovoljno bezobzirnih, dovoljno nasilnih, dovoljno nerealnih jugoslavenskih sadista koji bi jezik htijeli vratiti pedeset godina unatrag.
I uvijek su u prvom redu te ambicije – Hrvati, to je pak posebno fantastično! Hrvati, koji su inicirali i prvu i drugu Jugoslaviju!
Zapravo je na ovim prostorima povijest goli ringišpil koji se uvijek vrti jednako. Davne 1850. godine pet književnika iz Hrvatske, dva iz Srbije i jedan iz Slovenije (ali, molim lijepo, pet iz Hrvatske!) mozgalo je kako napraviti dogovor o ujedinjenju jezika i tako smo došli do Bečkog književnog dogovora koji će biti preteča svim vukovcima da nastave gdje je zabijen prvi kramp. S tim da su i onda zapravo Hrvati nagovarali Srbe da se dogovore oko „zajedničkog jezika“, pa tako i sada kod ove Deklaracije, ako pogledamo prve potpisnike, uvjerljivo kolo vode - Hrvati!
Onda smo uz jednoznačno jezično nasilje za čitavo vrijeme kraljevine Jugoslavije, nakon rata imali 1954. Novosadski sporazum koji su pod diskrenim pritiskom partije potpisali neki od hrvatskih, srpskih i bosanskih književnika, i to je bilo tobože zeleno svjetlo i književni alibi za unitarizaciju jezika.
Novosadski sporazum je definicija nasilja prema hrvatskom jeziku jer se radilo o nasilnoj srbizaciji koje se do danas nismo rješili. Metoda pak donošenja tog sporazuma koji je stvoren anketnim listićima koje su „podobni“ potpisivali slaveći novosadski sporazum bila je lišena svake stručne rasprave. U riječ, tipično jugoslavensko kundak-nasilje.
Baš zbog toga jedva desetak godina kasnije, dakle 1967., sve moguće hrvatske kulturne institucije potpisuju Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog jezika! Onda se ukupna borba vodila i oko formalnog naziva jezika, danas nam mudri Markovina pojašnjava da možemo slobodno zvati svoj jezik kako hoćemo, „tako piše i u Deklaraciji, da se taj jezik zove onako kako ga određena država na svojem teritoriju želi zvati“.

Markovinino nasilje

Dakle, zovite ga vi kako hoćete, mi ćemo stvari mijenjati na drugi način. Markovina, objašnjavajući što oni zapravo hoće promijeniti, precizira nekidan na Novoj TV: “...Dakle, samo vam govorim da nastojanja da se nekog ispravlja, da se nekom lektoriraju tekstovi zato jer koriste neke riječi koje su također ravnopravne u rječniku, ali ih se smatra da su manje poželjne ili manje nacionalno obojene, to je jedna vrsta jezičnog nasilja...“
Dakle, kad govorim srpski ili crnogorski, molim da ne lektorirate moj govor ili moje tekstove jer ja to doživljavam kao neku vrstu nasilja! Fenomenalno! Dakle, ako govorim mješavinom srpskog, bosanskog i hrvatskog, dakle neke vrste haaškog jugoslavenskog jezika, Markovina traži da se takvog ne lektorira, jer da je to lektoriranje golo nasilje. I pritom milostivo dopušta da takav mix zovemo hrvatski, ako „ga određena država na svojem teritoriju tako želi zvati“.
No, sad kad smo spali na ovakve grane, sad se treba okrenuti prema Ivi Sanaderu i sjetiti se kako je feralovski jednoznačno otpilio zaključke povjerenstva za normu hrvatskog jezika kojem je na čelu stajao slavni profesor Katičić predlažući čitav niz jezičnih rješenja za koja je najstručnija moguća komisija zaključila da dolaze iz duha hrvatskog jezika.
Onda se treba okrenuti prema današnjem ravnatelju Instituta za jezik Joziću koji je ničim izazvan (osim naredbom ministra Jovanovića) donio novi pravopis hrvatskog jezika za koji će njegovi oponentni, u prvom redu neupitno stručna profesorica Sanda Ham, ustvrditi da nas ta jezična rješenja bez ikakve potrebe približavaju srpskom! Jer i Sanader i Jozić su zapravo tjerali vodu na mlin ovoj deklaraciji, čak ako to i nisu intimno htjeli.
Svaki put kad smo pokazivali zapravo posvemašnju nezainteresiranost spram jezičnih pitanja (do dana današnjega nemamo zakon o jeziku!) vidi se da je to netko na drugoj strani proknjižio i pričekao ovaj trenutak koji je očito ocijenjen kao idealan za ovaj jezični udar. Ideja da se srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski tretiraju kao „zajednički jezik“, dakako, nema samo lingvističke ciljeve. Ne radi se samo o tome da se izbace lektori kad naiđete na bilo koji od tih jezika. Konačni cilj je gola politika, dakako.

Kundak kao argument

Nakon što su već odmaknuli u ofenzivi da se na prostoru bivše Jugoslavije minus Slovenija i Albanija ustroji carinska unija, o čemu Vučić šapće na uho svim bruxelleskim birokratima, ali i Angeli Merkel, svoju kulturnu dimenziju ta politička ofenziva ima u „deklaraciji o zajedničkom jeziku“. I evo nas korak po korak natrag, odakle smo se i razišli. Zovite ga vi „onako kako ga određena država na svom teritoriju želi zvati“, ali on je od sutra jedan jedini, zapravo „zajednički jezik“, to je konačni cilj.
Sjećate se stare jugoslavenske mantre: hrvatsko-srpski i srpsko-hrvatski su jedan te isti jezik koji Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski. Na to je mislio Markovina! To je vrijedilo dok je kundak stajao na stolu kao argument ako bi rasprava pošla krivim smjerom, ali čim se slobodno moglo raspravljati o toj temi, i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i Crnogorci krenuli su svojim putem.
No, ova epizoda je tek dio šireg plana. Naime, već mjesecima traje diplomatska ofenziva Srbije glede carinske unije na „ovim prostorima“. Radi se zapravo o rezervnoj opciji koja će se intenzivirati dođe li do disolucije Europske unije, jer s ovim njihovim prijedlozima glede carinske unije plus teza o „zajedničkom jeziku“ mi imamo konfederaciju na ovim prostorima u tri poteza.
Raspadne li se Unija, pa čak i ako samo bude usvojen prijedlog o Uniji više brzina, mi na stolu realno imamo Predsjedničinu uspravnicu Jadran-Baltik, dakle proširenu Višegradsku skupinu kao novo sidrište, a ovo to prije jer će u sporovozeći dio Unije svakako biti uvrštene i zemlje iz te skupine i imamo stari jugoslavenski plan famozne regije koji sada izvlači zajednički jezik zapravo kao ključni argument nove „carinske unije“.
Ovo je artiljerijska priprema za ključnu bitku! Jer ako se sad složimo da imamo zajednički jezik, pa kud ćemo nego natrag u Jugoslaviju kad se raspadne Unija! „Zajednički jezik“ i carinsku uniju! Pa to je više od pola posla prema jugokonfederaciji, dođe li do disolucije Unije! Osim toga, nema tome tako davno da su Srbi predlagali zajedničke veleposlanike jer da time svi skupa - štedimo!

Odmahivanje rukom brine

Dakle, plan jugoslavenske odnosno regionalne konfederacije već je temeljito osmišljen! I dok god mi ovakve akcije gledamo kao „budalaštine“, „bedastoće“, dok se god u ovim temama ne bude imao jasan i čvrst hrvatski odgovor, šanse za ovu prvu ligu jugonostalgičara nisu tako male.
Najprije stoga jer će osjetiti da im se pravi otpor i ne pruža, a onda i stoga jer će s obzirom na to da kontroliraju baš sve hrvatske kulturne segmente, od filma do knjige, oni poraditi na tome da stvore „zajednički jezik“ kojem, eto, dopuštaju četiri varijante, kao neku vrstu narječja.
Odmahivanje rukom od strane naših političara na ove akcije izraz je u prvom redu političke komocije i straha od sukoba, a ne izraz suverenosti, sigurnosti ili potpune kontrole situacije, i to je ono što brine.

 https://slobodnadalmacija.hr/misljenja/vrijeme-apsurda/clanak/id/477745/rat-za-jezik

Vrijeme apsurda - Svijeće za Gračane
Tihomir Dujmović, Slobodna Dalmacija, ožujak 2017.

Ako su nekog vašeg ubili i zakopali na trasi tramvajske pruge u Gračanima, imate sjajne šanse da mu se grobno mjesto označi, a da njegovi vremešni pretci dobivaju tako željenu mogućnost da svom rođaku zapale svijeću. Ako su, međutim, nekog vašeg ubili izvan današnje trase travmajske pruge u Gračanima, sad je već prilično izvjesno da nikada nitko neće otkriti mjesto njegova stradavanja. Tko im je kriv! Pa nije za to valjda kriva današnja Hrvatska! I stoga najbolje da ostavite tu današnju antifašističku Hrvatsku na njenom europskom putu na miru i prestanite je više uznemiravati.

Te Huda jama, te Jazovka, te sad Sljeme, pa ta vaša nabrajanja se zapravo mogu čitati kao svojevrsna provokacija, jer antifašistička službena Hrvatska se pita: zašto baš sad na tome inzistirate i, uostalom, komu sad trebaju te jame i ta iskapanja? Nama, mladoj europskoj hrvatskoj državi okrenutoj budućnosti i rastu BDP-a, sigurno ne! Mi jesmo za bolna suočavanja s prošlošću, ako je netko vaš ubijen na trasi tramvajske pruge pa je nespretni bager to otkrio. Ali, inače, od Hude jame do drugih sljemenskih i ne samo sljemenskih stratišta, nas na tu temu ništa ne zanima.

Ne gnjavite nas!

Samo budućnost, samo Europa i samo antifašizam! I BDP! I nećemo dopustiti da nas na tom putu zadržavate. To je zapravo prava poruka vrhunskog životnog sarkazma koji se razliježe Hrvatskom i koji je poremetio ustaljeni red izgradnje sljemenske žičare, jer su eto pronađene kosti zapravo zauzdale povijesne projekte o gradnji prve i jedine hrvatske žičare. I dakako planirani rast BDP-a! I tko je to napravio: opet vi, likovi iz prošlosti s vašim kostima! Možda nekome ovo može djelovati sarkastično, ali s obzirom na to da četvrt stoljeća nakon što je nastala hrvatska država mi znamo da širom Hrvatske imamo 980 lokaliteta partizanskih zločina, a da ih nismo niti označili, niti se ljudski ponijeli prema tome, tu nema sarkazma, samo goli realizam!

Dakle, prilikom nedavne gradnje žičare na Sljeme koja pak traži rekonstrukciju tramvajske pruge, bageri su iskopali, kako kažu prva istraživanja, navodno i ljudske kosti. I svi su odmah oprali ruke: grad kaže da o tome ne zna ništa, Ministarstvo branitelja da nije do sada znalo da tamo postoji grobnica, DORH se pravi da niti on ništa ne zna, ali kako sad vire nečije kosti do razine da ih TV kamera nije mogla sakriti, svi su prozvani akteri stigli u Gračane i počeli istragu. Rezultate ćemo vidjeti, ali glavni score već znamo. Gračani, naime, mole ovu vlast već četvrt stoljeća da dolično obilježe grobnice koje se ovdje neobično precizno znaju. I lokacije, čak i broj žrtava. Ova pak koja se sad istražuje, te je nejasno što će se na kraju pronaći, čak i nije na tom popisu, što znači da grobišta po Gračanima ima možda i više od onoga što se znalo.

Radi se o tome da su komunističke zvjeri na lokacijama širom Gračana vršile masovne egzekucije na kraju rata, najčešće nakon kraja rata, osobno sam pisao o dva razreda srednje škole, dakle likvidaciji djece kojima su žicom vezali ruke, djece dakle koje su naši narodni heroji, to samo srce naše antifašističke Hrvatske, ovdje hladnokrvno likvidirali, a zbog tog teksta sam nakon bijesa iz Ureda predsjednika svojedobno dobio otkaz. Naime, priča o zločinima u Gračanima zrcali krajnje jasno sliku današnje Hrvatske. Dakle, odmah nakon prevrata 1990. godine ovdašnji ljekarnik iz Gračana, gospodin Haramija, dao je intervju Večernjem listu, gdje je otkrio kako u Gračanima postoji dvadesetak lokacija gdje su izvršene masovne komunističke egzekucije.

Baratalo se o više od 800 ubijenih ljudi. Nakon kraja rata i bez ikakvog suda. Haramija je bio iznimno precizan u toj temi zato što je bio nazočan kod zakapanja tih žrtava, jer je bio zadužen za ta zakapanja, te je kao izravni svjedok pedantno bilježio i lokacije i broj žrtava.

Desetljeća šutnje

Popis s brojem žrtava i lokacije gdje su ubijeni zakopani sam je zakopao u svojem vrtu, i kad je došla 1990., naivan kao i većina tadašnjih Hrvata, požurio se ispričati medijima tu grozomornu istinu te od novih vlasti zatražiti ekshumaciju i obznanjivanje tajne čije je brojne detalje on znao, tajne stare gotovo pola stoljeća. Odonda, dakle od 1990. do neke 2013. godine, dakle pune 23 godine, nikada nitko nije krenuo putem njegovih zapisa, zahtjeva, prijedloga i molbi.

Lokalne, mjesne vlasti u Gračanima su uz pomoć tamošnjeg župnika, a po Haramijinim informacijama, označile neka od stratišta, podignut je poslije i spomenik na obroncima Medvednice i već godinama se tamo održavaju komemoracije. Haramija je predao svu dokumentaciju koju je imao, tražio je, molio i predlagao da se krene s istraživanjima i iskapanjima, ali bez rezultata. Uspio je animirati mjesnu vlast, pa su neka stratišta označena, ali njega je puna istina proganjala do te mjere da su ga mještani znali vidjeti kako po sljemenskim brdašcima noću pali svijeće na mjestima koja je samo on znao.

Svijeće poklanoj mladosti, svijeće jednom neopisivivom ludilu jedne posve luđačke mržnje i ideologije koja, zanimljivo, baš nikada nije bila inspiracija razvikanim redateljima HAVC-a da uprizore tu nesvakidašnju tragediju. Komisija koju je na temu komunističkih zločina vodio Vice Vukojevićbavila se najmasovnijim grobnicama i politički simboličnim zločinima kao što je Jazovka gdje su između ostaloga ranjenici iz zagrebačkih bolnica pobacani u jame kao da nisu ljudi, kao da su životinje. U idućem ratu vojnici s petokrakama na glavi to će napraviti na Ovčari. I stotinu puta sam rekao: Da su zvijeri koje su ranjenike iz zagrebačkih bolnica bacale u Jazovku bile prokazane, kažnjene, osramoćene, žigosane kao bezumni zločinci, da su generacije podučavane o tom zločinu, ja sam sklon povjerovati da se Ovčara i ne bi dogodila.

Ali, kad ste za masovne zločine dobivali ordene i spomenice, te ste pola stoljeća imali status narodnih heroja unatoč tim zvjerstvima, zbog takve pedagogije, zbog takvog tretmana notornih zločinaca, Ovčara se gotovo zakonomjerno morala dogoditi! Jer je zločin bio pohvaljen i za njega su se ordeni dijelili!

Komisija, dakle, Vice Vukojevića otkrila je dosta grobnica, ali se Gračanima i zagrebačkim stratištima očito nije stigla baviti. I onda je došao Ivica Račan i famozni 3. siječnja i komisija je eutanazirana, lukavo, perfidno kako to znaju školovani komsomolci. Prebačena je u Ministarstvo znanosti, i kad je procijenjeno da to više neće izazvati nikakve reakcije, u tišini je ugašena. No, 2003. godine HDZ se vraća na vlast, no u novom "light HDZ-u" Andriji Hebrangu treba punih osam godina da nagovori Ivu Sanadera da formira ured za istraživanje komunističkih zločina.

Otkrića Hude jame bila su toliko jeziva da Hebrang tih dana gotovo ultimativno traži dopuštenje i Sanader popušta. No, drugi filtar je Luka Bebić, jer nakon što je vrh HDZ-a popustio, još morate čekati da dođete na dnevni red saborskih sjednica. Nadajući se da dolaskom nove generacije SDP-ovaca razum funkcionira barem kad se radi o zločinima starim sedamdeset godina, Hebrang inzistira na tome da se zakon izglasa konsenzusom iMilanović začudo pristaje: HDZ i SDP će odluku o tom uredu, odnosno taj zakon izglasati zajedno. Nije se radilo samo o formi, Ured je bio izdvojen izvan ministarstava, imao je zasebno financiranje i bila mu je zajamčena neovisnost i mir u radu. Osim toga taj zakon o istraživanju komunističkih zločina precizno je nalagao lokalnim vlastima brigu za označavanje i održavanje stratišta, dakle radilo se o zaokruženom uistinu europskom zakonskom rješenju koje je smjeralo konačnom rješavanju tog mučnog problema.

I Hebrang, Višnja Starešina i niz stručnjaka kreću na posao. Za kakvih mjesec dana sondirali su 30-ak lokacija, između ostaloga, i tu lokaciju u Gračanima gdje su likvidirana dva razreda srednje škole. Imao sam zapisnik s tog iskapanja u rukama koje su mi se tresle dok sam čitao izvješće sudskog vještaka koji, ocjenjujući dob ubijenih, piše „mladost na rubu punoljetnosti“! Strijeljali su, dakle, dva razreda srednje škole, nakon što je rat završio! I zanimljivo, nema tog Zafranovića, Hribaraili Danila Šerbedžije kojem to zvjerstvo neće dati spavati dok ga ne stavi na filmsko platno!
I više nego zanimljivo: niti jedan jedini od tog mora komunističkih zločina, mirnodopskih egzekucija ili krvavih partijsko-dvorskih spletki u kojima je krv tekla u potocima neće taknuti tanke strune hrvatskih redateljskih duša da se uhvate tih tragedija! Sanader, dakle, odlazi u Remetinec, HDZ gubi izbore, na vlast stiže Milanović i samo koji tjedan nakon preuzimanja vlasti pod udar dolazi i ovaj ured. Najprije ga račanovskom lukavošću vežu uz Ministarstvo branitelja, pa mu ukidaju žiroračun, pa malo pomalo gase iskapanja i istraživanja i eutanaziraju ga baš kao što je to s Vukojevićevom komisijom napravila Račanova Vlada.

No, nakon pada Milanovićeva, dolazi ponovo HDZ na vlast, ovaj put s Karamarkom na čelu, ali Ured de facto opet „ne radi“! I ponovo dolaze novi izbori i ponovo pobjeđuje HDZ, ovaj put Plenkovićev, ali Ured opet, nota bene do dana današnjega „ne radi“!

Prava slika Hrvatske

To vam je puna i prava slika Hrvatske kojoj je opran mozak, koja je lobotomirana tijekom dugih pola stoljeća komunizma, koja se skupila pod iste skute dok su padale srbijanske bombe, ali čim je rat stao, vratila se ta lobotomirana Hrvatska svom opranom i ispranom mozgu u kojem nema mjesta za sućut srednjoškolcima što su likvidirani u Gračanima. Jer je tako odgojena i zapravo dok ne ode na Mirogoj, svatko tko je u toj janjičarskoj jugoslavenskoj logici odgajan, mi se milimetra nećemo pomaknuti!

I zato je vrhunac životnog cinizma da će oni jadnici koji su pokopani na trasi nove gračanske tramvajske pruge dobiti svoju svijeću, ali nitko drugi komu je grlo prerezano po gračanskim jamama izvan trase tramvajske pruge neće imati taj privilegij jer istraživanja i iskapanja na tu temu – nema! Samo će dobri duh ljekarnika Haramije noću obilaziti stara gračanska stratišta i paliti svijeće poklanoj mladosti. Mladosti na rubu punoljetnosti, kako stoji u izvješću sudskog vještaka.

https://slobodnadalmacija.hr/misljenja/vrijeme-apsurda/clanak/id/474230/svijece-za-gracane


Zvonimir Hodak: Najbolji primjeri lijeve medijske lažljivosti

Bleiburg, Križni put, Huda jama, 1.700 jama punih ubijenih u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji, sve je to bila samo osveta za Jasenovac. Najprije osveta za 700.000 tisuća ubijenih, pa se ta prijesna laž stabilizirala na 83.000. I nakon tih spornih 83.000 nakon završetka Drugog svjetskog rata, po zapadnim izvorima, u Hrvatskoj je ubijeno 570.000 ljudi i to bez suda i presuda. Sad imamo mlade boljševike koje nam je podario Filozofski faks u Zagrebu s jeftinom teorijom o tobožnjoj osveti. Pustimo na stranu očiti nerazmjer u oba slučaja. Zadržimo se samo na elementarnom sramu. Fratri na Širokom Brijegu poubijani su metkom u potiljak…

https://kamenjar.com/hodak-yu-rica-pavicic-i-boris-vlasic-najbolji-su-primjeri-lijeve-medijske-lazljivosti/

 

Zvonimir Hodak: Marš za “kulturu“ se nastavlja

...Hrvati se povijesti uglavnom ne sjećaju. Ne uče je. Oni gledaju u budućnost. To je prije svega Istanbulska konvencija, proslava dana ustanka u Srbu i walking dead performance u Kumrovcu. A to je pogrešno. U prošlosti je bilo slavnih epopeja. Recimo 1. veljače 1951.g, u izvještaju u Narodnoj skupštini FNRJ Aleksandar Ranković je pročitao slijedeće: “Kroz naše zatvore je između 1945.g. i 1951.g. prošlo 3.777.776 zatvorenika dok smo likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja“.   Jeste li o tom podatku koji je s ponosom iznio drug Marko ikada što pročitali iz pera Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića i Dragana Markovine?...

Više na: https://www.maxportal.hr/kolumne/hodak-odjebi-porucila-mi-je-andreja-iz-marsa-za-kulturu/

Zvonimir HODAK: Ognjištari, koncentrirajte se jer ovo neće dobro završiti!

...Bleiburg je bio Pilatova osuda, a Križni put ubijanje i razapinjanje. Slovenija, Krapina, Macelj, Samobor, Zagreb, Šestine, Savska cesta, Sisak, Bjelovar i dalje u BiH… I zato su Hrvati ti koji moraju svake godine obilježavati tu epsku tragediju malog naroda koji se drznuo osnovati državu uz podršku fašista. A one koji su se od 1941-45. i od 1991-95.g. žustro i uporno borili protiv svake hrvatske države ostavljam doktorima i farmaceutskoj industriji s popularnom srpskom porukom “Idite bre da se lečite!“

Da vas ne masiram s “mudrim” izrekama kojima sam već deset godina nekritički sklon, ovaj put ću citirati besmrtnog Augustina Ujevića i njegovu pjesmu “Hrvatskim mučenicima”:

O gdje je plod od vašeg slavnog
Sjemena,
I da li kojim rodom krvca vaša rodi!
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
dok smrt je blizu gluha našeg plemena!
A kukavan je Hrvat novog vremena,
Te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
Ne opiruć se klanju – krotko janje – hodi
I ne zna zbacit groznog ropstva bremena.
Al vrcnut će iskra iz vašeg kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
Sve žrtve vam i mučeništva budu?
Da, roditi će rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću zazvati pakla vatre
da spale sve, i grom da ropski narod satre!
 
Više na: 
 

Zašto ti austrijski primitivci ne mogu shvatiti što im tumačimo
Autor: Ante Tomić / 16.03.2019.

Nije to slučajno. Već drugi put u sedamdeset četiri godine naše sokolove ne puštaju u Austriju.

“Oprostite, di ste se vi uputili?”, upitali su ih savezničke vlasti kod Bleiburga u svibnju četrdeset pete, kad su herojski bježali od komunističkih razbojnika. “Mi bi na zapad, sakriti se u vas”, zamolili su naši. “Ne može”, rekli su saveznici neljubazno.

Poglavnika su pustili jer je bio u haljini i štiklama, pokrio se velom preko usta i kreštao visokim glasom, ali ostatak vojske morao se pokunjeno vratiti odakle je došao.

I, evo, sada ponovno jednaka stvar. Ekipu u crnim uniformama zaustavlja austrijski granični policajac. “Vas ste se četvorica”, kaže službenik pregledavajući dokumente, “zacijelo uputili na koncert Bečkih dječaka?”

“Nije, nego na misu”, odgovara mu iz Golfa četvorke ustaški naivac ne kontajući ironiju. “E, da ne bi”, odgovara mu Austrijanac.
U cijelom Saboru jedva se našlo desetak zastupnika koji su shvaćali zašto je koruška crkvena vlast zabranila zadušnicu za hrvatske fašiste, a svi su drugi zinuli u poslovičnom šoku i nevjerici

“Ajmo, momci, pičite kući. Imate vi mise i u vas, u četiri u Katedrali, u pet u Majke Božje od Kamenitih vrata i u šest studentsku, kod don Damira Stojića u Svetoj Mati Slobode na Jarunu.”

Uzalud uvjeravanja naših kako im je baš lijepa liturgija na njemačkom. Austrijanci su zatvorili granicu kao da im od ustaškog teferića na Bleiburgu prijeti komunalna opasnost.

Hrvatske nacionaliste zaustavili su kao uvoz goveda zaraženih slinavkom i šapom, a u domovini je na trenutak zavladala totalna zbunjenost. Pa… pa… pa… pa kako, majku mu, promucali su i predsjednica, i premijer, i ministri i biskupi.

U cijelom Saboru jedva se našlo desetak zastupnika koji su shvaćali zašto je koruška crkvena vlast zabranila zadušnicu za hrvatske fašiste, a svi su drugi zinuli u poslovičnom šoku i nevjerici.

Onda su Hrvati sabrali i uglas krenuli objašnjavati, kao što i inače čine, kako valja razlučiti pijetet za žrtve od veličanja totalitarnih ideologija, jednako kao što, na primjer, valja razdvojiti ustaški pozdrav “za dom spremni” od HOS-ova, naoko vrlo sličnog, pozdrava “za dom spremni”.

Desničarski intelektualci inzistiraju na takvim osjetljivim, tananim distinkcijama. Lagano kimajući glavom, spojenih jagodica prstiju, polako, strpljivo i učeno, biranim riječima upozoravaju kad je nešto govno, a kad se, dopustite, poštovani kolega, samo pas posrao.

Nevolja je, međutim, da Austrijancima sve to na jedno uho uđe, a na drugo iziđe. Govorio ti njima ili zidu, isto ti dođe.

Iz naše, hrvatske perspektive, Austrijanci su jedan rijetko glup narod. Od Gänserndorfa na krajnjem istoku do Feldkricha na zapadu, od Villacha na jugu do Gmünda na sjeveru, u cijela 83.872 kvadratna kilometra, između svih 8.823.054 stanovnika Republike Austrije nema ni jednog jedinog koji bi razumio o čemu govore Ruža Tomašić i Bruna Esih. Ne postoji Austrijanac koji bi bio do koljena takvom intelektualnom kolosu kakav je magistar pravnih znanosti Anto Đapić.
Hrvatske nacionaliste zaustavili su kao uvoz goveda zaraženih slinavkom i šapom, a u domovini je na trenutak zavladala totalna zbunjenost. Pa… pa… pa… pa kako, majku mu, promucali su i predsjednica, i premijer, i ministri i biskupi

Austrijanci su jedan tako ubog narod. Narod slaboumnika kao što je Sigmund Freud, debila poput Gustava Klimta i Egona Schiela, kretena Gustava Mahlera, praznoglavog Johanna Straussa Mlađeg i još praznoglavijeg mu ćaće Johanna Straussa Starijeg, retarda Wolfganga Amadeusa Mozarta, idiota Fritza Langa, budale Ludwiga Wittgensteina, tupana Thomasa Bernharda, zvekana Roberta Musila, glupe krave Elfriede Jelinek…

Svi ti austrijski primitivci jednostavno ne mogu shvatiti što im desetljećima ustrajno tumačimo mi Hrvati, jedno slavno pleme i jedna čudesna kultura čije je najpoznatije postignuće, najbolje čime smo zadužili ljudski rod, komad šarene krpe oko muškog vrata.

Mora vas uhvatiti malodušnost kad tako nešto vidite. Prosto vam dođe da sjednete na zemlju i gorko zaplačete kakvim smo neškolovanim benama okruženi.

To je po prilici jedan generalni osjećaj u domovini danas, jedno beznađe i neshvaćenost obuzelo je i političare i novinske komentatore.

Na vijest da austrijske crkvene vlasti ne dopuštaju zadušnicu fašistima svi su gotovo bez ostatka zaključili kako je to žalosno, da su svi glupi, a jedino mi Hrvati pametni.

Izvor: https://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/vlaska-posla/clanak/id/593198/ante-tomic-svi-ti-austrijski-primitivci-jednostavno-ne-mogu-shvatiti-sto-im-desetljecima-ustrajno-tumacimo-mi-hrvati

Butković, Jutarnji list
https://www.jutarnji.hr/arhiva/butkovic-ontoloski-fasizam-velikog-pisca-i-starog-partizana-novaka/919952/

 
Okupirani teritorij  - NISU PORAŽENI, TREBA IH PORAZITI!
Povijesni zadatak naše generacije je poraziti i definitivno zatrti fašističke ideje na našim prostorima!
Piše: Gradimir Gojer (Tačno), Ožujak 20, 2019.

Sve priče o definitivnom porazu fašizma i u svijetu i kod nas ne uspjevaju otkloniti, više nego sve jasnije artikulirane oblike fašizacije, koji se na očigled međunarodne zajednice, ma šta to značilo, sve više šire. Svaki dan metastaziraju novi oblici fašizacije koje građani, već svikli na različite oblike terora nacionalističkih stranaka trpe, postavši gotovo ravnodušni, na neki način sedirani i nadasve neosjetljivi na taj nalet novoga fašizma.

A nimalo naivno vrhovi vladajućih stranaka u ovoj državi doziraju fašizaciju koristeći već oprobanu formulu nacionalizma kao humusa, odnosno svojevrsnog prologa za fašizam.

Treba jasno kazati da fašizam, kao ni u drugim krajevima Europe i svijeta ni u BiH, Hrvatskoj i Srbiji nije poražen, i da njegovi protagonisti, poput jahača apokalipse, jašu ponovo, uspravljajući se u sedlima crne konjice.

Činjenica da mnogi među nama nisu svjesni da se neman fašizacije nadvila nad naše, i inače divljim kapitalizmom uništene živote, ne amnestira nikoga, a posebno ne intelektualce i umjetnike u Bosni i Hercegovini, koji bi morali stati u prve redove borbe protiv nadirućeg fašizma!!!

Vrijeme je da zadamo smrtni udarac u dvadesetprvom stoljeću fašističkoj nemani, jer, iako su u dvadesetom stoljeću fašisti vojnički poraženi, njihove ideje postale su idealna podloga za metastaziranje divljeg kapitalizma usmjerenog na uništenje najpotentnijeg i najplodotvornijeg sloja građanstva koji smo uvijek zvali srednjom klasom.

Povijesni zadatak naše generacije je poraziti i definitivno zatrti fašističke ideje na našim prostorima!

 

https://radiogornjigrad.wordpress.com/

https://www.culturenet.hr/

https://faktograf.hr/

https://www.portalnovosti.com/

http://www.novilist.hr/Vijesti

https://www.tacno.net/

https://www.radnicki.org/odnos-marksista-prema-ljevici-i-eu/

https://www.documenta.hr/hr/naslovnica.html

Hitovi: 21133