Kroz livanjski i duvanjski kraj
...Bili smo zadivljeni i oduševljeni svime što smo čuli i vidjeli. Ja sam uz to bio malo posramljen što sam tu prvi put. Previše smo zarobljeni poslom i brigama o egzistencijalnim pitanjima. Ali nerijetko i nepotrebnom trkom za stvarima i „dobrima“ koja nam i nisu baš neophodna. I tako, baš kao danas u ovom Muzeju, u ovoj goričkoj Crkvi, na trenutak nam se otkrije da u biti život, onaj pravi, neopazice prolazi pored nas, i mi pored njega. Ovdje na ovom mjestu i sličnim mjestima, sačuvano je sjećanje na našu pravu bit, naše korjene, naše vrijednosti.. Galerija: Livno, Duvno, Kupres..
Kao da je jučer bilo a prošlo je i više od desetak godina. Bila je to prava mala turneja u našem starom kraju u koju smo se upustili moja Jedina (Ljubica) i ja s našim prijateljima Širinićima (Perom i Brankom) i Seletkovićima (Zvonkom i Ksenijom). Ostalo je i zapisano kako su svi bili iznenađeni i oduševljeni ljepotom kraja i svime što su upoznali o njegovoj povijesti i ljudima. Koliko sam samo puta nakon tog toga čuo od njih: „Kad ćemo opet kod vas?“, ali eto, i unatoč najboljoj volji i želji, položaj zvijeda se nije poklopio i to se nije dogodilo. Uvijek bi se lako našlo neko opravdanje za neučinjeno. Ove godine bila je to epidemija korone pa sam za to ne čekajući novu bolju prigodu odlučio ponoviti isto ali samo virtualno. Uz minimalne intervencije i dodatak nekih važnijih promjena i događaja koji su se u međuvremenu zbili.
Ovako je zapisano: Subota, 22. lipnja oko podneva, dan vedar, topao, tipično za početak ljeta. Zajedno s nama (sa mnom i mojom Jedinom – Ljubicom) su spomenuti prijatelji iz Zagreba. S obzirom da ste već krenuli s nama red je i da vas upoznam s našim malim društvom. Zvonko, šumar po profesiji i dekan na istoimenom fakultetu u Zagrebu, inače pravi Slavonac iz Andrijevaca, i kao i svi Seletkovići zaljubljenik u tamburu, a supruga mu Ksenija Skradinjanka iz Dubravica alfa i omega u obitelji. Pero, Dalmatinac, drniški tić, također šumar i to najzaslužnij da od zagrebačkih parkova i perivoja nema ljepših nadaleko i naširoko, uz dodatak da on sigurno ne bi bio to što jest bez svoje žene života Branke, rođene Zagrepčanke iz prelijepih Šestina, povijesničarke umjetnosti. Samo smo moja Jedina i ja iz ovoga kraja i zato smo za ovu prigodu preuzeli ulogu domaćina i organizatora. O samom sebi samo to da sam u ovom kraju proveo prvih petnaest godina liječničke službe i da vjerujem da sam barem malo uspio osjetiti bilo ovog svijeta i zaviriti u njegovu dušu, osobito onih kojima je najteže, onih bolesnih.
Prelazimo granicu na Kemenskom i ubrzo se pred nama otvara pogled na Buško jezero na čijoj se neboplavoj površini zrcale bjeličasti oblaci. Kao i svaki put kad dođem u rodni kraj osjetim neko posebno uzbuđenje: i radost zbog pogleda na dobro znani krajolik i sjetu jer je to samo nakratko; već za koji dan opet ću ga ostaviti. Nama jednostavno nije suđeno da ostajemo do kraja tamo gdje smo ponikli.
Svi su ovdje prvi put osim mene i Ljubice. Po želji naših prijatelja krenuli smo na kratki obilazak ovog kraja. Plan: obići moje rodno Prisoje, vidjeti Buško blato, ili bolje - Buško jezero, posjetiti Livno, Kupres i Tomislavgrad, i ako bude moguće Ramu i Ramsko jezero.
Nakon kraćeg zaustavljanja u području sela Liskovače, uz jugozapadni dio obale jezera odakle se kao na dlanu vidi najveći dio Buškog jezera s okolnim planinama i selima, nastavili smo magistralom prema Livnu. Neću ni pokušavati opisivati prizore koji su nam se otvarali cijelim putem; za to bi trebalo umjeće slikara. Moji prijatelji cijelim putem samo ponavljaju: prekrasno, predivno, prelijepo, fantastično. Tako nešto još nismo vidjeli.
Buško jezero
Najveće umjetno jezero u Europi nastalo potapanjem najljepšeg i najravnijeg kraškog polja. Polje se zbog plavljenja tijekom zime zvalo Buško blato. Prema legendi ime je dobilo po Bugi, jednoj od dvije sestre (druga je Tuga), koje su zajedno sa svojih petero braće (Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat) među prvima došle iz pradomovine na sjeveru u nove prostore između Zrmanje i Cetine. Za potrebe elektroprivrede Hrvatske napravljena je brana prema ponorima na južnoj strani i polje pretvoreno u veliko jezero.
Malo društvo bilo je iznenađeno veličinom jezera i ljepotom prizora. Dalmatinac je odmah izračunao: kao Novigradsko i Karinsko more zajedno. Naravno da sam im ispričao ono malo što sam znao o povijesti mjesta i samoga jezera. Uglavnom, radi tog velikog projekta većina stanovništva morala je odseliti kojekuda. Teško je i zamisliti razmjere drame koja je sve to pratila, sve one ljudske patnje trpljenje i boli povezane s prisilnim rastankom od svojih najdražih, rodbine, prijatelja, od svojih kuća; od grobova svojih pokojnika.
A tzv. „pravična naknada“ bila je tako niska da za nju nisu mogli kupiti ni približno slična imanja. Za kvadratni metar najbolje zemlje nisu se mogle kupiti ni dnevne novine. Jednostavno, narod je bio prisilno raseljen. Da bi se sve to lakše realiziralo otvorene su granice i ljudi su pošli masovno u zemlje zapadne Europe, najviše u Njemačku. Mnogi i danas tvrde da je sve to rađeno po dobro smišljenom planu vladajuće partije da se oslabi Hrvatsko biće tamo gdje je bilo najčvršće i najkompaktnije. Nažalost, uspjeli su: sva mjesta uz jezero sada su gotovo prazna, a ništa bolja situacija nije ni u široj regiji. (Ako nekoga više zanima ovaj kraj može najviše doznati iz odlične knjige prof. Bože Drmića Buškoblatski kraj – hrvatski raj)
Nastavljamo odmah prema Livnu jer imamo dogovoren termin za posjet Franjevačkom muzeju i galeriji u Gorici. Magistralni put Split - Livno slijedi zapadnu obalu jezera, dok nam s lijeve strane promiče šumovita strana Kamešnice, koja se kao dio moćnog Dinarskog masiva postavila između Sinjskog polja s jedne i Buškog jezera i Livanjskog kraja s druge strane. Ubrzo ostavljamo planinu i prolazimo sredinom Livanjskog polja. Prostrano lijepo polje, zeleno od nabujale vegetacije, prošarano vrbicima uz obale vijugavih rječica Sturbe, Bistrice i Žabljaka, obrubljeno u daljini visokim planinama - Dinarom sa zapadne, Cincarom i Šatorom sa sjeverne i blagim uzvisinama Tribnja s istočne strane.
Brzo smo u Livnu i prolazimo ga bez zadržavanja jer žurimo zbog već rečenog razloga. Samo kratko: lijep gradić, spoj starog, povjesnog dijela koji se smjestio ispod strmoglave i zastrašujuće litice Bašajkovca nad kojom se ističu ostaci stare kule, a ispod koje uz glasni žubor i huk izvire Duman, i novog, modernog dijela koji se protegao široko na sve strane.
Neću ni pokušavati s opisom mjesta, pitanje je kako bi to uspjelo, a nema ni potrebe, jer su to sigurno već učinili bolji od mene, a zasigurno postoje i monografije o njemu.(Znam zasigurno da je jednu doista lijepu objavio jedan od uglednijih Livnjaka Niko Vidović kad je bio ravnatelj Nakladnog zavoda Matice hrvatske). Kad govorimo o mjestu – ja prije svega mislim na njegove ljude. Ljude koji su u njemu nekada živjeli i radili i koji sada tu žive. A o njima bi se moglo dosta pisati. Ja bih spomenuo samo neke, npr. S.S Kranjčevića koji je učiteljevao u Livnu i njegove stihove uklesane na zidu moje gimnazije „ ...trgaj gvožđe s pluga i zaori polje što slobodom rađa“, Gabrijela Jurkića, jednoga od velikana hrvatskog slikarstva nepravedno zapostavljenog zbog njegove orjentacije prema klasičnom stilskom izrazu, a ponajviše zbog njegove vjere i domoljublja, franjevce Oktavijana Miletića, Lovru Karaulu, Miju Sučića iz vremena turske uprave i naše suvremenike dr. fra Bonu Vrdoljaka i fra Miru Vrgoča, čije su zasluge za narod, za njegovu pismenost, duhovnost, vjeru, uljuđenost - neizmjerne. Fra Mijo Sučić je bio i liječnik koji je prvi u tom dijelu svijeta uspješno obavio porođaj carskim rezom.
Od suvremenika spomenut ću i dobro poznate i afirmirane hrvatske slikare Ivicu Šiška, Ivicu Propadala, ali treba reći da nije moguće nabrojati sve one o kojima se može govoriti kao o zaslužnim, vrijednim, ljudima, pravim domoljubima, koji su kao branitelji, liječnici, pedagozi itd. zadužili svoj narod i svoj kraj. Nemoguće je ne spomenuti planetarno poznate i slavne Šukera, Dalića, braću Kovač i Matu Rimca, a od kulturnjaka i Peru Mioča i njegov Livanjski rondo, koji tako snažno oslikava sudbinu ovog kraja i njegovih ljudi. "...Utaman nas majke doje – nas je uvik manje; u manjku je naša stalnost, manjak nam je stalno stanje..."
Jedan detalj kojega sam čuo a koji me je malo rastužio. Pred nekoliko dana kad je Hrvatska izgubila nogometnu utakmicu od Turske, u gornjem dijelu grada se slavilo dok se malo niže tugovalo. Ali, što se tu može, to je naša realnost.
Moj stari prijatelj dr. Jakov Lukač dogovorio nam je poseban obilazak Franjevačkog muzeja i galerije te crkve sv. Petra i Pavla Gorici u Livnu. Ravnatelj Muzeja g. Josip Gelo, simpatičan mladi čovjek, izuzetno stručno i kompetentno i s puno žara i ljubavi prema poslu kojega radi, pokazao nam je sve što je bilo moguće pokazati za dva i pol sata. A ono što nam je pokazao doista je impresivno. Moje društvo koje zna što su svjetski muzeji ostalo je zatečeno viđenim. Da bismo samo pregledali sve što je postavljeno trebalo bi daleko više vremena. I Muzej i Galerija mogli bi stajati ravno uz bok najboljim svjetskim ustanovama takve vrste.
Bili smo zadivljeni i oduševljeni svime što smo čuli i vidjeli. Ja sam uz to bio malo posramljen što sam tu prvi put. Previše smo zarobljeni poslom i brigama o egzistencijalnim pitanjima. Ali nerijetko i nepotrebnom trkom za stvarima i „dobrima“ koja nam i nisu baš neophodna. I tako, baš kao danas u ovom Muzeju, u ovoj goričkoj Crkvi, na trenutak nam se otkrije da u biti život, onaj pravi, neopazice prolazi pored nas, i mi pored njega. Ovdje na ovom mjestu i sličnim mjestima, sačuvano je sjećanje na našu pravu bit, naše korjene, naše vrijednosti... Vrijedilo je doći...
Ovo nam mjesto otkriva fragmente davno prošlog i zaboravljenog. Komadiće i kamenčiće naše povijesti. Od prapovijesti, od vremena Ilira i Delmata, od razdoblja rimske vladavine i ranog kršćanstva, kroz srednji vijek i dugo i teško osmanlijsko razdoblje, pa sve do novijeg vremena – ovdje se mnogobrojnim materijalnim nalazima otkrivenim i izvađenim iz utrobe zemelje, iz ruševina crkava i otvorenih grobišta i tumula, rekonstruira bogata povijest kraja, koja je istovjetna s poviješću ostalih hrvatskih prostora i ondašnjeg kršćanskog dijela svijeta. Oni nam jasno govore: tko smo, što smo, od kuda, od kada, gdje pripadamo itd.? Ali, bolje pogledajmo kako o tome govori povjesničar i arheolog dr.fra Bone Vrdoljak u knjizi „Plodovi ljubavi i žrtve“.
(...) Od samih početaka – od „korjena“, pa sve do 1326. god. livanjska županija s gradom Livnom sastavni je dio Hrvatske. Ona je opće dobro najprije hrvatskih narodnih vladara, potom hrvatskih i ugarskih kraljeva (...) A kada je Livno (1326.) ušlo u sastav bosanske banovi ne, livanjska županija u sastavu Tropolja ili Završja postaje opće dobro bosanskih vladara i kao takva će ostati sve do smrti posljednjeg bosanskog vladara Stjepana Tomaševića(...)
(...) Godine 1463. Turci osvajaju veći dio bosanskog kraljevstva a kralj Stjepan Tomašević biva pogubljen. Mnogi su bosanski plemići i velikaši poubijani ili prebjegli u susjedne kršćanske zemlje, dok se narod sklonio u nepristupačne krajeve, ili poput plemića pobjegao u Dalmaciju.
(...) Teške prilike u vrijeme kandijskog rata u Bosni te optužbe protiv franjevaca, pridonijele su da su izgorjeli samostani u Sutjesci (1659), Fojnici (1662.), da su iste godine fratri morali napustiti visočki samostan, i da je u tom vremenu nestao i samostan u Glamoču. Ako je Livno dijelilo sudbinu Bosne, vjerojatno je i samostan sv. Ive s crkvom dijelio sudbinu drugih crkava i samostana Bosne. Od tridesetak crkava i kapelica iz 15. stoljeća ni jedna nije dočekala 18. stoljeće (....)
Jednako kao i muzejski izlošci dojmila nas se stalna galerija slika Gabrijela Jurkića (Livno, 1886 – 1974.). Evo kako o njemu u Katalogu – monografiji piše Josip Depolo: (...) Na svom slikarskom startu dočekan je kao prorok, kao nositelj svježih europskih ideja (...) čija su ishodišta simbolizam i secesija (...) da bi na svom slikarskom zenitu ovaj „skromni slikar svoga kraja“ bio izbačen iz povijesnog ruleta kao marginalac koji „nema, bez sumnje, nikakva kontakta sa suvremenim slikarskim strujama (...)
(...) Pribran i dosljedan sebi Jurkić je pristao na „povijesnu“ izolaciju koju mu je nametnula avangarda i asketski je prihvatio progon iz povijesti u ime budućnosti svog slikarstva. Nije daleko dan kad će Jurkićevo slikarstvo biti prepoznatljivo u vremenu u kojem će ljepota biti potrebnija od kruha i vode .
Smjestili smo se u Hotel Dinaru u samom središtu grada, uz riječicu Bistricu zaklonjenu žalosnim vrbama, u čijoj se bistroj vodi još uvijek može vidjeti pokoja pastrva. Odmah do balkona krošnje borova, a prema sjeveru pogled na klisuru ponad starog grada s kamenom kulom gdje je loše prošao starac Vujadin sa svoja dva sina. Nisam siguran s koliko je zvjezdica označen, ali ne sjećam se kada mi je u nekom hotelu bilo tako ugodno kao tu. Žubor rječice, šum „bjegućeg vjetra“ i miomiris borova bili su nam kao najbolja uspavanka. Čak i mojoj Jedinoj kojoj se u to vrijem bila pogoršala njena zglobna boljetica. Svima nam je bilo žao kad smo ga napustili.
Prisoje
Istoga dana predvečer, nakon pola sata vožnje dobrim putem, evo nas u mom rodnom mjestu Prisoju. Selo je to na sjevernoj strani Buška blata, smješteno na pitomim, šumom obraslim i izvorima zdrave vode bogatim padinama Tušnice. Prostrana kotlina, jezero kao more; na zapadu Kamešnica, prema sjeveru Vitrenik, najviši vrh Tušnice, a prema jugu šumoviti Zavelim i još dalje prema moru plavkasti obrisi Biokova.
Opet divljenje cijelog društva: „Predivno, prekrasno. Pa što će ti more kad imaš ovo“. Dijelim njihovo mišljenje i ponavljam priču o iseljavanju, o pustom mjestu bez ljudi, o zapuštenosti kraja. Sve je pusto, zemlja neobrađena. Nema tko raditi, a i oni koji bi mogli izgubili su te navike. „Ne isplati se“ – kažu, . „jeftinije je sve kupiti“. I sve se kupuje u dućanima. Nema domaćeg kruha, domaćeg sira, onog zdravog domaćeg maslaca, mlijeka, jaja. Mladi su rijetkost, samo sretneš poneku stariju osobu.
Idemo prema crkvi, koja je netom lijepo obnovljena u nadi da će se i ljudi početi vraćati i da će mjesto ponovo oživjeti. Prekrasne vitraje za crkvu, posvećenu Uznesenju bl. Djevice Marije, napravio je slikar Ivica Šiško, kao i reljefe za križni put na brijegu iznad crkve. Treba spomenuti lijepi Gospin kip s malom djecom na oltaru Crkve i njegovu repliku ispred Crkve, dar g. Jure Šole, našeg uspješnog čovjeka koji živi u Kaliforniji – USA. Jure je jedan od čelnih ljudi velike multinacionalne kompanije. Eto, još jednom: moraš otići od kuće da bi pokazao što vrijediš. Zar nije tužno? Koliko takvih je napustilo ove naše lijepe krajeve? A tu je možda i ključ mogućeg preokreta?
Domaćeg župnika don Mihovila Zrnu, izuzetnu osobu, koji je cijeli svoj život posvetio ovoj i drugim malim hercegovačkim župama, a kojemu bi bi po potencijalu, erudiciji i predanosti svojoj službi, možda više odgovarala prvostolnica, nismo zatekli u župnoj kući. Otišao je pomagati u susjednoj župi gdje su u tijeku pripreme za proslavu blagdana sv. Ive.
Ljubazna časna sestra pokazala nam je Crkvu i i muzej starina u pripremi. Moji su se prijatelji iznenadili da je većina starinskih stvari, oruđa za rad, odjeće, obuće i dr. po svom izgledu i po nazivima, gotovo posve ista kao i kod njih. Eto, i za nas koji nismo baš premladi i bez obrazovanja, to se čini kao otkriće. A, što reći za mlade naraštaje? Za koje sve počinje upravo od njih. Prošlost, povijest, obiteljska, nacionalna – ne postoji. Treba li se onda čuditi kad postaju lagan medij za manipulacije svake vrste, kad posrću pri najmanjim teškoćama, kad gube kompas pri najmanjim iskušenjima?(Više na : Ante-Bukovac-Uspomene-iz-djetinjstva)
Izvor Dumana
Vedro nedjeljno jutro nakon noći provedene uz umirujući žubor Bistrice (Dumana). Najprije kratak obilazak izvora. Bilo bi neoprostivo to propustiti. Ljubazno osoblje objašnjava kako se tamo dolazi. Slika monumentalna: u podnožju veliko ždrijelo iz kojega uz zaglušujući huk i rasipno prskanje, cijelim kapacitetom suklja bistra čista voda, koja se kamenitim, neravnim koritom obrušava prema gradu. Jedan dio vode drvenim akveduktima hvataju okolne mlinice i valjaonice vune.
Iznad izvora uzdiže se visoka okomita i zastrašujuća litica, koja izgleda kao da bi se svaki tren mogla obrušiti. Negdje pri gornjem dijelu, na visini od kojih dvjesto, tristo, ili više metara, na mjestu rezerviranom samo za ptice - divokoza i njeno mlado: mirno se kreću liticom tražeći travke koje su tu vrlo rijetke, ali očito i vrlo slatke. Bože dragi, kakva sigurnost, kakva ravnoteža, kakva koordinacija. Bez zaštitnih konopaca, bez mreža, bez klinova. A nama se zavrti pred očima i u vlastitioj sobi. Što bi bilo na ovoj litici?
Srećemo planinare koji laganim korakom obilazno, gaze prema vrhu. Podsjetiše me na srednjoškolske dane kad smo taj isti uspon i povratak morali svladati tijekom jednog sata tjelesnog odgoja. Kako bi to sada izgledalo ? – neću ni pomišljati. Razmijenjujemo pozdrave i informacije, sjedamo u automobile i krećemo prema Kupresu.
Prema Kupresu
Na putu prema Kupresu zastajemo na čas na Borovoj glavi. To je planinski prijelaz s kojega puca veličanstven pogled na sve strane. U zimskim mjesecima, kad okrene snijeg i zapuše bura – ovdje nema prolaza. Ne pomaže tada ni najmoćnija mehanizacija. Treba čekati da se više sile prirode ispušu i smire. A sada je ovdje sve tako pitomo i mirno.
Uz niske cestarske zgrade bez prozora i vrata, valjda sklonište kod elementarnih nepogoda, vidimo veliku skupinu konja. Znao sam od ranije za konje koji su tijekom rata ostali sami bez svojih vlasnika i koji sada žive slobodno u prirodi autonomno. Nisam imao dojam da se radi o divljim konjima. Djelovali su dobro uhranjeno i organizirano. Nekoliko fotografija i idemo dalje.
Šujica
Prolazimo kroz Borovo polje i već smo pored Šujice. Prelijepo planinsko mjesto na rubu polja kroz koje meandrira rječica Šujica u kojoj još uvijek znalci znaju upecati najbolju pastrvu i najbolje riječne rakove. Šujica će, kad se probije kroz duboki kanjon i svlada cijelo Duvanjsko pollj, pa zaroni u ponore Midene, pojaviti se u Buškom kraju kao rijeka Ričina. Je li samo to ono što spaja Šujicu i Buški kraj. Sigurno nije. Tko nije čuo za Šujicu? Župu koja štuje sv. Antu? „Mjesto koje nije ni Bosna, ni Hercegovina ni Dalmacija“, nego posebno mjesto gdje žive ponosni ljudi, Hrvati. Sigurno ste čuli za Ivića Pašalića? Onog savjetnika prvog hrvatskog predsjednika . Kako bi danas izgldala Lijepa Naša da ga ne okrade na izborima onaj nesretnik što se sada muči po sudovima? Ili za sljedbenika reda sv. Franje imena istog kao u anđela Gabrijel i Sveta ognjišta što ih on uređuje? Pa za Božu Perkovića – onog visokog, „mršavog“, bradatog, čija mater sprema najbolje kiselo mlijeko. E, to je moj prijatelj. Za divno čudo ostalo je to prijateljstvo ničim nepomućeno sve do danas, desetak godina kasnije kad ponovo prebirem ovaj putni zapis. Nadam se da će tako i nadalje ostati. Kod njega se promijenilo samo to što više nije mršavko i što je dobio dva – tri stenta. Don Mihovil Zrno – Miše, također rodom odavle, točnije iz šuičkog sela Galečić, župnik u momj Prisoju, sigurno bi to okrenuo na šalu i rekao da je tek sada „stentan“.
Kupres
Glavni cilj našeg puta. Kupres i Kupreško polje. Tu smo. Usporavamo da bismo bolje pogledali na sve strane. Pogodili smo najbolje vrijeme. Pred kosidbu. Veliki plakati pozivaju na Dan kosidbe. Već postaje pomalo monotono i neuvjerljivo ponavljati superlative. Ali nema boljih riječi od: prelijepo, prekrasno, bogomdano. Široka visoravan sa šumovitim Malovanom sa zapadne strane, Koprivnicom sa sjeverne, i dalekim plavim obrisima Čvrsnice na istoku. Beskrajne zelene livade prošarane svim poznatim tonovima boja - od žute i bijele do crvene i ljubičaste. Pitamo se gdje li je ona čuvena „Ivanova livada zelena i plava...“? Postaje mi jasno od kuda slikaru Gabrijelu Jurkiću onako lijepi motivi.
Nadmorska visina polja je, ako me sijećanje ne vara oko 1300 m. Ovdje, kažu, počinje bura. Snijeg se zimi dugo zadržava u planinama i Kupres s Adria - ski centrom polako postaje sve omiljenije zimovalište i skijalište u koje dolaze turisti iz svih krajeva, osobito iz Dalmacije i Hercegovine.
Zbog svog geostrateškog položaja i značenja, preko Kupresa su se kroz povijest često lomila koplja, a narod teško stradao. Iili bio prisiljen spas tražiti na sve strane. I za Domovinskog rata Kupres je bio poprište teških bitaka i stradanja civila od strane četničkih formacija uz podršku Miloševićeve i Kadijevićeve JNA.
O Kupresu i Kuprešacima za vrijeme Domovinskog rata pričala mi je prijateljica Smilja Jurič koja je bila zadužena za skrb o ranjenicima i stradalnicima. Nije štedjela riječi hvale o njima. O njihovoj hrabrosti, pouzdanosti, dobroti, solidarnosti i optimizmu. „Vratit će se Ivan sa stotinu momaka, pjevat će se pjesme mladih Kuprešaka...“
Jedna od većih tragedija u Kupresu, ili blizu Kupresa bilo je stradanje studenske gupe, oko 120 mladića iz ovog kraja. Ostavili su svoje studije u Zagrebu da bi došli braniti svoje domove. Mladi, naivni, u cvijetu mladosti, nepripremljeni, naoružani samo bezrezervnim domoljubljem, u kaotičnim uvjetima, završili su u krvavoj zamci neprijatelja. Je li se to moralo dogoditi? Što danas nama i ovom našem društvu znače te žrtve? Koliko ih se sijećamo? Ima li kakav spomen na njihovo stradanje i njihovu žrtvu?
Sada se u Kupresu već osjeća ona prijeratna živost Na ulicama, pred crkvom, u kafićima, u hotelu – opuštena atmosfera. Ispred kuća i većih stambenih zgrada velike količine ogrijevnog drva – ljudi se spremaju za dugu kuprešku zimu. Uz molitvu mujezina s minareta džamije čuje se i zvono katoličke crkve. Natjecanje u visini minareta i zvonika još nije gotovo. Na samom ulazu u mjesto, pored glavne prometnice velika nova crkva, već u funkciji, sa dva nedovršena zvonika, koji će biti, kako sam čuo, visoki oko 40 m. Veći od minareta u blizini. Graditelj je moj pacijent i dobri prijatelj Ante Bagarić. Nešto se malo bilo zakompliciralo sa župnikom, ali sve je u miru razriješeno i gradnja crkve dovedena do kraja kako je i planirano. Jedino se pri ovoj naknadnoj virtualnoj posjeti Kupresu nismo više mogli sresti s gratiteljom Antom, jer nas je, nažalost, već odavno zauvijek napustio.
Nakon što smo obišli Kukavičje jezero, pravi biser skriven u šumi na sjevernoj strani polja, vratili smo se u hotel gdje nas je čekao pripremljen poznati kupreški specijalit: pura (žganci) s vrhnjem i kiselim mlijekom. Mojima se dopalo, a meni ništa novo: do petnaeste godine života svakodnevno na meniu. Nismo se dugo zadržavali, jer nam je ostalo još dosta puta za taj dan. Pozdravili smo se s ljubaznim osobljem i krenuli dalje prema Tomislavgradu.
Čvrsnica
Htjeli smo svakako makar baciti pogled na Ramu i Ramsko jezero. Prije nego cesta za Tomislavgrad izbije do ruba Duvanjskog polja, prije benzinske crpke, znak na putu pokaže nam smjer lijevo za Ramu. Put odličan, asfaltiran, širok, dobro označen. Dobrih dvadesetak kilometara vozimo se preko planinskog platoa Čvrsnice. Osim nekoliko ružnih odlagališta za olupine i smeće, sve je iskonski čisto i netaknuto. Pašnjaci, pašnjaci, vrtače, grebeni, ponikve... Nebo i planina u zagrljaju. Trava miriše. Nekada je tu, kako sam slušao i čitao, paslo na stotine tisuća ovaca. Ne znam zašto ne bi i sada? Zar ima išta bolje, plemenitije, pametnije, pa i sigurnije, nego proizvoditi zdravu hranu? Nailazimo na par stada ovaca i goveda i na farmu Smiljanića sa oznakom da tu možemo kupiti sira. Rado bismo to učinili ali smo kratki s vremenom, pa samo produžujemo.
Zvirnjača
Nakon desetak kilometara put nas vodi kroz omanje lijepo poljce. Okolo blage gole uzvisine, jednake zelene kao i polje s rijetkim raslinjem i nekoliko razbacanih manjih zaseoka u podnužju. Prema jednom vodi put s oznakom Zvirnjača. Sjećam se imena mjesta iz dana kad sam bio mladi liječnik u Domu zdravlja Duvno, ali ne i toga da sam tu dolazio. Ime dovoljno govori, ali sada je sve ovdje prelijepo. Polje ravno, slično Kupreškom, zeleno, išarano svim bojama a najviše crvenoljubičastom. Kao da sanjaš. Nevjerojatno. Snimamo, ali meni crkaje baterija fotića baš u trenutku kad su nam se otkrili najljepši prizori. Korim samog sebe zbog loše pripreme i ljutim se, ali što je – tu je. Doći ćemo druge prilike..
Dojam nam kvari i rastužuje nas mršav, izgladnjeo, očajan pas. Je li lutalica i dugo ništa nije jeo? Malo nakon toga nailazima pokraj stada ovaca i uz njih dva jednako mršava, jadna i bijedna psa, dok njihov pastir, ništa boljeg izgleda, poput mrtvaca leži uz cestu na vrelom suncu. Što je to sad? Je li to moguće? Je li to zbog siromaštva i bijede? Ili, možda zbog nedostatka empatije? Tko je njihov gazda? Mora li biti baš tako? Mora li pastir biti tako jadan? Zar se životinje mogu i smiju tako mrcvariti glađu? Pogotovo ako su u službi čovjeka. Nešto tu ne štima.
Rama
Nastavljamo dalje. Već smo umorni i zasićeni dojmovima. Pomalo i sumnjamo da smo na pravom putu. Odjednom, duboko u dolini, pokaže nam se fantastičan prizor: zeleno jezero sa mnogo manjih i većih otočića, na jednom velika crkva sa zvonikom, a unaokolo visoki planinski masivi s naseljima u podnožjima. Prelijepo. Veličanstveno. Sjedimo neko vrijeme, gledamo, divimo se. Što dalje? Pada odluka: odgađamo obilazak mjesta za drugi put. Ovo mjesto zaslužuje poseban dolazak. Vraćamo se nazad prema Duvanjskom polju. Meni pada na pamet da se ovdje dogodilo isto kao s mojim Buškim blatom. I ovdje su ljudi morali otić iz svojih domova, od svojih kuća, ostaviti svoje najbliže, najdraže, da bi društvo imalo električnu energiju. Ili zbog nečeg drugog? Je li to bilo neophodno. Je li i ovdje bila pravična naknada?
Tomislavgrad
Vozimo se kroz Duvanjsko polje: prostrano, ravno, lijepo, pruženo u smjeru sjever -jug. S istočne strane Čvrsnica, nešto prema jugu Vran, a sa zapadne visoravan Midena. Na sjeverozapadnom rubu smjestilo se Duvno, danas Tomislavgrad, a svuda uokolo uz rub polja, gotovo bez prekida vidi se vijenac naselja. Lijepo, veličanstveno. (...) „Znam jednu dolinu gdje proljeće dođe iznenada i cvrkut ptica ispuni nebo do zvijezda (...)“ - tako opisuje svoje mjesto Virgilije Nevjestić, veliki umjetnik, slikar – grafičar i pjesnik, rodom iz ovoga kraja.
Samo je mjesto dosta skromno i zapušteno, ni blizu povijesne slave i vrijednosti svojih ljudi. Ima dosta novih lijepih i velikih kuća, ali vidi se da u urbanističkom planiranju nisu baš veliku ulogu igrali arhitekti. Položaj građevinskih parcela, mogućnosti investitora, kao i njihov ukus, određivali su i polažaje objekata i stil i veličinu. Kao u većini hrvatskoh prostora u BiH i u ovdje je glavni problem nerazvijenost, nezaposlenost i sve ono što uz to ide - frustracije, apatija, nezadovoljstvo, iseljavanje.
Najveća vrijednost mjesta su njegovi ljudi – vrijedni, ponosni, čestiti. Tužno je to da svoje kvalitete pokazuju svugdje diljem svijeta od Australije do Amerike, a ovdje im to, kako stvari stoje, ne polazi baš najbolje od ruke. Za vrijeme Domovinskog rata odigrali su nemjerljivu ulogu u zaustavljanju agresije neprijatelja, prihvatili su i nahranili mnoge izbjeglice i prognanike, mnogi su dali svoje živote i zdravlje, a malo je bilo postrojbi HV bez mladića iz ovog kraja.
Zanimljiva je povijest Duvna, ali o tome drugi put. Treba barem spomenuti legendu na koju su Duvnjaci ponosni po kojoj je na Duvanjskom polju okrunjen prvi hrvatski kralj Tomislav. I junačinu - hajduka Mijata Tomića, neustrašivog borca protiv turskog zuluma i nepravde.
Ne bi bilo u redu govoriti o Tomislavgradu a ne spomenuti franjevce koji od pradavnih vremena dijele sudbinu svoga puka, književnika, novinara Petra Miloša i njegova „Rodijaka Ćipu“, sigurno jednog od najboljih poznavatelja duše ovog naroda, književnika Stjepana Čujića, doktora Andriju Gudelja - Baju, koji je cijeli svoj radni vijek ostao vjeran svom kraju, doktora Ivana Bagarića koji je nakon sjajno vođenog ratnog saniteta Herceg Bosne, nastavio djelovati u Hrvatskom saboru, nesalomljivog suca Andriju Kolaka, Antu Kelavu – Nonu sjanog kemičara, dr. Matu Šimundića psihijatra, koji je zavolio ovo mjesto kao svoj rodni Lovreć. I mogli bi tako nabrajati unedogled, ali ostavimo to za neki drugi put. I na kraju iako je svrha ovih zapisa bila iskazati i probuditi vedre misli i pozitivne osjećaje uz asocijacije na rodnu grudu, ne mogu ne spomenuti da su nas, nažalost, u međuvremenu zauvijek napustila trojica spomenutih dobrih i dragih ljudi – Andrija, Petar i Ivan. Ali što je tu je. Neka im je pokoj vječni. Nama ostaju uspomene i sjećanja... (Dr Ivan Bagarić - Sjećanje)
Posljednja zajednička kava na terasi Hotela Tomislav. Odustajemo od puta za Imotski. Prednost dajemo još jednoj vožnji uz istočnu obalu Buškog jezera, usput baciti pogled na Karmel sv. Ilije i pravac Kamensko – Dugopolje – Zadar.
Ante Bukovac
Hitovi: 260