Branka Š. Do Kube i natrag

Kategorija: Od prijatelja Objavljeno: Utorak, 23 Listopad 2018 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Kuba1
                             Foto: Branka Š. U zemlji Fidela
Nije me trebalo dugo nagovarati. - Može, zašto ne – odgovorila sam Kseniji kad mi je predložila da se pridružimo skupini šumara i da skoknemo do Kube. Naše momke nije zanimala ta zemlja Fidela i Chea pa smo krenule same. Temeljita priprema koja se sastojala  od pažljivog izbora svega što je trebalo ponijeti na put - opreme za izlete, kupaćih kostima, haljina za ples, kozmetike i svega onog bez čega žena nikamo ne ide, i bile smo spremne.

Desetak sati u velikoj nebeskoj ptici i evo nas u Havani. Atlantik nismo ni vidjele, samo bijelo paperje od oblaka duboko ispod i plavi beskraj iznad nas. Najveći dio leta smo prespavale. Bilo je turbulencija i propadanja, ali ja to nisam ni osjetila. Ksenija mi je kasnije pričaka kako je skoro umrla od straha.

Naš hotel, luksuzni resort smješten uz samu pješčanu obalu oceana podsjetio me na naše najljepše opatijske hotele iz vremena cara Franje Josipa. Bilo je očito da je građen prije nego što je Fidel preuzeo kormilo države. Nakon srdačnog prijema i koktela dobrodošlice, jedva sam čekala da se domognem svoje sobe i kreveta. Što od dugog leta, što od vlažnog oceanskog zraka, osjećala sam se malo umorno i omamljeno. Soba prostrana s pogledom na more, namještena raskošno u stilu davno prohujalih vremena; pomislila sam kako su ovdje nekada davno boravili i odavali se hedonističkim strastima bogataši iz USA i slavne osobe poput Hemingwaya prije odlaska na veliki ribolov. Nisam se ni spustila popravo na ogromni krevet, a već sam bila u dobokom snu. I usnila sam san, ma zamislite kakav: U svojim sam Šestinama, u svojoj sobi, u svom krevetu. Budim se, čujem Peru kako razgovara s mamom ispred kuće pod lipom. Ustajem, prilazim prozoru. Jutro je, sunce se tek pomolilo na obzoru, sva je dolina prekrivena tankom izmaglicom i još uvijek u snu. U krošnji stare lipe pod prozorom cvrkut ptica. – Kavica gotova, Zlato! – doziva Pero.  Dođi! Ohladit će se! - Evo me, evo me, dolazim! Odjednom čujem kucanje na vratima i Ksenijin glas: - Branka, otvori! Zovu nas na večeru!

Večera je bila bogata. Direktor hotela je održao lijep govor i zaželio nam ugodan boravak u hotelu. Jelo se, pilo i plesalo do kasno u noć. Konobari su se natjecali u ljubaznosti i nutkanjem, sad  ovime, sad onime – slasticama, kavom,  sokovima, koktelima, šampanjcem isl. Ja i Ksenija smo među prvima napustile društvo. Ubrzo sam zaspala kao klada. Moje Šestine mi više nisu dolazile u san. Ujutro najprije doručak s raznovrsnim delicijama, potom šetnja uz more, pa kupanje u bazenima u kojima vas stalno poslužuju čudesnim koktelima. Onda opet ručak sa specijalitetima od kojih ne znate što biste izabrali. Pored ostalih u ponudi je bio i odrezak od krokodila. Ja ga nisam mogla ni kušati makar me je Ksenija uvjeravala da je ukusan i da sliči pečenom piletu. Nakon ručka malo odmora u svojoj "sobici", pa ponovo bazeni, more, kokteli; pa šetnje, istraživanje okoliša, upoznavanje grada i života ljudi. A tek večere! One  su uvijek najbogatije i najsadržajnije. I redovito završavaju s glazbom, pjesmom i plesom. I tako iz dana u dan, sve do kraja. Kad bi potrajalo još malo moglo bi se dogoditi da poželiš  tu ostati zauvijek. I ovdje ću završiti s pisanjem a ostatak ostaviti za usmenu predaju. Jer, moglo bi se nešto krivo shvatiti pa bi bilo ljutnje, možda i zavisti, ili suza. Umjesto toga evo malo fotkica, jer, kako se veli, one govore više od riječi.

Hitovi: 169