Kosci kose...

Kategorija: Moj blog Objavljeno: Ponedjeljak, 11 Prosinac 2017 Napisao/la Administrator
 Kosci
                     Kupreški kosci - Dani kosidbe, (Izvor: www.zlosela.com)

...O kosidbi i raznim zgodama u vezi s njom redovito se pričalo u svim prilikama kada bi se ljudi našli zajedno. Najviše ljeti nakon povratka iz polja dok bi se  odmarali i pretresali što se zbivalo proteklog dana. A i za vrijeme dugih zimskih sijela. Znalo se tko je dobar kosac, tko je najbolji, najbrži, tko ima dobru kosu, tko zna dobro poklepati i naoštriti, čiji je otkos najbolji, mah najširi, iza koga najviše „raste“ (tko slabo kosi) itd. Za momke je to značilo i bolje izglede kod djevojaka...(Bilo pa prošlo - uspomene, Ante Bukovac: za one kojima je to bila ljetna zanimacija da se malo podsjete, za one druge, ako ih to zanima, da nešto doznaju.)

Biti kosac u to vrijeme značilo je biti pravi muškarac. Gotovo kao junak, ili nekada ratnik. Jedva sam čekao da i ja dođem u to društvo. Jednako kao i da se riješim svojih pastirskih obveza, jer mi je planine i čuvanja stoke već bilo preko glave. Bilo mi je trinaestak godina kad sam uspio nagovoriti majku da mi kupi kosu.

U vrijeme kosidbe uvijek je vladalo posebno vedro ozračje. Već u ranu zoru sve bi oživjelo; sa svih strana čulo bi se dovikivanje i pozdravljanje:

– Dobro jutro! Jesi li se naspavao? Idemo li, rođo?

Pa onda priprema za polazak u polje: klepanje kosa, dobacivanja, pošalice, molitva. A u polju već sve vrvi od svijeta – od drugih kosaca koji su bolje poranili i već se razmahali na svojim livadama, od djevojaka  („kupilica“) koje uz pjesmu za njima kupe pokošenu travu, zaprežnih kola natovarenih sijenom i putnika namjernika, ponajviše tgovaca koji za sebe traže kakvu zgodnu priliku. Zamislite miris pokošenog sijena i poljskog cvijeća, „pjev ptica koji odliježe do neba“. Pravi ljetni ditiramb. Pa dovikivanje i natjecanje s drugima; tko će bolje, brže, tko će prije do kraja. Sve uz šalu i pjesmu. Tko te pita za malo znoja i žuljeve!

Brzo sam naučio sve što treba znati o kosi i rukovanju s njom: i poklepati, i naoštriti, i čuvati da se prebrzo ne istupi. Potrajalo je to razdoblje moga kosačkog staža kojih šest - sedam godina, sve do potapanja polja. Svako ljeto najmanje dva mjeseca, iz dana u dan i od mraka do mraka, kosidba je bila je moj „omiljeni“ sport. Mahanje  kosom kroz žito ili travu i prebacivanje preko ruku teških otkosa. Tko to nije probao teško može zamisliti o kakvom je „sportu“ riječ. Uz neophodnu vještinu i usklađenost pokreta potrebna je poprilična snaga i osobito izdržljivost koje se stječu samo praksom. Nakon prvoga dana potpuno ste slomljeni, nakon drugoga ne možete se ni pokrenuti od bolova u cijelom tijelu, trećega pomalo počinje popuštati, i tek ste nakon desetak dana spremni stati u red pravih kosaca. Pričalo se da je bilo slučajeva da se neki nikada nisu oporavili nakon posebno napornog dana kosidbe.

Svaka se škola  plaća

Bilo je to prvo ljeto nakon što smo ispratili oca na njegovo posljednje  počivalište. Brat na odsluženju vojnog roka, sestra pred udajom, ja još nejak sa svojih trinaestak ljeta i ucviljena majka – valjda nam nikada nije bilo teže. Bio sam sretan kad sam uspio nagovoriti mater da kupi kosu. Da ne moramo plaćati kosce. Ona se opirala jer je mislila da je to još prerano za mene. Najprije sam odnio kosu kovaču Ursi u Naklo da je „raskuje“, a potom rođaku Iki da je nasadi na kosište i poklepa. On je bio iskusan kosac, bez tajni u tom poslu. K tomu još bratov vršnjak i pajdaš, pa smo vjerovali da će on to najbolje urediti. I on je to učinio, doduše nekako nabrzinu, a ja sam mu kao naknadu donio bocu rakije i cigarete. 

Kad je, napokon, sve bilo spremno, s nestrpljenjem sam čekao da se krene u polje. Prva livada koju je trebalo napasti bila je Lakat. Naziv je vjerojatno dobila po tome što je bila najkraća među našim livadama – duga „kao lakat“. Nitko nije bio ponosniji od mene dok sam s kosom na ramenu zajedno s rođakom išao u polje.

Kad je konačno došao trenutak za prvi zamah, prvi otkos, kakva li razočarenja: kosa je samo preletjela preko vlati trave; samo je pokoji klas uspjela odbiti, ništa više. Zamahnuo sam jače, ali opet ništa. Pokušam iznova, malo sporije i uz jači pritisak prema ledini - bez efekta. Kako je upravo uz livadu bio poljski put, ljudi koji su prolazili, videći kako se bezuspješno mučum s kosom, dobacivali su u šali:

 - Dobro ti to ide mladiću! Samo naprijed!

Za to vrijeme rođak, čija je livada bila odmah do naše, polako je odmicao, ostavljajući iza sebe do zemlje pokošenu travu. Kad bi se uspravio radi oštrenja kose, uz podsmijeh koji je otkrivao odsjaj zlatnog zuba, doviknuo bi:

- Ide li to stričeviću? – i nastavio dalje odmicati.

Ushita s kojim sam došao nestalo je u tren. Plakalo mi se od jada i nemoćnog bijesa. Najradije bih se pod zemlju sakrio da me niko ne vidi. Vratiti se kući? – pa tek bi to bila prava sramota. Ne bih ostao živ od ruganja i zadirkivanja. Kad sam se malo smirio maknem se od puta da me prolaznici ne mogu vidjeti, uzmem svoj alat iz torbe i prihvatim se posla. Znate što je klepac i bavka? Sigurno ne znate. E, klepac je čekić s uskim rubom na na obje strane, a bavka mali nakovanj, koji se kroz rupu na daščici ostavljenu upravo za njega, zabije u zemlju. Kad ste to napravili onda lijepo zauzmete polusjedeći ili poluležeći položaj, stavite rub oštrice kose na bavku i lagano tučete klepcom po njemu. I tako od početka do kraja kose.

Kasnije sam postao pravi stručnjak za klepanje, što su mi priznavali i najbolji kosci, ali ovoga prvog puta svu sam kosu isprebijao – „izlumbao“ i nazubljao, kako se to tada stručno govorilo. Tako je ispalo jer mi se žurilo da to što prije završim i jer nisam imao iskustva. U svakom slučaju kad sam obavio posao i kad sam naoštrio kosu onim najoštrijim brusom, tzv. cementarom, te kad sam ponovo počeo kositi, za divno čudo uspjelo je: pao je prvi otkos. Nastavio sam tako dalje, polako, teško, ali na kraju, nakon dva dana, uspio sam pokositi cijelu livadu. Kasnije, kad sam i ja ovladao tim zanatom, kao moj dragi rođak I., tu sam istu livadu kosio za samo jedno prijepodne.

Dosta kasnije kad sam se već okitio s više dodataka ispred i iza svoga imena, i kad mi je isti rođak u jednoj prigodi obiteljskog druženja počeo dijeliti pohvale i zaslužene i nezaslužene, nisam mogao ne podsjetiti ga na to moje vatreno krštenje u kosidbi. Nije mu bilo drago, pokušao je s nešto drugačijom verzijom, a ja sam mu odgovorio:

- Ništa se ti ne brini rođače, kad bih se ja kojim slučajem našao s tvojim sinom u sličnoj situaciji, bez obzira na sve, ja bih njemu dao svoju kosu, a uzeo njegovu i uredio je kao da je moja.

Begovo polje

Već sam se pohvalio kako sam ubrzo došao na glas dobroga kosca. To mi je omogućilo da zaradim ponešto za džeparac, a i da majci malo pripomognem  zakrpati kućni bužet. Osim toga nisam morao razmišljati gdje ću provesti ljetne ferije, jer se i uz rekreaciju s kosom u rukama moglo jačati mišiće i nakupiti tamnog pigmenta koliko god želite.

Jedan od najuspješnijih pothvata takve vrste bio je kad smo ja i dva moja pajdaša – Jakov i Mate ugovorili sa stricom Ivanom kosidbu livade u Begovu polju. (Nekada je sve to bilo begovsko vlasništvo). Tu je livadu, koja se nalazila na drugom kraju polja, odmah ispod planine Kamešnice, obično kosilo desetak kosaca, pa je dogovoreno sa stricom da će nam platiti isto toliko dnevnica. Na livadu smo došli predvečer i nakon što smo je obilježili (raskosili), odmah se prihvatili posla. Nastavili smo tako do duboko u noć. Bila je mjesečina pa se vidjelo kao danju. Išlo nam je dobro, jer je noću trava vlažna i lakša za kosidbu; mogli smo bez oštrenja kositi koliko god smo htjeli.

Samo dragi Bog zna koje je doba noći bilo kad smo odlučili prestati, jer nismo imali sata; sigurno je bila prošla ponoć. Legli smo na naviljak suhoga sijena na ranije pokošenoj susjednoj livadi. Zrak je bio svjež i pun mirisa sijena, iznad nas gotovo na dohvat ruke puni mjesec i zvjezdano nebo, a uz  sve to kao naručena glazba milijunskog orkestra zrikavaca uz poneki kreket žaba. Katkad bi se čuli i ljudski glasovi negdje u blizini; bili su to kosci koji su tu došli po istom poslu kao i mi. Jedino je planina Kamešnica koja se činila mračnom i tajnovitom zastirala zapadni horizont i izazivala malu dozu nelagode i nespokoja.

Mate je odmah zahrkao, a meni i Jakovu, valjda zbog punog mjeseca i svežeg zraka, san nikako da dođe na oči. Odlučili smo prestati razgovarati, ali opet - ništa. Nakon pola sata upitam Jakova spava li, a on odgovori niječno. A Mate cijelo vrijeme hrče li hrče.

- Ajmo ga probuditi- predloži Jakov, s čime se i ja zločesto složim. Na sve smo ga načine pokušavali probuditi ali nije uspjelo. I povlačili ga po sijenu, i skidali mu odjeću, i pjevali, i škakljali ga, ali ništa - nismo uspjeli. I konačno smo odustali. A mi smo tek pred zoru malo zaspali.

Ustali smo rano i nastavili kositi cijeli dan, opet sve do duboko u noć. Ostalo nam je tek nešto malo za sljedeće jutro. Cijelo vrijeme ja sam imao neke neugodne želučane koji su popuštali samo kad bih gutnuo malo rakije koju nam je dao stric. Bio je to uobičajeni univerzalni lijek i sredstvo za okrepu i podizanje morala umornima od posla. Sjećam se još uvijek duge uske boce s mojim „lijekom“ koju sam ispraznio i prije nego što smo dovršili posao. Pri kraju dana Mate je zbog toga što mu tehnika košenja nije bila jača strana, i što nije znao ni oštriti kosu kako treba, ni čuvati je, bio tako umoran da je teško pratio Jakova i mene, i sve lošije kosio. Na mjestima je to bila tako loše da je stric skoro doveo u pitanje isplatu dogovorenog iznosa novca. Uz to bilo mu je malo neprihvatljivo što smo nas trojica, u biti za samo jedan dan, pokosili livadu koju je obično kosilo deset pravih kosaca. Malo se ljutio, ali nam je ipak sve platio kako smo se bili dogovorili.

Tko je najbolji?

Jedan od najslavnijih kosaca u selu bio je Mate Lj. poznatiji pod nadimkom Račva. Po snazi i izdržljivosti nije mu bilo ravna. Bio je osrednjega rasta, tamnije puti poput Arapina, mršav, mišićav. Njegova je kosa uvijek bila najtuplja, jer niti je znao naoštriti, niti čuvati da se ne istupi kad bi mu to drugi učinili; on bi njome mahao tako silovito i pritiskivao prema ledini da bi i „crnu zemlju otkidao“. Govorio bi: - Lako je s oštrom, ajmo najprije opasati oko međe (kosom oko kamena, istupiti kosu) pa ćemo onda vidjeti tko je brži.

Jedne zgode dok se tako kosilo na čuvenoj livadi Maslarici seoskog gazde Miše Š., a bilo je 20-tak kosaca, naišao je mlad, ponosit jahač na konju u svečanoj narodnoj nošnji s kosom na ramenu. Zastao je i pozdravio:

- Dobar vam dan ljudi. Jeste li se umorili?

Nakon što su mu oni otpozdravili, dodao je:

- Tražim Matu Lj. zvanog Račvu. Čuo sam da je on najbolji kosac u ovom kraju. Ja sam najbolji s ove druge livanjske strane. Volio bih se s njime okušati, da vidimo tko je bolji od nas dvojice.

Bio je Račva među koscima, ali su ga nagovorili da se malo pritaji, da se ne javlja. Strancu su rekli kako je onaj koga traži negdje u planini, čuva volove, ali se za to može okušati s ovim žgoljavim crnim momkom koji je približno dobar kao i on. Stranac je pristao i sjašio s konja. Onda su Račvi dali najbolju dobro naoštrenu kosu i natjecanje je moglo početi. Prvi je krenuo izazivač a za njim naš tajni neugledni junak. Livoponjac je bio stasit, krasan mladić, kosa mu kovanica „bijela kao mlijeko“, a kosište okićeno šarenom vezenom vrpcom.

Prvi zamasi bili su odmjereni i široki, pokošena trava uz fijukanje kosa slagala se u pravilne otkose, a svi ostali kosci stajali su uokolo i radoznalo promatrali natjecanje. Nakon kraćeg odmjeravanja snaga naš je junak počeo ubrzavati tempo i sve se više približavati svome izazivaču zahvaćajući travu sve bliže njegovim petama. A onda je eksplodirao: ubrzavajući zamahe gotovo u taktu motorne kosilice, u širokom luku zaobišao je takmaca ostavljajući ga daleko iza sebe uzvikujući iz sveg glasa:

- Ovo ti je Račva Lj.

Strancu nije preostalo ništa drugo nego da pruži ruku pobjedniku i da se manje ponosno nego kad je dolazio vrati natrag istim putem.

 

Bilo pa prošlo - uspomene, Ante Bukovac

 

Kosci1

Na Kupreškom polju - Dani kosidbe (Izvor:www.zlosela.com)
Hitovi: 786