Dr. Ante Ljubičić: Ordinacija s pogledom
...Ovi zapisi, kao okvir vlastite životne priče, uz poseban dio koji se odnosi na crtice iz liječničke prakse („torbe“), nisu ništa drugo nego oblik takve komunikacije i svojevrsno svjedočenje o jednom vremenu i vlastitom postojanju u njemu. Kao takvi mogli biti zanimljivi i kao izvor informacija iz prve ruke o tome kako se nekad živjelo - čime su se ljudi bavili, što ih je radovalo, žalostilo, koje su im bile vrijednosti i sl. Ovo stoga, jer način života, kakvog su među posljednjima imali priliku upoznati pripadnici starijih naraštaja, pa i ovaj što vam to pokušava približiti, vjerojatno se nije bitno mijenjao još od dolaska predaka iz dalekih euroazijskih prostora...Iz proslova knjige u naslovu (str. 334).
Proslov
Kad razmišljamo o životu, o svemu što nam je nekad bilo važno, zbog čega smo toliko strepili, ljutili se, radovali ili žalostili, o čemu smo maštali, nadali se, pravili velike planove; kad jednom sve to prođe i s iskustvom što nam donesu godine, sve nam to postane nekako obično, nevažno, blijedo, katkad i smiješno. Uspjeva nam oživjeti slike, događaje, prizvati i detalje, ali sve kao kroz koprenu, i kao da nije imalo veze s nama. I onda se pitamo zašto je sve tako moralo biti, što nam je to trebalo, je li moglo drugačije, i na kraju ne možemo ne priznati sebi kako baš i nismo bili najmudriji.
Pa kad je to tako, čemu onda vraćanje u prošlost? Koga bi to moglo još zanimati, osobito u ovo naše vrijeme dramatičnih zbivanja i promjena, vrijeme ravnodušnosti, otuđenosti. Međutim, kao ljudskim bićima dano nam je da komuniciramo jedni s drugima, da se družimo i razgovaramo o svemu i svačemu što nam je na umu i u srcu – o svojim brigama i radostima, uspjesima i neuspjesima, o prošlosti i budućnosti, planovima; da se hrabrimo i tješimo, i pomažemo pa katkad i porječkamo.
Ovi zapisi, kao okvir vlastite životne priče, uz poseban dio koji se odnosi na crtice iz liječničke prakse („torbe“), nisu ništa drugo nego oblik takve komunikacije i svojevrsno svjedočenje o jednom vremenu i vlastitom postojanju u njemu. Kao takvi mogli biti zanimljivi i kao izvor informacija iz prve ruke o tome kako se nekad živjelo - čime su se ljudi bavili, što ih je radovalo, žalostilo, koje su im bile vrijednosti i sl. Ovo stoga, jer način života, kakvog su među posljednjima imali priliku upoznati pripadnici starijih naraštaja, pa i ovaj što vam to pokušava približiti, vjerojatno se nije bitno mijenjao još od dolaska predaka iz dalekih euroazijskih prostora.
I još nešto: nakon što mi je ne tako davno sasvim slučajno dospjelo u ruke vlastito rodoslovlje morao sam priznati sebi, i to ne bez samoprijekora, da premalo ili gotovo ništa ne znam o svojim predcima, pa i onim najbližima. U životu se bavimo svim i svačim, često i posve nevažnim stvarima, da bismo tek kad je već prekasno shvatili kako smo propustili i posljednju priliku doznati nešto o njima – o njihovim sudbinama i životnim pričama. Ovo bi bio pokušaj da barem svojim najmlađima prenesem ponešto od onoga što je doprlo do mene kako bi mogli, ako to nekad požele, dobiti kakav takav uvid u ono što je i kako je bilo prije njih. Ponešto od toga je iz prve ruke, nešto preneseno od drugih po sjećanju, katkad tužno, katkad vedro, i nadam se koliko – toliko zanimljivo. I iskreno u najvećoj mogućoj mjeri uz zanemarivanje detalja i spominjanje imena koje bi ponekog moglo povrijediti ili naljutiti.
Poveznica s knjigom:
https://drive.google.com/file/d/1Kd8QAPRUlSKsXfHtx-8qN0X0gYFbDOhT/view?usp=drive_link
Hitovi: 2943